J. R. Ward - Bratstvo crnog bodeža - 16 - Razdvojene duše

»Rekao je kako će dati sve što ima da spasi svakoga od nas.«
Tohr je spustio ruke i dodirnuo Autumnino lice, njeno grlo, njena ramena.
Bila je stvarna poput njega. Bila je ţiva poput njega. Bila je... spašena zbog toga
anĊela?
Samo, Lassiter je rekao da će biti slobodan ako ovo uspije.
Jedino moguće objašnjenje bilo je da je on ponudio svoju budućnost u
zamjenu... za njihovu.
»Taj anĊeo«, šapnuo je. »Taj jadni anĊeo...«
Tohr se nagnuo i utisnuo duboki i dugi poljubac na Autumnine usne. I dok
je to ĉinio, donio je odluku da će poštivati tog anĊela, kao i sebe i svoju ţenku,
najbolje što je znao za boravka meĊu ţivima.
»Volim te«, rekao joj je. »I kao što je Lassiter to uĉinio, i ja ću nama dati
sve što imam.«
Kad je Autumn kimnula i uzvratila poljubac, više je osjetio nego što je ĉuo
njene rijeĉi: »I ja volim tebe.«
Obujmivši je rukama, ĉvrsto ju je prislonio na sebe i zatvorio oĉi; tijelo mu
je neopisivo drhtalo. Eto, znao je krajnji rezultat – i bilo mu je drago.
Ţivot je bio kratak, bez obzira koliko ti dana bilo darovano. I ljudi su bili
dragocjeni, svaki pojedinaĉno, bez obzira koliko ih je bilo dijelom tvog ţivota. I
ljubav... za ljubav je vrijedilo umrijeti.
I ţivjeti, takoĊer.

501

Sedamdeset i peto poglavlje

Xcor je napustio središte Caldwella dolaskom zore na kraju mraĉne noći, a
mjesec je na nebu nisko potonuo. Nakon onog smiješnog sastanka s
glimerom, on i njegovi nitkovi ponovno su se sastali na vrhu nebodera, ali
nikako nije uspijevao probaviti strategiju ili priĉu tih aristokrata.

Naredivši svojim vojnicima da se vrate u njihovu nanovo utvrĊenu bazu,
sasvim je sam pobjegao u hladni, noćni zrak – toĉno znajući gdje će završiti.

Na livadi, mjeseĉinom obasjanoj livadi s velikim stablom.
Kad se materijalizirao u krajolik, pred njegovim oĉima nije titrala priroda
zaogrnuta snijegom, već ţivim i jesenjim bojama – grane hrasta nisu bile gole,
već nabujale od crvenog i zlatnog lišća.
Kroz snijeg je marširao prijeko, sve dok nije došao do onog mjesta gdje je
prvi put ugledao Odabranicu... i uzeo njenu krv.
Sjećao se i najmanjeg detalja na njoj – njenog lica, mirisa i kose. Naĉina na
koji se kretala i zvuka njenog glasa. Krhke strukture njenog tijela i zastrašujuće
ranjivosti njene glatke koţe.
Ţudio je za njom, a njegovo hladno srce plakalo je u molitvi za neĉim što je
znao da mu sudbina nikad neće udijeliti.
Zatvorivši oĉi, stavio je ruke na bokove i pognuo glavu.
Bratstvo ih je pronašlo u onoj seoskoj kući.
Kovĉeg za puške koji je Syphoon upotrijebio da sakrije alate svog ubojitog
zanata je nestao.
Onaj koji ga je uzeo, prethodne je noći provalio unutra i nestao. To je pak
znaĉilo da su novim zalaskom sunca spakirali ono malo stvari i raspršili se u
potrazi za idućom lokacijom.

Znao je da je Odabranica bila uzrokom toga. Nije mogao smisliti nijedan
drugi naĉin na koji bi oni locirali njihov brlog. I još je jedna stvar bila jasna:
Bratstvo će upotrijebiti tu pušku da bez sumnje dokaţe kako je metak ispaljen u
Wratha mjesecima ranije došao iz njihovog oruţja.

Kako temeljito od njih.
Doista, Wrath je bio takva dobrica. Briţno je pazio da se ne ponaša
nepromišljeno i neopravdano – a opet, oĉito je bio sposoban upotrijebiti bilo
kakvo oruţje koje mu je bilo na raspolaganju.
Nije baš da bi Xcor u Odabranici traţio krivca – ni sluĉajno. Ipak, morao je
doznati je li ona bila na sigurnom. Jednostavno se morao uvjeriti, iako su se
njome okoristili, ali se nisu loše ophodili.

502

Oh, kako se njegovo zloĉesto srce zapjenilo na samu pomisao da su je
moţda na neki naĉin povrijedili...

Dok je razmatrao svoje mogućnosti, oko njega je puhao hladni sjeverac,
pokušavajući oštrim rezom doprijeti do njegove srţi. Bilo je prekasno – srce mu
je već bilo zarezano.

Ta ga je ţenka rasporila kako nijedna rana zadobivena u ratu nije uspjela,
jer se od toga nikad neće oporaviti.

Dobro što nije dopuštao svojim osjećajima da isplivaju na površinu, jer bilo
je najbolje da nitko ne sazna da ga je, nakon ovolikih godina, njegova Ahilova
peta pronašla.

I sad on nju mora takoĊer potraţiti i ponovno vidjeti, a samo da svoju
savjest – ako ju je uopće imao – umiri.

503

Sedamdeset i šesto poglavlje

Qhuinn nije znao koji se vrag dogaĊa. Ljudi su nestajali u predvorju i zatim se
vraćali, a zatim se sve preselilo na jug... Autumn se nije vratila.
Ako je ikad bilo vrijeme da padne bomba, bilo je to veĉeras.
Eto, barem je sve dobro svršilo, svi su se oporavili, i obred je gotov:
Autumn je stajala pokraj Tohra, Johna su dva puta ţigosali, jednom za Wellsie,
drugi put za brata kojeg nikada nije upoznao. A onda, nakon što je sol zapeĉatila
te rane, svi su se popeli na najviši dio kuće gdje su otvorili Wellsienu urnu i
otkrili je zraku, a njen je pepeo s ljubavlju poletio gore, visoko prema nebesima,
nošen strujom istoĉnog vjetra koji je rijetko puhao.

Svi su se slijevali natrag u blagovaonicu da jedu i napune baterije; zatim će
se nedvojbeno onesvijestiti u svojim prokletim sobama, i to ĉim bude pristojno
da pobjegnu.

Svi su bili gotovi, ukljuĉujući i njega, ali ga je uvjerenje nagnalo da se
okrene prema Layli kad su došli do predvorja. »Kako si?«

Ĉovjeĉe, ova posljednja tri dana neprestano ju je to pitao, i svaki put
odgovorila bi mu da je dobro i da nije poĉela krvariti.

Ona ni neće krvariti. Bio je siguran u to, iako se ona sama još morala
uvjeriti.

»Dobro sam«, rekla je osmjehnuvši se, kao da je cijenila njegovu
obazrivost.

Dobra je vijest bila da su se sasvim dobro slagali. Bio je zabrinut da će
nakon njene potrebe stvari postati neugodne ili neko sliĉno sranje, ali bili su
poput tima koji je istrĉao maraton, došao do cilja i spremao se na sljedeći
izazov.

»Hoćeš da ti donesem nešto za jelo?«
»Znaš da sam gladna...«
»Onda, hajde gore i lezi, a ja ću ti nešto donijeti.«
»To bi bilo divno – hvala ti.«
Da, bilo je lijepo gledati je kako mu se smiješi svojim toplim osmijehom,
zbog kojeg ju je i zavolio kao obitelj. A dok ju je pratio do dna stubišta, bilo je
dobro uzvratiti istom gestom.
Sve to nestalo je kad se okrenuo od nje. U knjiţnici, ĉija su vrata bila
otvorena, Blay i Saxton su razgovarali. A onda je njegov roĊak ustao i privukao
Blaya u zagrljaj. Dok su njih dvojica stajali ondje, tijelo uz tijelo, Qhuinn je
duboko udahnuo i osjetio da je po njega došla njegova vlastita, mala smrt.

504

Izgleda kako će stvari meĊu njima ovako završiti.
Odvojeni ţivoti, odvojene budućnosti.
Teško je bilo i zamisliti da su sve zapoĉeli nerazdvojni.
Najednom su se Blayeve oĉi susrele s njegovima.
I ono što se u njima ogledalo, pokolebalo je Qhuinna: na tom se licu sjala
ljubav, ĉista ljubav, neukaljana stidljivošću koja je bila velikim dijelom njegove
rezerviranosti.
Blay nije svrnuo pogled.
I prvi put... nije ni Qhuinn.
Nije znao je li prikazani osjećaj bio ovdje radi njegovog roĊaka. Zapiljio se
ravno u Blaya i pustio da mu se na licu prikaţu svi osjećaji koje je skrivao u
srcu.
Jednostavno je pustio da sve to sranje izleti na površinu.
Da, nauĉio je lekciju iz veĉerašnjeg obreda: u treptaju oka moţeš izgubiti
one koje voliš – i mogao se okladiti kako ti onda u mislima sigurno nisu bili
razlozi koji su vas moţda razdvajali. Mislio si o svim razlozima zbog kojih ste
bili zajedno.
I, bez sumnje, poţelio bi da ste imali više vremena. Ĉak i da ste skupa
proveli stoljeća...
Kad si mlad, vrijeme ti je teret, ono što ţeliš skinuti s leĊa da ĉim prije
odrasteš. MeĊutim, to je bila iluzija – kad odrasteš, shvatiš da su sati i minute
jedina dragocjenost koju moţeš imati.
Nitko nije ţivio vjeĉno. I bio je prokleti zloĉin vrijeme uzaludno potrošiti.
Dosta, pomislio je Qhuinn. Dosta izgovora i izbjegavanja, dosta pretvaranja
da si netko drugi, bilo tko drugi.
Ĉak i ako ga odbije, ako se njegov dragocjeni mali ego i njegovo blesavo
srce rasprsnu na milijun komadića, došlo je vrijeme da prekine ovo sranje.
Bilo je vrijeme da bude muţjak.
Kad se Blay uspravio, kao da je primio poruku. Qhuinn je u tom trenutku
nešto pomislio.
Tako je, prijatelju. Naša je budućnost došla.

505

Epilog

Sljedeće veĉeri, Tohrment se prevrnuo na leţaju i pronašao Autumnino tijelo
meĊu plahtama. Bila je topla i voljna kad ju je zajahao, njena bedra
razdvojila su se za njega, njena srţ poţeljela mu je dobrodošlicu kad je duboko
potonuo i poĉeo se gibati unutar nje.

Zajedno su zaspali, utonuli u onu vrstu sna kakva dolazi nakon što završiš
putovanje i dom se napokon ukaţe na horizontu.

»Daj mi svoja usta, moja ţenko«, rekao je njeţnim glasom u mraku.
Kad mu je predala svoje usne, pustio je svojem tijelu da preuzme igru –
orgazam nije bio poput potresa ili eksplozija zvijezda, već sliĉniji valu i
olakšanju napetosti. I kad ju je nastavio jahati u tom laganom ritmu, vodio
ljubav sa svojom Autumn, a iznova se uvjeravao da je ona bila stvarna – da su
njih dvoje bili stvarni.
Kad je sve svršilo, snagom volje upalio je jednu svjetiljku na noćnom
omariću i vrhovima prstiju prelazio preko njenog lica. Naĉin na koji mu se
smiješila totalno ga je uvjerio da je njihov Stvoritelj bio dobronamjeran.
Oni će se zdruţiti, i dodat će njeno ime – ono koje joj je on dao – na svoja
leĊa, odmah ispod Wellsiena. I ona će propisno postati i biti njegova šelan za
cijelu vjeĉnost.
»Ţeliš li nešto pojesti?« šapnuo je.
Još malo njenih osmijeha. »Da, molim.«
»Onda... vraćam se odmah.«
»Ĉekaj, ţelim poći s tobom. Ne znam što ţelim jesti.«
»Pa, idemo dolje zajedno.«
Trebalo im je vremena da se stvarno izvuku iz kreveta, odjenu pidţame i
spuste se niz hodnik s kipovima prema stubištu.
Autumn je zastala na vrhu, kao da se prisjećala prethodne veĉeri i
oklijevala pristupiti igdje blizu toga mjesta – kao da bi je Sjenosvijet opet
mogao usisati.
Kimnuvši joj s razumijevanjem, podigao ju je u svoje naruĉje. »Ja ću te
nositi.«
Pogledala je u njegovo lice, poloţila mu ruku na obraz i nije morala ništa
reći. On je toĉno znao o ĉemu je razmišljala.
»Ni ja takoĊer ne mogu vjerovati da nas je Lassiter spasio«, rekao je.
»Ne bih ţeljela da pati.«

506

»Ni ja. Bio je dobar momak. Pravi anĊeo, kako se ispostavilo.«
Tohr se uputio stubištem, paţljivo koraĉajući pri nošenju dragocjenog
tereta. Pri dnu je zastao da pogleda u jabukovo stablo na podu. Pustio je dvije
ţenke u podnoţju takvog stabla... a sad je bio u poloţaju da jednu od njih nosi
preko stabla natrag – zahvaljujući onom anĊelu koji je nekako uspio izvesti
pravo ĉudo.
Nedostajat će mu taj kurvin sin; doista hoće. I osjećao je vjeĉnu zahvalnost.

Na vratima se glasno i jasno oglasilo zvono.
Namrštivši se, Tohr je pogledao u samostojeći starinski sat pokraj vrata
batlerove smoĉnice. Dva sata poslijepodne? Dovraga, tko bi mogao biti?

Zvonjava se opet oglasila.
Prešavši mozaik, pripravan pozvati svoju Braću ako bude trebao, provirio
je na zaslon.
»Sveca mu...«
»Tko je?«
Tohr je spustio Autumn, oslobodio mehanizam za zakljuĉavanje na
unutarnjim vratima i gurnuo ţenku iza sebe u sluĉaju da dnevna svjetlost uĊe
unutra.
Lassiter je ušetao unutra kao da posjeduje mjesto – šepirio se cijelim
tijelom, osmijeh mu je bio širok i zloĉest, a njegova tamnoplava kosa puna
snjeţnih pahulja.

Dok su Tohr i Autumn piljili u njega razjapljenih usta, podigao je dvije
velike vrećice iz McDonald’sa.

»Donio sam nam Big Macove«, rekao je veselo. »Znam da ti se sviĊaju, zar
ne?«

»Koji vrag...« Tohr je jaĉe stisnuo svoju ţenku – kako su se stvari odvijale
u posljednje vrijeme, svašta se moglo dogoditi. »Što ti radiš ovdje?«

»Ovo je tvoj sretan dan, pizdunu.« AnĊeo je izveo mali okret. Nakit mu je
blještao, a papirnate vrećice su poletjele u zrak. »Ispostavilo se da je ovo test za
troje, i ja sam ga takoĊer poloţio. Istog trenutka kad sam sebe dao u zalog za vas
dvoje, bio sam slobodan – i razmislivši malo o svemu, odluĉio sam da bih radije
bio na zemlji i ĉinio dobra djela, nego boravio gore meĊu oblacima. Baš mi je
krenulo, a ovo suosjećanje mi dobro pristaje. Osim toga, u raju nema Maury.«

»Zbog toga to i jest raj, a ne pakao«, naglasio je Tohr.
»Upravo tako.« AnĊeo je mahnuo vrećicom punom kalorija i masnoća.
»Onda, što kaţete? TakoĊer sam donio i prţene krumpiriće. Ovdje sam bez
sladoleda. Nisam znao koliko dugo će trebati da mi netko otvori vrata, a nisam
ţelio da se otopi.«
Tohr je pogledao u Autumn, a onda su njih dvoje pogledali u anĊela.

507

Kao jedno, istovremeno su mu prišli i zagrlili ga, a on im je uzvratio
zagrljaj. Tko bi to rekao!

»Stvarno mi je drago što je ovo dobro ispalo«, šapnuo je anĊeo sasvim
ozbiljno. »Posebice za vas dvoje.«

»Hvala ti, stari«, rekao je Tohr zauzvrat. »Duţan sam ti uslugu... Sranje,
dugujem ti sve.«

»Ti si sam uĉinio puno toga.«
»Osim onog posljednjeg dijela«, naglasila je Autumn. »Za to si samo ti
zasluţan, Lassitere.«
»Ma daj, tko to uopće broji! Mi smo prijatelji, znaš.«
Troje prijatelja su su se meĊusobno odmaknula i nakon neugodnog trenutka
krenula prema blagovaonici. Kad su sjeli za jedan kraj stola, Lassiter im je
poĉeo dijeliti hranu, a Tohr se morao nasmijati. On i ovaj anĊeo zapoĉeli su s
tim zlatnim polumjesecima... i evo ih opet tu.
»Mnogo je bolje od one špilje, zar ne?« promrmljao je Lassiter kad im je
predao krumpiriće.
Tohr je bacio pogled na Autumn i jednostavno nije mogao povjerovati
koliko su daleko stigli. »Da. Mnogo bolje.«
»Plus, ovo mjesto ima kabelsku.«
Nakon što im je Lassiter namignuo, Tohr i Autumn su se nacerili od
zadovoljstva.
»Ima, anĊele. Itekako ima... Molim te, uzmi daljinski uvijek kad ti
odgovara.«
Lassiter se ugušio od smijeha. »Prokletstvo, doista jesi zahvalan.«
Tohr je gledao u Autumn i shvatio da potvrdno kima glavom. »Moţeš se
kladiti da jesam. Vjeĉno sam ti zahvalan.«
Rekavši to, poljubio je svoju ţenku... i zagrizao u svoj Big Mac.

508