Trenutak tišine. Potom se naslonio u sjedalu i glasno nasmijao. „Onda?“ upitao sam. „Popravljaš se, Ulfe. Ali to nije bila šala.“ „Nego?“ „To je bila zagonetka.“ Zaspao je prije nego smo izašli iz Finnmarka. Svanulo je kad smo prešli švedsku granicu. Monotoni se krajolik polako mijenjao, dobivajući sve više boja i živosti. Planine su bile pokrivene ledenom snježnom glazurom. Lea je pjevušila pjesmu koju je tek nedavno naučila. „Postoji hotel malo izvan Östersunda“, rekao sam, proučavajući autokartu koju sam pronašao u pretincu za rukavice. „Izgleda lijepo, možemo ondje unajmiti par soba.“ „Naša prva bračna noć“, rekla je ona. „Što s njome?“ „To je večeras, zar ne?“ Zamislio sam se. „Da, valjda jest. Slušaj, imamo sve vrijeme ovog svijeta, ne moramo se žuriti.“ „Ne znam što ti trebaš, dragi mužu“, rekla je tihim glasom, provjeravajući u retrovizoru spava li Knut, „ali znaš što kažu o Laestadijancima i prvim bračnim noćima.“ „Ne znam.“ Nije odgovorila. Nastavila je voziti i pratiti cestu s osmijehom na licu. Mislim da je znala što meni treba. Znala je to kad mi je postavila ono pitanje u kolibi, ono na koje nisam odgovorio: što je prvo na što sam pomislio kad je rekla da sam ja vatra, a ona zrak. Kao što bi Knut rekao, svi znaju odgovor na tu zagonetku. Vatra treba zrak da bi postojala. Dovraga, tako je lijepa. Onda, kako završava ova priča? Ne znam. Ali ovdje ću prestati pripovijedati.
Ovdje je dobro. Možda će se kasnije dogoditi stvari koje nisu baš ovako dobre. Ali to još ne znam. Znam samo da je ovdje i sada sve savršeno, da sam na mjestu na kojem sam oduvijek želio biti. Na putu sam, ali već sam stigao. Spreman sam. Usuđujem se izgubiti, još jednom.