The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search
Published by Mina Mk, 2020-04-08 04:28:36

Donato-Carrisi-Vladar-iz-senke

Donato-Carrisi

Donato Karizi

Vladar iz senke

Naslov originala:
Donato Carrisi

L'ipotesi del male

Soba broj 13 Državne mrtvačnice bila je carstvo usnulih.
Nalazila se na četvrtom i poslednjem podzemnom nivou u
ledenom paklu rashlađenih prostorija. Taj sprat bio je rezervisan za
neidentifikovane leševe. Retko kada bi neko poželeo da ih pogleda.
Ali te noći se najavio posetilac.
Čuvar ga je čekao ispred lifta zureći uvis. Posmatrao je brojeve
koji su se pojavljivali na osvetljenim poljima jedan po jedan,
označavajući spuštanje lifta po spratovima, i pritom se pitao ko li bi
mogao biti taj neočekivani posetilac. Naročito ga je zanimao razlog
zbog koga je posetilac odlučio da prekorači granicu živih.
Kada je zasvetleo poslednji broj na tabli, nastala je poduža tišina, a
zatim su se vrata kabine širom otvorila. Čuvar je opazio čoveka od
četrdesetak godina, odevenog u tamnoplavo odelo. Odmah je uočio - a
to se događalo svima koji prvi put kroče u taj donji svet - da se
posetilac začudio kada je shvatio da nije ušao u prostor obložen belim
pločicama i osvetljen aseptičnim neonskim svetlom, već je zatekao
zelene zidove osvetljene narandžastim svetiljkama.
„Višebojnost sprečava napade panike”, objasni mu čuvar,
odgovarajući na njegovo neizgovoreno pitanje. Zatim mu dodade plavi
ogrtač.
Posetilac na to ne reče ništa. Odenuo je ogrtač, pa su ušli unutra.
“Leševi na ovom spratu uglavnom su tela beskućnika i lutalica. Ti
ljudi nisu kod sebe imali dokumenta niti su se pojavili srodnici, pa su
završili ovde dole. Nalaze se u sobama od jedan do devet”, objasni
čuvar. „U sobama broj deset i jedanaest su tela ljudi koji su, kao vi i ja,
plaćali porez, gledali utakmice na televiziji i jednog dana pali mrtvi od
infarkta u vagonu podzemne železnice. Neki putnik se pritom pravio
da pomaže unesrećenom i olakšao ga za novčanik s dokumentima i,
gle, dotični ili dotična nestade zauvek. Ponekad dođe i do zbrke s
dokumentima: neka službenica zameni papire i ožalošćenima na
prepoznavanju pokažu telo druge osobe. To znači da ta osoba
zakonski nije mrtva, pa rodbina nastavlja potragu za njom." Želeo je
da ostavi utisak na posetioca izigravajući turističkog vodiča, ali čovek
uopšte nije reagovao na njegovu priču. „Ponekad je telo toliko
izobličeno da nemate utisak da je to uopšte bio čovek“, reče čuvar

nastojeći da kod posetioca izazove mučninu, no ovaj očigledno nije
bio osetljiv na takve priče. „Zakon predviđa isti postupak za sve:
period proveden u zamrzivaču ne sme biti kraći od osamnaest meseci,
a zatim se, ako niko ne zatraži telo i ako ono nije neophodno zbog
dalje istrage, pokojnik spaljuje u krematorijumu.” Tu je doslovno
citirao propis koji je znao napamet.

Zatim je promenio ton jer su došli do sobe koju je neobični noćni
gost želeo da pogleda.

„A tu su i ovi iz sobe broj trinaest.”
Anonimne žrtve nerešenih ubistava.
„Kada je reč o ubistvima, zakon predviđa da telo, koje može biti
upotrebljeno kao dokaz, ostane ovde sve do identifikacije”, napomenu
čuvar. „Ubica ne može biti osuđen ako se ne dokaže da je ubijena
osoba zaista postojala. Ukoliko se ne zna ime ubijenog, telo je jedini
dokaz nečijeg postojanja. Zato vreme čuvanja takvih tela nije
ograničeno. To je jedna od. onih zakonskih zvrčki koje advokati toliko
vole.“
Ako nije definisan zločin s kojim se povezuje smrt nepoznate
osobe, njeni zemni ostaci ne mogu biti uništeni niti prepušteni
prirodnom procesu raspadanja, glasio je propis.
„Mi ih zovemo spavačima.”
Bili su tu razni muškarci, žene i deca, svi nepoznati, za čije ubistvo
još niko nije okrivljen. Godinama su čekali da se neko pojavi i
oslobodi ih prokletstva sličnosti sa živima. Kao u nekoj morbidnoj
bajci, bilo je potrebno samo izgovoriti čarobnu reč.
Njihovo ime.
Soba u kojoj su se nalazili bila je poslednja u dnu hodnika i nosila
je broj trinaest.
Kada su došli do metalnih vrata, čuvar izvuče veliki svežanj
ključeva i poče da traži odgovarajući. Otvori vrata i povuče se unazad,
da propusti posetioca. Čim je ovaj zakoračio unutra, upalio se red
žutih sijalica koje su reagovale na senzore pokreta. Na sredini sale
stajao je sto za autopsiju, a uza zidove behu raspoređeni hladnjaci s
desetinama komora.
Kao neko čelično saće za pčele.
„Treba da potpišete zapisnik”, reče čuvar i izvuče nekakav
registar. „Koje vas telo zanima?”, upita glasom koji je odavao izvesnu

uznemirenost.
Posetilac konačno progovori: „Ono koje se najduže nalazi ovde.”
AHF-93-K999.
Čuvar je znao napamet tu šifru i nagađao je da upravo može doći

do razotkrivanja stare tajne. Odmah je pronašao pregradak s
odgovarajućom etiketom na ručki. Bio je treći sleva, odozdo. Pokaza
ga posetiocu. „Među pričama o telima koja su se zatekla ovde dole, ta
čak nije ni najoriginalnija”, objasni čuvar. „Jednog popodneva neki
dečaci igrali su fudbal u parku i lopta im je odletela u žbun - tako su ga
pronašli. Pucali su mu u glavu. Kod sebe nije imao nikakva
dokumenta, čak ni ključeve od stana. Lice mu je i danas sasvim
prepoznatljivo, ali se niko nije javio na linije za informacije, a takođe
niko nije prijavio nestanak. Dok se čeka hvatanje krivca, koji možda
nikada neće biti pronađen, jedini dokaz je telo. Zato je sud odlučio da
se telo čuva sve do razrešenja zločina i sprovođenja pravde.“ Načinio
je malu pauzu. „Od tada su prošle mnoge godine, a on je još uvek tu.”

Čuvar se već bezbroj puta upitao kakvog je smisla imalo čuvati
dokaze zločina koji više niko ne pamti. Smatrao je da su svi već
zaboravili na anonimne stanare sobe broj trinaest. No, s obzirom na
zahtev posetioca, slutio je da se iza tih nekoliko centimetara čelika
nalazi tajna koja se ne svodi samo na puku identifikaciju pokojnika.

„Otvorite, želim da ga pogledam.”
AHF-93-K999. Godinama mu je to bilo jedino ime. No, možda će se
ove noći to promeniti. Čuvar pokojnika pritisnu polugu, da bi otvorio
pregradak.
Spavač će se možda probuditi.

MILA

Zapis broj 397 – H/5

Izveštaj: 6.40, 21. septembar ▄▄▄▄▄ .

Predmet: razgovor vođen s operaterkom Službe za hitne pozive
▄▄▄▄▄▄▄▄ . Operaterka; Klara Salgado.

Operaterka: Hitni pozivi! Odakle zovete?
X: …
Operaterka; Gospodine, ne čujem baš ništa. Odakle zovete?
X: Ja sam Džes.
Operaterka: Morate mi kazati puno ime, gospodine.
X: Džes Belman.
Operaterka: Koliko godina imaš, Džese?
X: Deset.
Operaterka: Odakle zoveš, Džese?"
X: Od kuće.
Operaterka; Možeš li mi dati adresu?
X: ...
Operaterka: Džese, možeš li mi dati adresu, molim te?
X: Stanujem u...
Operaterka: Dobro. I šta se događa? Znaš da je ovo broj policijskog
telefona, zar ne? Zbog čega zoveš?
X: Znam to. Ali oni su mrtvi.
Operaterka: Da li si rekao da su mrtvi, Džese?
X: ...
Operaterka: Džese, jesi li još tu? Ko je mrtav?
X: Da. Svi. Svi su mrtvi.
Operaterka: Da ovo nije neka šala, Džese?
X: Nije, gospođo.
Operaterka: Reci mi kako se to dogodilo.
X: Dobro.
Operaterka: Džese, da li si još tu?
X: Jesam.
Operaterka: Zašto mi mirno ne ispričaš šta je bilo?

X: Dobro. Došao je sinoć. Mi smo večerali.
Operaterka: Ko je to došao?
X: . . .
Operaterka: Ko je došao, Džese?
X: Pucao je.
Operaterka: Dobro, Džese. Želim da ti pomognem, ali moraš i ti
meni malo da pomogneš. Da li je to u redu?
X: U redu je.
Operaterka: Dakle, kažeš da je neki čovek došao kod vas dok ste
večerali i pucao. Da li si ti dobro, Džese?
X: Nisam.
Operaterka: Hoćeš da kažeš da si ranjen, Džese?
X: Ne, ali on još nije otišao.
Operaterka: Čovek koji je pucao je još tu?
X: ...
Operaterka: Džese, milim te, odgovori mi!
X: Kaže da dođete ovamo. Dođite odmah.

Prekid razgovora. Kraj zapisa.

1

Nekoliko minuta pre šest sati ulica je naglo oživela.
Kamioni gradske čistoće sakupljali su đubre iz kontejnera ispred
vila, krećući se poput uvežbanih vojnika. Zatim je naišla mašina za
čišćenje pločnika s rotacionim četkama. Pojavila su se i baštovanska
vozila koja su odvozila suvo lišće i pokošenu travu, a žive ograde
potkresali su na pravu visinu. Pošto su i oni završili posao, otišli su,
ostavljajući za sobom sve u savršenom redu i tišini.
Sve je bilo spremno da srećni stanovnici toga kraja bace
zadovoljan pogled na okolinu čim se probude, pomisli Mila.
Noć je prošla veoma mirno, kao i uvek u tom kraju. Oko sedam sati
ljudi su lagano i lenjo počeli da se bude. Iza prozorskih okana mogli su
se videti očevi, majke i deca, kako se užurbano spremaju, kao da se
raduju novom danu.
Još jedan dan srećnog života.
Dok ih je posmatrala sedeći u svom hjundaiju, parkiranom na
početku stambenog bloka, Mila im nije nimalo zavidela jer je znala da,
ako se zagrebe uglađena površina, uvek nešto drugo izađe na videlo.
Prava slika sastoji se od svetla i senki, kao što i treba da bude.
Ponekad bi se pojavila i crna rupa. Mogao se osetiti kužni zadah koji
dopire iz nje, a ponekad se činilo da sa dna te rupe neko mrmlja vaše
ime.
Mila Vaskez je dobro poznavala taj zov tame. Igrala je igru sa
senkama od časa kada se rodila.
Pucketala je prstima i naglo pritisnula palac leve ruke. Kratak bol
koji je osetila pomogao joj je da se bolje koncentriše. Uskoro su vrata
obližnjih vila počela da se otvaraju. Porodice su napuštale svoja
gnezda, spremne da se suoče sa izazovima sveta - što je za njih uvek
isuviše lako, pomisli Mila.
Videla je kako Konerovi izlaze iz kuće. Otac porodice, advokat
Koner, imao je četrdesetak godina i bio je prilično mršav, odeven u
besprekorno sivo odelo, a kosa mu je bila ponegde osedela, što je lepo
isticalo njegovo preplanulo lice. Majka je bila plavuša s licem i telom

pomalo ostarele devojčice. Vreme na nju nije imalo nekog uticaja -
Mila je u to bila sigurna. Tu su bile i devojčice. Starija je svakako išla u
srednju školu. Mlađa je imala bujnu kovrdžavu kosu i još je išla u
obdanište. Bile su preslikani roditelji. Ako bi neko posumnjao u teoriju
evolucije, Mila bi ga postidela pokazavši mu Konerove. Bili su lepi i
savršeni i, naravno, morali su stanovati na jednom ovako srećnom
mestu.

Pošto je poljubio ženu i ćerke, advokat je ušao u plavi audi A6 i
zaputio se u svoju kancelariju, da nastavi s briljantnom karijerom.
Žena je ušla u zeleni SUV s namerom da odveze devojčice u školu. U
tom času Mila izađe iz automobila, rešena da upadne u vilu i život
Konerovih. Mada je bio topao dan, obukla je trenerku za džoging. Leto
tek što se okončalo, ali da je obukla majicu i šorts, svakako bi njeni
ožiljci bili mnogo upadljiviji. Ako je dobro proračunala na osnovu
zapažanja iz prethodnih dana, imaće na raspolaganju oko četrdeset
minuta pre nego što se gospođa Koner vrati kući.

Imala je četrdeset minuta da utvrdi da li se u toj srećnoj kući krije
jedan duh.

Proučavala je Konerove nekoliko sedmica. Sve je počelo sasvim
slučajno.

Policajci koji rade na slučajevima nestalih osoba ne mogu samo
sedeti za stolom i čekati da neko podnese prijavu, jer se često dešava
da uopšte ne postoji porodica koja bi podnela takvu prijavu. Može biti
reč o strancu, o nekome ko je privremeno presekao veze s
poznanicima, ili o osobi koja nema nikoga na svetu.

Takve osobe Mila je nazivala predodređenima.
To su bile osobe okružene prazninom, koje nisu ni sanjale da će
jednog dana nastradati. Zato je bilo potrebno prvo pronaći slučaj, a
zatim i nestalu osobu. Zato se muvala ulicama tražeći sastajališta
očajnika - mesta gde vas tama sapliće na svakom koraku i nikada vas
ne napušta. No, događalo se da osoba nestane i iz zdrave i zaštićene
sredine pune ljubavi.
Takvi su bili slučajevi nestanaka dece.
Bilo je, nažalost, moguće, a i događalo se, da roditelji zaslepljeni
dnevnom rutinom uopšte ne primete neke sitne ali važne promene
kod sopstvene dece. Događalo se, recimo, da se neko približi deci van
kuće i da to prođe sasvim neopaženo. Deca uvek osećaju krivicu kada

prihvate ljubaznost neke nepoznate odrasle osobe i tu dolazi do
nerešivog konflikta između roditeljskih saveta i dečjeg postupka:
teško je objasniti detetu gde je granica između uljudnog ponašanja
prema odraslima i izbegavanja nepoznatih osoba. Kakav god stav da
dete izabere, uvek postoji nešto što treba sakriti od odraslih.

Mila je zaključila da ipak postoji sjajan izvor informacija koje se
odnose na sve bitno što se događa u životu jednog deteta.

Zato je svakog meseca posećivala neku drugu školu ili obdanište.
Zatražila bi dozvolu da se promuva po praznim učionicama i
pažljivo bi proučila crteže na zidovima. U tim maštarijama bio je
skriven stvarni život te dece. Naročito je bilo važno da li crteži sadrže
složene dečje emocije, često i nesvesne, koje deca primaju i upijaju
poput sunđera. Volela je te posete školama. Dopadao joj se miris
voštanih bojica i lepka za hartiju, novih knjiga i žvakaće gume. To joj
je donosilo neki tajanstveni mir i tešila bi se mišlju da se možda neće
dogoditi ništa loše.
Za odrasle su obično mesta na kojima borave deca najbezbednija.
U toku jednog takvog istraživanja, dogodilo se da je Mila među
desetinama crteža ugledala i crtež najmlađe Konerove ćerke. Slučajno
je na početku školske godine odabrala baš to obdanište i posetila ga u
toku odmora, dok su se deca igrala u dvorištu. Malo se zadržala u
njihovom dečjem svetu, uživajući u veselim poklicima koji su dopirali
spolja.
Ono što ju je posebno pogodilo na crtežu male Konerove bila je
zapravo slika srećne porodice koju je devojčica nacrtala. Tu su bili
prikazani: ona, mama, tata i sestra na travnjaku ispred kuće. Dan je
bio divan i sunčan. Svi su se držali za ruke. No, jedan element
odudarao je od te glavne scene. Bila je tu i peta osoba. Mila se odmah
zabrinula kada je ugledala taj lik. Kao da nije imao telo i činilo se da
lebdi.
To je duh, pomisli odmah Mila.
Poželela je da zanemari taj svoj utisak, ali je na zidu videla i druge
crteže istog deteta i na svima isti taj lik.
Bio je previše pažljivo nacrtan da bi se to moglo pripisati slučaju.
Instinkt joj je govorio da slučaj treba istražiti.
Pozvala je detetovu vaspitačicu, koja je bila veoma predusretljiva i
objasnila joj je da ta pojava duhova na crtežima male Konerove traje

već neko vreme. Rekla je da, prema njenom iskustvu, nema nekog
naročitog razloga za brigu - to se najčešće događa posle smrti rođaka
ili poznanika - deca se na taj način bore s gubitkom. No, vaspitačica je
ipak razgovarala i s gospođom Koner. U porodici u poslednje vreme
nije bilo smrtnih slučajeva, ali je devojčica nedavno imala neke noćne
more. Možda su one inspiracija za crtež duha.

Mila je od dečjih psihologa naučila da deca razna fantastična
svojstva obično pripisuju stvarnim osobama, koje ne moraju uvek biti
i negativci. Može se desiti da neki stranac bude prikazan kao vampir,
all i kao simpatični klovn ili Spajdermen. Ali uvek postoji neki detalj
koji demaskira taj lik i ponovo mu daje ljudska svojstva. Setila se
slučaja Samante Ernandez, koja je likom Deda Mraza u stvari
prikazala čoveka bele brade, koji joj svakodnevno obraćao u parku.
Međutim, njen Deda Mraz je na nadlaktici imao i tetovažu, kao i
stvarni neznanac iz parka, a niko nije obratio pažnju na taj detalj. Taj
tip ju je kasnije oteo i ubio, a bilo mu je dovoljno da joj obeća lep
poklon da je namami.

U slučaju male Konerove bilo je tipično to ponavljanje crteža duha.
Mila je bila sasvim sigurna da se devojčica plaši nečega. Morala je
da otkrije da li je reč o stvarnoj ličnosti i koliko ta osoba može da joj
naškodi.
Kao i obično, odlučila je da ne obaveštava roditelje. Bilo bi
beskorisno alarmirati ih ili prenositi neosnovane strepnje samo na
osnovu nejasne sumnje. Počela je da nadzire malu Konerovu, da bi
utvrdila s kim devojčica komunicira van kuće za ono malo vremena
kada nije pod nadzorom odraslih, odnosno kada je u obdaništu ili na
časovima plesa.
Pokazalo se da nijedna nepoznata osoba nije posebno
zainteresovana za dete.
Njene sumnje su, izgleda, bile neosnovane. To joj se često
događalo, ali nije želela da baci u vetar tolike dane truda samo zato
što je trenutno osetila izvesno olakšanje.
Pošto je bila veoma savesna, odlučila je da ipak poseti i školu
starije devojčice Konerovih. U njenim crtežima nije otkrila ništa
sumnjivo ili dvosmisleno. Ali anomalija se pojavila u jednoj bajci koju
je devojčica napisala kao domaći zadatak.
Dete je, naime, napisalo priču u kojoj je glavni lik duh.

Bilo je sasvim moguće da je sve to plod mašte starije sestre i da je
njena priča uticala na mlađu devojčicu i zaplašila je. Mogao je to biti i
konačni dokaz da nije reč o maštariji, ali za nešto drugo - pošto nije
uočila nikakve nepoznate sumnjivce u blizini devojčica van kuće,
opasnost je mogla biti mnogo bliža nego što je u početku mislila.

To bi značilo da nije reč o nepoznatoj osobi, već o nekome iz kuće.
Zato je rešila da sprovede novu istragu oko kuće Konerovih.
Morala je i da se nekako preruši i promeni stil.
Od lovca na dečje strahove pretvorila se u lovca na duhove.
Bilo je nekoliko minuta do osam sati. Mila je na uši natakla
slušalice i ugašenog MP3 plejera, pretrčala ulicu i ušla na stazu ka
ulazim vratima vile trudeći se da liči na džogerku. Kada se približila
kući, skrenula je desno, i trčeći pored kuće, prošla do zadnje strane.
Ispitala je vrata ulaza za poslugu i neke zadnje prozore. Sve je bilo
zatvoreno i zaključano. Da je našla nešto otvoreno, a neko je
iznenadio, mogla bi da se izgovori da je pomislila da je lopov u kući.
To je ne bi spaslo optužbe za upad na privatni posed, ali je s takvom
pričom lakše mogla da se izvuče. Ukoliko bi obila bravu, izložila bi se
nepotrebnom i glupom riziku.
Razmislila je o onome zbog čega je došla. Nije mogla da objasni
svoju intuiciju i instinkt, no to je osećaj poznat svim policajcima. Kod
nje je taj osećaj bio tako jak da se lako odlučivala i da pređe granicu.
Nije nikako mogla da pokuca Konerovima na vrata i tek tako im kaže:
„Zdravo, narode, nešto mi govori da su vam ćerke u opasnosti koja im
preti od izvesnog duha, ali to može lako biti i neka konkretna osoba
od krvi i mesa.“ Ali, kao što se često događalo, osećaj nelagodnosti
nadvladao je njen zdrav razum: vratila se do ulaza za poslugu i obila
bravu.
Odmah je osetila nalet rashlađenog vazduha. U kuhinji je videla
prljave tanjire zaostale od doručka, a na frižideru fotografije s
letovanja i neke zadatke s najboljim ocenama.
Mila izvuče iz džepa crnu plastičnu torbicu. U njoj je bila
mikrokamera veličine dugmeta, zajedno s kablom. Preko nje je,
zahvaljujući bežičnom sistemu prenosa i internetu, mogla sa izvesnog
rastojanja da prati ono što se događa u kući. Pogledala je na sat i
nastavila svoju pretragu po drugim prostorijama. Trebalo je pronaći
najbolje mesto za skrivanje kamere. Nije imala mnogo vremena, pa je

odlučila da se usmeri na prostorije u kojima se odvija najveći deo
porodičnog života.

U dnevnom boravku, opremljenom sofama i televizorom, nalazila
se i jedna polica za knjige s intarzijom od oniksa. Ali u njoj nije bilo
knjiga, već je bila ispunjena raznim diplomama i priznanjima
advokata Konera, za zasluge na profesionalnom planu ili za usluge
zajednici. Zaista je bio veoma poštovan i uzoran građanin. Na jednoj
strani police bila je smeštena zbirka trofeja osvojenih na
takmičenjima u umetničkom klizanju, koji su očigledno pripadali
starijoj ćerki. Bila je lepa zamisao da otac podeli svoj prostor za
izlaganje trofeja s drugim članom porodice, pomisli Mila.

Na kaminu se kočoperila fotografija skladnih i nasmejanih
Konerovih odevenih u potpuno iste crvene džempere. To je, očito, bila
porodična tradicija koja se ponavljala svakog Božića. Mila nakratko
pogleda i sobe devojčica. Orman u roditeljskoj sobi bio je otvoren.
Zastala je da osmotri garderobu gospođe Koner. Zanimala ju je ličnost
te srećne majke. Kao da je bila snabdevena nekim antitelima koja
sprečavaju ispoljavanje osećanja, tako da se nije moglo znati šta zaista
oseća. No, mogla je da zamisli njena osećanja, da, to je lepo mogla da
zamisli.

Muž, dve ćerke, lepa kuća u kojoj je zaštićena kao u gnezdu.
U jednom trenutku Mila izgubi iz vida razlog svog upada u tu kuću,
zaključivši da odeća u ormanu nije sva iste veličine. Čak i lepe žene
mogu da se ugoje, to je bar jasno. Ali gospođa Koner je vrlo mršava.
Pregledavši široke haljine koje su visile u ormanu, zaključila je da
gospođi Koner nije bilo nimalo lako da ponovo oslabi ako je nekada
imala težinu koja odgovara toj odeći. Mila odjednom shvati šta
zapravo radi. Izgubila je kontrolu nad situacijom. Umesto da traži
moguće opasnosti, sama se pretvorila u opasnost za porodicu Koner.
Osim toga, izgubila je i osećaj za vreme, i gospođa Koner bi mogla da
se vrati svakog časa.
Zato na brzinu zaključi da je dnevni boravak idealno mesto za
postavljanje male kamere. Koristeći dvostranu lepljivu traku,
postavila je kameru tako da bude prikrivena među izloženim
predmetima. Dok je izvodila tu operaciju, krajičkom desnog oka
opazila je neku crvenu mrlju koja je treperila na zidu iznad kamina.
Mila se okrenu da ponovo pogleda porodičnu fotografiju sa svim

članovima porodice odevenim u božićne majice, koja je u prvom času
kod nje izazvala neku apsurdnu ljubomoru. Kada je bolje pogledala,
uočila je neke pukotine u toj porodičnoj idili. Neme oči gospođe Koner
delovale su kao prozori neke dugo nenastanjene kuće. Advokat Koner
trudio se da namesti blistavi osmeh, ali zagrljaj kojim je obuhvatio
ženu i ćerke nije delovao ni samopouzdano ni posednički. Bilo je
nečega na toj slici, ali Mila nije mogla odmah da utvrdi šta. Srećna
poza porodice Koner nije bila odraz stvarnosti - krila je nešto što nije
valjalo. Onda je odjednom shvati šta je to.

Devojčice su bile u pravu. Među njima se krio i jedan duh.
U dnu fotografije, na mestu gde je sada stajala polica s trofejima,
bila su još jedna vrata.

2

Gde se obično krije duh?
Na nekom mračnom mestu gde ga niko ne uznemirava. Na tavanu.
Ili, kao u ovom slučaju, u podrumu. A meni je pripao nezahvalan
zadatak da ga prizovem, pomisli Mila.
Pogledala je nadole i tek tada uočila ogrebotine na parketu, jer se
polica očigledno često pomerala. Malo je pomerila jedan kraj i
ugledala vrata. Podvukla je prste pod ivicu i naglo povukla. Polica je
zaškripala i opasno se nagnula, ali je Mila na kraju uspela da je pomeri
dovoljno da se provuče.
Otvorila je vrata i odmah do nje dopre tračak svetla. Mila je
osećala da je obuhvata tama koja je vladala unutra. Vrata su bila
obložena materijalom koji je izolovao svaki zvuk, da bi se odstranila
spoljašnja buka ili prigušili zvuci koji bi doprli iznutra.
Uske stepenice vodile su naniže, pravo u suteren, omeđene golim
omalterisanim zidovima.
Potražila je u džepu minijaturnu baterijsku lampu i upalila je, pa
poče oprezno da silazi.
Bila je sva napeta i obuzeta panikom, ali je lagano silazila niza
zavojito stepenište u podrum. Kada je sišla do kraja, našla se u
potpunom mraku. Pomerala je snop svetla pokušavajući da vidi šta se
tu nalazi. Osvetlila je neke stvari i ugledala nameštaj kakav se svakako
ne drži u podrumu. Komodica i krevet s ogradicom. Iz njega su
dopirali neujednačeni zvuci.
Tu je ležao neko živ.
Lagano se prišunjala, nastojeći da ne probudi onoga ko tu spava.
To biće bilo je umotano u čaršav, baš kao što i dolikuje pravom duhu, i
bilo joj je okrenuto leđima. Virila je samo jedna nožica. Na njoj su se
videli znaci pothranjenosti. Nedostatak svetla svakako nije dobro
uticao na razvoj deteta. Put mu je bila bledunjava. Detence je moglo
imati jednu godinu, ili možda tek malo više.
Morala je da ga dodirne, da se uveri u njegovo postojanje.
Postojala je, dakle, direktna veza između ovoga što je videla pred

sobom, poremećaja u ishrani gospođe Koner i njenog lažnog osmeha.
Ta žena nije samo ugojila, a zatim oslabila. Bila je trudna.

Dete se malo pomeri, probuđeno svetlom baterijske lampe. Zatim
se okrenu prema Mili, stežući uz sebe neku krpenu lutkicu. Ona
pomisli da će se detence rasplakati. Ono ju je samo posmatralo. Zatim
se osmehnu.

Imalo je ogromne oči.
Pružilo je ručice prema njoj, kao da želi da ga uzme u naručje. Mila
učini detetu po volji. Ono joj se odmah okači o vrat i privuče je svom
snagom. Ko zna, možda je osećalo da je ona došla da ga spase.
Policajka je uočila da je dete, mada žgoljavo, čisto. To je ukazivalo na
dvojnost mržnje i ljubavi, odnosno na borbu između dobra i zla.
„Dopada joj se da je držimo u naručju.“
Devojčica je prepoznala glas i počela da tapše ručicama od
zadovoljstva. Mila se okrenu. Gospođa Koner stajala je u dnu
stepenica.
„Znate, on nije kao drugi ljudi. Želi da uvek kontroliše sve oko
sebe, a ja neću da mu razbijam iluzije. Kada sam otkrila da sam
trudna, nisam izgubila glavu.” Svakako je govorila o mužu, mada nije
pomenula njegovo ime. „Nije me nikada upitao ko je otac deteta. Naš
život uvek mora da deluje besprekorno, a ja sam upropastila njegov
projekat. To ga je najviše pogodilo, a ne to što sam ga prevarila.”
Mila je zurila u nju bez ijedne reči. Nije znala kako da reaguje.
Činilo se da se žena nimalo ne čudi niti se ljuti zbog toga što je zatekla
strankinju u kući. Kao da je već neko vreme to očekivala. Možda je
zapravo i čeznula za oslobođenjem.
„Preklinjala sam ga da me pusti da abortiram, ali nije hteo. Terao
me je da od svih poznatih krijem trudnoću i tih devet meseci sam
pomišlja da zapravo želi da zadržimo dete. Onda mi je jednog dana
pokazao kako; sredio podrum i tada sam konačno shvatila. Nije mu
bilo dovoljno da me prezire. Želeo je da me kazni.”
Mila oseti kako joj se grlo steže od besa.
„Naterao me je da se porodim u podrumu i da ostavim bebu dole. I
dalje sam mu govorila da možemo da je odnesemo u neku policijsku
stanicu ili da je ostavimo ispred bolnice. Niko ne bi ništa saznao, ali on
mi sada više i ne odgovara na tu molbu.”
Devojčica se osmehivala u Milinom naručju i nije izgledala nimalo

uznemireno.
„Kad god nije tu noću, nosim je gore i pokazujem joj sestre koje

spavaju. Mislim da su i one to primetile i verovatno misle da sve to
sanjaju.”

Ili možda misle da je to košmar, pomisli Mila, setivši se crteža i
bajke koju je starija devojčica napisala. Okrenula se prema kolevci, da
uzme krpenu lutku i da iznese dete odatle.

„Zove se Na“, reče joj žena. „Barem je ona tako zove.“ Zatim
napravi malu pauzu. „Kakva bih ja majka bila kad ne bih znala ime
omiljene lutke svoje ćerke?“

A da li ste detetu uopšte dali neko ime? Mila je bila besna, ali nije
glasno postavila to pitanje. Svet nije znao za postojanje te bebe.
Policajka je mogla da zamisli šta bi bilo da nije naišla.

Niko ne traži dete koje ne postoji.
Žena je videla gađenje u njenom pogledu, pa je postala
neprijateljski raspoložena.
„Znam šta mislite, ali mi nismo ubice. Ne bismo je ubili.”
„Da, zaista”, složi se Mila. „Samo biste lepo sačekali da sama umre.“

3

Kakva bih ja majka bila kad ne bih znala ime omiljene lutke svoje
ćerke?

Ponavljala je tu rečenicu sve vreme dok je vozila. A odgovor je
uvek bio isti.

Nisi ni ti nimalo bolja od nje.
Uvek kada bi začula taj glas, otvorile bi joj se stare rane.
Oko jedanaest i četrdeset pristigla je u Čistilište.
Tako su, naime, zvali Ured za nestale osobe u Saveznoj policiji.
Nalazio se u suterenu zapadnog krila zgrade - onoga koje je bilo
najudaljenije od svih zbivanja. Nadimak je ukazivao i na činjenicu da
za to mesto niko ni najmanje nije mario.
Zvrjanje starog klima-uređaja doprlo je do nje zajedno s mirisom
ustajalog dima - što je bio ostatak iz vremena kada je u uredima još
bilo dozvoljeno pušenje - kao i sa zadahom vlage koja je dopirala iz
temelja zgrade.
Čistilište se sastojalo od nekoliko različitih prostorija, a u tom
suterenu nalazio se i stari policijski arhiv, kao i ured za nađene stvari.
Postojale su ukupno tri kancelarije i u svakoj su bila po tri pisaća
stola, uz dodatni sto rezervisan za šefa odeljenja. Najveća prostorija
bila je odmah do ulaza.
To je bila takozvana sala izgubljenih koraka.
Mnogi životni putevi zaustavljeni su baš u toj prostoriji. Pri ulasku
se mogle uočiti tri stvari. Prvo je bila potpuna praznina: u nedostatku
nameštaja, po sobi se moglo slobodno šetkati. Drugo, ta prostorija je
stvarala osećaj klaustrofobije: mada je tavanica bila visoka, jedino
svetlo davala je sivkasta neonska cev. Treće što se moglo uočiti bile su
stotine pari očiju koje sa zidova zure u vas.
Naime, zidovi su bili prekriveni fotografijama nestalih osoba.
Bilo je tu bezbroj muškaraca i žena. A i dece, koju ste mogli odmah
uočiti među ostalim licima. Mila se često pitala zašto je to tako. Zatim
je shvatila. Iskakala su iz mase zato što je njihovo prisustvo na takvom
mestu izazivalo osećaj teške nepravde. Pošto deca ne nestaju po

sopstvenom izboru, bilo je jasno da ih je zgrabila neka zločinačka
kandža i odvukla u svet nevidljivih. Na tom zidu deca nisu imala
nikakav poseban status, već su njihove fotografije bile poređane po
hronološkim redom nestanaka.

Stanovnici zida tišine bili su ravnopravni. Nisu bile važne rasne,
verske, polne ili starosne razlike. Fotografije su jednostavno ukazivale
na činjenicu da su te osobe nekada bile žive. Mogle su to biti
fotografije snimljene pored rođendanske torte ili zabeležena uličnom
sigurnosnom kamerom. Poneka lica su se osmehivala, sasvim
nesvesna činjenice da ih je upravo neko snimio. Svakako da niko od
njih nije ni pomišljao da u tom času pozira za svoju poslednju
fotografiju.

Od tada pa nadalje, život je tekao bez njih. No, ipak nisu bili
potpuno napušteni - u Čistilištu niko nije sasvim zaboravio na njih.

„To zapravo i nisu osobe”, govorio je Stef, Milin šef. „Oni su, u
našem poslu, samo predmeti. Ako ne misliš tako, nećeš dugo opstati
ovde. Radim ovaj posao već dvadeset godina.”

Ali ona nije mogla da o tim osobama razmišlja kao o predmetima.
U drugim policijskim odeljenjima imali su drugačiji termin i zvali su ih
„žrtve”. To je bio opšti termin, koji je ukazivao samo na činjenicu đa su
te osobe verovatno bile žrtve nekog zločina. Miline kolege van
Čistilišta nisu ni znale koliko su srećne što mogu da koriste taj izraz.

U slučajevima nestalih osoba, nikada se ne može pouzdano znati
dali je reč o zločinu ili je osoba svojevoljno nestala.

Policajci iz Čistilišta često ni sami nisu bili načisto da li istražuju
otmicu, ubistvo ili dobrovoljni nestanak. I nisu, poput drugih
policajaca, imali kompenzaciju u osećaju da je pravda zadovoljena.
Nisu bili podstaknuti mišlju da će na kraju uhvatiti i privesti zločinca.
Ko god je radio u Čistilištu, morao se zadovoljiti i time da je uspeo da
otkrije istinu. Sumnja i neizvesnost nisu mučile samo one koji su voleli
nestalu osobu i želeli da saznaju šta joj se desilo, već i policajci koji
rade na tim slučajevima ne postupaju uvek racionalno.

Mila je dobro savladala tu lekciju. U toku prve tri godine rada u
Čistilištu imala je kolegu, izvesnog Erika Vinčentija, mirnog i
ljubaznog momka, koji se ponekad žalio da ga sve devojke napuštaju
iz istog razloga - kad god bi neku devojku poveo na piće ili večeru,
osvrtao se zagledajući ljude za stolovima, ili bi posmatrao prolaznike.

„One su stalno brbljale i odvraćale mi pažnju. Pokušavao sam da ih
saslušam, ali nije mi išlo. Jedna devojka mi je čak kazala da prestanem
da zagledam druge kad sam sa njom.”

Mila se prisećala nežnog Erikovog osmeha dok joj je to pričao.
Glas mu je bi pomalo hrapav i tih i pritom je potvrdno klimao glavom.
Sve mu je to bilo i pomalo zabavno, pa je često pričao svoje doživljaje
kao neku šaljivu anegdotu. Zatim bi se naglo uozbiljio.

„Ja ih svuda tražim. Uvek i svuda.“
Od tih nekoliko njegovih reči spopadala ju je jeza, koju je od tada
stalno osećala.
Erik Vinčenti je i sam nestao jedne martovske nedelje. U njegovom
momačkom stanu, krevet je zatečen namešten, ključevi stana položeni
na komodici kraj ulaza, a sva odeća ostavljena u ormanu. Jedina
fotografija koju su policajci pronašli prikazivala je nasmejanog Erika
između dvojice drugara, kako ponosno pokazuje veliku ribu koju je
upravo upecao. Njegovo lice pridružilo se ostalima na istočnom zidu
sale sa fotografijama nestalih osoba.
„Nije uspeo da se izbori sa svim tim“, mudrovao je Stef.
Odvukla ga je tama, mislila je Mila.
Dok je prilazila svom stolu, zagledala bi se u Erikov, na kojem ni
dve godine posle nestanka baš ništa nije bilo pomereno. Taj sto je bio
poslednji materijalni dokaz njegovog postojanja.
Tako je u službi u Čistilištu ostalo samo dvoje.
U ostalim odeljenjima policajci su bili tako brojni da su radili u
grupama, a nadređeni su im stalno povećavali norme, dok su ona i Stef
imali na raspolaganju veliki prostor i nisu morali da pravdaju svoje
metode niti da garantuju neke naročite rezultate. Ali nijedan policajac
koji je imao i najmanje ambicije da napreduje nije želeo da radi u
Čistilištu - tu nije bilo nikakve nade da se ostvari bilo kakva karijera,
ne dok nerešeni slučajevi sa zida večito zure u zaposlene.
Mila je namerno odabrala rad u tom odeljenju, I to baš kada su je
pre sedam godina predložili za unapređenje i rad najednom od
najvećih slučajeva., Šefovi su bili zgranuti - mnogima nije išlo u glavu
da neko samovoljno želi da se živ sahrani u toj rupi. Međutim, Mila
nije promenila odluku.
Pošto je svukla trenerku koja joj je tog jutra poslužila za
prerušavanje, našla se opet u svojoj uobičajenoj odeći - majici s

kratkim rukavima, tamnim farmerkama i patikama - i sela za
kompjuter da napiše izveštaj o događajima u kući Konerovih.
Devojčica duh, kojoj niko nije dao ime, poverena je socijalnim
radnicima. Dva psihologa su, u pratnji patrolnih kola, otišla da dovezu
sestre Koner iz njihovih škola. Gospođa Koner je uhapšena, a koliko je
Mili bilo poznato, uhapsiće i njenog muža, čim ga pronađu.

Dok je čekala da njen stari kompjuter podigne sistem, odjednom je
začula unutrašnji glas koji ju je proganjao celog jutra.

Nisi ni ti ništa bolja od nje.
U tom momentu podigla je pogled ka vratima Stefove kancelarije.
On ih je bio zatvorio, iako su obično otvorena. Upravo se pitala kakvo
je sad pa to čudo, kada njen šef promoli glavu kroz vrata.
„O, tu si“, reče on. „Dođi malo ovamo, molim te.“
Rekao je to prilično bezličnim tonom, ali Mila je odmah uočila da
je nekako napet. Stef nestade pre nego što je uspela da ga išta upita,
ostavljajuči joj poluotvorena vrata kancelarije. Dok je prilazila
vratima, začula je odlomke neke rasprave. Ali zapazila je i da govore
različiti glasovi.
Niko nikada nije dolazio u Čistilište.
Ipak, Stef je sada, očigledno, imao društvo.

4

Razlog posete bio je vrlo ozbiljan.
Kolege s gornjih spratova izbegavale su silazak u Čistilište, kao da
se tamo krije neko prokletstvo, ili barem nikad ne donosi sreću. Šefovi
nisu marili za takvo njihovo ponašanje. Nije im bila čista savest, pa su
bili srećni da sve zaborave. Možda su se plašili da ne budu premešteni
u Salu izgubljenih koraka i zarobljeni u svetu zaglavljenom na pola
puta između života i smrti.
Kada se Mila pojavila na vratima, Stef je sedeo za pisaćim stolom.
Ispred njega je sedeo neki čovek: bio je odeven u smeđe odelo, a sako
mu je bio zategnut na širokim ramenima. Mada je očigledno nabacio
dodatne kilograme i nosio kravatu koja mu nije davala svečan izgled,
već ga je samo davila, Mila je odmah prepoznala dobroćudni osmeh
kolege Klausa Borisa.
Ustao je i pošao prema njoj.
„Kako si, Vaskezova?” Ispružio je ruke da je zagrli, ali se naglo
zaustavio jer se setio da Mili ne prijaju fizički dodiri. Zato je samo
načinio neki neodređen pokret ka njoj.
“Ja sam dobro, a vidim i da si ti oslabio”, reče Mila, nastojeći da se
nekako izvuče iz neprilike.
Boris se glasno zacereka.
„Šta ćeš, ja sam čovek od akcije”, reče i potapša se po stomaku.
Nije to više onaj stari Boris, pomisli Mila. Oženio se, dobio par
klinaca i postao inspektor, a i njihov pretpostavljeni. Zato je bila još
sigurnija da poseta nije kurtoazna.
„Sudija ti čestita na tvom jutrošnjem otkriću.”
Da, to baš liči na Sudiju, pomisli Mila. Ako je šef odseka
zainteresovan za zbivanja u Čistilištu, za to svakako postoji neki vrlo
ubedljiv razlog. Bilo je to prilično jednostavno: ako se pretpostavljalo
da se iza nekog nestanka krije ubica, slučaj bi se automatski
prebacivao odeljenju za ubistva i oni bi, ako ubica bude uhvaćen, imali
priliku da prigrabe sve zasluge za uspeh.
Policajci iz Čistilišta nikada nisu dobijali nikakva priznanja.

I u slučaju Koner je bilo tako. Mila je, u zamenu za to što je učinila,
dobila samo oproštaj za primenu neuobičajenih metoda, a u Odeljenju
za borbu protiv zločina bili su vrlo zadovoljni što mogu da preuzmu
završenu istragu. Najzad, to što je ona izvela bilo je otmica maloletnog
lica iz kuće.

„Zar te Sudija šalje ovamo samo da mi to saopštiš?”, upita Mila. „To
je mogao da uradi i telefonom.”

Boris se ponovo nasmeja, ali prilično nategnuto.
„A zašto da se ne smestimo malo udobnije...”
Mila pogleda Stefa, da pokuša da shvati šta se to događa, ali njen
šef samo odvrati pogled u stranu. Nije bilo njegovo da ma šta
objašnjava. Boris ponovo sede i pokaza Mili stolicu preko puta. Ipak,
ona ostade na nogama i okrenu se da zatvori vrata.
„Dobro, Borise, šta se zbiva?”, upita ona ne gledajući ga. Kada se
okrenula, uočila mu je boru na čelu. Kao da je neko naglo prigušio
svetlo u sobi. Eto to je, komplimenti su potrošeni, pomisli Mila.
„Ovo što ću vam poveriti strogo je poverljivo. Pokušavamo da
zaobiđemo štampu.”
„A čemu služi tolika opreznost?”, napade ga Stef.
„Sudijino naređenje predviđa najstrožu poverljivost istrage i svi
koji su uključeni u nju biće strogo nadzirani, tako da će se odmah
saznati ako nešto procuri.”
To više nije bila preporuka, već prikrivena pretnja, pomisli Mila.
„Da li to znači da smo sada i nas dvoje na toj listi osoba od
poverenja?”, preseče ga Stef. „Onda bismo želeli da znamo o čemu je
reč.”
Boris malo zastade pre nego što je ponovo progovorio. Jutros u
šest i četrdesetjedan minut, naša stanica van grada primila je vrlo
čudan telefonski poziv.”
„A gde je to?”, upita Mila.
Boris podiže ruke uvis:
„Sačekaj prvo da čuješ priču do kraja.”
Policajka obiđe sto i sede naspram njega.
Boris položi obe ruke na kolena, kao da ga nastavak priče košta
velikih napora.
„Jedno desetogodišnje dete, izvesni Džes Belman, ispričalo je da se
neko uvukao u njihovu kuću u vreme večere i počeo da puca na sve

strane i zatim je kazalo da su svi u kući mrtvi.”
Mili se učini da se svetlost sijalica u prostoriji još malo utulila.
„Adresa odgovara planinskoj kući koja se nalazi na petnaest

kilometara od naselja. Vlasnik kuće je Tomas Belman, osnivač i
predsednik farmaceutske kompanije koja nosi njegovo ime.”

„Znam ga”, reče Stef. „To ime se nalazi na mojim pilulama za
smanjenje krvnog pritiska.”

„Džes je njegovo najmlađe dete. Belman je imao još dvoje dece:
sina i ćerku. Zvali su se Kris i Liza.”

Upotreba prošlog vremena delovala je na paljenje crvene lampice
u Milinoj glavi. Sada dolazi najmučniji deo, pomislila je.

„Imali su šesnaest i devetnaest godina”, objasni Boris. „Belmanova
žena zvala se Sintija i imala je četrdeset sedam godina. Kada su lokalni
policajci otišli tamo da provere...” Malo je zastao, a pogled mu se
ispunio besom. „Pa, nema svrhe duže kružiti oko istine... Dete je
kazalo istinu: sinoć su svi bili kod kuće. Bio je to pravi pokolj! Svi su
sada mrtvi! Svi osim Džesa.”

„A zašto je samo on živ?”, upita Mila, čudeći se i sama svom pitanju.
„Mislimo da je ubica samo želeo da se obračuna s ocem porodice.”
Nije rekao ništa više.
„Zbog čega to mislite?”
„Zato što je on poslednji ubijen.”
Bila im je jasna sadistička namera. Tomas Belman je gledao kako
svi njegovi najmiliji umiru i trebalo je da što duže pati zbog tog
saznanja.
„Da li je najmlađi sin uspeo da pobegne ili da se negde sakrije?”,
upita Mila koja je pokušala da ostane mirna, mada ju je ovaj kratak
prikaz događaja veoma potresao.
Borisovo lice razvuče se u gorak osmeh neverice. „Ne, ubica ga je
poštedeo da bi nas nazvao i ispričao nam šta se dogodilo.”
„Zar hoćeš da kažeš da je taj skot prisustvovao telefonskom
razgovoru?”, upita Stef.
„Hteo je da bude siguran.”
Krajnje nasilje i protagonizam, pomislila je Mila. To je ponašanje
tipično za samo jednu kategoriju ubica - za masovne ubice.
Takvi tipovi bili su najnepredvidljiviji i najsmrtonosniji, daleko
opasniji i od serijskih ubica, mada su ljudi i mediji često mešali te dve

kategorije. Serijske ubice prestajale bi s ubistvima u određenim
vremenskim intervalima - dužim ili kraćim - dok su se višestruke
ubice uvek usredsređivale na lucidno osmišljen i dobro isplaniran
masakr više osoba, koji bi se obično odigrao samo jednom. U tu
kategoriju spadao je, recimo, momak koji se, pošto je otpušten s posla,
vratio u kancelariju i pobio sve kolege, ili đak koji je, naoružan
pravom puškom, došao u srednju školu i pobio profesore i drugove,
zamišljajući da je sve to video-igrica.

Njih pokreće bes. To je najčešće: bes protiv vlade, društva, vlasti,
državnog zakonskog ustrojstva, ili prosto ljutnja na ceo ljudski rod.

Glavna razlika između serijskih i masovnih ubica svodi se na
činjenicu da je prve u nekom trenutku moguće zaustaviti - stavljanjem
lisica na ruke, gledanjem u oči uz rečenicu „Gotovo je!” i slično, dok
drugu kategoriju ubica nije moguće zaustaviti dok ne ostvare plan i ne
pobiju onoliko ljudi koliko su planirali, a kada završe posao, tada se
obično zaustave sami. Za sebe najčešće izaberu oslobađanje pomoću
jednog jedinog hica i odlaze sa ovog sveta skoro bezbolno, koristeći
isto oružje kojim su izvršili pokolj. Neki od njih namerno dozvole
policiji da ih upuca, kao poslednji izazov društvu. Međutim, policajci
znaju da u takvim slučajevima uvek stignu prekasno, jer je cilj ubice
već ostvaren.

A taj cilj je uvek da sa sobom u pakao povedu što više osoba.
A kad nema krivca koji bi mogao biti uhvaćen i osuđen, žrtve
prekriva zaborav, zajedno sa zločincem; žrtve za sobom ostavljaju
samo prazninu i osećaj gneva zbog neispunjene pravde. Zločinac te
vrste uskraćuje policiji čak i utehu da može da učini nešto dobro za
žrtve zločina, makar i posle njihove smrti.
Ali to u ovom slučaju, izgleda, nije tako, pomisli Mila. Da se
zločinac ubio, Boris bi im to već kazao.
„On je i dalje tu negde, a sam bog zna gde može biti, reče njihov
prijatelj inspektor, preduhitrivši eventualno Milino pitanje. „Negde je
napolju, shvatate li to? Naoružan je. Možda misli da još nije završio
posao?”
„A zna li se ko je taj psihopata?“, upita Stef.
Boris zaobiđe odgovor na to pitanje. „Znamo samo da je došao iz
šume i da je pobegao natrag u nju. Znamo i da je imao
poluautomatsku pušku bušmaster kalibra 56 mm i revolver.“

Činilo se da je to sve, ali je Mila stalno imala utisak da u toj
Borisovoj priči nešto nedostaje. Neki deo ostao je neotkriven, a to je
svakako imalo veze s razlogom koji je Borisa naterao da siđe u
Čistilište.

„Sudija želi da dođeš i da baciš pogled.“
»Ne.“
Odgovor je došao tako naglo da je iznenadio čak i nju.
U magnovenju su joj se pred očima pojavila četiri tela, krvlju
poprskani zidovi i barice krvi, krvi koja se polako sliva na pod. Mogla
je da oseti miris s krvi. Surovo podsećanje i izrugivanje sopstvenog
sećanja, koje joj govori da će jednoga dana i njena smrt imati taj miris.
„Ne“, reče ona malo odlučnije. „Ne mogu, žao mi je.“
„Ma sačekaj malo, ne shvatam“, umeša se Stef. „Zašto bi ona uopšte
išla tamo? Nije kriminolog, a nije čak ni profesionalni profajler.“
Boris je ignorisao njegove reči i ponovo se obratio Mili. „Ubica
očigledno ima neki svoj plan - možda će se uskoro opet dati u akciju,
pa će umreti još nedužnih ljudi. Znam da mnogo tražimo od tebe.“
Već punih sedam godina nije nogom kročila na mesto zločina. Ti si
njegova. Znaš da mu pripadaš. Znaš da će ti se to što vidiš...
„Ne“, reče ona i po treći put, nastojeći da priguši glas iz tame koji
joj se obraćao. .
„Sve ću ti objasniti kada stignemo tamo. Obećavam da neće trajati
duže od sata. Mislili smo da...“
Stef prasnu u podrugljiv smeh.
„Otkako si ušao ovamo stalno govoriš u množini... Odlučili smo,
mislili smo... Blagi bože, pa svi znamo da Sudija odlučuje i misli sve to
što pominješ i da si ti došao ovamo samo da bi nam to preneo. Dakle,
šta se zapravo krije iza svega toga?“
Gas Stefanopulos, koga su svi kratko zvali Stef, bio je iskusan
policajac koji se bližio penziji i nije ga bilo briga za posledice smelosti
koje je sebi dozvoljavao. Mili se on veoma dopadao jer je spadao u
policajce koji postupaju u skladu sa onim što vide i nikada ne
prebacuju odgovornost na druge, bio je uvek spreman da uradi pravu
stvar, sledeći svoj instinktivni osećaj za ispravno postupanje. No, kada
ste to najmanje očekivali, na površinu bi izbila njegova narav
dostojnog naslednika starih Grka. Već je i kod drugih policajaca viđala
isti izraz zgranutosti koji se pojavio i na Borisovom licu. Stef se okrenu

prema njoj, a videlo se da ga sve to zabavlja: „Šta, po tvom mišljenju,
treba sada da uradim? Da šutnem inspektora u zadnjicu i vratim ga na
neki od gornjih spratova?“

Mila mu ne odgovori ništa. Lagano je skrenula pogled na Borisa.
„Imate savršeno mesto zločina - nije moglo ispasti bolje. Imate i
očevica - Belmanovog sina, a verujem da imate i podatke o identitetu
zločinca. Možda vam nedostaje samo motiv, ali neće vam biti toliko
teško da ga otkrijete - obično su takvi zločini pokrenuti napadom
gneva. A pošto mi se čini da u tom slučaju niko nije nestao, ne vidim
kakve veze to sve može imati sa Čistilištem? Kakve veze to ima sa
mnom?“ Mila načini malu pauzu.

„Dakle, došao si ovamo, jer vam identitet zločinca predstavlja
problem..” Ostavila je rečenicu nezavršenu. Boris, koji je sve vreme
ćutao, nije pokazao nikakav znak da bi mogao promeniti mišljenje.

No, Stefan se odjednom zainati. „Niste uspeli da ga identifikujete,
zar ne?' Ponekad su ih iz drugih odeljenja zvali da im pomognu oko
identiteta osobe čije je lice bilo nepoznato: to nisu bile nestale osobe,
već nepoznata lica koja je trebalo povezati sa imenom. „Mila vam je
potrebna samo zato da biste, ako ne uspete da utvrdite ko je
odgovoran za taj masakr, mogli da svalite svu odgovornost na
Čistilište. To je prljav posao koji treba prebaciti na nas, zar ne?"

„Grešiš, kapetane“, reče Boris, prekinuvši konačno svoje ćutanje.
„Znamo ko je to učinio.“

Ta rečenica zbuni i Milu i Stefa. Nijedno od njih dvoje mu ništa ne
odgovori.

»Zove se Rožer Valin.”
To ime je trenutno pokrenulo pravu lavinu podataka u Milinoj
glavi, mada su se nizali bez nekog određenog redosleda. Računovođa.
Trideset godina. Imao je bolesnu majku. Bio je prinuđen da se do smrti
stara o njoj. Nema porodice niti prijatelja. Hobi mu je sakupljanje
satova. Prilično povučen i smeran. Nevidljiv. Čudan.
U tom času, Mila u mislima odluta iz prostorije u kojoj su sedeli,
prolete kroz hodnike Čistilišta i stiže do Sale izgubljenih koraka.
Zaustavi se ispred levog zida i podiže pogled. Tada ga ugleda.
Rožer Valin. Upalo lice i odsutan pogled. Jedina njegova fotografija
koju su uspeli da pribave bila je ona sa službene propusniče za ulazak
u zgradu u kojoj je radio - svetlosivo odelo, košulja s tankim prugama

i zelena kravata.
Nestao je bez objašnjenja jednog oktobarskog jutra.
Pre sedamnaest godina.

5

Put je vijugao uzbrdo.
Dok se automobil lagano peo, za njima je ostajala panorama grada
obavijenog oblakom smoga. Zatim je pejzaž počeo da se menja.
Vazduh je postajao prozirniji, visoke jele ublažavale su letnju vrućinu.
Gledano kroz prozor automobila, sunce se krilo među granjem, a
na fascikli koju je Mila držala u krilu padale su varljive senke. U
fascikli je bila priča o Rožeru Valinu. Policajka još uvek nije mogla da
poveruje da je taj surovi pokolj počinio tužni službenik sa slike koja je
godinama stajala na zidu Čistilišta. Kao ni kod drugih masovnih ubica,
ni kod njega nisu zabeleženi nikakvi prethodni slučajevi nasilja.
Surovost je izbila na površinu bez upozorenja i sva odjednom. No,
pošto Valin nikada nije imao problema sa zakonom, nije imao ni
kriminalni dosije.
Kako su mu, dakle, ušli u trag?
Kada je Mila to upitala Borisa, on ju je samo posavetovao da bude
još neko vreme strpljiva i da će uskoro sve saznati.
Inspektor je vozio limuzinu ne obraćajući joj se, a ona se uporno
pitala kakvi mogu biti razlozi za toliku predostrožnost. Dok je
nagađala odgovor na to pitanje, osećala je da je obuzima sve veća
zabrinutost.
Ukoliko je razlog zaista bio tako strašan, nije ni želela da ga zna.
Trebalo joj je punih sedam godina da uspe da nauči da živi s onim
što joj se desilo u toku rešavanja slučaja Šaptač. Još je zbog toga imala
teške more, ali se one nisu javljale noću. Kada bi zaspala, sve bi
nestalo, ali bi s prvim zracima sunca odjednom osetila strah. Poput
mačke koja instinktivno oseti opasnost, i ona bi uvek naslutila nečije
prisustvo kraj sebe. Kada je shvatila da nikako ne može da se otarasi
svih tih uspomena, napravila je neku vrstu kompromisa sa sobom.
Njenim planom bile su predviđene strateške izmene koje bi kod nje
stvorile osećaj bezbednosti. Prvo pravilo bilo je najvažnije.
Nikada više nemoj izgovoriti ime tog čudovišta.
No, upravo tog jutra bila je na putu da prekrši drugo pravilo koje

je sebi odredila. Naime, obećala je sebi da više nikada neće otići na
mesto zločina puno krvi i tragova nasilja. Plašila se onoga što bi se
moglo desiti kad bi se našla na takvom krvavom mestu. Pa, osetila bi
ono što i drugi osećaju u sličnim situacijama, pokušavala je da ubedi
sebe. Ipak, neki mračan unutrašnji glas uporno joj je šaputao baš
suprotno.

Ti si njegova. Znaš da mu pripadaš. Znaš da će ti se to što vidiš...
„Evo, skoro smo stigli.” Tim naglim obraćanjem Boris prekide njenu
mantru.

Mila se pravila da pažljivo sluša šta joj govori, i nastojala je da
nekako prikrije nelagodnost. Zatim je bacila pogled kroz prozor, a
strah ju je opet naglo ščepao za grlo: dva policajca radarom su
proveravala brzinu automobila koji su prolazili kraj njih. No, to je bila
samo svojevrsna scenska postavka - zapravo, obezbeđivali su pristup
mestu pokolja. Kada je njihov auto prošao pored policajaca, agenti su
im pogledima dali znak da produže. Boris je skrenuo na usku stazu
koja je počinjala nekoliko metara dalje.

Automobil je poskakivao po neravnom terenu. Izgledalo je da
tunel od granja zatvara pristup kući. Granje se češalo o krov njihovog
vozila, lagano i oprezno, kao da krije neku lošu nameru. Izašli su iz
senke i neočekivano izbili na čistinu pred vilom.

Bila je to trospratna kuća, raspoređena u više nivoa. Spajala je
klasični stil kuća tog kraja sa savremenom arhitekturom, a veranda je
bila okružena staklenim zidovima.

Prava bogataška kuća, pomisli Mila.
Izađoše iz automobila i Mila se osvrnu oko sebe. Videla je četiri
limuzine i kombi laboratorijskih stručnjaka i patologa, a sva vozila
bila su neobeležena. Prilična koncentracija policijskih snaga.
Dva agenta izađoše da dočekaju i informišu Borisa. Ona nije uspela
da čuje šta govore, ali je pošla za njima po kamenim stepenicama koje
su vodile do ulaznih vrata, držeći se nekoliko metara iza njih trojice.
U toku vožnje Boris joj je kazao da je Tomas Belman, vlasnik vile,
bio lekar koji se preorijentisao na biznis i osnovao farmaceutsku
kompaniju. Imao je oko pedeset godina, jedan brak i troje dece. Hobi
su mu bili avioni i stari modeli motora. Bio je to čovek koji je celog
života imao sreće, ali je umro gore nego što je Mila mogla da zamisli:
ubijen je posto je prethodno video kako mu gine cela porodica.

„Hajde, uđi!”, pozvao ju je Boris.
Tek tada je Mila shvatila da se ukopala na pragu. U velikom
dnevnom boravku, s kaminom u sredini, bilo je dvadesetak kolega,
koji se odjednom okrenuše da je pogledaju. Prepoznali su je. Mogla je
da oseti šta misle. Bilo joj je neprijatno zbog toga, ali su joj noge i dalje
bile tvrdoglavo prikovane zs prag, odbijajući da nastave dalje. Spustila
je pogled na svoja stopala i učinilo joj se da pripadaju nekom drugom.
Ako ću to uopšte učiniti, ne smem više da razmišljam. Ako načinim
sledeći korak, nema mi povratka. Opet joj se u glavi javi ona
zastrašujuća mantra.
Ti si njegova. Znaš da mu pripadaš. Znaš da će ti se to što vidiš...
dopasti, reče Mila sama sebi, završavajući rečenicu u mislima.
Pokrenula je levo stopalo. Ušla je.
Postoji izvesna potkategorija masovnih ubica koju nijedan
policajac ne želi da sretne. To je takozvani „užurbani koljač“, koji je u
stanju da za kratko vreme počini nekoliko surovih masovnih ubistava.
Možda je Rožer Valin bio baš taj tip. U tom slučaju, minuti i sati koji su
prolazili radili su protiv istrage. U toj vili se možda baš zbog toga
osećao nemoćni bes. Mila pogleda kolege na delu. Oni ne mogu baš
ništa da učine za mrtve, imaj to u vidu, reče Mila samoj sebi.
Mržnja koju je Rožer Valin rasuo po toj kući i dalje je treperila
mračnim odrazima, zahvatajući, poput nekog nevidljivog zračenja, sve
koji su pristigli ovamo posle pokolja.
Prisutne policajce lagano je spopadao bolesni gnev, mada nisu bili
svesni toga.
To je bilo ono isto osećanje koje je zahvatilo i višestrukog ubicu,
hraneći njegovu paranoju, sve dok nije došao do toga da zgrabi ratno
oružje i precizno izvrši ono što su mu glasovi u glavi nalagali i gonili
ga da učini: da se osveti za sve nepravde i pretrpljena poniženja.
Glavno mesto zločina bilo je na prvom spratu, ali su im, pre nego
što su mu pristupili, dali nazuvke za obuću, gumene rukavice i kapice
za povezivanje kose. Mila vide kako jedan od kolega pruža Borisu
mobilni telefon.
„Da, došla je“, čula ga je kako kaže nekome.
Mogla je mirno da se opkladi u ma koju sumu da njen prijatelj
inspektor upravo priča sa Sudijom. Novi šef njihovog odseka, zapravo,
nije bio osoba koja ima ikakve veze sa sudskim vlastima i sudovima.

Taj nadimak stekao davno, jer su neke kolege htele da ismeju njegov
strogi nastup. No, umesto da se naljuti zbog toga, Sudija je prihvatio
nadimak kao neku vrstu priznanja za zasluge. Zajedno sa
napredovanjem na hijerarhijskoj lestvici, sarkastična primesa
nadimka se izgubila i umesto nje se pojavilo izvesno strahopoštovanje
koje je pratilo Sudiju. Ko god je smislio taj nadimak, verovatno je sad
strahovao da će, pre ili kasnije, platiti zbog te šale. Ipak, Sudiju nije
karakterisala osvetoljubivost - bilo je mnogo zgodnije držati ih
strahom na kratkom povocu.

Mila i Sudija sreli su se samo jednom - četiri godine ranije, kada je
Terens Moska doživeo infarkt pa se, umesto njega, odjednom pojavio
novi šef odseka. To je bila jedina Sudijina kratka poseta Čistilištu,
uglavom zbog upoznavanja sa podređenima. Od tada ga niko od njih
nije video. Sve do tog jutra.

Boris sklopi mobilni telefon, završi pripreme i priđe joj.
„Da li si spremna?”
Ušli su u kabinu malog lifta koji je povezivao tri kućna sprata - bio
je to više luksuz nego nužnost. Inspektor namesti slušalice, i čekajući
da preko radio-veze dobiju odobrenje da se popnu, okrenu se prema
njoj. „Hvala ti što si došla”, reče.
Njoj nije bilo stalo do dalje razmene sličnih kurtoaznih fraza. „Kaži
mi šta se sinoć desilo?”
„Dakle, sedeli su svi za stolom, a bilo je negde oko devet sati,
barem je tako rekao Džes, naš mali svedok. Trpezarija je smeštena na
prvom spratu i gleda na zadnju verandu. Valin je došao iz šume pa ga
nisu mogli videti dok se peo spoljašnjim stepenicama. Dečak kaže da
su u nekom trenutku videli kako neki čovek nepomično stoji ispred
francuskog prozora, ali u početku niko nije shvatao šta on tu radi.”
Dakle, u početku nije bilo nikakve panike, reče Mila samoj sebi.
Verovatno su prestali da razgovaraju i okrenuli se da pogledaju uljeza.
U opasnim situacijama, prva reakcija je najčešće neverica, a ne strah.
„Belman je ustao od stola i pošao da otvori vrata i vidi šta taj čovek
želi.”
„Zar mu je lično otvorio? Kako to da nije video njegovu pušku?”
„Naravno da jeste, ali verovao je da može da kontroliše situaciju.”
To je baš tipično za moćne ljude, zaključi Mila. Misle da uvek mogu
da odlučuju, čak i kada neko uperi poluautomatsku pušku u njih. Kao

pravi poslovan čovek, verovatno je odmah započeo pregovore, kao da
je imao nešto da ponudi uljezu.

Ali Rožer Valin nije došao da pregovara.
U tom času Mila opazi kako Boris prinosi ruku slušalicama.
Verovatno su mu odozgo kazali da mogu da se popnu. Okrenuo se
prema tasterima i pritisnuo onaj za drugi sprat.
„Dete nam je preko telefona samo saopštilo da je Valin počeo da
puca”, reče joj inspektor dok su se vozili naviše. „Ali nije bilo baš tako.
Prvo su vodili kratku raspravu, a zatim je Valin zatvorio Džesa u
podrum i poveo ostale gore.”
Kabina je malo usporila, a zatim se zaustavila. Mila iskoristi tih
nekoliko trenutaka da udahne malo vazduha.
Eto, tu smo, reče ona u sebi.

6

Vrata lifta se otvoriše.
Borisa i Milu zaslepiše halogene sijalice iz hodnika - stručnjaci su
radili na mestu zločina uz spuštene roletne i u mraku, jer bi jako
svetlo moglo da zasmeta tehničarima. Mila se prisećala tog osećaja -
činilo joj se da ulazi u neku ledenu pećinu. Tom utisku doprineo je i
klima-uređaj uključen na najjače hlađenje. Postojao je dobar razlog
zbog koga septembarska toplota nije smela da prodre unutra.
Tela su još bila tu. U neposrednoj blizini.
Tehničari i laboratorijski stručnjaci muvali su se po hodniku i
mileli po sobama. Vrteli su se po mestu zločina, u belim uniformama,
slični tihim i disciplinovanim vanzemaljcima. Mila prekorači granicu
sveta živih i mrtvih. Vrata lifta ponovo se zatvoriše iza njenih leđa i lift
pođe naniže, te Mila oseti da joj više nema bežanja.
Boris ju je predvodio. „Nije ih sve poubijao u istom trenutku.
Razdvojio ih je, pa ih je ubijao jednog po jednog.”
Mila izbroja četvora vrata na spratu.'
„Zdravo”, pozdravi ih Leonard Fros, sudski lekar sa istočnjačkim
crtama lica, koga su svi zvali Čang.
„Zdravo, doktore”, odgovori mu Boris.
„Da li ste spremni za posetu magičnom svetu Rožera Valina?”
Bez obzira na taj neumesni doktorski humor, Čang je bio vrlo
praktično nastrojen. Pružio im je posudicu s kamforom, da namažu
njime nozdrve radi suzbijanja neprijatnih mirisa. „Imamo četiri
primarna mesta zločina na prvom spratu. Imamo i jedno sekundarno,
na spratu ispod ovoga. Kao što vidite, ništa nam nije promaklo.”
Razlika između primarnih i sekundarnih mesta zločina zasnivala
se prvenstveno na načinu izvršenja. Sekundarna mesta bila su manje
tipična za dinamiku glavne akcije, ali su i ona mogla dati važne
podatke za rekonstrukciju zločina i utvrđivanje motiva.
Pošto Boris nije ništa rekao o tom sekundarnom mestu, Mila se
upita šta li se zapravo nalazi na spratu ispod njih.
Sudski lekar ih je poveo prema sobi Belmanovog

šesnaestogodišnjeg sina Krisa.
Po svim zidovima bili su izlepljeni posteri hevi metalaca. Bilo je tu i

više pari sportskih patika. U uglu je ležala torba sa sportskom
opremom. Preko naslona stolice ostala je prebačena majica sa likom
Satane. Ali đavo nije sišao s te majice. On se u toj sobi pojavio u
bezazlenom liku običnog računovođe.

Jedan od tehničara bavio se balističkim merenjem razmaka
između stolice i tela koje je ležalo na postelji, među čaršavima
natopljenim krvlju.

„Na telu u predelu abdomena postoji velika rana od vatrenog
oružja.”

Mila je posmatrala odeću pokojnika: očigledno mu je istekla velika
količina krvi. „Ubica mu nije pucao u glavu ili srce”, zaključila je.
„Pucao je u stomak, da bi agonija trajala duže.”

„Valin je, po svemu sudeći, hteo da uživa u prizoru”, reče Boris,
pokazujući na stolicu kraj kreveta.

„Ne, ta scena nije bila namenjena njemu”, ispravi ga Mila.
„Namenio ju je ocu porodice, koji je iz svoje sobe bespomoćno slušao
kako mu sin urla i plače.” Mila je zamišljala tok njihove agonije. Žrtve
su čamile zatvorene u svoje sobe - utočišta koja su do tada članovima
porodice bila najmilija, a koja su pretvorena u tamnice - i slušale sve
što se događalo drugima, drhteći i shvatajući da će nešto slično uskoro
snaći i njih.

„Rožer Valin je pravi sadistički kučkin sin!”, odreza Čang. „Možda
je čak i ćaskao s njima dok ih je zatvarao u sobe. Možda je hteo da se
ponadaju izbavljenju. Navodio ih je da pomisle da će, ako kažu ili
urade nešto određeno, njihova sudbina time biti promenjena.”

„To je za njega bila neka vrsta privatnog suđenja”, dodade Mila.
„Ili torture”, ispravi je Čang.
Jedan hitac i Valin bi prešao na sledeću žrtvu. To su učinili i oni.
Soba pored pripadala je devetnaestogodišnjoj Lizi. Zavese su bile
ružičaste, a tapeti sa margaretama ljubičasti. Mada više nije bila
devojčica, Liza očigledno nije želela da menja izgled svoje sobe. Lutke
i plišane igračke bile su izmešane s krejonima i karminima. Bile su tu i
razne školske nagrade, a po zidovima su se videle njene fotografije iz
Diznilenda sa Plutonom i Malom Sirenom, kao i neke druge, na kojima
su bile razne grupe rok muzičara.

Na svetlom tepihu ležalo je telo devojke u vrlo čudnoj pozi. Ona je,
pre nego što je ubijena, očigledno u pokušaju da pobegne, uspela da
razbije staklo na jednom prozoru, ali hrabrost, koju joj je dalo
očajanje, ipak nije bila dovoljna da se odvaži na skok s visine od četiri
metra. Zatim je, izgleda, preklinjala ubicu, zavaravajući se da će
izmoliti malo milosrđa. Telo je ostalo u klečećem položaju.

„Pogodio ju je u desno plućno krilo.“ Čang je pokretom ruke
pokazao izlaznu ranu na leđima.

„Valin nije imao kod sebe nikakvo hladno oružje, zar ne?“ Mila je
postavila to pitanje iz sasvim određenog razloga.

„Nije želeo nikakav fizički kontakt sa žrtvama”, potvrdi Čang, koji
je naslutio njenu misao. „Održavao je stalno fizičko rastojanje od svih
njih.”

To je bio vrlo važan podatak. Činjenica da nije želeo da uprlja ruke
njihovom krvlju ukazivala je na to da nije reč o psihotičnom
višestrukom ubici. Njoj odjednom pade na um reč koja je savršeno
odgovarala onome što se dogodilo u toj kući.

Bio je to niz egzekucija.
Zatim su prešli u treću prostoriju, odnosno u kupatilo. Gospođa
Belmar ležala je sklupčana na podu kraj vrata.
Sudski lekar im pokaza prozor kupatila. „Prozor gleda na malu
uzvišicu, pa je, za razliku od ostalih prozora u kući, na tom mestu
visina malo manja od dva metra. Žena je prilično lako mogla da iskoči
kroz taj prozor. Možda bi pritom slomila nogu, ali možda i ne bi, pa bi
u tom slučaju nekako stigla do puta da potraži pomoć.”
Mila je već znala zašto gospođa Belman nije bežala. Položaj tela
kraj vrata jasno je ukazivao na to. Gospođa Belman je sve vreme
stajala tu, moleći ubicu i plačući, a možda i dozivajući decu da im da
na znanje da je njihova majka u blizini. Ne bi ih napustila čak ni zarad
sopstvenog života. Materinski instinkt nadvladao je njen nagon za
preživljavanjem.
Nemilosrdni ubica joj je više puta pucao u noge. I tada je koristio
pušku. Zašto je uopšte poneo sa sobom revolver? Mili to nikako nije
bilo jasno.
„Siguran sam da vas sam kraj ovog razgledanja neće razočarati,
gospodo”, napomenu Čang. „Valin je ono najbolje sačuvao za
poslednjeg člana porodice.”

7

Spavaća soba bračnog para nalazila se u dnu hodnika.
To je bilo ekskluzivno područje rada najvećeg laboratorijskog
eksperta s njihovog odeljenja. Ovalno lice starog Krepa, koje je virilo
ispod kapuljače sterilnog ogrtača, bilo je jedini prepoznatljivi detalj na
njemu. Naime, mogli su se jasno videti pirsinzi u nosu i na obrvi. Na
Milu je taj prilično elegantan čovek, koji je pritom bio pun tetovaža i
pirsinga, ostavljao čudan utisak. Njegova ekstravagancija mogla se
meriti jedino s talentom i znanjem koje je posedovao.
Soba je bila sva ispreturana. Bilo je jasno da je Tomas Belman
pokušao da se oslobodi iz svog zatvora, treskajući besno komadima
nameštaja o vrata.
Telo oca porodice ležalo je na postelji, oslonjeno ramenima o
tapacirano uzglavlje kreveta. Oči su mu bile iskolačene, a ruke
raširene, kao da od metka koji ga je pogodio očekivao oslobođenje.
Ulazna rana nalazila se u visini srca.
U prostoriji je, pored mnogih tehničara, bio i neki čovek koji je,
baš kao i Mila i Boris, na sebi imao nazuvke za cipele, gumene
rukavice i kapicu na glavi. Krasili su ga tamno odelo, sitne oči i
orlovski nos. Držao je ruke u džepu i posmatrao kako tehničari rade
svoj posao. Kada se okrenuo prema njima, Mila ga je odmah
prepoznala.
Gurevič je bio inspektor istog ranga kao i Boris, ali su svi znali da
je jedini član njihovog odeljenja u kojeg Sudija ima slepo poverenje. S
obzirom na uticaj koji je imao na šefa, važio je za sivu eminenciju
njihovog odeljenja. Bio je karijerista, ali istovremeno i poznat kao
nepodmitljiv. Strog i nemilosrdan. Toliko nepopustljiv da su ga skoro
svi smatrali za pravog gada. Njegove retke vrline bile su potpuno
zasenjene brojnim manama.
Činilo se da je doktoru Čangu već i samo njegovo prisustvo vrlo
neprijatno, pa im kratko reče: „Lepo se zabavite i izvinite me, moram
da nadgledam iznošenje tela.“
Boris je ignorisao kolegu, baš kao i ovaj njega, te se obrati

direktno Krepu: „Dakle, da li je tvoja pretpostavka potvrđena?”
Tehničar malo razmisli. „Mislim da jeste. Sada ću vam pokazati.”

Baci brz pogled na Milu i podiže obrvu u znak pozdrava. Svakako nije
želeo da gubi vreme u formalnom pozdravljanju.

Policajka zapazi revolver na krevetu i upita se zašto je ubica
ostavio to oružje za sobom. Osim ako i to nije bio deo njegovog
scenarija. Valin je, izgleda, želeo da policija precizno rekonstruiše sve
što se u toj sobi događalo prethodne večeri.

Krep ubaci revolver u plastičnu vrećicu i vrati ga tamo gde su ga i
našli. Na kesici je bila prikačena cedulja sa slovom A. Druge dve
cedulje bile su na komodici, koja očigledno nije poslužila za pokušaj
obijanja vrata, kao i na prstima desne ruke leša, raširenim u znak
pobede.

Krep se osvrnu po sobi da proveri da li je sve na svome mestu, pa
poče da im objašnjava. „Dakle”, reče navlačeći rukavice, „sve je
uglavnom bilo na ovim istim mestima kada smo stigli. Oružje, revolver
Smit i Veson 686, ležalo je na krevetu. U burence revolvera staje šest
metaka, a dva su ispaljena. Jedan od njih nalazi se u srcu Tomasa
Belmana, a drugi metak našli smo neoštećen - ležao je na komodici
kraj kreveta.”

Okrenuli su se prema komodici i pogledali cedulju na kojoj je
pisaio. Magnum 357.

„Čini mi se da za to postoji prilično jednostavno objašnjenje”,
nastavi priču tehničar. „Valin je želeo da svom domaćinu pruži šansu
za spas. On je zato, kao u ruskom ruletu, izvadio jedan metak iz
burenceta – to je taj na komodi - i rekao Belmanu da odabere neki
broj.”

Mila se opet zagleda u desnu ruku leša. Ono što je njoj delovalo
kao znak pobede bio je zapravo broj koji je žrtva označila prstima.

Broj dva.
„Belman je, dakle, imao priliku da izbegne smrt. Ali nije mu
uspelo”, zaključi Krep.
„Valin je zapravo želeo da proveri da li Belman i dalje želi da živi
pošto su njegovi najmiliji pobijeni, nadoveza se Mila na opšte čuđenje
prisutnih. „Eksperimentisao je s njegovom željom da preživi i da
jednog dana dobije priliku da se osveti ubici svoje porodice. Takođe je
hteo da utvrdi odnos između Belmanovog nagona za preživljavanjem i

njegove sklonosti da se prepusti smrti. No, sve to nam i dalje ne daje
nikakvo objašnjenje Valinovog motiva...”

U tom trenutku se inspektor Gurevič pomeri iz ugla i mlako
zatapša rukama. „Dobro je, to je vrlo dobro objašnjenje”, reče
prilazeći im. „Baš me raduje što ste danas mogli da dođete ovamo,
agente Vaskez”, reče on prilično slatkorečivo i prestade da aplaudira.

Nemam utisak da sam mogla da biram, pomisli ona. „To mi je
dužnost, gospodine.”

Možda je Gurevič zapazio sarkazam u njenom glasu. Prišao je bliže
te je Mila mogla jasno da uoči njegov nos sličan oštrici. Upali obrazi
isticali su koščato čelo, koje je pomalo podsećalo na oklop.

„Kažite mi, agente Vaskez, da li biste, u svetlu ovoga što ste upravo
izjavili, bili u stanju da nam sastavite profil ubice?”

Mila je u toku vožnje proučila sve podatke o Valinu, prikupljene u
crvenoj fascikli, pa pokuša da precizno odgovori na njegovo pitanje.
„Valin se celog veka brinuo o bolesnoj majci. Imao je samo nju. Ona je
bolovala od retke degenerativne bolesti koja zahteva stalnu negu.
Radio je kao računovođa u jednoj revizorskoj firmi pa se preko dana,
dok je on bio na poslu, o majci brinula plaćena bolničarka na koju je
trošio gotovo celu svoju platu. Njegove kolege s posla nisu baš dobro
poznavale njegove navike. Mnogi od njih nisu mu znali čak ni kršteno
ime. Uglavnom nije ni sa kim razgovarao niti je stvarao nikakve veze s
kolegama pa ga zato nema ni na zajedničkim božićnim fotografijama
firme.”

„To mi zvuči kao savršen portret tipičnog psihopate u kojem se
celog veka taloži gnev protiv svih, a onda iznenada jednog dana odluči
da dođe na posao s kalašnjikovim”, reče Gurevič.

„Mislim da je problem malo složeniji, gospodine”, reče Mila.
„A šta vas navodi na tu misao?”
„Mi Valinov život posmatramo iz našeg ugla - kao nesrećnu
egzistenciju čoveka koji je dugo bio talac bolesne majke. No, zapravo
je reč o nečemu sasvim drugom.”
„A šta bi to bilo?”
„Ne sumnjam da je u početku Valinu sve to predstavljalo veliki
teret, ali je s vremenom tu svoju ličnu muku pretvorio u misiju. Briga o
majci pretvorila se u životni cilj. Drugim rečima – to je postao njegov
pravi poziv. Sve ostalo - kao posao i odnosi s ljudima - predstavljalo

mu je samo dodatni napor. Kada mu je majka umrla, ceo svet mu se
srušio.”

„A kako to znate?”
„Nedavno sam pročitala njegovu životnu priču i uočila detalj koji
mnogo govori o njemu. Kada mu je majka izdahnula, Valin je bdeo uz
nju puna četiri dana. Susedi su pozvali vatrogasce jer su iz stana osetili
čudan smrad. Tri meseca posle majčinog pogreba, Valin je nestao bez
traga. Jasna su nam njegova emotivna ograničenja, kao i da nije bio u
stanju da se sam izbori sa svojom tugom. Takva osoba ne razmišlja o
tome da poubija druge ljude, već obično želi da se ubije.”
„Mislite li da će on na kraju to i učiniti, agente Vaskez?, upita
pomalo izazovno Gurevič.
„Ne znam”, priznade ona zbunjeno. Krep se zagleda u nju
značajnim po gledom neme solidarnosti. U tom času, Mila shvati istinu.
„Vi ste već znali njegovu priču, zar ne?”
„Moram da priznam da smo do sada bili pomalo nepravedni prema
vama”, reče Gurevič.
Ta neočekivana novina u Gurevičevom ponašanju začudi Milu.
Inspektor joj pruži omot s nekoliko fotokopiranih stranica iz nekog
naučnog časopisa. Pored teksta je bila fotografija Tomasa Belmana.
„Poštedeću vas čitanja celog teksta i ukratko ću vam kazati da se u
tekstu navodi podatak da Belmanova farmaceutska kompanija jedina
raspolaže licencom za lek protiv izvesne retke bolesti koja izaziva
trajne patološke promene.” Gurevič zastade, a zatim poče da
naglašava reči, da bi ostavio što bolji utisak.
„To je lek koji može znatno da poboljša opšte stanje pacijenta i da
na duže vreme odloži smrt. Ipak, problem je u tome što je taj lek i
veoma skup. Pogodite o kojoj je to retkoj bolesti reč?”
„S platom koju je imao kao računovođa, Rožer Valin nije mogao da
na bavi taj lek za majku”, upade Boris. „Potrošio je sve što je imao i na
kraju je ipak bespomoćno gledao kako mu majka umire.”
To je bio njegov stvarni povod za toliki gnev, pomisli Mila, i odmah
joj bi potpuno jasno značenje onog ruskog ruleta koji je Valin odigrao
s Belmanom. „Onaj jedan izvađeni metak davao je žrtvi izvesnu šansu
da preživi, šansu kakvu njegova majka uopšte nije imala.”
„Baš tako”, potvrdi Boris. „Sada nam treba kompletan izveštaj o
Valinovom nestanku, uključujući i njegov psihološki profil.”

„Ali zašto to tražite od mene? Zar neki kriminolog ne bi bio
pogodniji?” Mila i dalje nije shvatala.

Gurevič se opet ubaci u razgovor.
„A ko je prijavio Valinov nestanak pre sedamnaest godina?”
To pitanje nije imalo nikakve veze s Milinim uobičajenim
nadležnostima, ali je ipak spremno odgovorila.
„Kompanija za koju je radio, pošto se nedelju dana nije javio na
posao. Nije mu se moglo ući u trag.”
„A kada je poslednji put viđen?”
„Toga se više niko ne seća.”
Inspektor se obrati Borisu. „Nisi joj kazao, zar ne?”
„Nisam još”, odgovori ovaj poluglasno.
Mila se zagleda u obojicu. „Šta mi to nije kazao?”

8

Prolog drame odigrao se u kuhinji.
Tu je Valin došao iz bašte i prikazao se celoj porodici na
francuskom prozoru. Ali razlog zbog koga je to mesto okarakterisano
kao sekundarno mesto zločina bio je sasvim drugi.
Na tom istom mestu odigrao se i epilog događaja te preduge noći.
Zato su Gurevič, Boris i Mila ponovo sišli na donji sprat. Policajka
je išla iza svojih šefova i nije im postavljala nikakva pitanja, jer je bila
sigurna da će uskoro dobiti sve moguće odgovore. Sišli su malim
drvenim stepenicama i našli se u velikoj prostoriji koja je više ličila na
dnevni boravak nego na kuhinju. Prostorija je bila zastakljena prema
bašti, ali tehničari ovde nisu postavili crno platno za zamračivanje
prozora.
Ovde nema nijednog tela, reče Mila sebi, ali nije joj nimalo laknulo
zbog toga, jer je naslutila da je očekuje nešto još gore.
Gurevič se okrenu prema njoj.
„Koju ste fotografiju koristili u potrazi za Valinom posle njegovog
nestanka?”
„Bila je to fotografija s njegove propusnice za ulazak na posao, jer
je na njoj bila njegova najnovija slika.”
„A kako je Valin izgledao na toj slici?”
Mila se priseti fotografije sa zida sale izgubljenih koraka u
Čistilištu. „Pomalo neuredna kosa, mršavo lice. Na sebi je imao
svetlosivo odelo, košulju s tankim prugama i zelenu kravatu.”
„Svetlosivo odelo, košulja s tankim prugama i zelena kravata”,
ponovi Gurevič lagano.
Policajka se upita zašto joj Gurevič postavlja sva ta čudna pitanja -
svakako je već znao sve detalje.
Međutim, Gurevič joj ne dade nikakvo objašnjenje. Pođe ka sredini
kuhinje, prema kuhinjskom ostrvu iznad koga je bila kamena
nadstrešnica s bakarnim intarzijama. Na sredini ostrvceta nalazio se
veliki sto od masivnog drveta, s prljavim tanjirima od prethodne
večeri, ali su se između njih mogli videti i ostaci jednog kasnijeg

obroka.
Neko je tu jutros i doručkovao.
Gurevič shvati da je Mila brzo uočila tu čudnu činjenicu i stade

pred nju, „Da li su vam objasnili kako smo identifikovali Rožera
Valina?“

„Do sada mi to niko nije rekao.
„Nešto malo posle šest sati ujutru, baš u samu zoru, Valin je
oslobodio malog Džesa iz podruma, doveo ga ovamo i dao mu ovsene
pahuljice, sok od pomorandže i čokoladni kolač.“
Normalno ponašanje mešalo se s pričom strave i užasa. Mili su
takve devijacije najviše smetale. To smirenje usred najvećeg ludila
predstavljalo je novu vrstu pritiska.
„Valin je sedeo za stolom s detetom dok je doručkovalo; čekao je
da završi s obrokom, nastavi Gurevič. „Kao što ste već pomenuli, pre
sedamnaest godina je četiri dana sedeo kraj majčinog tela. Možda je
malog Džesa tog jutra ostavio u životu, da bi ovaj doživeo isto takvo
iskustvo. To vreme doručka iskoristio je da dečaku objasni ko je. A da
bi bio siguran da je dete sve to dobro zapamtilo, naterao ga je i da sve
zapiše.“
„A koja je svrha toga?“, upita Mila.
Gurevič joj dade znak da se još malo strpi, jer će joj uskoro sve biti
sasvim jasno. „Džes je prilično hrabar momčić, zar ne, Borise?“
„Vrlo je hrabar“, potvrdi inspektor.
„Bez obzira na sve što mu se dogodilo, bio je smiren skoro do
kraja. Tek malopre se rasplakao od očajanja. Ipak, pre toga nam je
odgovorio na sva pitanja.“
„Kada smo mu pokazali fotografiju računovođe u svetlosivom
odelu, košulji sa tankim prugama i zelenom kravatom, odmah ga je
prepoznao“, dodade Boris. Zatim mu se lice smrknu. „Ali kada smo
tražili dodatne detalje - recimo da podrobnije opiše odeću ubice –
dečak je samo iznova pokazivao fotografiju... Tako je izgledao,
ponavljao je.“
Taj detalj zgranu Milu. „Nije moguće“, omače joj se pošto se
prisetila fotografije iz sale izgubljenih koraka.
„Baš tako“, složi se Gurevič. „Momak je nestao kao
tridesetogodišnjak a zatim se pojavio s četrdeset sedam godina,
potpuno istog izgleda, odeven u istu odeću od pre sedamnaest

godina.“
Mila nije bila u stanju da izusti ni reč.
Gurevič nastavi: „A gde je on bio svih prethodnih godina? Da li su

ga oteli vanzemaljci?“, bio je ironičan. „Da nije izronio iz šume? Možda
ga je svemirski brod istresao pravo pred kuću Belmanovih?“

„A ima tu još nešto.“ Boris pokaza na telefon na zidu. »Džes je, po
Valinovom naređenju, sa ovog telefona jutros obavestio policiju o
masakru. Prema podacima telefonske centrale, ubica je noćas oko tri
prekinuo pokolj da bi obavio jedan telefonski razgovor.“

„Broj telefona odgovara perionici s automatskim mašinama, koja
radi non-stop i nalazi se u centru grada“, objasni Gurevič. „Tu
uglavnom dolaze starije osobe i imigranti, pa perionica ima sopstvenu
telefonsku govornicu.“

„Međutim, tamo uopšte nema osoblja koje dežura, niti ikakvih
noćnih čuvara, već je postavljena samo video-kamera, koja služi da
obeshrabri vandale,“ Boris se pažljivo zagleda u nju.

„Onda vi ipak znate ko je odgovorio na taj telefonski poziv?“, reče
Mila , puna nade.

„U tome i jeste stvar“, priznade Boris. „Niko se nije odazvao na taj
poziv. Valin je pustio da telefon neko vreme zvoni, a zatim je prekinuo
vezu i više nije pokušavao nikoga da pozove.“

„To baš i nema mnogo smisla, zar ne, agente Vaskez?“, upita je
Gurevič. Mila je dobro razumela šta njih dvojicu najviše zabrinjava u
toj priči, ali i dalje nije shvatala svoju ulogu.

„A šta bih ja tu mogla da uradim?“
„Vredeo bi nam svaki detalj iz Valinovog nekadašnjeg života,
pomoću koga bismo saznali kuda se uputio, jer je jasno da ima još
nešto na umu“, odgovori Gurevič. „Koga je to pokušao da pozove
noćas? Postoji li neki saučesnik? Koji će biti njegov sledeći potez?
Kuda je krenuo sa puškom? Pobogu, ima bušmaster!“
„A sva ta pitanja svode se na jedno - gde je Rožer Valin bio
poslednjih sedamnaest godina?“, zaključi Boris.

9

Nasilje se kod užurbanih koljača uvek odvija u ciklusima.
Svaki taj ciklus traje po dvanaestak sati i ima tri tipične faze:
mirovanje, inkubaciju i eksploziju. Prva faza nastaje posle prvog
napada. Dolazi do trenutnog osećanja ispunjenja cilja, a zatim nastaje
novi period tenzije: mržnja se meša s gnevom. Ta dva osećanja
ponašaju se kao hemijski elementi. Posmatrana zasebno, nijedno od
njih ne mora biti štetno, ali zajedno mogu da stvore nestabilno
jedinjenje. Treća faza je uvek neizbežna. Smrt je jedini mogući
završetak celog tog procesa.
Mila se nadala da će policajci stići da reaguju na vreme.
Prirodni završetak životnih aktivnosti masovnog ubice je
samoubistvo, a ako ga Valin još nije izvršio, to znači da svakako ima
još neki plan koji želi da ostvari.
Koga ovog puta misli da napadne?
Popodne se bližilo večeri i nebo je imalo tipičnu boju kasnog leta.
Hjundai je polako odmicao ulicom dok se Mila naginjala kroz prozor
da pročita brojeve kuća.
Vile su bile međusobno slične - uglavnom dvospratne, sa izrazito
kosim krovovima i malim baštama s prednje strane. Samo im je boja
bila različita - od bele i bež do smeđe i zelene - ali su sve bile obojene
pastelnim tonovima. U prvo vreme, koje je sada već pripadalo
prošlosti, njih su nastanjivale mlade porodice, pa su se deca igrala na
travnjacima ispred kuća, a toplo svetlo prodiralo je kroz prozore.
Sada je to bio kraj u kome su pretežno živeli stariji ljudi.
Ograde od belog drveta bile su zamenjene novim metalnim
ogradama. Na travnjacima je bilo raznih otpadaka. Kada se približila
broju četrdeset dva, Mila uspori i zaustavi se. Na suprotnoj strani ulice
nalazila se kuća u kojoj je celog veka živeo Rožer Valin.
Prošlo je celih sedamnaest godina i ta kuća je sada pripadala
drugoj porodici, ali je to ipak i dalje bila kuća u kojoj je odrastao
višestruki ubica. Tu je načinio svoje prve korake, igrao se na
travnjaku i učio da vozi bicikl. Kroz ta vrata je svakodnevno izlazio da

bi otišao u školu, a kasnije i na posao. Ta je kuća bila pozornica
njegove svakodnevne rutine. Bila je i mesto na kome je negovao
bolesnu majku, dugo čekajući njen neizbežni kraj.

Tokom karijere tragačice za nestalim osobama, Mila je veoma
dobro naučila jednu stvar. Ma kako daleko da čovek pobegne, kuća ga
uvek sledi na tom putu. Možemo menjati boravišta, ali smo zajedno
uvek vezani. Kao da mi pripadamo njemu, a ne obrnuto. Kao da smo
načinjeni od istih materijala - samo što je kući zemlja krv, drvo zglob,
a armatura kosti.

Jedina nada koju je Mila imala za ulaženje u trag Rožeru Valinu
bila je da je on, bez obzira na mržnju koju je gajio i sve smrti koje je
izazvao, ipak negovao neke uspomene na dom, koje su bile jače od
njega.

Parkirala je hjundai uz ivicu trotoara. Izašla je i osvrnula se
unaokolo. Vetar je hučao među drvećem, a iz daljine se čuo zvuk
nekog kućnog alarma, koji se naizmenično pojačavao i slabio,
mešajući se sa zvucima iz pozadine. U bašti nekadašnje kuće Valinovih
video se kostur nekog starog bordo kombija bez točkova, podignutog
na cigle. Oko kuće su se videli tragovi prisustva novih stanara. Nije
bilo mnogo verovatno da bi se Rožer približavao toj kući više nego što
joj je ona sada prišla. Da bi ušla u trag njegovoj mogućoj poseti starom
kraju, morala je da se obrati nekome drugome. Mila se osvrnu i pođe
u kuću preko puta.

Postarija gospođa sakupljala je rublje s konopca razapetog na dve
motke. U tom času se baš pela se uza stepenice s naramkom suvog
rublja u naručju. Mila požuri prema njoj, želeći da je sustigne pre nego
što uđe u kuću.

„Izvinite!”
Žena se okrenu ka njoj i sumnjičavo je pogleda. Nalazila se na pola
puta do kućnih vrata.
Mila izvuče svoju policijsku legitimaciju da bi je malo umirila.
„Dobar dan, izvinite što vas uznemiravam, ali moram da
porazgovaram s vama.“
„Nema problema, dušo“, odgovori joj žena sa osmehom na licu. Na
nogama je imala nekakve frotirske čarape – jedna joj se sasvim
srozala, a kućna haljina bila je isflekana i istanjena na laktovima.
„Da li već dugo stanujete ovde?“

Činilo se da ženu zabavlja to njeno pitanje, a u jednom trenu je
bacila i melanholičan pogled na okolinu.

„Ovde stanujem već četrdeset godina.“
„Dakle, obratila sam se pravoj osobi“, reče Mila srdačno. Nije
želela da prepadne ženu pitanjem da li je nedavno u kraju zapazila
svog starog suseda Rožera Valina, koji je iščezao bez traga pre
sedamnaest godina. A i plašila se da joj ta žena, s obzirom na
podmakle godine, ne kaže nešto pogrešno.
„Hoćete li da uđete?“
„Hvala, hoću“, spremno odgovori Mila, koja je očekivala taj poziv.
Starica je povede unutra, dok joj je napadni vetar mrsio retku
kosu.
Gospođa Volkot koračala je sitnim koracima, vukući široke vunene
papuče po tepihu i parketu - hodala je precizno utvrđenom stazom
između natrpanog nameštaja i gomile svakojakih stvari - počev od
staklenih ukrasa za jelku i okrnjenog porcelana do ramova s
fotografijama iz davno prošlog života. Donela je poslužavnik s dve
šolje i čajnikom. Mila ustade sa sofe, da joj pomogne da sve to spusti
na stočić.
„Hvala, dušo.“
„Nije trebalo da se mučite.“
„Ne, to mi pričinjava zadovoljstvo“, reče žena i poče da sipa čaj.
„Nemam često goste.“
Mila ju je posmatrala i pitala se da li će i nju jednom zadesiti slična
sudbina stare usamljenice. Verovatno je jedino društvo gospođe
Volkot sada bila narandžasta mačka koja bi povremeno zažmirkala
posmatrajući ih, a zatim nastavila da drema.
„Sačmo nije mnogo druželjubiv, jer nije navikao na strance, ali je
dobar mačor.“
Mila sačeka da se starica smesti, a zatim uze šolju čaja i započe
razgovor. „Možda će vas začuditi ovo što ću vas pitati, jer je od tada
prošlo već mnogo vremena. Ne znam da li se sećate Valinovih koji su
stanovali preko puta vas?“ Pokaza prstom kuću preko puta i primeti
da se gospođa Volkot naglo smrkla.
„Jadnici“, promrmlja žena i time potvrdi da ih se seća. „Kada smo
moj muž Artur i ja kupili ovu kuću, i oni su se bili tek doselili u naš
kraj. Bili su mladi, baš kao i mi, a naš kvart je tada bio tek izgrađen.

Bilo je to idealno mesto za skladan život i podizanje dece. Tako nam je
kazao naš agent za nekretnine i nije pogrešio. Barem je tako bilo prvih
godina. Mnogi su se u to vreme doselili ovamo iz centra. Uglavnom su
to bili službenici i trgovci. Među njima nije bilo radnika i imigranata.“

S obzirom na to da je pripadala jednoj od ranijih generacija, za
gospođu Volkot je taj politički neprikladan komentar bio sasvim
prirodan. Mili je bilo pomalo neprijatno, ali nije menjala svoj srdačan
nastup. „Pričajte mi o Valinovima. Kakvi su zapravo bili?“

„Bili su vrlo pristojni ljudi. Žena je vodila kuću, a muž je imao
dobar posao kao prodavac. Ona je bila veoma lepa i delovali su
srećno. Odmah smo se sprijateljili. Svake nedelje pripremali smo
roštilj i zajedno slavili sve praznike. Artur i ja smo bili tek venčani, a
oni su tada već imali dete.“

„Rožera? Sećate ga se, zar ne?“
„Kako bih mogla da ga zaboravim, srdašce malo. S pet godina je
već odlično vozio bicikl i jurcao je ulicom gore-dole. Artur je bio
oduševljen tim detetom, pa mu je čak napravio i kućicu na drvetu.
Posle nekog vremena shvatili smo da nećemo imati svoju decu, ali
niko od nas dvoje od toga nije pravio dramu, naročito zbog toga što
nismo želeli da žalostimo jedno drugo. Znate, Artur je zaista bio dobar
čovek. Bio bi sjajan otac da je dobri Bog to hteo.“ Mila na to samo
klimnu glavom. Kao i mnoge druge starije osobe, gospođa Volkot je
bila sklona digresijama i bilo je neophodno povremeno je vratiti na
glavnu temu.
„Šta se kasnije desilo s Rožerovim roditeljima?“
„Gospođa Valin se ozbiljno razbolela“, reče žena odmahujući
glavom. „Lekari su odmah rekli da neće ni ozdraviti. Ali kazali su i da
je Bog verovatno neće brzo uzeti. Pre toga će morati dugo da boluje i
da pati. Možda je zbog toga njen muž tada rešio da napusti porodicu.“
„Dakle, Rožerov otac ih je napustio?“ Mila u svojoj fascikli nije
imala taj podatak.
„Tako je, gospođo, i posle toga ga nikad više nismo videli; nije
dolazio čak ni da vidi kako se snalaze“, reče gospođa Volkot tonom
punim prebacivanja. „Rožer, koji je do tada bio živahno dete puno
duha, kao da je odjednom počeo da se gasi. Artur i ja posmatrali smo
kako se on sve više povlači u sebe, mada je do tada imao dosta
prijatelja. Provodio je sate sasvim sam, li je sedeo pored majke. Bio je

vrlo odgovoran mali momak.“
Gospođa Volkot je bila iskreno ožalošćena i svakako bi joj teško

palo da sazna kakve je strahote taj isti Rožer Valin počinio prethodne
noći.

„Moj muž je bio veoma žalostan zbog dečaka i ljutio se na
njegovog oca - često sam ga čula da govori pogrdno o njemu. Pritom
se prisećao i kako su neko vreme bili dobri prijatelji. Ali to nikada nije
govorio pred Rožerom. Artur je imao poseban odnos s njim - bio je
jedina osoba koja je bila u stanju da ga povremeno izvuče iz kuće.“

„A kako mu je to uspevalo?“
„Zahvaljujući satovima“, reče gospođa Volkot, spuštajući praznu
šolju na poslužavnik, a Mila odjednom shvati da je jedva srknula svoj
čaj. „Artur je sakupljao časovnike koje je nabavljao na pijacama ili
aukcijama. Provodio je dane za svojim stočićem, popravljajući ih i
doterujući. Kada je već otišao u penziju, jedva bih ga ubedila da ih
ostavi i dođe da nešto pojede ili da neko doba pođe na spavanje. Bilo
je to pravo čudo - stalno okružen satovima, a nije primećivao kako
vreme odmiče.“
„I tu strast je podelio s Rožerom”, podstače je Mila, kojoj je već bila
poznata ta strast višestrukog ubice.
„Naučio ga je svemu što je znao o satovima. Dečak je bio lud za
njihovim kuckanjem i preciznim mehanizmima. Artur je govorio da je
Rožer prirodno nadaren za to.“
Sve što je izuzetno sićušno može biti uteha nekome ko je veoma
nesrećan, pomisli Mila. To znači da možete da nestanete ljudima sa
očiju, a da pritom ipak imate važno mesto u svetu, recimo, da
određujete vreme. No, Rožer Valin je na kraju ipak izabrao da
potpuno nestane, i to je bilo to.
„U našoj kući postoji mansarda”, objasni joj gospođa Volkot. „U
početku smo je namenili budućoj deci, ali ih, kao što rekoh, nismo
imali. Razmišljali smo o tome da je izdajemo, ali je na kraju postala
Arturova radionica. On i Rožer zatvorili bi se gore i često se događalo
da ih ne vidim celo popodne. Zatim se moj muž razboleo i dečak je
postepeno prestao da dolazi. Artur ga je stalno pravdao i govorio da
su adolescenti često nemilosrdni i da Rožer ne misli ništa loše. Osim
toga, svakog dana je posmatrao majku kako lagano umire, pa svakako
nije želeo da prisustvuje kraju još jedne bliske osobe, makar to bio i


Click to View FlipBook Version