užasnim ruševinama samo njemu znanim. I napokon, govorio je o živim stvorovima na takav način da je odveden u ludnicu. On sam pokazao je malo žaljenja kada je zatvoren među gole zidove u Huntigdonu jer njegov se um bijaša čudesno pomračio. Otkako je njegov sin odrastao, sir Wade je sve manje volio svoj dom, dok ga se napokon, činilo se, nije počeo užasavati. Vitezova glava postala je njegovo sjedište, a kada je zatvoren, pokazao je neku nejasnu zahvalnost, kao da se radi o zaštiti. Tri godine kasnije je umro. Sin Wadea Jermyna bio je vrlo neobična osoba. Unatoč snažnoj fizičkoj sličnosti s njegovim ocem, njegova pojava i ponašanje bili su umnogome toliko sirovi da su ga svi jednodušno izbjegavali. Premda nije naslijedio ludilo, kako su neki strahovali, bio je izrazito glup, a povremeno bi bio prepušten kratkim periodima nekontrolirana nasilja. Građom je bio krhak, no vrlo snažan i okretan. Dvanaest godina nakon što je dobio svoju titulu, oženio se kćerkom svoga upravitelja imanja, osobom koja je imala, recimo, cigansku privlačnost. No, prije nego što mu se rodio sin, otišao je u mornaricu i postao običan mornar upotpunjujući time opće gađenje koje su njegove navike i neprikladna ženidba započeli pobuđivati. Nakon završetka Američkog rata, čulo se za njega da je mornar na trgovačkom brodu na afričkom području, s reputacijom vrsnog snagatora i penjača. No, pričalo se da je nestao jedne noći kada je njegov brod pristao uz obalu Konga. U sinu sir Philipa Jermyna sada već sasvim očekivana obiteljska neobičnost poprimila je čudan i fatalan preokret. Visok i vrlo zgodan, s nekom vrstom istočnjačke gracioznosti unatoč neznatnom nesrazmjeru u proporcijama, Robert Jermyn započeo je svoj život kao znanstvenik i istraživač. On je prvi počeo znanstveno proučavati ogromnu kolekciju antikviteta koje je njegov ludi djed donio iz Afrike. On je svojoj obitelji donio ime i slavu u etnologiji i istraživačkom radu. Godine 1815. sir Robert oženio je kćerku sedmog vikonta Brightholma i ubrzo bio blagoslovljen s troje djece. Najstarije i najmlađe dijete nikada nisu viđeni u javnosti zbog deformacija uma i tijela. Ožalošćen ovim obiteljskim nesrećama, znanstvenik je potražio utjehu u radu. Izvršio je dvije duge ekspedicije u unutrašnjost Afrike. Godine 1849, njegov drugi sin – Nevil, jedinstveno odvratna osoba koja je, činilo se, objedinila grubost Philipa Jermyna s nadmenošću Brightholmsa, Pobjegao je s razvratnom plesačicom, no dobio je oprost nakon svog povratka sljedeće godine. Vratio se u kuću Jermynovih kao
udovac s malenim sinom Alfredom, koji će jednoga dana postati otac Arthura Jermyna. Prijatelji su govorili da je upravo ovaj bolni niz poremetio um sir Roberta Jermyna, no vjerojatno se radilo ni o čemu drugome do afričkom folkloru koji je odgovoran za nesreću. Ostarjeli je znanstvenik skupljao legende plemena Onga u blizini područja koja je istraživali njegov pradjed i on sam, nadajući se da će na neki način revalorizirati sir Wadeove divlje priče o izgubljenom gradu naseljenom čudnovatim mutantskim stvorenjima. Izvjesna upornost u čudnovatim dokumentima njegova pretka dala je nagovijestiti daje luđakova mašta možda bila potaknuta urođeničkim mitovima. Istraživač Samuel Seaton posjetio je kuću Jermynovih 19. listopada 1852. Nosio je rukopis s bilješkama prikupljenim među Ongama, uvjeren da će se izvjesne legende o sivom gradu bijelih majmuna koje predvodi bijeli bog, pokazati korisnima etnologu. U razgovoru s njim iznio je vjerojatno još mnogo dodatnih detalja, narav kojih nikada nećemo saznati, budući da se iznenada dogodio niz jezovitih tragedija. Kada je sir Robert Jermyn izišao iz svoje knjižnice, ostavio je iza sebe leš zadavljenog istraživača i prije negoli ga je netko uspio zaustaviti, ubio je sve troje djece, dvoje koji nikada nisu viđeni i sina koji bijaše pobjegao. Nevil Jermyn je umro spašavajući svojega dvogodišnjeg sina koji je navodno također bio metom starčeva ubojita napada. Sir Robert Jermyn umro je od apopleksije u drugoj godini svoga utamnjičenja, nakon opetovanih pokušaja samoubojstva i tvrdoglavih odbijanja da ispusti ma kakav artikuliran zvuk. Sir Alfred Jermyn bio je barun prije svoga četvrtog rođendana, no njegov ukus nikada nije odgovarao njegovoj tituli. U dvadesetoj godini priključio se grupi vodviljskih glazbenika, a u trideset i šestoj napustio je svoju ženu i dijete da bi putovao s američkim cirkusom. Njegov svršetak bio je odvratan. Među životinjama u cirkusu s kojim je putovao bio je veliki gorila, boje svjetlije od uobičajene. Bila je to iznenađujuće lako obradiva zvijer, vrlo popularna među izvođačima. Alfred Jermyn bio je jednostavno očaran ovim gorilom. U mnogim bi zgodama gledali dugo jedan drugoga kroz zaštitne rešetke kaveza. S vremenom, Jermyn je zatražio i dobio dozvolu da trenira životinju, iznenadivši publiku i kolege izvođače svojim uspjehom. Jednoga jutra u Chicagu, dok su gorila i Alfred Jermyn vježbali pretjerano smjelu boksačku točku, prvi je uputio udarac snažniji od uobičajenog, Povrijedivši time i tijelo i ponos
amaterskog trenera. O onome što je slijedilo članovi “Najvećeg šoua na Zemlji” ne vole pričati. Nisu očekivali od sir Alfreda Jermyna čuti očajnički, neljudski urlik, ili ga vidjeti kako obuhvaća svoga protivnika objema rukama, baca ga na pod kaveza i ugriza za rutavi vrat. Gorila je bio izbačen iz ravnoteže, ali ne zadugo. Prije nego što je pravi trener mogao išta učiniti, tijelo koje je pripadalo barunu postalo je neprepoznatljivo. 2. Arthur Jermyn bio je sin Alfreda Jermyna i vodviljske pjevačice nepoznata porijekla. Kada je muž i otac napustio svoju obitelj, majka je odvela dijete u kuću Jermynovih. Nikoga kome bi njena prisutnost smetala tamo više nije bilo. Ona nije bila bez ideja o tome što bi plemićko dostojanstvo trebalo biti i pobrinula se da njezin sin primi najbolje obrazovanje koje su ograničena sredstva mogla priuštiti. Obiteljska su sredstva postala otužno oskudna i kuća Jermynovih postala je žalosnom ruinom, no mladi je Arthur volio staro zdanje i svu njegovu unutrašnjost. On nije bio nalik nijednom Jermynu. Bio je pjesnik i sanjar. Neke od susjednih obitelj i koje su čule priče o sir Wadeovoj ženi koja nikada nije viđena smatrale su da se njezina latinska krv morala pokazati, no mnogi su se jednostavno izrugivali njegovoj osjetljivosti na ljepotu, pripisujući to njegovoj majci iz vodvilja koja je kao takva bila društveno neprihvaćena. Poetska osjetljivost Arthura Jermyna bila je tim više iznenađujuća zbog njegove necivilizirane pojave. Većina Jermynovih imala je čudnovatu i neprijatnu pojavu, no Arthurov slučaj bio je vrlo upadljiv. Teško je reći na što je sličio, no njegov izraz, crte lica i dužina njegovih ruku izazivali su drhtaj odvratnosti kod onih koji bi ga prvi put sreli. No, um i osobnost Arthura Jermyna ublažavali su njegovu vanjštinu. Nadaren i učen, dobio je najveće počasti na Oxfordu i činilo se vjerojatnim da će nadoknaditi intelektualnu slavu svoje porodice. Premda više poetske negoli znanstvene naravi, planirao je nastaviti djelo svojih predaka o afričkoj etnologiji i starinama, koristeći se uistinu predivnom, mada čudnom kolekcijom sir Wadea. Sa svojim je fantastičnim umom često mislio na pretpovijesnu civilizaciju u koju je ludi istraživač toliko izrazito vjerovao, i pleo bi priču za pričom o tihom gradu u džungli koji se spominje u kasnijim bilješkama i odlomcima. Zbog maglovitih nagovještaja o neimenovanoj, nestvarnoj rasi križanaca iz džungle, imao je čudnovat izmiješan osjećaj straha i privlačnosti dok je razmišljao o mogućem temelju
za takve ideje i pokušavao rasvijetliti podatke koje su među Ongama nabirčili njegov pradjed i Samuel Seaton. Godine 1911, nakon majčine smrti, sir Arthur Jermyn odlučio je provesti svoja istraživanja do krajnosti. Prodajom dijela svoga posjeda zbog potrebitog novca, opremio je ekspediciju i otplovio u Kongo. Kod belgijskih vlasti isposlovao je skupinu vodiča i proveo godinu dana u zemlji Onga i Kahna. Pronašao je podatke koji su premašivali njegova najveća iščekivanja. Među Kalirisima bio je stari poglavica po imenu Mwanu, koji ne samo da je posjedovao vrlo očuvano pamćenje, nego je imao i izvanredan stupanj inteligencije, kao i zanimanja za stare legende. Stari je potvrdio sve priče koje je Jermyn čuo i k tomu dodao vlastite izvještaje koje bijaše čuo o kamenom gradu i bijelim majmunima. Prema Mwanuu, sivog grada i iskrižanih stvorova više nije bilo. Njih su izbrisali ratoborni N’bangusi prije mnogo godina. Ovo je pleme, nakon što je uništilo većinu građevina i pobilo sve živo, odnijelo ispunjenu mumificiranu božicu koja je i bila objektom njihove potrage. Radilo se o bijeloj majmunskoj božici koju su čudnovata bića štovala, i koju su predaje Konga smatrale likom one koja je vladala kao princeza među ovim stvorovima. Mwanu nije imao pojma što bi bijela majmunolika bića mogla biti, no smatrao ih je mogućim graditeljima porušenog grada. Jermyn nije mogao uobličiti ova nagađanja, no pobližim je ispitivanjem rekonstruirao pitoresknu legendu o ovoj mumificiranoj božici. Majmunska princeza, tako se pričalo, postala je pratiljom velikog bijelog boga koji je došao sa zapada. Dugo su vremena oni zajedno vladali gradom, no kad su dobili sina, sve troje je otputovalo. Kasnije su se bog i princeza vratili, a nakon smrti princeze njezin je božanski suprug dao mumificirati tijelo i postaviti ga u prostranu kamenu kuću, u kojoj će se održavati njen kult. Tada je otputovao potpuno sam. Ovdašnje legende, činilo se, imale su tri varijante. Prema jednoj, ništa se više nije dogodilo, osim što je mumificirana božica postala simbolom nadmoći onog plemena koje bi ju posjedovalo. Iz tog su je razloga N’bangusi odnijeli sa sobom. Druga je priča govorila o povratku boga i smrti njegove obožavane supruge. Treća je govorila o povratku sina, već odraslog čovjeka, ili majmuna ili boga, nesvjesnog svog identiteta. No, zasigurno je bujna mašta crnaca pridodala dosta toga stvarnim događajima koji bi se mogli kriti iza neobične legende.
Arthur Jermyn više nije sumnjao u stvarno postojanje grada iz džungle koji je opisao sir Wade. Jedva da je bio iznenađen kada je početkom 1921. godine naišao na njegove ostatke. Priče o njegovoj veličini bile su po svoj prilici pretjerane. Kamenje koje je ležalo uokolo potvrđivalo je da nije bio veći od crnačkog sela. Nažalost, niti jedan reljef nije pronađen. Zbog malog broja članova ekspedicije nisu bili u stanju očistiti jedini vidljivi prolaz koji je, činilo se, vodio dolje ka sustavu hodnika koji je sir Wade spomenuo. O bijelim majmunima i mumificiranoj božici razgovarali su sa svim domorodačkim poglavicama u regiji, no Europljanima Je ostalo da upotpune podatke koje je dao stari Mwanu. M. Verhaeren, belgijski posrednik u trgovačko-poštanskoj korporaciju, u Kongu, vjerovao je da može ne samo pronaći nego i steći mumificiranu božicu o kojoj bijaše čuo priče. Budući da su nekoć moćni N’bangusi bili podčinjeni sluge kralja Alberta, s malo bi ih se pregovaranja moglo potaknuti da se rastanu od groznog božanstva koje su nekoć odnijeli. Pošto se Jermyn vratio u Englesku zasigurno bi likovao kada bi za koji mjesec primio neprocjenjiv etnološki relikt koji bi potvrđivao najluđu priču njegova praprapradjeda, odnosno najluđu priču koju je ikada čuo. Seljaci u blizinu kuće Jermynovih vjerojatno su čuli divlje priče koje su se prenosile od njihovih predaka koji su ih sami čuli od sir Wadea okupljeni oko stola u Vitezovoj glavi. Arthur Jermyn čekao je vrlo strpljivo kutiju M. Verhaerena, proučavajući u međuvremenu s povećanom marljivošću rukopise koje je ostavio njegov ludi predak. Počeo se osjećati vrlo bliskim sa sir Wadeom. Dao se u potragu za pokojnikovom zaostavštinom u Engleskoj, kao i onom iz njegovih afričkih podviga. Priče o misterioznoj i osamljenoj ženi bile su bezbrojne, no niti jednog opipljivog ostatka koji bi nešto govorio o njoj u kući Jermynovih nije bilo. Jermyn se pitao koje su okolnosti dovele do ovog čudnog brisanja svih tragova i zaključio je da je ludost njezina muža bila glavnim razlogom. Njegova je prapraprabaka prema pričama bila kći portugalskog trgovca iz Afrike. Bez sumnje, njeno su je nasljedstvo i površno znanje o Tamnom Kontinentu, naveli na podsmijeh prema sir Wadeovim pričama o unutrašnjosti, a to bi jedan čovjek poput sir Wadea teško oprostio. Ona je umrla u Africi u koju ju je vjerojatno dovukao muž, odlučan da dokaže svoje priče. No, dok se Jermyn prepuštao ovim razmišljanjima, nije mogao ne nasmijati se njihovoj uzaludnosti. Stoljeće i pol je prošlo od smrti oboje njegovih čudnih predaka.
U lipnju 1913. godine pristiglo je pismo M. Varhearena u kojem je ovaj pripovijedao o pronalasku mumificirane božice. Bio je to, Belgijanac je tvrdio, vrlo neobičan predmet koji je nadilazio moći laika da ga opiše. Znanstvenici bi mogli utvrditi radi li se o ljudskim ili majmunskim ostacima, no postupak utvrđivanja bi bio otežan zbog oštećenosti objekta. Vrijeme i klima Konga nisu bili ljubazni prema mumijama osobito ako se radilo o laičkom uratku. Na vratu stvorenja pronađen je zlatan lanac na kojemu je visio prazan medaljon urešen crtežom oklopa. Radilo se bez sumnje o uspomeni nekog nesretnog putnika koju su N’bangusi uzeli i stavili oko vrata božice poput neke amajlije. Komentirajući obrise mumijina lica, M. Verhaeren ponudio je ćudnu usporedbu, ili radije – izrazio duhovito čuđenje na način koji bi potresao njegova korespodenta. No ovaj je bio toliko znanstveno znatiželjan da nije trošio uzaludne riječi na nečiju lakoumnost. Mumificirana bi božica, napisao je, trebala stići dobro zapakirana otprilike mjesec dana nakon Postizanja pisma. Predmet u obliku kutije dostavljen je u kuću Jermynovih trećeg kolovoza 1913. u poslijepodnevnim satima. Odmah je otpremljen u prostranu prostoriju u kojoj se nalazila kolekcija afričkih ostataka kako su je uredili sir Robert i Arthur. Što se tada dogodilo, najbolje se može rekonstruirati iz izjava slugu, kao i predmeta i papira koji su kasnije ispitani. Najdosljedniji i najobimniji od svih izvještaja bio je onaj starog Soame, obiteljskog batlera. Prema ovome čestitom čovjeku, sir Arthur Jermyn je prije negoli je otvorio kutiju otpustio sve iz sobe. Zvuci udaranja čekića po dlijetu koji su uslijedili pokazali su da nije odgađao stvar. Neko vrijeme ništa se nije čulo. Koliko dugo, to Soame nije mogao točno procijeniti, no bez sumnje je prošlo manje od četvrt sata kada se začuo strašan krik, koji je bez sumnje dolazio iz Jermynova grla. Odmah po tom Jermyn je izjurio iz sobe, žureći frenetično prema prednjem dijelu kuće, kao da ga goni odvratan neprijatelj. Izraz njegova lica, mrtvačkog lica, bio je takav da ga se nije moglo opisati. Kada se približio vratima, činilo se da se nečega sjetio. Okrenuo se na brzinu, pa se napokon sjurio niz stepenice do podruma. Posluga je bila potpuno zaprepaštena. Gledali su s vrha stubišta što će se dogoditi, no njihov se gazda nije vraćao. Jedino što je dolazilo odozdol bio je smrad nafte. Kad se smračilo, iza podrumskih vrata koja vode u dvorište čuo se tresak. Konjušar je vidio Arthura Jermyna koji se sjajio, od glave do pete umazan naftom. Mirisao je na tu tekućinu. Iskrao se van iz sobe i nestao u crnoj močvari koja je okruživala kuću. Tada, kao
vrhunac užasa, svi su vidjeli svršetak. Iskra je sijevnula iz močvare. Pojavio se plamen i stup plamena sa zapaljenog čovjeka suknuo je u nebesa. Loza Jermynovih više nije postojala. Razlog nepokapanju pougljenih ostataka Arthura Jermyna leži u onome što je pronađeno, ponajviše u kutiji. Mumificirana božica bila je vrlo odvratan prizor, osušena i oglodana, no bilo je jasno da se radi o bijelom majmunu neke nepoznate vrste. Truplo je bilo manje dlakavo od bilo koje poznate vrste i utoliko šokantnije, vrlo nalik čovjeku. Detaljniji bi opis bio vrlo neugodan, no dva upadljiva detalja moraju biti iznijeta stoga što se na odvratan način poklapaju s određenim bilješkama iz afričkih ekspedicija sir Wadea, kao i s kongaškim legendama o bijelom bogu i majmunskoj princezi. Dva spomenuta detalja su ova: oklop na zlatnom medaljonu koji je visio o lancu na vratu stvorenja bio je oklop Jermynovih, a duhovita opaska M. Verhaerena o određenoj sličnosti povezanoj sa zgrčenim licem pokazala se živopisnim, groznim i neprirodnim užasom primjenjiva ni na koga drugoga doli na osjetljivog Arthura Jermyna, praprapraunuka sir Wadea Jermyna i nepoznate žene. Članovi Kraljevskog antropološkog instituta spalili su stvar, a medaljon bacili u bunar. Neki od njih nisu priznavali da je Arthur Jermyn ikada postojao.
BIJELI BROD Naslov originala: The White Ship Djelo napisano 1919. godine. Objavljeno u studenome 1919. u The United Amateur, Vol. 19, br. 2, str. 30-33. * Ja sam Basil Elton, čuvar svjetla na Sjevernoj Točki, svjetla koje su moj otac i djed čuvali prije mene. Daleko od obale stoji sivi svjetionik, ponad uronjenih glibovitih stijena koje se vide kada je oseka, ali se ne vide kada je plima visoko. Pored te zrake miljele su veličanstvene barke sa sedam mora. U dane moga djeda bilo ih je mnogo, u dane moga oca ne tako mnogo, a sada ih ima toliko malo da se ponekad osjećam čudnovato usamljenim kao da sam posljednji čovjek na našem planetu. S dalekih obala dolazili su ti stari trgovački brodovi bijelih jedara, s dalekih istočnih obala gdje sjaju topla sunca, a slatki se mirisi povlače po čudnim vrtovima i živahnim hramovima. Stari morski kapetani često su dolazili mome djedu i pričali mu o tim stvarima koje je on onda pričao mome ocu, a moj je otac govorio meni za dugih jesenjih večeri kada bi vjetar zloslutno zavijao s Istoka. A ja sam i čitao dosta o tim stvarima, i o još mnogim drugima, u knjigama koje su mi davali ljudi kad sam bio mali i ispunjen čuđenjem. Ali čudesnija od priča o starim ljudima i priča knjiga, tajna je priča oceana. Plavi, zeleni, sivi, bijeli ili crni, gladak, namreškan ili gorovit, taj ocean nije tih. Sve sam ga svoje dane ja promatrao i slušao, i poznavao sam ga dobro. Isprva mi je pričao samo jednostavne male priče o mirnim plažama i obližnjim lukama, ali je s godinama postao prijateljskiji i govorio o drugim stvarima, o stvarima čudnovatijim i udaljenijim u prostoru i vremenu. Ponekad u sumrak, sive magle s horizonta razdvojile bi se da me obdare pogledom na to kako je s one strane, a ponekad bi noću duboke vode mora postale bistre i fosforescentne da me obdare pogledom na to kako je ispod. A ti su pogledi jednako često bili na ono kako je nekad bilo i kako bi moglo biti, kao i na ono kako je sada, jer ocean je drevniji nego planine i napućen je sjećanjima i snovima Vremena.
Bijeli bi brod dolazio s Juga kad bi mjesec bio pun i visoko na nebesima. S Juga bi klizio vrlo glatko i tiho preko mora. A bilo more valovito ili mirno i bio vjetar povoljan ili nepovoljan, on bi uvijek klizio glatko i tiho u daljini dok se bi nizovi njegovih vesala ritmično pokretali. Jedne sam noći na palubi opazio čovjeka, bradatog i čudno odjevenog, koji mi je, činilo se, mahao da se ukrcam za daleke i nepoznate obale. Mnogo puta kasnije sam ga vidio pod punim mjesecom, i nikad mi nije mahao. Vrlo jasno sjao je mjesec te noći kada sam odgovorio na poziv i preko vode, po mostu od mjesečevih zraka, prohodao do Bijeloga broda. Čovjek koji me je pozvao tada mi je izgovorio dobrodošlicu mekim jezikom koji sam izgleda dobro poznavao, a časi su bili ispunjeni blagim pjesmama veslača dok smo klizili dalje na tajnoviti Jug, zlaćan pod sjajem tog punog, zrelog mjeseca. A kada je svanuo dan, rumen i sjajan, ja sam opazio zelenu obalu dalekoga kopna, sjajnu i lijepu, i meni nepoznatu. Iz mora su se izdigle gospodske terase zelenila, načičkane stablima, otkrivajući tu i tamo odsjaj bjeline krovova i kolonada čudnih hramova. Dok smo prilazili bliže zelenoj obali bradati mi je čovjek pričao o toj zemlji, zemlji Zar, gdje prebivaju svi snovi i misli na ljepote koje dolaze ljudima jednom, a onda budu zaboravljene. A kada sam ponovo pogledao na terase, vidio sam da je ono što on kaže istina, jer među prizorima preda mnom bijahu mnoge stvari koje sam jednom vidio kroz magle s onu stranu horizonta i u fosforescentnim dubinama oceana. Tu su također bili oblici i maštarije veličanstveniji od svih koje sam ikada vidio, vizije mladih pjesnika koji su umrli u potrebi prije nego je svijet mogao upoznati što su oni vidjeli i sanjali. Ali mi nismo kročili nogom na strme livade Zara, jer priča se da se onaj koji njima krene ne može nikad vratiti svojoj rođenoj obali. Dok je Bijeli brod plovio tiho od hramovima zasijanih terasa Zara, opazili smo na udaljenu horizontu ispred nas tornjeve moćnoga grada, a bradati mi je čovjek rekao: “To je Thalarion, Grad Tisuću Čuda, gdje prebivaju sve one tajne za koje se čovjek uzalud napinje da ih shvati.” I ja sam ponovo pogledao, pobliže, i vidio da je grad veći od bilo kojeg grada koji sam ikad poznavao ili o kojem sam sanjao. Tornjevi njegovih hramova u nebo su sezali, tako da niti jedan čovjek nije mogao vidjeti njihove vrhove, a daleko iza horizonta pružale su se mrke, sive zidine, preko kojih se moglo vidjeti samo nekoliko krovova, nadnaravnih i zlokobnih i još k tomu iskićenih bogatim dekoracijama i zamamnih kipovima. Jako sam
žudio da uđem u taj fascinantan a ipak odbojan grad i moljakao sam bradatog čovjeka da me iskrca na kameni mol uz golemu izrezbarenu kapiju Akariel. No on je ljubazno odbio moju želju rekavši: “U Thalarion, Grad Tisuću Čuda, mnogi su pošli, ali nitko se vratio nije. Tuda hode samo demoni i mahnite stvari koje više nisu ljudi, a ulice su bijele od nesahranjenih kostiju onih koji su vidjeli idol Lathi koja vlada gradom.” Tako je Bijeli brod prošao mimo zidina Thalariona i mnogo dana pratio pticu koja je letjela na jug, čije je glatko perje odgovaralo nebu iz kojeg se pojavila. Tada stigosmo na ljupku obalu zasutu cvatom svih boja, a u unutrašnjosti su na podnevnome suncu, koliko god se daleko pogled prostirao, lješkarili ljupki gajevi i sjajne sjenice. Iz koliba izvan dosega našeg pogleda probijala je pjesma i hvatovi lirske harmonije, prošarani slabašnim smijehom tako slasnim da sam zamahivao prema kolibama u svojoj žudnji da vidim taj prizor. A bradati čovjek nije progovorio ni riječi, nego me promatrao dok smo se približavali obali obrasloj ljiljanima. Iznenada je vjetar koji je puhao iznad cvjetnih livada i razlisnatih šuma donio miris na koji sam zadrhtao. Vjetar je postao jači, a zrak je bio ispunjen smrtonosnim, grobnim mirisom kugom pogođenih gradova i nepokrivenih groblja. A dok smo mahnito plovili od te proklete obale, bradati je čovjek napokon progovorio i rekao: “To je Xura, Zemlja užitaka Nedohvatljivih.” Tako je Bijeli brod ponovo pratio pticu s nebesa, preko toplih blagoslovljenih mora koja su milovali mirisni lahori. Dan za danom i noć za noću mi plovismo, a kada je mjesec bio pun, slušali bismo blage pjesme veslača, slatke kao i one daleke noći kada smo otplovili od mojeg rodnog kopna. Mjesečina je bila i kada smo se napokon ukotvili u luci Sona-Nyl koju su čuvala dva kristalna brijega što su se izdizala iz mora i susretala u blistavom luku. To je Zemlja Mašte i mi smo hodili do zelene obale po zlatnome mostu od mjesečevih zraka. U zemlji Sona-Nyl nema niti vremena niti prostora, niti patnje niti smrti, i tu sam prebivao mnogo eona. Zeleni su gajevi i livade, sjajno i mirisno cvijeće, plavi i zvonki potoci, čiste i hladne fontane, a veličanstveni I predivni hramovi, dvorci i gradovi zemlje Sona-Nyl. Toj zemlji nema granice, jer se iza svakog prizora ljepote izdiže još ljepši prizor. Oko divotnih gradova i sred njih može se po volji kretati sretan narod, a svaki je čovjek podaren nenagrđenom gracioznošću i srećom bez ikakve zlobe.
Tijekom eona koje sam proboravio tamo blaženo sam lutao vrtovima u kojima čudesne pagode proviruju iz ugodnih nakupina grmlja i gdje su bijeli pločnici uokvireni tankoćutnim cvatom. Penjao sam se po blagim brijezima s čijih sam hrbata mogao vidjeti dražesne panorame ljupkosti s naseljima s tornjevima ugniježđenim u zelenim dolinama i sa zlatnim kupolama golemih gradova koje svjetlucaju na beskonačno dalekom obzoru. A po mjesečini sam gledao iskričavo more, kristalno predbriježje i spokojnu luku u kojoj je ukotvljen ležao Bijeli brod. Na nebu punog mjeseca jedne davne godine Tharpa vidio sam ocrtano razmahano obličje rajske ptice i osjetio prve žmarce nelagode. Tada sam razgovarao s bradatim čovjekom rekao mu o svojim novim čežnjama da otputujem na udaljenu Cathuriju koju niti jedan čovjek ne vidješe, ali za koju svi vjeruju da leži s onu stranu kamenih pilastara na Zapadu. Ona je u Zemlji Nade i ističe savršene ideale svih koje znamo od drugdje, ili barem tako ljudi pripovijedaju. Ali bradati mi čovjek reče: “Čuvaj se tih pogibeljnih mora u kojima ljudi kažu da Cathuria leži. U Sona-Nylu nema boli niti smrti, ali tko može reći što leži iza kamenih pilastara na Zapadu?” Ipak, ja sam se za sljedećeg punog mjeseca ukrcao na Bijeli brod i s nevoljnim bradatim čovjekom napustio sretnu luku da bih došao u mora kojima nitko plovio nije. A rajska ptica letješe pred nama i vodaše nas do kamenih pilastara Zapada, ali ovaj put veslači ne pjevaše blage pjesme pod punim mjesecom. U svojim sam mislima često zamišljao neznanu zemlju Cathuriju s njezinim veličajnim gajevima i palačama, pitajući se koji li me tamo novi užitci čekaju. “Cathuria”, rekao bih sebi, “je prebivalište bogova i zemlja nebrojenih gradova od zlata. Njezine su šume od aloja i sandalovine poput miomirisnih gajeva Camorina, a među drvećem lepršaju živahne ptice uz slatku pjesmu. Na zelenim i cvjetnim planinama Cathurije što je hramovi od ružičastog mramora, bogato izrezbarenim i iscrtanim krasotama, a u njihovim su dvorištima hladne fontane od srebra gdje zadovoljno predu uz uzbudljivu glazbu mirisnih voda koje dolaze iz ponornice Narg. Gradovi Cathurije su opasani zlatnim zidinama, a pločnici su im također od zlata. U vrtovima tih gradova čudnovate su orhideje i mirisna jezera čija su dna od koralja i jantara. Po noći su ulice i vrtovi osvijetljeni živahnim lanternama oblikovanim od trobojnih oklopa kornjače, a tu odzvanjaju blage note pjevača i svirača lutnje. A kuće gradova Cathurije su sve palače. Svaka je sazdana iznad miomirisna kanala kojim teče voda iz svetog Narga. Kuće su
od mramora i porfira, a krovovi su od sjajnog zlata koje zrcali sunčeve zrake i povećava sjaj gradova dok blaženi bogovi gledaju s udaljenih vrhova. Najljupkija od svih je palača velikog monarha Dorieba za kojeg neki kažu da je polubog, a drugi da je bog. Visoko je Doriebova palača i mnogi su mramorni tornjići na njezinim zidinama. U njezinim širokim dvoranama održavaju se mnogi skupovi. Tu vise drevni trofeji. Krov je od čistoga zlata, postavljen na visoke pilastre od rubina i azura, a na njima su takvi izrezbareni kipovi bogova i junaka da se onomu koji pogleda na te visine čini da gleda na živi Olimp. Pod palače je od stakla, a pod njim teku privlačno osvijetljene vode Narga, krcate čudesnim ribama kakve su nepoznate s onu stranu granica ljupke Cathurije.” Tako bih si ja zborio o Cathuriji, ali bi me bradati čovjek upozoravao da se vratimo na sretnu obalu Sona-Nyla, jer Sona-Nyl poznat je ljudima, dok nitko nikad ne vidješe Cathurije. Trideset i prvog dana otkako slijedismo pticu, opazismo kamene pilastre Zapada. Bili su zagrnuti maglom tako da nitko živ nije mogao vidjeti kroz njih niti vidjeti njihove vrhove koji doista, kako neki kažu, dosižu do nebesa. Bradati me čovjek ponovo preklinjaše da se vratimo, ali ja nisam hajao jer sam zamišljao da se iza kamenih pilastara čuju note pjevača i svirača lutnji, slađe od najslađih pjesama Sona-Nyla. Pjevao sam vlastite slavopojke, slavopojke sebi koji sam putovao izdaleka od punog mjeseca i prebivanja u Zemlji Mašte. Tako je uza zvuk melodije Bijeli brod uplovio u maglu sred kamenih pilastara Zapada. A kada je glazba prestala, a magla se podigla, ne vidjesmo zemlju Cathuriju, već uzburkano i nepobjedivo more preko kojeg je naša bespomoćna barka bila nošena prema nekom neznanom cilju. Uskoro je do naših ušiju doprla udaljena grmljavina padajuće vode, a pred našim se očima na dalekome horizontu pred nama pojavio divovski mlaz monstruoznog vodopada gdje oceani svijeta padaju dolje u bezdano ništavilo. Tada mi je bradati čovjek rekao sa suzama na obrazu: “Odbili smo prelijepu zemlju Sona-Nyl koju možda nikad više vidjeti nećemo. Bogovi su veći od ljudi, i oni su pobijedili.” A ja sam zatvorio svoje oči pred udarom za koji sam znao da će doći, zakrivajući pogled na rajsku pticu koja je mahala svojim podrugljivim plavim krilima preko ruba plime. Iz sudara je stigla tama, a ja sam čuo vrisak ljudi i stvari koje nisu ljudi. S istoka se olujni vjetrovi digoše i pothladiše me dok sam se kutrio na
vlažnoj stijeni koja se izdigla poda mojim stopalima. Tada, kada sam čuo još jedan sudar, otvorio sam oči i vidio sebe na ravni na kojoj je onaj svjetionik s kojeg sam otplovio prije toliko mnogo eona. Dolje u tami vidjeli su se široki obrisi plovila koje se razbija o opasne stijene, a kada sam pogledao preko pustopoljine vidio sam da je svjetlo iznevjerilo po prvi put otkako je moj djed preuzeo brigu za njega. A kasnije u noćnoj straži, kad sam ušao u toranj, vidio sam na zidu kalendar koji je još uvijek ostao onako kako sam ga ostavio u onaj čas kada sam otplovio. Sa zorom sam se uspeo na toranj i pogledao na olupinu na stijenama, ali sam vidio samo ovo: čudnu mrtvu pticu čija je boja bila ona ažurnoga neba te jedan jedini razbijeni jarbol čija je bjelina bila veća od one valovitih vrhova pod planinskim snijegom. Kasnije mi ocean nije više govorio svoje tajne i iako je otada mnogo puta sjao pun mjesec visoko na nebesima, Bijeli brod s Juga više nikada nije stigao.
SLIKA U KUĆI Naslov originala: The Picture in the House Djelo napisano 12. prosinca 1920. Objavljeno u srpnju 1919. u The National Amateur, Vol. 41, br. 6, str. 246-249. * Tragači za stravom opsjedaju čudna, daleka mjesta. Za njih su Ptolomejeve katakombe i isklesani mauzoleji zemalja iz noćnih mora. Oni se penju na mjesečinom osvijetljene tornjeve oronulih dvoraca Rajne te se spotiču niz crne, paučinom opletene stube ispod razbacanih stijena zaboravljenih gradova Azije. Opsjednuta šuma i samotna planina njihovi su hramovi. Oni se povlače oko zlokobnih monolita i nenaseljenih otoka. Ali pravi sladokusac u užasima, kome je novo uzbuđenje neizrecive strave glavni cilj i opravdanje postojanja, najviše cijeni drevne, samotne kuće na farmama dalekih šuma Nove Engleske, jer se tamo. mračni elementi snage, usamljenosti, grotesknosti i neznanja ujedinjuju da bi tvorili savršenstvo odvratnosti. Najstravičnije od svih prizora su male neoličene drvene kuće udaljene od putova, obično zgurene na nekom vlažnom travnatom obronku ili se pak naslanjaju o neku divovsku isturenu stijenu. Dvjesto godina i više one su se tamo naslanjale ili gurile dok su loze puzale, a stabla bujala i širila se. One su sada skoro skrivene u raskoši zelenih zaštitničkih mrtvačkih pokrova sjena u kojima nema zakona, ali mali prozori još uvijek sablažnjivo zure, kao da trepću kroz smrtonosnu letargiju koja odvraća ludilo zamućujući sjećanja na neizrecive stvari. U takovim kućama obitavaju generacije čudnih ljudi kakve svijet nikada nije vidio. Posjednuti turobnim i fanatičnim vjerovanjima koja su ih izgnala od njihove vrste, njihovi su preci potražili divljinu zbog slobode. Tamo potomci osvajača zaista napreduju slobodni od ograničenja koja bi im nametnuli njihovi susjedi, ali stjerani u grozno ropstvo nesretnim utvarama svojih vlastitih umova. Rastavljena od prosvjetljenja civilizacije, snaga ovih puritanaca okrenula se u jednome smjeru, a u njihovoj izolaciji, morbidnom samoograničavanju i borbi za život s nemilosrdnom Prirodom, njima su se
vratile mračne skrivene crte iz pretpovijesnih dubina njihove sjeverne baštine. Zbog nužde praktični, a po pogledu na život kruti, ovi ljudi nisu lijepi u svojim grijesima. Jer griješeći kao što to moraju svi smrtnici, oni su svojim rigidnim kodeksom bili prisiljeni iznad svega tražiti skrovitost, tako da su imali sve manje i manje teka u onome što su skrivali. Samo tihe, pospane, zureće kuće u dalekim šumama mogu reći što to leži skriveno od ranih dana, a one nisu pričljive i nerado sa sebe stresaju pospanost koja im pomaže da zaborave. Ponekad netko pomisli da bi bilo milosrdno porušiti te kuće, jer one moraju često sanjati. Vremenom izmučenu zdanju s ovakvim opisom ja sam bio privučen jednoga dana u studenome 1896, zbog kiše tako hladno izobilne da je svaki zaklon bio poželjniji od izloženosti. Neko sam vrijeme bio putovao među ljudima Miskatonske nizine u potrazi za određenim genealoškim podacima, a zbog zabačene, krivudave i problematične naravi mojega puta smatrao sam zgodnim upotrijebiti bicikl unatoč kasnome godišnjem dobu. Sada sam se našao na očigledno napuštenoj cesti, koju sam izabrao kao najkraću prečicu prema Arkhamu, sustignut olujom u točki daleko i od kojega grada i suočen s nemogućnošću bijega osim u staru i odbojnu drvenu zgradu koja je treptala neizražajnim prozorima između dva golema brijesta bez lišća u blizini podnožja stjenovitog brijega. Unatoč tome, što je bila udaljena od onoga što je ostalo od puta, ta me kuća svejednako impresionirala usprkos trenutku u kojem sam je uočio. Čestite, zdrave građevine ne zure u putnike tako podmuklo i proganjajuće, a u svojim sam genealoškim istraživanjima naišao na legende iz prošlog stoljeća zbog kojih nisam bio sklon takvim mjestima. Ipak, sila elemenata bila je takva da je nadvladala moje skrupule i ja nisam oklijevao da otkotrljam svoj stroj do korovom obraslog uspona do najbližih vrata koja su sad izgledala tako sugestivna i tajnovita. Nekako sam bio uzeo zdravo za gotovo da je kuća napuštena, no kad sam joj se približio nisam bio tako siguran, jer iako su nogostupi bili obrasli korovom, činilo se da su malo predobro održavali svoju narav da bi uvjerili u svoju potpunu napuštenost. Stoga sam, umjesto da pokušam otvoriti vrata, pokucao. Dok sam to činio osjećao sam nespokoj koji teško mogu objasniti. Dok sam čekao na grubom kamenu obraslom mahovinom koji je služio kao prag, bacio sam pogled na obližnje prozore i prozorske okvire dvokrilnog prozora iznad mene i opazio sam da, iako stari, klepetavi i skoro neprozirni od prljavštine, nisu bili razbijeni.
Zgrada je onda zacijelo još naseljena unatoč svojoj izolaciji i općoj zapuštenosti. U svakom slučaju moje kucanje nije pobudilo odgovora, pa sam nakon opetovanih zazivanja pokušao s hrđavom kvakom i otkrio da vrata nisu zakračunata. Unutra je bilo malo predvorje sa zidovima s kojih je padala žbuka, a kroz vrata je dolazio slabi, ali osobito odbojan miris. Ušao sam noseći svoj bicikl i zatvorio vrata za sobom. Ispred se uzdizalo usko stubište kome su bočno bila mala vrata koja su vjerojatno vodila u podrum, dok su s lijeve i desne strane bila zatvorena vrata koja su vodila u sobe u prizemlju. Oslonivši bicikl na zid, otvorio sam vrata slijeva i ušao u malu prostoriju s niskim stropom slabo osvijetljenu kroz dva prašnjava prozora i opremljenu na najgoliji i najjednostavniji mogući način. Činilo se da je to neka vrst dnevne sobe jer je imala stol i nekoliko stolica te golemi kamin iznad kojega je, na njegovu okviru kucao antikni sat. Knjiga novina je bilo vrlo malo, a u pretežitoj polutami nisam mogao razaznati naslove. Ono što me je zainteresiralo bilo je jednolično ozračje arhaičnosti koje se pokazivalo u svakome vidljivom detalju. Otkrio sam da je većina kuća u ovom području bogata ostacima prošlosti, ali ovdje je antiknost bila tako neobično potpuna jer u cijeloj sobi nisam mogao otkriti niti jedan predmet koji je definitivno iz doba poslije revolucije. Da je namještaj bio manje skroman, mjesto bi bilo raj za kolekcionare. Dok sam pregledavao taj starinski stan, osjetio sam pojačanje one averzije koja je prvo bila pobuđena hladnim eksterijerom kuće. Što je zapravo bilo to čega sam se bojao ili čemu sam bio nesklon, nisam nikako mogao definirati, ali nešto je u cijelome ozračju podsjećalo na nesveta vremena, na nemilu grubost i na tajne koje trebaju biti zaboravljene. Osjećao sam se odvraćen od toga da sjednem, pa sam obilazio okolo ispitujući različite predmete koje sam opazio. Prvi objekt moje znatiželje bila je knjiga srednje veličine koja je ležala na stolu i imala tako drevan izgled da sam se čudio što je vidim izvan muzeja ili knjižnice. Bila je uvezana u kožu s metalnim nitnama, te je bila izvrsno očuvana. U svakom slučaju bio je to neobičan svezak za tako skromnu nastambu. Kada sam otvorio stranicu s naslovom, moje je čuđenje postalo još veće, jer se pokazalo da je to ništa manje nego rijetka Pigafettina pripovijest o području Konga, napisana na latinskom prema zabilješkama mornara Lopexa i tiskana u Frankfurtu 1598. Često sam slušao o tome djelu s neobičnim ilustracijama od braće de Bry, pa sam na trenutak, u želji da prelistam
stranice pred obom, zaboravio na svoju nelagodu. Otisci su zaista bili zanimljivi, narisani u potpunosti prema mašti i nemarnim opisima i predstavljali su crnce s bijelom kožom i crtama bijelaca. Ne bih ja tako brzo zaklopio knjigu da nije bilo sasvim trivijalne okolnosti koja je uznemirila moje umorne živce i oživjela moj osjećaj nespokoja. Ono što me zasmetalo bila je puka činjenica da se knjiga uporno običavala otvoriti na slici XII, koja je u stravičnim detaljima predstavljala mesnicu kanibala Anziqua. Iskusio sam nešto stida zbog svoje podozrivosti prema tako neznatnoj stvari, ali me crtež ipak uznemirio, osobito glede susjednih odlomaka koji su opisivali anziqueansku gastronomiju. Okrenuo sam se susjednoj polici i ispitivao njezin slabašan književni sadržaj – Biblija iz osamnaestog stoljeća, Hodočasnikovo napredovanje iz istog razdoblja, ilustrirano grotesknim drvorezima, koje je tiskao tvorac godišnjaka Isaiah Thomas, truli tom Magnalia Christi Americana Cottona Mathera i nekoliko drugih knjiga, očigledno iste starosti, kada je moju pažnju pobudio nedvojben zvuk hodanja u gornjoj sobi. Isprva iznenađen i preplašen zbog neodgovaranja na moje nedavno kucanje na vrata, odmah sam potom zaključio da se hodač upravo probudio iz tvrdog sna, pa sam s manje iznenađenja slušao zvuk koraka na škripavu stubištu. Korak je bio težak, no čini se da je sadržavao znatiželjnu odliku opreza, odliku koja mi se nije sviđala, to više što je korak bio težak. Kada sam ušao u sobu, zatvorio sam vrata za sobom. Sada, nakon trenutka tišine tijekom kojega je hodač mogao pregledavati moj bicikl u predvorju, čuo sam petljanje po kvaki i vidio kako se drvena vrata njišući ponovo otvaraju. Na vratima je stajala osoba tako jedinstvene pojave da samo spriječen dobrim odgojem nisam glasno uzviknuo. Star, s bijelom bradom i runjav, moj je domaćin posjedovao izgled lica i tijela koje je poticao kako čuđenje tako i respekt. Njegova visina nije mogla biti manja od 180 cm, a unatoč općem ozračju starosti i siromaštva bio je gojazan i snažne građe. Njegovo lice, gotovo skriveno dugom bradom koju je gajio visoko na obrazima, činilo se nenormalno rumenim i manje naboranim nego bi netko mogao očekivati, dok je preko visoka čela čuperak bijele kose s godinama bio malo stanjen. Njegove plave oči, iako malčice zakrvavljene, bile su neshvatljivo oštre i plamteće. Ali zbog svoje užasne razbarušenosti, čovjek bi se isto toliko isticao kao što je i impresionirao. Ta zapuštenost ga je, u svakom slučaju, činila uvredljivim unatoč njegovu licu i stasu. Od čega se sastojala njegova odjeća, teško sam mogao reći, jer se meni činila kao ne više od
gomile dronjaka koji omataju par visokih, teških čizama, a njegov nedostatak čistoće bio je neopisiv. Pojava ovog čovjeka i instinktivan strah koji je nadahnjivao pripremili su me na nekakvo neprijateljstvo, tako da sam skoro zadrhtao od iznenađenja i osjećaja sablasna nesklada kada mi je pokazao stolicu i obratio mi se tankim, slabim glasom punim djetinjeg respekta i umiljate gostoljubivosti. Glas mu je bio čudan, krajnji oblik sjevernjačkog dijalekta za koji sam mislio da je odavno izumro, pa sam ga pomnije proučio kada je sjeo nasuprot meni za razgovor. “Uvat’la te kiša, je l’?” pozdravio je. “Dobro da s’ bio blizu kuće i imo pamet’ da odma’ uđeš. Računam da sam spavo, jerbo bi te inače čuo. Nisam tak’ mlad ko šta sam bio pa m’ danaske treba podost’ sna. Putuješ daleko? Nijesam viđao mnogo naroda na ovome putu otkak’ ukinuše kočiju za Arkham.” Ja sam odgovorio da idem u Arkham i ispričao se zbog svog nepristojnog ulaska u njegov dom, na što je on nastavio: “Drago mi je da t’ vidim, mladi gospodine. Ovdi su nova lica rijetka, pa nema puno tog da me razveseli ovijeh dana. Iz Bosting si, je l’? Nijesam nikad bio tam’, ali sam kadar reć čovikov grad čim ga viđam. Imali smo jednoga okružnoga uč’telja osamdesetčetvrte, ali je iznenada ošo i niko otad nije čuo za njega –“ Ovdje je starac zapao u nekakav hihot i nije objasnio kad sam ga upitao. Činilo se da je bio prilično dobro raspoložen, no da je posjedovao one ekscentričnosti koje čovjek može naslutiti iz njegove pojave. Neko je vrijeme mrmljao s gotovo grozničavom genijalnošću, kada mi je palo na pamet da ga pitam kako se dokopao tako rijetke knjige kao što je Pigafettin Regnum Congo. Dojam glede te knjige me nije bio napustio, i ja sam osjećao nekakvo oklijevanje kad sam progovorio o njoj, ali radoznalost je nadvladala sve maglovite strahove koji su se postojano skupljali od mog prvog pogleda na kuću. Na moje olakšanje, pitanje izgleda nije bilo nezgodno, jer je starac odgovorio slobodno dragovoljno. “O, ta čudna knjiga. Kapetan Ebanezer Holt mi je to prodao šezdest osme – onaj koji je ubijen u ratu.” Nešto glede imena Ebanezer Holt nagnalo me da dignem pogled. Susreo sam se s tim imenom u svom genealoškom radu, ali ne u nekom zapisu poslije Revolucije. Pitao sam se može li mi moj domaćin pomoći u zadatku na kojem sam radio i odlučio sam ga kasnije pitati. On je nastavio.
“Ebenezer je godinama bio na trgovačkom brodu Salem i u svakoj bi luci opazio čudne stvari. Ovo je dobio u Londonu, pretpostavljam, znao je tam’ kupovat stvari po dućanima. Jedared sam bio gore u njegovoj kući, na brdu, trgovao konj ima, kad sam vidio ovu knjigu. Svidjele su m’ se slike, pa mi ju on dadne u zamjenu.” Ovo je ovdi čudna knjiga. Čekajder da uzmem očale Starac je petljao po svojim prnjama i izvadio prljave i izrazito antikne naočale s malim osmerokutnim lećama i čeličnim lukovima. Stavivši ih, posegnuo je za knjigom na stolu i stao okretati stranice s ljubavlju. “Ebenezer je mogo čitat’ mal’ o’ toga latinskog, ali ja ne merem. Imo sam ja dva ili tri profesora da mi malko čitaju, i Passona Clarka, za koga kažu da se utopio u ribnjaku. Mo’š Ii ti išta razabrat o’ toga?” Rekao sam mu da mogu i njemu za ljubav preveo odlomak pri početka. Ako sam i griješio, on nije bio dovoljno učen da me ispravi, a činio se upravo dječje zadovoljan mojom engleskom verzijom. Njegova je blizina postajala prilično odbojna, no ja nisam vidio načina da pobjegnem, a da ga ne uvrijedim. Zabavljala me dječja privrženost toga neukog starog čovjeka slikama u knjizi koju nije mogao čitati. Pitao sam se koliko je bolje mogao čitati onih nekoliko knjiga na engleskome koje su krasile sobu. Ovo otkrivenje jednostavnosti otklonilo je većinu mračnog predosjećaja koji sam imao, pa sam se nasmiješio dok je moj domaćin nastavio mrmljati: “Čudno kak’ slike mogu zamislit čeljade. Uzmi eve ovu ovode blizu naslovnice. Je s’ ikad viđo tak’o drveće, s vel’kim lišćem, kako mlatara gordol? I ovize ljude, to ne mogu bit crnci, oni se svi znoje. Više su pače ko Indijaneri, iako su u Afriki. Neki od ovode spodoba nalik su na majmune, ili su napol majmuni, napol ljudi, ali ja nikad nisam čuo za ovak’ šta.” Tu je pokazao na mitsko umjetnikovo stvorenje koje bi se moglo opisati kao neka vrsta zmaja s glavom aligatora. “A sade ću ti pokast najbolju, tu je blizu sredine –“ starčev govor postao je zeru gušći, a oči su mu poprimile jači sjaj, ali njegove šeprtljave ruke, iako su se činile nezgrapnijim nego prije, bile su u potpuno odgovarajuće za svoju misiju. Knjiga se otvori, gotovo na svoju ruku, kao da se često čitala na tome mjestu, na odbojnu dvanaestu ilustraciju koja je pokazivala mesarenje među antičkim kanibalima. Moj osjećaj nemira se vratio iako si ju nisam predočio. Osobito bizarna stvar bila je da je umjetnik načinio da Afrikanci izgledaju poput bijelaca – udovi i polutke koji su visjeli po zidovima mesnice bili su stravični, dok je mesar sa svojom
satarom bio odvratno nezgrapan. Ali izgleda da se mom domaćinu pogled sviđao isto onoliko koliko se meni nije. “Š’o misliš o ovome – nikad nisi viđao ništ’ ko ovo ovode, a? Kad sam to vidio, reko sam, Ebu Holtu, take stvari te uzbude i navre ti krv. Kad čitam u Pismu o pokolju – kak’ su Midjanci bili poklani – ja mislim o tim stvarima, ali nemam njihovu sliku. Ovđe čeljade sve što sotim ide. Pretpostavljam da je ovo grješno, ali nismo l’ svi mi rođeni da živimo u griju? Od tog momka što s’ ga rastrančirali svaki se put naježim kad ga pogledam, pa ipak moram gledat u njega. Vi’š kako mu je mesar odsjeko nogu? To mu je glava na stolu, s jednom rukom na njoj, a s drugom na drugom komadu mesa.” Dok je taj čovjek nastavljao mrmljati u svojoj potresenoj ekstazi, izraz na njegovu dlakavu licu s naočalama postao je neopisiv, ali glas mu je prije padao nego se povisivao. Moje vlastite senzacije teško da mogu biti zabilježene. Sav strah koji sam nejasno osjetio ranije nahrupio je aktivno i živo na mene i ja sam znao da sam s bezgraničnom napetošću prezirao blizinu drevnog mrskog bića. Njegovo ludilo, ili barem njegova djelomična izopačenost, činila se s onu stranu rasprave. Sada je skoro šaptao, s hrapavošću užasnijom od vriska, i ja sam drhtao dok sam slušao. “Kao što reko, ‘te čudne slike te tjeraju na razmišljanje’. Znaš li, mladi gospodine, ja sam baš opčinjen ovom ođe. Kada sam dobio knjigu od Eba, često sam je gledao, osobito kad bih čuo Passona Clarka kak’ se nedjeljom razmeće u svojoj vel’koj vlasulji. Jednoć sam pokušo nešt’ sm’ješno, e, mladi gospodine, naja se sad uplašit, sve šta sam učinio je da sam pogledo sliku prije neg’ sam ubio ovcu za pijac. Ubit ovcu je bilo puno zabavnije nakon šta sam je pogledo –” Starčev ton sada je bio vrlo nizak. Ponekad je postajao tako slab da su njegove riječi bile jedva čujne. Ja sam osluškivao kišu i klepetanje mutnih prozora s malim oknima i opazio tutnjavu nadolazeće grmljavine koja je bila sasvim neobična za to godišnje doba. Jednom su užasan bljesak i grmljavina potresli krhku kuću do temelja, ali činilo se da šaptač to ne primjećuje. “Ubit ovcu je bilo nekak’ zabavnije, al’ znaš da nije bilo posve zadovoljavajuće. Čudno kak’ te podiđu žmarci. Ak’ voliš Svemogućeg, mladiću, nemoj nikom reć’, ali kunem se Bogom da sam zbog slike posto gladan za žrtvama koje nisam mogo ni uzgojit ni kupi. S mirom budi, šta te muči? Nisam ništ’ učinio, sam’ sam se pito šta bi bilo da jesam. Kažu da meso čini krv i put, i daje ti nov život, pa sam se
pito ne bi li čeljade živjelo duže i duže da je više od istog –” No šaptač nije više nastavio. Prekid nije bio prouzročen mojim strahom niti brzim jačanjem oluje sred čijeg sam bijesa bio prije otvaranja svojih očiju da vidim samoću zacmjenih ruševina. Bio je prouzročen vrlo jednostavnim iako donekle neobičnim događajem. Otvorena je knjiga ležala pred nama s odbojnom slikom okrenutom nagore. Kada je starac prošaptao riječi “više od istog”, začuo se tihi zvuk kapanja i nešto se pojavilo na požutjelome papiru otvorene knjige. Ja sam pomislio na kišu i krov koji prokišnjava, ali kiša nije crvena. Na mesnici antičkih kanibala pitoreskno je sjala mala crvena mrlja, dajući živost užasu otiska rezbarije. Starac je to vidio i prestao šaptati čak i prije no što je to moj užasnuti izraz lica učinio neophodnim. Vidio je to i brzo pogledao u pod sobe koju je napustio prije sat vremena. Ja sam pratio njegov pogled i opazio odmah iznad nas na napukloj žbuci drevnoga stropa veliku nepravilnu mrlju vlažnoga crvenila koja se, činilo se, širila i dok sam je promatrao. Nisam vrisnuo niti se pomakao, nego samo sklopio oči. Trenutak kasnije začuo se divovski udar groma. Udar nad udarima, koji je razorio tu prokletu kuću neizrecivih tajni i donio zaborav koji je spasio moj um.
STABLO Naslov originala: The Tree Djelo napisano 1920. Objavljeno u kolovozu 1921. u The Tryout, vol. 7, br. 7, str. 3-10. * Na zelenom obronku planine Maenalus, u Arkadiji, stoji maslinik oko ruševina vile. U blizini je grobnica, nekoć lijepa, s najuzvišenijim kipovima, ali sada jako ruinirana, kao i kuća. S jedne strane te grobnice, s neobičnim korijenima koji su razmjestili od vremena umrljane blokove helenskog mramora, raste neprirodno veliko drvo masline čudno odbojnog oblika, toliko nalik nekom grotesknom čovjeku ili mrtvu, iskrivljenu tijelu čovjeka, da se kraj njega seljani boje prolaziti noću kada mjesec slabo sja kroz nakrivljene grane. Maenalus je izabrano mjesto opsjedanja groznog Pana, čijih neobičnih sudruga ima mnogo, a priprosti seoski momci vjeruju da drvo ima neki odvratni odnos s tim čudnim satirom. Ali stari pčelar koji živi u obližnjoj kolibi ispričao mi je drugačiju priču. Prije mnogo godina, kada je vila na obronku bila nova i sjajna, u njoj su obitavala dva kipara, Kalo i Musid. Od Lidije do Neapolisa bijaše hvaljena ljepota njihova rada, a nitko se ne usuđivaše reći da je jedan drugoga nadmašivao u umijeću. Kalov Hermes stajao je u mramornome hramu u Korintu, a Musidov Palas prebrođuje pilastar u Ateni blizu Partenona. Svi muškarci odaju počast Kalu i Musidu i dive se što niti jedna sjenka umjetničke ljubomore ne hladi toplinu njihova bratskog prijateljstva. Ali, unatoč tomu što Kalo i Musid življahu u nepomućenu skladu, njihove naravi nisu bile slične. Dok bi Musid pijančevao noćima u gradskim zabavama Tege, Kalo bi ostajao doma, bježeći od pogleda svojih robova u sjenoviti bivak maslinika. Tu bi on meditirao nad vizijama koje su mu ispunjale um, i tu bi smišljao prelijepe oblike koji su kasnije postajali besmrtni živi mramor. Dokoni su ljudi, doduše, pričali da je Kalo razgovarao s duhovima maslinika i da su njegovi kipovi samo slike fauna i vila koje je tamo sreo jer on svoj rad nije oblikovao po živome modelu. Tako su poznati bili Kalo i Musid da se nitko nije začudio kada im je Tiranin Sirakuze poslao izaslanike da govore o skupome kipu Tihe koji je
planirao u svome gradu. Kip mora biti golem i načinjen s velikim umijećem, jer će trebati tvoriti čudo narodima i cilj putnicima. Uzveličan s onu stranu pameti bit će onaj čiji će rad zadobiti priznanje i za tu su se čast Kalo i Musid pozvani nadmetati. Njihova bratska ljubav bila je dobro poznata, a prepredeni Tiranin je pretpostavljao da će svaki, umjesto da skriva svoj rad od onoga drugoga, ponuditi pomoć i savjet, te da će ta ljubav polučiti dva prikaza nečuvene ljepote od kojih će ljupkiji zasjeniti čak i snove pjesnika. Kipari su s radošću pozdravili Tiraninovu ponudu, tako da su u danima koji su uslijedili njihovi robovi slušali neprestane udarce dlijeta. Kalo i Musid ne skrivahu svoj rad jedan od drugoga, ali pogled je bio samo za njih. Osim njihovih, ničije oči ne vidješe dvije božanske statue oslobođene znalačkim udarcima iz grubih blokova koji su ih držali zatočenima od početka svijeta. Noćima bi, kao i nekoć, Musid tražio tegaške dvorane s banketima, dok bi se Kalo potucao sam u masliniku. Ali kako je vrijeme prolazilo, ljudi su opazili nedostatak vedrine u nekoć vrckavom Musidu. Bilo je to čudnovato, govorili su oni među sobom, da je tjeskoba tako obuhvatila nekoga tko ima tako velike izglede da dobije najuzvišeniju umjetničku nagradu. Mnogi su mjeseci prošli, a na Musidovo lice ne dođe ništa od očekivanja što će uslijediti. Tada je jednoga dana Musid spomenuo Kalovu bolest, nakon čega se nitko nije čudio njegovoj tuzi, jer je povezanost kipara bila znana kao duboka i sveta. Malo-pomalo mnogi su došli posjetiti Kala i zaista zamijetili bljedilo njegova lica, ali oko njega je bilo neke sretne mirnoće koja je njegov pogled činila magičnijim od pogleda Musida koji je bio jasno smeten tjeskobom i koji je držao po strani sve robove u svojoj želji da bdije nad svojim prijateljem i hrani ga vlastitim rukama. Skrivene iza teških zastora stajale su dvije nezavršene statue Tihe, u zadnje vrijeme gotovo netaknute od bolesnog čovjeka i njegova vjernog njegovatelja. Kako je Kalo neočekivano postajao sve slabiji i slabiji unatoč služenja začuđenih liječnika i svoga marijivoga prijatelja, želio je da ga se često nosi u maslinik koji je on toliko volio. Tu bi tražio da ga ostave nasamo kao da želi razgovarati s nevidljivim bićima. Musid bi uvijek uslišao njegove zahtjeve iako bi se njegove oči vidljivo napunile suzama na pomisao da Kalo više brine za faune i vile nego za njega. Naposljetku, kraj se primakao i Kalo je stao raspravljati o stvarima poslije života. Musid mu je, plačući,
obećao grobnicu ljupkiju od grobnice Mauzoleja, ali Kalo ga je zamolio da više ne priča o mramornim divotama. Sada je samo jedna želja kolala umom umirućeg čovjeka: da grančice s određenih stabala masline iz maslinika budu zakopane u njegovu počivalištu blizu njegove glave. A jedne je noći, sjedeći sam u tami maslinika, Kalo umro. Neopisivo je lijepa bila mramorna grobnica koju je pogođeni Musid isklesao za svojega voljenog prijatelja. Nitko osim samog Kala ne bi mogao izraditi takove bareljefe na kojima su bile prikazane sve Elizejske poljane. Musid nije zaboravio niti pokopati blizu Kalove glave grančice maslina iz maslinika. Kada je prvi bijes Musidove tuge uzmakao pred rezignacijom, on je marljivo stao raditi na svojemu kipu Tihe. Sada je sva slava bila njegova, budući da Tiranin Sirakuze neće htjeti ničiji rad osim njegova ili Kalova. Njegov zadatak postao mu je izljevom za osjećaje i svakoga je dana radio sve postojanije, kloneći se veselica u kojima je nekada uživao. Za to je vrijeme noći provodio kraj grobnice svojega prijatelja gdje je mlado stablo masline izniklo kraj spavačeve glave. Tako je brz bio rast toga stabla i tako je čudan bio njegov oblik da bi svi koji su ga vidjeli uzviknuli od čuda, a Musid se istovremeno činio njime fasciniranim i odbijen. Tri godine nakon Kalove smrti Musid je odaslao tekliča Tiraninu, a u agori u Tegi se govorkalo da je moćna statua dovršena. Dotle je stablo kraj grobnice doseglo čudesne razmjere i preraslo sva druga stabla svoje vrste. Pružalo je jednu tešku granu nad stan u kojem je Musid radio. Budući da su mnogi posjetitelji dolazili vidjeti kako golemo stablo, tako i kiparevu umjetnost, Musid je rijetko bio sam. Ali njemu nije smetalo mnoštvo njegovih gostiju. Dapače, činilo se da se straši biti sam sada kad je njegovo impresivno djelo bilo gotovo. Hladan planinski vjetar, koji je uzdisao kroz maslinik i stablo uz grobnicu, na sablastan je način proizvodio neodređeno artikulirane zvukove. Večernje je nebo bilo mračno kada su Tiraninovi emisari stigli u Tegu. Konačno se znalo da su došli odnijeti veliki lik Tihe i donijeti vječnu čast Mu sidu, tako da je njihov prijem od strane gradskih domaćina bio veoma srdačan. Budući da je noć nosila silovitu vjetrovitu oluju s vrha Maenalusa, ljudima iz daleke Sirakuze bilo je drago što se mogu toplo ugnijezditi u gradu. Govorili su o svojem glasovitom Tiraninu i o sjaju njegove prijestolnice, te se radovali u sjaju statue koju je Musid izradio za njega. A tada su ljudi iz Tege progovorili o Musidovoj dobroti i njegovoj teškoj tuzi zbog njegova prijatelja i kako ga čak ni predstojeće umjetničke lovorike
nisu mogle utješiti u odsutnosti Kala, koji je sam mogao nositi te lovorike. O stablu koje je raslo uz grob blizu Kalove glave također su govorili. Vjetar je vrištao sve užasnije, pa su se i Sirakužani i Arkađani molili Eolu. U sunčano jutro gradski su domaćini odveli Tiraninove glasnike uz brijeg do kipareva prebivališta, ali noćni je vjetar učinio čudne stvari. S opustošenog mjesta dolazili su krici robova, a sred maslinika se više nisu uzdizale sjajne kolonade one goleme dvorane gdje je Musid sanjao i radio. Sami i uzdrmani, tugovali su skromni dvori i niži zidovi jer je na dragocjeni veliki peristil pala teška grana čudnovata novog stabla, pritišćući veličanstveno mramorno djelo s čudnovatim skladom o brežuljak ružnih ruševina. Stranci i Težani zaprepašteno su stajali, gledajući s ruševine na veliko zlokobno stablo čiji je izgled bio tako čudnovato nalik čovjeku i čiji su korijeni tako neobično posezali u isklesanu Kalovu grobnicu. Njihov se strah i očaj povećao kada su pretražili urušeni stan, jer se od nježnoga Musida i od divno izrađenog prikaza Tihe nije moglo otkriti niti traga. Sred te goleme ruševine obitavao je samo kaos i predstavnici dvaju gradova otišli su razočarani, Sirakužani jer nisu imali statuu da je ponesu kući, a Težani jer nisu imali umjetnika da ga okrune. Kako bilo, Sirakužani su nakon nekog vremena dobili vrlo lijepu statuu u Ateni, a Težani su se utješili podizanjem u agori mramornoga hrama koji je komemorirao darove, vrline i bratsku odanost Musidovu. Ali maslinik stoji još uvijek, kao i stablo koje raste iz Kalove grobnice, a stari mi je pčelar rekao da ponekad grane šapuću jedna drugoj na noćnome vjetru, govoreći stalno iznova: “Oida! Oida! Znam! Znam!”
ULICA Naslov originala: The Street Djelo napisano 1920. Objavljeno u prosincu 1920. u The Wolwerine, br. 8, str. 2-12. * Ima onih koji kažu da stvari i mjesta imaju duše, a ima i onih koji kažu da nemaju. Ja se sam ne usudim pričati, ali pričat ću o Ulici. Ljudi od moći i časti oblikovali su tu Ulicu, dobri smioni ljudi naše krvi koji su došli s Blagoslovljenih otoka preko mora. Isprva je bio to samo put koji su utabali vodonoše od šumovita potoka do grozda kuća uz obalu. Tada, kad je više ljudi došlo rastućeg grozda kuća u potrazi za mjestom za nastambu, izgradili su kolibe duž sjeverne strane, kolibe od debelih hrastovih trupaca sa zidanicama prema šumi, jer su mnogi Indijanci vrebali otuda s vatrenim strijelama. A za još nekoliko godina, ljudi su izgradili kuće i s južne strane Ulice. Gore-dolje niz ulicu hodali su ozbiljni ljudi s čunjastim šeširima koji su većinu vremena nosili muškete ili ulovljene ptice. Tu su bile i njihove žene s maramama i mirna djeca. Navečer bi ti ljudi sa svojim ženama i djecom sjedili oko golemih ognjišta i čitali i razgovarali. Vrlo jednostavne bijahu stvari o kojima su čitali i razgovarali. Ipak, bijahu to stvari koje su im davale hrabrost i dobrotu i pomagale im iz dana u dan da ukrote šumu i pooru polja. A djeca bi slušala i učila o zakonima i djelima starih, i o onoj dragoj Engleskoj koju nikad nisu vidjeli i koje se nisu mogli sjećati. Izbio je rat nakon kojega Indijanci više nisu zadavali probleme Ulici. Ljudi, zaokupljeni poslom, razvijali su se uspješno i sretno kako su znali. A djeca su neometano rasla te je još obitelji dolazilo iz Domovine da žive u Ulici. I djeca djece i djeca novopridošlica su rasla. Gradić je sada bio grad, a jedna po jedna koliba je uzmicala kućama – jednostavnim, lijepim kućama od cigle i drveta s kamenim stepenicama, željeznim ogradama i fenjerima iznad vrata. Te kuće nisu bile krhke jer su bile načinjene da služe mnogim generacijama. U njima su bili isklesani kamini i graciozna stubišta i fini ugodan namještaj, te porculan i srebrnina doneseni iz Domovine.
Tako je ulica upijala snove mladih ljudi i veselila se dok su njezini stanovnici postajali sve dražesniji i sretniji. Gdje je nekoć bila samo snaga i čast, sada su obitavali i ukus i učenost. Knjige, slike i glazba stizali su u kuće, a mladići su odlazili na sveučilište koje se izdiglo nad ravnicom na sjeveru. U mjestu čunjastih šešira i sablji, čipke i snježnobijelih vlasulja, nizali su se makadami preko kojih su kasali mnogi punokrvni konji i kloparale mnoge pozlaćene kočije, te pločnici od opeke s postoljima za jahače i kolcima za vezanje konja. U toj je Ulici bilo mnogo stabala: brjestova i hrastova i dostojanstvenih javora, tako da je ljeti cijeli prizor bio poput blagog goblena i cvrkuta ptica. A iza kuća bili su obzidani ružičnjaci s ograđenim puteljcima i sunčanim satovima, gdje bi navečer očaravajuće sjali mjesec i zvijezde dok bi se miomirisni cvjetovi ljeskali na rosi. Tako je Ulica nastavila sanjati mimo ratova, nesreća i promjena. Većina mladića bi jednom otišla, a neki se nikad ne bi vratili. To je bilo kad su smotali staru zastavu i podigli novi stijeg s prugama i zvijezdama. Ali iako su ljudi govorili o velikim promjenama, Ulica ih nije osjećala, jer njezini su ljudi i dalje bili isti. Govorili su o starim, poznatim stvarima na stari, poznati način. A drveće je još uvijek pružalo utočište pticama pjevicama, i navečer bi mjesec i zvijezde gledali dolje na rosne pupove u obzidanim ružičnjacima. S vremenom je s Ulice nestalo sablji, trorogih šešira i vlasulja. Kako su se čudnima doimali stanovnici sa svojim štapovima za hodanje, visokim šeširima i podšišanim glavama! Novi su zvuci dolazili iz daljine – isprva čudnovato pištanje i kliktaji s rijeke udaljene milju, a zatim, mnogo godina kasnije, čudnovato pištanje, kliktaji i glomot iz drugih smjerova. Zrak nije bio sasvim čist kao prije, ali duh mjesta se nije promijenio. Krv i duša njihovih predaka oblikovali su Ulicu. Duh se nije promijenio niti kada su razderali zemlju da bi u nju postavili čudnovate cijevi niti kad su postavili visoke stupove koji su nosili čudne žice. Na Ulici je bilo toliko starinskih priča da se prošlost nije mogla lako zaboraviti. Tada su došli i prošli dani zla, kada su je mnogi koji su poznavali Ulicu prestali poznavati, a upoznali je mnogi koji je prije nisu znali, jer njihovi su naglasci bili grubi i kreštavi, a njihovi izrazi lica neljupki. Njihove su se misli također borile s mudrim, pravednim duhom Ulice, tako da je Ulica tiho venula dok su njene ulice propadale, njezina stabla umirala jedno po jedno, a njezini ružičnjaci obrastali korovom i smećem. Ali
osjetila je buđenje ponosa jednog dana kad su ponovo marširali mladići od kojih se neki nikad nisu vratili. Ti su mladići bili odjeveni u plavo. S godinama je lošija sreća stizala u Ulicu. Njezina stabla su sada sva bila nestala, a njezini ružičnjaci bijahu zamijenjeni zidovima jeftinih i ružnih novih zgrada u paralelnim ulicama. Ipak, kuće su ostale unatoč pustošenju godina, olujama i crvima, jer bijahu načinjene da služe mnogim generacijama. Novi su se tipovi lica pojavljivali na Ulici. Mrka, zlobna lica sa skrivenim pogledima i čudnovatim crtama čiji su vlasnici govorili nepoznatim riječima i postavljali znakove s poznatim i nepoznatim slovima na većinu pljesnivih kuća. Kolica za guranje zakrčila su slivne kanale. Nečist, neopisiv smrad nadvio se nad mjesto, a drevni je duh zaspao. Veliko je uzbuđenje jednom stiglo na Ulicu. Rat i revolucija bjesnjeli su preko mora, dinastija je pala, a njezini iskvareni podanici okupljali su se sa sumnjivim namjerama na Zapadnoj Zemlji. Mnogi od njih nastanili su se u razbijenim kućama koje su nekad znale za pjev ptica i miris ruža. Tada se sama Zapadna Zemlja probudila i pridružila Domovini u njezinoj titanskoj borbi za civilizaciju. Preko gradova ponovo se vijorila stara zastava u društvu nove zastave i jednostavnije, ali slavne trobojnice. Ali nije se puno zastava vijorilo nad ulicom, jer to je kotilo samo strah, mržnju i neznanje. Ponovo su mladići krenuli, ali ne baš onako kako su to učinili mladići onih drugih dana. Nešto je nedostajalo. A sinovi onih drugih mladića iz onih drugih dana, koji su zaista išli naprijed u maslinastozelenom, s pravim duhom svojih predaka, došli su iz udaljenih mjesta i nisu poznavali Ulicu i njezin drevni duh. Preko mora dogodila se velika pobjeda i većina se mladića vratila u trijumfu. Onima kojima je nešto nedostajalo, to više nije nedostajalo. Ipak strah, mržnja i neznanje još uvijek su se kotili u Ulici, jer mnogi su ostali, a mnogi su u drevne kuće došli iz udaljenih mjesta. A mladi ljudi koji su se vratili nisu više tu obitavali. Mrka i zlobna bila je većina stranaca. Ipak, među njima se moglo naći nekoliko lica poput onih koji su oblikovali Ulicu i djeljali njezin duh. Nalik, ali opet i ne, jer u očima svih bilo je čudnovata, nezdrava sjaja pohlepe, slavohleplja, osvetoljubivosti ili zavedene predanosti. Nemir i izdaja bili su izvan granica, među nekoliko zlih koji su kovali kako da zadaju Zapadnoj Zemlji smrtonosan udarac, tako da mogu doći na vlast nad njezinim ruševinama, dok su se ubojice uzdizale u toj nesretnoj, smrznutoj zemlji odakle su mnogi od njih potjecali. A srce te zavjere bila je Ulica čije su oronule kuće obilovale stranim huškačima i
odjekivale planovima i govorima onih koji su težili za predodređenim danom krvi, plamena i zločina. O različitim okupljanjima na Ulici, Zakon je govorio puno, ali je malo toga mogao dokazati. S velikom su ustrajnošću ljudi sa skrivenim značkama čeznuli i slušali o takvim mjestima kao što su Petrovicheva Pekara, prljava Rifkinova škola moderne ekonomije, Društveni klub Kružok i kavana Sloboda. Tu se u velikom broju okupljaju zlobni ljudi, a njihov je govor uvijek tajan ili je na stranome jeziku. Ipak, stare su kuće još stajale sa svojim zaboravljenim pričama o plemenitijim prošlim stoljećima, pričama o čvrstim kolonistima i rosnim ružičnjacima na mjesečini. Ponekad bi usamljen pjesnik ili putnik došao da ih vidi, pa ih pokušao oslikati u njihovoj nestaloj slavi. Ipak, takvih putnika i pjesnika nije bilo mnogo. Nadaleko se sada proširila glasina da su te kuće skrivale vođe velike bande terorista koji će određenog dana pokrenuti orgiju pokolja za istrebljenjem Amerike i lijepih starih običaja koje je Ulica voljela. Leci i novine kovitlali su se oko prljavih odvoda, leci i novine ispisani na mnogim jezicima i mnogovrsnim pismenima, ali ipak svi su nosili poruke zločina i pohlepe. U tim su napisima ljudi tjerani da poruše zakone i vrline koje su naši oci veličali, da pogaze staru Ameriku čija je duša zavještana kroz tisuću i pol godina anglosaksonske slobode, pravde i umjerenosti. Pričalo se da su crnomanjasti ljudi koji su živjeli u Ulici i koji su se okupljali u njezinim natrulim zdanjima bili mozgovi grozne revolucije, da će na njihovu zapovijed mnogi milijuni glupavih zvijeri bez mozga pružiti svoje smrdljive kandže iz slamova tisuće gradova i da će paliti, klati i uništavati dok zemlje naših otaca više ne bude. Sve to je rečeno i ponovljeno, i mnogi su s nestrpljenjem očekivali u strahu četvrti srpnja, o kojem su čudni napisi mnogo nagoviještali. Ipak, ništa se nije moglo naći da se ukaže na krivca. Nitko jednostavno nije mogao reći čije bi uhićenje moglo sasjeći vražju urotu u njezinu korijenu. Mnogo su puta grupe u plavo obučenih policajaca dolazile pretražiti trošne kuće, mada su napokon prestali dolaziti, jer i oni su postali umorni od zakona i reda, pa su prepustili grad njegovoj sudbini. Ljudi u maslinastozelenom su tada došli s mušketama, a činilo se da je Ulica u svome tužnome snu imala more o onim danima kad su ljudi s mušketama i čunjastim šeširima hodali duž nje od potoka u šumi do grozda kuća kraj obale. Ipak, ništa se nije moglo poduzeti da se prekine nadolazeća katastrofa, jer su garavi zlobni ljudi bili iskusni u lukavstvu.
Tako je Ulica nastavila nelagodno spavati dok se jedne noći u Petrovichevoj pekari, Rifkinovoj školi moderne ekonomije, Društvenom klubu Kružok, kavani Sloboda, kao i u drugim mjestima nisu okupile goleme horde ljudi čije su oči bile velike od užasnog trijumfa i očekivanja. Preko skrivenih žica putovale su čudne poruke, a mnogo je rečeno i o čudnovatim porukama koje će tek putovati. Ali većina toga nije se znala sve do kasnije, kada je Zapadna Zemlja bila sigurna od pogibelji. Ljudi u maslinastozelenom nisu mogli reći što se događa niti što oni trebaju raditi jer garavi zlobni ljudi bili su izvježbani u prepredenosti i skrivanju. A ipak, ljudi u maslinastozelenome uvijek će se sjećati te noći i govorit će o Ulici kada budu pričali svojim unucima, jer mnogi od njih bili su pred jutro poslani na misiju koja nije nalikovala onomu što su oni očekivali. Znalo se da je to gnijezdo anarhije staro i da su kuće bile rasklimane od bijesa godina, oluja i crva. Ipak, događaj te ljetne noći bio je iznenađenje zbog svoje neobične jednoličnosti. Bilo je zapravo više od jednog događaja, iako je sve, naposljetku, bilo jednostavno. Jer bez upozorenja u jedan od sitnih sati iza ponoći, svi bjesovi godina, oluja i crva stigli su do strahovita vrhunca, a nakon praska na Ulici nije ostalo stajati ništa osim dva stara dimnjaka i dijela debelog zida od cigle, niti je išta što je bilo živo izašlo živo iz ruševina. Pjesnik i putnik koji su stigli s velikom gomilom ljudi koji su tražili prizor, pričaju čudnovate priče. Pjesnik kaže da je tijekom sati prije zore nejasno vidio prljave ruševine pri svjetlu reflektora. Da su se iznad ruševina vidjeli obrisi druge slike na kojoj je mogao opisati mjesečinu, lijepe kuće i brjestove, hrastove i dostojanstvene javore. A putnik izjavljuje da se umjesto uobičajena smrada tamo povlačio delikatan miomiris poput mirisa ruža u punome cvatu. No, nisu li snovi pjesnika i priče putnika notorno lažni? Ima onih koji kažu da stvari i mjesta imaju duše, a ima i onih koji kažu da nemaju. Ja se sam ne usudim pričati, ali sam vam ispričao o Ulici.
BILJEŠKA O PISCU Howard Phillips Lovecraft rođen je 1890. godine u Providenceu, Rhode Island. Kad je imao tri godine, njegov otac George Phillips je doživio slom živaca da bi nakon pet godina umro. Odgoj mladog Howarda je preuzela njegova majka Sarah Susan Phillips Lovecraft, njegove dvije tetke, a osobito njegov djed, istaknuti industrijalac. Howard je bio neke vrsti čudo od djeteta. Čitao je s tri godine, a pisao sa šest. Sa sedam godina napisao je djelo The Poem of Ulysses, prema motivima grčke mitologije koju je rado čitao. Također, Lovecraft je volio i arapsku mitologiju. Iz te njegove ljubavi vjerojatno proizlazi i njegov pseudonim Abdul Alhazred pod kojim je kasnije napisao kontroverznu knjigu Necronomicon. Kao dječak, Lovecraft je bio boležljiv, a mnoge su se njegove bolesti ticale psihičkih poremećaja. No unatoč bolesti, Lovecraft puno piše, i prvo tiskano djelo, stručni članak o astronomiji, izlazi mu u dobi od 16 godina. Ubrzo postaje kolumnist u nekoliko listova. Također piše poeziju. Nakon smrti djeda, obitelj zapada u novčane teškoće. Lovecraft razmišlja o samoubojstvu, a u osamnaestoj godini doživljava slom živaca te ne uspijeva diplomirati. Biografi spominju nezdravu vezu u koju ulazi sa svojom majkom koja je trpjela posljedice muževljeve smrti. Lovecraft se upušta u književnu kritiku pulp fikcije i postaje istaknutim članom nekoliko američkih udruga pisaca amatera. Ta iskustva ga izvlače iz apatije. Ženi se Ruskinjom Soniom Haft Greene i seli u Brooklyn, no par ima financijskih problema i slijedi razvod. Lovecraft umire 1937. godine. Najpoznatija Lovecraftova djela su: The Call of Chtulhu (1926), At the Mountains of Madness (1931) i The Shadow out of Time (1934-35). Lovecraft je napisao i mnoštvo kratkih priča za različite časopise, no uglavnom one amaterske. Za svoga života nije dočekao objavljivanje knjige u pravom smislu riječi. Tu nepravdu ispravlja izdavačka kuća Arkham House, koja izdaje njegovu prvu tvrdoukoričenu knjigu 1939. godine. Danas se njegova djela (poezija, pripovijetke, romani, eseji) mogu naći prevedena na dvadesetak jezika. Davor Banović (Bilješka načinjena prema knjizi: S. T. Joshi, H. P. Lovecraft Centennial Guidebook)
1 – stigijski – jeziv, strašan. Grč. – Styx (mit.) rijeka koja okružuje Had kraj koje su bogovi polagali svoje najsvečanije zakletve i preko koje je Haron prevozio duše umrlih, (prim. prev.)
2 – Gustave Dore (1832.-1883.), francuski slikar i ilustrator. Poznat po ilustracijama Božanske komedije, Don Quixotea i Biblije. Lovecraft u svojem pismu Rheinhertu Kleineru iz 1916. spominje da je jedna Doreova ilustracija mogućom inspiracijom za bića koja on naziva "night-gaunts" (noćne aveti), koja je sanjao u svojim noćnim morama i koja se spominju u pripovijetci "The Dream-Quest of unknovvn Kadath". Dore se osim u Dagonu spominje i u Lovecraftovoj pripovjetci "The Horrorat Red Hook". (prim. prev)
3 – Bulwer Lytton (1803.-1873.), engleski pisac, poznati i po svojim fantastičnim pripovjetkama. (prim. prev.)
4 – Piltdownski čovjek – u vrijeme kada je Lovecraft napisao ovu pripovijetku, navodni nalaz prethistorijske lubanje u Piltdownu (Engleska), smatrao se valjanim, a po njemu je nazvana i vrsta prethistorijskog čovjeka. Nalaz je proglašen varkom 1953. godine, (prim. prev.)
5 – Polifem – Kiklop iz Homerove Odiseje koji zatvori Odiseja i njegove pratioce u spilju i kojega Odisej oslijepi tako da mogu pobjeći.
6 – inuti (Inutos) – u Lovecraftovim Ctulhu mitovima, preci Eskima koji su osvojili grad Lomar (Daikos). (Prim. prev.)
7 – Pnakotički rukopisi – Prema Lovecraftovom djelu The Dream-Quest of Unknown Kadath, načinili su ih ljudi iz zaboravljenih sjevernih krajeva prije Lomara. Kada je Olathoe pao, bili su preneseni u zemlje snova. (Prim. prev.)
8 – Esquimaux – eng. arhaični izraz – eskimsko, eskimska, eskimski.