Markus Zusak - Kradljivica knjiga

Liesel Meminger doživjela je duboku starost, daleko
od Molchinga i smrti Ulice Himmel.

Umrla je u predgrañu Sydneyja. Kućni broj
četrdeset i pet - isti kao i broj kuće Fiedlerovih - a nebo
je bilo u najboljem plavom popodnevnom izdanju. Duša
joj je sjedila uspravno, kao i njezinu ocu.

Posljednje što je vidjela bilo je troje djece, unučad,
muž, i dug popis života koji su se isprepleli s njezinim.
Meñu njima su, upaljeni kao svjetiljke, bili Hans i Rosa
Hubermann, njezin brat, i dječak čija je kosa zauvijek
ostala boje limuna.

Ali bilo je i nekoliko drugih vizija.
Poñite sa mnom i ispripovijedat ću vam priču.
Pokazat ću vam nešto.

DRVO POSLJEPODNE

Kad su raščistili Ulicu Himmel, Liesel Meminger
nije imala kamo. O njoj su govorili kao o djevojčici s
harmonikom, odveli su je na policiju, a tamo su bili na
mukama što bi s njom.

Sjedila je na vrlo tvrdu stolcu. Harmonika ju je
gledala kroz rupu na kutiji.

Tek nakon tri sata u policijskoj se postaji pojavio
gradonačelnik sa svojom suprugom paperjaste kose.
„Kažu da je jedna djevojčica iz ulice Himmel", reče
gospoña, „preživjela."

Policajac pokaza prstom.

Ilsa Hermann ponudila se da joj ponese
harmoniku, ali Liesel ju je držala čvrsto u ruci dok su
silazili niza stube policijske postaje. Nekoliko blokova

dalje, u Minhenskoj ulici, jasna je linija razgraničavala
bombardirane od sretnika.

Gradonačelnik je vozio.
Ilsa je sjedila s njom odostraga.
Djevojčica joj je dopustila da je drži za ruku, na
kutiji za harmoniku, koja je ležala izmeñu njih.

Bilo bi lako ništa ne reći, ali Liesel je na svoju
nesreću reagirala upravo suprotno. Sjedila je u divnoj
gostinjskoj sobi gradonačelnikove kuće i nije prestajala
govoriti - sama sa sobom - dugo u noć. Vrlo je malo jela.
Uopće se nije prala.

Četiri je dana nosila ostatke Ulice Himmel po
sagovima i podnicama kuće na broju osam u Grande
Strasse. Mnogo je spavala i nije sanjala, i uglavnom joj
je bilo žao što se probudila. Kad je spavala, sve je
nestajalo.

Na dan pogreba, još se nije oprala, pa ju je Ilsa
Hermann pristojno upitala bi li to željela učiniti.

Prije bi joj samo pokazala kupaonicu i dala joj
ručnik.

Ljudi koji su bili na misi za Hansa i Rosu
Hubermann uvijek su govorili o djevojčici u lijepoj
haljini i sa slojem prljavštine iz Ulice Himmel. Čula se i
glasina da je poslije tog dana potpuno odjevena ušla u
rijeku Amper i rekla nešto vrlo čudno.

Nešto o poljupcu.
Nešto o Saumenschu.
Koliko se puta morala oprostiti?

Nakon toga uslijedili su tjedni i mjeseci, i mnogo
rata. U trenucima najveće tuge sjetila bi se svojih
knjiga, osobito onih pisanih za nju i one koja joj je
spasila život. Jednog je jutra, ponovno u šoku, čak
otišla u Ulicu Himmel, da ih potraži, ali više nije bilo
ničega. Nije bilo oporavka od onog što se dogodilo. Za to
će trebati desetljeća. Za to će trebati dug život.

Za obitelj Steiner održana su dva obreda. Prvi
odmah nakon pogreba. Drugi čim je Alex Steiner došao
kući, kad je dobio dopust nakon bombardiranja.

Otkako ga je vijest sustigla, Alex je propao.
„Kriste raspeti«, rekao je, „da sam barem pustio
Rudyja da ode u onu školu."
Spasiš nekoga.
Ubiješ ga.
Kako je mogao znati?
Istinski je znao samo da bi dao sve da je te noći bio
u Ulici Himmel, pa da je preživio Rudy, a ne on.
To je rekao Liesel na stubama kuće u Grande
Strasse 8 kamo se požurio kad je čuo da je živa.

Toga dana, na stubama, Alex Steiner prepiljen je
nadvoje.

Liesel mu je rekla da je poljubila Rudyjeve usnice.
Bilo joj je neugodno, ali mislila je kako bi mu možda bilo
drago da to zna. Na licu su mu se pojavile drvene suze i
hrastov osmijeh. Nebo koje sam vidjela Lieselinim očima
bilo je sivo i sjajno. Srebrno poslijepodne.

MAX

Kad je rat završio, a Hitler se predao u moje ruke,
Alex Steiner ponovno je počeo raditi u svojoj krojačkoj
radionici. Nije ništa zarañivao, ali svaki je dan ondje
ubio nekoliko sati, a Liesel mu je često pravila društvo.
Mnoge su dane proveli zajedno, često hodajući do
Dachaua nakon što je osloboñen, a onda ih Amerikanci
ne bi pustili unutra.

Napokon, u listopadu 1945., u radionicu je ušao
čovjek močvarnih očiju, kose poput perja i svježe
obrijana lica. Prišao je pultu. „Je li ovdje osoba koja se
zove Liesel Meminger?"

„Jest, otraga", reče Alex. Nadao se, ali htio je biti
siguran. „Smijem li upitati tko je traži?"

Liesel je došla. Zagrlili su se i plakali, i pali na pod.

PRENOSITELJICA

Da, štošta sam vidjela na ovom svijetu. Nazočim
najvećim katastrofama i radim za najgore zločince.

Ali ima i drugih trenutaka.
Ima mnoštvo priča (šačica, kako prije natuknuh)
kojima dopuštam da mi odvrate misli dok radim, baš
kao i bojama. Nalazim ih na najnesretnijim, najnevje-
rojatnijim mjestima, i trudim se zapamtiti ih dok
obavljam svoj posao. Kradljivica knjiga takva je priča.

Kad sam otputovala u Sydney i odvela Liesel,
napokon sam mogla učiniti nešto na što sam dugo
čekala. Spustila sam je, i hodale smo Avenijom Anzac,
pokraj nogometnog igrališta, a ja sam izvukla prašnjavu
knjigu iz džepa.

Starica je bila zapanjena. Uzela ju je u ruku i rekla:
„Je li to zbilja...?"

Klimnuh.
S velikim je uzbuñenjem otvorila Kradljivicu knjiga i
okretala stranice. „Ne mogu vjerovati..." Iako je tekst
izblijedio, uspijevala je pročitati svoje riječi. Prsti njezine

duše dodirivali su priču, tako davno napisanu u
podrumu, u Ulici Himmel.

Sjede na rub pločnika, a ja joj se pridružih.
„Jeste li je pročitali?" upita, ali nije me pogledala.
Oči su joj bile prikovane za riječi.
Klimnuh. „Mnogo puta."
„Jeste li je razumjeli?"
U tom je trenutku nastupila vrlo duga stanka.
Prošlo je nekoliko automobila, u oba smjera. Vozači
su bili Hitleri, Hubermanni, Maxovi, ubojice, Dilleri i
Steineri...
Mnogo sam toga željela reći kradljivici knjiga, o
ljepoti i okrutnosti. Ali što sam joj ja mogla reći o tim
stvarima, što ona već nije znala? Htjela sam joj objasniti
kako neprestano precjenjujem I podcjenjujem ljudski
rod - da ga rijetko kad jednostavno procjenjujem. Htjela
sam je pitati kako ista stvar može biti i tako ružna i tako
veličanstvena, a riječi tako proklete i genijalne.
Ništa od toga, meñutim, nije mi izišlo iz usta.
Uspjela sam se samo okrenuti prema Liesel
Meminger i kazati joj jedinu istinu koju doista znam.
Rekla sam je kradljivici knjiga, a sada je govorim i vama.

* * * POSLJEDNJA OPASKA * * *
VAŠE PRIPOVJEDAČICE
Ljudi proganjaju mene.

Zahvale

Započeo bih zahvalom Anni McFarlane (toploj i
upućenoj) te Erin Clarke (na njezinoj dalekovidnosti,
ljubaznosti i uvijek pravom savjetu u pravom trenutku).
Posebno hvala i Bri Tunnicliffe, što me podnosila i
trudila se vjerovati mojim rokovima za preinake. Velik

sam dužnik Trudy White, zbog njezine uljudnosti i
nadarenosti. Čast mi je to na ovim stranicama imam
njezina umjetnička djela. Ova knjiga ne bi bila moguća
bez sljedećih osoba: Cate Paterson, Nikki Christer, Jo
Jarrah, Anyez Lindop, Jane Novak, Fione Inglis i
Catherine Dravton. Hvala vam što ste uložile svoje
dragocjeno vrijeme u mene i ovu pripovijest. Zahvalan
sam više nego što to mogu izraziti. Hvala i Sydneyskom
židovskom muzeju, Australskom ratnom muzeju, Doris
Seider u židovskom muzeju u Münchenu, Andreusu
Heusleru u Gradskom arhivu Münchena i Rebecci
Biehler (na podacima o sezonskom ponašanju stabala
jabuka). Zahvalan sam Dominiki Zusak, Kingi Kovacs i
Andrewu Jansonu na silnom ohrabrivanju i snošljivosti.
I, napokon, posebno hvala Lisi i Helmutu Zusaku - na
pričama u koje nam je teško povjerovati, smijehu, na
tome što su mi pokazali i drugu stranu.

Bilješka o piscu

Roñen je u Sydneyju 1975. godine. Sve njegove
knjige (The Underdog, Fighting Ruben Wolfe, Getting the
Girl, I Am the Messenger i Kradljivica knjiga) prevoñene
su na strane jezike i nagrañivane uglednim književnim
nagradama priskrbljujući svojem autoru naziv jednog od

najinovativnijih i najpoetičnijih mladih romanopisaca
engleskoga govornog područja.

Zusak je dobitnik nagrada: CBCBook Oj the Year
Award (2003.), NSWPremiers Literary Award (2003.),
Ethel Turner Prize, Printz Honor (2006.)...

za vas: BABAC