J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
Volim te.
Bila je to jedina poruka koju je bilo bitno prenijeti onda kad im je otkucao čas.
Ne »budi dobar kralj.« Ne »idi mojim stopama.« Ne »učini me ponosnim ili...«
Volim te.
Bila je to spona koja ih je vezala, čak i kad su ih dijelili smrt i vrijeme.
Kad je zamišljao svog sina kako se rađa, bio je prilično siguran da je jedna od prvih
stvari koje će mu reći bilo volim te.
»Wrath?«
Skočio je i okrenuo se prema zvuku Saxtonovog glasa. »Da? Oprosti, malo sam se
zamislio.«
»Završio sam svu papirologiju od sinoć i noćas.«
Wrath se ponovno okrenuo prema prozorima koje nije mogao vidjeti. »Brzo si to
odradio.«
»Zapravo, tri su sata ujutro. Sjediš tu oko pet sati.«
»Oh.«
Pa ipak se nije ni pomaknuo.
»Većina Braće otišla je prije par sati. Fritz je još tu. Gore je, čisti.«
»Oh.«
»Ako ti ništa ne treba...«
»Ima nešto«, rekao je.
»Naravno. Kako mogu pomoći?«
»Moram napraviti nešto za svog sina.«
»Nasljedstvo?«
Kad je Wrath počeo mozgati o svemu, malo se preplašio. Bože, pomislili biste da će
značajne životne prekretnice najaviti kakav znak pored ceste, mala žuta oznaka koja
će vam reći u kojem biste smjeru trebali krenuti, koja će vam možda čak i savjetovati
da malo »usporite«.
S druge strane, on i njegova šelan čekali su dijete mjesecima prije njezina razdoblja
potrebe.
Dakle, život je ionako igrao po svom, zar ne?
»Da. Recimo.«
501
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
Šedamdeset drugo poglavlje
B ilo je kako je i obećao.
Wrath je održao riječ koju je dao svojoj šelan. Doista se vratio u zoru.
Dok je jahao prema svom domu, bio je toliko iscrpljen da je bio u agoniji i jedva,
se držao uspravnim. Uostalom, postojao je još jedan razlog zbog čega je polako
napredovao.
Iako se uputio sam, nije se sam i vraćao.
Šest mrtvih tijela vuklo se po zemlji iza njega i njegova konja, i još dva iza njegova
sedla. Prvom je užetom zavezao gležnjeve, drugi je bio kukama i mrežom pričvršćen
za konja.
Od ostalih koje je ubio nije ostalo dovoljno da bi ih ponio sa sobom.
Mirisao je samo krv koju je prolio.
Čuo je samo prigušeno šuškanje tjelesa koja su se vukla po prašnjavoj cesti.
Bio je svjestan samo činjenice da je svakog od njih ubio svojim rukama.
Šumovita dolina kroz koju se uputio, bilo je posljednje što je morao prevaliti prije
nego će stići do zamka... I zaista, kad je izbio na čistinu, tu je bio, ružno se uzdižući iz
zemlje.
Nije uživao u onome što je napravio. Za razliku od stajske mačke koja je uživala u
svojoj dužnosti, miševi koje je on poklao, za njega nisu bili izvor podmukle sreće.
No, kad bi pomislio na svoje nerođeno mlado, znao je da je svijet učinio sigurnijim
mjestom za svog sina ili kćer. A dok je mislio na svoju ljubljenu družicu, kao i na smrt
svoga oca, bio je itekako svjestan da ono što je bilo netipično za njegovu narav,
uistinu bijaše potrebno.
Pokretni most preko jarka žurno se spustio i omogućio mu prolaz, kao da su ga
čekali.
I jesu.
Anha je trčala prema drvenom mostu, blijeda mjesečina padala joj je na tamnu
kosu i crvene halje.
Tako ju je kratko poznavao, ako bi se to mjerilo prema prolasku godišnjih doba.
No s obzirom na sve ono što se dogodilo, doimalo se kao da su zajedno vjekovima.
502
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
Bratstvo je bilo s njom.
Povukavši uzde, znao je da je vidjela sve, kad je stavila ruke preko usta, a Tohrture
je pridržao za lakat.
Poželio je da nije došla. No više se ništa nije moglo promijeniti.
Sišavši s konja, premda još nije ni stupio na most, ostavio ga je na mjestu i
zakoračio prema masivnim gredama.
Pomislio je da će pobjeći od njega, ali dogodilo se upravo suprotno.
»Jesi li dobro?« upitala je bacivši se na njega.
Ruke su mu bile slabašne dok ju je grlio. »Da.«
»Lažeš.«
Spustio je glavu u njezinu mirisnu kosu. »Da.«
Barem se s njom nije morao pretvarati. Istina je bila da se još uvijek bojao za
budućnost. Možda se i uspio osvetiti preko tih izdajica, no još nije bilo gotovo.
Kraljevi su uvijek bili meta tuđih ambicija.
To je bila stvarnost.
Sklopivši oči, poželio je da postoji neki način na koji bi se mogao riješiti svog
nasljedstva — bojao se za svog budućeg sina, ako ga bude imao. Kćeri su još imale
šansu. Sinovi su bili prokleti.
Ali nije mogao promijeniti sudbinu s kojom se rodio. Samo se molio da se hrabrost
koja ga je spasila te noći vrati onda kad mu najviše bude trebala.
Barem je sada sebi i svojoj ljubljenoj dokazao da nije vođa samo u vrijeme mira. I u
ratu će zamahnuti mačem ako bude morao.
»Volim te«, rekao je.
Kad mu je družica zadrhtala u naručju, znao je da će sutradan navečer opet
zadrhtati — kad shvati što će napraviti s glavama onih mrtvih tijela.
Poruke se moralo poslati kako bi ih netko primio.
»Pođimo u naše odaje«, rekao je, privivši je uz svoja prsa.
Kad je kimnuo Braći, znao je da će se pobrinuti za njegovog konja, i njegov plijen.
Poslije će biti vremena za odrubljivanje glava. A sad? Samo je htio malo razuma usred
sveg tog ludila.
Uputivši se prema zamku, ona mu je, kao i obično, bila jedina vodilja.
»Ako budemo imali sina«, mrmljao je.
»Da?« podignula je pogled prema njemu. »Što s njim?«
503
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
Wrath je spustio pogled prema licu koje ga je promatralo, prekrasnom licu koje je
definiralo njegove sate, jednako kao i godine. »Nadam se da će pronaći nekog poput
tebe.«
»Uistinu?« šapnula je.
»Da. Molim se da bude barem upola sretan kao ja.«
Kad ga je Anha stisnula oko struka, glas joj je postao hrapav. »A kćerka... Mužjaka
barem upola dobrog kao što je njezin otac.«
Wrath ju je poljubio u tjeme pa krenuše naprijed, kroz veliku dvoranu, gore prema
svojoj sobi, s Bratstvom za leđima, diskretno udaljeni.
Da, pomislio je, kako bismo preživjeli, moramo imati nekoga na ovom svijetu.
Nekog vrijednog.
Ako to imate? Bogatiji ste od bilo kojeg kralja i kraljice koji su ikad nastanjivali
zemlju.
504
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
Šedamdeset treće poglavlje
N
arednog je dana Wrath vidio svoju majku prvi put u tristo trideset
godina.
U jednu ruku, znao je da to mora biti san. Predugo je bio slijep da bi naivno
pomislio kako se stvarnost iznenada promijenila.
Osim toga, halo, mrtva je već stoljećima.
Pa ipak, kad se iz tame pojavila pred njim, bila je živa koliko god je to bilo moguće
zamisliti, kretala se s lakoćom, u staromodnoj crvenoj baršunastoj haljini.
»Mahmen?« začuđeno je rekao.
Kad je podignuo glavu, šokirao se shvativši da je ležao na svom jastuku. Sranje, bila
je to njegova soba, ocijenio je prema suptilnom treperenju zidova.
Njegov prvi instinkt bio je da se okrene i pronađe...
Beth je bila točno pored njega, živa i zdrava ispod pokrivača, lica okrenutog prema
njemu, tamne kose rasute po jastuku sličnom njegovom. Znao je prema obliku
njezinog trbuha da je, da, i dalje bila trudna...
Isuse Kriste, on ju je vidio.
»Beth«, promuklo je rekao. »Beth! Vidim te, leelan, probudi se, vidim te, vidim te...«
»Wrath.«
Začuvši glas svoje mahmen, ponovno se okrenuo. Sad se nalazila točno pored
kreveta, prekriženih ruku, dlanova ušuškanih u velike rukave svoje haljine.
»Mahmen?«
»Ne znam hoćeš li se toga sjetiti, ali jednom si mi došao.«
Bože, glas joj je bio tako nježan, baš kakvog ga se i sjećao — zamalo je zatvorio oči
samo kako bi upamtio taj zvuk. Ali ne, nitko mu neće oduzeti tu jednu nanosekundu
vida.
Samo malo, što je to rekla? »Jesam li?«
»Umirala sam. Pojavio si se iz magle Sjenosvijeta. I rekao si mi da te pratim do
doma. Natjerao si me da stanem, i vratim se s tobom.«
»Ne sjećam se...«
505
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
»To je ono što ti dugujem već jako dugo.« Osmijeh joj je bio smiren kao osmijeh
Mona Lise. »I sad ću ti se odužiti. Jer te jako, jako volim...«
»Odužiti? O čemu pričaš?«
»Probudi se, Wrath. Probudi se odmah.« Iznenada, glas se promijenio, postao
napet. »Pozovi iscjelitelja, moraš pozvati iscjelitelja ako joj želiš spasiti život.«
»Spasiti... Bethin život?«
»Probudi se, Wrath. Odmah, pozovi iscjelitelja.«
»Što to...«
»Wrath, probudi se.«
Kao da ga je netko naprasito katapultirao iz REM sna, Wrath se uspravio. »Beth!«
vrisnuo je.
»Što, što, što, što...«
Dok se okretao prema svojoj ženi, proklinjao je tamu koja ga je okruživala. Prokleti
jebeni san koji ga je provocirao onim što nije imao.
»Što je?« jauknula je Beth.
»Sranje, oprosti, žao mi je.« Ispružio je ruku i smirio je, smirujući samoga sebe.
»Oprosti, sjeban san.«
»Oh, Isuse, preplašio si me.« Nasmijala se, nakon čega je čuo kako joj glava udara o
jastuk kad se bacila na njega. »Dobro da spavamo s upaljenim svjetlom u kupaonici.«
Namrštivši se, okrenuo se prema onoj strani kreveta pored koje je stajala njegova
majka i... »Ne, nije bila tu.«
»Tko?«
»Oprosti.« Protegnuvši vrat, prebacio je jednu nogu sa strane kreveta. »Odmah se
vraćam.«
Dobro se protegnuo, a kad je kralježnica par puta napravila kvrc, s radošću se
prisjetio razgovora koji je vodio s Payne čim se vratio doma. Ponovno će početi sa
sparingom, i to ne zato što je bila ženka, već zato što je bila vraški dobar borac, a on
se želio vratiti u igru.
U kupaonici, mazio je Georgea koji se sklupčao na psećem krevetu koji mu je Butch
poklonio za Božić, a potom se pomokrio i umio lice.
Kad se vratio u krevet, namjeravao je nastaviti spavati. No, ležeći na leđima,
namrštio se. »Ah, čuj... Osjećaš li se dobro?«
Beth je zijevnula. »Da, apsolutno. Ali drago mi je da sam došla ovamo ranije, san
mi je pomogao. A i bolje mi je kad ležim, leđa su mi još ukočena od tumaranja po
trgovačkom centru.«
506
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
Nastojeći zvučati ležerno, upitao je: »Kad imaš sljedeći pregled kod doktorice?«
»Ne prije petka. Sad idemo jednom tjednom. Zašto pitaš?«
»Tako.«
Kad je utihnuo, privila se uz njega i uzdahnula kao da se ponovno namješta.
Izdržao je otprilike minutu i pol.
»Što misliš o tome da nazovemo doktoricu?«
»Nazovemo, kao... Čekaj, misliš, sad?«
»Pa, da.«
Osjetio je kako se stisnula. »Ali zašto?«
Da, kao da bi joj mogao reći nešto u stilu jer je moja mrtva mama tako rekla. »Ne
znam. Ali, možda bi samo mogla provjeriti ili tako nešto.«
»Wrath, to je neprilično. Naročito zato što je sve u redu.« Osjetio je kako se igra
njegovom kosom. »Je li to zbog onog građanina? Koji je izgubio ženu i dijete?«
»Nije ih izgubio pri porodu.«
»Oh. Mislila sam...«
»Možda da je samo nazovemo.«
»Nema razloga.«
»Koji je njezin broj?« Posegnuo je prema telefonu. »Nazvat ću je.«
»Wrath, jesi li poludio?«
Jebiga, jednostavno će nazvati informacije.
Beth mu je i dalje nešto govorila dok je on čekao da se javi operater. »Da, zdravo,
Caldwell, New York. Broj doktorice Sam... Kako se preziva?«
»Poludio si.«
»Platit ću pregled... Ne, ne kod vas, operateru.« Kad je dobio prezime, rekao ga je
naglas i dvaput slovkao. »Da, spojite me s uredom, hvala.«
»Wrath, ovo je...«
Upravo u trenutku kad je spojen, Beth je utihnula.
»Beth?« namrštio se.
»Oprosti«, rekla je. »Leđa su mi malo utrnula. Znaš što? Idući put kad budem išla
tako šetati, obùt ću teniske. A sad lijepo poklopi i...«
507
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
»Da, bok, imamo hitan slučaj. Trebam doktoricu Sam, ako može doći u kućni
posjet, moja žena je njezina pacijentica... Trideset i šest tjedana... Simptomi? Žena mi
je trudna, koliko imate vremena?«
»Wrath?« Beth je tiho rekla.
»Kako to mislite, ne možete...«
»Wrath.«
A onda je utihnuo... Znao je da je njegova majka imala pravo. Okrenuvši se prema
svojoj ženi, užasnuto je rekao: »Što je?«
»Krvarim.«
Definicija užasa mijenjala se ako se nije radilo samo o vama. Naročito je to bio slučaj
ako ste bili u trideset šestom tjednu trudnoće, s lokvom među nogama... A to nije bio
puknuti vodenjak.
Isprva je Beth pomislila da je izgubila kontrolu nad mjehurom, no kad je
razmaknula prekrivače i premjestila se, vidjela je nešto na plahtama.
Nikad prije nije vidjela tako svijetlu krv.
Sranje, donji dio leđa odjednom ju je ubijao.
»Što se zbiva?« pitao je Wrath.
»Krvarim«, ponovila je.
Od tog se trenutka sve odigralo jako brzo. Kao da se nalazite na stražnjem sjedalu
jurećeg automobila, sve je promicalo prebrzo. Wrath je vikao u telefon, još nekog je
nazvao, doktorica Jane i V smjesta su dojurili. A onda još brže, sve oko nje se micalo,
micalo, micalo, a ona se osjećala neobično smireno i udaljeno.
Kad su je preselili na nosila, bacila je pogled na krevet na kojem je ležala i sva
protrnula kad je ugledala neonsku mrlju. Bila je ogromna, kao da je netko izlio galon
boje ispod nje.
»Hoće li beba biti u redu?« mrmljala je dok ju je obuzimao šok. »Hoće li... Hoće li
Wrath biti u redu?«
Svi su suosjećali s njom, ali nitko joj nije odgovarao.
No Wrath, veliki Wrath, stajao je tik pored nje, držeći je za ruku, i orijentirao se
pomoću nosila.
John se pojavio kad su stigli do stubišta prema drugom katu. Bio je samo u
boksericama, razbarušene kose, budnih očiju. Uhvatio ju je za drugu ruku.
508
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
Nije se sjećala pojedinosti oko žurbe, žurbe, žurbe niz tunel — samo činjenice da je
bol postajao sve veći. Oh, a svjetla na stropu šibala su iznad nje, ritmično pulsirajući
kao da je u Ratovima zvijezda i lovi brzinu svjetlosti.
Zašto se ništa nije čulo?
Kad je pogledala u osobe oko sebe, primijetila je da se svima usta miču, da se žurno
pogledavaju.
»Hoće li mali Wrath biti u redu?« Čak je i njezin vlastiti glas bio slabašan, zvuk je
praktički bio stišan dokraja. Nastojala ga je poglasniti. »Hoće li biti u redu?«
A onda su projurili pored uobičajenog ulaza u sportski centar, odlazeći još dalje do
vrata za hitne slučajeve koja su napravljena samo za nju, baš zbog te situacije.
To nije bio njezin plan. Trebala je otići van među ljude, među one koji će se moći
pobrinuti za nju i malenog Wratha, koji će se pobrinuti za sve probleme koji možda
iskrsnu, koji će biti tu za nju, uz iAma, ako bude dan, i velikog Wratha i Johna ako
bude noć.
Maleni Wrath, pomislila je.
Izgleda da je upravo dala ime svom sinu.
Kad je stigla u kliniku, samo je razmišljala o tome kako ne bi trebala biti tu.
Naročito kad je pogledala u ogromnu viseću lampu u glavnoj operacijskoj sali.
Iz nekog razloga, prisjetila se svih puta kad je bila tu, pomagala nekom Bratu
ozlijeđenom u borbi, ili išla na preglede s Laylom, ili...
Doktorica Jane pojavila se pred njom. Usne su joj se polako pomicale.
»... eth? Čuješ li me, Beth?«
Ah, dobro, netko je pojačao ton svijeta. No, njezin odgovor nije prolazio. Nije
mogla čuti vlastiti glas.
»Okej, dobro.« Doktorica Jane sve je jasno izgovarala. »Želim napraviti ultrazvuk
kako bih isključila predležeću posteljicu, komplikaciju u kojoj posteljica završi u
donjem dijelu maternice. No, bojim se da se radi o odvajanju posteljice.«
»Što... to?« mrmljala je Beth.
»Boli li te?«
»Križa.«
Doktorica Jane je kimnula i položila dlanove na Bethin trbuh. »Ako pritisnem...«
Beth je zastenjala. »Samo provjeri je li Wrath u redu.«
Dovezli su aparat za ultrazvuk i iskidali njezinu spavaćicu. Kad su joj na trbuh
nanijeli gel i prigušili svjetla, nije ni gledala u ekran. Zurila je u lice svog muža.
509
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
To prekrasno, muževno lice bilo je prestravljeno.
Nije nosio sinove naočale... Odnosno, sunčane naočale. Njegove blijedozelene,
neusredotočene oči lutale su po prostoriji kao da očajnički želi vidjeti nešto, bilo što.
»Kako si znao?« šapnula je. »Da sam u nevolji...«
Brzo se okrenuo prema njoj. »Majka mi je rekla. U snu.«
Iz nekog razloga, to ju je natjeralo u plač, a slika njezina muža zamutila joj se pred
očima kad se nekontrolirana priroda života počela osvećivati na najgori mogući način.
Bilo joj je stalo samo do bebe, ali nije mogla učiniti ama baš ništa kako bi utjecala na
ishod. Njezino tijelo i mlado u njoj bacali su kocku.
Njezin um, njezina volja, njezina duša? Svi njezini snovi i želje, nadanja i maštanja?
Nisu ni sudjelovali u igri.
Ponovno se pojavilo lice doktorice Jane. »... eth? Beth? Čuješ li me?«
Kad je podignula ruku kako bi maknula kosu s lica, shvatila je da su joj stavili
rukavicu za mjerenje tlaka i iglu za infuziju. A na licu joj nije bila kosa, već suze.
»Beth, ultrazvuk mi ne pokazuje ono što sam htjela vidjeti. Bebino srce usporava, a
i dalje jako krvariš. Moramo ga izvaditi, okej? Prilično sam sigurna da se radi o
odvajanju, u opasnosti si, i ti i on. Okej?«
Sve što je mogla učiniti bilo je pogledati u Wratha. »Što ćemo?«
Glasom toliko napuklim da se jedva raspoznavao, rekao je: »Neka te operira,
zajedno s Mannyjem, okej?«
»U redu.«
Doktorica Jane se vratila u vidokrug. »Morat ćemo te uspavati, ne želim ti dati
epiduralnu jer nemamo vremena.«
»U redu.«
»Volim te«, rekla je Wrathu. »O, Bože... Beba...«
510
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
Šedamdeset ćetvrto poglavlje
Sve po čemu se Wrath mogao orijentirati bili su mirisi u sobi. Antiseptici u
zraku. Krv, koja ga je užasavala. Strah, Bethin, kao i svih ostalih oko njega.
Smireno, zdravorazumsko razmišljanje doktorice Jane, Mannyja i Ehlene.
Nadao se da će ih to posljednje spasiti.
Iznenada, u toj se mješavini pojavio neki nov miris. Opor.
A onda se u blizini začulo i škripanje, kao da je netko primaknuo stolicu. Nakon
toga ga je gurnula neka široka ruka pa je sjeo i počeo lomiti prste, toliko snažno da si
je umalo smrskao kosti.
John Matthew.
»Hej, stari«, rekao je, svjestan da se vrijeme zaustavilo. »Hej... stari.«
Na kraju je Wrath mogao samo stisnuti Bratu ruku, pa su njih dvojica ostali jedan
pored drugog, skamenjeni, dok su se ostali dobacivali nekim medicinskim izrazima, a
potom se čulo i kuckanje metala i prskanje i usisavanje.
Glas doktorice Jane je bio ravan. Kao i Mannyjevi odgovori. Kao da su se ponašali
obrnuto u odnosu na situaciju. Što su stvari postajale strašnije, to su oni bili
usredotočeniji.
»Okej, imam ga...«
»Čekaj, već počinje?« upitao je Wrath.
Uzlazni zvižduk pored njega bio je jedini odgovor koji je dobio.
A onda... Zvuk bebinog prvog plača.
»Je li živ?« Wrath je budalasto upitao.
Još jedan zvižduk.
A onda je sasvim zaboravio na svog sina. »Beth? Kako je Beth?«
Nitko ništa nije odgovorio.
»Beth?« viknuo je. »Johne, koji kurac se događa?«
U zraku je bio težak miris krvi. Težak. Pretežak.
Nije mogao disati. Nije mogao razmišljati. Nije bio ni živ.
»Beth...« šapnuo je u tamu.
511
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
Prošla je cijela vječnost dok mu doktorica Jane nije prišla. Po blizini i smjeru odakle
je dolazio njezin glas, znao je da je kleknula ispred njega.
»Wrath, imamo problem. Beba je u redu, Ehlena ga provjerava. Ali Beth i dalje
krvari, iako sam joj zatvorila maternicu nakon carskog reza. Puno krvari i ne pokazuje
znakove skorog prestanka. Najsigurnije je da napravimo histerektomiju. Znaš li što je
to?«
Obraćala mu se kao da je glup — što je bilo dobro.
»Ne.« Premda je već čuo tu riječ. Kvragu, u tom trenutku, trebala mu je definirati
čak i najobičnije izraze.
»Moram joj izvaditi maternicu. Umrijet će, Wrath, ako to ne napravim. To znači da
više neće moći imati djece...«
»Nije mi stalo ni do čega osim do nje. Što god moraš napraviti, učini to, odmah.«
»Okej, idemo Manny.«
»Gdje je moj sin?« iznenada je viknuo. »Dajte mi mog sina!«
Ni trenutak kasnije, mali zavežljaj stavljen mu je u naručje. Tako lagan. Previše
lagan da bi bio živ — pa ipak, njegov je sin bio topao, disao je. Bio je živ.
Želio ga je držati jer je njegova šelan bila u tom djetetu. U svakoj molekuli njegova
živog tijela bila je ona — a to je značilo da je, držeći svoje mlado pored srca... držao
svoju Beth.
»Što se događa?« šapnuo je, ne očekujući odgovor.
Pustio je suze da padaju kamo žele. Vjerojatno na lice njegovog sina.
Nije mario.
512
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
Šedamdeset peto poglavlje
Beth se probudila iz maglovite nigdjezemske, poput čepa koji je isplutao na
površinu mirne vode. Ljuljuškajući se, sve je postajalo bistro i opet se
mutilo.
No, istog trena kad joj se mozak uključio, povikala je: »Wrath!«
»Tu smo, tu smo.«
Ustuknuvši, okrenula se na bolničkom krevetu i odmah potom osjetila žučno
protivljenje iz područja trbuha.
A onda, više ništa nije bilo važno. Sjedeći pored nje, na stolici koja nije bila
dovoljno velika, njezin muž i njezin sin nalikovali su jedan drugom kao jaje jajetu.
Jecaje koji su krenuli iz nje bilo je nemoguće kontrolirati, navrli su tako brzo da su
praktički eksplodirali iz njezine duše. A, čovječe, trbuh ju je strašno bolio.
Kad je posegnula rukom preko kreveta, povukla je cjevčicu infuzije, ali nije marila
za to. Njezini su joj dečki prišli bliže, Wrath je ustao s novorođenčetom u rukama i
spustio se točno pored nje na bolničkom krevetu.
»O, moj Bože, to je moja beba«, čula je vlastiti glas.
Mali Wrath — da, zbilja mu je već nadjenula ime — bio je slika i prilika svog oca.
Čak mu se i kosica oblikovala u čupu na središtu čela. Kao da ju je nekako prepoznao,
otvorio je oči kad je otac spustio dragocjeni svežanj u majčine ruke.
»Zdravo, veliki dečko.«
Koliko je težio? Oko tri kilograma? Zbog načina na koji ju je mališan promatrao,
doimalo se kao da je već veći od svog oca.
»Prekrasan si«, rekla mu je.
A onda je ugledala njegove oči. Zjenice su bile normalne, a šarenice tamnoplave, ne
svijetlo zelene.
Pogledala je u svog muža. »Savršen je.«
»Znam. Rekli su mi da izgleda poput mene.«
»Izgleda.«
»Osim očiju. Ali svejedno bih ga volio.«
»I ja.«
513
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
Gugutala je i igrala se crvenom tkaninom koju je napravila predradnikova šelan.
Dok nije postala svjesna da nešto nije u redu. Njezin je muž bio previše rezerviran s
obzirom na posebnost trenutka.
»Wrath? Što skrivaš od mene?«
Kad je protrljao lice, užas koji je osjetila vratio se. »Što je? Nešto nije u redu s njim?«
»Ne.«
»Kad stiže ali?«
»Morali su ti izvaditi maternicu. Previše si krvarila.«
Namrštila se i odmahnula glavom. »Molim?«
Wrath je pipao rukom dok nije pronašao njezinu. »Nemaš više maternicu.«
Osjetila je nalet hladnoće. »Histerektomija?«
»Da. Tako to zovu.«
Beth je izdahnula. Još nešto što nije bilo dio plana. Bilo je šokantno pojmiti da dio
onoga što ju je definiralo kao ženu... kao ženku... više nije bilo tu.
No, onda je pogledala u svog savršeno oblikovanog, savršeno zdravog dječaka.
Pomisao da je mogla propustiti taj trenutak? Da ne bude tu sa svojim mužem i sinom?
Tko šljivi maternicu.
»Okej«, rekla je. »U redu je.«
»Žao mi je...«
»Ne«, brzo je odmahnula glavom. »Ne, nije nam žao. Imamo svoju obitelj i jako,
jako smo sretni. Nije nam žao.«
U tom je trenutku Wrath zaplakao, a kristalne kaplje padale su s njegove čvrste
vilice na tetovaže na unutrašnjoj strani njegove podlaktice.
Dok je zurila u sva ta imena, nasmiješila se i zamislila malenog Wratha, velikog i
visokog, snažnog poput svog oca.
»Uspjeli smo«, obznanila je osjetivši iznenadan nalet optimizma. »Uspjeli smo!«
Wrath se počeo smijati, a onda je pronašao njezina usta i poljubio je. »Da. Jesi.«
»Potrebno je dvoje«, mazila mu je lice. »Ti i ja. Zajedno.«
»Ja sam samo obavio zabavni dio«, osmjehnuo se.
514
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
Nekoliko sati poslije, Beth je ustala iz kreveta i spužvom se oprala u kupaonici. Potom
je odjenula spavaćicu i uz Wrathovu pomoć napustila sobu s malenim Wrathom u
naručju...
Dočekale su je ovacije.
Namjeravala se vratiti u kuću gdje će je ostali dočekati, ali oni su svi došli k njoj.
Skoro pedeset njih, od Bratstva do slugana, svi su se nagurali u betonski hodnik
sportskog centra i poredali duž zidova.
Bilo je teško ne rasplakati se.
No, kako god. To je obitelj.
»Pozdravite Kralja!« čuli su se povici.
Ljuljuškajući sina uz prsa i pokrivajući mu uši, počela se smijati. A onda je ugledala
svog brata. Sav je blistao, osmijeh mu je bio tako širok i ponosan, a ruke naslonjene
na srce kao da jedva čeka da pridrži bebu.
Šepajući prema njemu, nije rekla ni riječ. Samo mu je dodala Malog Wratha.
Radost koju je dobila zauzvrat dok je John nezgrapno pridržavao crveni svežanj,
bila je manje-više najbolja stvar na svijetu. Odmah nakon Wrathove radosti.
Iznenada, okupljeni su počeli pjevušiti na Starom jeziku. »Svi pozdravite Kralja...«
»Pa, ne baš.«
Kad je Wrath rekao te tri riječi, kao da je isključio zvuk svijeta.
Namrštivši se preko ramena, ona i svi ostali samo su zurili u posljednjeg čistokrvnog
vampira na planetu.
Wrath se nakašljao i malo podignuo povez kako bi protrljao korijen nosa. »Sinoć
sam ukinuo monarhiju.«
Uslijedila je tišina.
»Što...?« rekla je.
»Rekla si da ne želiš biti razlog mog odricanja od trona. I nisi. Na kraju krajeva, to
je moja odluka. Prije ili poslije, netko drugi će krenuti na mene — što znači, i na tebe i
na njega. A što ako poginem? Moj će sin završiti tako što će se morati boriti da očuva
nešto što ne bi trebalo biti određeno samo obiteljskom lozom. Nešto što treba biti
dobiveno zaslugom.«
Beth je prinijela ruke licu. »O, Bože...«
»Dakle, sad smo demokracija. Saxton mi je pomogao sve srediti prema zakonu. A
uskoro će se održati izbori. Razgovarao sam s Abalonom, on će sve koordinirati.
Kvragu, tip već ima niz kandidata. A najbolje od svega? Glimera nije u igri. Riješio sam
se Vijeća. Doviđenja, seronje.«
515
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
»Tako sam sretan što sam umirovljen«, ubacio se Rehv. »Zbilja.«
Wrath je pogledao prema Beth. »Tako je najbolje za nas. Za Malog Wratha. Tko
zna, možda se i on odluči kandidirati. Ali to će biti njegova odluka, a ne teret. I nitko,
iz bilo kojeg segmenta društva, neće mu moći reći da ga ženka koju je odabrao nije
dostojna. Nikad.«
To rekavši, Wrath je gurnuo ruku u džep crnih vojničkih hlača koje je nosio... I
izvadio šaku... strugotina?
Ne, bili su to komadići pergamenta.
Dok ih je prosipao po podu, rekao je: »Da, rasparao sam i onaj lažni dokument o
razvodu. Ljudska ceremonija je potpuno legalna. Znam da naš sin ima dvije vrste krvi
u sebi i htio sam da se poštuju obje tradicije.«
Beth je otvorila usta kako bi nešto rekla. Na kraju, sve što je mogla učiniti bilo je da
se primakne snažnom tijelu svoga muža i uhvati se za njega.
Naravno, u sportskom centru nije bilo osobe koja nije plakala.
No, takve se stvari i događaju kad običan smrtnik... postupi kao superjunak.
516
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
Šedamdeset sesto poglavlje
Dobrih mjesec dana poslije Wrath je shvatio o čemu se radilo u V-jevoj viziji.
Lice na nebu, budućnost u njegovim rukama...
Mali Wrath već je imao svoj raspored. Spavao je tijekom dana i bio budan cijelu
noć, što je bilo savršeno. Beth se odlično oporavila od carskog reza, dobro se hranila,
dobro je jela, bila je najbolja moguća mama na planetu.
Toliko o prirodnosti. Bila je nevjerojatna... I tako sretna, tako vraški sretna.
Imati sina na javi bilo je bolje od bilo kojeg sna o njemu.
I, da, Mali Wrath upijao je ovozemaljska znanja kao pravi junak. Jeo je, kakio,
spavao, kakio, jeo. Rijetko kad se ljutio ili plakao, nije mu smetalo da tijekom obroka
ide od ruku do ruku kako bi svi u kući dobili priliku držati ga.
Čak su ga i pas i mačka voljeli. Djetešce je spavalo u kolijevci u sobi Prve obitelji, a
očigledno su George i Boo shvatili da tu moraju stražariti. Kada retriver nije pomagao
Wrathu da se snađe, bio je tik do bebe i ležao ispred kolijevke, dežurajući dvadeset i
četiri sata na dan. A dok je George služio svom drugom gospodaru? Mačka je
stražarila dok je beba spavala.
Dakle, da, bila je to savršeno normalna večer u lipnju kad je Beth rekla da će malo
otrčati nakon Prvog obroka, a Wrath je odlučio povesti Malog Wratha, psa i mačku u
šetnjicu po prvom katu. Bebi kao da se to sviđalo, pa bi obično, čim bi počeli hodati,
počela okretati glavicu kao da provjerava imanje.
Bili su u knjižnici i išli prema vratima terase kad je Mali Wrath cijuknuo i napregnuo
se kao da mu je nešto upalo u oko.
»Što je, veliki dečko?«
Wrath je bolje namjestio svog sina — Bože, kako je volio tu riječ, sin — a potom
zbrojio dva i dva.
»Gledaš li ti to u mjesec? Mora da da...«
Otključao je vrata, otvorio ih i duboko udahnuo. Ljeto je brzo pristizalo, noć je bila
topla poput kupke, a kad je Mali Wrath podignuo ruke uvis, tata je pomislio — da,
provjerava onog djedicu na nebu.
Ili... Njegovo lice.
Osjećajući kako se stvarnost stapa na neki poseban, magičan način, Wrath je
podignuo i okrenuo sina. Visoko.
Držao je budućnost... u svojim rukama.
517
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
Dok je njegov sin prvi put gledao mjesec, očima koje su bile savršene kao i ostatak
njega.
»Dat ću ti sve što je u mojoj moći«, Wrath je promuklo rekao, sretan što nikog nije
bilo u blizini. »Sve što trebaš ja ću ti omogućiti. I voljet ću te do posljednjeg daha.«
Iznenada, shvatio je da nije sam.
Siluete su izlazile kroz vrata kuće. Cijela rulja.
Okrenuvši se, zaštitnički je uhvatio svog sina, pripremajući se za loše vijesti. »Što je?«
Došli su do Beth dok je trčala na traci. Svi redom. Svi članovi Bratstva.
Ali nije Tohr bio taj koji je govorio. Već Saxton.
A kad je završio, zanijemila je i umalo ispala iz tenisica.
Povratak natrag kroz tunel, prema kući, bio je jednako nalik snolikom nestajanju
koje je osjetila kad su nastale nevolje oko poroda. Nije se sjećala ničega od te žurbe,
nikoga od svih koji su bili s njom, ničega što je rečeno.
A kad je stigla do predsoblja i ugledala ostale članove domaćinstva, ponovno
okupljene, svi su imali isti izraz lica kakav je i ona sama osjećala da ima.
Sudbina je ponovno preuzela stvari u svoje ruke.
I sve što su mogli napraviti bilo je krenuti u novom smjeru.
Bila je na čelu dok su prolazili prvim katom kuće, na svakom zavoju očekujući da će
ugledati Wratha i Malog Wratha.
Otvorena vrata koja su vodila na terasu dala su im do znanja gdje su se nalazili.
Kad je zakoračila u noć, ugledala je svog muža kako drži sina visoko, ispred najvećeg
mjeseca dotad, sa sjajnom svjetlucavom orbitom nalik sunčevoj, s krajolikom
okupanim bijelom svjetlošću.
Kao da prinosi svetu žrtvu...
Brzo se pribravši, Wrath se žurno okrenuo, zaštitivši njihovog sina svojim golemim
rukama. »Što je?«
Iako je Saxton bio taj koji je donio vijest, svi su pogledali u nju.
Zakoračivši naprijed, poželjela je da ima na sebi nešto drugo, a ne sportsku odjeću.
Možda svečanu haljinu.
»Beth, koji se vrag zbiva?«
Pokušala je pronaći prave riječi, nesuvislo nižući imenice i glagole nasumice u glavi.
Ali na kraju se odlučila za kratko i slatko.
Spustivši se na koljeno, pognula je glavu. »Živio Kralj.«
518
J. R. Ward – 18 Bratstvo crnog bodeža - Kralj
Istoga trena gomila iza nje učinila je isto; refren koji se sastojao od te dvije riječi
vinuo se kroz noć kad su se njihova tijela spustila na kameni pod.
»Oprosti«, Wrath je odmahivao glavom. »Nisam dobro čuo.«
Ustala je. Ali samo ona.
»Jednoglasno si odabran, doživotno. Kralj naše vrste. Abalon je poveo, a svi oni
građani kojima si pomogao su glasali. Svi redom. Tvoj te je narod odabrao za vođu.
Ti si Kralj.«
Kad je krenula pjesma, Wrath nije znao što odgovoriti. A bijaše to tako radosna
pjesma, ženski i muški glasovi podizali su se prema noćnom nebu, kao proslava
sadašnjosti i budućnosti.
»Tko zna«, rekla je Beth gledajući u svog sina, »kad naraste i bude poput svog oca,
možda odaberu i njega. Ali o tome odlučuje narod. Ti si im dao pravo glasa, a oni su
tebi dali prijestolje.«
Wrath se nakašljao. Ponovno. Još jednom.
Na kraju je mogao samo šapnuti: »Volio bih da su moji roditelji živi da ovo vide.«
Beth je rukama obujmila svog muža i sina, grleći obojicu. A kad je pogledala preko
ramena svog muža i ugledala mjesečevo lice, iznenada je osjetila da je namještanje
zvijezda gotovo, da je napokon počelo novo razdoblje.
»Mislim da vide«, nježno je rekla. »Mislim da nas oboje u ovom trenutku
promatraju odozgo... I jako su, jako sretni zbog toga.«
Naposljetku, roditelji su naročito ponosni kad vide da je svijet nagradio hrabrost
njihove djece.
I kad znaju da im ne manjka ljubavi.
Bilo gdje.
Zauvijek.
519