SVINJARIJA
Ta se svinjarija dogodila baš u ono doba kad je počeo onako neodoljivo snažno, dirljivo, naivno i
poletno preporod drage nam domovine, kad su svi njeni dični sinovi težili novoj sudbini i novim
nadama. Tada su, jedne zimske, vedre i studene večeri, već negdje iza jedanaest sati, sjedila tri
neobično ugledna muža u udobnoj i, štoviše, raskošno namještenoj sobi, u divnoj jednokatnici na
Pe-trogradskoj strani, i vodila ozbiljan i neobičan razgovor o vrlo zanimljivoj temi. Sva su trojica
bili generali. Sjedili su za stolićem, svaki u krasnu, meku naslonjaču, i u toku razgovora mirno i
polagano pijuckali šampanjac. Boca je stajala pred njima na stoliću, u srebrnoj posudi s ledom.
Povod je bio taj što je domaćin, tajni savjetnik Stepan Nikiforovič Nikiforov, stari neženja od svojih
šezdeset pet godina, slavio useljenje u netom kupljenu kuću, a ujedno i svoj rođendan koji se
poklopio s tim događajem i koji nikad nije prije slavio. Uostalom, proslava nije bila bogzna kakva;
kao što vidimo, bila su svega dva gosta, nekadašnje kolege gospodina Nikiforova i nekadašnji
njegovi potčinjeni, i to pravi državni savjetnik Semjon Ivanovič Šipulenko, i drugi, isto tako pravi
državni savjetnik, Ivan lijič Pralinski. Obojica su bili došli u devet sati, popili čaj, pa se prihvatili
vina, a znali su da točno u jedanaest i pol treba da pođu kući. Domaćin je oduvijek volio točnost.
Riječ--dvije o njemu. Započeo je bio karijeru kao sitan, siromašan činovnik, mirno je teglio punih
četrdeset pet godina, vrlo je dobro znao dokle će dotjerati, nije mario da skida zvijezde s neba, iako
je već imao dvije, a pogotovo nije volio ni o čemu izricati svoje mišljenje. Bio je pošten, naime, nije
bio prisiljen učiniti ništa osobito nepošteno; nije se ženio jer je bio sebičan; nije bio nipošto glup, ali
nije mario da se razmeće pameću; nikako nije trpio neurednost i ushićivanje, držao je da je
ushićivanje duševna neurednost, a pod stare dane utonuo je sav u nekakvu slatku, lijenu udobnost i
sustavnu osamljenost. Iako je katkad odlazio u pohode boljim ljudima, već od mladih dana nije
podnosio goste u svojoj
kući, a u posljednje se vrijeme, kad ne bi slagao pasijans, zadovoljavao društvom svog stolnog sata i
po cijele je večeri spokojno slušao drijemajući u naslonjaču, njegovo tiktakanje pod staklenim
zvonom na kaminu. Vanjštine je bio vrlo pristojne, vazda izbrijan, činio se mlađi nego što je bio,
dobro se držao i obećavao da će još dugo poživjeti, a vladao se kao pravi gospodin. Imao je prilično
zgodno namještenje, negdje je predsjedavao i nešto potpisivao. Jednom riječju, smatrali su ga za
izvanredna čovjeka. Imao je samo jedan san ili, bolje reći, žarku želju - da ima svoju kuću, i to
gospodsku kuću, a ne makar kakvu. Želja mu se napokon ispunila - izabrao je i kupio kuću na
Petrogradskoj strani, doduše podalje, ali kuću s vrtom, i to lijepu kuću. Novi je gazda držao da je i
bolje što stanuje malo dalje — nije rado primao goste, a kad je htio otići nekome ili na posao, imao
je krasnu kočiju čokoladne boje sa dva sjedala, kočijaša Miheja i dva mala ali snažna i lijepa
konjića. Sve je to stekao četrdesetogodišnjom, sitnom štednjom te se od srca svemu tome radovao.
Eto, zato je Stepan Nikiforovič, stekavši kuću i uselivši se u nju, osjetio u svom bezbrižnom srcu
toliko zadovoljstvo da je čak pozvao goste na svoj rođendan, koji je prije brižljivo tajio i od svojih
dobrih znanaca. Jednog je gosta čak pozvao s posebnom namjerom. Sam se nastanio na prvom katu,
a za prizemlje, koje je bilo potpuno jednako sagrađeno i raspoređeno, trebalo je naći stanara. Stepan
Nikiforovič računao je baš na Semjona Ivanoviča Šipulenka i te je večeri čak dva puta navraćao
razgovor na to, ali je Semjon Ivanovič mudro šutio. To je bio čovjek koji se isto tako mukotrpno i
dugotrajno probijao u službi. Kosa i zalisci bijahu mu crni, a lice takvo kao da mu se neprestano
izlijeva žuč. Bio je oženjen, najradije je natmuren sjedio kod kuće, ukućanima je utjerao bio strah u
kosti, služio je samosvjesno, isto je tako dobro znao dokle će dotjerati, a još bolje dokle nikad neće
dotjerati, zasjeo je bio na dobro mjesto i sjedio na njemu vrlo čvrsto. Na nove, tek započete
promjene gledao je ponešto žučljivo, ali se nije previše uznemirivao — bio je vrlo siguran u sebe i
pomalo je podrugljivo i pakosno slušao Ivana Iljiča Pralinskoga kad se raspričao o novim temama.
Uostalom, svi su se bili malo podna-pili, pa se i sam Stepan Nikiforovič spustio na razinu gospodina
Pralinskoga i upustio se s njim u sitnu prepirku oko novih promjena. Nego, da kažemo nekoliko
riječi o presvijetlom gospodinu Pralinskom, pogotovo zato što je upravo on glavni junak naše priče.
Pravi državni savjetnik Ivan Iljič Pralinski bio je tek četiri mjeseca presvijetli, ukratko, bio je mlad
general. I po godinama je
još bio mlad, bilo mu je najviše četrdeset i tri godine, a činio se i mlađi i volio je da se pravi mlađi.
Bio je naočit muškarac, visok, razmetao se lijepim odijelima i istančanom ozbiljnošću u odijevanju,
vrlo je vješto nosio visoko odlikovanje o vratu, još je od malih nogu poprimio bio otmjene manire, a
kako je bio neoženjen, maštao je o bogatoj udavači, i to, štoviše, iz najvišeg društva. O mnogo je
čemu još maštao, iako nije bio nipošto glup. Na mahove je mnogo pričao i čak je rado zauzimao
parlamentarno držanje. Bio je iz dobre kuće, generalski sin i maza, odnjegovan u baršunu i batistu,
odgojen u aristokratskoj školi i, premda nije stekao u njoj veliko znanje, uspio je u službi i dogurao
do generalskog čina. Pretpostavljeni su ga smatrali za sposobna čovjeka i, štoviše, polagali u njega
velike nade. Ipak, Stepan Nikiforovič, pod čijim je starješinstvom počeo služiti i služio gotovo sve
do 'generalskog čina, nikad ga nije smatrao za osobito poslovna čovjeka niti je polagao u njega
ikakve nade, ali mu se sviđalo što je iz dobre kuće, što je imućan, to jest što% ima veliku, vrijednu
kuću s upraviteljem, što su mu rođaci bolji ljudi i što se, povrh toga, umije dobro držati. Stepan
Nikiforovič kudio ga je u sebi što je suviše uobražen i lakouman. I sam Ivan Iljič slutio je kadikad
da je odveć tašt i, štoviše, osjetljiv. Gdjekad ga je, začudo, spopadala nekakva pretjerana obzirnost,
pa i lako kajanje zbog bilo čega. S gorčinom i tajnim bolom u duši pomišljao je kadšto da ne leti baš
tako visoko kako mu se čini. U takvim je časovima zapadao u nekakvu malodušnost, osobito kad bi
mu se hemoroidi upalili, pa je nazivao svoj život une existence manquee1, prestajao vjerovati čak i
u svoje parlamentarne sposobnosti, ali dakako da nije govorio o tome, nazivao je sam sebe
brbljavcem, frazerom, a premda mu je sve to, naravno, služilo na čast, nije mu nimalo smetalo da
nakon pola sata opet digne glavu i da još ustrajnije, još uznositije bodri i uvjerava sam sebe da će se
još uspjeti istaknuti i postati ne samo velikodostojnik nego i državnik kojeg će Rusija dugo pamtiti.
čak su mu se na mahove priviđali i spomenici. Iz ovoga se vidi da je Ivan Iljič visoko pucao, iako je
te svoje neodređene snove i nade krio duboko u sebi, čak u nekakvu strahu. Ukratko, bio je to dobar
čovjek i, štoviše, pjesnik u duši. Posljednjih godina sve su ga češće spopadali bolni časovi
razočaranja. Postao je nekako posebno razdražljiv, nepovjerljiv, i svaki je prigovor bio sklon
smatrati za uvredu. Ali preporod Rusije ulio mu je iznenada velike nade, koje je okrunio generalski
čin. Živnuo je, digao glavu.
1 Promašena egzistencija.
Odjednom je počeo lijepo i mnogo govoriti o najnovijim temama, koje je neobično brzo,
neočekivano i od sveg srca prihvatio. Tr-ažio je priliku da govori, obilazio je po gradu i na mnogim
mjestima uspio izići na glas kao strastven liberal, što mu je neobično laskalo. Te se večeri, pošto je
popio četiri-pet pehara, nekako posebno raspištoljio. Poželio je da u svemu razuvjeri Stepana
Nikiforoviča, koga prije toga nije dugo vidio, a koga je inače uvijek poštovao i, štoviše, slušao.
Smatrao ga je, tko zna zašto, za natražnjaka i neobično ga je žestoko napao. Stepan Nikiforovič
jedva da mu je odgovarao, samo ga je lukavo slušao, iako ga je sama tema zanimala. Ivan se Iljič
žestio i, u žaru tobožnje prepirke, potezao iz pehara češće nego što je trebalo. Tada bi Stepan
Nikiforovič uzeo bocu i odmah mu dolio, što je odjednom, tko zna zašto, počelo vrijeđati Ivana
Iljiča, pogotovo zato što je Semjon Ivanovič Šipulenko, koga je osobito prezirao, pa čak se i bojao
zbog njegova cinizma i pakosti, sjedeći sa strane, podmuklo šutio i smješkao se češće nego što je
bio red. »Sve mi se čini da me drže za šmrkavca« — sunulo je Ivanu Iljiču u glavu.
- Ama, gospodo, vrijeme je, odavno je već vrijeme — nastavio je vatreno. — Isuviše smo zakasnili,
molim lijepo, a po mom mišljenju, humanost je najvažnija, humanost prema podređenima, jer ne
smijemo zaboraviti da su i oni ljudi. Humanost će sve spasiti i sve izvući...
- Hi-hi-hi-hi! - začu sa strane Semjona Ivanoviča.
- A zašto nas vi, zapravo, toliko korite? — usprotivi mu se napokon Stepan Nikiforovič smiješeći
se ljubezno. — Moram priznati, Ivane Iljiču, da nikako ne mogu shvatiti to što nam izvolijevate
objašnjavati. Ističete humanost. To znači čovjekoljublje, nije li tako?
- Pa, recimo, i čovjekoljublje. Ja...
- Dopustite, molim lijepo! Koliko ja mogu suditi, nije riječ samo o tome. čovjekoljublje je uvijek
bilo potrebno. A reforma se ne ograničava samo na to. Pokrenuta su pitanja seljaka, sudova,
gospodarstva, zakupa, morala i... i... nema kraja tim pitanjima, a sve skupa, sve to može izazvati
velike, da tako kažem, potrese. Eto čega smo se mi pribojavali, a ne same humanosti...
- Jest, molim lijepo, posrijedi je nešto dublje - pripomenu Semjon Ivanovič.
- Sve mi je to jasno, i dopustite da vam napomenem, Semjone Ivanoviču, da nipošto neću da
zaostanem za vama u duboku shvaćanju našeg položaja — pripomenu Ivan Iljič zajedljivo i odviše
oštro. - Ali, svejedno, bit ću toliko slobodan da i vama, Stepane Nikiforoviču, napomenem da me ni
vi niste potpuno shvatili...
— Nisam.
— Ja se, međutim, upravo pridržavam ideje, i svuda je provodim u djelo, da humanost, i to baš
humanost prema podređenima, od činovnika do pisara, od pisara do sluge, od sluge do seljaka,
humanost nam, velim, može poslužiti, da tako kažem, kao ugaoni kamen predstojećih reformi i,
uopće, za obnovu. Zašto? Zato. Uzmite ovaj silogizam - ja sam human, pa me, dakle, vole. Vole me,
imaju, dakle, povjerenje u mene. Imaju povjerenje pa mi, dakle, vjeruju; vjeruju mi, pa me, dakle,
vole... odnosno, ne, htio sam reći, ako vjeruju meni, onda će vjerovati i u reformu, shvatit će, da
tako kažem, samu srž promjena, zagrlit će se, da tako kažem, u duševnom smislu, i riješiti sve skupa
prijateljski i temeljito. Što se vi smijete, Semjone Ivanoviču? Nije vam nešto jasno?
Stepan Nikiforovič šutke uzvi obrvama; čudio se.
— čini mi se da sam malo previše popio — pripomenu Semjon Ivanovič jetko - pa malo teško
shvaćam. Nekako mi se um pomutio, molim lijepo.
Ivana Iljiča kao da nešto štrecnu.
— Nećemo uspjeti — izusti odjednom Stepan Nikiforovič nakon kraćeg razmišljanja.
— Kako to mislite da nećemo uspjeti? - priupita Ivan Iljič, čudeći se nenadanoj i odsječnoj
napomeni Stepana Nikiforoviča.
— Tako, nećemo uspjeti.
Stepan Nikiforovič nije, očito, htio obrazlagati svoje riječi.
— Da vi to ne ciljate na novo vino i nove mjehove ? — odvrati Ivan Iljič pomalo podrugljivo. - Ma
kakvi, molim lijepo, ja za sebe jamčim!
U taj tren sat odbi jedanaest i pol.
— čovjek se zasjedne, al treba i poći — reče Semjon Ivanovič spremajući se da ustane. Ali ga Ivan
Iljič preduhitri, brže-bolje ustade od stola i uze sa kamina svoju šubaru od samurovine. Držao se
nekako uvrijeđeno.
— Pa šta, Semjone Ivanoviču, hoćete li razmisliti? - priupita Stepan Nikiforovič ispraćajući goste.
— A, što se tiče stana? Razmislit ću, razmislit, molim lijepo.
— A kad razmislite, javite mi što prije!
— A vi neprestano o poslovima? - pripomenu gospodin Pralin-
Aluzija na riječi iz Evanđelja: »Niti se lijeva vino novo u mjehove stare.« (Matej, gl. 9, 17).
11
L
ski ljubezno, čak nekako dodvorljivo, vrteći u ruci šubaru. činilo mu se da ga malo zanemaruju.
Stepan Nikiforovič uzvi obrvama i ušutje, pokazujući time da ne zadržava goste. Semjon se
Ivanovič brže-bolje oprosti s njim.
»Ha... dobro... neka vam bude... kad ne shvaćate običnu ljubeznost« - zaključi u sebi gospodin
Pralinski i nekako osobito slobodno pruži ruku Stepanu Nikiforoviču.
U predsoblju se Ivan lijič umota u svoju laku i skupocjenu bundu, trudeći se, tko zna zašto, da ne
gleda iznošenu rakunovu bundu Semjona Ivanića, pa obojica pođoše niza stube.
- Naš se stari kanda uvrijedio - reče Ivan Iljič Semjonu Iva-niču, koji je šutio.
- Nije, a i zašto bi? - odgovori onaj mirno i hladno. »Ulizica«! - pomisli Ivan Iljič.
Iziđoše na ulazne stepenice. Primaknuše im se saonice Semjona Ivanoviča s neuglednim zelenkom.
- Do vraga! A kud se djenuo Trifon s mojom kočijom! -uzviknu Ivan Iljič, ne videći nigdje svoju
ekipažu.
Pogledaše amo-tamo, ali kočije nije bilo. Sluga Stepana Nikifo-roviča nije imao pojma gdje je
kočija. Zapitaše i Varlama, kočijaša Semjona Ivanića, i dobiše odgovor da je neprestano bio tu, pa i
kočija je bila tu, a sad ih eto, nema.
- Svinjarija! - izusti gospodin Šipulenko. - Hoćete li da vas odvezem?
- Što je svijet nepošten! - uzviknu gospodin Pralinski razjareno. - Molio me, hulja, da ga pustim na
svadbu, ovdje negdje na Petrogradskoj, nekakva mu se kuma udaje, vrag je odnio! Strogo sam mu
zabranio da se miče odavde. I eto, kladio bih se da je tamo otišao!
- Pa zbilja je tamo otišo, molim lijepo - pripomenu Varlam. -Al je obećo da će se začas vratit,
taman kad bude trebalo.
- Tako, dakle! Kao da sam predosjećao. Uh, što ću ga!
- Radije dajte da ga dva-tri puta dobro izbatinaju na policiji, pa će već izvršavati naređenja - reče
Semjon Ivanič pokrivajući gunjem noge.
- Ne uznemiravajte se, molim vas, Semjone Ivaniću!
- Nećete, dakle, da vas odvezem?
- Sretan vam put, merci1.
Semjon se Ivanič odveze, a Ivan Iljič pođe pješice drvenim nogostupom, prilično srdit.
Hvala.
U
- E, čekaj samo, dat ću ja tebi, lopužo! Idem baš pješice da osjetiš, da se uplašiš! Kad se vrati, čut će
da mu je gospodin otišao pješice... hulja jedna!
Ivan Iljič nije još nikad toliko psovao, ali je bio bijesan kao ris, a joŠ mu je i u glavi šumilo. Inače
nije često pio, pa je onih pet-šest pehara počelo brzo djelovati. A noć je bila čarobna. Bilo je
studeno ali neobično tiho, bez vjetra. Nebo je bilo vedro, zvjezdano. Uštap je obasipao zemlju
blijedim srebrnim sjajem. Bilo je toliko lijepo da je Ivan Iljič, nakon pedesetak koraka, gotovo i
smetnuo s uma svoju nevolju. Bilo mu je nekako osobito ugodno. Osim toga, raspoloženje se u
podnapitih ljudi vrlo brzo mijenja. čak su mu se počele sviđati neugledne drvene kućice u pustoj
ulici.
»Baš je sjajno što sam pošao pješice« - mislio je. - »Trifonu će ovo biti lekcija, a meni pravi užitak.
Zbilja bi trebalo češće pješačiti. Pa što? Na Velikom ću prospektu lako naći fijaker. Krasne li noći!
Gle Samo ove kućice! Bit će da ovdje stanuju mali ljudi, činovnici... možda i trgovci... e, taj Stepan
Nikiforovič! I kakvi su sve to natražnjaci, stari mamlazi! Baš su mamlazi, c'est le mot*. Uostalom,
pametan je čovjek, ima onaj bon sens1, trijezno, praktički rasuđuje o svemu. Ali su pravi starci,
pravi starci! Nemaju onog... kako da kažem... Ama, nemaju nečeg... Nećemo uspjeti! Što je htio
time reći? čak se zamislio kad je to rekao. Uostalom, uopće me nije shvatio. A kako to ne može
shvatiti? To je teže ne shvatiti, nego shvatiti. A najvažnije je to što sam u to uvjeren, duboko
uvjeren. Humanost... čovjekoljublje. Vratiti čovjeka samom sebi... obnoviti mu osobno
dostojanstvo, a onda... s gotovom građom pristupiti poslu. čini se da je to bar jasno! Jest, molim
lijepo! Ama, dopustite, presvijetli, uzmimo ovaj silogizam - susrećemo, na primjer, činovnika,
siromašna činovnika, zatucana. ,Pa, dobro... tko si ti?' On odgovara: ,činovnik'. U redu, činovnik.
Dalje: ,A kakav činovnik?' On odgovara: takav i takav, veli, činovnik. ,Radiš?' - ,Radim!' - ,Hoćeš li
da budeš sretan?' - ,Hoću.' - ,Što ti treba za sreću?' - ,To, to i to,' - ,A zašto?' - ,Zato što...' I eto,
čovjek me razumije od prve riječi -čovjek je moj, ulovio sam ga, tako reći, u mrežu, i radim s njim
što me volja, naime, za njegovo dobro. A gadan je čovjek onaj Semjon Ivanič! I kakva mu je gadna
njuška... ,Dajte da ga izbatinaju na policiji,' to je rekao meni uprkos. - E, baš neću, batinaj ti, a ja
neću, ja ću Trifona riječju pogoditi, prijekorom ću ga pogoditi,
1 To je prava riječ.
2 Zdravi razum.
11
osjetit će on to. Što se tiče šiba, hm... to pitanje još nije riješeno, hm... A da navratim do Emeranse?
- Uh, k vragu, prokleti nogostup! — uzviknu pošto se spotakao. — »I to mi je prijestolnica!
Kultura! Mogao bi čovjek i nogu slomiti. Hm. Mrzak mi je taj Semjon Ivanić; odvratna njuška. Ono
se on meni kesio kad sam rekao da će se ljudi zagrliti u duševnom smislu. Pa i zagrlit će se, a šta je
tebe to briga! Tebe, bome, neću zagrliti; prije bih seljaka... Sretnem li seljaka, i s njim ću
porazgovarati. Uostalom, pijan sam pa se, možda, nisam dobro izrazio. Možda se ni sad dobro ne
izražavam... Hm. Nikad više neću piti. Navečer se izbrbljaš, a ujutro se kaješ. Ma šta, uopće ne
teturam, lijepo hodam... A, uostalpm, svi su oni lupeži!«
Tako je razmišljao Ivan Iljič, isprekidano i nesuvislo, koračajući i dalje pločnikom. Svježi je zrak
djelovao na nj i, tako reći, rastresao ga. Nakon pet-šest minuta zacijelo bi se bio smirio i
zadrijemao. Ali odjednom, gotovo na dva koraka od Velikog prospekta, začu glazbu. Osvrnu se. Na
drugoj strani ulice, u vrlo trošnoj ali dugačkoj drvenoj prizemnici, pirovali su naveliko, gudile su
gusle, brenčao kontrabas i cilikala flauta nekakav veseli kadrilni motiv. Pod prozorima je stajala
publika, uglavnom žene u vatiranim zimskim kaputima, ubrađene rupcima; upinjale su se da vide
štogod kroz pukotine kapaka. Vidjelo se da je tu veselo. Topot plesača dopirao je na drugu stranu
ulice. Ivan Iljič opazi nedaleko od sebe policajca i priđe mu.
— Je li, brate, čija je to kuća? — upita ga i malko rastvori skupocjenu bundu, upravo toliko da
policajac primijeti visoko odlikovanje o njegovu vratu.
— činovnika Pseldonimova, legistratora — odgovori policajac i isprsi se, jer je umah zapazio
orden.
— Pseldonimova? Oho! A što, ženi se?
— Ženi se, vaša visosti, kćerkom titularnog savjetnika. Mleko-pitajev, titularni savjetnik... radio je
u poglavarstvu. Ovu kuću daju uz mladu, molim lijepo.
— Onda je to već Pseldonimovljeva kuća, a ne Mlekopitajeva?
— Pseldonimovljeva, vaša visosti. Bila je od Mlekopitajeva, a sad je od Pseldonimova.
— Hm. Pitam te to, brate, zato što sam mu ja predstojnik. Ja sam general baš u tom uredu gdje radi
Pseldonimov.
— Razumijem, presvijetli gospodine.
Policajac se posve ukruti, a Ivan Iljič kao da se nešto zamisli. Stajao je i razmišljao... Jest,
Pseldonimov je zaista iz njegova ureda, baš iz njegova
14
odjela, dobro ga se sjeća. Niži je činovnik, s plaćom od deset rubalja na mjesec. Budući da je
gospodin Pralinski tek nedavno preuzeo taj odjel, nije mogao još dobro zapamtiti sve podređene, ali
je Pseldonimova upamtio baš zbog njegova prezimena. Ono mu je otprve bilo udarilo u oči tako da
je odmah zaželio da pogleda malo bolje nosioca takva prezimena. Još se i sad sjećao vrlo mlada
čovjeka, dugačka kukasta nosa, svijetloplave kovrčave kose, slabunjava i slabo ishranjena, u groznu
mundiru i još groznijim, upravo nedoličnim hlačama. Sjećao se kako mu je tada prominula glavom
misao: ne bi li dodijelio tom siromašku o blagdanu desetak rubalja da se malo dotjera? Ali, kako je
lice tog siromaška bilo isuviše skrušeno, a vanjština toliko odbojna da je čak izazivala gađenje, ta se
dobra misao isparila nekako sama od sebe, pa je Pseldonimov ostao bez nagrade. Zato ga je još više
iznenadio taj isti Pseldonimov kad je prije nepuni tjedan dana podnio molbu da mu se odobri
ženidba. Ivan Iljič se sjećao da nekako nije našao vremena da se potanje pozabavi tom molbom, te
da ju je riješio olako, na brzinu. Ali se svejedno dobro sjećao da će Pseldonimov uz ženu dobiti i
drvenu kuću i četiri stotine rubalja u gotovu; ta ga je pojedinost već tada iznenadila; sjećao se da se
čak malo i našalio na račun vezanja prezimena Pseldonimov s prezimenom Mlekopitajev. Svega se
toga sad jasno prisjetio.
Prisjećao se i sve se više premišljao. Poznato je da nam gdjekad cijele prosudbe prominu u tren oka
glavom, u obliku nekakvih osjećaja, a da ih i ne prevedemo na ljudski jezik, a kamoli na književni.
Ali, mi ćemo se potruditi da prevedemo sve te osjećaje našeg junaka i predočimo čitaocu bar samu
bit tih osjećaja, to jest ono što je u njima bilo najvažnije i posve vjerodostojno. Jer, mnogi naši
osjećaji, kad se prevedu na obični jezik, nisu nimalo vjerodostojni. Eto, zato nikad i ne izlaze na
vidjelo, iako ih ima u svakoga. Dakako da su osjećaji i misli Ivana Iljiča bili ponešto nesuvisli. Ali
već znate koji je tome bio razlog.
»Eto na!« — prolazilo mu glavom. — »Svi mi samo pričamo, pričamo, a kad dođe do djela, šipak!
Evo, na primjer, uzmimo baš ovog Pseldonimova — vratio se maloprije s vjenčanja uzbuđen, pun
nade, očekujući slasti... Ovo je jedan od najblaženijih dana u njegovu životu... Sad se bakće s
gostima, priredio je gozbu, skromnu, siromašnu, ali veselu, radosnu i iskrenu... Što bi bilo kad bi
znao da u ovom trenutku ja, ja, njegov predstojnik, njegov vrhovni starješina, stojim evo ovdje pred
njegovom kućom i slušam njegovu glazbu! Pa zbilja, što bi on? Ama, što bi on kad bih ja sad, ni pet
ni šest, ušao unutra? Hm... Dakako, najprije bi
,15
se prepao, zanijemio od zaprepaštenja. Doveo bih ga u nepriliku, pokvario bih, možda, sve... Jest,
tako bi svakako bilo kad bi se pojavio bilo koji drugi general, ali ne ja... U tome baš i jest vic, bilo
koji drugi, samo ne ja...«
<>Jest, Stepane Nikiforoviču! Maloprije me niste razumjeli, a evo vam gotov primjer!«
•Jest, molim lijepo. Svi mi trubimo o humanosti, ali nismo kadri izvesti junačko djelo, pothvat.«
-Kakvo junačko djelo? Prosudite i sami — u sadašnjem stanju odnosa između svih članova društva
da se ja, ja pojavim poslije ponoći na svadbi svoga potčinjenog, registratora, koji ima deset rubalja
plaće, kakva bi zbrka nastala, kakav vrtlog misli, posljednji dan Pompeja, pakao! To nitko ne bi
shvatio. Stepan Nikiforo-vič će i umrijeti a da to neće shvatiti. Pa sam je rekao: nećemo uspjeti.
Jest, ali to govorite vi, stari ljudi, paralizirani i zaostali ljudi, a ja ću u-spje-ti! Ja ću pretvoriti
posljednji dan Pompeja u najdraži dan moga potčinjenog, a luđački postupak u normalan,
patrijarhalan, uzvišen i ćudoredan. Kako? Tako, lijepo. Izvolite poslušati...«
->Pa dobro... evo, recimo, ulazim, oni su zaprepašteni, prestaju plesati, gledaju me izbezumljeno,
uzmiču. U redu, molim lijepo, ali se ja baš tada iskazujem - prilazim pravo uplašenom Pseldoni-
movu i, smiješeći se najprijaznije, kažem mu sasvim običnim riječima: ,Tako i tako,' velim, ,bio
sam kod presvijetlog Stepana Nikiforoviča. Valjda ga poznaješ, tu, iz susjedstva...' A onda im onako
uzgred, u šaljivu tonu, ispričam kako me Trifon ostavio. S Trifona prijeđem na to kako sam pošao
pješice... ,Pa eto, čujem glazbu, raspitam se kod policajca i čujem da se ti, brate, ženiš. Pa hajde,
velim u sebi, da svratim k svom službeniku, da vidim kako se moji činovnici vesele i... žene. Pa,
nećeš me valjda sad otjerati!' Otjerati! Kakve li riječi potčinjenome! Vraga će me otjerati! Rekao
bih da će se izbezumiti, poletjeti da me posjedne u naslonjač, uzdrhtati od ushićenja, štoviše, neće
znati ni što bi u prvi mah!...«
->E pa, što može biti jednostavnije i ljepše od takva postupka! A zašto sam ušao? To je drugo
pitanje! To je već, da tako kažem, moralna strana tog postupka. To je baš ono glavno!«
•Hm ... Što sam ono mislio? Ah, da!«
"E, pa naravno, posjest će me uz najuglednijega gosta, uz nekakva titularnog savjetnika ili rođaka,
umirovljenog kapetana druge klase i crvena nosa... Sjajno je Gogolj opisao te tipove. E, pa upoznat
ću se, dakako, s mladom, pohvalit ću je, ohrabrit ću
16
goste. Zamolit ću ih neka se ne ustručavaju, neka se vesele, neka i dalje plešu, šalit ću se, smijat ću
se, jednom riječju, bit ću prijazan i mio. Ja sam uvijek prijazan i mio kad sam zadovoljan sam
sobom ... Hm... ali je istina da sam još, čini mi se, malo, kako da kažem... naime, nisam pijan, nego
onako.. -¦«
¦>... Dakako, kao pravi gospodin, razgovaram s njima kao sa sebi ravnima i ne tražim od njih ama
baš nikakvih znakova pažnje... Ali, što se tiče morala, to je već nešto drugo - oni će to shvatiti i
ocijeniti kako treba... Moj će postupak probuditi u njih plemenitost... I tako ću posjediti pola sata...
čak i sat. Otići ću, dakako, prije same večere, a oni će se užurbati, ispeći, ispržiti koješta, duboko mi
se klanjati, ali ću popiti samo jedan pehar, čestitati im, a večeru ću odbiti. Reći ću — poslovi! A čim
izgovorim: ,poslovi', svima će odjednom lica postati stroga i puna poštovanja. Tako ću ih obzirno
podsjetiti na to da medu nama ipak ima neka razlika, molim lijepo. Kao zemlja i nebo. Ne bih im to
htio utuvljivati u glavu, ali treba, ipak... čak je i u moralnom smislu to nužno, što god mi pričali.
Uostalom, odmah će se i osmjehnuti, čak ću se, možda, i nasmijati, pa će se svi opet osokoliti... Još
ću se malo našaliti s mladom; hm... dapače, evo što ću - natuknut ću da ću opet doći točno za devet
mjeseci kao kum, he-he! A ona će sigurno dotle roditi. Pa oni se rasplođuju kao zečevi! Nato će se
svi grohotom nasmijati, a mlada će pocrvenjeti; nježno ću je poljubiti u čelo, čak ću je blagosloviti
i... i sutra će već svi u uredu znati za moj pothvat. Sutra ću opet biti strog, sutra ću opet biti
nepopustljiv, pa i neumoljiv, ali će već svi znati kakav sam, zapravo. Znat će me u dušu, znat će ono
najvažnije: ,Strog je šef, ali je duša od čovjeka!' I eto, pobijedio sam, ulovio sam ih nekakvim
sitnim postupkom koji vama ne bi ni pao na pamet, već su moji, ja sam otac a oni djeca... Deder,
presvijetli Stepane Nikiforoviču, učinite vi tako nešto...«
-... Ama, znate li vi, shvaćate li da će Pseldonimov svojoj djeci pričati kako je sam general bio
prisutan, pa i pio na njegovoj svadbi! A ta će djeca opet pričati svojoj djeci, a oni opet svojoj
unučadi, kao nekakvu svetinju, kako ih je velikodostojnik, državnik (dotle ću biti sve to)
udostojao... i tako dalje, i tako dalje. Ama, ponižena ću čovjeka moralno uzdići, vratit ću mu
dostojanstvo ... Pa on prima svega deset rubalja na mjesec!... A učinim li to pet puta, ili deset puta,
ili nešto tome slično, postat ću posvuda omiljen... Svima ću se urezati u srce, i sam vrag zna što se
sve može poslije iz toga izleći, iz te omiljenosti...«
Tako, ili tako nekako, prosuđivao je Ivan Iljič (gospodo, što sve
17 ,
čovjek ponekad ne govori u sebi, a pogotovo u takvu ekscentričnu raspoloženju!). Sve su mu te
misli prominule glavom u otprilike pola minute i, naravno, možda bi se bio zadovoljio tim snohvati-
cama i, posramivši u duhu Stepana Nikiforoviča, otišao lijepo kući i legao u postelju. I dobro bi
učinio! Ali je sva nevolja u tome što je bio ekscentrično raspoložen.
Odjednom su mu se, u tom trenutku, kao za pakost, u raspalje-noj mašti ocrtala zlurada lica Stepana
Nikiforoviča i Semjona Ivanoviča.
— Nećemo uspjeti! — ponovio je Stepan Nikiforovič smješkajući se s visoka.
— Hi-hi-hi! — pratio ga je Semjon Ivanovič svojim neobično gadnim smijehom.
— E pa, da vidimo hoćemo li uspjeti ili nećemo! — reče Ivan Iljič odrješito i čak se zažari u licu.
Siđe s drvenog nogostupa i čvrstim se koracima uputi preko ulice ravno u kuću svoga podređenog,
registratora Pseldonimova.
Vodila ga je njegova zvijezda. čilo uđe na otvorena vratašca u dvorište i prezirno odgurnu nogom
kudrava i sipljiva psića, koji mu je poletio među noge, promuklo lajući. Drvenom stazicom dođe do
natkrivenog ulaza, što je bio isturen na dvorište kao stražarnica, i uspe se uz tri trošne drvene
stepenice na majušni trijem. Iako je tu negdje u kutu gorio komadić lojanice, ili nešto nalik na
uljanicu, to nije pomoglo Ivanu Iljiču da onako, u kaljačama, ne stane lijevom nogom u hladetinu
ostavljenu tu da se stine. Ivan se Iljič sagnu i, pogledavši radoznalo, opazi da su tu još neke dvije
zdjele s nekakvim želeom, i još dva kalupa, očito s kremom. Zgažena ga je hladetina malko smela, i
u jednom djeliću sekunde pomisli da odmah klisne. Ali je držao da bi to bilo suviše nečasno.
Zaključivši da ga nitko nije vidio i da na njega neće nitko posumnjati, otare brže-bolje kaljaču da
sakrije tragove, napipa vrata presvučena pustom, otvori ih i nađe se u tijesnu predsoblju. Jedna je
polovica predsoblja bila pretrpana kabanicama, ogrtačima, zimskim kaputima, kukuljicama,
šalovima i kaljačama, a u drugoj su se smjestili svirači — dvije violine, flauta i kontrabas — svega
četiri čovjeka koji su, naravno, bili pokupljeni s ulice. Sjedili su za neobojenim drvenim stolićem,
uz lojanicu, i iz petnih žila cilikali posljednju figuru kadrile. Kroz otvorena vrata vidjeli su se u sobi
plesači, obavijeni prašinom, duhanskim dimom i parom. Bilo je nekako bjesomučno veselo.
Razlijegahu se smijeh, vika i
18
ženska cika. Kavaliri su toptali kao konjanički eskadron. Svu tu galamu nadjačavao je glas voditelja
plesa, vjerojatno neobično neusiljena, pa i raspojasana čovjeka, koji je zapovijedao: »Kavaliri
naprijed, šen de dam1, balanse2!« i tako dalje, i tako dalje. Ivan Iljič pomalo uzbuđen zbaci sa sebe
bundu i kaljače te uđe u sobu sa šubarom u ruci. Uopće više nije razmišljao...
U prvi mah nitko ga nije ni zapazio — svi su još plesali. Ivan Iljič stajao je kao omamljen i nije
mogao ništa pravo razabrati u tom krkljancu. Pred njim su promicale ženske haljine, kavaliri sa
cigaretom u zubima... Promaknu i svijetloplavi šal neke dame i zahvati ga po nosu. Za njom projuri,
u pomamnu zanosu, student medicine razbarušene kose i snažno ga odgurnu u prolazu. Pred očima
mu promaknu i nekakav dugajlija oficir. Netko povika neprirodno piskavim glasom, prelijećući i
topćući s drugima: •>He-e-ej, Pseldonimuška!« Ivan Iljič osjeti pod nogama nešto ljepljivo -
zacijelo su pod ulaštili voskom. U sobi, koja nije, uostalom, bila baš malena, bilo je tridesetak ljudi.
Ali domalo se kadrila završi a gotovo se u isti mah dogodi ono što se Ivanu Iljiču priviđalo dok je
još snatrio na nogostupu. Među gostima i plesačima, koji se još nisu dospjeli ispuhati ni otrti znoj s
lica, prođe nekakav žamor, nekakvo neobično šaputanje. Sve oči, sva lica, počeše se brzo okretati
prema pridošlici. Zatim se svi stadoše odmah pomalo povlačiti i uzmicati. One koji nisu još zapazili
gosta potezali su za odjeću i urazumljivali, pa bi se i oni osvrtali i odmah uzmicali s ostalima. Ivan
Iljič stajao je i dalje na vratima ne mičući se s mjesta, a između njega i gostiju sve se više širio
slobodan prostor, posut nebrojenim papirićima od bombona, ceduljicama i opušcima. Najednom na
taj prostor bojažljivo stupi mlad čovjek u mundiru, kudrave svijetloplave kose i kukasta nosa.
Primicao se pognut, gledajući neočekivanog gosta navlas isto onako kako pseto gleda gospodara
kad ga zove da ga udari nogom.
- Zdravo, Pseldonimove, ne poznaješ me?... — reče Ivan Iljič i u isti mah osjeti da je to rekao
strahovito nespretno; isto tako osjeti da možda u ovom času čini užasnu glupost.
- P-p-pre-svijetli!... - promuca Pseldonimov.
- No, eto, vidiš. Ja sam ti, brate, sasvim slučajno svratio, kao što vjerojatno možeš i sam zamisliti...
Chaine des datnes — figura u kadrili. Balancer- izvoditi u plesu tzv. »lebdeći korak«.
Ali Pseldonimov, očito, nije mogao ništa zamisliti. Stajao je izbuljenih očiju, u strahovitoj
nedoumici.
- Pa nećeš me valjda sad otjerati... Bilo ti drago ili ne bilo, primaj gosta!... - produži Ivan Iljič,
osjećajući da mu zbunjenost graniči s nedoličnom slabosti. Htio bi se osmjehnuti, a ne može, i sve
mu je teže i gotovo nemoguće da ispriča onu'šaljivu zgodu o Stepanu Nikiforoviču i Trifonu. A
Pseldonimov, kao za pakost, nikako da se snađe nego i dalje bulji u njega kao tele u šarena vrata.
Ivana Iljiča nešto štrecnu, osjeti da će nastati nevjerojatna zbrka, samo ako ovo potraje još koji
trenutak.
- Ako sam vam na smetnju... otići ću! — jedva izgovori, a jedna mu žilica zaigra pri desnom kutu
usana.
Ali se Pseldonimov već pribrao...
- Presvijetli, zaboga, molim vas lijepo... čast mi je... -promrmlja klanjajući se užurbano. —
Izvolte sjesti, molim lijepo...
I, pošto se još više pribrao, poče objema rukama pokazivati na divan, od kojeg su bili odmaknuli
stol radi plesa.
Ivan Iljič odahnu i sjede na divan; odmah netko poletje da primakne stol. On se letimice osvrnu i
opazi da samo on sjedi, a svi drugi stoje, pa i dame. Loš znak. Ali još nije bilo vrijeme da ih
upozorava i hrabri. Gosti su svejednako uzmicali, a pred njim je neprestano stajao samo pogrbljeni
Pseldonimov, koji još ništa nije shvaćao a pogotovo se nije osmjehivao. Bilo je gadno, ukratko,
našem je junaku u tom trenutku bilo tako teško pri duši da se zaista njegov harun-al-rašidovski
upad, iz principa, u kuću njegova podređenog, mogao smatrati za pravi pothvat. Ali, iznenada se uz
Pseldonimova stvori nekakva sitna figura i poče se klanjati. Na svoje neizrecivo zadovoljstvo, pa i
na sreću, Ivan Iljič odmah prepozna načelnika odsjeka iz svog ureda, Akima Petroviča Zubi-kova,
koga nije, naravno, bogzna kako poznavao, ali je znao da je vrijedan i poslušan činovnik. Ivan Iljič
odmah ustade i pruži ruku Akimu Petroviču, čitavu šaku, a ne samo dva prsta. Ovaj je prihvati
objema rukama, iskazajući mu najdublje poštovanje. General je likovao, sve je bilo spašeno.
I zaista, sad Pseldonimov nije više bio, da tako kažemo, druga ličnost nego tek treća. Ivan Iljič
mogao je ispričati onu svoju zgodu samom načelniku odsjeka, smatrajući ga, u nuždi, za znanca,
čak i za dobra znanca, a Pseldonimov je dotle mogao samo šutjeti i premirati od strahopoštovanja.
Prema tome, pristojnost je sačuvana. A ona je zgoda bila prijeko potrebna, Ivan Iljič je to slutio, jer
je vidio da svi gosti nešto očekuju, da su se na oboja vrata
nagurali čak i svi ukućani, i samo što se ne penju jedno drugome na leđa da ga što bolje vide i čuju.
Jedino je bilo nezgodno što načelnik odsjeka, glup kakav je bio, nikako da sjedne.
— Pa što ne sjednete! - reče Ivan Iljič pokazujući mu nespretno na mjesto pokraj sebe na divanu.
— Ta, molim vas... mogu ja i ovdje, molim lijepo...
I Akim Petrovič brzo sjede na stolac što mu ga strelovito podmetne Pseldonimov, koji je i dalje
tvrdoglavo stajao.
— Zamislite što mi se dogodilo — poče Ivan Iljič obraćajući se samo Akimu Petroviču ponešto
drhtavim, ali već neusiljenim glasom. Otezao je i sjeckao riječi, posebno naglašavao neke slogove,
glas a izgovarao nekako kao e, ukratko, i sam je osjećao i znao da se prenemaže, ali više nije mogao
potpuno vladati sobom, jer je nekakva vanjska sila djelovala na njega. Strahovito je mnogo i bolno
pojmio u tom trenutku. — Zamislite što mi se dogodilo, upravo dolazim od Stepana Nikiforoviča
Nikiforova, možda ste čuli za njega, tajni savjetnik... Znate... u onoj komisiji...
Akim Petrovič nagnu se smjerno cijelim tijelom, kao da veli: "Kako ne bih čuo, molim lijepo«.
— On ti je sad susjed — nastavi Ivan Iljič obraćajući se na trenutak, reda i neusiljenosti radi,
Pseldonimovu, ali se brzo okrenu od njega, jer je u Pseldonimovljenim očima začas pročitao da je
njemu to potpuno svejedno. — Stari je, kao što znate odvajkada sanjao da kupi kuću... Pa ju je i
kupio. I to prekrasnu kuću. Da... A danas mu je baš i rođendan; doduše, dosad ga nije nikad slavio,
čak ga je i tajio od nas i nijekao iz škrtosti, he-he, a sad se toliko obradovao novoj kući da je pozvao
mene i Semjona Ivanoviča. Poznajete ga, Šipulenka?
Akim Petrovič se opet nagnu. Usrdno se nagnu! Ivan Iljič se donekle utješi. A već je pomišljao da se
načelnik odsjeka možda i dosjetio da je on u ovom času jedini oslonac presvijetlome. To bi bilo
najgadnije od svega.
— I tako, posjedili mi utroje, iznio nam on šampanjca, porazgovarali o poslovima... Znate, o ovom
i o onom... o pro-ble-mima... čak smo se malo i prepirali... He-he!
Akim Petrovič smjerno uzvi obrvama.
— Ali nije o tome riječ. Oprostim se napokon s njim, starac se drži reda, rano liježe, znate, godine
su tu. Kad iziđem... a mog Trifona nema! Zabrinem se, pitam: »Kud je Trifon s kočijom?« I tako
doznam da se ponadao da ću ja zasjesti, pa otišao lijepo na svadbu nekakvoj svojoj kumi ili sestri...
bog bi ga znao kome. Ovdje negdje na Petrogradskoj strani. Pa usput i kočiju odvezao.
.................................................... 71
General opet iz pristojnosti zirnu na Pseldonimova, a ovaj se odmah pogrbi, ali ne onako kako je
general želio. »Nema taj osjećaja, srca« — pomisli general.
— Ma nemojte! - izusti zgranuti Akim Petrovič. Tihi žamor čuđenja prođe među svima.
— Možete zamisliti u kakvu sam se položaju našao. — Ivan Iljič zirnu na sve prisutne. — Što sam
mogao, pošao sam pješice. Mislim, doći ću nekako do Velikog prospekta pa ću tamo naći nekakve
taljige... he-he!
— Hi-hi-hi! — odazva se smjerno Akim Petrovič. Ponovo žamor, ali sad već veseliji, prođe među
prisutnima. U taj čas prasnu cilindar na zidnoj svjetiljci. Netko se zdušno lati da popravi svjetiljku.
Pseldonimov se bio stresao i strogo pogledao svjetiljku, ali se general nije ni osvrnuo na to, pa se
svi umiriše.
— I tako idem ja... a noć divna, mirna! Odjednom začujem glazbu, cupkanje, plešu negdje.
Raspitam se kod redara, a ono — Pseldonimov se ženi. Pa ti, brate, priređuješ balove da se cijela
Petrogradska strana ori? Ha-ha — obrati se najednom opet Pseldo-nimovu.
— Hi-hi-hi! Tako je, molim lijepo... — oglasi se Akim Petrovič. Gosti se ponovo uskomešaše,
ali je najgluplje bilo to što se Pseldonimov, premda se i opet poklonio, nije ni ovaj put osmjehnuo,
baš kao da je odrvenio.
»Ma ovo je prava pravcata budala!« — pomisli Ivan Iljič. — ¦>Samo kad bi se magarac malo
osmjehnuo, sve bi pošlo kao po loju.« Nestrpljenje mu je uzburkalo srce.
— Pa mislim, hajde da svratim do svog službenika. Neće me valjda otjerati... bilo ti drago ili ne
bilo, primaj gosta! Nego, brate, molim te, oprosti! Ako sam na smetnju, otići ću... Ta svratio sam
samo da malo pogledam...
Ali malo-pomalo počeli su se već svi gibati. Akim Petrovič držao se slatko, kao da veli: »Kako
možete vi, presvijetli, biti na smetnju?« Svi se gosti uskomešaše i počeše pokazivati prve znakove
neusiljenosti. Gotovo su sve dame već posjedale. Dobar i povoljan znak. One malo hrabrije hladile
su se rupčićima. Jedna od njih, u pohabanoj baršunskoj haljini, rekla je nešto navlas glasno. Oficir
kome se obratila zaustio je da joj odgovori također malo glasnije, ali kako su samo njih dvoje
glasno govorili, zastade u riječi. Muškarci, mahom pisari i dva-tri studenta, zgledali su se kao da
potiču jedan drugog da se oslobode, nakašljavali su se i čak se odmicali po dva koraka svaki na
drugu stranu. Uostalom, nitko se nije osobito snebivao, samo što su svi bili nekako divlji i gotovo
je svak kradom neprijateljski gledao osobu koja je upala među njih da im pokvari veselje. Oficir se
posramio svoje malodušnosti pa se poče polako primicati stolu.
— Ama, slušaj, brate, dopusti da te upitam kako ti je ono krsno ime? - priupita Ivan Iljič
Pseldonimova.
— Porfirij Petrov, presvijetli - odgovori Pseldonimov izbečenih očiju, kao da je na smotri.
— Pa upoznaj me, Porfirije Petroviču, sa svojom mladom ženom ... Odvedi me do nje... ja...
I pokaza želju da ustane, ali Pseldonimov jurnu glavom bez obzira u gostinsku sobu. Uostalom,
mlada je stajala već na vratima, ali čim je čula da je o njoj riječ, požurila je da se sakrije. Nakon
jedne minute Pseldonimov je dovede držeći je za ruku. Svi se razmaknuše da ih propuste. Ivan Iljič
svečano ustade i obrati joj se smiješeći se što je ljubeznije mogao:
— Vrlo, vrlo mi je drago — izusti i nakloni se otmjeno — pogotovo na ovakav dan ...
Previjano se osmjehnu, a dame se ugodno uzbudiše.
— Sarme1 — izusti gotovo glasno dama u baršunskoj haljini. Mlada je pristajala Pseldonimovu.
Bijaše to suhonjava ženskica,
od svega sedamnaest godina, blijeda, vrlo sitna lica i šiljasta nosića. Njene sitne i hitre oči nisu
uopće bile zbunjene, štoviše, gledale su netremice i čak odavale nekakvu zloću. Pseldonimov ju je,
očito, uzeo zbog ljepote. Bila je u bijeloj muselinskoj haljini kroz koju se nazrijevala ružičasta
podsuknja. Vrat joj je bio tanak, tijelo pileće, kosti istršale. Na generalov pozdrav nije znala ništa
odgovoriti.
— Pa mlada ti je vrlo zgodna — nastavi on u po glasa, obraćajući se tobože samo Pseldonimovu,
ali tako da ga i ona čuje. Pseldonimov, međutim, nije ni sad ama baš ništa odgovorio, čak se ovaj
put nije ni pomaknuo. Ivanu se Iljiču, štoviše, učinilo da mu je u očima zapazio nešto hladno,
pritajeno, čak nešto podmuklo, osobito, zloćudno. Ipak, trebalo je pošto-poto izmamiti osjećaje.
Radi toga je i došao.
»Baš su se našli!« — pomisli. — »Uostalom...«
I ponovo se obrati mladoj, koja je sjela do njega na divan, ali na
dva-tri pitanja dobi opet samo kratke odgovore, »da« i »ne«, pa i
njih jedva da je dobio.
»Bar da se zbuni« — nastavi u sebi. — »Onda bih se malo našalio.
A ovako sam u bezizlaznom položaju.« Akim je Petrovič, kao za
1 Charme — drago mi je.
pakost, također šutio, doduše iz gluposti, ali je opet bilo neoprostivo.
— Gospodo, da vas ipak nisam omeo u vašem veselju? — obrati se Ivan Iljič svima. Osjetio je
kako mu se već i dlanovi znoje.
- Niste, niste... Budite bez brige, presvijetli, uskoro ćemo opet početi, a sad se... hladimo, molim
lijepo — odgovori oficir.
Mlada ga radosno pogleda; oficir nije bio star i nosio je nekakvu posebnu odoru. Pseldonimov je
stajao na istom mjestu, pognut, i kao da mu se još više isticao kukasti nos. Slušao je i gledao sve
kao lakaj koji drži bundu u rukama i čeka da se gospoda oproste. Ta je usporedba pala na pamet
samom Ivanu Iljiču, koji je bio zbunjen i osjećao se nelagodno, dozlaboga nelagodno, kao da mu tlo
izmiče ispod nogu, kao da je nekamo zašao pa ne može izići, baš kao u mraku.
Odjednom se svi razmaknuše i pojavi se oniska i zbijena žena, već u godinama, obučena
jednostavno, iako dotjerana, s velikim rupcem na ramenima, prikopčanim ispod grla, i u kapici na
koju kao da nije bila navikla. U rukama je držala malen okrugao pladanj na kojem je stajala
nenačeta, ali već otčepljena boca šampanjca i ni manje ni više nego dva pehara. Boca je, očito, bila
namijenjena samo dvojici gostiju.
Žena priđe ravno generalu.
— Nemojte nam šta zamjeriti, presvijetli - reče klanjajući mu se — ali kad se već ne ponosite od
nas, kad ste nam iskazali čast da dođete mom sinu na svadbu, dobro nam došli i nazdravite, molim
vas, mladencima. Nemojte se ponositi, iskažite nam čast!
Ivan Iljič uhvati se za nju kao utopljenik za slamku. Bila je to sredovječna žena od svojih četrdeset
pet ili šest godina, ne više, a lice joj je bilo toliko dobro, rumeno, toliko otvoreno, okruglo, rusko,
toliko se dobroćudno smiješila, toliko jednostavno klanjala, da se Ivan Iljič malne utješio i ponadao
da će se sve dobro završiti.
— A, vi-i-i ste ma-a-jka svoga si-na? — reče ustajući s divana.
— Jest, majka, presvijetli — promrnda Pseldonimov istežući svoj dugački vrat i ponovo isturajući
nos.
— A! Vrlo mi je drago, vr-lo drago.
— Nemojte se libiti, presvijetli.
— Naprotiv, bit će mi zaista veliko zadovoljstvo.
Pladanj staviše na stol, a Pseldonimov pritrča da natoči šampanjac. Ivan Iljič uze čašu svejednako
stojeći.
— Neobično, neobično se radujem ovoj prilici što mogu... -poče - što mogu... ovdje zasvjedočiti...
Ukratko, kao starješina ... želim vam, gospođo - tu se obrati mladenki - i tebi, prijatelju moj
Porfirije, želim vam da budete potpuno, neobično i dugo sretni!
I čak nekako oduševljeno ispi pehar, sedmi po redu te večeri. Pseldonimov je bio ozbiljan i, štoviše,
natmuren. Posve je bio omrznuo generalu.
->Ma i taj klipan (tu zirnu na oficira) stoji kao ukopan. Bar da on vikne hura! Tada bi već sve pošlo
kako treba...«
— De i vi, Akime Petroviču, popijte i nazdravite! — nadoda starica obraćajući se načelniku
odsjeka. - Vi ste načelnik, a on vam je potčinjeni. Pazite mi na sinca, molim vas ko majka. I nemojte
nas nikad zaboraviti, dušo naša, Akime Petroviču, dobri čovječe!
»Kako su divne ove naše ruske starice!« — pomisli Ivan Iljič. — »Sve ih je razgalila. Oduvijek sam
volio puk...«
U taj čas donesoše do stola još jedan pladanj. Nosila ga je djevojka u šuštavoj haljini, koja još nije
bila prana, i u krinolini. Jedva je bila obuhvatila rukama pladanj, toliko je bio velik. Na njemu je
bilo mnoštvo tanjurića s jabukama, slatkišima, voćnim želeom, marmeladom, orasima, i tako dalje, i
tako dalje. Taj se pladanj do tada nalazio u gostinskoj sobi, da bi se svi gosti sladili, napose dame, a
sad su ga iznijeli samo pred generala.
— Nemojte se gaditi, presvijetli, našega jela. Što imamo, to i nudimo - ponovi starica klanjajući se.
— Ama, molim vas... — reče Ivan Iljič, štoviše, oduševljeno uze jedan orah i krenu ga među
prstima. Odlučio je da se potpuno približi narodu.
Međutim se mlada iznenada naduši smijati.
— Što je, molim lijepo? — priupita Ivan Iljič smiješeći se, obradovan znacima života.
— Pa eto, molim lijepo, Ivan Kostenjkanič me nasmijava — odgovori ona i obori oči.
General zaista opazi plavokosa momka, vrlo naočita, koji se sakrio na stolcu na drugom kraju
divana i nešto šaputao Mme Pseldonimovoj. Momak se pridignu. Bio je, po svemu sudeći, vrlo
snebivljiv i vrlo mlad.
— Pričao sam im o sanjarici, presvijetli - promrmlja kao da se ispričava.
— O kakvoj to sanjarici? - priupita Ivan Iljič milostivo.
— Pa, izišla je nova sanjarica, molim lijepo, književna. Pa sam
im reko, ako čovjek sanja gospodina Panajeva1, da to znači da će polit košulju kavom.
-Ala su naivni« — pomisli čak srdito Ivan Iljič.
Iako se bio vas zacrvenio dok je govorio, momku je bilo izvanredno drago što je rekao to o
gospodinu Panajevu.
— Ma da, da, čuo sam... — odvrati presvijetli.
— Ali ima još nešto bolje — javi se netko uz sama Ivana Iljiča — izdaju novi leksikom, pa kažu da
će gospodin Krajevski2 pisati članke o Alferakiju3... i o sotiričnoj književnosti.
Ovo je rekao mladić koji nije bio snebivljiv nego prilično slobodan. Nosio je rukavice i bijeli
prsluk, a u rukama je držao šešir. Nije plesao i sve je gledao s visoka, jer je bio suradnik satiričkog
časopisa »Ugarak« i pravio se važan, a na svadbi se našao slučajno — pozvao ga je kao počasnog
gosta Pseldonimov, s kojim se tikao i s kojim je još lani životario kao podstanar kod neke Njemice.
Votku je ipak pio i već je višeput svratio u skrovitu stražnju sobicu do koje su svi znali put.
Generalu se nije nimalo svidio.
— A to je smiješno zato, molim lijepo — upade mu radosno u riječ onaj plavokosi momak koji
je pričao o košulji i kojeg suradnik u bijelom prsluku zbog toga osinu pogledom — smiješno je
zato, presvijetli, što autor drži da gospodin Krajevski ne zna pravopis, te misli da »satiričnu
književnost« treba pisati sotirična književnost...
Ali jadni momak jedva da je nekako dovršio rečenicu. Po generalovim je očima vidio da ovaj to već
odavno zna, jer se i on nekako zbunio, očito zato što to zna. Momak se neobično zastidi. Uspio je
brže-bolje nekamo šmugnuti, a poslije je bio neprestano vrlo potišten. Ali, zato je nametljivi
suradnik »Ugarka« prišao još bliže i činilo se da kani tu negdje i sjesti. Takva se nametljivost učini
Ivanu Iljiču pomalo nezgodnom.
— Da, zbilja, reci mi, molim te, Porfirije — poče Ivan Iljič, tek toliko da nešto kaže — zašto tebe,
to sam te već odavno htio pitati, zašto tebe zovu Pseldonimov, a ne Pseudonimov? Jer, zacijelo se
zoveš Pseudonimov?
1 Riječ je o šaljivoj Sanjariti suvremene ruske književnosti N. F. Ščerbine, gdje se zaista
spominjao u tom smislu pripovjedač Panajev.
2 A. A. Krajevski bio je izdavač časopisa, a prihvatio se uređivanja Enciklopedijskog rječnika.
1 N. D. Alferaki, veletrgovac iz Taganroga, koji se spominjao u to doba u novinama kao član uprave
dioničkog društva »Seoski domaćin.«
— Ne bih vam, presvijetli, znao pravo reći — odgovori Psledoni-
mov.
— To su sigurno još njegovu ocu, kad je stupao u službu, u dokumentima pobrkali, molim lijepo,
pa je i ostao Pseldonimov — javi se Akim Petrovič. — To se događa, molim lijepo.
— Sva-ka-ko — prihvati general — sva-ka-ko, jer, recite i sami, Pseudonimov dolazi od književne
riječi »pseudonim«. E, a Pseldonimov baš ništa ne znači.
— Iz gluposti, molim lijepo — dometnu Akim Petrovič.
— Što to, zapravo, mislite da je iz gluposti?
— Ruski narod, molim lijepo, iz gluposti mijenja nekad litere, pa izgovara nekad po svome. Tako,
na priliku, kažu nevalid, a trebalo bi da bude invalid.
— Pa, da... nevalid, he-he.
— I lumera vele, presvijetli - bubnu visoki oficir, koji je jedva čekao da se nekako istakne.
— Kako to mislite, lumera?
— Lumera mjesto numera, presvijetli.
— Ah, da, lumera... mjesto numera... Pa, da, da... he-he-he!...
Ivan Iljič morao se malo zasmijuljiti i radi oficira. Oficir popravi kravatu.
— A znate kako još kažu: skorom — umiješa se u razgovor i suradnik »Ugarka«. Ali presvijetli se
gradio da ne čuje. Nije se mogao radi svih smijuljiti.
— Skorom mjesto skoro - navaljivao je »suradnik« očito razdražljivo.
Ivan Iljič ga strogo pogleda.
— Ma kud si navalio? — šapnu Pseldonimov »suradniku«.
— Pa što hoćeš, razgovaram s čovjekom. Zar se ne smije ni govoriti? - poče se »suradnik« šapatom
pravdati, ali svejedno ušutje i, obuzdavajući gnjev, iziđe iz sobe.
Otišao je ravno u primamljivu stražnju sobicu, gdje su za kavalire koji su plesali, još s večeri, bili
iznijeli na stolić, pokriven jaroslavskim stolnjakom, dvije vrste votke, usoljene haringe, grudice
kavijara i bocu vrlo jakog domaćeg serija. Sa srdžbom u srcu, natočio je sebi votke kadli odjednom
dotrča student medicine, razbarušene kose, najbolji plesač i kankaner na Pseldonimovljevu piru.
Žurno se i pohlepno maši staklenke.
— Sad će početi! - reče poslužujući se na brzinu. - Hodi da vidiš — izvest ću solo točku s nogama
u zraku, a poslije večere pokušat ću izvesti ribicu. To će čak i priličiti svadbi. Bit će, tako reći,
prijateljski savjet Pseldonimovu... sjajna je ta Kleopatra Semjo-novna, s njom možeš pokušati što
god te volja.
- To ti je natražnjak - mrko odvrati suradnik ispijajući čašicu.
- Tko je natražnjak?
- Ma onaj, ona persona pred koju su iznijeli voćni žele. Natražnjak je, kad ti kažem.
- Ma opet ti! - promrmlja student i odjuri iz sobice, jer je začuo uvodne taktove kadrile.
Ostavši sam, suradnik natoči sebi još votke da bude kuražniji i samostalniji, popi i prigrize. Nikad
još pravi državni savjetnik Ivan Iljič nije stekao ljućeg neprijatelja i nesmiljenijeg osvetnika od
suradnika »Ugarka« kad ga je onako omalovažio, pogotovo pošto je još ovaj popio dvije čašice
votke. Jao, Ivan Iljič nije ni slutio što mu se sprema. A nije slutio još jednu, i te kako važnu
činjenicu koja je utjecala na cijelo daljnje držanje gostiju prema presvijet-lome. Iako je, naime,
pristojno i, štoviše, potanko protumačio kako se našao na svadbi svoga podređenog, to tumačenje
nije zapravo nikoga zadovoljilo, pa su se gosti i dalje snebivali. Ali, odjednom se sve promijeni, kao
kakvom čarolijom; svi su se smirili i bili spremni da se vesele, kikoću, ciče i plešu, baš kao da
nenadanog gosta i nema u sobi. Uzrok je tome bio glas, glasina, vijest, što se tko zna kako iznenada
pronijela, da je gost, kanda, ovaj... nakresan. I, premda se u prvi mah činilo da je posrijedi grozna
kleveta, malo-pomalo kao da se to počelo obistinjavati, pa je najednom sve postalo jasno. Štoviše,
ljudi su najednom postali neobično razuzdani. I eto, baš »u tom času počela je kadrila, posljednja
prije večere, kadrila na koju se student medicine onoliko žurio.
I upravo kad se Ivan Iljič htio ponovo obratiti mladoj ne bi li je bar ovaj put zabavio nekakvim
kalamburom, onaj joj visoki oficir iznenada pritrča i iz zaleta kleknu pred njom na jedno koljeno.
Ona odmah poskoči s divana i otprhnu s njim da stane u red za kadrilu. Oficir se nije ni ispričao, a
ona nije na odlasku ni pogledala generala, baš kao da joj je bilo drago što ga se izbavila.
»Uostalom, zapravo, ima i pravo« - pomisli Ivan Iljič. - »A i otkud da znaju što je pristojnost.«
- Hm... a ti se, brate Porfirije, nemoj cifrati - obrati se on
Pseldonimovu. - Možda treba štogod... da naložiš... ili nešto slično... nemoj se ustručavati, molim
te!
»Valjda ne stoji tu na straži pokraj mene?« - doda u sebi.
Sve je teže podnosio Pseldonimova, onako dugačkog vrata i očiju netremice uprtih u njega.
Ukratko, ništa nije bilo kako treba, samo što Ivan Iljič nije još nipošto htio to priznati sam sebi.
Poče kadrila.
- Želite li još, presvijetli? - zapita Akim Petrovič držeći smjerno u rukama bocu i spremajući se da
natoči presvijetlom.
- Pa... ne znam, zbilja, je li...
Ali je Akim Petrovič, lica obasjana strahopoštovanjem, već točio šampanjac. Pošto je natočio
generalu, nekako je krišom, kao lopov, kriveći se i grčeći, natočio i sebi, ali za cio prst manje, iz
pristojnosti. Sjedio je uz svog neposrednog pretpostavljenog kao na iglama. O čemu da zapodjene
razgovor? A čak mu je bila dužnost da zabavi presvijetlog, kad ga je već zapala čast da mu pravi
društvo. Šampanjac mu je poslužio kao izlaz, a i presvijetlom je bilo, štoviše, drago što mu je
natočio - ne radi šampanjca koji je bio topao i pravi bućkuriš, nego onako, iz moralnih razloga.
¦ Starom se pije« - pomisli Ivan Iljič - »a bez mene se ne usuđuje. Neću ga valjda priječiti... A bilo
bi i smiješno da boca tek onako stoji među nama.«
Srknu i učini mu se da je tako ipak bolje nego da samo sjedi.
- Ja sam, znate, ovdje - poče isprekidano i naglašavajući svaku riječ - ja sam, znate, ovdje, tako
reći, slučajno, pa će, naravno, možda poneki pomisliti... da meni... da tako kažem, ne dolikuje da
budem na ovakvu... skupu.
Akim Petrovič je šutio i slušao bojažljivo i radoznalo.
- Ali, nadam se da ćete vi shvatiti zašto sam došao... Pa nisam valjda došao da pijem. He-he!
Akim Petrovič htjede se nasmijati za presvijetlim, ali mu smijeh nekako zape u grlu i opet ne reče
ama baš ništa utješno.
- Došao sam... da, tako reći, osokolim... da ukazem, tako reći, na moralnu, tako reći, svrhu... -
proslijedi Ivan Iljič ljuteći se na tupoglavost Akima Petroviča, ali najednom i sam umuknu. Opazio
je da je jadni Akim Petrovič i oči oborio, baš kao da je nešto kriv. General se pomalo zbunjeno
požuri da još jednom srkne iz pehara, a Akim Petrovič dohvati bocu i ponovo natoči, kao da mu je
to jedini spas.
»Nisi.baš bogzna kako snalažljiv« - pomisli Ivan Iljič gledajući strogo jadnog Akima Petroviča, koji
osjeti na sebi taj strogi generalski pogled pa odluči da posve ušuti i da ne diže više oči.
28
Tako su sjedili jedan pred drugim oko dvije minute, dvije minute vrlo mukotrpne za Akima
Petroviča.
A sad dvije-tri riječi o Akimu Petroviču. To je bio čovjek miran kao ovca, starog kova, zadojen
pokornošću, a opet dobar i, štoviše, plemenit čovjek. Bio je petrogradski Rus, to jest i njegov otac i
otac njegova oca rodili su se, odrasli i služili u Petrogradu i nijednom se nisu selili iz Petrograda. To
je sasvim poseban tip Rusa. O Rusiji nemaju gotovo ni pojma, ali za to nimalo ne haju. Sve je
njihovo zanimanje ograničeno na Petrograd, poglavito na njihov ured. Sve su njihove brige
usredotočene na preferans po kopjejku, na sitničariju i mjesečnu plaću. Ne poznaju nijedan ruski
narodni običaj, nijednu rusku pjesmu osim »Lučinuške«1, pa i nju samo zato što je sviraju verglaši.
Uostalom, postoje dva bitna i pouzdana znaka po kojima možete odmah lučiti pravog Rusa od
petrogradskog Rusa. Prvi je znak taj što ni jedan jedini petrogradski Rus nikad ne kaže:
»Petrogradske novosti,« nego uvijek kaže: »Akademijske novosti«. Drugi je, podjednako bitan znak
to što petrogradski Rus nikad ne upotrebljava riječ »doručak«, nego uvijek kaže »frištik«, posebno
naglašujući slog fri. Po ta dva osnovna i značajna znaka možete ih uvijek razlikovati; ukratko, to je
skroman tip koji se do kraja razvio u posljednjih trideset pet godina. Uostalom, Akim Petrovič nije
nipošto bio budala. Da ga je general upitao štogod prikladno, on bi mu bio odgovorio i podržao
razgovor, a ovako, podređenom nije ni priličilo da odgovara na onakva pitanja, iako je Akim
Petrovič ginuo od radoznalosti da dozna štogod potanje o pravim namjerama presvijetloga ...
Međutim je Ivan Iljič sve više tonuo u zamišljenost i u nekakav vrtlog misli; onako rastresen,
nesvjesno je svaki čas pijuckao, a Akim Petrovič je brže-bolje i svesrdno točio. Obadvojica su
šutjela. Ivan Iljič zagledao se u plesače koji uskoro zaokupiše donekle njegovu pozornost.
Odjednom se čak začudio jednoj pojedinosti...
Plesovi su zaista bili živahni. Plesalo se svim srcem, ljudi su se veselili i, štoviše, raspomamili.
Dobrih je plesača bilo vrlo malo, ali su oni loši toliko toptali da su se mogli smatrati za dobre.
Ponajviše se isticao oficir - nadasve je volio figure, kad je ostajao sam, kao da pleše solo. Tada se
neobično izvijao, naime, onako prav kao svijeća, nagnuo bi se naglo sav na jednu stranu, misliš,
past će, ali bi se po idućem koraku naglo nagnuo na drugu stranu, pod isto onakvim oštrim kutom
prema podu. Lice mu je bilo
1 Iver, treščica.
izvanredno ozbiljno i plesao je tvrdo uvjeren da mu se svi dive. Jedan je drugi kavalir na početku
druge figure zaspao uz svoju damu, pošto se još prije kadrile bio dobrano naljoskao, tako da je
dama morala plesati sama. Mladi registrator, koji je s damom zaogrnutom plavim šalom bio
otplesao sve figure i svih pet kadrila te večeri, izvodio je neprestano jednu te istu majstoriju, naime,
malo bi zaostao za svojom damom, dohvatio krajičak njena šala i usput, prelazeći na drugu stranu,
uspio utisnuti u taj krajičak dvadesetak poljubaca. Dama je pak sitno vezla pred njim kao da ništa ne
primjećuje. Student je medicine zaista izveo solo-točku s nogama u zraku i izazvao mahnito
oduševljenje, lupanje nogama i radosno klicanje. Ukratko, ljudi su se bili sasvim oslobodili. Ivan
Iljič, na koga je i vino djelovalo, počeo se već i smješkati, ali mu se malo-pomalo nekakva gorka
sumnja počela zavlačiti u dušu -dakako da je nadasve volio slobodno vladanje i neusiljenost, želio
je i prizivao u sebi tu slobodu dok su svi uzmicali pred njim, ali je sad ta sloboda počela već
prevršivati svaku mjeru. Jedna je dama, na primjer, u modroj baršunskoj haljini koju je kupila iz
četvrte ruke, prikopčala u šestoj figuri haljinu pribadačama pa se činilo da nosi hlače. To je bila ona
ista Kleopatra Semjonovna s kojom je čovjek mogao sve pokušati, kako se izrazio njen kavalir,
student medicine. O studentu medicine da i ne govorimo - drugi Fokin1! Ma što je to? Maloprije su
još uzmicali pred njim, a sad su se najednom toliko oslobodili! Reklo bi se: nije to ništa, ali je
promjena bila nekako čudna - nešto je nagovještavala. Baš kao da su bili sasvim smetnuli s uma da
na svijetu postoji i Ivan Iljič. Dakako da se on svemu prvi smijao i čak se odvažio da zaplješće.
Akim Petrovič smijuljio se smjerno s njim u jedan glas, uostalom, vidjelo se da uživa, te nije ni
slutio da se u srcu presvijetloga zarodio već novi crv.
— Sjajno plešete, mladiću — osjeti se Ivan Iljič ponukan da kaže studentu dok je ovaj nakon plesa
prolazio mimo njega.
Student se naglo okrenu i napravi nekakvu grimasu, pa primaknu glavu gotovo nepristojno blizu
presvijetlome i iz svega glasa kukurijeknu. To je bilo već previše. Ivan Iljič ustade od stola. Ipak se
razlegnu bura neobuzdana smijeha jer je kukurijekanje bilo neobično vjerno, a cijela nepodopština
posve neočekivana. Ivan Iljič stajao je još u nedoumici kadli se iznenada pojavi Pseldoni-
1 Vrlo popularan petrogradski plesač na početku šezdesetih godina prošlog stoljeća.
30
mov i, klanjajući se, pozva goste na večeru. Za njim se pojavi i njegova mati.
— Dragi, presvijetli gospodine — reče klanjajući se — iskažite nam čast, ne gadite se naše
sirotinje...
- Pa... ne znam, zbilja... - poče Ivan Iljič - nisam radi toga došao... ja... baš sam htio poći...
Zaista je već držao šubaru u ruci. Štoviše, baš se tada, u tom istom trenutku, zarekao da će svakako
odmah, pošto-poto, otići i da nipošto neće ostati, a... a ostao je. Domalo je poveo povorku prema
stolu. Pseldonimov i njegova mati krčili su mu put. Posjeli su ga na najpočasnije mjesto i opet se
pred njim stvorila puna boca šampanjca. Na stolu je bio prismok - haringa i votka. Pruži ruku, sam
sebi natoči veliku čašicu votke i popi je. Nikad prije nije pio votku. Osjećao se kao da se kotrlja
nizbrdo, kao da leti, leti, leti, trebalo je da se zadrži, da se uhvati za nešto, ali nikako nije mogao.
Položaj mu je zaista bivao sve čudnovatiji. Štoviše, bijaše sve to kao neka ironija sudbine. Što sve
nije doživio u taj sat vremena! Kad je došao, htio je, tako reći, zagrliti cijelo čovječanstvo i sve
svoje podređene; i eto, jedva da je prošao sat vremena, a on je, s bolom u srcu, ćutio i znao da mrzi
Pseldonimova, proklinjao je i njega, i njegovu ženu, i njegovu svadbu. Štoviše, po Pseldonimov-
ljevu licu, pa i po očima, vidio je da i on njega mrzi, samo što mu ne kaže: »Dabogda u zemlju
propao, prokletniče! Popeo si mi se navrh glave!...« Sve je to već odavno pročitao u njegovu
pogledu.
Dakako da bi Ivan Iljič i sad, dok je sjedao za stol, prije dao sebi ruku odsjeći nego da pošteno
prizna, ne samo naglas nego i sam sebi, da je sve to upravo tako. Nije još došao taj trenutak, još je
postojala nekakva duševna ravnoteža. Ali srce, srce... Kako ga je boljelo! Htjelo je na slobodu, na
zrak, da predahne. Jer, Ivan Iljič bio je isuviše dobar čovjek. Znao je, vrlo je dobro znao da je već
davno trebalo da ode, i ne samo da ode nego i da se spasi, da se sve odjednom promijenilo, da je
ispalo posve drugačije nego što je sanjario maloprije na ulici.
• Ama zašto sam došao? Zar sam došao da ovdje jedem i pijem?« — pitao se prismačući haringu.
čak se počeo svega odricati. Na mahove se u duši već rugao svom pothvatu. Više mu ni samom nije
bilo jasno zašto je zapravo došao.
Ali, kako da ode? Nije mogao otići tek tako, prije nego dovrši ono što je naumio. »Što bi tada rekli?
Rekli bi da se vucaram po sumnjivim mjestima. Ako ovo ne dovršim, zaista će tako i ispasti.
Što će, na primjer, već sutra reći (jer ovo će se razglasiti) Stepan Nikiforovič, Semjon Ivanić, u
uredima, kod Šembeljevih, kod Šubinovih? Ama, moram tako otići da svi shvate zašto sam došao,
moram svima otkriti moralnu svrhu...« Međutim, taj patetični trenutak nikako nije dolazio. »čak me
i ne poštuju« - nastavio je u sebi. - »čemu se smiju? Razulareni su kao da su izgubili sve osjećaje...
Da, odavno sam slutio da je cijeli današnji mladi naraštaj bešćutan. Moram ostati pod svaku
cijenu!... Povest ću riječ o problemima, o reformama, o veličini Rusije... još ću ih oduševiti! Da,
možda još nije baš ništa propalo... Možda se tako uvijek i događa u zbilji. Samo, kako da počnem
da ih privučem? Kakav način da izmislim? Gubim se, jednostavno se gubim... A što oni žele, što
traže?... Vidim da se smijuckaju... Da se ne smiju meni, Gospode Bože! A što ja hoću ... zašto sam
ovdje, što ne odem, čemu težim?...« Tako je razmišljao, a nekakav stid, nekakav silan, nesnosan stid
sve mu je više izjedao srce.
Međutim, sve je išlo i dalje svojim tokom.
Točno dvije minute pošto je sjeo za večeru, jedna ga je grozna misao svega zaokupila. Odjednom je
osjetio da je strašno pijan, to jest ne onako kao do tada, nego totalno pijan. Uzrok je tome bila
čašica votke koju je popio odmah za šampanjcem i koja je umah počela djelovati. Osjećao je, ćutio
svim svojim bićem da je na izmaku snage. Naravno, stekao je veliku hrabrost, ali ga svijest nije
ostavljala na miru i neprestano mu je dovikivala: »Nije lijepo, nije ni najmanje lijepo, štoviše,
nimalo se ne pristoji!« Dakako da se nestalne, pijane misli nisu mogle zaustaviti na jednoj točki —
u njemu su se iznenada javile, čak nekako opipljivo, dvije strane. Na jednoj je bila hrabrost, želja da
pobijedi, da svlada sve zapreke, i nepokolebljivo uvjerenje da će još ostvariti svoj cilj. Druga se pak
strana očitovala mučnom tjeskobom u duši i nekakvom zebnjom u srcu. »Što li će reći. Kako će se
sve ovo svršiti? A što će tek sutra biti, sutra, sutra!...«
Prije je nekako nejasno naslućivao da među gostima ima već neprijatelja. »To je zato što sam
zacijelo i maloprije već bio pijan« — pomisli, obuzet mučnom sumnjom. A kako se tek zgrozio kad
se zaista, po nekim nesumnjivim znacima, uvjerio da ima za stolom neprijatelja i da o tome nema
više sumnje.
-A zašto? Zašto?« — mislio je.
Za stolom je sjedilo svih tridesetak gostiju, od kojih su neki bili već trešteni pijani. Drugi su se
držali nekako nemarno, zloslutno
32
slobodno, galamili, glasno govorili, nazdravljali prije vremena i nabacivali se s damama kuglicama
od kruha. Jedan je gost, nekakva neugledna osoba u masnu redengotu, pao sa stolca čim je sjeo za
stol i ostao ondje ležati sve do kraja večere. Drugi se pošto--poto htio popeti na stol i nazdraviti, i
tek je oficir, zgrabivši ga za skute kaputa, obuzdao njegovo prerano oduševljenje. Večera je bila
posve pučka, iako su bili unajmili kuhara, kmeta nekog generala — bilo je hladetine, bilo je jezika s
krumpirom, bilo je graška i bila je, napokon, pečena guska i, na kraju, krema. Od pića je bilo piva,
votke i serija. Boca šampanjca stajala je samo pred generalom, pa je on bio primoran da sam natoči
i Akimu Petroviču, koji se za večerom nije više usuđivao ništa učiniti na svoju ruku. Ostalim je
gostima za zdravice bilo namijenjeno kavkasko vino ili što bi im već došlo pod ruku. Stol je bio
sastavljen od mnogo stolova, među kojima je bio i jedan kartaški, a pokriven je bio s više stolnjaka,
pa i jednim šarenim, jaroslav-skim. Gospoda su bila izmiješana s damama. Pseldonimovljeva mati
nije htjela sjesti za stol; nadgledala je i dvorila. Ali se zato pojavila jedna zlokobna ženska prilika
koje prije nije bilo, u nekakvoj crvenkastoj svilenoj haljini, podvezanih obraza zbog zubobolje, i s
vrlo visokom kapicom na glavi. Pokazalo se da je to mladenkina mati koja je, najposlije, pristala da
dođe iz stražnje sobe na večeru. Sve do tada nije izlazila odande zato što nikako nije trpjela
Pseldonimljevu majku, ali o tome poslije. Generala je ta dama gledala nekako srdito, pa i
podrugljivo, i bilo je očito da se ne želi upoznavati s njim. Ivanu Iljiču učinila se ta prilika neobično
sumnjivom. Ali su mu i neke druge osobe, osim nje, bile sumnjive i izazivale bojazan i
uznemirenost. čak bi se reklo da su skovale nekakvu urotu, i to baš protiv Ivana Iljiča. Bar mu se
tako činilo, a za večerom se sve više uvjeravao u to. Osobito se opasan činio jedan bradati gospodin,
nekakav slobodouman umjetnik, koji je čak nekoliko puta pogledao Ivana Iljiča pa se obratio
susjedu i nešto mu šaputao. Jedan drugi gost, nekakav đak, bio je, doduše, već pijan kao majka, ali
svejedno, sudeći po nekim znacima, sumnjiv. Ni student medicine nije ulijevao mnogo nade. Pa ni
oficir nije bio sasvim pouzdan. Ali je osobita i očita mržnja izbijala iz suradnika »Ugarka« — kako
se samo izvalio na stolcu, kako se držao oholo i uznosito, kako se raskalašeno smijao! I, premda se
ostali gosti nisu mnogo osvrtali na suradnika koji je u »Ugarku« objavio svega četiri pjesmice i
zbog toga postao liberal, štoviše, kanda ga nisu ni voljeli, ipak, kad je pokraj Ivana Iljiča iznenada
pala kuglica od kruha, koja je, očito, bila namijenjena
njemu, general bi bio dao glavu da tu kuglicu nije bacio nitko drugi nego suradnik »Ugarka«.
Zbog svega se toga, naravno, rastužio.
Osobito mu je neugodno bilo još jedno zapažanje — potpuno se uvjerio da nekako nejasno i teško
izgovara riječi, htio je mnogo toga da kaže, ali mu se jezik ukočio. Zatim, odjednom, kao da je
počeo gubiti vlast nad sobom i, što je najgore, iznebuha bi prasnuo u smijeh, iako nije bilo nikakva
razloga da se smije. To ga je raspoloženje ubrzo prošlo, nakon jedne čaše šampanjca koju je sam
sebi natočio, ali je nije htio popiti, a onda ju je odjednom nekako sasvim nesvjesno popio. Nakon te
čaše došlo mu je iznenada da zaplače. Osjećao je da ga obuzima posve ekscentrična raznježenost;
opet je volio ljude, sve ih je volio, čak i Pseldoni-mova, čak i suradnika »Ugarka«. Odjednom
poželje da se izgrli sa svima njima, da sve zaboravi i da se pomire. Štoviše, da im sve otvoreno
ispriča, sve, sve, naime to kako je dobar i divan čovjek, kako je izvanredno sposoban, kako će biti
koristan domovini, kako umije nasmijavati dame i, što je najvažnije, kakav je naprednjak, kako je
human i spreman da se spusti do razine svih, pa i do najniže razine, i da im na kraju otvoreno iznese
sve pobude koje su ga navele da nezvan dođe Pseldonimovu, da popije kod njega dvije boce
šampanjca i usreći ga svojom nazočnošću.
¦Istina nadasve, sveta istina i iskrenost! Osvojit ću ih iskre-nošću. Povjerovat će mi, pouzdano
znam; drže se čak neprijateljski, ali, kad im sve otkrijem, potpuno ću ih pokoriti. Svi će natočiti
čašice i nazdraviti mi iz sveg grla. Oficir će, uvjeren sam, razbiti čašicu o mamuzu. Možda će čak i
povikati: »Hura!« Ako im baš padne na pamet da me po husarski dignu na ruke, neću se ni tome
usprotiviti, čak bi bilo vrlo lijepo. Mladu ću poljubiti u čelo; draga je. I Akim je Petrovič vrlo dobar
čovjek. Pseldonimov će se poslije, naravno, popraviti. Nedostaje mu, da tako kažem, ona fina
glazura... I premda, naravno, cijelo ovo novo pokoljenje nema one duševne istančanosti, ipak... ipak
ću im reći neš*to o sadašnjoj misiji Rusije među ostalim evropskim državama. Spomenut ću i
seljačko pitanje, pa i... i svi će me oni zavoljeti, i proslavit ću se.«
Ti su snovi, naravno, bili vrlo ugodni, ali je neugodno bilo to što je usred svih tih ružičastih nada
Ivan Iljič najednom otkrio u sebi još jednu neočekivanu sposobnost, a to je da pijucka. Uglavnom,
pljuvačka mu je odjednom počela štrcati iz usta protiv njegove volje. Zapazio je to na Akimu
Petroviču kome je poprskao obraz, a koji je i dalje mirno sjedio, jer se iz poštovanja nije usudio
obrisati. Ivan Iljič dohvati ubrus i sam ga obrisa. Ali mu se to
odmah učini toliko glupo, toliko daleko od zdrava razuma, da ušutje čudeći se sam sebi. Iako je bio
podnapit, Akim Petrovič sjedio je kao pofuren. Ivan Iljič tek tada pojmi da mu već gotovo četvrt
sata priča o nekakvoj neobično zanimljivoj temi, a da se Akim Petrovič, slušajući ga, ne samo
snebiva nego čak i nečega pribojava. Pseldonimov, koji je sjedio jedan stolac dalje, također je
istezao vrat prema njemu i, nagnuvši glavu u stranu, pozorno slušao držeći se vrlo odbojno. Kao da
je zaista stražario. Preletjevši pogledom po gostima, Ivan Iljič opazi da mu se mnogi smiju u brk.
Ali je najčudnije bilo to što se uopće nije zbunio, nego je, naprotiv, još jednom srknuo iz pehara i
odjednom počeo govoriti na sav glas.
-- Rekao sam već — poče što je glasnije mogao — rekao sam već, gospodo, maloprije Akimu
Petroviču da Rusija... jest, upravo Rusija... ukratko, razumijete što hoću da ka-ka-žem... Rusija
proživljava, po mom najdubljem uvjerenju, hu-humanost...
— Hu-humanost! — dopre s drugog kraja stola.
— Hu-hu!
— Tu-tu!
Ivan Iljič zastade u riječi. Pseldonimov ustade i obazre se da vidi tko je to viknuo. Akim Petrovič
krišom je vrtio glavom, kao da opominje goste. Ivan Iljič je to vrlo dobro zapazio, ali nije ništa
rekao, skrhan bolom.
— Humanost! — nastavi tvrdokorno. — I maloprije... baš sam maloprije rekao Stepanu Niki-ki-
foroviču ... jest... da je... da je obnova svega ...
— Presvijetli! — razlegnu se glasno na drugom kraju stola.
— Što želite? — odazva se Ivan Iljič nastojeći razabrati tko ga je to zovnuo.
— Baš ništa, presvijetli, samo sam se zanio, nastavite! Na-sta-vi-te! — opet će onaj.
Ivana Iljiča kao da nešto štrecnu.
— Obnova, da tako kažem, svega onoga ...
— Presvijetli! — viknu opet onaj.
— Izvolite?
— Moje poštovanje!
Ovaj put Ivan Iljič ne otrpje. Prekinu govor i obrati se onome tko je prekršio red i uvrijedio ga. Bio
je to vrlo mlad đak koji se dobrano nacvrcao i bio neobično sumnjiv. Već se odavno derao i, štoviše,
razbio čašu i dva tanjura. U času kad mu se Ivan Iljič obratio, oficir je počeo strogo grditi
galamdžiju.
— Šta je, šta se dereš? Treba te izbaciti, da znaš!
36
— Nisam ja to vama, presvijetli, nisam vama! Nastavite! — vikao je razveseljeni školarac
zavaljujući se na stolcu. — Nastavite, slušam vas i vrlo, vr-lo, vr-lo sam zadovoljan vama! Hva-le
vrijedno, hva-le vrijedno!
— Pijani balavac! — šapnu Pseldonimov.
— Vidim da je pijan, ali...
— To sam mu ja maloprije ispričao jednu smiješnu zgodu, molim lijepo, presvijetli! — poče oficir.
— O jednom poručniku iz naše jedinice koji je upravo isto tako razgovarao sa starješinama, pa ga
on, eto, sad oponaša. Na svaku bi zapovjednikovu riječ uvijek dodao: hvale vrijedno, hva-le
vrijedno! Zbog toga su ga još prije deset godina otpustili iz službe.
— Ka-kav to poručnik?
— Iz naše jedinice, presvijetli, poludio je od riječi hvale vrijedno. Iz početka su ga pokušavali
urazumiti blagim mjerama, a onda ga zatvorili... Zapovjednik ga je očinski nastojao urazumiti, a on
njemu: hva-le vrijedno, te hva-le vrijedno! A tko bi rekao, bio je prava oficirčina, dva metra visok.
Htjeli su ga izvesti pred sud, ali su primijetili da je lud.
— Bio je, dakle... huncut. Za huncutariju možda i ne bi trebalo tako strogo kažnjavati... Ja sam
osobno spreman da oprostim...
— Medicinski su ustanovili, presvijetli.
— Ka-ko! Se-cirali ga?
— Ama, zaboga, pa bio je živ, molim lijepo.
Među gostima, koji su se dotle držali pristojno, razlegnu se glasan i gotovo opći smijeh. Ivan Iljič se
razjari.
— Gospodo, gospodo! - viknu, u prvi mah gotovo i ne zamuckujući. — Ja vrlo dobro znam da živa
čovjeka ne seciraju. Mislio sam da nije više bio živ kad je poludio... naime, da je umro... naime,
hoću da kažem... da me vi ne volite... A ja vas opet sve volim ... da, volim i Por... Porfirija ...
Ponižavam se pred vama što vam ovako govorim ...
U taj čas golem ispljuvak izletje iz usta Ivanu Iljiču na stolnjak, na najistaknutije mjesto.
Pseldonimov uze brže-bolje brisati stolnjak ubrusom. Ova posljednja nezgoda dotukla je generala.
— Gospodo, ovo je već previše! — viknu očajnički.
— Pijan je, presvijetli — prišapnu mu ponovo Pseldonimov.
— Porfirije! Vidim da vi... svi... da! Kažem da se nadam... da, pozivam vas sve da mi kažete: čime
sam se to osramotio?
Ivan Iljič samo što nije plakao.
— Ali, presvijetli, za miloga boga!
— Porfirije, obraćam se tebi... Reci mi jesam li došao... jest...
da, na svadbu, imao sam neki cilj. Htio sam moralno uzdići... htio sam da osjetite... Obraćam se
svima vama: jesam li se strašno osramotio pred vama ili nisam?
Grobni muk. To je i bilo ono najgore, taj grobni muk, pa još na takvo kategorično pitanje! »Eh, kad
bi bar sad, kad bi bar još u ovom trenutku uskliknuli!« - prominu glavom presvijetlome. Ali su se
gosti samo zgledali. Akim Petrovič nije bio ni živ ni mrtav, a Pseldonimov je zanijemio od straha,
samo je u sebi ponavljao strašno pitanje koje ga je već dugo mučilo: »A što li će tek sutra biti od
mene?«
Odjednom se suradnik »Ugarka«, koji je već bio trešten pijan, ali je sve do tada namrgođen sjedio i
šutio, obrati izravno Ivanu Iljiču i, sijevajući očima, poče mu odgovarati u ime cijelog društva.
— Jeste, molim lijepo! - viknu gromovitim glasom. - Jeste, molim lijepo, osramotili ste se, jeste,
molim lijepo, vi ste natraž-njak... Na-tra-žnjak!
— Saberite se, mladiću! Znate li s kime, da tako kažem, govorite? -- povika Ivan lijIč razjareno,
pošto je ponovo skočio sa svog mjesta.
— S vama, a drugo, ja nisam nikakav mladić ... Došli ste ovamo da se prenemažete i nastojite steći
popularnost.
— Pseldonimove, što je ovo? — uzviknu Ivan Iljič.
Ali je Pseldonimov skočio toliko užasnut da se ukipio i uopće nije znao što da radi. I gosti su
zanijemjeli na svojim mjestima. Umjetnik i đak pljeskali su i vikali: »Bravo, bravo!«
Suradnik je i dalje vikao, obuzet neobuzdanom razjarenošću:
— Da, došli ste da se tu razmećete humanošću! Pokvarili ste svima veselje. Pili ste šampanjac, a
niste se sjetili da je on preskup za činovnika s mjesečnom plaćom od deset rubalja, a sve mi se čini i
da ste jedan od onih šefova koji su popašni na mlade žene svojih službenika! Štoviše, uvjeren sam
da odobravate mito... Da, da, da!
— Pseldonimove, Pseldonimove! — viknu Ivan Iljič pružajući ruke prema njemu. Osjećao je da ga
svaka suradnikova riječ bode u srce.
— Sad ću ja, presvijetli, budite bez brige, molim vas! — odrješito viknu Pseldonimov, pa pritrča
suradniku, ščepa ga za ovratnik i odvuče od stola. Bilo je pravo čudo otkud slabašnom Pseldoni-
movu tolika tjelesna snaga. Ali je suradnik bio trešten pijan, a Pseldonimov posve trijezan. Zatim ga
bubnu nekoliko puta u leđa i izgura van.
— Svi ste vi hulje! — vikaše suradnik. — Sve ću vas ja sutra ismijati u »Ugarku«!...
Svi poskakaše sa svojih mjesta.
— Presvijetli, presvijetli! — vikahu Pseldonimov, njegova majka i nekoliko gostiju gurajući se oko
generala. - Umirite se, presvijetli!
— Neću, neću! — vikaše general. — Ja sam upropašten... došao sam... htio sam, tako reći, da
blagoslovim. I eto, to mi je nagrada za sve, za sve!
Klonu na stolac kao da se onesvijestio, metnu obje ruke na stol i obori na njih glavu, pravo u tanjur
s kremom. Ne treba ni opisivati kakav je užas zavladao. Nakon jedne minute je ustao, očito je htio
otići, zateturao je, zapeo za nogu stolca, pao na pod koliko je dug i širok i zahrkao.
To se događa onima koji nisu navikli piti, kad se slučajno napiju. Sve do kraja, do posljednjeg
trenutka, još su svjesni što rade, a onda odjednom padnu kao pokošeni. Ivan Iljič ležao je na podu
bez svijesti. Pseldonimov se uhvati za kosu i ukoči'u tom položaju. Gosti se počeše brže-bolje
razilaziti tumačeći cijeli događaj svaki na svoj način. Bilo je već oko tri sata.
Najvažnije je bilo to što je Pseldonimovljev položaj bio kudikamo gori nego što se moglo pomisliti,
ma koliko i njegove sadašnje prilike bile neugodne. Pa, dok Ivan Iljič leži na podu, a Pseldonimov
stoji nad njim, čupajući sebi kosu od očaja, prekinut ćemo tok pripovijedanja koji smo izabrali, da
kažemo dvije-tri riječi objašnjenja o samom Porfiriju Petroviču Pseldonimovu.
Još mjesec dana prije vjenčanja grdno je propadao. Rodom je bio iz nekog gubernijskog grada, gdje
mu je otac negda bio nekakav službenik i gdje je umro pod sudskom istragom. Kad je Pseldonimov,
pet-šest mjeseci prije ženidbe, pošto je već godinu dana životario u Petrogradu, dobio namještenje s
plaćom od deset rubalja, preporodio se i tjelesno i duševno, ali su mu se prilike ubrzo opet
pogoršale. Na cijelom je svijetu ostalo još svega dvoje Pseldonimovih, on i njegova majka, koja se
nakon muževe smrti odselila iz gubernijskog grada. Majka i sin potucali su se zajedno na studeni i
hranili se sumnjivom hranom. Bilo je dana kad je Pseldonimov odlazio sam s vrčem na Fontanku da
se napije vode. Kad je dobio namještenje, nekako se smjestio s majkom u kutu j^edne sobe. Ona je
prala ljudima rublje, a on je oko četiri mjeseca štedio ne bi li kako kupio sebi cipele i bijednu
kabanicu. A koliko je poniženja podnio u uredu - pretpostavljeni su ga pitali kad se
posljednji put okupao. O njemu se govorkalo da mu se pod ovratnikom mundira legu stjenice. Ali je
Pseldonimov bio čelik--značaj. Naoko je bio ponizan i miran; naobraženost mu je bila beznačajna i
gotovo nikad ništa nije govorio. Ne znam pouzdano je li mislio, je li imao kakve planove ili nakane,
je li maštao o čemu. Ali se zato u njemu stvarala nekakva nagonska, silna, nesvjesna odlučnost da se
izvuče iz tegobnog položaja. Bilo je u njega mravlje ustrajnosti - razorite li mravima njihov
mravinjak, oni će ga početi odmah iznova graditi, razorite li ga i drugi put — počet će i po drugi
put, i tako dalje, bez predaha. Bilo je to marno i kućevno stvorenje. Na čelu mu je pisalo da će se
probiti, saviti gnijezdo i možda staviti štogod i na stranu. Na cijelom ga je svijetu voljela samo
majka, i to ludo voljela. Bila je to odlučna, neumorna, radina, a uz to i dobra žena. Tako bi možda
proživjeli u svom kutku i pet-šest godina, dok se ne bi prilike popravile, da se nisu sreli s
umirovljenim titularnim savjetnikom Mlekopitajevom, bivšim blagajnikom u onom istom
gubernijskom gradu, koji se nedavno nastanio s obitelji u Petrogradu. On je poznavao Pseldo-
nimova, čiji ga je otac negda nečim zadužio. Novaca, naravno, nije imao mnogo ali ih je imao;
koliko ih je zapravo bilo, to nitko nije osim njega znao, ni njegova žena, ni starija kći, ni rodbina.
Imao je dvije kćeri, a kako je bio strahovito jogunast, pijanica i despot i uz to još i bolestan čovjek,
palo mu odjednom na pamet da uda svoju kćer za Pseldonimova: »Znam ja njega« - rekao je-»otac
mu je bio dobar čovjek, pa će i sin biti dobar čovjek«. Što bi god Mlekopitajev namislio, to bi i
učinio; rečeno, učinjeno. Bio je to vrlo čudan i jogunast čovjek. Najviše je vremena provodio u
naslonjaču jer su mu noge od nekakve bolesti bile uzete, što mu ipak nije smetalo da pije votku.
Povazdan je pio i psovao. Bio je zao; uvijek je morao nekoga kinjiti i mučiti. Radi toga je držao kod
sebe nekoliko rođakinja - svoju sestru, bolesnu i svadljivu, dvije svastike, isto tako opake i jezičave,
zatim svoju staru tetku koja je nekad negdje slomila jedno rebro. Bila je tu još jedna gotovanka,
neka Njemica koja se bila porušila i koju je držao radi toga što mu je lijepo pričala priče iz Tisuću
ijedne noći. Najviše je uživao da bocka sve te nesretne muktašice, da ih svaki čas izgrdi na pasja
kola, iako one, pa i njegova žena koja se rodila sa zuboboljom, nisu smjele ni pisnuti pred njim.
Zavađao ih je, snovao spletke i stvarao razdor među njima, a poslije bi se slatko smijao i radovao,
kad bi vidio da samo što se ne tuku medu sobom. Neobično se obradovao kad mu se starija kći,
pošto je desetak godina sirotovala s mužem, oficirom, i napokon obudov-
40
jela, doselila s troje nejake i bolesne djece. Djecu nije trpio, ali kako se njihovim dolaskom povećao
broj žrtava na kojima je mogao svaki dan izvoditi pokuse, starac je bio vrlo zadovoljan. Cijeli taj
čopor opakih žena i bolesne djece tiskao se sa svojim mučiteljem u drvenoj kući na Petrogradskoj
strani; gladovao jer je starac bio škrt i izdavao novac na kopjejke, premda nije žalio para za votku;
slabo spavao jer je starac patio od nesanice i tražio razonodu. Ukratko, svi su se zlopatili i
proklinjali svoju sudbinu. Baš je u to vrijeme Mlekopitajev zapazio Pseldonimova. Prenera-zio ga je
njegov dugački nos i ponizno držanje. Slabunjavoj i ružnoj mlađoj kćeri bilo je tada prošlo
sedamnaest godina. Nekad je išla u nekakvu njemačku Schule1, ali nije u njoj gotovo ništa naučila
osim abecede. Zatim je rasla, onako škrofulozna i žgo-ljava, pod štakom kljastog i pijanog oca, u
paklu obiteljskih spletaka, uhodarenja i ocrnjivanja. Nikad nije imala drugarica a ni pameti. Odavno
se već željela udati. Pred ljudima je bila mučaljiva a kod- kuće, uz mamicu i tetiće, bila je opaka i
neprestano je nešto zanovijetila, Osobito je rado štipala i bubotala sestrinu djecu, tužakala ih da
kradu šećer i kruh, zbog čega je neprestano bila u grdnoj zavadi sa starijom sestrom. Starac ju je
sam ponudio Pseldonimovu, ali ga je ovaj, koliko god se zlopatio, zamolio da mu dade malo
vremena da promisli. Dugo su se on i njegova mati premišljali. Međutim, trebalo je da se na
djevojčino ime prepiše kuća, koja je, doduše,-bila drvena i ružna prizemnica, ali je svakako nešto
vrijedila. Uz to su davali i četiri stotine rubalja, a kad bi ih čovjek sam skucao? »Zašto uzimam
čovjeka u kuću?« - vikao je pijani despot. - »Prvo, zato što ste svi vi ženskadija, a meni se
ženskadija popela navrh glave. Hoću da mi i Pseldonimov pleše kako ja sviram, zato mu i činim
dobro djelo. A drugo, uzimam ga zato što nitko od vas to ne želi i što se ljutite. E, pa učinit ću to baš
da vam napakostim. Što rekoh, ne porekoh! A ti je, Porfirka, mlati kad ti bude žena; u njoj ti je od
rođenja sedam vragova! Sve ih istjeraj, pripremit ću ti batinu ...«
Pseldonimov je šutio, ali se već bio odlučio. I njega i majku primili su u kuću još prije vjenčanja,
oprali ih, obukli, obuli i dali novaca za svadbu. Starac ih je štitio, možda baš zato što je cijela obitelj
siktala na njih. Stara mu se Pseldonimovka čak i svidjela, pa se suzdržavao da je ne bocka. Ali je
zato Pseldonimova već tjedan dana prije svadbe natjerao da otpleše pred njim kazačok. >A sad
dosta, htio sam samo vidjeti možeš li se svladati preda
Škola.
..,.,. 41
mnom« — rekao je na kraju plesa. Novaca za svadbu jedva da je dao dovoljno, a pozvao je sve
svoje rođake i znance. Od strane Pseldonimova bili su samo suradnik »Ugarka« i počasni gost Akim
Petrovič. Pseldonimov je vrlo dobro znao da se mladoj gadi i da bi ona mnogo radije pošla za
oficira nego za njega. Ali je sve mirno podnosio jer se tako bio dogovorio s majkom. Cijelo vrijeme
na dan svadbe i uvečer starac je psovao kao kočijaš i pijančevao. Cijela se obitelj zgurala zbog
svadbe u stražnje sobičke gdje se gušila od smrada. Prednje su sobe bile određene za ples i večeru.
Napokon, kad je starac u jedanaest sati navečer posve pijan zaspao, mladina je majka, koja je toga
dana bila osobito bijesna na Pseldonimovljevu majku, odlučila da gnjev zamijeni milošću i da se
pojavi na plesu i večeri. Dolazak je Ivana Iljiča sve okrenuo naglavce. Mlekopitajevka se smela,
uvrijedila i počela grditi što joj nisu kazali da su pozvali i sama generala. Uvjeravali su je da je
došao sam, nepozvan, a ona je bila toliko glupa da im nije htjela povjerovati. Trebalo je kupiti
šampanjca. Pseldonim-ljeva majka imala je svega jedan rubalj, a u Pseldonimova nije bilo ni
kopjejke. Valjalo je preklinjali staru rospiju Mlekopitajevku, moljakati novaca za jednu bocu, a
poslije i za drugu. Predočavali su joj buduće veze u službi, karijeru, urazumljivali je. Dala je
napokon od svojih novaca, ali je nagnala Pseldonimova da ispije takvu čašu žuči i octa da je često
bježao u sobicu gdje je bio pripremljen bračni log, hvatao se nijemo za kosu i naglavce bacao na
postelju namijenjenu rajskim slastima, tresući se od nemoćna bijesa. Dabome! Ivan Iljič nije imao
pojma koliko su stajale one dvije boce »jacksona« koje je popio te večeri. Kakav su tek užas,
tjeskoba, pa i očaj obuzeli Pseldonimova kad se nezgoda s Ivanom Iljičem onako neočekivano
završila. Opet su na pomolu bile brige, a možda i u toku cijele noći cika i suze mušičave mladenke i
prijekori njezine nerazumne rodbine. Ionako ga je već boljela glava, ionako mu je već mrak bio pao
na oči. A Ivanu je Iljiču trebalo pomoći, trebalo je u tri sata u noći tražiti liječnika ili kočiju da ga
odvezu kući, i to svakako zatvorenu kočiju jer se takva ličnost u takvu stanju nije nikako smjela
odvesti kući u običnu fijakeru. A odakle da smogne novaca bar za kočiju? Mlekopitajevka je bila
razjarena što general nije progovorio s njom ni riječi, što je nije čak ni pogledao za večerom, te je
rekla da nema više ni kopjejke. Možda zaista nije ni imala. Odakle da Pseldonimov smogne novac?
Što da radi? Jest, imao je zašto čupati sebi kosu.
42
Međutim su Ivana Iljiča privremeno prenijeli na mali kožni divan koji je bio također tu u
blagovaonici. Dok su raspremali stolove i sklanjali ih, Pseldonimov je trčkarao naokolo ne bi li
uzajmio novaca, pokušao je uzajmiti čak i od posluge, ali nitko nije imao ni prebite pare. čak se
odvažio da uznemiri i Akima Petroviča, koji se zadržao dulje od ostalih. Ali ovaj, iako je bio
dobričina, kad je čuo za novce, toliko se začudio, pa čak i prepao, da je izgovorio najneočekivanije
budalaštine.
— U neko drugo doba vrlo rado — gunđao je - ali sad... oprostite, zbilja...
Pa dohvati šubaru i brže-bolje se izgubi iz kuće. Samo je onaj momak dobra srca koji je pričao o
sanjarici poslužio za nešto, ali je i to ispalo naopako. I on se dulje zadržao, iskreno suosjećajući sa
Pseldonimovom u njegovoj nevolji. Napokon su Pseldonimov, njegova majka i taj momak, nakon
zajedničkog vijećanja, odlučili da ne šalju po liječnika nego da radije potraže kočiju i odvezu
bolesnika kući, a dok ne dođe kočija, da iskušaju na njemu neka domaća sredstva, naime da mu
kvase sljepoočnice i glavu hladnom vodom, da mu stavljaju led na tjeme, i tako dalje. Toga se
prihvatila Pseldonimovljeva majka. Momak je otrčao da traži kočiju. Budući da na Petrogradskoj
strani nije u to doba bilo ni običnih fijakera, otišao je nekamo daleko, do nekog svratišta, i probudio
kočijaše. Počeli su se pogađati, kočijaši su tvrdili da u to doba nije previše tražiti ni pet rubalja za
kočiju. Ipak su se pogodili za tri rublja. Ali, kad je momak, već negdje oko pet sati, stigao u
unajmljenoj kočiji, Pseldonimovi su se bili predomislili. Ivan Iljič još nije bio pri sebi i toliko se
razbolio, toliko je stenjao i bacakao se da je bilo posve nemoguće, pa i pogibeljno da ga u takvu
stanju nose i voze u kočiji. — »Što će se još iz ovoga izleći?« — pitao se posve obeshrabreni
Pseldonimov. Što su mogli? Iskrsnu novo pitanje — ako već bolesnik ostkne u kući, kamo će ga
prenijeti i smjestiti? U cijeloj je kući bilo svega dvije postelje — jedna golema, bračna, na kojoj je
spavao stari Mlekopitajev sa suprugom, i druga, netom kupljena, imitacija orahovine, također
bračna, spremljena za mladence. Svi ostali ukućani ili, bolje reći, ukućanke spavale su na podu, gdje
je tko stigao, uglavnom na perinama koje su bile već poderane i smrdljive, to jest posve neprilične,
a i njih je bilo taman koliko treba, pa i manje. Kamo da smjeste bolesnika? Perina bi se još nekako i
našla, mogli su je, u nuždi, i izvući ispod koga, ali gdje i na čemu da prostru ležaj? Zaključili su da
treba prostrti u gostinskoj sobi, jer je ta soba bila
najdalje od jezgra obitelji i imala je poseban izlaz. Ali na čemu da prostru? Neće valjda na stolcima?
Poznato je da se na stolcima prostiru ležajevi samo gimnazijalcima kad dođu u subotu kući, a
ličnosti kao što je Ivan lijič ne bi to nikako dolikovalo. Što bi rekao sutradan kad bi vidio da leži na
stolcima? Pseldonimov nije htio ni čuti za to. Preostalo je jedino da ga prenesu na bračni log. Taj je
bračni log, kako već rekosmo, bio spremljen u sobičku uz samu blagovaonicu. Na postelji je bio
nov, još neupotrebljavani i netom kupljeni madrac za dvoje, čista posteljina i četiri jastuka od
ružičasta cica, u muselinskim navlakama opšivenim rišem. Jorgan je bio od atlasa, ružičast, s
prošivenim šarama. Odozgo su, sa zlatnog prstena, padali muselinski zastori. Jednom riječju, sve je
bilo kako treba. Gotovo su svi gosti bili obišli spavaonicu i pohvalili je da je lijepo uređena.
Iako mlada nije trpjela Pseldoni-mova, nekoliko je puta u toku večeri dotrčala, ponajčešće kradom,
da zaviri u spavaonicu. Kako se samo ozlojedila i naljutila kad je čula da će na njezin bračni log
prenijeti bolesnika koji se razbolio od nečega nalik na koleru! Mladina se majčica zauzela za nju,
psovala i prijetila da će se sutradan požaliti mužu, ali je Pseldonimov pokazao svoju volju i ostao
pri svome — Ivana Iljiča prenesoše, a mladoj prostrše ležaj na stolcima u gostinskoj sobi. Mladenka
je cmizdrila, bila spremna da štipa, ali se nije usudila usprotiviti — tatica je imao štaku koju je
dobro poznavala, a znala je da će tatica sutra svakako zatražiti da mu o koječemu polože točan
račun. Da je utješe, prenesoše u gostinsku sobu ružičasti jorgan i jastuke u muselinskim navlakama.
Baš je tada stigao momak s kočijom: kad je doznao da kočija više nije potrebna, smrtno se prepao.
Trebalo je da sam plati kočijašu, a nikad u životu nije imao ni prebite pare. Pseldonimov objavi da
je potpuno bankrotirao. Pokušaše otpraviti kočijaša, ali on poče galamiti i, štoviše, lupati u
prozorske kapke. Ne znam pravo kako se to svršilo. čini mi se da se momak odvezao kao
zarobljenik u kočiji na Peske, u četvrtu Roždestvensku ulicu, gdje se nadao da će probuditi jednog
studenta, koji je tu spavao kod nekih svojih znanaca, i pokušati od njega uzajmiti novaca. Bilo je
već oko pet sati ujutro kad su mladence ostavili u gostinskoj sobi i zaključali ih. Pseldonimovljeva
je majka ostala uz bolesnika cijelu noć. Skutrila se na podu, na malom sagu, i pokrila bundicom, ali
nije mogla zaspati jer je svaki čas morala ustajati — Ivan Iljič bio je sasvim pokvario želudac.
Pseldonimovka, hrabra i plemenita žena, sama ga je razodjenula, svukla s njega svu gornju
odjeću, njegovala ga kao rođena sina, i cijele noći iznosila iz spavaonice
..44.
kroz hodnik prijeko potrebnu posudu i ponovo je donosila. Pa ipak, nevoljama te noći nije još
nipošto bio kraj.
Nije bilo prošlo ni deset minuta kako su mladence zaključali u gostinsku sobu kad se odjednom
razlegnu prodoran vrisak, ali ne radostan vrisak nego vrlo zlokoban. Odmah nakon vriska razlegnu
se trijesak, kao da padaju stolci, i začas u sobu, još mračnu, nenadano nahrupi, zapomažući, cio
čopor uplašenih žena u svakojakim negližeima. Te su žene bile mladenkina mati, starija sestra, koja
je za to vrijeme bila ostavila svoju bolesnu djecu, i tri tetke; dovukla se i ona kojoj je bilo slomljeno
jedno rebro. I kuharica je bila tu, a dovukla se čak i ona Njemica gotovanka koja je pričala priče i
ispod koje su silom bili izvukli za mladence njezinu perinu, najbolju u kući, jedinu njenu imovinu.
Sve su se te dične i domišljate žene već prije otprilike četvrt sata bile došuljale iz kuhinje kroz
hodnik u predsoblje i prisluškivale, razdirane posve neobjašnjivom radoznalošću. Međutim je netko
na brzinu upalio svijeću i pred svima je pukao neočekivan prizor. Stolci su nosili široku perinu
samo s kraja i nisu podnijeli dvostruk teret, pa su se razmaknuli i perina je propala između njih na
pod. Mlada je cmizdrila od srdžbe; ovaj put se uvrijedila do dna duše. Utučeni Pseldonimov stajao
je kao zločinac uhvaćen na djelu. Nije se ni pokušao pravdati. Na sve strane razlijegahu se kuknjava
i cika. Začuvši dreku, dotrčala je i Pseldonimovljeva majka, ali je mladina mamica ovaj put slavila
potpunu pobjedu. Najprije je oba-sula Pseldonimova čudnim i uglavnom nepravednim prigovorima
na ovu temu: »Kakav si ti, dragi moj, muž nakon svega ovoga? Za što si ti, dragi moj, uopće
sposoban nakon ove sramote?« — i tako dalje. Napokon je uhvatila kćerku za ruku i odvela je od
muža sebi, preuzimajući na se osobno svu odgovornost pred groznim ocem, koji će sutra zatražiti da
mu o svemu polože račun. Za njom se pokupiše i ostale ženskinje kukajući i klimajući glavom. Uz
Pseldonimova ostade samo njegova majka i pokuša ga utješiti. Ali je on odmah otjera od sebe.
Nije mu bilo do utjehe. Dovuče se do divana i sjede, obuzet najcrnjim mislima, onako bos i u
najnužnijem rublju. Misli su mu se isprepletale i zapletale. Kadikad bi makinalno preletio pogledom
po sobi u kojoj su još donedavno divljali plesači i u zraku lelujao dim od cigareta. Opušci i papirići
od bombona još su ležali na ispolijevanom i izgaženom podu. Ruševina bračnog loga i prevrnuti
stolci svjedočili su o prolaznosti najljepših i najpouzda-
4.?
nijih zemaljskih nada i snova. Tako je sjedio gotovo sat vremena. Padale su mu na um same teške
misli, na primjer: što li ga sad čeka u službi? Bolno je poimao da će morati pošto-poto promijeniti
službu, da ne može više ostati u istom uredu, upravo zbog svega ovoga što se noćas dogodilo.
Dolazio mu je na um i Mlekopitajev koji će ga možda već sutra natjerati da opet pleše kazačok kako
bi iskušao njegovu smjernost. Sjetio se isto tako da Mlekopitajev, premda je dao za svadbu pedeset
rubalja koje su potrošili do posljednje kdpjejke, još i ne pomišlja da mu isplati četiri stotine rubalja
na ime miraza, štoviše, nije ih više ni spominjao. Pa ni kuća još nije bila službeno prepisana na
mladu. Zamislio se i o svojoj ženi koja ga je ostavila u najkritičnijem trenutku njegova života, i o
onom oficiru dugajliji koji je kleknuo pred njom na jedno koljeno. To je dobro zapazio. Mislio je o
sedam vragova koji su opsjeli njegovu ženu, po riječima njena oca, i o batini koju će mu pripremiti
da ih istjera iz nje... Osjećao je, naravno, da može mnogo podnijeti, ali mu je sudbina priređivala
takva iznenađenja da je napokon mogao i posumnjati u svoju snagu.
Tako je jadovao Pseldonimov. Međutim je svijeća dogorijevala. Titravo svjetlo padalo je upravo na
Pseldonimovljev profil i ocrtavalo ga u golemu obliku na zidu, onako istegnuta vrata, kukasta nosa i
sa dva buća kose što su mu stršala na čelu i potiljku. Napokon, kad ga je već zapahnula jutarnja
svježina, ustade, onako ozebao i duševno obamro, dovuče se do perine što je ležala između stolaca
i, ne popravljajući ništa, ne gaseći svijeće, pa čak i ne podmetnuvši pod glavu jastuke, pope se
četvoronoške na postelju i zaspi onim olovnim, mrtvačkim snom kojim zacijelo spavaju osuđeni na
javno šibanje.
Što se, međutim, moglo mjeriti s onom mučnom noći koju je Ivan Iljič Pralinski proveo na bračnom
logu nesretnog Pseldoni-mova! Neko ga vrijeme glavobolja, povraćanje i drugi neugodni grčevi
nisu ni časa ostavljali na miru. Bile su to paklenske muke. Svijest koja jedva da mu je palucala u
glavi osvjetljavala je takve silne strahote, takve mračne i odvratne slike da bi bilo bolje da i nije
dolazio svijesti. Uostalom, sve mu se još miješalo u glavi. Prepoznao bi, na primjer,
Pseldonimovljevu majku, čuo njene blage savjete, kao što su: »Strpi se, sinko, strpi se, rode,
strpljen--spašen,« prepoznao ju je, pa ipak nije mogao naći nikakav logičan razlog njenoj
prisutnosti. Pred oči su mu izlazila odvratna priviđenja - ponajčešće Semjon Ivanič, ali kad bi bolje
pogledao,
opazio bi da to uopće nije Semjon Ivanič nego Pseldonimovljev nos. Javljali su mu se i onaj
slobodni umjetnik, i oficir, i starica podvezana obraza. Najviše mu je zaokupljao pozornost zlatni
prsten koji mu je visio iznad glave i kroz koji su bile provučene zavjesice. Jasno ga je razaznavao
na blijedom svjetlu svijeće što je osvjetljavala sobu, i neprestano se domišljao: čemu služi taj
prsten, zašto je tu i što označava? Nekoliko je puta pitao o tome staricu, ali jamačno nije govorio
ono što je htio reći, a ona ga opet, čini se, nije razumjela, koliko se god trudio da joj razjasni.
Napokon su, već pred jutro, grčevi prestali, pa je zaspao, zaspao čvrsto, bez snova. Spavao je oko
sat vremena, a kad se probudio, bio je već gotovo sasvim priseban, samo ga je strašno boljela glava,
a u ustima, na jeziku, koji kao da mu se pretvorio u komadić sukna, osjećao je vrlo gadan okus.
Pridigao se na postelji, obazro i zamislio. Blijedo svjetlo praskozorja što se probijalo kroz pukotine
prozorskih kapaka titralo je kao uska pruga na zidu. Bilo je oko sedam sati. Ali, kad Ivan Iljič
iznenada promisli i prisjeti se svega što je noćas doživio, kad se prisjeti svega što se dogodilo za
večerom, svog propalog pothvata, kad mu u jedan mah, užasno jasno, iziđe pred oči što se sve može
sad odatle izleći, što će sad sve o njemu ljudi reći i pomisliti, kad se obazre i napokon opazi kakvu
žalosnu i ružnu sliku pruža, njegovom krivicom, prijazni bračni log njegova podređenog — o, tada
mu srce obuze tako grozan stid, takve muke da ciknu, poklopi lice rukama i svali se očajan na
jastuk. Nakon jedne minute skoči s postelje, opazi na obližnjem stolcu svoje odijelo, uredno složeno
i već očišćeno, zgrabi ga i brže-bolje se uze oblačiti, obzirući se i strašno se plašeći nečega. Na
drugom je stolcu ležala i njegova bunda i šubara, a u njoj žute rukavice. Htio je neopazice odma-
gliti. Ali se odjednom otvoriše vrata i uđe stara Pseldonimovka, sa zemljanom posudom i lavorom.
Preko ramena visio joj je mali ručnik. Odložila je lavor i bez uvijanja rekla da se svakako mora
umiti.
— Dabome, rode, umij se, ne možeš otić neumiven...
I u tom trenu Ivan Iljič shvati: ako na cijelom svijetu postoji i jedno jedino stvorenje kojeg se sad ne
stidi i ne boji, to je upravo ta starica. Umi se. I dugo se poslije, u teškim trenucima, prisjećao, uz sve
ostalo što mu je peklo savjest, cijele te okoline u kojoj se probudio, i te glinene posude i
porculanskog lavora, punog hladne vode u kojoj su još plutale ledenice, i sapuna u ružičastu omotu,
ovalnog oblika, na kojem su bila urezana nekakva slova, koji je stajao petnaest kopjejaka i bio,
očito, kupljen za mladence, ali je
Ivana Iljiča dopalo da ga načne, i starice sa šarenim ručnikom prebačenim preko ramena. Hladna ga
je voda osvježila, obrisao se i, ne rekavši ni riječi, ne zahvalivši uopće svojoj milosrdnoj sestri,
dohvati šubaru, prebaci preko ramena bundu koju mu je pridržala Pseldonimovka, i kroz hodnik i
kuhinju, u kojoj je već mijaukala mačka, a kuharica se podigla na prostirci i pogledala za njim
odajući nezasitnu radoznalost, izjuri u dvorište, pa na ulicu, i pritrča fijakeru koji je prolazio. Jutro
je bilo studeno, ledena žućkasta magla zastirala je još kuće i sve predmete. Ivan Iljič zadignu
ovratnik. Mislio je da ga svi gledaju, da ga svi znaju i poznaju...
Osam dana nije izlazio iz kuće niti se javljao na dužnost. Bio je bolestan, teško bolestan, ali više
duševno negoli tjelesno. U tih osam dana proživio je pravi pakao, i zacijelo će mu se ti dani računati
na onom svijetu. Bilo je časova kad je pomišljao da se zakaluderi. Zaista ih je bilo. čak mu se u vezi
s tim mašta nekako osobito razigrala. Pričinjalo mu se da čuje pojanje, tiho, pod zemljom, da vidi
otvoren lijes, život u pustoj ćeliji, šume i pećine; ali bi se tada prenuo i gotovo u isti mah shvatio da
je sve to užasna glupost i preuveličavanje, te bi se postidio te gluposti. Zatim bi zapao u moralnu
krizu zbog svoje existence manquee. Zatim bi mu u duši ponovo buknuo stid, učas ga srvao i sve u
njemu palio i izjedao. Grčio se zamišljajući različne slike. Što li će reći o njemu, što li će pomisliti
kad dođe u svoj ured, kakvo će ga šaputanje progoniti cijelu godinu dana, deset godina, sve do kraja
života! Njegova će nezgoda doprijeti i do potomstva. Ponekad je čak zapadao u takvu malodušnost
da je bio spreman da odmah ode Semjonu Ivanoviču i zamoli ga da mu oprosti i da mu bude
prijatelj. Uopće se nije opravdavao, za sve je krivio samo sebe — nije nalazio nikakvih izgovora, a i
stidio bi ih se.
Pomišljao je isto tako da odmah podnese otkaz i da se onako, jednostavno, u samoći, posveti
usrećivanju čovječanstva. Kako bilo da bilo, morao je svakako zaboraviti sve znance, i to čak tako
da zbriše svako sjećanje na sebe. Zatim mu je padalo na um da je i to glupo i da sve još može
popraviti pojačanom strogošću prema potčinjenima. Tada bi se počeo nadati i ohrabrivati. Napokon,
nakon punih osam dana sumnji i muka, osjeti da ne može više podnositi neizvjesnost, i un beau
matin1 odluči da ode u ured.
Jednog lijepog jutra.
48
Prije toga, dok je još sjedio kod kuće, obuzet tjeskobom, tisuću je puta zamišljao kako će doći u
ured. Grozeći se, uvjeravao je sam sebe da će svakako čuti za sobom podmuklo šaputanje, da će
vidjeti podmukla lica, izazvati najpakosnije osmijehe. Kako li se začudio kad se ništa slično nije
dogodilo! Dočekali su ga smjerno; klanjali mu se; svi su bili ozbiljni; svi su bili zauzeti poslom.
Radost mu je obuzela srce kad je stigao u svoj kabinet.
Odmah se najozbiljnije latio posla, saslušao nekoliko izvještaja i objašnjenja, donio odluke. Osjećao
je da još nikad nije tako pametno, tako vješto prosuđivao i zaključivao kao toga jutra. Vidio je da su
svi zadovoljni njime, da ga cijene, da mu iskazuju poštovanje. Ni najsumnjičaviji čovjek ne bi
mogao zapaziti ništa sumnjivo. Sve je teklo da ne može bolje.
Napokon se pojavi i Akim Petrovič s nekakvim spisima. Kad ga Ivan Iljič ugleda, kao da ga nešto
ujede za srce, ali samo za trenutak. Pozabavio se s Akimom Petrovičem, važno mu nešto tumačio,
razlagao i upozoravao kako treba da radi. Samo je zapazio da nekako zazire da suviše dugo gleda
Akimu Petroviču u oči, ili, bolje reći, da se Akim Petrovič kloni njegova pogleda. Ali, eto, završili
su posao, i Akim Petrovič uze slagati spise.
— Nego, evo još jedne molbe — poče Akim Petrovič što je hladnije mogao — činovnik
Pseldonimov moli da bude premješten u ministarstvo... Presvijetli Semjon Ivanovič Šipulenko
obećali su mu mjesto. Moli, presvijetli, vaše milostivo odobrenje.
— A, tako, odlazi — reče Ivan Iljič i osjeti kako mu težak kamen pada sa srca. Zimu na Akima
Petroviča i u tom im se trenu ukrstiše pogledi. — Pa, što se mene tiče... nemam ništa protiv —
odgovori Ivan Iljič. — Slažem se.
Akim Petrovič je zacijelo htio što prije klisnuti, ali Ivan Iljič odjednom, ponesen plemenitošću,
odluči da sve izvede načistac. Opet ga je, očito, obasjalo nadahnuće.
— Recite mu — poče upirući jasan pogled, pun duboka smisla, u Akima Petroviča — recite
Pseldonimovu da nisam kivan na njega; ne, nisam!... Da sam, naprotiv, spreman da čak i zaboravim
sve što je bilo, da zaboravim sve, sve...
Ali odjednom Ivan Iljič umuknu, gledajući u čudu kako se čudno drži Akim Petrovič, koji se iz
razborita čovjeka odjednom prometnuo, tko zna zašto, u najveću budalu. Umjesto da ga sluša i
sasluša do kraja, iznenada je sasvim glupo pocrvenio, počeo se nekako užurbano, pa i neuljudno
klanjati, nekakvim sitnim naklonima, i u isti mah uzmicati prema vratima. Cijelo je njegovo držanje
odavalo želju da propadne u zemlju ili, bolje reći, da se što
prije dočepa svoga stola. Ostavši sam, Ivan lijič ustade u neprilici sa stolca. Gledao je u zrcalo a da
nije vidio svog lica.
— Ama, treba strogo s njima, samo strogo i nikako drugačije! — šaputaše gotovo nesvjesno za se, i
najednom mu jarko rumenilo obli lice. Najednom se tako posrami, tako mu postade teško pri srcu
kao što mu nije bilo ni u najgorim trenucima osmodnevne bolesti. »Nisam uspio!« — reče u sebi i
nemoćno klonu na stolac.
KROKODIL
NEOBIčNA ZGODA ILI MASAŽA U PASAŽU1
Istinita pripovijest o tome kako je jednog gospodina, određenih godina i određene vanjštine,
progutao krokodil u Pasažu živa, čitava, bez ostatka, i što se odatle izleglo.
1 Na početku šezdesetih godina prošlog stoljeća nalazile su se u petrogradskom Pasažu (prolazu),
osim trgovina, i dvorane za predavanja, izložbe itd.
50
li...
Ohe, Lambert! Oii est Lambert? As-tu vu Lambert?1
Na dan trinaesti siječnja tekuće šezdeset i pete godine, u dvanaest i pol poslije podne, Jelena
Ivanovna, supruga Ivana Matvejiča, moga naobraženoa prijatelja, kolege i u neku ruku daljnjeg
rođaka, zaželjela je da vidi krokodila, kojeg uz određenu naplatu pokazuju u Pasažu. Kako je Ivan
Matvejič imao već u džepu kartu za put u inozemstvo (kamo nije toliko putovao radi zdravlja koliko
iz težnje za znanjem), pa se, prema tome, već smatrao na dopustu i bio, dakle, toga prijepodneva
posve slobodan, ne samo što se nije usprotivio neodoljivoj želji svoje supruge nego se i u njemu
samom raspalila radoznalost.
— Izvrsna ideja — rekao je potpuno zadovoljno — pogledat ćemo krokodila! Kad se već spremam
u Evropu, neće biti zgorega da se još ovdje upoznam s njenim starosjediocima.
I na te riječi uhvati suprugu ispod ruke i odmah se uputi s njom u Pasaž. A ja sam im se, po svom
običaju, kao kućni prijatelj, prikrpio. Nikad još nisam vidio Ivana Matvejiča bolje raspoložena nego
toga jutra, koje neću zaboraviti dok sam živ — zaista nikad ne znamo kakva nas sudbina čeka! Kad
smo došli u Pasaž, odmah se počeo diviti toj velebnoj građevini, a kad smo stigli do lokala u kojem
je bila izložena neman što je nedavno dopremljena u prijestolnicu, sam se ponudio da plati za mene
četvrt rublja vlasniku krokodila, što nisam nikad dotad doživio od njega. Ušavši u omanju
prostoriju, opazili smo da se u njoj, osim krokodila, nalaze još i papige strane pasmine kakadu i, uz
to, u posebnoj škrinji u udubini, skupina majmuna. Pokraj sama ulaza, uz lijevi zid, stajala je velika
limena škrinja nalik na kadu, pokrivena čvrstom željeznom mrežom, a na dnu pedalj vode. U toj
plitkoj bari držali su golema krokodila koji je ležao kao klada, posve nepomično, jer je, po svemu
sudeći, izgubio sve svoje
1 »Hej, Lamberte! Gdje je Lambert! Jesi li vidio Lamberta?« Ove šaljive riječi Dostojevski je
zacijelo čuo u kolovozu 1863. u Parizu gdje su u to doba bile vrlo popularne. Nije poznato kako su
nastale ni što zapravo označuju.
sposobnosti u našem vlažnom podneblju koje nije gostoljubivo prema strancima. Ta neman nije iz
početka ni u kome od nas pobudila osobitu radoznalost.
- To je, dakle, krokodil! - reče Jelena Ivanovna zapijevajući sažalnim glasom. - A ja sam mislila da
je... nekako drugačiji!
Po svoj je prilici mislila da je od briljanata. Vlasnik krokodila, Nijemac, koji je izišao pred nas,
gledao nas je neobično ponosito.
- Ima i pravo — šapnu mi Ivan Matvejič — zna da on sad jedini u cijeloj Rusiji pokazuje
krokodila.
Tu sasvim budalastu napomenu također pripisujem prekomjerno dobroćudnom raspoloženju što je
bilo obuzelo Ivana Matve-jiča, koji je inače bio vrlo zavidan.
- čini mi se da vaš krokodil nije živ - opet će Jelena Ivanovna, koju je zasmetala vlasnikova krutost
pa mu se obratila smiješeći se ljupko, ne bi li osvojila tog prostaka - manevar koji je vrlo prirođen
ženama.
- O, ne, madam - odgovori on na iskvarenom ruskom i odmah dopola zadignu mrežu na škrinji i
uze palicom bockati krokodila po glavi.
Tada podmukla neman, da pokaže da je živa, ovlaš pomaknu nogama i repom, pripodignu gubicu i
ispusti nešto nalik na dugo dahtanje.
- Ma, ne ljuti se, Karlchen! - nježno će Nijemac, zadovoljene taštine.
- Kako je odvratan taj krokodil! čak sam se uplašila - protepa Jelena Ivanovna još koketnije — još
ću ga i sanjati.
- Ali vas u snu neće ugristi, madam — prihvati Nijemac galantno i prvi se nasmija svojoj
duhovitosti, ali mu nitko od nas ništa ne odvrati.
- Hajdemo, Semjone Semjonoviču — nastavi Jelena Ivanovna obraćajući se samo meni —
pogledajmo radije majmune. Strašno volim majmune; ima ih tako zlatnih... a krokodil je grozan.
- Ama, ne boj se, mila moja — doviknu za nama Ivan Matvejič junačeći se zadovoljno pred
suprugom. — Taj dremljivi stanovnik faraonova carstva neće nam učiniti ništa nažao — i ostade uz
kadu. Štoviše, uze rukavicom škakljati krokodila po njušci želeći ga, kako je poslije priznao,
nagnati da ponovo zadašće. Vlasnik je pak pošao za damom, Jelenom Ivanovnom, do škrinje s
majmunima.
Tako je sve lijepo teklo i nikakvo se zlo nije moglo naslutiti. Jelena se Ivanovna upravo nestašno
zabavljala s majmunima, koji su je, čini se, posve zaokupili. Cičala je od užitka i neprestance se
obraćala meni, kao da i ne vidi vlasnika, i grohotom se smijala
sličnosti koju je otkrivala između tih repatih majmuna i svojih dobrih znanaca i prijatelja.
Raspoložio sam se i ja jer je sličnost bila neprijeporna. Vlasnik Nijemac nije znao bi li se smijao ili
ne bi, pa se na kraju posve smrknuo. I eto, baš u tom trenutku jezovit, mogu čak reći i neprirodan,
vrisak prolomi se prostorijom. Ne znajući što da mislim, u prvi se mah sledih na mjestu; ali kad
opazih da i Jelena Ivanovna već vrišti, naglo se okrenuh i — imadoh što vidjeti! Vidjeh - o, bože! -
vidjeh nesretnog Ivana Matvejiča u groznim krokodilskim raljama - neman ga je zahvatila posred
trupa i već digla vodoravno u zrak, a on je očajnički mlatarao nogama. Zatim je u tren oka nestao.
Ali, opisat ću sve to potanko jer sam za sve vrijeme nepomično stajao, a ne sjećam se da sam ikad
išta promatrao tako pozorno i napeto kao cijeli taj proces što se zbivao preda mnom. »Jer« - mislio
sam u tom kobnom trenutku — »što bi bilo da se to nije dogodilo Ivanu Matvejiču nego meni, kako
li bi to tek bilo neugodno!« Nego, da prijeđem na stvar! Krokodil je najprije okrenuo noge jadnog
Ivana Matvejiča u svojim užasnim raljama prema sebi i prvo. njih progutao, zatim je donekle
izgrcnuo Ivana Matvejiča, koji je pokušao iskočiti i uhvatiti se rukama za kadu, pa ga je ponovo
uvukao u sebe do iznad križa. Zatim ga je opet izgrcnuo, pa opet i opet gutnuo. Tako je Ivan
Matvejič pred nama naočigled nestajao. Napokon je krokodil posljednji put gutnuo i uvukao u sebe
čitavog mog naobraženog prijatelja, bez ostatka. Po krokodilovu se tijelu moglo vidjeti kako Ivan
Matvejič, sa svim svojim obrisima, prolazi kroz njegovu nutrinu. Već sam zaustio da ponovo
kriknem kad se sudbini još jednom prohtjede da se podmuklo našali s nama — krokodil se
napregnu, vjerojatno se gušio od golema tijela što ga je progutao, pa ponovo razjapi svoje užasne
ralje iz kojih se, u posljednjem grcaju, iznenada načas pomoli glava Ivana Matvejiča, sa zdvojnim
izrazom na licu, a naočale mu u hipu spadoše s nosa na dno kade. Reklo bi se da se ta očajnička
glava i pomolila samo zato da baci još jedan posljednji pogled na sve oko sebe i da se u duhu
oprosti sa svim zemaljskim užicima. Ali nije uspjela u svome naumu - krokodil je ponovo prikupio
snagu, gutnuo, i glava je opet nestala, ovaj put zasvagda. Ta pojava i nestanak još žive ljudske glave
bijahu toliko užasni, a u isti mah — bilo zbog brzine ili neočekivanosti samog događaja, bilo zbog
toga što su mu spale naočale - sadržavahu nešto toliko smiješno da odjednom posve neočekivano
prasnuh u smijeh, ali, sjetivši se da mi, kao kućnom prijatelju, ne pristoji da se u tom času smijem,
obratih se odmah Jeleni Ivanovnoj i rekoh sažalno:
— Naš je Ivan Matvejič kaputi
Nikako ne bih mogao iskazati koliko je snažno bilo uzbuđenje Jelene Ivanovne u toku tog procesa.
Iz početka, nakon prvog vriska, kao da se ukočila na mjestu i gledala onaj metež pred sobom naoko
ravnodušno, ali neobično izbuljenih očiju; zatim joj se odjednom ote prodoran vapaj, ali je ja
zgrabih za ruke. U taj čas i vlasnik, koji je također u prvi mah otupio od strave, iznenada pljesnu
rukama i povika uznoseći oči put neba:
— O, moj krokodil, o, mein allerliebster Karlchen! Mutter, Mutter, Mutter?
Na tu viku otvoriše se stražnja vrata i pojavi se Mutter, s kapicom na glavi, rumena, vremešna i
raščupana, te pohrli, vri-šteći, svom Nijemcu.
Tada nasta dreka — Jelena Ivanovna izvikivala je kao izbezumljena samo jednu riječ: »Odaderite
ga! Odaderite ga!« — i salijetala vlasnika i Mutter zacijelo ih moleći — i ne znajući valjda za sebe
— da nekog zbog nečeg odaderu. Ali vlasnik i Mutter nisu se ni na koga od nas osvrtali — oboje su
blejali oko kade kao telad.
- On propala, on otmah bute puknuti zato što prokutala ganz1 činovnik! — vikaše vlasnik.
- Unser Karlchen, unser allerliebster Karlchen tvird sterbenP -cviljela je vlasnica.
— Mi sirota i pes kruh! — prihvati vlasnik.
- Odaderite ga, odaderite ga, odaderite ga! - vrištala je Jelena Ivanovna i uhvatila Nijemca za
redengot.
— On dražila krokotil, zašto faš muž dražila krokotil! — vikaše Nijemac otimajući se. — Fi platila
ako Karlchen puknuti ivird, das war mein Sohn, das war mein einziger Sohnf
Moram priznati da sam se strahovito ozlojedio kad sam vidio koliko je sebičan taj došljo Nijemac i
koliko je hladno srce njegove raščupane Mutter; ali povici koje je neprestance ponavljala Jelena
Ivanovna: »Odaderite ga, odaderite ga!« još su me više uznemirili i napokon zaokupili svu moju
pozornost, te sam se čak i prepao ... Reći ću unaprijed da sam te čudne uzvike posve pogrešno
shvatio — učinilo mi se da je Jelena Ivanovna na trenutak izgubila razum, ali da je, želeći se osvetiti
za pogibiju premilog joj Ivana Matvejiča, tražila, u ime zadovoljštine, da se krokodil kazni
1 Najdraži moj Karlchen. Majko, majko, majko!
- čitav.
1 Naš Karlchen, naš najdraži Karlchen će umrijeti! 4 To mi je bio sin, to mi je bio sin jedinac.
IL.
batinanjem. A ona je mislila nešto sasvim drugo. Osvrćući se pomalo smeteno na vrata, počeh
preklinjati Jelenu Ivanovnu da se smiri i, nadasve, da ne upotrebljava škakljivu riječ »odadrijeti«.
Jer, takva natražnjačka želja ovdje, u samu srcu Pasaža i naobra-žena društva, na dva-tri koraka od
dvorane u kojoj možda u tom istom trenutku gospodin Lavrov1 drži javno predavanje, ne samo što
se nije mogla ispuniti nego ni zamisliti, te je svakog časa mogla izazvati zvižduke2 kulturne
javnosti i karikature gospodina Stepa-nova3. Na svoj užas, uskoro sam se uvjerio da su moje
bojazni i sumnje opravdane — odjednom se razmaknu zastor, koji je dijelio krokodiiovu prostoriju
od ulazne komorice u kojoj se ubiralo po četvrt rublja, i na pragu se pojavi brkata i bradata spodoba
s kapom u ruci i duboko se nagnu gornjim dijelom tijela, dobro pazeći da ne prekorači prag kako ne
bi morala platiti ulazninu.
- Takva natražnjačka želja, gospodo — reče neznanac pazeći da se ne prevali slučajno na ovu
stranu i da ostane onkraj praga — ne služi na čast vašoj naobraženosti i uvjetovana je nedostatkom
fosfora u vašem mozgu. Uskoro ćete biti izviždani u kronici napretka i u našim satiričnim
listovima...
Ali nije dovršio — vlasnik se pribrao, zgrozio kad je opazio čovjeka kako govori u krokodilovoj
prostoriji a da nije za to ništa platio, razjareno nasrnu na naprednog neznanca i izgura ga udarajući
ga objema šakama po šiji. Načasak se obojica izgubiše iza zastora, i tek tada napokon shvatih da je
cijela ta gungula nastala nizašta; pokazalo se da je Jelena Ivanovna posve nedužna — njoj nije bilo
ni nakraj pameti, kao što sam već napomenuo, da se krokodil podvrgne natražnjačkoj i uvredljivoj
kazni batinanjem, nego je prosto-naprosto poželjela da mu nožem raspore trbuh i tako oslobode
Ivana Matvejiča iz njegove nutrine.
- Šta! Fi hoće ta moj krokotil propala! - zavapi vlasnik pošto je dojurio natrag. — A nee, nek faš
muž prfo propala, a onta krokotil!... Mein Mater pokazala krokotil, mein Grossvater pokazala
krokotil, i ja bute pokazala krokotil! Svi bute pokazala krokotil! Mene ganz Evropa poznala, a fas
ganz Evropa ne poznala, i meni platiti globa.
- Ja, ja! - prihvati srdita Njemica. - Mi fas ne pustiti, globa kat Karlchen pukla!
1 P. L. Lavrov (1823-1900) održao je u studenom 1860. u Pasažu tri javna predavanja pod
naslovom >O suvremenom smislu filozofije«.
2 Aluzija na satiričnu rubriku »Zvižduk« časopisa »Suvremenik«.
N. A. Stepanov (1807—1877), karikaturist koji je surađivao u časopisima »Iskra« i »Budilica«:
... ... 57
— A ne bi ni vrijedilo rasporiti ga — mirno dodah, želeći što prije odvući Jelenu Ivanovnu kući —
jer naš dragi Ivan Matvejič sad po svoj prilici lebdi već negdje na nebesima.
— Prijatelju dragi — razlegnu se u taj čas posve nenadano glas Ivana Matvejiča i sve nas neobično
prenerazi — prijatelju dragi, po mom mišljenju treba se izravno obratiti policijskom inspektoru, jer
Nijemac neće dokučiti istinu bez pomoći policije.
Te riječi, koje su bile izgovorene čvrsto i dostojanstveno i koje su svjedočile o izvanrednoj
prisebnosti, toliko nas u prvi mah zaprepastiše da nitko od nas ne mogaše vjerovati svojim ušima.
Ali, dakako da smo odmah pritrčali krokodilovoj kadi i, isto toliko pobožno koliko i nepovjerljivo,
slušali nesretnog zatočenika. Glas mu je bio prigušen, tanak, pa i kreštav, kao da dopire iz velike
daljine. Baš kao kad kakav šaljivac ode u drugu sobu, začepi usta običnim jastukom i počne vikati,
želeći dočarati publici koja je ostala u prvoj sobi kako se dozivaju dva seljaka u pustinji, ili kad ih
razdvaja duboka jaruga, što sam jednom imao zadovoljstvo čuti za božičnih blagdana kod nekih
znanaca.
— Ivane Matvejiču, dragi moj, pa ti si živ! — protepa Jelena Ivanovna.
- Živ i zdrav - odgovori Ivan Matvejič - i, hvala Svevišnjem, progutan bez najmanje ozljede. Jedino
me zabrinjava što će na ovu nezgodu reći moji pretpostavljeni; pa već sam izvadio kartu za put u
inozemstvo, a dospio u krokodila, što nije čak ni duhovito ...
— ,Ama, dragi moj, ne brini se sad za duhovitost; najprije treba . da te nekako iščupamo odatle —
upade mu Jelena Ivanovna u riječ.
- čupajti! - uzviknu vlasnik. - Ja ne tam čupajti krokotil! Sata će publikum jako puno tolazila, a ja
butem fufcik1 kopjejka tražila i Karlchen prestala puknuti.
- Gott set Dank!2 - prihvati vlasnica.
— Pravo imaju — mirno napomenu Ivan Matvejič. — Ekonomsko načelo iznad svega!
- Prijatelju dragi - povikah - evo sad odmah letim vlastima da se pritužim, jer slutim da sami ne
možemo ovome naći lijeka.
- I ja tako mislim - pripomenu Ivan Matvejič - ali bez ekonomske nadoknade teško je u ovo naše
doba trgovinske krize samo tako rasporiti krokodilu trbuh. A- tu se odmah javlja i neminovno
pitanje: koliko će vlasnik tražiti za svoga krokodila? A
' Fiinfzig — pedeset. 2 Hvala bogu.
ujedno i drugo pitanje: tko će to platiti? Jer, znaš da ja nemam sredstava...
- Možda na račun plaće - pripomenuh bojažljivo, ali me vlasnik odmah presiječe u riječi.
- Ja ne protavajt krokotil, ja tri tisuća protavajt krokotil, ja četiri tisuća protavajt krokotil. Sat
publikum bute puno tolazit. Ja pet tisuća protavajt krokotil!
Ukratko, nesnosno se razmetao; a oči su mu se krijesile od sebičnosti i odvratne gramzljivosti.
- Idem! — povikah ogorčeno.
- I ja! Idem i ja! Otići ću samom Andreju Osipiču, ganut ću ga suzama — procvili Jelena Ivanovna.
- Nemoj, mila moja - presiječe je Ivan Matvejič brže-bolje u riječi, jer je već odavno bio
ljubomoran na Andreja Osipiča i znao da bi ona rado pustila koju suzu pred naobraženim čovjekom,
jer joj suze dobro pristaju. - Pa ni tebi, prijatelju dragi, ne bih to savjetovao — produži obraćajući se
meni — nema smisla da ideš grlom u jagode, još bi se moglo iz toga štogod izleći. Nego, svrati
radije danas, onako, više u privatni posjet, Timofeju Semjoniču. To ti je staromodan i ograničen
čovjek, ali je ozbiljan i, što je najvažnije, iskren. Pozdravi ga od mene i sve mu potanko izloži!
Ostao sam mu sedam rubalja dužan od posljednje partije jera-laša1, pa iskoristi ovu zgodnu priliku
da mu ih vratiš - time ćeš ganuti krutog starca. Kako bilo da bilo, njegov nam savjet može dobro
doći. A sad prvo odvedi Jelenu Ivanovnu ... Umiri se, mila moja — obrati se njoj — zamorila me
cijela ova vika i žensko zanovijetanje i htio bih malo odspavati. Ovdje je toplo i mekano, iako još
nisam dospio razgledati ovo svoje nenadano utočište...
- Razgledati! Zar ti je tu svijetlo? - uskliknu obradovana Jelena Ivanovna.
- Oko mene je mrka noć - odgovori siromah zatočenik - ali mogu pipati i, da tako kažem, razgledati
rukama... A sad zbogom, budi bez brige i ne bježi od zabave! Do sutra! A ti Semjone Semjoniču,
dođi večeras, a budući da si rastresen pa možeš zaboraviti, zaveži čvor...
Moram priznati da mi je bilo i drago da odem, a donekle mi je i dosadilo. Uhvativši žurno ispod
ruke Jelenu Ivanovnu, koja je bila žalosna ali se proljepšala od uzbuđenja, povedoh je brže-bolje iz
krokodilove prostorije.
1 Kartaška igra.
58
- Nafečer bute opet platila četvrt rublja! - doviknu nam vlasnik.
- O bože, kako su gramzljivi! - reče Jelena Ivanovna gledajući se u svakom zrcalu na zidovima u
Pasažu i opažajući, očito, da se proljepšala.
- Ekonomsko načelo — odvratih pomalo uzbuđeno, ponoseći se svojom damom pred prolaznicima.
- Ekonomsko načelo... — otegnu ona svojim dragim glasićem. - Nisam ništa razumjela od svega
onog što je Ivan Matvejič maloprije govorio o tom odurnom ekonomskom načelu.
- Sad ću vam razjasniti — rekoh i odmah joj počeh razlagati o povoljnim posljedicama privlačenja
stranog kapitala u našu domovinu, o čemu sam baš jutros čitao u »Petrogradskim vijestima« i u
»Vlasi«.
- Kako je sve to čudno! — upade mi ona u riječ pošto me je slušala neko vrijeme. - Ama, prestanite
već jednom, zloćo jedna; kakve to gluposti govorite... Recite, jesam li jako rumena?
- Rumeni ste kao ružica! - pripomenuh koristeći se prilikom da joj izreknem kompliment.
- Vragolan jedan! - protepa ona zadovoljna sama sobom. -Jadni Ivan Matvejič — nadoda nakon
jedne minute i koketno nagnu glavu na rame - zbilja mi ga je žao. O, bože moj - uzviknu odjednom.
— A recite mi kako će on danas tamo jesti i... i... kako će... ako mu bude što potrebno?
- To pitanje nismo predvidjeli - odgovorih isto tako u neprilici. To mi zaista nije bilo uopće palo na
pamet, toliko su žene praktičnije od nas, muškaraca, u rješavanju svakidašnjih problema!
- Jadniček, kako se samo uvalio u to... i nema tamo nikakve razonode, i mrak je... baš mi je krivo
što mi nije ostala bar njegova fotografija... Sad sam, dakle, kao neka udovica - do-metnu smiješeći
se čarobno, očito zaokupljena svojim novim položajem. — Hm... ipak mi ga je žao!
Ukratko, očitovala se posve razumljiva i prirodna žalost mlade i privlačne žene za nestalim mužem.
Napokon sam je dopratio kući, umirio i, pošto sam s njom ručao i popio šalicu mirisave kave,
otputih se u šest sati Timofeju Semjoniču, računajući da u to doba svi oženjeni ljudi određenih
zanimanja sjede ili leže kod kuće.
Pošto sam ovo prvo poglavljfe napisao u stilu koje dolikuje ispripovijedanom događaju,
namjeravam se dalje poslužiti stilom koji neće, doduše, biti toliko uzvišen, ali će biti prirodniji, na
što unaprijed upozoravam čitaoca.
60
Dični Timofej Semjonič dočekao me nekako užurbano i kao da se malo ušeprtljio. Odveo me u svoj
mali kabinet i pomno zatvorio vrata za sobom: »Da nam djeca ne smetaju« - rekao je, očito
zabrinut. Zatim me posjeo na stolac za pisaćim stolom, a sam je sjeo u naslonjač, privukao skute
svoga starog vatiranog kućnog kaputa i poprimio, za svaki slučaj, nekakvo službeno, gotovo i
strogo držanje, iako nije bio nikakav pretpostavljeni ni meni ni Ivanu Matvejiču, nego se sve do
tada smatrao za našeg običnog kolegu i, štoviše, dobrog znanca.
— Ponajprije — poče on — nemojte smetnuti s uma da ja nisam nikakav šef, nego upravo isto
takav službenik kao i vi i Ivan Matvejič... Mene se ništa ne tiče, molim lijepo, i ne namjeravam se ni
u što petljati.
Začudio sam se što kanda već sve zna. Ipak mu ispričah cijelu nezgodu do u tančine. Govorio sam
čak i uzbuđeno, jer sam u tom času obavljao dužnost pravog prijatelja. Nije se osobito začudio mom
pripovijedanju, ali je jasno pokazivao sumnjičavost.
— Zamislite — reče kad me sasluša ¦¦• ja sam oduvijek mislio da će se njemu tako nešto svakako
dogoditi.
— Ama, zašto, molim lijepo, Timofeju Semjoniču, slučaj je sam po sebi vrlo neobičan, molim
lijepo ...
— Slažem se. Ali je Ivan Matvejič u toku cijele svoje službe naginjao upravo takvu ishodu.
Brzoplet je, molim lijepo, pa čak i uobražen. Neprestano samo -progres« i kojekakve ideje, a eto
kamo vodi taj progres!
— Ali, pa ovo je sasvim neobičan slučaj i nikako se ne može uzeti kao opće pravilo za sve
pobornike progresa...
— Ama, ostavite vi to, molim vas lijepo! To vam, vidite, sve dolazi od pretjerane naobraženosti,
vjerujte mi. Jer, pretjerano naobraženi ljudi guraju se svuda, a najviše tamo gdje ih uopće ne traže.
Uostalom, možda vi znate nešto više od mene — nadoda nekako uvrijeđeno. — Ja sam star i nisam
toliko naobražen; počeo sam kao vojničko dijete, a ove ću godine proslaviti pedesetu obljetnicu u
službi, molim lijepo.
-- Ah, nemojte tako, zaboga, Timofeju Semjoniču! Ivan Matvejič, naprotiv, žudi za vašim savjetom,
žudi za vašim uputama. Dapače, tako reći sa suzama u očima, molim lijepo.
— »Tako reći sa suzama u očima.« Hm. Ali to su krokodilske suze i ne možeš im mnogo vjerovati.
Pa dobro, što ga je, recite,
„ f. 1
vuklo u inozemstvo? I otkud mu pare? Pa on nema sredstava, nije li tako?
— Skucao je, Timofeju Semjoniču, od posljednjih nagrada — odgovorih žalostivo. — Htio je na
svega tri mjeseca otputovati... u Švicarsku... u domovinu Wilhelma Telia.
— Wilhelma Telia? Hm!
— U Napulju je htio dočekati proljeće, molim lijepo. Upoznati muzeje, običaje, životinje...
— Hm! Životinje? Ja mislim da je posrijedi obična oholost. Kakve životinje? Životinje? Zar je kod
nas malo životinja? Imamo zvjerinjake, muzeje, deve. Medvjedi žive kraj sama Petrograda. Pa eto, i
on je zaglavio u krokodilu...
— Zaboga, Timofeju Semjoniču, čovjek je u nevolji, čovjek hrli prijatelju kao starijem rođaku,
žudi za savjetom, a vi — prekora-vate... Smilujte se bar nesretnoj Jeleni Ivanovnoj!
— Mislite na njegovu suprugu? Zgodna damica — reče Timofej Semjonič, koji se, očito,
razblaži i slasno šmrknu burmut. — Suptilna osoba. I kako je samo punašna, a glavu neprestance
naginje na stranu, na stranu ... vrlo zgodno, molim lijepo. Andrej Osipič govorio je baš prekjučer o
njoj.
— Govorio?
— Govorio, i to vrlo laskavo. Kakve grudi, veli, pa pogled, frizura... Bombončić, veli, a ne damica,
ala smo se nasmijali! Još su mladi. — Timofej Semjonič gromovito se useknu. — Eto vidite, mlad
čovjek, a kakvu karijeru pravi, molim lijepo...
— Ali to je nešto sasvim drugo, Timofeju Semjoniču.
— Naravno, naravno.
— Pa što ćemo onda, Timofeju Semjoniču?
— Ama, što ja tu mogu?
— Posavjetujte, uputite, kao iskusan čovjek, kao rođak! Što da radimo? Da se obratimo vlastima,
ili...
— Vlastima? Ni govora - žurno će Timofej Semjonič. - Ako baš želite moj savjet, ponajprije treba
sve skupa zataškati i raditi, da tako kažem, kao privatna osoba. Slučaj je sumnjiv, molim lijepo, pa i
nezapamćen. Najvažnije je što je nezapamćen, nema sličnih primjera, a i ne služi na čast... Stoga,
oprez iznad svega... Neka on samo malo tamo odleži! Treba pričekati, pričekati...
— Ama, kako pričekati, Timofeju Semjoniču? A što ako se tamo uguši?
— Ama, zašto bi se ugušio, molim lijepo? Pa zar niste sami rekli da se čak vrlo udobno smjestio?
Ponovo mu sve ispričah. Timofej Semjonič se zamisli.
— Hm! — izusti vrteći burmuticu u rukama. — Ja mislim da je čak i dobro što će odležati neko
vrijeme tamo, mjesto u inozemstvu. Neka porazmisli u dokolici; dakako da ne treba da se uguši, i
stoga treba poduzeti određene mjere da mu se zaštiti zdravlje; ma šta ja znam, da se čuva kašlja i
slično... A što se tiče Nijemca, po mom osobnom mišljenju, on ima pravo, pače, još više nego druga
strana, zato što su se u njegova krokodila uvukli bez pitanja, a nije se on uvukao bez pitanja u
krokodila Ivana Matvejiča, koji, uostalom, koliko se sjećam, nije ni imao krokodila. E, a krokodil
je, molim lijepo, privatno vlasništvo, pa se, dakle, ne smije rasporiti bez odštete.
— Ali da se čovjek spasi, Timofeju Semjoniču!
— E, pa to je već, molim lijepo, briga policije. Njoj se treba obratiti.
— Ali Ivan Matvejič može i nama zatrebati. Možda će ga tražiti, molim lijepo.
— Ivan Matvejič da će nama zatrebati? He-he! Osim toga, računa se da je na dopustu, pa ga
možemo i ignorirati, a on neka samo razgleda evropske zemlje! Ako se nakon predviđenog roka ne
javi, to će biti nešto drugo, e, onda ćemo se raspitati, zatražiti informacije...
— Za tri mjeseca! Ma, molim vas, Timofeju Semjoniču!
— Pravo mu budi, molim lijepo! Tko ga je tjerao onamo? Ovako bi još trebalo da se za njega najmi
državna dadilja, a to ipak ne pripada njegovu rangu. I, što je najvažnije, krokodil je privatno
vlasništvo, pa tu već vrijedi ekonomsko načelo. A ekonomsko je načelo iznad svega, molim lijepo.
Baš je prekjučer na večeri kod Luke Andrejiča govorio o tome Ignatij Prokofjič, poznajete li
Ignjatija Prokofjiča? Kapitalist, poslovan čovjek, i da znate kako lijepo govori: »Nama je,« veli,
»potrebna industrija, industrije je kod nas malo. Treba je podići. Treba stvoriti kapital, dakle srednji
stalež, takozvanu buržoaziju treba stvoriti. A kako kod nas nema kapitala, znači da ga treba dobaviti
iz inozemstva. Treba, prvo, omogućiti stranim kompanijama da pokupuju zemljište na parcele, kao
što je sad uređeno posvuda u inozemstvu. Zadružno je vlasništvo otrov,« veli, »propast!« I da znate
kako vatreno govori; njima to i dolikuje, imaju kapital... a nisu u službi. Sa zadrugama se, veli, neće
uzdići ni industrija ni poljoprivreda. Treba, veli, da strane kompanije pokupuju po mogućnosti svu
našu zemlju komad po komad, a onda da je mrve, mrve, mrve na što sitnije parcele, i znate, upravo
tako izgovara: mrrrve, veli, a onda da je prodaju privatnicima. Pa i da ne prodaju nego jedno-
.m\
stavno daju u zakup. A kad sva zemlja, veli, bude u rukama stranih kompanija koje privučemo, onda
će se moći udariti zakupnina po miloj volji. Seljak će, dakle, raditi trostruko više, samo za kruh
nasušni, i moći će se u svakom času otjerati. Imat će, dakle, osjećaja, bit će pokoran, marljiv i radit
će trostruko više za istu cijenu. A sad, u zadruzi, baš ga briga! Zna da neće skapati od gladi, pa
ljenčari i pijančuje. A dotle ćemo i pare privući, i naći će se kapital, i stvorit će se buržoazija. Pa
eno, i engleske političke i književne novine »Times«, analizirajući naše financije, pisale su nedavno
da nam se financije baš zato i ne popravljaju što u nas nema srednjega staleža, nema debelih kesa,
nema uslužnih proletera ... Dobro govori Ignatij Prokofjič. Rođeni govornik. Hoće da sam iznese
svoje mišljenje pred vlastima pa da ga objavi u »Vijestima«. To, bome, nisu pjesmice kao kod Ivana
Matvejiča...
— A što će onda Ivan Matvejič? - upadoh pošto sam pustio starca da poćaska.
Timofej Semjonič volio je pokatkad poćaskati i tako pokazati da ni on ne zaostaje za drugima i da
sve zna.
— Što će Ivan Matvejič? Pa na to baš i smjeram, molim lijepo. Sami se, eto, trudimo da privučemo
strani kapital u domovinu, a eto vidite: tek što se kapital vlasnika krokodila, koga smo privukli,
udvostručio Ivanom Matvejičem, umjesto da štitimo stranog vlasnika, mi, naprotiv, nastojimo tom
samom osnovnom kapitalu rasporiti trbuh. Pa kako se sad to slaže? Po mom mišljenju, Ivan
Matvejič morao bi se, kao pravi sin domovine, još i radovati i ponositi što je udvostručio
vrijednost stranoga krokodila, pa možda i utrostručio. To je potrebno radi privlačenja kapitala,
molim lijepo. Uspije li jedan, začas će doći i drugi s krokodilom, a treći će ih dovesti već dva-tri
odjednom, i oko njih će se gomilati kapital. I eto vam buržoazije. Treba to poticati, molim lijepo.
-- Ama, zaboga, Timofeju Semjoniču! — uzviknuh. — Pa vi tražite od siromaha Ivana Matvejiča da
se gotovo neprirodno žrtvuje!
— Ništa ja ne tražim, molim lijepo, i ponajprije vas molim, kao što sam vas već i zamolio, da držite
na umu da ja nisam vlast i da, prema tome, ni od koga ne mogu ništa tražiti. Govorim kao sin
domovine, to jest ne govorim kao »Sin domovine«1, nego govorim jednostavno kao sin domovine. I
opet vas pitam tko mu je rekao da se uvlači u krokodila? Ozbiljan čovjek, čovjek na položaju, živi u
zakonitu braku, pa odjednom — takav korak! Kako se to slaže?
1 Umjereno liberalne novine koju su izlazile od godine 1862. do 1900.
- Ali, slučajno je počinio taj korak, molim lijepo.
- A tko bi ga znao! Pa onda, otkud da se plati vlasniku krokodila, recite i sami!
- Možda na račun plaće, Timofeju Semjoniču?
— Hoće li doteći?
-- Neće, Timofeju Semjoniču - odgovorih turobno. - Vlasnik se isprva uplašio da će se krokodil
raspuknuti, a kad se uvjerio da je sve u redu, uobrazio se i obradovao što može udvostručiti cijenu.
- Utrostručiti, pa možda i učetvorostručiti! Sad će publika nagrnuti, a vlasnici su krokodila spretan
svijet. A i mesojede je, osim toga, ljudi su skloni da se zabavljaju i zato, ponavljam, neka Ivan
Matvejič svakako ostane inkognito, neka se ne žuri! Baš ako svi možda i znaju da je u krokodilu, ne
znaju ništa službeno. Što se toga tiče, Ivan Matvejič je čak u osobito povoljnom položaju jer se
računa da je u inozemstvu. Svi će reći da je u krokodilu, ali im mi nećemo vjerovati. To se može
tako urediti. Najvažnije je da pričeka, a i kamo mu se žuri?
— Dobro, a ako...
— Budite bez brige, čvrste je građe, molim lijepo ...
— Dobro, a poslije, kad se načeka?
- E, pa neću da vam tajim da je taj slučaj neobično zamršen. Ne može se tu čovjek snaći, a najgore
je što do sada nije bilo sličnih primjera. Da imamo kakav primjer, još bismo se nekako mogli, po
nečemu, ravnati. A ovako, kako da to riješiš? Razmišljaš, razmišljaš, a rješenje se samo odugovlači.
Pade mi na um sretna misao.
- Ne bismo li ovako mogli urediti - rekoh - ako mu je već suđeno da još ostane u utrobi nemani i da
mu se, voljom providnosti, sačuva život, ne bi li mogao podnijeti molbu da mu se to vrijeme računa
u službu?
— Hm ... možda, kao da je na dopustu i bez plaće...
- A zar ne bi moglo i s plaćom, molim lijepo?
— Na kojoj osnovi?
— Recimo da je na službenom putu ...
— Kakvom, i gdje?
- Pa u utrobi, u krokodilovoj utrobi... Radi prikupljanja podataka, da tako kažem, radi
proučavanja činjenica na licu mjesta. To će, naravno, biti nešto novo, ali je progresivno i ujedno će
pokazati brigu za prosvjećivanje, molim lijepo...
Timofej Semjonič se zamisli.
-- Poslati posebnog činovnika na službeni put - reče napokon -u krokodilovu utrobu radi posebnih
zadataka, po mom je osob-
nom mišljenju besmisleno. Ne pripada mu po rangu. A i kakvih tu može biti zadataka?
— Pa prirodno, da tako kažem, proučavanje prirode na licu mjesta, uživo. Dan-danas se neprestano
razvijaju prirodne znanosti, molim lijepo, botanika... A on bi tamo živio i izvještavao ... pa, recimo,
o probavi ili jednostavno o običajima. Prikupljao bi činjenice, molim lijepo.
— To bi onda bila već statistika. E, tu nisam jak, a nisam ni filozof. Kažete: činjenice, a ionako
smo zatrpani činjenicama i ne znamo što ćemo s njima. Osim toga, ta je statistika opasna...
— Kako, molim lijepo?
— Opasna je. A još bi, priznajte i sami, izvještavao o činjenicama leškareći, da tako kažem. A zar
se može raditi leškareći? To bi opet bila novotarija, i uz to opasna, molim lijepo; i opet nije bilo
sličnog primjera. Eto, da nam je bar kakav-takav primjerčić, onda bismo ga, po mom mišljenju,
možda i mogli poslati na službeni put.
— Ali sve dosad nije ni živih krokodila bilo u nas, Timofeju Semjoniču.
— Hm, da ... — zamisli se opet on. — Taj je vaš prigovor, ako baš hoćete, opravdan i čak bi mogao
poslužiti kao osnova da se slučaj proslijedi dalje. Ali, uzmite opet i ovo: ako nakon pojave živih
krokodila počnu nestajati službenici, pa poslije, budući da im je tamo toplo i mekano, budu tražili
da se upućuju onamo na službeni put, i onda tamo budu leškarili... priznajte i sami da bi to bio loš
primjer, molim lijepo. Pa onda bi možda svi nagrnuli onamo da bez truda mlate pare.
— Poduzmite nešto, Timofeju Semjoniču! Da, zbilja, zamolio me Ivan Matvejič da vam platim
kartaški dug, sedam rubalja, od jeralaša, molim lijepo ...
— A, to je nedavno izgubio, kod Nikifora Nikiforiča! Sjećam se. A kako je samo bio raspoložen,
nasmijavao nas, i eto!...
Starac je bio iskreno ganut.
— Poduzmite nešto, Timofeju Semjoniču!
— Uznastojat ću. Porazgovarat ću u svoje ime, privatno, raspi-tat ću se. A, uostalom, interesirajte
se onako, neslužbeno, sa strane, na koju bi zapravo cijenu pristao vlasnik.
Očito se Timofej Semjonič odobrovoljio.
— Svakako — odgovorih — i odmah ću doći da vam javim.
— A supruga mu je... sad sama? Dosađuje se?
— Dobro bi bilo da je obiđete, Timofeju Semjoniču.
— Obići ću je, baš sam maloprije pomislio, a i zgodna je
prilika... Ma što, što ga je tjeralo da gleda krokodila! A, uostalom, rado bih ga i sam pogledao.
— Pa obidite jadnika, Timofeju Semjoniču!
— Obići ću ga. Dakako da mu tim svojim korakom ne želim uliti nikakve nade. Doći ću kao
privatna osoba... E pa, do viđenja, ja ću sad opet do Nikifora Nikiforiča; hoćete li i vi?
— Neću, molim lijepo, ja ću do zatočenika.
— E, sad već i do zatočenika!... E-eh, kakve li lakoumnosti! Oprostih se sa starcem. Kojekakve su
mi se misli rojile u glavi.
Dobar je i čestit čovjek taj Timofej Semjonič, pa ipak, kad sam odlazio od njega, bilo mi je drago
što je već pedeset godina u službi i što su Timofeji Semjoniči u nas sad već prava rijetkost. Dakako
da sam odmah odjurio u Pasaž da o svemu izvijestim sirotog Ivana Metvejiča. A mučila me i
radoznalost: kako se snašao ondje u krokodilu, i kako se može živjeti u krokodilu? I može li se
uopće živjeti u krokodilu? Na mahove mi se zbilja činilo da je sve to nekakav čudovištan san,
pogotovo zato što je posrijedi bilo čudovište...
III
Pa ipak, to nije bio san nego prava, nedvojbena java. Zar bih inače uopće počeo pripovijedati?
Nego, da nastavim...
U Pasaž sam stigao kasno, oko devet sati, pa sam u krokodilovu prostoriju morao ući na stražnji
ulaz, jer je Nijemac ovaj put zatvorio lokal ranije nego obično. Šetkao se kao kod kuće, u nekakvu
zamašćenu staru redengotu, ali je bio još trostruko zadovoljniji nego jutros. Vidjelo se da se više
ničega ne boji i da je ¦ publikum puno tolazila«. Mutter je došla malo kasnije, očito zato da pripazi
na mene. Nijemac se često nešto domunđavao s Mutter. Iako je lokal već bio zatvoren, naplatio je
od mene četvrt rublja. Kakve li nepotrebne savjesnosti!
— Vi svaki put bute platila; publikum bute rubalj platila, a vi samo četvrt, jer vi tobar truk vašeg
tobri truk, a ja štovani truk ...
— Je 1 živ, je 1 živ naobraženi moj prijatelj? — kliknuh glasno, prilazeći krokodilu i nadajući se da
će moje riječi već izdaleka doprijeti do Ivana Matvejiča i polaskati njegovoj taštini.
— Ziv i zdrav — odgovori on kao iz daljine, ili kao ispod postelje, iako sam stajao pokraj njega —
živ i zdrav, ali o tom potom ... Kako poslovi?
*'¦%
Namjerno, kao da nisam čuo njegovo pitanje, počeh ga sažalno i žurno zapitkivati kako mu je, što
radi i kako je u krokodilu, i što je uopće u krokodilovoj nutrini. To je zahtijevalo i prijateljstvo i
obična uljudnost. Ali me on mušičavo i zlovoljno presiječe u riječi.
— Kako poslovi? - viknu, zapovijedajući mi, po običaju, svojim piskavim glasom koji mi je ovaj
put bio neobično mrzak.
Ispričah mu svoj razgovor s Timofejem Semjoničem do u tančine. Pripovijedajući, nastojao sam
poprimiti pomalo uvrijeđen ton.
— Stari ima pravo — zaključi Ivan Matvejič onako oštro kako je uvijek razgovarao sa mnom. —
Volim praktične ljude, a ne trpim sladunjave mlitonje. Ipak, spreman sam priznati da ni tvoja
zamisao o službenom putu nije sasvim besmislena. Zaista mogu o mnogo čemu izvijestiti i u
znanstvenom i u moralnom pogledu. Ali sad sve to poprima nov i neočekivan oblik i ne vrijedi se
truditi samo radi puke plaće. Slušaj me dobro! Sjediš li?
— Ne sjedim, stojim.
— Sjedi na nešto, makar i na pod, i slušaj me dobro! Razjareno uzeh stolac i, namještajući ga,
bijesno tresnuh njime
o pod.
— Slušaj me — poče zapovjednički — danas je došla sva sila publike. Pred večer nije bilo za sve
mjesta, pa je došla policija da uspostavi red. U osam sati, to jest ranije nego obično, vlasnik je držao
čak za potrebno da zatvori lokal i obustavi razgledanje da bi izbrojio novce i na miru se pripremio
za sutrašnji dan. Znam da će sutra biti ovdje navala kao na sajmu. Sva je prilika da će ovih dana
doći svi naobraženi ljudi iz prijestolnice, dame iz najvišeg društva, strani poslanici, pravnici i tako
dalje. Štoviše, nagrnut će ljudi sa svih strana, iz pokrajina naše prostrane i radoznale carevine. Na
kraju ću ja biti svima na očima, sakriven, doduše, ali na prvom mjestu. Počet ću poučavati dokonu
svjetinu. Poučen iskustvom, istaknut ću sebe kao primjer veličine i pomirenosti sa sudbinom! Bit
ću, da tako kažem, katedra s koje ću poučavati čovječanstvo. Pa i sami prirodoznanstveni podaci,
koje ja mogu saopćiti o nemani u kojoj prebivam, bit će dragocjeni. I zato ne samo što ja ne ropćem
zbog ovog slučaja nego se čvrsto uzdam u blistavu karijeru.
— Da ti ne dosadi? — pripomenuh jetko.
Najviše sam se ozlojedio što je gotovo neprestano upotrebljavao ličnu zamjenicu »ja«, toliko se
razmetao. Ipak me je sve to smelo. »Zbog čega, zbog čega li se ta lakoumna tikva tu junaci!« —
režao sam šapatom za se. - »Umjesto da plače, junaci se!«
— Neće! — odgovori oštro na moju napomenu. — Jer ja sam posve prožet velikim idejama i tek
sad mogu u dokolici snatriti o tome kako da se poboljša sudbina svekolikog čovječanstva. Iz
krokodila će sad poteći istina i svjetlo. Ja ću sad svakako iznaći novu teoriju o novim ekonomskim
odnosima i ponosit ću se njome, što do sada nisam mogao zbog prezaposlenosti u službi i zbog
plitkih društvenih zabava. Ja ću sve opovrgnuti i postati novi Fourier. Da, zbilja, jesi li dao Timofeju
Semjoniču sedam rubalja?
— Od svojih — odgovorih, nastojeći i glasom pokazati da sam dao od svojih.
— To ćemo obračunati — odvrati uznosito. — Svakako očekujem da ću dobiti povišicu, jer kome
će povisiti plaću ako ne meni? Sad je korist od mene neizmjerna. Nego, na posao! Kako žena?
— Vjerojatno pitaš za Jelenu Ivanovnu?
— Kako žena?! — podviknu čak nekako kreštavo.
Što sam mogao! Smjerno, ali opet režeći, ispripovjedih mu kako se držala Jelena Ivanovna kad sam
je ostavio. Nije me ni saslušao do kraja.
— S njom imam posebne planove — poče nestrpljivo. — Ako ja budem ovdje glasovit, hoću da
ona bude ondje glasovita. Učenjaci, pjesnici, filozofi, putnici, mineralozi, državnici, pošto prije
podne porazgovaraju sa mnom, posjećivat će navečer njezin salon. Od idućeg tjedna treba da svake
večeri prima goste u svom salonu. Od moje udvostručene plaće imat će sredstava za primanja, a
budući da se troškovi primanja moraju ograničiti samo na čaj i unajmljene lakaje, tu se više nema
što reći. I ovdje i ondje govorit će se o meni. Odavno sam ja žudio za prilikom da svi govore o
meni, ali nisam mogao to ostvariti jer nisam mnogo značio, niti sam imao visok čin. A sad sam sve
to ostvario time što me je krokodil jednostavno progutao. Svaka će se moja riječ slušati, svaka će se
moja izreka preglavljivati, prepričavati, objavljivati. Pokazat ću ja svima njima! Napokon će
shvatiti kakve su sposobnosti dopustili da se izgube u utrobi nemani! »Taj je čovjek mogao biti
ministar vanjskih poslova i upravljati kraljevstvom« » reći će jedni. »I taj čovjek nije upravljao
nikakvim stranim kraljevstvom!« — reći će drugi. Ama, po čemu sam ja, hajde, po čemu sam ja
gori od nekog Garnier-Pageskog1 ili kako se već zove?... Žena mi mora biti pandan - u mene je
pamet, a u nje ljepota i ljubeznost. »Krasna je, i zato mu je žena« — reći će jedni. »Krasna je zato
što je njegova
1 Louis-Antoine Garnier-Pages (1803-1878), francuski političar, član privremene vlade godine
1848.
*.**¦:"?¦*
m-
Žena« — ispravit će ih drugi. Ali, za svaki slučaj, neka Jelena Ivanovna već sutra kupi
enciklopedijski rječnik Andreja Krajev-skog1 kako bi mogla govoriti o svim predmetima. A najviše
neka čita političke uvodnike »Petrogradskih vijesti« i neka ih svaki dan uspoređuje sa »Vlasi«.
Držim da će vlasnik pristati da ponekad odnese i mene, s krokodilom, u blistavi salon moje žene. Ja
ću biti u kadi usred velebnog salona i sipati dosjetke koje ću već prije podne pripremiti. Državniku
ću iznijeti svoje planove; s pjesnikom ću porazgovarati o ritmu; s damama ću biti zabavan i
bezazleno privlačan, jer 6am posve bezopasan njihovim supruzima. Svima ću ostalima služiti kao
primjer pokoravanja sudbini i volji providnosti. Od žene ću napraviti sjajnu književnicu; izdići ću je
i objasniti publici; kao moja žena, morat će biti puna najvećih vrlina, pa ako Andreja
Aleksandroviča opravdano nazivaju našim ruskim Alfre-dom de Mussetom, nju će još opravdanije
nazivati našom ruskom Jevgenijom Tur2.
Moram priznati da je cijela ta bljezgarija bila donekle slična svagdašnjem Ivanu Matvejiču, ali sam
opet pomislio da je u groznici i da bunca. Bio je to onaj isti obični i svakidašnji Ivan Matvejič, ali
promatran kroz povećalo koje dvadeset puta sve uvećava.
— Prijatelju dragi, nadaš li se da ćeš dugo poživjeti? — upitah ga. - I uopće, reci mi jesi li zdrav?
Kako jedeš, kako spavaš, kako dišeš? Prijatelj sam ti, a priznaj da je ovaj slučaj upravo
vrhunaravan, pa je moja radoznalost posve prirodna.
— Pusta radoznalost i ništa više — odvrati sentenciozno — ali ću ti udovoljiti. Pitaš me kako sam
se smjestio u utrobi nemani. Prvo, pokazalo se, na moje veliko čudo, da je krokodil posve šupalj.
Njegova nutrina kao da se sastoji od goleme prazne gumene vreće, poput onih gumenih proizvoda
kojih ima kod nas u Gorohovoj i Morskoj ulici i, ako se ne varam, na Voznesenskom prospektu.
Inače, pomisli i sam kako bih se mogao smjestiti u njemu?
— Je li moguće? — uskliknuh u razumljivu čudu. — Zar je krokodil zbilja potpuno šupalj?
— Potpuno — potvrdi Ivan Matvejič strogo i neumoljivo. — I po svoj je prilici tako sazdan po
zakonima same prirode. Krokodil
Andrej Aleksandrovič Krajevski bio je u to doba izdavač koji se pothvatio da uređuje o državnom
trošku veliki enciklopedijski rječnik, iako nije bio kvalificiran za taj posao.
2 Jevgenija Tur (1815-1892) bila je popularna ruska spisateljica stranog porijekla.
7H
ima samo ralje s oštrim zubima, a uz ralje još neobično dugačak rep — i to je zapravo sve. U sredini
između ta dva kraja nalazi se prazan prostor okružen nečim nalik na kaučuk, a sva je prilika da je to
zaista kaučuk.
— A rebra, a želudac, a crijeva, a jetra, a srce? — upadoh mu u riječ čak nekako pakosno.
— N-ništa, ama baš ništa od svega toga nema, i vjerojatno nije nikad ni imao. Sve je to puka
tlapnja lakoumnih putnika. Isto onako kako napuhavaju jastuk za hemoroide, tako sad i ja
napuhavam krokodila. Nevjerojatno je rastezljiv. čak bi se i ti, kao kućni prijatelj, mogao smjestiti
ovamo uza me, kad bi bio toliko velikodušan, i još bi ostalo mjesta. čak pomišljam da u nuždi
pozovem ovamo i Jelenu Ivanovnu. Uostalom, ovakva šupljina u krokodilovoj građi posve se
slaže s prirodnim znanostima. Jer, uzmimo, na primjer, da tebi dadu da stvoriš novog krokodila —
dakako da će ti se nametnuti pitanje: koja je krokodilova osnovna osobina? Odgovor je jasan: da
guta ljude. A kako ćeš napraviti krokodila da može gutati ljude? Odgovor je još jasniji: mora biti
šupalj. Fizika je već odavno ustanovila da priroda ne trpi šupljine. Prema tome, i krokodilova
nutrina mora biti upravo šuplja da ne trpi šupljinu, nego da neprekidno guta i puni se svim na što
naiđe. Eto, to je jedini razumni razlog zbog kojeg svi krokodili gutaju nas ljude. čovjek je pak
drugačije građen; što je šupljija, na primjer, čovjekova glava, to manje osjeća želju da se napuni, i
to je jedina iznimka od općeg pravila. Sve mi je to sad jasno kao sunce, sve sam to ja dokučio
svojim umom i iskustvom, nalazeći se, tako reći, u utrobi prirode, u njezinoj retorti, osluškujući
kako joj bilo kuca. čak se i etimologija slaže sa mnom, jer sam naziv krokodil označava
proždrljivost. Krokodil, crocodillo, očito je talijanska riječ, možda iz doba starih egipatskih faraona,
a potekla je, očito, iz francuskog korijena: croquer, što znači pojesti, požderati i, uopće, hraniti se.
Sve ovo namjeravam iznijeti u svom prvom predavanju publici koja će se okupiti u salonu Jelene
Ivanovne kad me odnesu onamo u kadi.
— Prijatelju dragi, ne bi li bar uzeo nekakav purgativ? - uzvi-knuh i nehotice. — On ima groznicu,
groznicu, u groznici je! — ponavljah prestravljeno za se.
— Koješta! — odgovori prezirno. — Osim toga, u mom sadašnjem položaju bilo bi to vrlo
nezgodno. Doduše, nekako sam slutio da ćeš spomenuti purgativ.
— Prijatelju dragi, a kako... kako se sad hraniš? Jesi li ručao danas ili nisi?
71
i
- Nisam, ali sam sit i, po svoj prilici, neću se više nikad ni hraniti. To je također posve razumljivo:
ja ispunjavam svu kroko-dilovu nutrinu, pa je on uvijek sit. Sad ga ne moraju nekoliko godina
hraniti. U drugu ruku, kako je sit, davat će i meni, naravno, sve životne sokove iz svog tijela; to je
kao kad neke rafinirane kokete oblažu uvečer sve svoje obline prijesnim kotletima, pa su onda
ujutro, kad se okupaju, svježe, gipke, sočne i zamamne. Tako ja hranim krokodila samim sobom, a
zauzvrat dobivam od njega hranu; prema tome, hranimo jedan drugoga. Ali, budući da je teško, čak
i krokodilu, probaviti ovakva čovjeka kao što sam ja, dakako da osjeća izvjesnu težinu u želucu —
kojeg, uostalom, i nema — i zato se ja, da ne nanosim nemani nepotrebnu bol, malokad prevrćem;
premda bih se mogao prevrtati, ne činim to iz humanosti. To je jedini nedostatak moga sadašnjeg
položaja, i Timofej Semjonič ima pravo, u prenesenom smislu, što me naziva ležakom. Ali ja ću
dokazati da se i leškareći, štoviše, da se samo leškareći može preokrenuti sudbina čovječanstva. Sve
velike ideje i tendencije naših novina i časopisa izmislili su, očito, ležaci; zato i nazivaju te ideje
kabinetskim idejama, ali — vrlo važno što ih tako nazivaju! Ja ću sad izumjeti cijeli društveni
sistem, a nećeš mi vjerovati kako je to lako! Treba da se samo povučeš nekamo malo dalje u kut, ili
da bar upadneš u krokodila, i zažmuriš pa da začas izumiš pravi raj za cijelo čovječanstvo.
Maloprije, kad ste otišli, odmah sam počeo izmišljati i izmislio sam već tri sistema, a sad izrađujem
četvrti. Istinabog, najprije treba sve zanijekati, ali je iz krokodila vrlo lako nijekati; štoviše, u
krokodilu kao da ti sve to postaje jasnije... Doduše, u mom položaju ima još nekih nedostataka, ali
sitnih: krokodilova je nutrina malko vlažna i kao da je pokrivena sluzi, a povrh toga još pomalo
zaudara na gumu, baš kao moje lanjske kaljače. Eto, to je sve, nikakvih drugih nedostataka nema.
- Ivane Matvejiču - upadoh mu u riječ - sve su to čudesa u koje jedva mogu vjerovati. Pa zar zbilja,
zar zbilja ne kaniš nikad više ručati?
- O kakvoj besmislici ti vodiš brigu, lakoumna, prazna glavo! Ja tebi o velikim idejama, a ti meni...
Pa znaj da sam ja sit već od samih velikih ideja što su obasjale noć koja me okružuje. Uostalom,
dobroćudni vlasnik nemani dogovorio se sa svojom predobrom Mutter da će mi svako jutro proturiti
kroz krokodilove ralje savijenu metalnu cjevčicu, nalik na sviralu, kroz koju ću moći usisavati kavu
ili bujon s razmočenim bijelim kruhom. Svirala je već naručena u susjedstvu, ali držim da je to
suvišan luksuz. A
.72
nadam se da ću poživjeti bar tisuću godina, ako je istina da toliko žive krokodili, što provjeri odmah
sutra, kad si me već podsjetio, u nekakvoj zoologiji, i javi mi, jer sam se možda i prevario -pobrkao
krokodila s kakvim drugim fosilom. Samo me jedna misao pomalo-zbunjuje — kako sam obučen u
sukno, a na nogama imam cipele, krokodil me, očito, neće moći probaviti. Osim toga, živ sam pa se
cijelom svojom voljom opirem da me probavi, jer je razumljivo da se ne želim pretvoriti u ono u što
se pretvara svaka hrana, to bi bilo za me preveliko poniženje. Ali, jednog se bojim: za tisuću godina
sukno moga redengota, koje je, na žalost, ruske proizvodnje, može istrunuti, a onda će me, kad
ostanem bez odjeće, koliko se god ja bunio, krokodil možda i početi probavljati; i premda po danu
to neću nipošto dati ni dopustiti, po noći, u snu, kad volja napusti čovjeka, može me snaći i strašno
poniziti sudbina kakva krumpira, palačinke ili komada teletine. Ta me pomisao dovodi do bjesnila.
Već bi radi toga trebalo sniziti carinu i poticati uvoz engleskog sukna, koje je čvršće, pa će i dulje
odolijevati prirodi kad se čovjek slučajno nađe u krokodilu. U prvoj zgodnoj prilici iznijet ću tu
svoju misao kojem državniku, a ujedno i političkim komentatorima naših petrogradskih dnevnika.
Neka dignu dreku. Nadam se da neće samo tu ideju preuzeti od mene. Predviđam da će se svako
jutro cijeli čopor, oboružan svaki sa po četvrt rublja od uredništava, gurati oko mene ne bi li ulovili
moje misli o jučerašnjim brzojavima. Ukratko, budućnost mi se prikazuje u najružičastijem svjetlu.
»Groznica, groznica!« — šaptao sam za se.
- Prijatelju dragi, a sloboda? - rekoh, želeći da do kraja doznam njegovo mišljenje. — Pa ti si, tako
reći, u tamnici, a čovjek treba da uživa u slobodi.
— Ala si glup — odgovori mi. — Divljaci vole nezavisnost, mudraci vole red, a nema reda.. -1
- Ivane Matvejiču, nemoj, tako ti boga!
— Šuti i slušaj! — podvrisnu, ozlojeđen što sam mu se upleo u riječ. - Nikad se nisam toliko
uzdigao duhom kao sada. U ovom se svom tijesnom utočištu samo jednog bojim — književne
kritike u debelim časopisima i zvižduka naših satiričnih novina. Bojim se da me lakoumni
posjetioci, glupani i jalci i, uopće, nihilisti ne izvrgnu ruglu. Ali, poduzet ću neke mjere. Nestrpljivo
očekujem sutrašnje
1 Preinačen citat iz Karamzinove pripovijesti Namjesnica Marfa. Točan citat glasi: .-Divlji narodi
vole nezavisnost, mudri narodi vole red, a nema reda bez apsolutističke vlasti«.
7V:
glasove publike i, što je najvažnije, mišljenja novina. O novinama mi odmah sutra javi!
— Dobro, sutra ću ti donijeti ovamo cijelu hrpu novina.
— Sutra je još rano očekivati novinske osvrte, jer se obavijesti tiskaju tek četvrti dan. Ali, odsad
mi svaku večer dolazi na unutrašnji ulaz iz dvorišta. Namjeravam od tebe napraviti svog tajnika.
čitat ćeš mi novine i časopise, a ja ću ti diktirati svoje misli i izdavati naloge. Osobito pazi da ne
zaboraviš brzojave! Svaki dan da budu ovdje svi brzojavi iz Evrope! A sad dosta; vjerojatno ti se
već spava. Idi kući i nemoj misliti na ono što sam ti maloprije rekao o kritici: ne bojim se ja nje jer
je i ona sama u kritičnom položaju. Treba samo biti mudar i krepostan pa ćeš se svakako popeti na
pijedestal. Ako ne budem Sokrat a ono bar Diogen, ili i jedno i drugo, to ti je moja buduća uloga u
čovječanstvu.
Tako se lakoumno i nametljivo (doduše, u groznici) žurio Ivan Matvejič da mi iznese svoje misli,
slično kao žene slaba karaktera o kojima se kaže da ne znaju čuvati tajnu. Pa i sve ono što mi je
rekao o krokodilu činilo mi se vrlo sumnjivim. Ama, kako može krokodil biti posve šupalj? Kladio
bih se da se malko razmetao iz taštine, a donekle i zato da me ponizi. Bio je, doduše, bolestan, a
bolesniku treba koješta oprostiti; ali moram priznati da nisam nikad trpio Ivana Matvejiča. Otkad
znam za sebe, još od malih nogu, htio sam, a nisam mogao, da se izbavim od njegova skrbništva.
Tisuću sam puta već htio posve raskinuti s njim, ali me svaki put opet nešto vuklo njemu, baš kao
da sam mu još htio nešto dokazati i osvetiti se zbog nečega. čudno je to prijateljstvo! Pouzdano
mogu ustvrditi da je devet desetina mog prijateljevanja s njim bilo potaknuto pakošću. Ovaj put smo
se ipak oprostili srdačno.
— Vaš truk je jako pametna čovjek — reče mi u po glasa Nijemac, spremajući se da me isprati;
cijelo je vrijeme pozorno slušao naš razgovor.
— A propos1 — rekoh — da ne zaboravim, koliko biste cijenili svoga krokodila kad bi kome palo
na pamet da ga kupi?
Ivan Matvejič je čuo moje pitanje pa je napeto iščekivao odgovor. Zacijelo mu ne bi bilo drago kad
bi Nijemac malo zacijenio; bar je na moje pitanje nekako osobito hraknuo.
Isprva Nijemac nije htio ni čuti za prodaju, čak se i naljutio.
— Niko ne smjet kupovajt moj vlastiti krokotil! - povikao je
U vezi s tim.
razjareno i pocrvenio kao rak. — Ja ne hoće protavajt krokotil. Ja milijun talir neću za krokotil
primat. Ja sto triteset talir tanas od publikum tobila, ja sutra teset tisuća talir sakupila, a onda sto
tisuća talir svaki dan sakupljala. Neću protavala!
Ivan Matvejič se čak zasmijuljio od zadovoljstva.
Teška srca, ali hladnokrvno i razborito — jer sam obavljao dužnost pravog prijatelja — natuknuh
pomahnitalom Nijemcu da malo pogrešno računa; ako bude svaki dan ubirao po sto tisuća talira, za
četiri dana obići će ga cijeli Petrograd, pa neće više imati od koga ubirati; život i smrt u božjim su
rukama, krokodil može i prsnuti, a Ivan Matvejič može se razboljeti i umrijeti, i tako dalje, i tako
dalje.
Nijemac se zamisli.
— Ja bute njemu kapljice iz apoteka tavat — reče pošto je promislio. — I vaš truk ne bute umirala.
— Kapljice su kapljice — rekoh — ali uzmite u obzir i to da se može povesti sudska parnica.
Supruga Ivana Matvejiča može zatražiti svoga zakonitog supruga. Eto, kanite se obogatiti, a kanite
li dodijeliti b.ar kakvu penziju Jeleni Ivanovnof?
— Ne, ne kanila! — odgovori Nijemac strogo i odrješito.
— Neee, ne kanila! - prihvati Mutter čak nekako srdito.
— Pa, neće li onda biti bolje da primite štogod sada, odjednom, pa ma i umjereno, ali pouzdano i
konkretno, nego da se predajete neizvjesnosti? Smatram svojom dužnošću da dodam da vas ovo ne
pitam iz puke radoznalosti.
Nijemac odvede Mutter radi dogovora u kut u kojem je stajala škrinja s najvećim i najružnijim
majmunom iz cijele zbirke.
— Sad ćeš vidjeti! — reče mi Ivan Matvejič.
Što se mene tiče, ja sam u tom trenutku gorio od želje, prvo, da pretučem Švabu namrtvo, drugo, da
još gore pretučem Mutter, i treće, da najviše i najgore pretučem Ivana Matvejiča zbog njegove
bezgranične taštine. Ali sve to nije bilo ništa prema odgovoru pohlepnoga Švabe.
. Posavjetovavši se sa svojom Mutter, zatražio je za svoga krokodila pedeset tisuću rubalja u
obveznicama posljednjeg državnog zajma s lutrijom, zidanicu u Gorohovoj ulici i u njoj ljekarnicu,
i uz to još čin ruskoga pukovnika.
— Eto vidiš! — viknu Ivan Matvejič slavodobitno. — Što sam ti rekao! Osim one posljednje lude
želje da bude promaknut u pukovnika, ima potpuno pravo jer dobro zna koliko sad vrijedi neman
koju pokazuje publici. Ekonomsko načelo iznad svega!
— Za boga miloga! — viknuh razjareno Švabi. — Pa otkud da vi
74
I-.....MJ
budete pukovnik? Kakvo ste junaštvo počinili, kakvu ste službu obavili, kakvu ste ratnu slavu
stekli? Pa zar niste pravi luđak?
— Luda? — uzviknu Švaba uvrijeđeno. — Nije, ja jako pametna glava, a vi jako glup! Ja zaslužila
pukovnik jer ja pokazala krokotil a u njemu živi Hofrat1 sjetila, a Rus ne može pokazat krokotil a u
njemu živi Hofrat sjetila! Ja i te kako pametna glava i ja jako hoće biti pukovnik!
- E, pa zbogom, Ivane Matvejiču! - doviknuh drhteći od bijesa, i gotovo istrčah iz krokodilove
prostorije.
Osjećao sam da je još malo nedostajalo pa da ne bih više mogao vladati sobom. Neprirodne nade tih
dvaju zvekana bile su mi nesnosne. Hladni me zrak osvježio i donekle ublažio moju ozloje-đenost.
Napokon sam petnaestak puta odlučno pljunuo na obje strane, sjeo u fijaker, vratio se kući, svukao
se i izvalio u postelju. Najmrže mi je od svega bilo to što sam mu postao nekakav tajnik. Sad nek
umirem ondje od dosade svaku večer obavljajući dužnost pravog prijatelja! Najradije bih bio
istukao sam sebe zbog toga, i zaista sam se, kad sam već utrnuo svijeću i pokrio se jorganom,
udario nekoliko puta šakom po glavi i po drugim dijelovima tijela. Nakon toga mi je malo odlanulo,
pa sam napokon zaspao, čak i prilično čvrsto, jer sam bio i te kako umoran. Cijelu sam noć sanjao
same majmune, ali pred jutro mi se prisnila Jelena Iva-novna...
IV
Majmune sam, valjda, sanjao zato što su bili u škrinji kod vlasnika krokodila, ali Jelena Ivanovna
bila je nešto drugo.
Unaprijed ću reći da sam volio tu damu, ali hitam - i to hitam na kurirskim konjima - da se ogradim:
volio sam je kao otac, ni manje ni više od toga. Sudim tako po tome što me je višeput spopala
neodoljiva želja da je poljubim u glavicu ili u rumeni obraščić. I, premda to nisam nikad učinio,
priznajem skrušeno da ne bih bio sraskida da je poljubim i u ustašca. I to ne toliko u ustašca koliko
u zubiće koji su se vazda onako čarobno isticali, baš kao niska krasnih, biranih bisera, kad god bi se
nasmijala. A smijala se vrlo često. Ivan Matvejič nazivao ju je, kad bi je mazio, svojom ^dragom
ludicom« - što bijaše nadasve točno i karakteri-
1 Dvorski savjetnik, ovdje znači činovnik.
stično ime od milja. To je bio bombončić od dame, ništa drugo. Stoga nikako ne razumijem kako je
sad tom istom Ivanu Matvejiču palo na pamet da zamišlja svoju suprugu kao našu rusku Jevgeniju
Tur. Bilo kako mu drago, moj je san, ako zanemarimo majmune, ostavio na me vrlo ugodan dojam,
pa sam, prebirući u mislima za jutarnjim čajem sve što se jučer bilo dogodilo, odlučio da odmah,
putem u ured, svratim Jeleni Ivanovnoj, što sam, uostalom, bio i dužan učiniti, kao njihov kućni
prijatelj.
U sobici ispred spavaonice, u takozvanom malom salonu, iako im je i veliki salon bio malen, na
malom ljupkom divanu, za malim čajnim stolom, u nekakvoj prozračnoj jutarnjoj kućnoj haljinici,
sjedila je Jelena Ivanovna i pila kavu iz male šalice u koju je umakala majušan dvopek. Bila je
zamamno lijepa, ali mi se učinila i nekako zamišljena.
— Ah, to ste vi, vragolane? — dočekala me smiješeći se rastreseno. — Sjedite, vjetropire, popijte
kavu! Pa što ste jučer radili? Jeste li bili na maškaradi?
— A zar ste vi bili? Pa ja ne idem... a osim toga sam jučer posjetio našeg zatočenika...
Uzdahnuh i, primajući kavu, napravih pobožno lice.
— Koga? Kakvog zatočenika? Ah, da! Jadnik! Pa što, je li mu dosadno? A znate... htjela sam vas
nešto pitati... Sad valjda mogu zatražiti rastavu?
— Rastavu! — uzviknuh ogorčeno i umalo što ne prolih kavu.
»Tu su prsti onog crnomanjastog!« - pomislih jarosno.
Postojao je neki crnomanjasti, s brčićima, koji je radio u građevinarstvu i koji je odviše često
dolazio k njima i izvanredno umio nasmijavati Jelenu Ivanovnu. Priznajem da sam ga mrzio, a nije
bilo sumnje da se jučer sastao s Jelenom Ivanovnom, bilo na maškaradi, bilo možda i ovdje, i da joj
je napričao svakakve gluposti!
— Pa što — zabrza iznenada Jelena Ivanovna, baš kao da ju je tko poučio — on će tamo čamiti u
krokodilu i možda se nikad neće ni vratiti, a ja da ga ovdje čekam! Muž treba da živi kod kuće, a ne
u krokodilu...
— Ali, ovo je nepredviđen slučaj — počeh, obuzet posve razumljivim uzbuđenjem.
— Ma nije, nemojte mi ništa govoriti, neću, neću! — viknu ona pošto se iznenada ozbiljno
naljutila. — Vječito ste protiv mene, baš ste nevaljali! S vama čovjek ne može nikad ništa, nećete
čovjeka da posavjetujete? Već mi i strani ljudi kažu da ću dobiti rastavu, jer Ivan Matvejič sad neće
više primati plaću.
— Jelena Ivanovna! Zar vi to govorite! — uzviknuh patetično. — Koji vam je zlotvor mogao to
nabajati? Ama, rastava se nikako ne može dobiti zbog takva neosnovana razloga kao što je plaća. A
onaj jadni, jadni Ivan Matvejič sav gori, da tako kažem, od ljubavi prema vama, čak i u utrobi
nemani. Štoviše, topi se od ljubavi kao komadić šećera. Baš je sinoć, dok ste se vi zabavljali na
maškaradi, spomenuo da će se, u nuždi, možda odlučiti da vas pozove kao zakonitu suprugu k sebi,
u utrobu, pogotovo što se pokazalo da u krokodilu ima mjesta ne samo za dvije nego čak za tri
osobe...
I tad joj odmah ispričah cijeli taj zanimljivi dio svoga jučerašnjeg razgovora s Ivanom Matvejičem.
— Što, što! — uskliknu ona u čudu. — Htjeli biste da se i ja zavučem onamo, do Ivana Matvejiča?
Što vam pada na pamet! A i kako da se zavučem, sa šeširićem i u krinolini? Gospode bože, kakva
glupost! A i lijepa bi to slika bila kad bih se zavlačila onamo, pa još kad bi me tkogod gledao!... To
je smiješno! I što bih tamo jela?... I... i što bih tamo kad... Ah, bože moj, što su izmislili!... I kakve
tamo ima razonode?... Kažete da tamo zaudara na gumilastiku? Pa što bih kad bih se posvađala s
njim — ipak bih ležala uz njega? Fuj, kako bi to bilo gadno!
— Slažem se, slažem se sa svim tim argumentima, predraga Jelena Ivanovna - upletoh joj se u
riječ, trseći se da iznesem svoje misli s onim razumljivim zanosom koji svagda obuzme čovjeka kad
osjeća da je istina na njegovoj strani — ali pri svemu tome ne vodite o nečemu računa, ne vodite
računa o tome da on zacijelo ne može živjeti bez vas kad vas onamo poziva; znači da je posrijedi
ljubav, strastvena, vjerna, uzvišena ljubav... O ljubavi ne vodite računa, draga Jelena Ivanovna, o
ljubavi!
. — Neću, neću, ništa neću da čujem! — odmahivala je ona svojom sitnom, zgodnom ručicom, na
kojoj su blistali ružičasti nokti, netom oprani i očišćeni četkicom. — Odurni ste! Još ćete me
rasplakati. Zavucite se sami onamo ako vam se mili! Ta vi ste mu prijatelj, pa ležite onda onamo uz
njega iz prijateljstva i prepirite se do kraja života o nekakvim dosadnim naukama...
— Ne bi trebalo da se tako rugate toj misli — presjekoh dostojanstveno u riječi lakoumnu ženu —
ionako me je Ivan Matvejič već pozvao k sebi. Vas, naravno, privlači onamo dužnost, a mene puka
plemenitost; ali, kad je Ivan Matvejič jučer pričao o krokodi-lovoj neobičnoj rastezljivosti, vrlo je
jasno natuknuo da ne biste samo vas dvoje, nego da bih se i ja, kao kućni prijatelj, mogao smjestiti s
vama utroje, pogotovo kad bih to htio, pa zato...
— Kako to utroje? — uskliknu Jelena Ivanovna gledajući me u
čudu. — Pa kako bismo... sve troje bili tamo zajedno? Ha-ha-ha! Kako ste vi obojica glupi! Ha-ha-
ha! Jas bih vas svakako tamo neprestano štipala, nevaljalče jedan, ha-ha-ha-! Ha-ha-ha!
I, zavalivši se na naslon divana, smijala se sve dok joj nisu suze navrle na oči. Sve je to, i suze i
smijeh, bilo toliko zamamno da nisam mogao odoljeti da joj ne počnem ushićeno ljubiti ručice,
čemu se nije usprotivila, iako me je, u znak pomirbe, nježno povukla za uši.
Zatim smo se oboje raspoložili, pa sam joj potanko iznio sve jučerašnje planove Ivana Matvejiča.
Zamisao o večernjim primanjima i otvaranju salona neobično joj se svidjela.
— Samo će mi trebati vrlo mnogo novih haljina — napomenu — a zato Ivan Matvejič treba da mi
pošalje što prije i što veću plaću... Samo... samo, kako će to... - nadoda zamišljeno - kako će ga to
donositi ovamo u kadi? To je strašno smiješno. Neću da mi muža nose u kadi. Stidjela bih se pred
gostima... Neću, ne, neću.
— Da, zbilja, da ne zaboravim, je li bio sinoć kod vas Timofej Semjonič?
— Ah, bio je; došao je da me tješi i, zamislite, neprestano smo se kartali. On je igrao za bombone, a
kad bih ja izgubila, izljubio bi mi ruke. Kakav nevaljalac i, zamislite, umalo što nije pošao sa mnom
na maškaradu, kad vam kažem!
— Zanio se čovjek! — pripomenuh. — A tko se ne bi zanio vama, čarobnice!
— Eto na, opet vi s tim vašim komplimentima! čekajte da vas uštinem prije nego što odete! Da
vidite kako sam se naučila štipati! Onda, što velite! Da, zbilja, kažete da je Ivan Matvejič jučer
često govorio o meni?
— N-n-nije, nije baš često... Moram priznati da mu je sad više na umu sudbina cijelog čovječanstva
i da hoće...
— Pa dobro, neka ga voda nosi! Nemojte dalje govoriti! Sigurno mu je strašno dosadno. Već ću ga
jednom obići. Sutra ću svakako otići. Samo danas neću; boli me glava, a osim toga će tamo biti
mnogo publike ... Rekli bi: ono mu je žena, pa bi me bilo stid... Zbogom. Večeras ste valjda... tamo?
— Kod njega, kod njega. Rekao je da dođem i da mu donesem novina.
— E pa, lijepo. Otiđite lijepo i čitajte mu. A meni nemojte danas više dolaziti. Nije mi dobro, a
možda ću i otići u posjet. E pa, zbogom, vragolane!
»Crnomanjasti će joj doći večeras« — pomislih.
U uredu, naravno, nisam ničim pokazao koliko me izjedaju
brige i poslovi. Ali sam uskoro zapazio da neke od naših najnaprednijih novina nekako osobito brzo
toga jutra idu iz ruke u ruku mojih kolega i da ih čitaju neobično ozbiljno. Prvo mi je dopao ruku
»Listić«1, novine bez nekog određenog pravca nego tek onako, općenito, humane, zbog čega su ih
svi kod nas prezirali iako su ih čitali. Pomalo u čudu pročitao sam u njima ovo:
»Jučer su se našom velikom prijestolnicom, ukrašenom velebnim građevinama, pronijeli neobični
glasovi. Neki N, poznati gastronom iz najvišeg društva, pošto mu je, vjerojatno, dosadila kuhinja
kod Borelja2 i u -skom klubu, ušao je u zgradu Pasaža, onamo gdje je izložen golemi krokodil što je
nedavno dopremljen u prijestolnicu, i zatražio da mu ga sprave za ručak. Pošto se pogodio s
vlasnikom, odmah ga je počeo proždirati (to jest nije vlasnika, vrlo mirna Nijemca sklona urednosti,
nego njegova krokodila), još onako živa, režući sočne komadiće perorezom i gutajući ih neobično
žurno. Malo-pomalo cijeli je krokodil nestao u njegovoj gojnoj utrobi, pa se već htio prihvatiti i
ihneumona, krokodilova stalnog pratioca, vjerojatno držeći da je i on isto tako ukusan. Nismo
nipošto protiv ovog novog jela koje je već odavno poznato stranim gastronomima. čak smo to i
predvidjeli. Engleski lordovi i putnici naveliko love krokodile u Egiptu i jedu hrbat te nemani kao
bifstek, s gorušicom, lukom i krumpirom. Francuzi, koji su navalili onamo s Lessepsom, više vole
noge ispečene u vrelu pepelu, što, uostalom, čine za pakost Englezima koji im se rugaju. Vjerojatno
će se kod nas cijeniti i jedno i drugo. Mi se, pak, radujemo toj novoj grani privrede, koja ponajviše
nedostaje našoj moćnoj i raznolikoj domovini. Za ovim prvim krokodilom, koji je nestao u utrobi
petrogradskog gastronoma, vjerojatno će nam ih, za manje od godinu dana, uvesti na stotine. A
zašto se ne bi krokodili aklimatizirali kod nas u Rusiji? Ako je nevska voda odviše hladna ovim
zanimljivim tuđincima, imamo u prijestolnici ribnjake, a izvan grada rječice i jezera. Zašto se ne bi,
na primjer, krokodili razmnožili u Pargolovu ili u Pavlovsku, a u Moskvi u Presnenskim ribnjacima
i u Samotjoku? Bila bi to slasna i zdrava hrana našim profinjenim gastronomima, a u isto bi vrijeme
mogli zabavljati dame, koje se šetaju oko tih ribnjaka, i sami poučavati djecu prirodopisu. Od
krokodilske kože mogli bi se izrađivati futrole, kovčezi, tabakere i lisnice, pa bi se možda mnoga
ruska
1 Autor cilja na •Petrogradski listić. Novine o gradskom životu i književnosti«. U tim se novinama
pisalo gotovo isključivo o događajima u Petrogradu. " Nekadašnji skupi restoran u Petrogradu.
trgovačka tisuća u masnim novčanicama, koje trgovci najviše ? vole, skrasila u
krokodilskoj koži. Nadamo se da ćemo se još koji
li put vratiti na ovu zanimljivu temu.«
* Iako sam naslućivao ovako nešto, zbunila me brzopletost ove
i vijesti. Kako nisam imao s kim podijeliti dojmove, obratio sam se
Prohoru Saviču, koji mi je sjedio sučelice, ali sam opazio da me on već odavno promatra i da u
rukama drži »Vlas«, kao da se sprema da mi ga dade. Šutke je uzeo od mene »Listić« i, dodajući mi
•¦Vlas«, podvukao snažno noktom članak na koji me zacijelo htio upozoriti. Taj je Prohor Savič bio
vrlo čudan čovjek — šutljiv, stari neženja, ni s kim se od nas nije družio, gotovo ni s kim u uredu
nije razgovarao, svagda i o svemu imao je svoje mišljenje, ali ga nikad nikom ne bi iznio. Živio je
sam. Gotovo nitko od nas nije nikad bio u njegovu stanu.
Evo što sam pročitao na onom mjestu u »Vlasi«: ¦>Svi znaju da smo mi napredni i humani i da ne
želimo zaostati u tome za Evropom. Ali, uza sva naša nastojanja i trud našeg lista, i nismo
još ni približno ,sazreli', kao što o tome svjedoči nemila
| zgoda koja se jučer zbila u Pasažu, a koju smo već bili predvidjeli.
| Dolazi u prijestolnicu stranac, doprema krokodila i počinje ga
| pokazivati u Pasažu. Odmah smo pohitali da pozdravimo novu
1 granu unosne privrede, koja općenito nedostaje našoj moćnoj i
raznolikoj domovini. Ali iznenada jučer, u četiri i pol poslije podne, pojavljuje se u prostoriji
vlasnika krokodila neobično debeo čovjek u pripitom stanju, plaća ulazninu i odmah se, bez ikakva
upozorenja, zavlači u ralje krokodilu, koji je, dakako, prisiljen da ga proguta, već i iz pukog nagona
za samoodržanjem, da se ne uguši. Uvalivši se u krokodilovu nutrinu, neznanac odmah zaspi. Ni
vika stranog vlasnika, ni zapomaganje njegove prestrašene obitelji, ni prijetnje da će se obratiti
policiji, ne izazivaju nikakav dojam. Iz krokodilove nutrine dopire samo grohotan smijeh i obećanje
da će se obračunati batinama {sic!1), a jadni sisavac, koji je bio primoran progutati onoliku masu
zaludu, lije | suze. Nezvani je gost gori od Tatarina, ali, usprkos toj poslovici,
' bezobrazni posjetilac neće da iziđe. Ne znamo kako se uopće
\ mogu protumačiti ovakvi barbarski postupci, koji svjedoče o
I našoj nezrelosti i kaljaju nas u očima stranaca. Široka ruska
priroda našla je odušak dostojan sebe. čovjek se pita što je htio nezvani posjetilac. Topao i udoban
smještaj? Ali u prijestolnici ima mnogo krasnih kuća s jeftinim i neobično udobnim stano-
1 Tako!
01
**-"¦
vima, s uvedenom nevskom vodom i stubištima osvijetljenim plinom, na kojima vlasnici često drže
vratara. Skrećemo također pažnju našim čitaocima i na barbarsko postupanje s domaćim
životinjama - pridošlom je krokodilu, naravno, teško probaviti odjednom toliku masu, pa sad leži
napuhan kao balon i, u nepodnosivim mukama, očekuje smrt. U Evropi već odavno sudski gone
osobe koje nečovječno postupaju s domaćim životinjama. Ali, usprkos evropskoj rasvjeti,
evropskom pločniku, evropskoj gradnji kuća, nećemo se još dugo osloboditi svojih uvriježenih
predrasuda.
Kuće nove, predrasude stare...
Pa čak ni kuće nisu nove, bar ne stubišta. Već smo više puta spomenuli u našem listu da su u kući
trgovca Lukjanova, na Petrogradskoj strani, zavojite drvene stube istrunule, popucale i da su već
odavno opasne po život soldatuše Afimje Skapidarove, koja služi kod njega, te se mora često penjati
uza stube s vodom ili naramkom drva. Napokon su se naša predviđanja obistinila — sinoć, u osam i
pol, soldatuša Afimja Skapidarova propala je kroz stube sa zdjelom juhe i slomila nogu. Ne znamo
hoće li Lukjanov sad popraviti svoje stube; Rus je uvijek pametan kad je kasno, ali je ruska žrtva
valjda već prevezena u bolnicu. Upravo ćemo isto tako i dalje uporno tvrditi da pazikuće na
Viborškoj strani, koji čiste smeće s pločnika, ne smiju prljati prolaznicima noge, nego moraju
slagati smeće na hrpe, onako kao što u Evropi čine kad čiste čizme...« i tako dalje, i tako dalje.
— Pa što je ovo — rekoh gledajući pomalo u nedoumici Prohora Saviča. — Što je ovo?
— A što, molim lijepo?
— Ama, zaboga, umjesto da požale Ivana Matvejiča, žale krokodila!
— Pa što, molim lijepo? čak su i zvijer, sisavca, požalili. Po čemu nije ovo Evropa, molim lijepo? I
tamo mnogo žale krokodile. Hi-hi-hi!
Nakon tih riječi čudak Prohor Savič zari glavu u spise i više ne izusti ni crne ni bijele.
Strpao sam u džep »Vlas« i »Listić«, a uz to sam, za večernju razonodu Ivanu Matvejiču, pokupio
sve »Vijesti« i »Vlasi« koje sam našao, i premda je još daleko bilo do večeri, klisnuo sam taj put
malo ranije iz ureda da obiđem Pasaž i pogledam, makar poizdaljeg, što se ondje događa, da
osluhnem različna mišljenja i
89 ..........
struje. Slutio sam da je neviđena gužva, pa sam za svaki slučaj umotao lice u ovratnik kabanice, jer
me je pomalo bilo nečega stid — nikako da se naviknemo na javnost. Ali osjećam da nemam prava
opisivati svoje prozaične osjećaje, kraj ovakva značajna i originalna događaja.
uo
¦> "d
PRVO POGLAVLJE
Napokon sam se vratio, nakon dva tjedna izbivanja. Naši su bili već tri dana u Rulettenburgu.
Mislio sam da jedva čekaju da me vide, ali sam se prevario. General se držao neobično
samopouzdano, porazgovarao je sa mnom s visoka i poslao me sestri. Bilo je očito da su se negdje
nekako dočepali novaca. čak mi se učinilo da mi general ne smije pogledati u oči. Marja Filipovna
imala je pune ruke posla i jedva da je porazgovarala sa mnom; novce je ipak primila, prebrojila i
saslušala cijeli moj izvještaj. Na ručak su očekivali Mezencova, Francuzića i još nekakva Engleza;
kao i obično, čim ima para, pozivaju se gosti na ručak; po moskovski. Polina Aleksandrovna, čim
me je ugledala, upitala me gdje sam bio tako dugo. I ne čekajući da joj odgovorim, otišla je nekamo.
Dakako da ja navlas tako učinila. Ipak treba da prečistim s njom račune. Mnogo se toga nagomilalo.
Dali su mi sobicu na trećem katu hotela. Zna se da pripadam generalovoj sviti. Naši su uspjeli, po
svemu sudeći, privući pozornost. Generala ovdje svi drže za vrlo bogatog ruskog velikaša. Još prije
ručka stigao je da mi, između ostalih naloga, dade dvije novčanice po tisuću franaka da ih
razmijenim. Razmijenio sam ih na recepciji. Sad će nas smatrati za milijunaše, bar cijeli tjedan
dana. Baš sam htio povesti Mišu i Nadju na šetnju kad su me sa stubišta pozvali generalu; palo mu
na pamet da me pita kamo ću s njima. Taj mi čovjek zaista ne može pogledati pravo u oči; htio bi i
te kako, ali mu svaki put uzvratim takvim upornim, to jest bezočnim pogledom da se nekako zbuni.
U vrlo kićenu govoru, nadovezujući jednu frazu na drugu, tako da se napokon dokraja zapleo, dao
mi je na znanje da se držim s djecom podalje od kockarnice, u parku. Napokon se dokraja rasrdio i
osorno dometnuo:
87
— Inače biste ih još mogli odvesti u kazino, na ruletu. Oprostite mi — nadodao je — ali znam da
ste još toliko lakoumni da ste kadri da se kockate. Kako bilo da bilo, iako vam ja nisam nikakav
odgojitelj niti želim da igram takvu ulogu, imam bar pravo željeti da me, da tako kažem, ne
kompromitirate...
— Ali ja nemam novaca — odgovorio sam mirno. — Kako da ih prokockam kad ih nemam?
— Sad ću vam dati — odvrati general, ponešto rumen, pa uze kopati po pisaćem stolu, zaviri u
bilježnicu i izvijesti me da mi duguje oko sto dvadeset rubalja.
— A kako da to sad obračunamo? — nastavi. — Treba preračunati u talire. Ma evo vam okruglo
sto talira, a ostatak, naravno, neće propasti.
Uzeh novce bez riječi.
— Nemojte se, molim vas, vrijeđati zbog mojih riječi, vi ste suviše osjetljivi... To sam rekao samo
zato da vas upozorim, da tako kažem, a imam valjda i neko pravo na to...
Vraćajući se s djecom malo prije ručka, naišao sam na cijelu kavalkadu. Naši su bili na razgledanju
nekakvih razvalina. Dvije krasne kočije, divni konji! U jednoj kočiji Mademoiselle Blanche s
Marjom Filipovnom i Polinom, a Francuzić, Englez i naš general na konjima. Prolaznici su se
zaustavljali da ih gledaju; učinak je bio postignut; samo, generalu se loše piše. Izračunao sam da sa
četiri tisuće franaka koje sam im donio, i s onim što su očito uspjeli uzajmiti, sad imaju sedam do
osam tisuća franaka, a to je premalo za Mademoiselle Blanche.
Mile Blancke odsjela je također u našem hotelu, s majkom; tu je negdje i naš Francuz. Sluge ga
zovu monsieur le Comte, a majku Mile Blanche zovu madame la Comtesse; uostalom, možda su
zbilja comte et comtesse.
Dobro sam znao da me monsieur le Comte neće prepoznati kad se sastanemo na ručku. Generalu
nije, naravno, bilo ni nakraj pameti da nas upozna, ili da me bar predstavi njemu, a monsieur le
Comte bio je već u Rusiji pa zna koliko je sitna riba ono što oni nazivaju outchitel. Uostalom, i te
kako me dobro poznaje. Ali valja priznati i da sam ja došao nepozvan na ručak; bit će da je general
zaboravio izdati nalog, jer bi me inače zacijelo bio poslao da ručam za table d' hoteomK Došao sam
na svoju ruku, pa me general nezadovoljno pogledao. Dobra Marja Filipovna odmah mi je pokazala
kamo da sjednem; ali me poznanstvo s misterom
' Ručak u gostionici s istim brojem i vrstama jela za sve goste.
Astlevjem izvuklo iz škripca te se tako pokazalo da, hoćeš-nećeš, pripadam njihovu društvu.
Toga čudnog Engleza sreo sam najprije u Pruskoj, u vlaku gdje smo sjedili sučelice jedan drugome
kad sam putovao za našima; zatim sam se skobio s njim na francuskoj granici i, napokon, u
Švicarskoj; dakle dva puta u ova dva tjedna — a sad sam se, eto opet sreo s njim u Rulettenburgu.
Nisam nikad vidio snebivljivijeg čovjeka od njega; upravo je glupo snebivljiv, Što on, naravno, zna
jer nije uopće glup. Inače je vrlo mio i miran. Kad smo se prvi put sreli u Pruskoj, uvukao sam ga u
razgovor. Rekao mi je da je ljetos bio na Sjevernom rtu i da je svakako želio posjetiti sajam u
Nižnjem-Novgorodu. Ne znam kako se upoznao s generalom; rekao bih da je do ušiju zaljubljen u
Polinu. Kad je ona ušla, pocrvenio je kao rak. Bilo mu je vrlo drago što sam sjeo pored njega, i čini
se da me već drži za dobra prijatelja.
Za stolom je Francuzić vodio glavnu riječ; prema svima se drži nehajno i naduto. A u Moskvi je,
sjećam se, mazao ljudima oči. Govorio je nadugo i naširoko o financijama i o ruskoj politici.
General bi se pokatkad odvažio da mu proturječi, ali skromno, tek toliko da posve ne izgubi svoj
ugled.
Bio sam čudno raspoložen i, naravno, još prije nego što je prošla polovica ručka, zadao sam sam
sebi ono svoje uobičajeno i vječno pitanje: «Zašto se vucaram s tim generalom, zašto ih nisam već
odavno napustio?« Gdjekad bih zirnuo na Polinu Aleksan-drovnu koja me uopće nije primjećivala.
Na kraju sam se rasrdio i odlučio da budem prost.
Počelo je tako što sam se odjednom, iz neba pa u rebra, glasno i bez pitanja upleo u tuđi razgovor.
Najviše mi je bilo do toga da se zavadim s Francuzom. Obratio sam se generalu i odjednom jasno i
glasno, presjekavši ga, čini mi se, u riječi, napomenuo da Rusi ljetos gotovo uopće ne mogu ručati u
hotelima za table d'hoteom. General me u čudu pogledao.
— Ako čovjek drži do sebe — proslijedili — obasut će ga svakako pogrdama i morat će trpjeti
grdne uvrede. U Parizu i na Rajni, pa čak i u Švicarskoj, za table d'hotima ima toliko Poljaka i
njima naklonjenih Francuza da ne možete ni riječi progovoriti, samo ako ste Rus.
Izgovorio sam to na francuskom. General me gledao u nedoumici, ne znajući da li da se naljuti ili da
se samo čudi što sam se toliko zaboravio.
— Netko vam je, dakle, negdje očitao lekciju — reče Francuz nehajno i prezirno.
CQ
li.o.
- U Parizu sam se najprije porječkao s nekim Poljakom — odvratih — a onda s nekim francuskim
oficirom koji je bio na njegovoj strani. Poslije su neki Francuzi prešli na moju stranu, kad sam im
ispričao kako sam htio pljunuti jednom monsinjoru u kavu.
- Pljunuti? - priupita me general dostojanstveno i začuđeno, štoviše, obazre se oko sebe. Francuz
me je nepovjerljivo promatrao.
- Upravo tako, molit ću lijepo - odgovorih. - Budući da sam puna dva dana bio uvjeren da ću
možda morati skoknuti po našem poslu u Rim, otišao sam u pisarnicu poslanstva svetog Oca u
Parizu da tražim vizu. Ondje me dočekao neki mali opat pedesetih godina, suhonjav i s ledenim
izrazom na licu, saslušao me uljudno ali neobično hladno i zamolio da pričekam. Zurio sam se, ali
sam, naravno, sjeo da pričekam, izvadio Opinion nationaleA i počeo čitati najstrašnije pogrde
upućene Rusiji. Međutim sam čuo kako je netko kroz susjednu sobu otišao monsinjoru; vidio sam
kako mu se moj opat klanja. Ponovio sam mu svoju molbu, ali me on još hladnije zamolio da
pričekam. Malo zatim ušao je opet neki neznanac, ali po poslu - nekakav Austrijanac, koga su
saslušali i odmah odveli gore. Tada je meni dojadilo; ustao sam, prišao opatu i odlučno mu rekao,
budući da monsinjor prima stranke, da može i sa mnom svršiti posao. Odjednom je opat ustuknuo
preda mnom neobično začuđeno. Njemu je bilo naprosto neshvatljivo kako se jedan beznačajni Rus
usuđuje izjednačavati s monsinjorovim gostima. Neobično drsko, kao da mu je drago što me može
uvrijediti, odmjerio me od glave do pete i uzviknuo: -<Pa ne mislite valjda da će monsinjor ostaviti
kavu radi vas?« Tada sam i ja viknuo, ali još glasnije od njega: »E pa, onda znajte da ja pljujem u
kavu vašeg monsinjora! Ako mi sad odmah ne date vizu, otići ću sam k njemu!« — »Kako! U
trenutku kad je kod njega kardinal!« — povikao je mali opat, prestravljeno uzmi-čući preda mnom,
pa je odjurio do vrata i prekrižio ruke dajući mi do znanja da će prije poginuti nego što će me
propustiti. Tada sam mu ja rekao da sam heretik i barbarin, »queje suis un heretique et un barbare«,
i da ništa ne držim do svih tih nadbiskupa, kardinala, monsinjora i tako dalje, i tako dalje. Jednom
riječju, pokazao sam mu da neću odustati od svog nauma. Opat me pogledao neobično pakosno, pa
mi je istrgao iz ruke putnicu i odnio gore. Začas sam dobio vizu. Evo izvolite, hoćete li pogledati?
1 Novine: »Nacionalno mnijenje«.
Izvadih putnicu i pokazah papinsku vizu.
— Ipak ste ... - poče general.
— Spasilo vas je to što ste izjavili da ste barbarin i heretik — pripomenu Francuzić podsmjehujući
se. — ćela n'etaitpas si bite}
— Pa zar tako misle o nama Rusima? A tu samo sjede, ne usuđuju se ni pisnuti i spremni su čak i
da se odreknu ruskog imena. U Parizu su bar meni u hotelu počeli iskazivati mnogo više pažnje kad
sam im svima ispričao kako sam se pograbio s opatom. Debeli poljski pan, koji mi je bio najgori
neprijatelj za zajedničkim stolom, povukao se u pozadinu. Francuzi su čak otrpjeli kad sam im
ispripovjedio kako sam prije dvije godine vidio čovjeka u koga je pripadnik francuske lovačke
pukovnije dvanaeste godine pucao samo zato da ispali metak iz puške. Taj je čovjek tada bio još
desetogodišnji dječak, čija obitelj nije uspjela pobjeći iz Moskve.
— To je nemoguće — planu Francuzić — francuski vojnik ne bi nikad pucao u dječaka!
— A ipak je bilo tako — odvratih. - To mi je ispričao jedan ugledan umirovljeni kapetan, a svojim
sam očima vidio brazgotinu od metka na njegovu obrazu.
Francuz je počeo brzo i mnogo govoriti. General mu je odobravao, ali sam mu preporučio da
pročita, na primjer, bar odlomke iz Zapisa generala Perovskog, koji je dvanaeste godine bio u
francuskom zarobljeništvu. Napokon je Marja Filipovna progovorila o nečemu ne bi li skrenula
razgovor na drugu stranu. General je bio vrlo nezadovoljan mnome, jer smo Francuz i ja već gotovo
vikali. Ali misteru Astlevju kao da se svidjela moja prepirka s Francuzom. Ustavši od stola, pozvao
me da popijem s njim čašu vina.
Uvečer sam uspio porazgovarati četvrt sata s Polinom Aleksan-drovnom, kao što sam i želio.
Razgovarali smo na šetnji. Svi su bili pošli u park prema kockarnici. Polina je sjela na klupu
sučelice fontani, a Nadenjku je ostavila da se igra u blizini s djecom. I ja sam pustio Mišu da ode do
fontane, pa smo napokon ostali nasamu.
Najprije smo, naravno, razgovarali o poslovima. Polina se jednostavno rasrdila kad sam joj predao
svega sedamsto guldena. Bila je uvjerena da ću joj donijeti iz Pariza, za založene briljante, najmanje
dvije tisuće guldena, pa i više.
— Meni je novac pošto-poto potreban — reče ona — i moram ga namaknuti jer sam inače propala.
Počeh se raspitivati o tome što se dogodilo za mog izbivanja.
1 To nije bilo baš glupo.
— Ništa osim što smo iz Petrograda primili dvije vijesti, najprije da je bakici vrlo loše, a nakon dva
dana da je, po svoj prilici, već umrla. To nam je javio Timofej Petrovič — doda Polina — a u njega
se čovjek može pouzdati. Sad očekujemo posljednju, konačnu vijest.
— Dakle, svi nešto očekuju? — priupitah.
— Naravno, svi i sve; pune pola godine samo se tome nadaju.
— I vi se nadate? — upitah je.
— Pa ja joj nisam nikakav rod, ja sam samo generalova pastorka. Ali pouzdano znam da će me se
sjetiti u oporuci.
— Rekao bih da ćete mnogo dobiti — rekoh potvrdno.
— Da, ona me je voljela; ali zašto biste vi to rekli?
— Recite mi — odvratih pitanjem — je li i naš markiz upućen u sve obiteljske tajne?
— A zašto vas to zanima? - zapita me Polina i pogleda osorno i hladno.
— Kako me ne bi zanimalo! General je, ako se ne varam, uzajmio već i od njega novaca.
— Vrlo dobro pogađate.
-- A zar bi on dao novaca kad ne bi znao za babulenjku? Jeste li opazili kako je za ručkom, govoreći
nešto o bakici, spomenuo la baboulinku? Kakvi prisni i prijateljski odnosi!
— Da, imate pravo. čim dozna da ću i ja nešto naslijediti, odmah će me zaprositi. Jeste li možda to
htjeli doznati?
— Tek će vas tada zaprositi? A ja sam mislio da vas je već odavno zaprosio.
— Vrlo dobro znate da me još nije zaprosio! - plahovito će Polina. — A gdje ste se upoznali s onim
Englezom? — nadoda nakon časovite šutnje.
— Znao sam da ćete me sad zapitati za njega. Ispripovjedio sam joj o svojim dotadašnjim
susretima s miste-
rom Astlevjem na putu.
— On je snebivljiv i zaljubljiv i, naravno, već i zaljubljen u vas.
— Jest, zaljubljen je u mene — potvrdi Polina.
— I, naravno, deset puta je bogatiji od Francuza. Šta, ima li Francuz zbilja štogod? Je li to izvan
svake sumnje?
— Nije. Ima nekakav chateau). General mi je to još jučer odlučno tvrdio. No, je li vam to
dovoljno?
— Ja bih se, da sam na vašem mjestu, svakako udao za Engleza.
— Zašto — priupita Polina.
' Dvorac.
— Francuz je ljepši, ali je nepošteniji, a Englez ne samo što je pošten nego je i deset puta bogatiji
— odbrusih.
— Jest, ali je zato Francuz markiz i pametniji — odvrati ona sasvim mirno.
— Je li to baš tako? - nastavih jednako dalje.
— Baš tako.
Polini se moja pitanja nisu nikako sviđala, i vidio sam da me je htjela naljutiti tonom i
besmislenošću svoga odgovora. To sam joj odmah i rekao.
— Pa što, mene zaista zabavlja vaša ljutnja. A treba da mi se nekako odužite već zato što dopuštam
da mi zadajete takva pitanja i iznosite takve sumnje.
— Zaista držim da imam pravo da vam zadajem kojekakva pitanja — odvratih mirno — baš zato
što sam spreman da se odužim za njih kako god želite i što ne držim ni najmanje do svog života.
Polina se zakikota:
— Prošli put ste mi, na Schlangenbergu, rekli da ste spremni da se na prvu moju riječ strmoglavite
u ponor, koji je, čini mi se, bio dubok tisuću stopa. Ja ću kad-tad izgovoriti tu riječ, samo zato da
vidim kako ćete mi se odužiti, a vjerujte da mi je karakter dovoljno čvrst. Mrski ste mi baš zato što
sam vam toliko toga dopustila, a još mrzi zato što ste mi toliko potrebni. Ali dok ste mi god
potrebni, moram vas čuvati.
Pridiže se. Govorila je razdražljivo. U posljednje je vrijeme svaki naš razgovor završavala pakošću i
razdražljivošću, pravom pa-košću.
— Dopustite mi da vas upitam što je ta mademoiselle Blanche? — upitah je ne želeći da je pustim
prije nego što mi to razjasni.
— I sami znate tko je ta mademoiselle Blanche. Ništa se novo nije dogodilo. Mademoiselle
Blanche postat će po svoj prilici generalica, dakako, ako se potvrdi vijest o bakinoj smrti, jer i
mademoiselle Blanche, i njena mati, i njen drugobratučed markiz, svi oni vrlo dobro znaju da smo
propali.
— A je li general smrtno zaljubljen?
— To sad nije ni važno. Slušajte i upamtite: uzmite ovih sedam-sto florina i pođite u kockarnicu,
iskockajte mi na ruleti što više možete, jer mi je sad novac prijeko potreban.
Rekavši to, zovnu Nadenjku i pođe prema kockarnici gdje se pridruži cijelom našem društvu. Ja pak
udarih prvom stazom lijevo, zamišljen i začuđen. Kao da me je udarila po glavi kad mi je naložila
da pođem igrati na ruleti. Začudo, imao sam o čemu razmišljati a posve sam se bio udubio u
raščlanjivanje svojih
a3
I. i.U «
osjećaja prema Polini. I zaista, bilo mi je lakše u ona dva tjedna izbivanja nego sad, na dan
povratka, iako sam na putu luđački čeznuo za njom, bacakao se kao u groznici, i čak je u snu viđao
na mahove pred sobom. Jednom sam (bilo je to u Švicarskoj) zaspao u vlaku i, čini mi se,
razgovarao naglas s Polinom i nasmijao tako sve svoje suputnike. I opet sam se upitao: volim li je? I
opet nisam mogao odgovoriti na to pitanje, ili, bolje reći, opet sam, po stoti put, odgovorio sam sebi
da je mrzim. Jest, bila mi je mrska. Bilo je trenutaka (osobito pri kraju svakog našeg razgovora) kad
bih bio dao pola života da je ugušim! Kunem se, kad bih joj mogao lagano zariti u grudi oštar
bodež, da bih ga se, čini mi se, s užitkom latio. A opet, kunem se svime što mi je sveto, da mi je
onda na Schlangenbergu, na onom vrhu koji je u modi, zaista rekla: -Skočite dolje,« da bih bio
odmah skočio, čak i s užitkom. Znao sam to. Ali, ovako ili onako, to se moralo nekako razriješiti.
Sve to ona i te kako dobro shvaća, i pomisao na to da sasvim točno i jasno znam koliko mi je
nedostupna, koliko je nemoguće da se ostvare moje tlapnje, ta joj pomisao, uvjeren sam, pričinja
izvanredno zadovoljstvo; zar bi inače mogla, onako oprezna i pametna, biti sa mnom toliko prisna i
otvorena? Sve mi se čini da me je dosad gledala isto onako kao ona carica iz starog doba koja se
svlačila pred svojim robom ne smatrajući ga za čovjeka. Da, ona me višeput nije smatrala za
čovjeka...
Međutim, naložila mi je da pošto-poto dobijem na ruleti. Nisam imao kad razmišljati: radi čega i za
koje vrijeme treba da dobijem, i kakve su se nove kombinacije rodile u onoj njenoj glavi što vječito
nešto računa? Osim toga, u ova dva tjedna iskrsnuo je, očito, bezbroj novih činjenica o kojima još
nisam imao ni pojma. Sve je to trebalo dokučiti, sve proniknuti, i to Što prije. Ali sad nije bilo
vremena — trebalo je da pođem na ruletu.
DRUGO POGLAVLJE
Moram priznati da mi to nije bilo drago; iako sam se bio nakanio kockati, nikako nisam računao da
ću najprije igrati za tuđ račun. To me čak nekako smućivalo pa sam ušao u kockarnicu neobično
zlovoljan. Tu mi se otprve nije ništa svidjelo. Nikako ne trpim ono sluganstvo po feljtonima cijelog
svijeta, a
CM
napose u našim ruskim novinama, gdje gotovo svako proljeće naši feljtonisti naklapaju o dvije
stvari: prvo, o izvanrednoj velebnosti i raskoši dvorana s ruletama u kockarskim gradovima na
Rajni, i drugo, o hrpama zlata što tobože leže na stolovima. A nitko im za to uopće ne plaća; samo
tako naklapaju iz nekakve nesebične dodvorljivosti. Nikakvoj velebnosti nema ni traga u tim
kukavnim dvoranama, a zlata ne samo što nema na hrpe nego jedva da ga ima. Naravno, pokatkad,
u toku sezone, pojavi se iznenada nekakav čudak, ili Englez, ili nekakav Azijat, Turčin, kao što je
bilo ljetos, pa odjednom vrlo mnogo dobije ili izgubi; a svi ostali igraju na sitne guldene i obično na
stolu leži vrlo malo novaca. čim sam ušao u dvoranu za kockanje (prvi put u životu), neko sam se
vrijeme skanjivao da počnem igrati. Osim toga me svjetina tiskala sa svih strana. Ali, sve da sam
bio i sam, mislim da bih prije otišao nego počeo igrati. Moram priznati da mi je srce lupalo i da
nisam bio hladnokrvan; pouzdano sam znao i već odavno odlučio da neću samo tako otići iz
Rulettenburga, da će se u mom životu zbiti nešto korjenito i konačno. Tako treba da bude, i tako će
biti. Koliko god bilo smiješno što toliko očekujem od rulete, čini mi se da je još smješnije ono
uvriježeno mišljenje, koje svi prihvaćaju, da je glupo i besmisleno očekivati štogod od kockanja. A
zašto bi kockanje bilo gore od bilo kojeg drugog načina stjecanja novaca, na primjer od trgovine?
Istina je, doduše, da od stotine dobije samo jedan. Ali, što se to mene tiče?
Bilo kako mu drago, odlučio sam da najprije samo gledam i da te večeri ne poduzimam ništa
ozbiljno. Te večeri, da se što i dogodilo, dogodilo bi se bilo slučajno i olako - tako sam i računao.
Osim toga, trebalo je i da proučim samu igru; jer, uza sve opise igre na ruleti koje sam svagda
pohlepno čitao, nisam ama baš ništa razumio od njenih pravila sve dok nisam vidio na svoje oči
kako se igra.
U prvi mah, sve mi se učinilo vrlo prljavo - nekako moralno ružno i prljavo. Tu uopće ne mislim na
ona lakoma i nemirna lica što na desetke, pa i na stotine okružuju kockarske stolove. Ne vidim ama
baš ništa prljavo u želji da se dobije što brže i što više; oduvijek mi se činila vrlo glupa misao
jednog ugojenog i zbrinutog moralista koji je, na nečije opravdavanje da se »kockaju na sitno«,
odgovorio: to je još gore jer je od toga mala korist. Baš kao da mala korist i velika korist nije jedno
te isto. Posrijedi je samo pitanje razmjera. Ono što je Rothschildu sitno, meni je i te kako krupno, a
što se tiče dobiti i dobitka, ljudi ne samo na ruleti nego i svagdje drugdje ništa drugo i ne rade nego
jedni drugima nešto
oduzimaju ili izmamljuju. Jesu li inače dobit i prihod odvratni - to je drugo pitanje. Ali ovdje ne
rješavam to pitanje. Budući da sam i sam bio i te kako obuzet željom da nešto dobijem, meni je sva
ta gramzljivost i sva ta prljavština gramzljivosti, ako baš hoćete, bila, kad sam ušao u dvoranu,
nekako još bliskija, prisnija. Najljepše je od svega kad se ljudi ne ustručavaju, nego postupaju
otvoreno i bez okolišanja. A i zašto da čovjek sam sebe obmanjuje? To je nešto najispraznije i
najnerazumnije! Osobito je ružno bilo, na prvi pogled, u cijelog onog kockarskog ološa ono
poštivanje svog posla, ona ozbiljnost pa čak i strahopoštovanje što se ogledalo na svima licima oko
stolova. Zato se tu i pazi mnogo na razliku između igre koja se naziva mauvais genre1 i igre koja je
dopuštena pristojnu čovjeku. Postoje dvije vrste igre, jedna je džentlmenska, a druga je plebejska,
gramzljiva, igra kojekakva ološa. Tu se to oštro luči — a kako je to lučenje u biti nepošteno!
Džentlmen može, na primjer, staviti ulog od pet ili deset lujdora, malokad više; uostalom, može
staviti i tisuću franaka ako je vrlo bogat, ali jedino igre radi, razonode radi, jedino radi toga da
promatra proces dobivanja ili gubljenja: nipošto se ne smije zanimati za sam dobitak. Kad dobije,
može se, na primjer, glasno nasmijati, može nekom od svojih susjeda iznijeti neko svoje zapažanje,
može čak i staviti još jedanput i udvostručiti ulog još jedanput, ali samo iz puke radoznalosti, da
promatra kolo sreće, da računa, a nikako iz plebejske želje za dobitkom. Jednom riječju, na sve to
kockarske stolove, na ruletu i trente et quarantei mora gledati samo kao na zabavu upriličenu jedino
za njegovo zadovoljstvo. Ne smije čak ni naslućivati pohlepu i smicalice na kojima se temelji i
počiva banka. Štoviše, vrlo, vrlo se lijepo doima kad se gradi, na primjer, da su i svi ostali kockari,
sva ona rulja što strepi nad guldenom, navlas isti takvi bogataši i džentlmeni kao i on i da se
kockaju samo radi puke razonode i zabave. To potpuno nepoznavanje stvarnosti i prostodušno
gledanje na ljude smatraju se, naravno, izvanredno aristokratskim. Gledao sam kako su mnoge
mamice gurale prema stolovima nedužne i otmjene petnaestogodišnje ili šesnaestogodišnje mišice,
svoje kćerkice, davale im po dva-tri zlatnika i učile ih kockati. Gospođica bi dobila ili izgubila
neprestano se smiješeći i odlazila vrlo zadovoljna.
Naš je general dostojanstveno i nabusito pristupio stolu; lakaj je pohitao da mu prikuči stolac, ali
ga on nije ni primijetio;
1 Loš ton.
2 Trideset i četrdeset (ovdje kartaška igra).
neobično je dugo vadio novčarku, neobično je dugo vadio iz novčarke trista franaka u zlatu, stavio
ih na crno i dobio. Nije uzeo dobitak nego ga je ostavio na stolu. Izišlo je opet crno; ni ovaj put nije
uzeo novac, pa kad je treći put izišlo crveno, izgubio je odjedanput tisuću dvjesta franaka. Otišao je
osmjehujući se, i sačuvao dostojanstvo. Uvjeren sam da mu je bilo teško pri duši i da ne bi, da je
ulog bio dvaput ili triput veći, sačuvao dostojanstvo, nego bi pokazao da je uzbuđen. Doduše, vidio
sam kako je jedan Francuz dobio a zatim izgubio oko trideset tisuća franaka vedro i bez trunka
uzbuđenja. Pravi džentlmen, baš da prokocka i sav svoj imutak, ne smije se uzrujavati. Novac treba
da bude toliko ispod džentlmenske časti da o njemu gotovo i ne vrijedi voditi računa. Dakako da je
sasvim aristokratski da čovjek uopće ne primjećuje svu prljavštinu tog ološa i cijele okoline. Pa
ipak, gdjekad je isto toliko aristokratsko i suprotno vladanje —primjećivati, ili zagledati se, pa čak i
promatrati, recimo i kroz lornjon, sav taj ološ, ali samo tako kao da sva ta rulja i sva ta prljavština
služe samo za razonodu, kao nekakva predstava upriličena za zabavu džentlmena. Može se čovjek i
sam tiskati među tom ruljom, ali treba da gleda sve oko sebe u čvrstom uvjerenju da je zapravo
samo promatrač i da nipošto ne pripada tom skupu. Uostalom, ne valja ni suviše pomno promatrati
— ni to opet ne bi bilo džentlmenski zato što taj prizor, u svakom slučaju, ne zavređuje da se mnogo
i odviše uporno promatra. Pa i inače ima malo prizora koji su vrijedni da ih džentlmen uporno
promatra. Meni se, pak, osobno činilo da je sve to i te kako vrijedno da se vrlo pažljivo promatra,
pogotovo za onoga tko nije došao samo da promatra nego se i sam iskreno i pošteno ubraja u sav taj
ološ. A što se tiče mojih najskrovitijih moralnih uvjerenja, njima, naravno, nema mjesta u ovim
mojim razmatranjima. I neka na tome i ostane; pripovijedam sve ovo da bih olakšao sebi savjest.
Ali, da još ovo napomenem: u posljednje vrijeme bilo mi je nekako užasno mrsko da svoje postupke
i misli mjerim bilo kakvim moralnim mjerilima. Drugo je nešto gospodarilo mnome ...
Ološ zaista igra vrlo prljavo. čak sam sklon mišljenju da tu za stolom ima mnogo najobičnije
lopovštine. Krupjei koji sjede na krajevima stola, nadziru uloge i obračunavaju, imaju pune ruke
posla. I oni su ološ! Većinom su Francuzi. Uostalom, sve to ne promatram i ne bilježim zato da bih
opisao ruletu, već se privikavam na to da bih znao kako da se ubuduće držim. Opazio sam, na
primjer, da nije ništa neobično kad se nečija ruka odjednom ispruži preko stola i uzme ono što si ti
dobio. Nastane prepirka,
počesto i vika i - molim lijepo, izvolite dokazati, pronađite svjedoke da je ulog bio vaš!
S početka su to sve skupa bila za me španska sela; tek sam se domišljao i jedva nekako razabirao da
se ulozi stavljaju na brojeve, na par i nepar i na boje. Nakanio sam bio da te večeri, od novca Poline
Aleksandrovne, okušam sreću sa sto guldena. Nekako me zbunjivala pomisao da neću igrati za svoj
račun. Bio je to vrlo neugodan osjećaj pa sam ga se htio što prije osloboditi. Sve mi se nekako činilo
da ću potkopati svoju sreću time što ću najprije igrati za Polinu. Zar se čovjek zbilja ne može
približiti kockarskom stolu a da se odmah ne zarazi praznovjerjem?
Prvo sam izvadio pet fridrihsdora, to jest pedeset guldena, i stavio ih na par. Kolo se okrenulo i
zaustavilo na trinaest — izgubio sam. Obuzet nekakvim bolnim osjećajem, jedino zato da bih se
nekako ispetljao i izgubio, stavio sam opet pet fridrihsdora na crveno. Crveno je dobilo. Stavio sam
tada svih deset fridrihsdora — i opet je crveno dobilo. Stavio sam ponovo sve odjednom, i crveno je
opet dobilo. Dobivši četrdeset fridrihsdora, stavio sam dvadeset na dvanaest srednjih brojeva ne
znajući što će se iz toga izleći. Isplatiše mi trostruku svotu. Tako se od deset fridrihsdora odjednom
našlo kod mene osamdeset. Postade mi tako mučno od nekog neobičnog i čudnog osjećaja da
nakanih otići. Učinilo mi se da uopće ne bih bio tako igrao da sam se kockao za svoj račun. Ipak
sam još jednom stavio svih osamdeset fridrihsdora na par. Ovaj put iziđe broj četiri; sasuše mi još
osamdeset fridrihsdora, pokupih cijelu hrpu od sto šezdeset fridrihsdora i pođoh da potražim Polinu
Aleksandrovnu.
Oni su se svi šetali negdje po parku, pa sam se sastao s njom tek za večerom. Ovaj put Francuza nije
bilo, te se general razvaganio -- smatrao je, između ostalog, za potrebno da mi ponovo pripomene
da me ne želi vidjeti za kockarskim stolom. Po njemu, neobično bih ga kompromitirao kad bih
suviše izgubio.
— Ali čak i kad biste vrlo mnogo dobili, opet biste me kompromitirali — nadodao je značajno. —
Nemam, naravno prava da nalažem što da radite, ali priznajte i sami...
Po svom običaju, ne dovrši. Hladno mu odgovorih da imam vrlo malo novaca pa da, prema tome, i
ne mogu toliko izgubiti da se to primijeti, sve kad bih se i počeo kockati. Otišavši gore u svoju
sobu, uspio sam predati Polini njezin dobitak i rekao joj da više neću igrati za njen račun.
— A zašto ne? — upitala me uznemireno.
— Zato što hoću igrati za svoj račun — odgovorih joj gledajući je u čudu — a to mi smeta.
— I vi zbilja i dalje vjerujete da vam je ruleta jedini izlaz i spas? — upitala me podrugljivo.
Odgovorih joj opet sasvim ozbiljno da vjerujem; a što se tiče mog uvjerenja da ću svakako dobiti na
kocki, neka je to i smiješno, slažem se, »ali neka me svi lijepo ostave na miru«.
Polina je Aleksandrovna zahtijevala da svakako podijelim s njom današnji dobitak popola, davala
mi je osamdeset fridrihsdora i nudila mi da se i dalje kockam pod istim uvjetima. Odrekao sam se te
polovice odlučno i zauvijek i kazao joj da ne mogu igrati za tuđ račun, ne zato što ne želim nego
zato što bih zacijelo izgubio.
— Uostalom, i ja se, ma koliko to bilo glupo, gotovo jedino uzdam u ruletu — reče ona1
zamišljeno. — I zato morate svakako i dalje igrati i dijeliti sa mnom sve popola i, dabome, igrat
ćete.
I ode iz moje sobe, ne obazirući se na moje prosvjede.
TREćE POGLAVLJE
Pa ipak, jučer nije cijeli dan progovorila sa mnom o kockanju ni riječi. I uopće se jučer klonila
razgovora sa mnom. Njeno se držanje prema meni nije nimalo promijenilo. Isti onaj posvemašnji
nehaj pri susretima, pa čak i nešto prezirno i odbojno. Uopće, ne želi skrivati odvratnost prema
meni, to vidim. Usprkos tome, ne krije od mene ni da sam joj radi nečega potreban i da me radi
nečega čuva. Medu nama su nastali nekakvi čudni odnosi koji su mi u mnogo čemu neshvatljivi —
s obzirom na njenu oholost i nabusitost prema svima. Ona zna, na primjer, da je ludo volim, čak mi
dopušta da joj govorim o svojoj strasti — a dakako da mi ničim ne bi mogla bolje izraziti svoj
prezir nego baš tim dopuštenjem da joj nesmetano i slobodno govorim o svojoj ljubavi. »Eto,« kao
da veli, »toliko malo držim do tvojih osjećaja da mi je sasvim svejedno o čemu razgovaraš sa mnom
i što osjećaš prema meni.« O svojim osobnim poslovima razgovarala je i prije mnogo sa mnom, ali
nikad nije bila potpuno iskrena. Štoviše, u njenu je omalovažavanju bilo, na primjer, i ovakve
istančanosti — recimo, zna da znam za neku pojedinost iz njena života ili nešto što je neobično
uznemiruje, pa će mi čak sama ispričati nešto iz svog
života, ako treba da se posluži mnome u neku svrhu, kao svojim robom ili potrkalom, ali će mi
svagda ispričati upravo onoliko koliko treba da zna čovjek koji služi kao potrkalo, a ako je meni još
nepoznat cijeli splet događaja, ako i sama vidi kako se mučim i brinem zbog njenih muka i briga,
nikad se neće udostojiti da me dokraja umiri prijateljskom iskrenošću, iako bi, povjeravajući mi
često zadatke koji nisu samo škakljivi nego i opasni, bila dužna, po mom mišljenju, da bude sa
mnom otvorena. Ali tko će voditi računa o mojim osjećajima, o tome da se i ja uznemirujem i da se,
možda, triput više brinem i mučim zbog njenih briga i neuspjeha negoli ona sama!
Još sam prije tri tjedna znao da kani igrati na ruleti. čak me upozorila da ću morati igrati umjesto nje
zato što njoj ne dolikuje da se kocka. Po njenu sam tonu već tada zaključio da je mori nekakva
ozbiljna briga, a ne obična želja da dobije novaca na kocki. Što je njoj novac sam po sebi? Posrijedi
je neki cilj, posrijedi su neke okolnosti o kojima mogu nagađati, ali koje zasad još ne poznajem.
Dakako da mi ponižavanje i ropstvo u kojem me drži mogu dati (i često mi daju) pravo da je grubo i
otvoreno ponešto priupitam. Budući da sam njen rob i posve ništavan u njenim očima, nema se
zašto vrijeđati zbog moje grube radoznalosti. Ali je vic u tome što mi dopušta da je ispitujem, ali ne
odgovara na moja pitanja. Pokatkad ih i ne čuje. Eto, tako je to među nama!
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
F.-M.-Dostojevski-Kockar
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search