MALI AMBASADORI

SARAJEVO ZA DJECU

Adnan Vlajčić i
Haris Hadžibaščaušević



SARAJEVO ZA DJECU

DRAGA DJECO!

S ponosom vam predstavljamo prvi dječiji vodič pod nazivom
"Sarajevo za djecu". Vodič je namijenjen upravo vama, da kroz
kratke i nadasve zanimljive priče otkrijete najznačajnije
ličnosti, spomenike te običaje staroga Sarajeva. Nadamo se da
ćete uživati u vašem putovanju kroz daleku i slavnu prošlost
grada Sarajeva te da ćete biti ponosni na sva njegova
bogatstva. Čuvajmo naš grad i prirodu pa će i oni čuvati nas.

3

SADRŽAJ

6 - Baščaršija
8 - Mahale
10 - Miljacka
12 - Isa-beg Ishaković i Gazi Husrev-beg
15 - Gazi Husrev-begova džamija
17 - Morića han - Karavan-saraj
18 - Stara srpska pravoslavna crkva
20 - Aščije, ćevabdžije i buregdžije
22 - Jevreji sefardi i sinagoga
24 - Katedrala Srca Isusova
26 - Vječna vatra
29 - Spomenik ubijenoj djeci opkoljenoga
Sarajeva 1992. - 1995.
30 - Ali-pašina džamija
32 - Vodopad Skakavac
34 - Gradska viječnica i Inat kuća
38 - Žuta tabija
40 - Trebević i Sarajevska žičara
42 - Šeher-Ćehajina ćuprija (Gradonačelnikov
most) i baksuz
45 - Pionirska dolina
48 - Djeca Sarajevu

4

PORUKA GRADONAČELNIKA

Draga djeco,
vi ste budućnost ovog grada. Njegova snaga i naslijeđe!
Vaša generacija sa sobom nosi novi način pogleda na svijet.
Tehnologiju i njena dostignuća. Šire vidike, veće mogućnosti.
To od vas očekujemo! Znanje, ambiciju, želju!
Neka vas na tom putu uvijek vodi ljubav prema vašim korijenima.
Parčetu vaše zemlje, historije i tradicije na koju morate biti
ponosni.
Njegujte je i u novim vremenima. Vama je ostavljena na čuvanje.
Učite od drugih, pozivajte ih da budu naši gosti, prenesite ljepote
Sarajeva gdje god budete išli.
Tome neka vas uči i ovaj vodič, a čemu vas želim inspirisati i ja,
kao vaš gradonačelnik.
Želim voditi grad koji ostaje bolji vama, novoj generaciji.
Vas potičemo, za vas obnavljamo!
Budite ponosni ambasadori Sarajeva u cijelom svijetu.
Dobar glas daleko se čuje, znam da će vaš odjeknuti najjače.

Gradonačelnik Sarajeva
Abdulah Skaka

BAŠČARŠIJA

Na samome rubu Sarajeva, na njegovoj istočnoj strani, gdje Sunce
izlazi, smjestio se stari grad, a u njemu i duša grada - Baščaršija,
što u prevodu sa turskoga jezika znači "glavno trgovište". Nekada
davno, poznati trgovački putevi su prolazili upravo Baščaršijom pa
su ljudi iz raznih krajeva svijeta odvajkada dolazili u Baščaršiju i tu
trgovali. Nakon osnivanja grada, na mjestu križanja starih puteva,
Osmanlije odrediše Baščaršiju kao jezgru i u njoj počeše razvijati
brojne zanate za potrebe
stanovnika i vojske. Baš kao
što se planete okreću oko
Sunca, tako se sve
poče vrtjeti
oko glavnoga
trgovišta.

Da bi se ljudima olakšao boravak u čaršiji, bogatiji ljudi su pravili
javne česme. Pravili su ih "u ime Boga, a za dobrobit ljudi".
Najpoznatija od svih bijaše Sebilj na Baščaršiji. Kako je voda sa
Sebilja bila izuzetne kakvoće, nastade legenda i danas poznata među
stanovnicima grada koja kaže: "Ko se jednom napije vode sa
Baščaršije, nikad više iz Saraj’va taj otići ne umije."
Trgovci dobronamjernici su zajedno s lokalnim zanatlijama provodili
cijele dane. Još tada su nadaleko poznate sarajevske zanatlije
vrijedno izrađivale kazane, sablje, čizme, papuče, samare, ibrike, sve
ono što je gradu trebalo. Trgovci su prodavali razne začine, kafu,
svilu, pamuk, a kupovali kožu od tabaka (zanatlija koji su obrađivali
kožu), noževe od bičakčija i mnoge druge proizvode koji su se tražili
širom Evrope.

7

MAHALE

Dok se u čaršiji život odvijao užurbanim ritmom, a buka
svakodnevno dopirala iz malih dućana, nedaleko odatle, u mahalama,
ritam i način života su bili sasvim drugačiji. Sarajevo je u svome
"zlatnom dobu" imalo više od stotinu mahala. Bile su istinske oaze
mira i spokoja, utočište za stanovnike i prava suprotnost čaršiji,
koja je vrvjela ljudima iz cijeloga svijeta.
Mahale su se pravile po padinama grada i okolo čaršije, tako da
niko nije bio uskraćen za dobar pogled i vlastitu privatnost. Kako se
mir stanovnika mahale ne bi narušavao, u njima se ništa nije
proizvodilo.
Jednu mahalu je činilo nekoliko sokaka (ulica) i oko četrdesetak
kuća, uglavnom različite veličine. Svaka mahala je imala tri ključna
dijela: džamiju, česmu i groblje, uz izuzetak onih mahala gdje su
živjeli narodi drugih vjera. Kuće u mahalama su opasavali visoki
zidovi kako se izvana ne bi moglo naslutiti šta se krije u njihovoj
unutrašnjosti. Nadalje, kuća se sastojala iz dva dijela: selamluk
(muški dio) i haremluk (ženski dio). Selamluk je bio manji dio kuće,
koji je služio za prijeme, dok je ženski, porodični dio, bio umnogome
prostraniji i ljepši, jer se tu okupljala i boravila cijela porodica.
Posebnu draž kućama davale su avlije i bašte sa dosta zelenila i
mirisnih ruža.

8



MILJACKA

Uz samu čaršiju teče duga tek 23 kilometra rijeka Miljacka, pritoka
rijeke Bosne. Kada danas posmatrate Miljacku, rekli biste da je to
jedna mirna rječica sa mnoštvom starih i lijepih mostova koji
povezuju njene obale. Međutim, nije uvijek bilo tako. Nekada je to
bila velika i nepredvidiva rijeka, ujedno najzaslužnija za nastanak
Sarajeva. Da nije bilo rijeke, ko zna da li bi baš ovdje nastao grad.
Razlog za osnivanje grada na mjestu gdje se i danas nalazi je bio
jednostavan - rijeka je svojom snagom pokretala mnoge
mlinove, stupove i kotače koji su bili od
velike pomoći stanovnicima i zanatlijama.
Nažalost, nekada je Miljacka znala pokazati i
svoju zločestu stranu, naročito u vrijeme
proljetnih kiša i otapanja snijega sa okolnih planina.
Rijeka bi tada nabujala, izlijevala se iz korita i plavila cijelu čaršiju.
Upravo zbog toga, AustroUgari odlučiše da je okuju kamenim
zidovima kako se u budućnosti ne bi izlijevala.
U doba Osmanlija, Miljacka je također služila kao linija između
javnoga i upravnog dijela grada. Na lijevoj obali rijeke nalazio se
namjesnikov dvor i uprava gdje su stolovali važni ljudi i donosili
odluke u gradu. Tik uz dvor pruža se prvi most koji je povezao
dvije obale, poznat pod imenom Careva ćuprija. Podignuta je u ime
sultana Mehmeda, poznatoga i kao Al-Fatih (Osvajač). Bio je to
divan kameni most sa šest lukova. Nešto kasnije, uzvodno, sagradio
se još jedan kameni most - Šeher-ćehajina ćuprija ili
Gradonačelnikov most, dok je nizvodno od Careve ćuprije Miljacku
uljepšala Latinska ćuprija. Sarajevo ima još starih mostova, a
budući da nemamo vremena posvetiti se svakome od njih, na vama
je da ih otkrijete dok šetate gradom.

10

11

ISA-BEG ISHAKOVIĆ I GAZI
HUSREV-BEG

Od nastanka grada Sarajeva, kroz njega su prošli i u njemu živjeli
mnogi značajni ljudi. Ipak, postoje dva čovjeka čija bi imena trebao
znati svaki stanovnik Sarajeva. Prvi je Isa-beg Ishaković. Ime mu
treba dobro zapamtiti, jer je on osnivač Sarajeva. Kao i njegov
otac, Isa-beg je bio veliki ratnik i osvajač. Kada je sa svojom
vojskom osvojio Bosnu, odluči da na rijeci Miljacki podigne jednu
kasabu (mali grad). Bijaše to davne 1462. godine kada Isa-beg
naredi da se na lijevoj obali Miljacke sagradi džamija, koja će
vremenom dobiti ime Careva džamija, u spomen na njenoga
obnovitelja Sulejmana Veličanstvenoga.
Careva džamija i danas postoji u Sarajevu, na istome mjestu gdje
se nalazila i prva sarajevska džamija. Njen današnji izgled je
drugačiji, a datira još iz XVI stoljeća. Isa-beg potom naredi da se u
polju izgradi i njegov dvor pa tako grad, sasvim slučajno, dobi svoje
ime Saraj-ovasi (tur. saraj - dvor; ovasi - polje). Izgradi Isa-beg i
tekiju, javno kupatilo, vodenice, karavan-saraj, javnu kuhinju i sve
pokloni gradu.
No, Sarajevo je i dalje ostalo mali
grad sve do zlatnoga doba
Sarajeva i dolaska najvećega
sarajevskog
dobrotvora Gazi
Husrev-bega. To
je drugo ime
koje treba
zapamtiti. Po
svome dolasku
1521. godine na

12

mjesto upravitelja kasabe Sarajeva, Husrev-beg je zatekao slabo
razvijenu trgovinu i proizvodnju. Odmah je Husrev-beg odlučio od
kasabe napraviti Šeher Sarajevo. Zasukao je rukave i počeo graditi
"u ime Boga, a za dobrobit ljudi". Najprije je odlučio sagraditi svoju
džamiju i uz nju šadrvan sa vodom za uzimanje abdesta. Kako je ta
voda trebala biti visoke kakvoće, a najbliži izvor je bio udaljen
sedam kilometara od grada, Gazi Husrev-beg odluči sagraditi
moderni vodovod i sve mahale snabdjeti pitkom vodom. Danas nam
se to može učiniti kao sasvim obična stvar, ali se u to vrijeme
radilo o jednome od najmodernijih vodovoda u Evropi. Bijaše to
davne 1530. godine. Nakon što je izgradio džamiju i vodovod, odluči
izgraditi i objekte značajne za budući razvoj Sarajeva - školu i
biblioteku.
Nije to bila obična škola. Bila je to Medresa u kojoj su se izučavale
razne nauke kao što su filozofija, pravo, matematika, teologija,
jezici i drugi predmeti. Gazi Husrev-begova biblioteka postade
mjesto odakle su mnoge generacije crpile znanja. Danas je to jedno
od omiljenih mjesta mnogih istraživača. Kako bi sve opstalo i nakon
njegove smrti, Husrev-beg naredi da se izgradi stotinu dućana,
bezistan, karavan-saraj, imaret i mnoge druge građevine koje
kaasabu učiniše šeherom. Nakon smrti 1541. godine, Husrev-bega
sahraniše u turbetu u dvorištu njegove džamije. Iza njega ostade
neizbrisiv trag i veliko Šeher Sarajevo, najveći grad u to vrijeme
na Balkanu.

13

14

GAZI HUSREV-BEGOVA
DŽAMIJA

Nekada je Sarajevo imalo više od stotinu džamija. Neke
od džamija su bile drvene i male i nalazile su se u
mahalama, dok su one veće, napravljene od kamena,
bile uglavnom u čaršiji. Najznačajnija od svih
sarajevskih džamija je Gazi Husrev-begova. Dugo
godina je bila najveća džamija na ovim prostorima
te prva džamija u svijetu s električnom rasvjetom.
Sarajlije je još zovu i Begova džamija, a dao ju je
izgraditi upravo Gazi Husrev-beg 1531. godine.
Begova džamija ima i najvišu munaru, višu od svih

ostalih u Sarajevu. Mujezin i danas sa 45 metara
visokoga tornja poziva ljude na molitvu svojim glasom, a sve to
bez ikakvoga razglasa.
U dvorištu džamije se nalazi prelijepi šadrvan - mjesto gdje vjernici
uzimaju abdest, a prolaznici se osvježavaju uvijek hladnom vodom.
Tu je, također, mekteb te nekoliko stabala lipe koja stvaraju odličan
hlad i daju još ljepši miris. Lijevo od ulaza u džamiju nalaze se dva
turbeta; jedno veće, u kojem je ukopan Gazi Husrev-beg i drugo
manje, u kojem je ukopan Murat-beg Tardić, najbolji Husrev-begov
prijatelj.

15

16

MORIĆA HAN - KARAVAN-
SARAJ

Tokom zlatnoga doba Sarajeva, kada su cvjetale proizvodnja i
trgovina, gradi se veliki broj hanova i karavan-saraja. U starim je
knjigama zabilježeno da je Sarajevo u to doba moglo prihvatiti i
sigurno smjestiti oko 2000 ljudi i 1500 konja. Nažalost, danas u
Sarajevu postoji samo jedan dobro sačuvan karavan-saraj po imenu
Morića han.
No, iako nosi njihovo ime, njega nisu sagradili braća Morići već je
objekat dao sagraditi Husrev-beg, pritom poštujući jedno staro
pravilo, a to je: "Tri dana u mome hanu putnici i trgovci mogu
spavati, u Imaretu se okrijepiti, a da ništa ne trebaju platiti".
Ovim je postupkom Husrev-beg pokazao istinsko gostoprimstvo
kakvo se treba pružiti svakome gostu koji prvi put dolazi u Šeher
Sarajevo. Za ovaj postupak se pročulo nadaleko pa od tada
Sarajevo i Sarajlije krasi glas dobrih domaćina, uvijek spremnih da
pomognu. U Husrev-begovome hanu nalazilo se 60 soba za prihvat
oko 200 gostiju i 50-ak konja s tovarom i robom. Danas se u
karavan-saraju može odsjesti, a u toplim
ljetnim danima, u dvorištu hana
možete pronaći najljepši hlad i
mir te uživati u čaši svježe
limunade. Ipak, trebate znati
da danas ništa nije
besplatno pa tako ni
limunada neće biti
besplatna.

17

STARA SRPSKA
PRAVOSLAVNA CRKVA

Na samome rubu Baščaršije, u mahali nekada zvanoj Na Varoši,
nalazi se Stara srpska pravoslavna crkva koja se pominje još davne
1539. godine. Nažalost, ni danas se ne zna tačno kada je nastala,
dok je ime bogomolje dobro poznato - crkva Svetoga Mihaila i
Gavrila.

Crkva je malih dimenzija, jer u vrijeme kada se
gradila nije smjela nadvisiti obližnju džamiju. Kako
bi se ovome problemu ipak doskočilo, jedan
mudri starac se dosjetio kako da naprave
crkvu na dva sprata. Naime, prvi sprat
ukopaše u zemlju i na taj način ispoštovaše
propise, a pravoslavni vjernici dobiše
molitveni prostor.

18

Iako skromne vanjštine, unutrašnjošću crkve dominira pozlaćeni
ikonostas te niz ikona i crkvenih relikvija. Vjernici su crkvi
poklanjali toliko ikona, slika, relikvija i drugih vrijednih predmeta,
da se pored crkve morao otvoriti muzej kako bi se
svi ti predmeti negdje pohranili i tako sačuvali.
Uz samu crkvu su se nekada nalazile
magaze, prostorije za spavanje, kao i
škola za pravoslavnu djecu.

19

AŠČIJE, ĆEVABDŽIJE I
BUREGDŽIJE

Ova bi priča mogla biti jako ukusna. Nedugo nakon osnivanja grada,
u čaršiji se ukaza potreba za mjestima gdje bi se pripremala hrana.
Trgovci i zanatlije provodili su čitave dane radeći pa su trebali
nešto i jesti. Tada se u gradu počeše pripremati specijaliteti čije
recepte Osmanlije donesoše sa sobom. U svojim loncima aščije
počeše pripremati dolme, čorbe, sahane,
lonce i druga kuhana jela. Buregdžije
su pravile razne vrste pita: sirnicu,
burek, krompirušu, zeljanicu, dok
je sa ćevabdžijskog roštilja
dolazio miris ćevapa, sudžukica,
brizli i drugih roštiljskih specijaliteta.
Dan-danas kada šetate čaršijom,
teško da možete odoljeti
mirisima hrane koji dopiru iz
obližnjih restorana. Ukoliko
ste u nedoumici šta i gdje
jesti, pohitite u ulicu
Bravadžiluk, gdje ćete
pronaći brojna,
ukusna jela
naše domaće
kuhinje.

20

21

JSEINVRAEGJOI GSAEFARDI I

Da je Sarajevo grad otvoren za sve ljude dobre volje, pokazat će se
kada su Sarajlije 1557. godine u grad prihvatile Sefarde - Jevreje
prognane iz Španije i Portugala 1492. godine. Nakon progona sa
vlastitih ognjišta, Sefardi su tražili drugo mjesto za život. Neki od
njih u Sarajevu pronađoše svoj novi dom. Sefardi su svoju mahalu
osnovali u blizini današnjega Slatkog ćošeta, tačnije, u Sijavuš-
pašinim dairama.
Tadašnji upravitelj grada, Sijavuš-paša je potom ustupio stari
karavan-saraj Jevrejima da ga privremeno koriste i u njemu žive.

22

Sarajevo i ovi prostori tako postadoše bogatiji za
još jednu novu kulturu i jezik poznat kao ladino.
Sefardi u svojoj mahali 1581. godine izgradiše i prvu
sinagogu na ovim prostorima i nazvaše je Il Kal Viejo (Il Kal
Viježo), što znači Stari hram.
Sefardi su bili izuzetno cijenjeni ljekari, atari (apotekari), ali i
trgovci koji su imali brojna poznanstva širom svijeta. Svojim
marljivim radom Jevreji su se odužili Sarajevu koje ih je srdačno
prihvatilo i tako doprinijeli razvoju grada. Stara sinagoga se i danas
nalazi na istome mjestu, ali prvenstveno služi kao Muzej Jevreja u
kojem se može saznati mnogo o životu Jevreja u Sarajevu i u
Bosni i Hercegovini.

23

KATEDRALA SRCA ISUSOVA

Nakon što su Austrougari 1878. godine
teškom mukom zauzeli Bosnu i
Hercegovinu te ušli u Sarajevo, nisu svi

stanovnici grada bili oduševljeni.
Međutim, ubrzo se pokazalo da
Austrougari i nisu tako zločesti,
kao što se učinilo na prvi pogled.

Sarajevo malo-pomalo poprima
novo ruho, počinje ličiti na Beč, a
pritom se pazi da se očuva i

starinski orijentalni izgled staroga
grada. Uveliko se grade nove
visoke zgrade, ceste, putevi
i druge bogomolje. Tada
je sagrađena i stolna
crkva Vrhbosanske

24

nadbiskupije na mjestu oronule janjičarske kasarne, veličanstvena
Katedrala Srca Isusova. Zadatak da sagradi crkvu su povjerili
Josipu Vancašu, znanome arhitekti koji je u našoj zemlji izgradio
više od dvjesto objekata. Sarajevska Katedrala je svečano otvorena
1889. i posvećena Srcu Isusovome, a za prvoga nadbiskupa je
određen Josip Štadler. Još od tada, dva zvonika-blizanca Katedrale
svojom stamenošću krase glavnu ulicu našega grada - ulicu
Ferhadiju. U zvoniku desno od ulaza nalazi se ogromno zvono, dok
se u lijevome nalazi pet manjih zvona. Zamislite kako li je samo
lijepo kada sat na Katedrali sastavi svoje kazaljke i krene zvona
zvon! Katedralu su posjetili mnogi znani ljudi, ali jedan od zasigurno
najpoznatijih je bio papa Ivan Pavao II. Tokom svoje posjete
Sarajevu 1997. godine papa je svratio do ljudima prepune Katedrale,
gdje je nakon toga održao svetu misu. Treba ipak dodati da se čak
i za vremena Osmanlija u Sarajevu nalazila katolička crkva, samo
na drugome mjestu.

25

VJEČNA VATRA

Na mjestu gdje se spajaju dvije najpoznatije sarajevske ulice, Titova
i Ferhadija, gori jedna vatra. I to ne bilo kakva vatra nego
sarajevska Vječna vatra. To je zapravo spomenik borcima i
žrtvama, koji su svoj život dali za slobodu grada. Toga davnog 6.
aprila 1945. godine, Sarajevo je oslobođeno od njemačkog okupatora,
zbog čega se taj datum obilježava kao Dan grada Sarajeva. Ovo
mjesto je jedan od simbola grada, u čijoj blizini se može vidjeti
veliki broj posjetilaca kako se fotografiraju. Iznad spomenika je
divan balkon u obliku pozornice, gdje se proslavljaju veliki uspjesi
naših sportista i umjetnika. Tada se zaustavi promet na obližnjoj
ulici, a naši šampioni pozdravljaju na hiljade ljudi koji su došli
proslaviti velike uspjehe. Idealan recept za veselu atmosferu i
vrhunsku zabavu.
Povodom 6. aprila, svake godine se dodjeljuju priznanja
najznačajnijim građanima koji su svojim radom i aktivnošću
doprinijeli razvoju i promociji grada. Ovo je najveće priznanje
grada, tako da se svi nekako potajno nadamo da ćemo svojim
trudom i radom zaslužiti ovu vrijednu nagradu.

26

27

28

SPOMENIK UBIJENOJ DJECI
O19P9K2O. -LJ19E9N5O. GA SARAJEVA

U poznatome sarajevskom Velikom parku 9. maja 2009. godine na
Dan pobjede nad fašizmom, otkriven je Spomenik ubijenoj djeci
opkoljenoga Sarajeva 1992. - 1995. Ovaj spomenik predstavlja
simbol stradanja nevinih Sarajlija te opomenu za sva vremena da
borba protiv fašizma nikada ne treba prestati. Stoga, kada god ste
u prilici ili u prolazu, odajte na svoj način počast našim malim
herojima. Spomenik je napravljen u formi bronzanoga prstena
izlivenog od ostataka čahura i druge municije kojima je Sarajevo
granatirano, a koji simbolički predstavlja opsadu grada. U sredini
spomenika nalaze se dvije staklene statue, uvijene jedna oko druge,
a predstavljaju majku dok štiti svoje dijete. Tu je naravno i voda
kao simbol života i čistoće.

29

ALI-PAŠINA DŽAMIJA

Uz sami Koševski potok, 1561. godine, izgradi se ova ljepotica, po
mnogima najljepša sarajevska džamija. Njena skladnost je takva da
joj se dive i poznati arhitekti. Hadim Ali-paša je bio bosanski
sandžak-beg porijeklom iz okoline Sarajeva, koji je sultanu služio po
Balkanu i bio njegov čovjek od povjerenja. Pred svoju smrt je
ostavio testament da se na mjestu gdje mu bude mezar (grob)
sagradi džamija pa tako i bi. U velikome groblju, na rubu grada,
godinu dana nakon njegove smrti napraviše džamiju u ime Hadim
Ali-paše. Četiri vitka bijela stuba nose trijem natkriven sa tri
skladne kupole, dok središnji prostor pokriva jedna velika kupola. Tu
je i prekrasna česma za uzimanje abdesta, ali i sve prolaznike da se
mogu poslužiti pitkom vodom. Posebno zanimljivo je turbe pored
džamije sa dva sarkofaga u kojima su ukopana dva bosanska
velikana - Avdo Sumbul i Behdžet Mutevelić. Za mnoge je džamija i
jedna vrsta orijentira, jer se nalazi na jednoj od najvećih
sarajevskih raskrsnica. Po Ali-paši je jedno veliko Sarajevsko
naselje dobilo ime - Ali-pašino polje.

30

31

VODOPAD SKAKAVAC

Samo 12 kilometara od centra Sarajeva, na planini Ozren, nalazi se
jedan od najvisočijih vodopada u Evropi - vodopad Skakavac. Da,
dobro ste čuli! Njegova visina iznosi 98 metara i nastaje od
istoimenoga potoka Skakavac koji se, nakon skoro stotinu metara
pada niz prekrasne litice, ulijeva u Perački potok. Do ove oaze
prirode moramo se malo prošetati, što će vam zasigurno

32

predstavljati užitak, jer bogatstvo flore i faune u ovome parku
prirode je beskrajno. Stručnjaci su zabilježili preko 1500 vrsta
biljaka od kojih su neke veoma rijetke, a mogu se vidjeti i brojne
divlje životinje. Do vodopada vas vode dva puta; jedan iznad, a
drugi ispod vodopada. Naša preporuka je, svakako, da obiđete cijeli
krug, kako biste uživali u njegovome izgledu sa vidikovca, a u isto
vrijeme se i osvježili ispod vodopada. Priroda nam je izuzetno
važna pa zato iza sebe ne smijemo ostavljati smeće i druge stvari,
jer prirodu moramo čuvati. Vodopad Skakavac je čaroban i zimi, jer
kada se zaledi izgleda poput velike staklene zavjese.

33

GINRAATDKSUKĆAAVIJEĆNICA I

Naš grad se ponosi svim svojim znamenitostima i zdanjima, kako
zbog njihove ljepote, tako i zbog njihova značaja za historiju. Jedno
od tih zdanja, međutim, naročito plijeni pažnju svakoga posjetioca, a
mještani mu se iznova dive ma odakle ga posmatrali. Stoga,
dozvolite nam predstaviti vam Njeno Visočanstvo - Gradska
Vijećnica. Desilo vam se da ste prolazili pored Vijećnice i pomislili
kako je po svemu neobična i jedinstvena. Njena neobičnost zapravo
je čini jednim od simbola našega grada.
Naime, Vijećnici je izgled podario arhitekta Alexander Wittek u 19.
stoljeću. Putujući brojnim zemljama ideju za izgled napokon je
pronašao u džamiji sultana Hasana II u Kairu. Tako je Vijećnicu
odjenuo u posebno ruho znano kao pseudo-maurski slog -
veličanstven spoj zapadnjačke arhitekture s ukrasima istočnjačke
kulture. Pogledate li plan Vijećnice, vidjet ćete da je u obliku
trougla. Mještani su mislili kako je arhitekta isplanirao Vijećnicu u
obliku trougla želeći predstaviti oblik naše zemlje. Ipak, rješenje je
bilo veoma prosto - ulica u koju skreće tramvaj oko Vijećnice je
odredila njen oblik i stoga ju je Alexander Wittek morao napraviti
baš takvu kakva jeste.
Na glavnom ulazu u Vijećnicu primijetit ćete dvije velike zastave -
jedna je, svakako, zastava Bosne i Hercegovine, dok je druga
zastava Grada Sarajeva. Dakle, Vijećnica je sjedište gradske uprave
i gradonačelnika. Dugo vremena je Vijećnica služila i kao gradska
biblioteka, gdje su ljudi rado dolazili potražiti znanja iz različitih
znanosti. Nakon što uđete u Vijećnicu, obasut će vas svjetlost
toplih sunčevih zraka koja se prelama kroz mnoštvo svjetlucavih i
šarenih stakala. Osvrnete li se oko sebe, ugledat ćete goleme i

34



raskošno ukrašene lukove, dok ćete u jednom uglu primijetiti
prekrasan klavir crne boje. Ukoliko neko od vas zna svirati klavir,
neka uhu ugodnom melodijom ispuni cijelu Vijećnicu. Ono što
zasigurno niste znali jeste da je Vijećnica izgrađena 1896. godine, a
da je godinu i pol dana trebalo čekati za početak njene gradnje.
Zbog čega toliko dugo? Slijedi nam još jedna neobična priča.
Po posjeti Vijećnici, zastanite na glavnom ulazu i bacite pogled
preko Miljacke. Na uglu Šeher-ćehajine ćuprije stoji Inat kuća.
Naizgled krhka i sićušna već skoro dva vijeka gordo svjedoči o
tvrdoglavosti bosanskoga čovjeka. Za naše putovanje kroz povijest
grada je itekako značajna. Svojim izgledom nam kazuje mnogo o
tradicionalnoj bosanskoj kući. Često je to bila dvospratnica, sa
mnoštvom prozora koju krasi drvenasti zatvoreni, a ponekad i
otvoreni balkon, na kojem su domaćini kuće uživali u pogledu na
grad ili mahalu. Inat kuća je, osim po tome, poznata i po jednoj
čudnovatoj legendi.
Kaže se kako je Baščaršija sa svojim dućanima
obuhvatala i prostor na kojemu danas stoji
Vijećnica. Nakon dolaska austrougarske
vlasti u našu zemlju, odlučeno je da se
izgradi mjesto za gradonačelnika i upravu
grada. Naređeno je da se svi dućani
uklone, a kada je došao red na kuću
Mustafa-paše Benderije, tvrdoglavo je
rekao "Ne!". Mustafa-paša ni po koju
cijenu nije želio ukloniti svoju kuću,
govoreći kako će on odlučiti njenu sudbinu.
Poslije godinu i pol dana iscrpnih nagovaranja,
Mustafa-paša je pristao na dogovor, ali pod jednim uslovom; naime,
osim što će mu se isplatiti kesa dukata, naredio je da mu se od
istoga materijala sagradi kuća na drugoj obali Miljacke. Najprije su
zidari srušili kuću na desnoj obali, zatim, kamen po kamen, ciglu po

36

ciglu prenijeli materijal i izgradili kuću na lijevoj obali Miljacke.
Potom se krenulo u izgradnju Vijećnice. Danas na ulazu u dvorište
Inat kuće stoji natpis na bakrenoj pločici gdje piše: "Bila sam na
onoj strani tamo, al' pređoh 'vamo iz inata." I tako Inat kuća već
dugo vremena prkosi Vijećnici na suprotnoj obali, čuvajući sjećanje
na Pašu i njegov inat, kojim je želio pokazati kako "čarobnim
riječima" možemo učiniti čuda pa tako i izmjestiti cijelu kuću na
drugu stranu.

37

ŽUTA TABIJA

Nedaleko od Baščaršije, na obližnjem brdu stoji malena utvrda, u
narodu poznata kao Žuta tabija. Zasigurno se pitate zašto baš žuta.
Zbog čega, primjerice, nije smeđa ili crvena ili pak neka druga
boja?! Odgovor je veoma jednostavan - graditelji tabije su koristili
kamen koji su nalazili uokolo, a koji je zaista bio žute boje. Po
izgradnji tabije, u 17. stoljeću, koja se koristila kao osmatračnica
odakle se pazilo na grad i njegove stanovnike, mještani je prozvaše
Žutom tabijom ili utvrdom. Tabija se koristila u svakojake svrhe.
Kao što smo već spomenuli, sa Tabije se mještane upozoravalo na
opasnost koja vreba izvan gradskih zidina, a kako bi upozorenje i
uzbunu mogli svi čuti, stražari bi pucali iz topa. Nadalje, jedna stara
legenda nam kazuje kako su unutar zidina tabije bili sakriveni
tamnica i zatvor za neposlušne i zločeste ljude. Da se ne biste
uplašili, top je služio i u druge svrhe. Tokom svetoga mjeseca
Ramazana, pucnjem iz topa u zalazak Sunca se označavao prekid
posta za muslimansko stanovništvo. Ovaj običaj se stoljećima
pomno čuva u našem gradu. Stoga se nemojte iznenaditi, ukoliko
tokom Ramazana začujete tutnjavu. Danas je tabija jedan od
najdražih vidikovaca svih mještana, odakle se pruža veličanstven
pogled na Sarajevo. U vrijeme toplih ljetnih dana, skriveni u hladu
bujnih krošnji, možete se odmoriti od gradske gužve i uživati u
pogledu na naše lijepo Sarajevo. Sa Žute tabije pogled nam seže na
obližnju kasarnu Jajce, Bijelu tabiju i visoki Trebević, kao i na
Sarajevsku žičaru.

38



ŽTIRČEABREAVIĆ I SARAJEVSKA

Naš grad je sada već davne 1984. godine 8. februara ugostio 14.
Zimske olimpijske igre. No, mnogo prije toga, stara jezgra Grada
Sarajeva je već 1959. godine bila povezana žičarom s planinom
Trebević. Bio je to dan koji je izmamio sve stanovnike mahala na
ulice, jer je žičara prolazila tik iznad njihovih domova. Kretala je od
Vijećnice i uspinjala se sve do gordoga Trebevića, u čijem podnožju
je nastao naš grad. Kada se popnete na Trebević, vidjet ćete zbog
čega je ova planina tako važna za Sarajevo. Osim što je jedna od
četiri olimpijske planine koje okružuju naš grad (pored Bjelašnice,
Igmana i Jahorine), za Trebević se kaže da su pluća Sarajeva. Na
vrhu se nalazi proplanak odakle možete vidjeti cijeli grad. Ukoliko u
tom trenutku ispružite svoje ruke, učinit će vam se kao da možete
zagrliti grad i uzeti ga u svoje naručje. Spustite se niz puteljak i
krenite u šetnju kroz gustu šumu.
Prema staroj legendi, Trebević je dobio ime po svetištu starih
Slavena koji su prije mnogo stoljeća živjeli na ovom prostoru i
prinosili žrtve bogovima. Činili su tako vjerujući da ih planina štiti
od neprijatelja i drugoga zla, daje im vodu i svjež zrak. I doista,
stari Slaveni nisu bili daleko od istine - sa svojih 1627 metara
nadmorske visine, Trebević nam daje hlad u toplim ljetnim danima i
štiti nas od snažnih vjetrova. Šetajući šumskim putem, kroz drveće
ćete primijetiti ruševine bob-staze, koja se koristila tokom jedanaest
dana igara za potrebe sportista. Tokom minuloga rata, staza je
dobrano oštećena, a danas ćete je vidjeti ispisanu šarenim
grafitima. Potrebno je spomenuti da je stara žičara 2018. godine
zamijenjena novom i udobnijom žičarom koja će vas za svega
sedam minuta dovesti do vrha Trebevića.

40



(ŠGERHAERD-OĆNEAHAČEJILNNAIKOĆVUPRIJA
MOST) I BAKSUZ

Za Šeher-ćehajinu ćupriju se ne zna tačno ni kada je sagrađena ni
ko ju je sagradio, ali se veže jedna starodavna legenda o baksuzu
(tur. nespretnik, nesretnik) po imenu Mustafa. Naime, Mustafa je bio
poznat u svojoj mahali kao izrazito dobroćudan i velikodušan mladić,
ali na njegovu nesreću, bijaše i mnogo nespretan pa je svoju
nespretnost pravdao baksuzlukom (lošom srećom). Ranim jutrom bi
ustajao, spremao se za posao kod izvjesnoga Mustaj-bega i prelazio
most, a uveče se opet vraćao preko mosta. Tako jednoga dana,
Mustaj-beg se odluči našaliti s njime pa reče slugama da odnesu
kesicu dukata i postave je nasred mosta, a da pritom paze da je
niko ne pokupi, jer je bila namijenjena Mustafi. Vraćajući se kući,
pređe most ne vidjevši kesicu. Upitan zbog čega je nije vidio,
odgovorio je da se upravo tada zapitao kako slijepi ljudi prelaze
most na šta je odlučio zažmiriti i preći ga. Nato se svi nasmijaše i
Mustaj-beg mu svejedno dade kesicu dukata. Dan-danas se u govoru
može čuti riječ "baksuz", kojom želimo kazati kada je neko zaista
loše sreće i da mu stvari ne idu baš uvijek od ruke.

42

43



PIONIRSKA DOLINA

Zasigurno omiljeno mjesto sve djece u našem gradu jeste zoološki
vrt Pionirska dolina. Zoološki vrt je mjesto gdje se čuvaju brojne
biljne i životinjske vrste, domaće i divlje, koje imamo priliku vidjeti
tek u slikovnicama, školskim udžbenicima ili na televiziji, dok ih u
zoološkom vrtu možemo vidjeti uživo i naučiti mnogo toga o njima.
Pionirska dolina se ponosi sa više desetina takvih vrsta, od kojih
ćemo pobrojati nekolicinu, a vaš zadatak je otići u posjetu
Pionirskoj dolini i sami otkriti ko se to i šta sve još tamo nalazi.
Nedaleko od ulaza stoji neobična divovska crvena gljiva, pomalo
izblijedjela od sunca, prošarana bijelim kružićima. Nekada je bila

odlično mjesto za okrijepiti se pićem
i hranom od silnih igrarija,
a danas tek podsjetnik
kako mašta uistinu
može svašta i da
nikada ne
zaboravimo
dijete u sebi,
kako nam to
čarobno kazuje i
Alisa u svojoj "Zemlji
čudesa".
Osmijeh na lice će
vam izmamiti brojne
sprave za igru i

razbibrigu koje će vas
dočekati nakon što prođete divovsku gljivu. Zvuk malene
lokomotive i njene trube nas zove da obiđemo nekoliko krugova
uzanom prugom, zatruckamo se u vagonima i vidimo kako je

45

izgledalo putovati vozom davno u prošlosti. Žubor obližnjega potoka
se niti ne čuje tokom danje svjetlosti, kada je Pionirska dolina
ispunjena djecom, ali će potok svoj nastup održati u večernjim
satima, kada dolina isprati i posljednjega gosta i utone u noćni
počinak.
Nakon vožnje vozićem i autićima, spuštanja niz krivudave tobogane,
vrijeme je za upoznavanje sa stanovnicima Pionirske doline koji
čine posjetu uzbudljivijom i nezaboravnom. Tu su gizdavi paun, sa
svojim raskošnim perjem, razdragani i skakutavi majmuni i lemuri,
zatim, prugaste zebre, kudrave lame, patuljasti konj poni, koze
meketuše, lukava lija riđoga krzna, magarac njakavac, jazavac
jazbinar i hitre antilope.
iz obližnjih kaveza možete čuti riku najkrupnijih mačaka -
lavova i tigra, dok se u drugom kavezu nalazi golemi mrki

medvjed. U vodi živi još jedna strašna
životinja, a to je krokodil koji
oprezno iz vode promatra
svoj plijen. U
jezercima

46

su bijeli, vitki labudovi, šarene ribice, žabe kreketuše, patke
kvakalice, guske i drugi sitni vodozemci.
Pionirskoj dolini ne mogu odoljeti čak ni odrasli. Netom što pređu
ulazni prag, naprosto se prepuste dječijoj graji i sjećanjima kada su
i sami bili djeca pa onda zajedno krenu trčati do najbližega
tobogana. Od igre će vas odmoriti šetnja vijugavim stazama
obraslim šumom i zelenilom, u kojima vjeverice i ptice kriju svoje
stanište, ali povremeno izvire na svako šuštanje kesicom i dotrče
do ograde želeći okusiti hranu iz vašega dlana. Trebamo biti
pažljivi i ne uznemiravati životinje, jer mi smo ipak samo gosti u
prolazu.
Zašto nam je Pionirska dolina tako važna? Posjetom Pionirskoj
dolini učimo da čovjek nije sam na planeti, da postoje životinje i
druge biljke koje obitavaju tik do nas i da je svaka od njih zaseban
svijet prema kojemu se odnosimo s pažnjom i ljubavlju. Kakvo
bogatstvo! Na koncu da ponovimo još jednom da prirodu moramo
brižno čuvati pa će i priroda čuvati nas!

47

DJECA SARAJEVU

MOJ GRAD SARAJEVO

U podnožju prekrasnih olimpijskih planina Bjelašnice, Igmana,
Trebevića i Jahorine smjestilo se moje Sarajevo, moj rodni grad. U
njemu su našli dom ljudi različitih vjera i nacija, umjetničke duše i
one malo manje umjetničke. Najljepše pjesme u njemu su pjevane,
filmovi snimani, knjige pisane i najljepše slike su slikane. Svi
umjetnici u Sarajevu, mom Sarajevu našli su i nalaze inspiraciju.
Kako i ne bi kad je to grad sa najljepšom čaršijom, moja
Baščaršija. To je grad sa najljepšim mostovima, džamijama,
crkvama, sinagogama i moja prekrasna Vijećnica - kruna šeher
Sarajeva. Kroz moje Sarajevo protječu prekrasne rijeke Miljacka,
Bosna i Željeznica nad kojima su se nadvili veliki i čvrsti mostovi
počevši od Kozije ćuprije, Latinske ćuprija, Čobanije, Ajfelovoga
mosta, Rimskoga most i još mnogo manjih mostova.
Sarajevo je grad koji je poznat po mnogo čemu, npr. moj grad je još
1855. imao tramvaj prvi u Evropi, prva sijalica upaljena je u mom
gradu. Središte različitosti koje se stapaju u jedan prekrasan život
je moje Sarajevo. U njemu ti nikad nije dosadno, svaki dan možeš
nešto novo vidjeti, naučiti i doživjeti. Prekrasna žičara koja vodi
do olimpijske planine Trebević s koje se kao na dlanu može vidjeti
moje Sarajevo. Često mi je mama pričala priču o sarajevskim
česmama sa kojih ako se jednom napiješ uvijek se vraćaš u
Sarajevo i ono ti ostaje u srcu. Ja sam ponosna na moj grad, na
sve ono što on ima.
Toliko ljepote na jednom mjestu. Često zamišljam da sam sultanija
koja je živjela u odajama Morića hana i da sam posjećivala odaje
Gazi Husrev-begove medrese. Zamislim se nekad kako je to sve
prije izgledalo, da li je kao iz serija koje gledamo na televiziji. Iako
i ne razumijem još mnogo toga o Sarajevu, čak ne znam ni
izgovoriti neke riječi, ali znam da su priče moje mame o Sarajevu

48

prekrasne. Sarajevom su hodale
grofice i sultanije, a danas sam
ja tu, ja i moje Sarajevo, moj
rodni grad. Volim moju
Baščaršiju. Prekrasno je
gledati sebilj dok na stotine
golubova kljucka sjemenke
oko mojih nogu. Uvijek
ogladnim kad sam na Baščaršiji jer me
dozivaju razni mirisi ćevapa, bureka ispod sača i raznih jela
bosanske kuhinje od kojih najviše volim razne dolmice koje prave
spretne ruke Bosanke. I miris kafe širi se Baščaršijom, ručno
tucana i pravljena na bosanski način u malim bakrenim džezvicama
koje obično prave stari majstori u baščaršijskim kazandžijskim
radnjicama.
Ma prekrasan je moj grad, moja Vijećnica veliko zdanje koje ne
mogu pogledom obuhvatiti. Gledala sam slike kada je Vijećnica
gorjela. Kažu bio je rat, ali ja sad vidim prekrasnu Vijećnicu i ne
mogu da zamislim zašto bi neko želio da je uništi. Prekrasna je
poput dvorca iz Aladina. S roditeljima sam posjetila i Katedralu, a
bili smo i u sinagogi. Željela sam sve da vidim, moram da znam šta
je to tako posebno u svemu što me okružuje. Lijepo je i tiho, svi se
mole, na sve strane slike i veliki prozori, sunce ih nekako miluje.
Različito, ali opet sve nekako isto, samo se molimo na različite
načine. Pored Katedrale i sinagoge te Pravoslavne crkve smjestila se
i moja Begova džamija. Često šetamo Baščaršijom i obavezno
obavimo barem jedan namaz u Begovoj džamiji. To je poseban namaz
ispunjen raznim zvukovima i pokretima ljudi koji iz raznih krajeva
dolaze da vide harem džamije, da se slikaju sa simbolom Sarajeva i

49

da tu uspomenu čuvaju zauvijek.
Sve ovo je moje Sarajevo. Prekrasne tabije ga okružuju u kojima su
nekad turski vojnici čuvali straže. U njemu se uzdižu visoke zgrade
iz vremena Austro-Ugarske, džamije i medrese iz vremena
Osmanlija.
Niko ne može promijeniti moj grad. Može ga samo nadopuniti sa još
različitosti. Moje Sarajevo je srce moje Bosne i Hercegovine, on je
prekrasni bosanski ćilim vezen različitostima i ja ga volim baš
takvog kakav jeste.

Ajša Mujčo
III 4
Osnovna škola "Sokolje"
25.3.2020.

Adna Hadžavdija, OŠ "Sokolje" VIII 3

50