Naša mala mista 2 (2019)

Kud cesta
tu i ljudi

Autor: Marina Ćurković

Š to nas to dijeli od starih prašnjavih Zore Čurković na bicikli 50tih godina Broj 2 · prosinac 2019.
knjiga, ilustracija i slika do današnjeg Zore (Blaž) Čurković i Ljubo (Božo) Ćurković
nano-doba. To je kovitlac sjećanja… NAŠA MALA MISTA
tanka, tanka pripovjedačka nit koja samo što 50-tih godina
ne pukne poput paukove mreže na proljetnom Slijeva- Bepo Marnika, Lora Ćurković,
pljusku. Pripovjedaču je na zadatak da spretno Ljubo Ćurkovic, Katica Čurković i Zore Čurkovic.
splete niti svoje ili ova priča neće imati ni
početka ni konca, a bome ni razloga zašto bi
je neki malac-genijalac uzeo u ruke i pročitao.
Da je poruka napisana njima razumljivim
simbolima OMG, LOL, LP, TNX, BTW pa
tome dodaš još par, bio bi to pun pogodak,
a ovako povijesno zaprepletena i ispletena,
morat ćemo smisliti nešto što bi svima od
koristi moglo biti.
Zaživjela je tako moja Ploča davnih
dana, u nekim prošlim stoljećima, kad je na
nadmorskoj visini od skoro sto metra bilo
svega par kuća. Nije se tad ni zvala Ploča, a ni
stanovnici njeni nisu bili Pločani. Vrsni pisci
pisali su o njoj kao o Bella vizura di città di
Zara, a stanovnici njeni bili su malena obitelj
porijeklom iz Arbanasa, Stipčevići. Život je
u Arbanasima tada bio znatno drukčiji, nego
danas. Bili su opasani zidom i prenapučeni
te su obitelji polako počele tražiti mjesta za
bolji život na okolnim proplancima. Nije im
bilo lako. Polja su bila neiskrčena, polukršna,
prepuna glinovite zemlje sklone brzom
plavljenju s dolaskom jesenskih kiša. Brzo su
tu došle i druge obitelji Perovići, Marnike,
Ćurkovići… Svaka na svojoj strani s punom
kućom djece, blagom i zemljom…Dračevac
(Malpaga) je živio već neko vrijeme kad
su Pločani došli u ove krajeve i život je bio
jednako surov i težak svima. Družili su se u
slobodne dane i preko polja u Bibinju ili na
Crnom tražili zgodnih cura koje će prihvatiti
trude i muke težaka. Djece, kao što smo rekli,
bila je puna kuća, po obitelji četvero, osmero,
desetero, a gdjegod i više.

49

Broj 2 · prosinac 2019. Trebalo je djecu uzdržavati ovako il’ onako demode), a to je radio. Televizori su još bili
i Pločani su odlučili saditi vinograde. Vino rijetkost, a tko je imao bio je to crno-bijela
NAŠA MALA MISTA se tad dobro prodavalo, a imali su i nešto škatula i bio si sretan što ga imaš. Tko je imao
blaga pa su vrijedne žene na glavama nosile i tko nije…u doba dnevnika svi su se skupljali
pune brunzine/zdjele mlijeka, te plemenite jer valjalo je čuti koju pametnu. Valjalo je
tekućine. Bile su one hraniteljice grada jer u i proslaviti godinu dolaska struje pa je u
kraj Prvog rata od gladi se skapavalo, a vrijedne mjesnoj školi napravljeno veliko slavlje (malo
ruke i trudi žena iz zaleđa nosile su djeci na tko tada nije znao svirati neki instrument pa
Poluotoku hranu. Svi su ih znali…imenom se zabavljača našlo i na pretek).
i prezimenom. Nije lak bio put. Trebao si
makadamom prijeći više kilometara nizbrdo i Ne mogu reći da se na makadamu zanavijek
vratiti se opet nazad, al’ sad puno teže. išlo s noge na nogu, jer, eto, Arbanasi i njihovi
bicikli su ko svete krave i Indija i malo tko
Išlo se makadamom i po suncu i po kiši i nije imao vitku talijansku biciclettu. Konj je
po prvim i velikim snjegovima. Pamtio je bijeli oduvijek bio teretna životinja, al’ na Ploči uz
put sve korake. Prve jutarnje za u polje poći. bicikl i on je bio prijevozno sredstvo. Zaključili
One dječje, nestašne, koje samo što čekaju biste da je mjesto živjelo tiho i malo se kretalo,
dišpet napraviti i ujcu iz vrta pobrati sve biže i no mladi ko mladi nisu svojim obiteljima
bajame. Pamtio je put i povorke koje su išle do dali mira. I tako na Ploču već 60-ih dolaze
stare škole na pjesmuljke i zabave…i one nešto prve vespe, motori i automobili (s naglaskom
tiše procesije do stare Crkve. A pamtio je put i na marku ŠKODA kao i Fiat 600, odnosno
teške korake pogrebnih hodanja…jer trebalo je Zastave 750 te TAM koji su u to doba bila
doći od Ploče do groblja na Dračevcu. Kolone iznimno popularni). Vozilo ih muško i žensko,
i kolone ljudi, jedne za drugim, polako, prvo bez iznimke, a bome i mladi i stari jer je put po
noseći, a kasnije gurajući smrtnu postelju na makadamu bio dug i trebalo ga je pošto poto
konačan sanak. Pamtio je put i sretna vremena brže proći jer dan kratko traje. Išlo se tako
i ne baš tako sretna, kad se ratovalo i skrivalo, početkom 60-ih i busom na posao u Kidriča
skrivalo i ratovalo. Sve je šutke podnosio put. I (oni koji su radili u Adriji, Otočanki, Elki,
svi su putem išli, od žena iz Debeljaka koja su Polikemu, Jugoplastici…i dalje su bili osuđeni
na magaradi prodavale drva u gradu, Bibinjki na put pješke). To je bio jedini motorizirani
koje su prodavale bruškine i onih naših javni prijevoz u to vrijeme koji te sigurno
vrijednih bakica koje su mlijeko na glavama dovezao i odvezao s posla. Svi ostali stanovnici
nosile. Koliko je put bio zamoran za umorne Ploče bili su osuđeni na put pod noge ili na
noge govori i informacija da za Sukošan u to to da mole vozače koji idu za Zemunik da im
vrijeme nije bilo ceste, ali je postojala brodska usput stanu pored crkve. Svakako je put pješke
linija pa ste barem brodom u kasne sate mogli bio najsigurniji način da dođeš doma, a po
doma. Tko je malo bolje stajao imao je kar/ putu možda koga i sretneš. Il’ u slučaju moje
kočiju pa bi u nju sav teret naslagao. Al malo je pokojne tete Ivanke, upoznaš svog budućeg
bilo obitelji koje su si to mogle priuštiti. muža (jeste da ga je zatukla torbom punom
kamenja jer ju je mulac htio prepasti, al’ eto
A u međuvremenu, rekli bi vrsni zapadnjaci, zgodila se ljubav po putu). Grad se ubrzano
donijeli nam civilizaciju uz bijeli put. Malo širio i početkom 70ih pojavila se potreba za
nakon završetka Drugog svjetskog rata, asfaltiranjem ceste prema Dračevcu. Malo iza
zarobljenici iz rata rade na obnovi cesta pa toga došao je i javni prijevoz Autotransport
se tom prilikom asfaltira i Benkovačka cesta. koji je vozio đake u školu i radnike na posao.
Za ljude uz cestu spas. Gradilo se naveliko tih Ljubav uz cestu nestala je dolaskom javnog
dana. Škola je već eto neko vrijeme postojala, prijevoza (al’ da se razumijemo…ljubovalo se
a sve to drugo došlo je naknadno. Prvo struja u busu i kraj njega bez obzira na to što je sad
1954. pa je sad stari Mitar mogao vidjeti kud ide put do kuće trajao znatno kraće).
u kasne sate do kuće. Vidjeli su tako i nestašni
dečki cure na prozoru kako se rede i češljaju, a Sve se to zbilo u malo vremena, u svega i
u kuće su došle i prva čuda tehnike…ono što jedva desetak godina. S konja i magarca prešlo
danas malo tko doma ima (jer nije dobro biti se na vespu i automobil al’ put kroz samu

50

Ploču je još bio bijel i bit će još neko vrijeme. Bus Otočanka
Nosile su vrijedne ruke žena još neko vrijeme i Mlikarice
vodu na glavi jer voda je došla tek 1974.

I onda je bijeli put utihnuo. Preko njega
je prešla crna smolasta tekućina asfalta. Bilo
je to najvjerojatnije oko 1984. kad se grad
napokon u potpunosti obnovio, a krenulo se
u urbanistički razvoj njegove okolice. Zbog
naglog širenja grada gradi se i novi kolodvor
1989. te se javni prijevoz s Poluotoka premješta
na Bulevar. Iste godinu uz crnu cestu podignuta
je i posvećena crkva sv. Petra. Bilo je tako sve
to malo razloga za šetati se nadaleko i naširoko
kao prije. Išlo se tako sve to brže i malo tko se
više sjećao starijih vremena. Ispada tako da, od
nošenja mlijeka na glavi do asfaltiranog puta
nas dijeli jedva pola jedne generacije. Moja,
predratna, se bijelog puta niti ne sjeća. Sjeća
se samo crvenog golfa dvice i krhotina granata
u kojemu je ostao. Sjeća se nažalost i dugih
neprespavanih noći u vjekovnim i tamnim
talijanskim bunkerima uz zeleno obojeno
nebo od raketa. Sjeća se nažalost i koliko se
cesta tresla i koliko su strepile sve duše koje su
se uz nju skrile te kobne noći i dana 5. listopada
1991. al’ o tome nekom drugom prilikom.

Današnji svijet hodi tim crnim putem,
gleda, najčešće, u mobitel i ne zapita se tko je
njihovim stopama prije sto godina prolazio.
Samo što tad nije bilo mobitela, al’ pjesme,
plesa, smijeha i suza bilo je na pregršt…i
pokoje pečeno janje iz rupe u zemlji.

Broj 2 · prosinac 2019.

NAŠA MALA MISTA

1971. sprovod

51

Broj 2 · prosinac 2019.TALIJANSKE FORTIFIKACIJE
U ZADRU
NAŠA MALA MISTA
Članak preuzet iz:
Vučetić J.,(kolovoz, 2013) Sve talijanske forti kacije u Zadru, Magazin za vojnu povijest, str 52.-58.

Talijansko utvrđivanje Zadra

V ojno-geografski položaj Zadra u razdoblju između dvaju svjetskih ratova nije bio
nimalo zadovoljavajući za Italiju. Naime, za razliku od svih ostalih većih dalmatinskih
gradova uz obalu koji su „stisnuti“ između planine i mora, iza Zadra se nalazi velika,
gotovo potpuno ravna ploča koja je savršena za izvođenje napadačkih vojnih operacija na grad.
Znajući da se ograničeni i stiješnjeni prostor zadarske enklave, koja nije imala gotovo nikakvu
stratešku dubinu (najveća širina između mora i sjeverne granice iznosila je u prosjeku svega
sedam kilometara), neće moći efikasno braniti u slučaju napada jugoslavenske vojske, talijanski
vojni stratezi u početku su (20-ih godina 20. stoljeća) predlagali da se na cijelo granično područje
stave gusti redovi bodljikave žice uz izgradnju određenog broja izviđačko-obrambenih i utvrđenih
karaula te da se na bilo kakav znak neprijateljstava evakuira stanovništvo i da grad brane malobrojne
pogranične snage. Međutim, tada se umiješala politika i to politika talijanskih fašista predvođenih
Benitom Mussolinijem koja je Zadar gledala kroz prizmu fašističke promidžbe i kao odskočnu
dasku za neka buduća osvajanja hrvatskog teritorija. Talijanski vojni vrh odmah je donio odluku da
se enklava mora što snažnije utvrditi i što duže opirati eventualnom napadu jugoslavenske vojske,
52

dok ne dođe pomoć iz ostatka Italije. Iz ove odluke jasno se razaznaje da je ona gotovo isključivo Broj 2 · prosinac 2019.
vođena političkim interesima. Naime, pomoć napadnutom Zadru značila bi napad Italije na cijeloj
dužini talijansko-jugoslavenske granice, uključujući i morsku granicu. Svaki pokušaj izravnog NAŠA MALA MISTA
dopremanja pojačanja u Zadar u ljudstvu i tehnici bio bi povezan s nizom teškoća jer je najbliži
talijanski kopneni teritorij bio otok Lošinj. Već početkom 30-ih godina, započelo se s intenzivnom
izgradnjom velikog broja različitih fortifikacijskih objekata. Za pretpostaviti je da je početna godina
gradnje 1931. ili još vjerojatnije 1932. godina. Naime, 6. siječnja 1931. talijansko Ministarstvo rata
donijelo je tzv. „Okružnicu br. 200“ koja je predviđala izgradnju triju pojaseva stalnih fortifikacijskih
objekata na talijanskim granicama od Francuske do Kraljevine Jugoslavije. Prvi pojas trebao je
predstavljati tzv. „pojas otpora“ koji je imao namjenu primanja na sebe prvoga neprijateljskog udara
uz pružanje maksimalnog otpora. Drugi pojas, odnosno tzv. „sigurnosni pojas“ imao je namjenu
usporavanja neprijateljskog prodora, dok je treći pojas, tzv. „pojas prikupljanja“ trebao imati ulogu
koncentracije topničkog naoružanja i pješačkih snaga namijenjenih protunapadu. Godine 1938.
uslijedilo je donošenje „Okružnice 7000“ koja je predviđala izgradnju manjih i jednostavnijih
fortifikacijskih objekata, a 1939. godine donesena je „Okružnica 15000“ koja je uzimala u obzir
sva dosadašnja građevinska iskustva, kao i iskustva proučavanja fortifikacija u drugim dijelovima
Europe (godine između dvaju ratova obilježene su izgradnjom kolosalnih fortifikacija između
gotovo svih europskih zemalja, a posebno se ističe francuska Maginot crta). Prema talijanskim
vojnim planovima, zadarski mostobran trebalo je dobro opremiti i popuniti s više desetaka
betonskih bunkera i betonskih položaja za teške i lake strojnice, veći broj topničkih položaja,
pješački položaji poljskog tipa s betonskim skloništima, gusto poredana minska polja s nekoliko
redova bodljikave žice, protutenkovske prepreke na svim važnijim i tenkoprohodnim prilazima
gradu, podzemna skloništa za ljudstvo i streljivo te na kraju, kao posljednja crta obrane, duboko
ukopane podzemne fortifikacije opremljene dvjema do četirima čeličnim kupolama naoružane
dvjema teškim strojnicama te sa skloništima za vojnike i zapovjednike sektora i podsektora. Gotovo
sav zamišljeni rad na izgradnji fortifikacija dovršen je do 6. travnja 1941., s time da je, iz osobnih
istraživanja, očito da je taj rad naročito ubrzan nakon ulaska Italije u rat sredinom 1940. godine. Na
taj je način Zadar, a prema mišljenju talijanskoga vojnog zapovjedništva, postao sposoban pružiti
dugotrajan otpor protiv koncentriranoga neprijateljskog napada.

Tipovi talijanskih forti kacija
u Zadru i okolici

Sve fortifikacije izgrađene u razdoblju od 1931. do 1941. godine možemo poredati u desetak
osnovnih kategorija. Najjednostavniji i vrlo česti utvrđeni položaji oko Zadra bili su kružni položaji
od kamena i betona s postoljem za jednu tešku strojnicu bez ikakva skloništa za posadu. Pojedini
primjerci ovakvih položaja imali su i uređeno prilazno stubište. Ovi položaji nisu posadi strojnice
pružali gotovo nikakvu zaštitu te je strojnica mogla biti vrlo lako neutralizirana s preciznim
minobacačkim pogotkom. Slijede ih tzv. „ojačani poljski položaji“ koji su ujedno i najčešći talijanski
fortifikacijski objekti u zadarskome obrambenom prstenu. Riječ je o betonskom rovu s dodatnim
kružnim nenatkrivenim položajem za tešku strojnicu. Oni malo sofisticiraniji i očito kasnije
građeni imali su u svome sastavu i ukopano betonsko sklonište koje je pružalo zaštitu od pješačkog
naoružanja i minobacačkih i topničkih projektila manjeg kalibra, ali ne i od izravnih pogodaka
projektila većeg kalibra. Nešto složeniji objekti laki su armirano- betonski bunkeri kružnog oblika s
trima duguljastim puškarnicama i s položajem za jednu tešku strojnicu. Ovi bunkeri, čija je debljina
stijenki do pola metra, pružali su nešto bolju zaštitu za posadu, ali ne i od pogodaka topničkih
projektila većeg kalibra. Oni također nisu imali nikakvu dodatnu prostoriju za smještaj posade i
streljiva. Najveća prednost ovog tipa fortifikacije bila je njihova vrlo niska silueta te ih je bilo vrlo
lako maskirati u skladu s okolišem. Neki od bunkera imaju uz sebe i ukopano cilindrično sklonište

53

Broj 2 · prosinac 2019. Srednji armirano-betonski bunker s tri duguljaste puškarnice
i s položajem za jednu tešku strojnicu bez dodatne prostorije
NAŠA MALA MISTA
za zaštitu posade. Spomenuta skloništa nisu, osim u jednom slučaju, izravno povezana s bunkerom
te je utemeljena pretpostavka da su i kasnije izgrađena. U skupinu fortifikacijskih objekata najveće
razine zaštite spadaju armirano-betonski bunkeri sa stijenkama debljine od jedan metar i krovom
debljine do dva metra. U zadarskom fortifikacijskom sustavu nalazimo četiri spomenuta modela
velikih armirano-betonskih bunkera Među najveće zadarske bunkere spadaju i oni s položajima za
dvije do tri teške strojnice (dvije do tri puškarnice) i dodatnom prostorijom. Ove bunkere susrećemo
samo u podsektorima „C“, „D“ i „E“ te je očigledno da su oni starije izvedbe. Kao posebnost
talijanske fortifikacijske gradnje predstavljaju najveći zadarski bunkeri koji se susreću samo u
podsektorima „A“ i „B“. Prema dosadašnjim istraživanjima, ovakav model bunkera izgrađen je
samo na području zadarskog mostobrana. Riječ je o velikim betonskim bunkerima čije su stijenke
minimalne debljine jedan metar, a krov je debljine i preko dva metra. Ovi bunkeri građeni su samo
od betona bez uporabe čelične armature jer su talijanski građevinari otkrili da čelična armatura
provodi podrhtavanje prilikom udara granate i detonacije. Osim položaja za dvije teške strojnice, ovi
bunkeri imaju i zaštićene tzv. „mrtve kutove“. Tako su se dvije puškarnice za puškostrojnice nalazile
u prednjem polukružnom odjeljku, tzv. „kaponir“ između dviju teških strojnica, a još tri puškarnice
za puškostrojnice nalazile su se u stražnjem polukružnom odjeljku, bočno od ulaznih vrata. Osim
toga, mrtvi kutovi bili su opremljeni i cijevima za ispuštanje ručnih bombi koje bi padale neposredno
uz zidove bunkera u slučaju da se neprijateljsko pješaštvo nađe izvan dosega vatrenog naoružanja.
Ukupno je izgrađeno šest bunkera ovog tipa i svi su gotovo identični, osim u nekim manje bitnim
detaljima. U ovaj tip bunkera ulazi se kroz čelična vrata opremljena malom puškarnicom u kratki
hodnik u obliku slova „L“ koji vodi do središnjeg dijela bunkera, odnosno nadzemne prostorije
– skloništa. Spomenuti hodnik s unutarnje je strane zaštićen malom puškarnicom ugrađenom u
unutarnji pregradni zid. S desne strane spomenute prostorije nalaze se kružne betonske stepenice
koje vode do podzemne razine koja je također imala namjenu skloništa i skladištenja. S lijeve strane
nadzemne prostorije nalazi se uski hodnik koji vodi do stražnjeg kaponira, a u sredini prostorije
nalaze se četiri stepenice koje vode do dva glavna položaja za teške strojnice i do prednjeg kaponira.
Svakako treba napomenuti da su ovi bunkeri bili opremljeni zajedničkim sustavom za zaštitu od
54

bojnih otrova, odnosno vojnici su cijevi
svojih zaštitnih maski mogli priključiti
na zajednički filtar čije su cijevi bile
u zidovima bunkera. Jedan od ovih
bunkera, oznake B-1, imao je i rezervni
izlaz iz podzemne prostorije, udaljen
nekoliko metara od bunkera.

Podzemne utvrde Broj 2 · prosinac 2019.

Najsavršeniji i najkompleksniji NAŠA MALA MISTA
primjer talijanske vojne gradnje bile
su podzemne utvrde. Na zadarskom
području izgrađeno je 20-ak ovih
utvrda, različitih veličina i sustava
zaštite. Svima im je zajedničko to što
su ukopane duboko u zemlju i što im
se naoružanje nalazi u jednoj ili više
čeličnih kupola. Riječ je o čeličnim

kupolama tipa „Mod. 3“ čija je
debljina stijenki bila 80 milimetara.
Kupole su izrađene od čeličnog
lijeva, a tijelo kupole bilo je izliveno u jednom
komadu s prilaznim šahtom s donje strane. Prilikom montiranja kupola bi se stavila na za
to predviđeno betonsko postolje s ugrađenim čeličnim vijcima te bi se nakon montiranja cijela
kupola do visine puškarnica stavila u betonski „oklop“. Kako su ovo bili najslabije oklopljeni tipovi
talijanskih čeličnih kupola, poneke zadarske kupole imale su i dodatnu zaštitu od betona i kamena,
međutim ta je zaštita bila više simbolička nego funkcionalna. Svaka kupola imala je četiri puškarnice,
a unutar puškarnica nalazili su se štitovi mase 320 kilograma. Štitovi su imali dvojaku ulogu. U
okrenutom položaju za 90˚ služili su kao oklop za zaštitu puškarnice, a u otvorenom položaju kao
nosači teških strojnica. U kupoli su se istodobno mogle nalaziti samo dvije teške strojnice, i to u
dijametralno suprotnim puškarnicama, a svaka od njih imala je horizontalno područje djelovanja
od 100 stupnjeva. Sve zadarske podzemne utvrde s čeličnim kupolama možemo podijeliti za
početak u dva modela. Prvi, u kojem je podzemno sklonište bilo namijenjeno samo za potrebe
posade jedne čelične kupole i drugi, u kojem je podzemno sklonište bilo namijenjeno, osim za
potrebe posade kupola, i kao sklonište za veći broj vojnika te zapovjednika sektora ili podsektora.
U prvi model ulaze svega tri pronađene podzemne utvrde u zadarskom mostobranu. Dvije (C- 22 i
D-2) nalaze se lijevo i desno od ceste Zadar – Crno – Murvica, a jedna (E-3) se nalazi na području
Ploče. Osim spomenute čelične kupole, koja je kod bunkera C-22 i D-2 dodatno obložena betonom,
ove podzemne utvrde izgrađene su metodom površinskog kopa (u iskopanoj rupi izgradila bi se
betonska struktura utvrde, ojačana s gornje strane čeličnim profilima, te bi se tako izgrađeni objekt
zatrpavao zemljom i kamenjem) te su duboke do maksimalno četiri metra. U drugi model ulaze
veće podzemne utvrde. Ove utvrde možemo podijeliti u četiri podskupine, i to jesu li građene
metodom površinskog ili dubinskog kopa, imaju li dvije ili četiri kupole, imaju li jednu ili dvije
prostorije za smještaj posade te imaju li dva ili više ulaza. Do unutrašnjosti svake od utvrda vode
stepenice i duboki hodnici prosječne visine oko dva metra i širine oko 1,2 metra. U pravilnim
razmacima u zidovima hodnika nalaze se malene niše za uljne svjetiljke, a iste takve niše nalaze se
i u prostorijama za smještaj posade. U prostoriju skloništa za smještaj posade (Ricovero Truppa)
ulazilo se kroz jedna ili više plinonepropusnih vrata. Osim prostorije za smještaj posade sa željeznim
krevetima na kat, u unutrašnjosti utvrde nalazile su se i jedna ili više manjih prostorija za smještaj
vode (spremnik zapremnine oko 10 m³) i hrane (Serbatoio Aqua & Viveri) te streljiva (Munizioni).
U jednoj od dodatnih prostorija nalazio se i ručno pogonjeni ventilator prisilne ventilacije s filtrima
(Aeratore). Zapovjednik utvrde (Comado di Compagnia) i zapovjednik podsektora (Comandante

55

Čelična kupola „Mod.3“ bez betonskog
„oklopa“ koji je uklonjen
naknadno radi pokušaja demontaže kupole

di Sottosettore) imali su odvojene
prostorije u prostoru skloništa, a u
posebnim prostorijama nalazio se uređaj
za komunikaciju s borbenim položajima
(Posto telefono) i vojni radiouređaj
(Posto Radio). Za obavljanje osobne
nužde posadi je na raspolaganju bila
prostorija (Latrina) s dvama betonskim
čučavcima. Za napomenuti je da su sve
podzemne utvrde imale imena po nekom
od osoba iz talijanske vojne povijesti.
Nažalost, navedena imena nisu sačuvana
na svim utvrdama. U unutrašnjosti
utvrda nalaze se i brojni natpisi koji
ukazuju što se u kojoj prostoriji nalazilo
i slično. S obzirom da ove podzemne
utvrde predstavljaju vrhunac talijanske
fortifikacijske gradnje na zadarskom
području i da dan-danas bez daha
ostavljaju posjetitelje, u ovom će članku
ukratko biti predstavljene sve, odnosno
sve one koje su dosada pronađene (koje
su preživjele, njih 13, te jedna neistražena
i jedna u potpunosti zatrpana krajem 90-
ih) i koje su istražene.

Maskiranje borbenih položaja

Broj 2 · prosinac 2019. Maskiranje kružnih kameno-
betonskih položaja, ojačanih
Čelična kupola „Mod.3“– popularna «Kuba» poljskih položaja, lakih kružnih
kod igrališta na Ploči armiranobetonskih bunkera i podzemnih

utvrda nije predstavljalo neki poseban
problem s obzirom na to da su ti položaji bili gotovo u razini okolnog terena, odnosno vrlo malo su
se izdizali iznad njega. Navedeni položaji najčešće su bili maskirani običnom vojnom maskirnom
mrežom, a ponekad imitacijom gradnje suhozida. Međutim, problem je bio maskirati srednje
armiranobetonske bunkere, velike armirano- betonske bunkere te najveće betonske bunkere, a s
obzirom na činjenicu da su zbog svoje visine i gabarita značajno odudarali od okolnog područja.
NAŠA MALA MISTA Ipak, iznenađuju načini na koje se sve nastojalo što više te velike bunkere zakloniti od protivničkih
izviđačkih zrakoplova, a i od protivnika općenito. Terenskim istraživanjem uočeno je da najveći
betonski bunkeri nisu bili gotovo uopće maskirani, međutim na nekima od njih još se uvijek na
vrhovima uočavaju deblje naslage crnog katrana. Nameće se pitanje jesu li ti bunkeri katranom bili
premazivani kako bi se unutrašnji prostor što više sačuvao od vlage (mada je između vrha bunkera
i unutrašnjeg prostora bili oko četiri metra betona) ili se, pak, tim katranskim premazom nastojalo
„sakriti“ navedene bunkere od protivničkih izviđačkih zrakoplova. Drugi način maskiranja bio

56

Bunker oznake E-13 na Ploči bio je maskiran kao kuća katnica
je vrlo domišljat. Naime, nije se izravno maskiralo bunkere, već su se u njihovoj blizini podizale
hrpe kamenja, a te su hrpe po svojim gabaritima bile vrlo slične velikim bunkerima. Veliki i srednji
armirano-betonski bunkeri, i to najčešće oni starije izvedbe u podsektorima „D“ i „E“, susreću se
maskirani na vrlo domišljate načine. Jedan od najčešćih načina bio je taj da se u oble stijenke bunkera
umetnulo šiljasto kamenje te se cijeli bunker doslovno zatrpavao nanosom zemlje. Navedeno
šiljasto kamenje onemogućavalo je da zemlja klizi s oble stijenke bunkera. Tako maskirani bunkeri
bili su gotovo nevidljivi za tadašnje izviđačke zrakoplove. Drugi način maskiranja bunkera bio je
još zanimljiviji, a susrećemo ga također samo u navedenim podsektorima. Oko navedenih bunkera
bili bi podignuti zidovi, a ponekad čak i krovovi, te je izgldalo da se na tom mjestu nalazi još jedna
kuća, a ne bunker.

don Božo Viktor MAĐERIĆ
(*1909.-†1988.)
priredio: Robert Lenkić

Broj 2 · prosinac 2019. S vjetlo dana ugledao je 17. don Božo Mađerić i njegova sestra Danica
prosinca 1909. g. u mjestu Po odsluženju vojnog roka imenovan je
NAŠA MALA MISTA Pašmanu na istoimenom otoku kapelanom u Biogradu n/m ( 1938.g.), a već u
po roditeljima Pavlu-Marku i Mandi r. istoj godini biskup ga šalje za župnika u Brbinj
Mađerić, kao jedno od njihove petero i poslužitelja Savra na Dugom otoku.
djece. Otac mu je bio klesar, a majka Početkom Drugog svjetskog rata don
kućanica. Božo je župnik u Kožinu, gdje posebno
U svojoj osobnoj vjeri i po župniku očituje domoljubnu crtu, osobnu zrelost i
don Tomi Mihatovu krstili su ga u svećeničku hrabrost, kada sa zvonika župne
župnoj crkvi sv. Marije. Osnovnu školu crkve skida talijansku zastavu predajući
pohađao je u rodnom mjestu a klasičnu ju časniku talijanske okupacijske vojske
gimnaziju, na preporuku župnika don riječima: „Na ovom zvoniku može biti samo
Tome i uz podršku materijalne potpore hrvatska zastava!“. Seoski ološ i vječni pripuzi,
starijeg brata Marijana, kod Male braće podilazeći talijanskoj okupacijskoj sili za
u Dubrovniku. Po završetku gimnazije, nekakav sitniš, don Božu su zbog ovakve
kao biskupijski bogoslov, upisuje i smionosti napali i mučili na način da su ga
završava Bogoslovni fakultet u Ljubljani. nalijevali benzinom i ricinusovim uljem. Od
Za svećenika ga je zaredio 1. ožujka istih ulizica morao je braniti i župne knjige
1936.g. u Šibeniku dr. Jeronim Mileta, šibenski pisane hrvatskim jezikom i biblioteku posebno
biskup, a Mladu misu je slavio u rodnom vezanu za hrvatsku povijest i književnost.
mjestu Pašmanu. Vezano uz ovakav don Božin dosta
Nakon Prvog svjetskog rata i padom nepomirljiv stav, Talijansko zapovjedništvo za
Austro-ugarske, a pod jakim pritiskom Zadar šalje izravno na ured Poglavnika NDH
Francuske i Velike Britanije, uz neka druga
hrvatska područja premoćna Kraljivina Italija
i Zadar čupa iz matičnog bića na što pristaje
Kraljevina SHS dovršenim i potpisanim
Rapalskim ugovorom iz 1920.g. Time širi
slobodni prostor Zadarske nadbiskupije ostaje
bez svoga upravnog središta, a šibenskog
biskupa Papa zadužuje za apostolsku upravu
na istom prostoru sa svim pravima mjesnoga
biskupa1.
U takvim nesređenim političkim prilikama
naroda i Nadbiskupije mladomisnik Božo
služi župu Vlašiće na otoku Pagu ( 1936.-1937.
g.), kada biva dignut kao vojnik-vojni kapelan
u tadašnju Jugoslavensku kraljevsku vojsku u
Zaječar u Srbiji.

1 kada je grad Zadar predan Italiji u njemu nije bilo više mjesta za metropolitu cijele Dalmacije nadbiskupa Vinka
Pulišića. On je bio prisiljen na položaju dati ostavku i poći u svoj rodni Olib. Bulom „Pastorale munus“ od 22. srpnja
1932.g. određene su nove granice Zadarske nadbiskupije i ukinuta je metropolija u Zadru. U izmijenjenim političkim
prilikama u samom Zadru je postavljen za nadbiskupa Petar Dujam Munzani.

58

uputu za daljnje postupanje. Ovi „peru ruke“ većine župljana, po uskim seoskim prolazima Broj 2 · prosinac 2019.
i na talijanski dopis odgovaraju kako se radi zatezali žice i smišljali novu odmazdu.
o unutarnjoj stvari Kraljevine Italije i don
Božo, po ovakvim pismenim pripucavanjima, U osnivanju na državnoj i već područnim
završava kao politički nepodobna osoba u razinama Katoličkog staleškog svećeničkog
logoru u Italiji, odakle ga, shvativši kako udruženja5 don Božo se javno opirao i
se radi o svećeniku, izvlače talijanske časne govorio kako se sam „od pastira ne želi i neće
sestre posredujući mu povratak u domovinu. prometnuti u najamnika“.

Po dolasku iz talijanskog logora biskup Apostolski upravitelj za Zadarsku
ga 1942.g. imenuje ponovno kapelanom nadbiskupiju ( 1952.1960.) msgr. Mate
u Biogradu n/m, a već 1944.g. imenuje ga Garković i kasnije zadarski nadbiskup (
župnikom u Vrani. Kroz to vrijeme vlasti 1960.1968.) imenuje don Božu 1953.g.
NDH uz pomoć Nijemaca nasilno dižu ljude župnikom Crno i Dračevac Zadarski, gdje
u vojsku uz prijetnju, u slučaju izostanka i u župničkom zaduženju ostaje do 1963.g. U
neodaziva, i kazne strijeljanjem. Ovdje don domaćinstvu tada s njime živi sestra Danica i
Božo posreduje spašavanju skupine mladića s nećakinja Marija6. Godine 1964. imenovan je
otoka Pašmana osobno jamčeći kako se radi o župnikom u Tribnju- Kruščici7 pod Velebitom,
vrijednim Hrvatima, predratnim HSS-ovcima gdje u župničkoj službi djeluje do 1970.g.,
i iskrenim kršćanima2. kada je, zbog dobrano narušenog zdravlja,
umirovljen. Za župnikovanja u podvelebitju,
Godine 1945. u svijetu i na ovim prostorima a netom je magistrala tim područjem i
dolazi do zamjene do tada vladajuće fašističke probijena, viđalo ga se je često gdje pješači
s komunističkom silom, za koje don Boži ne između susjednoga Karlobaga i Tribnja-
prestaju poteškoće i životne opasnosti. Ovdje Kruščice, do oo. kapucina i natrag, u potrebi i
ga susrećemo u poslu kapelana u vojnoj bolnici inosušne i nasušne hrane.
u Sv. Filip i Jakovu, gdje ga poslije poziva i
obavljena razgovora u Narodnom odboru Svoje umirovljeničke dane provodi pod
kotarskog središta u Zemuniku Donjem, rastresenim i gotovo nikakvim krovom
viša komunistička nadležnost i onkraj biblioteke Stolnog zbora kanonika sv. Stošije
posredovanja lokalnih vlasti3 hoće ubiti. U u Zadru, gdje u vjernom društvu svojih i
povratku iz Zemunika za pratnju po putu okolnih mačaka o kojima je brižno skrbio, na
dobiva dva za ciljano razbojstvo obučena ali onu drugu stranu u koju je vjerovao i s koje je
još uvijek golobrada partizana koji su na nekoj ovdje duhovni zalet imao, prelazi 24. rujna
pustopoljini zalegli i viknuli: „ Biži, pope, eto 1988.
neprijatelja!“ Don Božo je s molitvenikom u
ruci uzvratio: „Onaj kome sam zlo učinio neka „Osmrtnicu čitam i / na pragu smrti/
slobodno puca“. Na ove riječi isti ovi, a bili su gledam dvije mačke / kako sjede (…) Jedino
mladi i još uvijek pošteni, od njega su pobjegli njih dvije / u ovoj su smrti / tužne / A njih
i on se je bez pratnje ipak vratio živ u Biograd ne staviše / među ožalošćene / na oglasnoj
n/m4. listi smrti / Jedino njih u crno ne uokviriše / a
samo one u ovoj smrti plaču / jedno one tužne
Potom župnikuje u Dobropoljani na / ostadoše8.
rodnom otoku Pašmanu gdje ga je, krivnjom
nekolicine područnih komunista, dočekala Sve ovo o sebi on sam ukratko izreče u
župna crkva bez vrata a njezina zvona bez klatna svom zlatomisničkom geslu 1986.g.: „ Milošću
ili bata. Isti su njegovim snažnim autoritetom Božjom postadoh i ostadoh svećenik“.
i zaletom iz posjeda istine nevoljko sve vratili
natrag, a zauzvrat su mu, mimo raspoloženja

2 u više navrata isto je posvjedočio za svoga života sada već pokojni Miroslav Pedišić, čovjek koji je pripadao skupini NAŠA MALA MISTA
prozvanih mladića
3 za njega se je posebno bio zauzeo partizanski zapovjednik i njegov sumještanin Ivan Bobić ‘Iver’
4 ovaj događaj don Božo je u više navrata pripovjedao svome sinovcu Marijanu, danas umirovljenom bojniku HV
5 pokušaj Jugoslavije i njezine KP učlaniti svećenike u društva koja sami osnivali s time da svećenicima učlaniteljima
jamče prava socijalnog osiguranja, mirovine i neke druge pogodnosti
6 danas živi u Švedskoj
7 posljednji župnik koji je stanovao u Tribnju-Kruščici; Poslije njega župa je spala na posluživanje nekoć župnika iz
Ražanca, zatim kapucina iz Karlobaga i najzad župnika iz Selina odnosno danas iz Starigrada – Paklenice;
8 T. Baričević, Na svojoj hridi, Savski Nart – Dugo Selo (Verbum nostrum croaticum ), 1999, str. 117., Tužne mačke

59

VJEROVALI ILI DA...

Broj 2 · prosinac 2019. Da postoji jedna cijev na Benkovačkoj
cesti koju je nemoguće zakrpati.
NAŠA MALA MISTA Jednostavno kad je zakrpaju i sve lipo
asfaltiraju ona za dišpet opet pukne
i sve nanovo. Ne zna se točan broj
dolazaka djelatnika Vodovoda na to
mjesto. Šuška se da bi Ploča mogla
dobiti svoju podružnicu Vodovoda
samo radi te cijevi.
Jeste li vidili nove klupice ispred
Crkve? Zašto su okrenute prema
cesti?
-A da bi se vidilo ko prolazi.
Otkad je podignut popularni zidić kod
dućana, pala je prodaja pive upola.

Ulica Put Marnika je godinama bila
zapostavljena ne imajući tablu s
natpisom ulice. Nedugo nakon što je
postavljena tabla s natpisom ulice
postavljena je i druga u znak iskupljenja
zbog svih ovih dugih godina provedenih
u čekanju.
Da i Brdo lagano ulazi u 21. stoljeće.
Postavljena je natkrivena autobusna
stanica. Čestitamo.
Da otkad se obnovija zog na Dračevcu
- ne valja.
Da je za fugiranje Kaštela na Dračevcu
dovezeno čak osam šlepera pijeska
sa Pelješca.
Da ne fali.
I jope’ je fal’lo.
Da postoji zid na jednom zavoju na Dračevcu koji se obnavlja toliko često koliko se i ona cijev
s početka priče krpa.
Da nema više šume.
Riječnik
nagaražika – kad na garaži digneš kat
jagodnjaš – gulaš s jagodama i srnetinom
anegdopština – anegdota i dogodovština
gustiš – gusti gulaš
diktakracija – diktatura i demokracija
prokljenarina – porez koji platiš da te nebi proklelo (13-30%, ovisi ko te prokleja)
Narodne mudrosti:
Burek i pršut moraju biti masni
Lito je zakon, Božić svaka čast

60 Sva sličnost sa stvarnim situacijama je namjerna

PREDDIPLOMSKI SVEUČILIŠNI STUDIJ DALMACIJE

1.GODINA ECTS Broj 2 · prosinac 2019.
7
I semestar 6 NAŠA MALA MISTA
Uvod u beštimanje 5
Briškula 3
Bila vina 3
Najelementarnija matematika 6
Osnove osnova fizike
Klapske pisme 1 ECTS
4
II semestar 6
Osnove proklinjanja 5
Trešeta 3
Crna vina 3
Uvod u maslinarstvo 6
Uvod u vinogradarstvo 3
Klapske pisme 2
Uvod u turizam ECTS
6
2. GODINA 6
5
III semestar 3
Dalmatinske konobe 5
Trijumf 5
Rakije
Rad na crno ECTS
Imovinsko pravni odnosi 6
Gradele 5
5
IV semestar 5
Balote 5
Šjavica (mura) 4
Peka
Mudrovanje
Rješavanje priko veze
Prekršajne radnje

61

3. GODINA ECTS

V semestar 6
Glavni predmeti 5
Maksimiziranje marže u trgovini 5
Ražanj 5
Osnove engleskog i govor na mote
Klapske pisme 3 4
Izborni predmeti (min 9 ECTS-a)
Klanje, deranje i vađenje droba domaćih 3
životinja 3
Guranje u redovima 3
3
Pisanje žalbi 2
Ukradi i zajebi
Trikovi, motovi i prevare u kartama ECTS
Jednostavni kućni popravci
6
VI semestar 6
Glavni predmeti 5
Minimiziranje troškova u trgovini 5
Uhljebljivanje
Laganje u oči 4
Klapske pisme 4 3
Izborni predmeti (min 9 ECTS-a) 3
Frezanje i oranje 3
Vatanje zeca autom 3
Izmišljanje bolovanja 2
Muljanje na tehničkom
Podmićivanje novcem i dobrima
Ćakule

Broj 2 · prosinac 2019. Završetkom ovog studija steče se naziv: Sveučilišni prvostupnik Dalmacije ili bacc.ing.dalm.

NAŠA MALA MISTA

62



NAŠA MALA MISTA
SUDOKUBroj 2 · prosinac 2019.

64



UDRUGA MLADIH PLOČE I DRAČEVCA
Bl. Marka Križevčanina 1
23000 Zadar
OIB: 89259040224

E-mail: [email protected]
Fb: facebook.com/umpdzd
IBAN: HR2324070001100464251