The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.

Doktor Proktor i velika pljacka - Jo Nesbo

Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search
Published by preda74pop, 2023-04-16 16:03:39

Doktor Proktor i velika pljacka - Jo Nesbo

Doktor Proktor i velika pljacka - Jo Nesbo

JO NESBØ Doktor Proktor i velika pljačka zlata S engleskog prevo: Nikica Puhalo


Naslov izvornika Jo Nesbø Doktor Proktor оg det store gullreveriet


Noć se odavno nadvila nad Oslom. Kiša je padala po tihom, usnulom gradu. No, je li doista usnuo? Jedna je kap pogodila golemi sat na tornju Gradske vijećnice i skliznula do vrha kazaljke koja pokazuje minute. Rastegnula se, kratko se pridržavajući za vrh, a zatim odvojila i sunovratila s visine od četrdesetak metara te se u sekundi spljoštila na asfaltu i stopila s rijekom kišnice koja je tekla niz cestu. E sad, ako krenemo slijediti tu kap sve do kanalizacijskog odvoda, čut ćemo čudan zvuk koji probija tišinu. Taj čudni zvuk postao je nešto glasniji kada je kapljica kiše prošla kroz otvor i pala u kanalizacijski odvod Osla gdje je tama još tamnija. Zajedno s kapljicom plovimo smrdljivom otpadnom vodom kroz sustav cijevi - jedne su malene i uske, a druge tako velike da biste se u njima mogli uspraviti - koji prolazi duboko ispod površine ovoga, sada nekako nevažnog, velikog a opet maloga grada koji je glavni grad Norveške. Kako ovaj crijevni sustav cijevi odlazi sve dublje u iznutrice Osla, zvuk postaje sve glasniji. Nije to ugodan zvuk; na neki način podsjeća na zvuk iz zubarske ordinacije. Baš zvuči poput bušilice koja probija put kroz zub i desni, sve do osjetljivog završetka živca. Tutnjava je povremeno prigušena, a povremeno iritantno glasna, ovisno о tome kroza što prolazi svrdlo bušilice, čvrsto poput dijamanta. Ali nema veze! Bitno je da to nije zvuk siktanja anakondinog metar dugačkog jezika, da nije zvuk gibanja njezinih pola tone teških mišića ili zaglušujući stisak njene čeljusti - velike poput koluta za spašavanje utopljenika - kojom je upravo zagrizla svoju žrtvu. Spomenuo sam ovo zbog priča da upravo ovdje dolje živi točno takva zmija. I zato što je u kanalu, u tami s lijeve strane, upravo postao vidljiv par žutih, svijetlećih


očiju nekakvog gmizavca. Uglavnom, ako ste požalili što ste se spustili dolje, sad je trenutak da zbrišete. Jednostavno tiho zatvorite knjigu i na prstima se išuljajte iz sobe, ili se zavucite ispod pokrivača. Zaboravite da ste ikada čuli za oslovski odvodni sustav, za onaj zvuk zubarske bušilice ili za zmije koje jedu divovske voluharice, velike poput prosječnog djeteta, a ponekad i omanje odrasle ljude - ali samo ako nisu previše dlakavi i ako nemaju bradu. Dakle, zbogom i želim vam sretan život! I zatvorite vrata za sobom. Eto ga. Sad smo ostali sami. Nastavit ćemo put niz ovu prljavu rijeku prema tamnom srcu grada. Zvuk je sada već prerastao u glasnu tutnjavu. Vidimo svjetlo, ali nam je jasno da nije riječ ni о raju, ni о zubaru iz pakla, nego о nečemu potpuno drukčijem. Pred nama je glasan stroj s kotačem. Iz njega iskače čelična ruka koja zatim nestaje u velikoj rupi izbušenoj na vrhu odvodne cijevi. „Još malo pa smo gotovi!" kaže na engleskom s britanskim naglaskom najveći od trojice muškaraca koji stoje oko stroja i baterijskim svjetiljkama osvjetljavaju rupu. Svi nose jednake kožnate čizme, podvrnute traperice s naramenicama i bijele majice kratkih rukava. Najveći od njih ima na glavi polucilindar. Upravo ga je skinuo i obrisao znoj pa smo uspjeli vidjeti da sva trojica imaju obrijane glave, a svaki od njih na čelu, odmah iznad korijena nosa i gustih, spojenih obrva, ima tetovirano slovo. Začuje se zvuk kao da je nešto puklo i bušilica najednom počne cviljeti poput razmaženog derišta. „Ušli smo", oštro je na engleskom rekao muškarac na čijem se čelu naboralo tetovirano slovo B. Isključio je prekidač i zvuk bušilice polako se utišao. Svrdlo je napokon postalo vidljivo, a imali smo što i vidjeti: na odsjaju svjetiljaka blistalo je poput najvećeg dijamanta na svijetu. Vjerojatno zbog toga što to svrdlo zapravo i jest najveći dijamant na svijetu; nedavno je ukradeno iz rudnika dijamanata u Južnoj Africi. Muškarac s tetoviranim slovom C na čelu naslonio je ljestve na otvor iznad sebe i počeo se penjati. Druga dvojica zabrinuto su ga promatrala. Sljedećih pet sekundi nije se dogodilo apsolutno ništa. „Charlie?" zazvao ga je muškarac s polucilindrom.


Ni sljedeće tri sekunde ništa se nije dogodilo. A onda se Charlie pojavio. S mukom je nosio nešto što je nalikovalo na ciglu, samo što je bilo od zlata i očito puno teže od cigle. Na jednoj strani vidjele su se ugravirane riječi: NORVEŠKA BANKA, a odmah ispod njih nešto manjim slovima pisalo je: ZLATNA POLUGA BROJ 101. „Betty, pomozi mi“, rekao je Charlie, na što se muškarac s В tetovažom trgnuo i prihvatio zlatnu polugu. „А ostale?" upitao je tip s polucilindrom, otpuhujući s njega prašinu. Na čelu mu je tetovirano slovo A, koje je sada bilo teško razaznati jer mu se čelo toliko naboralo da se slovo potpuno izobličilo. „То je sve, Alfie.“ „Molim?!“ E, sada, siguran sam da se većina vas mudrica pita zašto ova trojica govore engleskim jezikom? Mislim, nalazimo se u odvodnoj mreži ispod Osla, koji je glavni grad Norveške; zar ljudi tu ne govore norveškim jezikom? Nažalost po sve vas koji pričate norveški, moram vas obavijestiti da će u ovoj knjizi većina likova govoriti engleskim jezikom. No, imamo rješenje! Jednostavno ćemo se pretvarati da smo popili jednu od multijezičnih tableta Doktora Proktora. Ali u ovom slučaju to čak i nije potrebno. Iz nekog razloga ova trojica govore i hrvatski. „Ovo je jedina poluga koja se nalazila tamo, Alfie. Ostatak trezora banke potpuno je prazan", rekao je Charlie. „Hoćeš reći da je to to?! Da je to cijela prokleta zlatna rezerva Središnje norveške banke?" eksplodirao je Betty, onaj srednje visine, a zatim ubacio zlatnu polugu u odjeljak za prtljagu njihovog stroja.


„Smiri se, Betty", rekao mu je Alfie. „Ova izgleda dobro. Čisto zlato od vrha do dna. Najbolje da krenemo kući." „Ššš!“ naglo ga je utišao Charlie. „Jeste li čuli zvuk?" „Kakav zvuk?" „Siktanje", rekao je Charlie. „Nema siktanja u odvodima, Charlie", uzdahnuo je Alfie. „Možemo samo čuti cičanje štakora i eventualno kreketanje žaba. Za siktanje bismo morali otići duboko u džunglu." „Pogledaj!" uzbuđeno je rekao Charlie. „U što da gledam?" zapitao je Alfie. „Zar niste vidjeli? Žute oči! Trepnule su i nestale!" Charlie je i dalje govorio uzbuđenim glasom. „Možemo vidjeti crvene repove štakora i eventualno zelena bedra žaba", bio je uporan Alfie. „Ali žute oči... Za to bi trebalo otići duboko u džun..." Prekinuo ga je zaglušujući prasak. „Hmm“, promrmljao je Alfie češkajući se po bradi. „Ekipa, možda mi i jesmo u džungli jer ovaj zvuk neodoljivo podsjeća na snažni i brzi ugriz zmijskih čeljusti, ako mene pitate. A mislim da je bolje da me pitate. I to odmah!" „U redu Alfie", uzdahnuo je Charlie. „Је li to bio zvuk zmijske čeljusti?" „Aha. A mama je rekla da želi da joj donesemo nešto lijepo iz Osla. Što kažete na udava?" „Тооооо!" vrisnuo je Betty, izvlačeći iz pretinca za prtljagu teškog, metalnog, borbenog lovca F16. Dobro, dobro, to uopće nije F16, nego strojnica M16. Napunio ju je i počeo pucati. Bljeskovi iz strojnice osvijetlili su cjevovod dok su meci fijukali i zabijali se u stijenke. Druga dvojica usmjerila su svjetiljke prema mjestu za koje je Charlie tvrdio da je vidio žute zmijske oči. Ali tamo nije bilo ničega osim štakora koji je drhtao stojeći na stražnjim nogama, leđima se stišćući uza zid. „Štakori“, prošaptao je Betty. „Našli smo ono što smo tražili", rekao je Alfie i vratio na glavu polucilindar. „Pokupite stvari. Idemo." I dok slijedimo kapljicu kiše još dublje niz odvodnu cijev prema Postrojenju za obradu otpadnih voda u Oslo fjordu, čujemo kako Alfie, Betty i Charlie spremaju opremu u stroj, a zatim pokreću njegov motor. Ali posljednja stvar koju čujemo je...?


Pogodili se. Zmijsko ssssssiktanje.


Točno u osam sati ujutro guverner Središnje norveške banke učinio je ono što i inače radi kada dođe na posao. Spuštao se stepenicama u najdublji podrum u Norveškoj. Prošao je pokraj kraljevske kovačnice u kojoj utiskuju u kovanice lik kralja, zatim pokraj preše s kojom se na novčanice otiskuju slike glasovitih mrtvih norveških kraljeva - ponajviše onih s brkovima - pa onda još niže, do mjesta sa željeznim kutijama u kojima građani drže svoje vrijedne stvari. Guverner i zamjenik guvernera otključali su troja čelična vrata, prošli kroz njih i napokon došli do trezora u kojem su pohranjene kompletne zlatne rezerve norveške nacije. Guverner banke je, kao i obično, zapovjedio: „Otključaj!" „Uh, ključ je kod tebe, Tore", odgovorio je, kao i obično, zamjenik guvernera i zijevnuo. „О, da, tako je, u pravu si“, rekao je, kao i obično, guverner i otključao vrata. Ušli su u trezor. Točno u osam sati, četiri minute i trinaest sekundi, iz najdubljeg podruma u Norveškoj prolomio se srceparajući urlik. Točno u osam sati, četiri minute i petnaest sekundi guverner je šapnuo zamjeniku guvernera: „Nikome ni riječi о ovome, jasno! Ne smijemo paničariti." „Ali... Ali zlatne rezerve su sljedećeg ponedjeljka na rasporedu inspekcije", s očajem u glasu odgovorio je zamjenik guvernera. „Što će biti s nama? Što će biti s Norveškom?" „Prepusti to meni", rekao mu je guverner Tor. „Što ćeš učiniti?" Guverner banke kratko se zamislio pa odgovorio: „Paničarit ću!" Obojica su počela vrištati.


Bilo je devet sati ujutro. Kralj je, kao i obično, ležao u krevetu i gledao sportske vijesti na televiziji. Novinar na ekranu prstom je vratio naočale na njihovo mjesto i izvijestio kako se priča da će nevjerojatno bogati Maksimus Rubljov, vlasnik engleskog nogometnog kluba Chelchester City, pokušati kupiti Ibranaldoveza, najskupljeg, najboljeg i najrazmaženijeg nogometaša na svijetu, i to neposredno prije Svjetskog klupskog prvenstva. Ali stvar je u tome da si on nije mogao priuštiti Ibranaldoveza. Istina, Rubljov je najbogatiji čovjek na svijetu, bogatiji od Bilijuna Gatesa, Michaela Bloomlovaša i Bisernog Buffetta zajedno. Osim toga, Rubljov je vlasnik Finske, Novog Zelanda, osamnaest tvornica iz kojih suklja debeli dim, mršave djece-radnika, dvadeset i četvero političara, stadiona Chelchester, četiri dozvole za taksiranje i ukradenog bicikla s dvadeset i četiri brzine. Ali ni to mu nije pomoglo jer svi znaju da nitko nema dovoljno novca za kupnju Ibranaldoveza. Posljednji koji su to pokušali, ponudili su mu devetnaest stotina milijuna funti, srebrnu žlicu, Tadžikistan, tri nosača zrakoplova, friško oprani neboder i dva malo korištena aviona s propelerima. Kada su ih odbili, pojačali su ponudu s Dominikanskom Republikom, vrhunskom parcelom zemlje u centru Osla, tri kreditne kartice s visokim limitima i Zemlju kraljice Maud na Antarktici. I ponovo dobili odlučno: „Ne!“ „Vaša Visosti", oglasio se sluga na ulaznim vratima. „Guverner središnje banke je stigao i...“ „Uvedi ga", mahnuo je kralj Norveške, ne odvajajući pogled od TV ekrana. „Zar to nije grozno?" zadihano je upitao guverner ulazeći u sobu. „Aha", odgovorio je kralj. „Za nevjerovati! Koliko je to samo novca..." „Znači, već ste čuli?" iznenađeno je pitao guverner, u čudu gledajući kralja. „Naravno! Upravo pričaju о tome na televiziji", odgovorio je kralj. „Rubljov čak i ne mora kupiti Ibranaldoveza da bi pobijedio Rotten Наш. Između ostalog, to je samo limitirana nogometna ekipa, sastavljena od otpadaka iz Četvrte lige." „Ne, ne... Ja govorim о pljački banke!" rekao je guverner Tor. „Kakvoj pljački?" upitao je kralj. „Sinoć je netko odnio kompletne zlatne rezerve iz trezora!"


„Ма što to pričaš. Tore? Netko je ukrao cijelu zlatnu rezervu? Ali, čekaj... Imali smo samo jednu zlatnu polugu. Zar nismo osigurani za slučaj pljačke?" „Ра, jesmo, ali..." „Troškovi traženja povrata novca od osiguranja, nadam se, nisu visoki?" upitao ga je kralj. „Nisu, ali..." „Onda sve što si doznao trebaš prijaviti policiji, umjesto da me gnjaviš usred sportskih vijesti", ukorio ga je kralj. „Ne, ne, ne mogu to učiniti. To bi izazvalo val panike", odgovorio mu je guverner. „Kakve panike?" „Financijske panike", rekao je guverner. “Hmm..." promrmljao je kralj i stavio kažiprst na vrh brade. „Mislim da sam bio bolestan, ili jako prehlađen, kada smo u školi učili ekonomiju." „Aha, jasno..." shvatio je guverner. „Dakle, stvari stoje ovako. Narod mora vjerovati da vrijednosne papire koje smo izdavali može zamijeniti za zlato koje imamo u trezoru Središnje norveške banke. Ako saznaju da u trezoru uopće nema zlata, počet će masovna panika. Navalit će na banku i htjeti unovčiti svoje vrijednosne


papire za zlato i - fijuuuu - norveška valuta postat će bezvrijedna, a mi ćemo postati jad i sirotinja." „То i ne bi bilo tako loše, zar ne?" rekao je kralj. „Kako to mislite. Vaša Visosti?" „Ра, biti siromašan poput Švedske ne bi bilo tako loše“, odgovorio mu je kralj. „Ne govorimo о tome da ćemo biti siromašni poput Istočne Austrije, je li tako? „Istočne Austrije?!" začudio se guverner. „Tako je. U redu, stvari ne stoje najbolje ni u Zapadnoj Austriji, ali čujem da si mnoge obitelji u najjače pogođenim dijelovima Istočne Austrije više ne mogu priuštiti drugi automobil ili vikendicu u planinama. I da mnogi moraju raditi po osam sati na dan kako bi si priuštili odmor na Tajlandu." „Bojim se da mi ovdje govorimo о još većem siromaštvu, Vaša Visosti", rekao je guverner. „Molim?! Objasni mi koliko bismo točno bili siromašni." Sada već lagano frustriran, guverner je razmišljao na koji bi način mogao objasniti kralju ovako delikatnu ekonomsku situaciju, shvativši da bi, kako god mu krenuo pričati, neizbježno morao spomenuti i, hm, neke ekonomske pojmove, zbog čega mu se bilo kakav pokušaj činio besmislenim. Bacio je pogled na sportske vijesti na TV-u i trenutačno dobio inspiraciju. Novinari su upravo pričali о nogometnoj momčadi iz sjevernog dijela središnjeg Londona, područja s možda najvišom stopom nezaposlenosti u Ujedinjenom Kraljevstvu i najvišom stopom siromaštva. To bi kralju svakako moglo dočarati ozbiljnost situacije. Cuverner banke, gospodin Tor, malčice se nakašljao, kako bi pročistio grlo, i rekao: „Hm... siromašni kao Rotten Ham?" „Za Boga miloga, čovječe!" viknuo je kralj, bacio pokrivač ustranu, skočio s kreveta i zabio stopala u papuče. „Idemo u trenutačnu akciju! Zovi vojsku! Povećaj kamate! Uvedi policijski sat! Što još možemo napraviti?" „Možemo... Uh... Možemo pronaći zlatnu polugu. Imamo vremena do sljedećeg ponedjeljka, kada Svjetska banka dolazi u redovitu godišnju inspekciju. Ako zlatna poluga dotad ne bude u trezoru, sve će se saznati i s nama će biti gotovo." Kralj je odmarširao do vrata, otvorio ih i zaurlao: „Zovite mi Tajnu službu!"


„Zar imamo Tajnu službu?" oprezno je upitao guverner iza kraljevih leda. „Nažalost, nisam ovlašten da odgovorim na to pitanje", rekao je kralj prilazeći prozoru. Zagledao se u grad. Primijetio je da ljudi šetaju Oslom kao i obično, i činilo se da nitko ne zna što se događa. „Ako imamo Tajnu službu, ja ću ih pozvati, a ti ćeš im objasniti situaciju. Jasno? Blagi Bože, siromašni kao Rotten Ham i cijela nacija Istočne Austrije..." Sedam minuta prije jedanaest sati dvojica muškaraca ukočeno su stajala u kraljevskom uredu u stavu mirno. Obojica su nosila dugačke sive mantile sa zlokobno podignutim ovratnicima i tamne sunčane naočale, zbog čega su izgledali ekstremno tajnovito. Toliko tajnovito da biste, da ih vidite na ulici, vjerojatno pomislili: Hmm... Ova dvojica izgledaju kao tip ljudi od kojih sigurno možete tražiti da naprave nešto tajno. Možda zbog toga što im se na bokovima hlača koje su virile ispod mantila, nazirala bijela pruga, ali i zato što su obojica nosila crne šešire s velikom, zakrivljenom, nemarno zataknutom resom nojevog pera, kakvo nosi Norveška kraljevska garda. Što, naravno, može značiti samo jedno: to su sigurno članovi Kraljevske tajne službe. „Možete se opustiti", obratio im se guverner Tor. „Kralj će se vratiti tek nakon doručka." Obojica su se odmah opustila i počela potezati brkove. „Pretpostavljam da ste vas dvojica iz Kraljevske tajne službe", rekao je Tor. „Zbog čega to mislite?" sumnjičavo gledajući upitao ga je onaj čiji su krajevi brkova bili izvijeni put neba. „Zbog vaših šešira s tim lelujavim repom, poput konjskog... Uh, oprostite, resom." „Mislim da moramo posebno pripaziti na ovog mudrijaša. Slažeš li se, Helge?" upitao je g. Handlebar. „Mislim da si u pravu, Hallgeiru", odgovorio je drugi draškajući svoje Fu Manchu brkove koji su se spuštali od krajeva usnica do donje vilice. „Između ostalog, više se i ne zove Kraljevska tajna služba", nastavio je g. Fu Manchu. „Neki grafiter je promijenio na ploči naziv u Kraljevska čajna služba. Zatim su se pojavili aktivisti s organskih farmi i nacrtali veliki... Oprostite, gdje sam ono stao? Dobro, nema veze, ali u svakom slučaju, održali smo tajni sastanak na kojem smo odlučili prihvatiti te


promjene. Znate, one nam mogu pomoći da budemo još tajnovitiji, je li tako? Stoga mi dopustite da se ovako izrazim: ako bi Tajna služba postojala, zvala bi se Čajna služba." „Točno", rekao je g. Handlebar. „Ali to je tajna pa nemojte nikome reći. I zapamtite da nismo rekli ni jednu riječ о činjenici da smo članovi Čajne službe. Je li tako da nismo, Helge?" „Ја nisam čuo ni jednu jedinu riječ, Hallgeiru", odgovorio je Fu Manchu. „Jer to je prvo pravilo Čajne službe. Nikad, ni jednom riječju, ne otkrivamo da tamo radimo. Ops! Dopustite da se malo ispravim. Oni ni jednom riječju ne otkrivaju ništa о svom poslu tamo. Ali i to je tajna. Kužiš?" „Kužim, Helge." „Ne govorim tebi, Hallgeiru. Govorio sam ovom civilu." „Kužim", rekao je guverner Tor. „Onda, jeste li vas dvojica čuli što se dogodilo?" „То je tajna", rekao je Helge. „Oboje je tajna. I to о događaju i ovo jesmo li išta čuli." Čim je završio rečenicu, vrata su se otvorila i kralj je ušao u prostoriju. Helge i Hallgeir lupnuli su petama i ukočili se izbacivši prsa van. „Dobro jutro agenti Tajne službe. Ispričavam se, Čajne službe", pozdravio ih je kralj. „Dobro jutro Vaša Visosti! Nadamo se da Vam je doručak bio ukusan." „Pojeo sam samo kuhana jaja sa škriplin gljivama i svježe pečeni, lagano tostirani integralni kruh. Ali pun sam. Oprao sam zube pa možemo početi razgovor о ljudima koji nam mogu pomoči da pronađemo zlato." G. Handlebar je ugasio svjetla u prostoriji, a g. Fu Manchu je uključio projektor sa slajdovima. Na zidu se pojavila fotografija visokog muškarca s velikim ožiljkom na licu. „Prije svega, ovaj tip“, počeo je g. Fu Manchu. „Ime mu je Harry, i on bi nam, kao istražiteljima, vjerojatno bio prvi izbor. Nažalost, trenutačno se nalazi u inozemstvu."


„Priča se da je u Hong Kongu, da puši opake stvari. Ružna navika, Vaša Visosti", rekao je g. Handlebar. „Da, sigurno. Zatim ova žena", nastavio je g. Fu Manchu. Fotografija na zidu prikazivala je visoku, mršavu ženu s crnom kosom. Na nogama je imala role. „Ime joj je Raspa i navodno može putovati kroz vrijeme. Palo nam je na pamet da bi se mogla vratiti u dan prije pljačke i jednostavno skloniti zlatnu polugu na sigurnije mjesto." „Nažalost, nitko je nije vidio već godinama. Neki tvrde da je nestala kad se vratila u vrijeme oko Francuske revolucije", rekao je g. Handlebar. „Zatim ovaj tip", nastavio je g. Fu Manchu, pokazujući sljedeći slajd. Fotografija na zidu bila je mutnjikava. Na njoj se nalazila visoka zgrada s nečim zelenim ispred nje. „Riječ je о amaterskoj fotografiji, ali to je jedina za koju znamo da prikazuje muškarca za kojeg se pretpostavlja da posjeduje supermoći. Može se pretvoriti u čovjeka-žabu i skočiti deset metara uvis, a i jezik može isplaziti najmanje toliko. Palo nam je na pamet da bi svojim jezikom mogao zgrabiti zlatnu polugu. Nažalost, ne znamo tko je on ni gdje se nalazi." „Ali, naravno, pronaći ćemo ga, kako god, ako to Vaša Visost zatraži", zaključio je g. Handlebar. Tišina. „Hm, Vaša Visosti", javio se g. Fu Manchu. Začuli su nesvjesno hrkanje. C. Handlebar je upalio svjetla. Kralj se odmah probudio i počeo nepovezano brbljati: „Tko sam ja? Gdje sam? Nisam u Austriji, je li tako? Samo ne u Istočnoj..." „Kojeg od njih želite angažirati da spasi Norvešku, Vaša Visosti?" „Spasimo Norvešku, tako je!" uzviknuo je kralj podigavši kažiprst. „Postoji samo jedna osoba koja je u stanju spasiti Norvešku." „Samo jedna, Vaša Visosti?" Kralj je podigao još dva prsta. „Ili troje njih. Zapravo, troje ih je. I morate ih pronaći još danas." „Što je tako posebno kod to troje da Vaša Visost misli kako baš oni mogu spasiti Norvešku?" „То je trio koji je spasio svijet od one velike mjesečeve invazije." „Uh, oprostite... Koje invazije?" „Ne sjećate se jer ste bili hipnotizirani, kao i ostatak Norveške. Duga je to priča, ali je stvarna, vjerujte mi. Bio sam s njima i sve vidio... Oni su


spasili svijet", rekao je kralj. „Tko su oni? Tajni superagenti? Vrhunski uvježbani superheroji? Norveški curling tim?" Kralj je ustao sa svog sjedala, otišao do prozora, okrenuo se na petama prvo unatrag, a zatim naprijed, i po drugi put ovoga jutra pogledao svoj glavni grad. Ljudi su se još uvijek ponašali sasvim normalno. Ali to neće dugo trajati, ne ako saznaju za pljačku zlata. Za koju će sigurno saznati sljedećeg ponedjeljka, kada Svjetska banka dođe u inspekciju. Istočna Austrija, bljak! „Doktor Proktor", rekao je kralj. „I Lisa i Mrva."


Bilo je točno tri sata i šesnaest minuta poslije podne kada su Hallgeir (čajni agent s brkovima izvijenima prema nebu) i Helge (također čajni agent, s Fu Manchu brkovima koji padaju sve do donje vilice) pozvonili na vrata crvene kućice na Aveniji Cannon u Oslu. Ptice su pjevale i sve je izgledalo spokojno. Ustvari, sve je i bilo spokojno. Muškarac s velikom mješinom od trbuha otvorio je vrata i prijateljskim, ali autoritativnim glasom uzviknuo: „Vidi, vidi! Tko bi rekao?! Došli su nas posjetiti čajni agenti! Što mogu učiniti za vas, frajeri?" „ Kako ste znali da smo mi...“ isprekidano je izgovorio g. Handlebar, grizući od bijesa vrhove svojih brkova. „Pusti sada to, Helge", smirivao ga je Hallgeir i upitao. „Zapovjedniče, je li vaša kćer kod kuće?" „Lisa? Ona je..." U tom trenutku iz unutrašnjosti kuće začuo se užasan, prodoran urlik. „То je ona!“ viknuo je g. Handlebar i odgurnuo Zapovjednika ustranu. „Netko nas je pretekao! Moramo je spasiti!!" Dva čajna agenta uletjela su u kuću i jurnula stepenicama prema mjestu odakle se prolomio užasno prodoran urlik. Naglo su otvorili vrata i upali u prostoriju za koju se pokazalo da je ženska dječja soba. Zastali su u šoku. Pa su rukama pokrili uši. Djevojčica je sjedila na stolcu točno u sredini sobe. Uopće nije izgledala kao supertajni agent, već kao vrlo prosječna djevojčica sa smeđim pletenicama, nekoliko pjegica i plavim prijateljskim očima koje su u čudu promatrale dvojicu čajnih agenata. Ispred nje se nalazilo glazbeno postolje, a iz usta joj je visjelo nešto crno cjevastog oblika. I proizvodilo užasne zvukove.


„Što... Što se ovdje događa?“ viknuo je Hallgeir. Djevojčica je izvadila cjevastu stvar iz usta. „Kako to mislite što se ovdje događa?" uzvratila je Lisa. „Vježbam sviranje klarineta. Orkestar Škole Delgen sutra svira ‘God Save the Queen’ na druženju roditelja i učitelja. Što želite vas dvojica?" „Uh", počeo je Hallgeir. „Ako si ti Lisa, onda Norveška treba tvoju pomoć." „Stvarno?" iznenadila se Lisa. „Раа, khm", mucao je Helge, skeptično razgledavajući žensku dječju sobu koja je izgledala potpuno normalno. Na zidovima je visjelo nekoliko postera pop zvijezda, tu je bio i globus te nekoliko prepariranih životinja koje su izgledale još manje herojski od djevojčice. „Netko misli da ti možeš pomoći. Da."


Bilo je točno tri sata i dvadeset i tri minute kada su Hallgeir i Helge gacali po visokoj travi ispred nakrivljene plave kuće koja je stajala potpuno sama na kraju Avenije Cannon. Išli su prema zvuku tupih udaraca koji su se čuli iz unutrašnjosti kuće. Kad su se našli iza ugla, ukazao im se krajnje neobičan prizor. Nasred dvorišta, podno stabla kruške, stajao je suhonjav muškarac s razbarušenom kosom, u liječničkom mantilu. Imao je na glavi nešto što podsjeća na naočale za plivanje i stajao na jednoj nozi, održavajući ravnotežu. S mukom je podizao drugu nogu - na kojoj je bilo nešto što je izgledalo kao stara, rukom šivana čizma gležnjača - preko panja za cijepanje drva na kojem je stajala jedna cjepanica. Zatim je spustio nogu. Začuo se udarac kada je opalio petom po komadu drva i prepolovio ga. Jedan dio cjepanice pao je na lijevu, a drugi na desnu stranu panja. Visoki, mršavi muškarac udario je nogom prvo jedan, a zatim drugi dio. Oba su poletjela uvis, preko dvorišta, sve do zida kuće, gdje su precizno sletjela na hrpu iscijepanih drva za ogrjev. „Doktor Proktor, pretpostavljam?" Mršavi muškarac uspravio je leđa i pogledao prema Helgeu i Hallgeiru. „Jeste li vidjeli? Bang, bam, isjeckana i posložena točno na hrpu. Radim na modelu koji će srušiti cijelo stablo. Zamislite kako će to utjecati na drvnu industriju. Čekajte, jeste li došli zbog toga?" Čudnovati muškarac još se više razvedrio. „То! Vidjeli ste pismo koje sam poslao ministru stabala i drvosječa?! Došli ste otkupiti moj izum! Izvukao sam se iz dugova!" „Ne baš, gospodine", uskočio je Hallgeir namještajući svoj šešir s resom. „Došli smo zbog..." „Čekajte! Pustite me da pogodim!" uzviknuo je Doktor Proktor. „ Vi ste iz Ureda za izume i došli ste vidjeti novu ciljajuću zimsku rukavicu koju


sam nedavno prijavio za patent?" „Ne, došli smo..." „Onda ste sigurno iz Nacionalnog pikado saveza. U tom slučaju znate da bi korištenje ciljajuće rukavice bilo prevara." „Profesore", rekao je Helge. „Došli smo vas zamoliti, koliko mi znamo, da spasite Norvešku." Točno petnaest minuta do četiri predstavnici Čajne službe stajali su pred malom žutom kućom na Aveniji Cannon i zvonili na vrata. Otvorila ih je djevojčica u tinejdžerskim godinama. „Је li Mrva kod kuće?" upitao je Helge. „Tko je Mrva?" odgovorila je djevojčica. Helge je lupnuo potpeticama čizama. „Mrva za kojeg tvrde da je navodno spasio svijet od invazije čudovišta s Mjeseca, draga moja." „Nisam ti ja draga, čudače. A moj brat, to majušno utjelovljenje oholosti, nije ovdje!" rekla je djevojčica s neskrivenom odbojnošću u glasu i pogledu. „Jeste li vi iz Najvećeg lažljivca Norveške?“ „Najvećeg čega? Što želiš reći?" upitao je Hallgeir gledajući je iznad okvira sunčanih naočala. „Jeste li se vratili kako biste obavili još jedan sprdajući intervju s nama?" pitala ga je djevojčica. „Sprdajući intervju? О čemu?" upitao je Hallgeir. „О tome kako je Mrva spasio svijet, naravno. Znate li što se dogodilo nakon što ste nas posljednji put na prevaru natjerali da damo intervju? Moja majka je plakala tri dana, a mene su ismijavali u školi kad god bih se pojavila. ‘Ona je sestra onog lažljivca’, govorili su mi takve i slične stvari." Djevojčica se toliko razljutila da ju joj prištići na crvenom licu počeli svijetliti. „Tako da smo se odlučili praviti da smo zaboravili na sve vezano uz Mrvu, kužite?" „Uh... Jasno mi je. Ali je iznimno važno da ga pronađemo. Kamo je otišao?" „Kažem vam da ne poznajemo nikakvog Mrvu! A i obećala sam Mrvi - zaklela sam se pred njim - da nikome neću reći gdje je taj tupan.“ „Zaklela si se?“ „Taj mali gnom platio mi je pedeset kuna da se zakunem", rekla je djevojčica, složivši gadljivu grimasu. Čajni agenti su se pogledali.


„Što ako ti mi damo sto kuna?“ pitao je Helge oprezno. „Za koga me smatrate?! On je moj brat!" „Dobro, onda ništa", rekao je Hallgeir. Čajni agenti su se okrenuli kako bi otišli. „Čekajte!" viknula je djevojčica. Okrenuli su se prema njoj. „Da?“ „Dvjesto", rekla je, zakolutavši očima i ispružila ruku. Nešto stariji par promatrao je majušnog, nestrpljivog, crvenokosog dječaka koji je bio tako sitan da se jedva vidio iza pulta blagajne u trgovini u koju su upravo ušli. „Ne!“ rekao je stariji muškarac. „Ne želimo kupit zmaja i letjeti, samo smo se malo izgubili, već sam ti rekao. Molim te, budi tako ljubazan i samo nam reci kojim putem trebamo ići da se izvučemo iz ove šumetine i ove zabiti od Južnog Trondelaga, kako bismo došli do nekog mjesta u kojem žive ljudi." „Ne samo da ću vam dati trideset posto popusta na nosače za šator, da biste zmaja mogli koristiti i kao šator, u slučaju da morate prisilno sletjeti u planinama", govorio je Mrva sada već skakućući po pultu, „nego ćete dobiti i vreću drvenog ugljena!" „Slušaj me mali! Moja supruga se boji visina, tako da nikad nećemo letjeti", nastavio je muškarac prosvjedovati. „Ali to nije sve!" povikao je Mrva. „Također ćete dobiti i kartu Južnog Trondelaga, zapadne Švedske i polovice istočne Norveške!" „Ne, ne i ne! Koji put vodi do autoceste, mulac?" zaurlao je muškarac. „Ako kupite jednog, samo jednog majušnog zmaja, dobit ćete i kartu s putokazima koji će vas odvesti do Cothenburga ili sjevernoistočne BlafjellaSkjaekerfjelle, i to bez ičije pomoći! A budući da je danas tako krasan dan, odlučio sam dodati još jedan paket. U biti, ne jedan, nego dva paketa kakao miksa! I, što kažete?"


„Ne!“ zaurlao je muškarac i šakom opalio po pultu, toliko jako da se njegova anksiozna, akrofobična supruga tako stresla da joj je šešir skliznuo na jednu stranu glave i ostao visjeti pod smiješnim nagibom. Mrva je kimnuo glavom. „Vidim da vam treba malo vremena da biste razmotrili moju ponudu, dobri čovječe. Dobro, dobro, bit će mi zadovoljstvo objasniti vam kako izaći odavde. Ne bi trebalo biti tako teško. Kao što vidite, i svi ostali su shvatili kako otići. Ovdje više nema nikoga!" Mrva je nastavio. „Samo me zanima, ako smijem biti tako slobodan, biste li mi zamjerili kad bih vam dao razglednicu da je ubacite u poštu, jednog dana kada se vratite u civilizaciju? Šaljem je prijateljima, Lisi i Doktoru Proktoru."


Žena je kimnula glavom, vratila šešir na mjesto i uzela razglednicu. Dječak je raširio kartu i počeo objašnjavati paru kojim putem mogu stići do civilizacije. Ona je pročitala razglednicu. Mrva je stajao ispred trgovine i mahao starom paru koji je polako koračao niz makadam, ostavljajući iza sebe veliki oblak prašine. Zvuk motora polako se gubio u daljini i uskoro se čuo samo nježan pjev ptica iz nepregledne šume koja je okruživala hangar na kojem je stajao veliki natpis: RASPRODAJA! 30 POSTO POPUSTA NA ZMAJEVE, DO ISTEKA ZALIHA!!! Ali dok je Mrva stajao tamo, čuo je nešto drugo. Glas. Dolazio je iz zraka iznad njega. „Hej, hej! Mrva! MRVA!!! Pogledaj!" Mrva je podigao glavu, rukom zaštitio oči od sunca i ugledao zmaja kako kruži iznad njega. Osoba u, kako i dolikuje, lagodnom crvenom odijelu koje je bilo zategnuto samo na njegovom trbuhu, i naočalama s tako


debelim lećama da su izgledale kao dvije velike špekule, njihala se ispod zmajevih krila. „Pogledaj me! Ja sam Petter! Ja sam jedan jedini Petter! Postavio sam novi rekord, Mrva! Odletio sam gotovo do Danske i natrag! Hura za Pettera!" pjevao je čovjek u crvenom odijelu - koji bi se, kako se čini, mogao zvati Petter - kreveljeći se prema Mrvi koji mu je frenetično mahao. „Sjajno, Petter!" vikao je Mrva. „Ali pazi se, zar ne vidiš..." Začulo se pucanje i zloslutno škripanje okvira zmajevih krila koji se zabio u zid trgovine, zakvačio televizijsku antenu i potom se stropoštao na zemlju. Mrva je otrčao do Pettera koji se već izvukao iz krša i stajao između dijelova uništenog zmaja, otresajući s trbuha kamenčiće i travu. „Kvragu, Petter, moraš paziti kamo letiš!“ zabrinutim glasom rekao mu je Mrva. „Zašto bih se zamarao time? Kao da inače mogu išta vidjeti", rekao je Petter ispuštajući dah na svoje debele leće koje je zatim protrljao о odijelo. „Odletio sam sve do obale, Mrva! Uskoro ću uspjeti doći do Danske. A onda ću nam kupiti danske krafne koje ćemo jesti s vrućom čokoladom..." „Idem podgrijati vruću čokoladu od jutros", uzdahnuo je Mrva. Pola sata kasnije sjedili su u kuhinji i pili, svaki iz svoje šalice. Petter je s dubokom koncentracijom zurio u Čovječe ne ljuti se. „Razmišljao sam..." započeo je Petter. „Da..." rekao je Mrva. „Razmišljaš više od dvadeset minuta, a još nisi pomaknuo figuricu. Možda je vrijeme da..." „Nisam razmišljao о igri", rekao je Petter. „Razmišljao sam kako si već jako dugo ovdje. Nije da ne uživam u tvom društvu, ali..." „Ne mogu se vratiti kući, Petter. Doživio sam poniženje! O, kakvo poniženje! Cijela moja škola, cijela moja obitelj, svi mi se smiju. Svi moji prijatelji..." „Svi? Pa, koliko ih imaš?" upitao ga je Petter. „Dobro, hajde, u redu. Dvoje. Upozorili su me. Rekli su mi da ću pregristi jezik i da više ne pričam kako sam spasio svijet od nevidljivih pavijanskih čudovišta s Mjeseca. Lijepo su mi rekli da nam nitko neće vjerovati, ali idiot kao što sam ja..." „Ne budi tako oštar prema sebi, Mrva! Ti nisi idiot!" pobunio se Petter. „ O, da, jesam!" „Ne, nisi! Pametniji si od... primjerice od mene", rekao je Petter.


„Ne, nisam." „Definitivno jesi, Mrva." „Nisam." „Jesi!" „U redu, dobro. Jesam", složio se Mrva srčući kakao. „Ššš!“ ušutkivao ga je Petter podigavši pogled. „Kakav je to zvuk?" „Hej, što ti je? Ja to zovem srkanje", odgovorio je Mrva. „Ne, ne mislim na taj zvuk! Ovaj zvuk!" Petter je pokazao prema tavanu. Mrva je osluškivao i uvjerio se da je Petter u pravu. Čuo se flopetiflopeti-flop, zvuk koji je postajao sve glasniji. Mrva je provirio kroz kuhinjski prozor. Iznenadni nalet vjetra zanjihao je borove, s makadama se podigla prašina, a trava se savila prema tlu. Zvuk je postajao sve glasniji, a onda se nad travnjak nadvila sjena. Dok su Mrva i Petter otpijali još jedan gutljaj vruće čokolade, letjelica je polako sletjela i zaustavila se točno ispred kuhinjskog prozora. Zrakom su se razletjeli buseni trave, šišarke i kokoši. „Što misliš, što je ovo?“ pitao je Petter otpijajući gutljaj čokolade. „Izgleda kao helikopter", rekao je Mrva. Natpis na kojem je stajalo RASPRODAJA! 30 POSTO POPUSTA NA ZMAJEVE, DO ISTEKA ZALIHA!!! otkvačio se i odletio. „То vidim. Ali tko su ljudi u njemu?" „Sudeći po naočalama i šeširima, rekao bih da su iz Tajne službe." „0-ho-ho! Onda je najbolje da skuhamo još vruće čokolade."


„Ne“ , rekao je Mrva. „Što ne?“ pitao je Hallgeir namještajući šešir. Posrkao je vruću čokoladu i razgledavao kuhinju. „Ne, ne želim prihvatiti zadatak", odbrusio je Mrva. „Zašto ne?“ čudio se Helge brišući čokoladu s brkova. „Kralj osobno traži da spasiš Norvešku od financijske propasti!" „Hvala, ali već sam jednom spasio Norvešku i vidi što mi se dogodilo", odgovorio je Mrva. „Ali... Ukrali su nacionalne rezerve zlata! Naš narod te treba, Mrvo!" molio ga je Helge. „Trebaju me?" Mrva ih je pogledao. „Da. Vjerojatno za ismijavanje." „Ismijavanje?! О čemu pričaš?" čudio se Hallgeir. „Pođite kućama, dobri ljudi", poručio im je Mrva i prekrižio ruke na prsima. „Pođite kućama i recite kralju i norveškom narodu da još uvijek imam ponos, iako su mi ukrali moje neobično dobro ime i ukaljali ugled." Mrvin glas lagano je zadrhtao. „Recite im da su sada sami. Nema više Mrve da ih spasi. Norveška se mora snaći sama! A ja odlazim u planine!" Čim je završio rečenicu, Mrva je ustao i odmarširao iz prostorije. Hallgeir i Helge zbunjeno su se pogledali. A onda su pogledali Pettera. „Pretpostavljam da niste vidjeli", rekao je Petter. „Vidjeli što?" upitao je Helge. „Је li riječ о nekoj tajni?" znatiželjno je pitao Hallgeir s velikim uzbuđenjem u glasu. „Ма ne, na YouTubeu je", odgovorio je Petter. „Mi gledamo samo tajne stvari", objasnio je Hallgeir. „Kabelsku i to." „Bilo je i na TV-u“, dodao je Petter. „Najveći lažljivac Norveške.“ „Aha! I Mrvina sestra je spomenula taj šou", sjetio se Helge.


Dvije minute kasnije Petter je uključio kompjutor i pustio klip na YouTubeu. Reporter je stajao na Aveniji Cannon ispred iste žute kuće pred kojom su Helge i Hallgeir bili prije nekoliko sati. Kreveljeći se, govorio je u kameru: „U večerašnjoj epizodi Najvećeg lažljivca Norveske posjetili smo dom osobe о kojoj kruže glasine da je pajveći - a vjerojatno i najniži - lažljivac u cijeloj Norveškoj. Kao i obično, pretvarat ćemo se da radimo ozbiljnu emisiju i da vjerujemo u svaku njegovu riječ. Idemo upoznati njegovu majku i sestru..." Sljedeća je scena prikazivala dvije osobe koje su sjedile na kauču u neurednom dnevnom boravku. Jedna od njih je djevojčica s kojom su Helge i Hallgeir razgovarali ispred Mrvine kuće, a druga je bila žena u ružičastom kućnom ogrtaču. „Mrva je u početku malo pretjerivao", počela je žena tmurno gledajući u kameru. „Ali s vremenom je pretjerivao sve više i više. Na kraju je tvrdio da je zajedno s prijateljima spasio svijet i putovao kroz vrijeme u kadi." „Što mislite, što je uzrok tome? Odakle su krenule tolike laži?" pitao ju je reporter. „U svakom slučaju, ne od mene. Sigurna sam da je to pokupio s očeve strane. Njegov djed je napisao knjigu ‘Životinje za koje biste željeli da ne postoje’. Gomila laži - od početka do kraja", ispričala je Mrvina majka novinaru. „Od početka do kraja", podrugljivo je ponovila Mrvina sestra. Sljedeća je scena prikazivala Mrvu kako ulazi u televizijski studio s pobjednički podignutim rukama. Publika mu je luđački pljeskala. „Pojma nije imao da ga ismijavaju", uzdahnuo je Petter. „Dobrodošao u Najveći kh-kh-vac Norveške", uzviknuo je voditelj šoa, u ne baš otmjenom odijelu. „Је li doista istina da si putovao u prošlost i svjedočio Bitki kod Waterlooa?" „Naravno", odgovorio je Mrva. Studijem se prolomio pljesak publike. Mrva se okrenuo prema njima i uljudno naklonio. „Dakle, pretpostavljam da si sreo i Napoleona, ha?" pitao ga je voditelj. „Naravno", rekao je Mrva sa strpljivim smiješkom. Zatim je spojio dlanove i isprepleo prste. „Da. Zapravo, jedno kratko vrijeme bio sam Napoleon. Tako sam se uspio pripremiti za bitku." „Dakle, ti si bio Napoleon i ti si zaustavio Bitku kod Waterlooa te spriječio da se ona zapravo dogodi?" pitao ga je voditelj.


„Netko je to morao učiniti, a igrom slučaja ja sam se zatekao tamo", odgovorio je Mrva što je mogao skromnije, istovremeno proučavajući svoje dobro oglodane nokte. Publika je ponovo podivljala. Krupni kadrovi pokazivali su kako se smiju, tako jako da su doslovno padali sa sjedala. „I to je bilo to. Molim jedan veliki pljesak za Mrvu, poznatijeg kao Napoleon!" uzviknuo je reporter. Gromoglasan pljesak zaorio se studijem dok je atraktivna djevojka odvodila nasmiješenog i razmahanog Mrvu s pozornice. Kad ga kamere više nisu mogle uhvatiti, reporter se okrenuo prema jednoj i šapnuo: „Mislim da imamo izrazitog favorita za titulu najvećeg lažljivca Norveške! Ali odluka je na vama, dragi gledatelji. Kada vi glasate..." Petter je isključio kompjutor. „Ne čudi me što mu je dosta svega i što ne želi ponovo prolaziti kroz to", primijetio je Helge. „Kako ćemo ga uvjeriti?" htio je znati Hallgeir. „Trebamo mu održati govor. О borbi za dom, obitelj, kralja i domovinu", zaključio je Helge. „Tako je! I za očuvanje norveške valute!" dodao je Hallgeir. „Sjajno razmišljaš, Hallgeiru! A možemo pustiti i dirljivu glazbu u pozadini, kad mu to budemo govorili. Kako se bude bližio vrhunac pjesme, govorit ćemo sve glasnije i glasnije, dok nam se glasnice ne poderu", rekao je Helge. „Sjajno razmišljaš, Helge. Idemo pronaći toga patuljka bez identiteta..." složio se Hallgeir. Tada su začuli izvana glasan, ozlojeđen krik i vrata su se naglo otvorila. Sekundu kasnije čuo se snažan udarac. Netko je zalupio vratima. Mrva je stajao pred njima s ruksakom na leđima. „Mislili smo da si otišao u planine", rekao je Hallgeir. „Predomislio sam se", odgovorio je Mrva. „Stavi neku dirljivu glazbu", Helge je brzo šapnuo Petteru. „Počet ću govoriti о domu, domovini i...“ „Ako ste završili s vrućom čokoladom, ja sam spreman krenuti prema Oslu", rekao im je Mrva. „Molim?! Ali nisam došao ni do dijela gdje mi glasnice pucaju..." neugodno se iznenadio Hallgeir. „Nema potrebe. Kao što sam rekao, predomislio sam se", objasnio je Mrva.


„Stvarno?“ upitao je Helge. Mrva je slegnuo ramenima, čačkajući prljavim noktom prednje zube. „Stvarno. Zmajevi i Čovječe ne ljuti se su u redu, ali krađa zlata zvuči puno uzbudljivije. A postoji granica u ispijanju vruće čokolade, je li tako?“ Bilo je točno 33 minute i 24 sekunde poslije šest sati i 30 minuta, po Zulu vremenu, kad su se ponovo začuli flopeti-flopeti-flop zvukovi, nad zabačenim selom koje je gotovo potpuno ostalo bez stanovnika. Petter je stajao na brdu i mahao im. Mrva je sjeo pokraj pilota. Slušalice za zaštitu od buke prekrile su mu gotovo cijelu crvenokosu glavu, zajedno s pjegama i nosom kojeg je ponosno podigao uvis. Molio je i preklinjao da mu daju priliku upravljati helikopterom, barem nakratko. Zakleo se - kunem se! - da je upravljao bombarderima u oba svjetska rata, da i ne spominje da je bio prvi maloljetnik koji je upravljao raketom bez ljudske posade, koja je išla na Saturn i, generalno, u te dijelove svemira.


Kralj je navlačio ubitačno usku kraljevsku lentu, u pokušaju da je skine. Nakašljao se i odgurnuo stolac iz IKEA-e. Htio je imati svoje prijestolje u uredu, ali je sjedalo bio previsoko pa su mu se bedra utiskivala u rub radne površine stola. Zato je odustao. Pred njim su stajale jedine osobe u Norveškoj koje su znale da su opljačkane zlatne rezerve: Hallgeir i Helge iz Čajne službe, guverner Središnje norveške banke, Doktor Proktor, Lisa i Mrva. „Zlato se mora vratiti u trezor Središnje norveške banke do ponedjeljka, kada nam Svjetska banka dolazi u inspekciju", govorio je kralj. „Ako ne uspijemo, morat ćemo proglasiti bankrot i živjeti poput Istočnih Austrijanaca. Je li to ono što želimo? Da ili ne?“


„Uh...“ promrmljala je Lisa, gledajući Doktora Proktora koji je podigao jednu obrvu, i Mrvu koji je žmirio na jedno oko dok se zamišljeno češkao po zalisku. „Imamo li još koju opciju?" pitao je Mrva. „Točan odgovor je ne!“ oštro je rekao kralj. „Norveška računa na vas troje, znate. Dobra vijest je to što je Čajna služba tijekom istrage došla do nekih informacija, što znači da nečete krenuti od apsolutne nule." „Stručnjaci su pregledali rupu u trezoru banke", počeo je Hallgeir. „Pljačkaši su morali koristiti bušilicu s dijamantnom glavom, ali s doista ogromnim dijamantom na njoj. Jedini dijamant na svijetu koji bi odgovarao toj veličini nedavno je ukraden u Johannesburgu, u Južnoafričkoj Republici." „Nedavno smo, također, razgovarali s našim kolegama iz Brazilske tajne službe", ubacio se Helge. „Ovo je tajna, ali prošlog tjedna pokradene su zlatne rezerve iz Središnje brazilske banke. Vlasti u Brazilu nisu još ništa objavile о tom slučaju jer se boje da će postati jednako siromašni kao Argentinci. Osim toga, inteligentni kakvi jesmo, provjerili smo liste putnika koji su proteklih tjedana letjeli na relacijama između Johannesburga, Osla i Brazila. Popis nije tako dugačak. Ni blizu kao kolona Norvežana koji se


voze preko granice u švedski Stromstad, kako bi pokupovali alkohol koji je tamo jeftiniji zbog poreza." „Ili Kragera, norveški Rt Cod", rekao je Helge. „Ili Al u Hallingdalu, svjetski poznatom zbog skijaškog trčanja", dodao je Hallgeir. „Shvatili smo", zaustavio ih je kralj. „I", Helge se vratio na bitno, „samo troje ljudi nedavno je posjetilo sve tri lokacije. A ta trojica nisu bilo tko." „Upravo suprotno", ubacio se Hallgeir. „Oni su posebni oni." „Hoću ono bitno!" zaurlao je kralj. „Recite nam ono što je bitno!" „Tko bi rekao?! Putovali su pod lažnim imenima, tvrdeći da su ugostitelji i vlasnici lanca Braća Brunch, ali nas nisu uspjeli zavarati. О ne, nisu uspjeli, nema šanse. Oni su zapravo..." Helge je zastao i pogledao znatiželjna lica koja su zurila u njega, kako bi se uvjerio da su svi zaustavili dah. “Oni su braća Crunch!" Helge je trijumfalno gledao oko sebe, ali lica koja je vidio nisu hvatala zrak od šoka, niti su izgledala preplašeno. „Braća Crunch su poznata kao najstrašnija banda u cijeloj Velikoj i Maloj Britaniji zajedno", objasnio je Hallgeir. „Kul!“ uzviknuo je Mrva. „Strašni banditi su stvarno kul!" „Pitam se..." uključio se Doktor Proktor, „...kako su ta braća uspjela ukrcati sa sobom na avion cijele zlatne rezerve Norveške? Mislim, ako uzmete u obzir koliko je zlato teško, sigurno su na aerodromu morali platiti pravo bogatstvo za dodatnu prtljagu.“ „Bila je samo jedna zlatna poluga“, otkrio im je guverner Tor s malim, nesigurnim smiješkom. „Dakle, definitivno nisu prekršili pravilo о dopuštenoj težini prtljage." „Samo jedna zlatna poluga?!" začudila se Lisa podižući obrvu. „То je cijela norveška zlatna rezerva?“ „Malo su se istopile tijekom godina", priznao je Tor. „Svakako jesu", dodao je Proktor. „Što se dogodilo s ostatkom zlata?" „Slatkiši", odgovorio je Tor i slegnuo ramenima. „Zlato se pretvorilo u slatkiše?" upitao je Mrva. „Ne. U zlatne zubne plombe", odgovorio je Tor. „Nakon Drugog svjetskog rata Norvežani su počeli jesti toliko slatkiša da su nakon 1970. zubari ostali bez zlata. Možda se sjećate 1972., godine velike zubobolje?" Svi su odmahnuli glavama. Samo je kralj kimnuo i rukom se instinktivno uhvatio za vilicu.


„Bila su to gadna vremena", rekao je Tor. „Jecanje i jaukanje moglo se čuti od Nordkappa, najsjevernijeg dijela Norveške, pa sve do Lindesnesa, najudaljenije točke države, na krajnjem jugu. Itekako se čulo! Parlament je morao donijeti Zakon о dentalnom transferu, a norveški zubari su nakon toga svake godine neprestano grickali zlatne rezerve. Sve do danas...“ „Znači, naše zlato nalazi se u ustima Norvežana koji nisu prali zube?“ pitala je Lisa i ljutito prekrižila ruke na prsima. „То stvarno nije fer!“ „Aha“, rekao je Mrva, ugurao kažiprste u usta i tako jako ih raširio da se činilo da će mu otpasti gornji dio glave. „Šamo pohledajte hovo...“ I doista: usta su mu blistala sjajem čistog zlata. „Ali, ako već znate da su ta braća Crunch opljačkala zlato, zašto ih niste uhitili?" pitao je Doktor Proktor. „Nekoliko je razloga", odgovorio je guverner Tor. „Prije svega, nemamo nikakve dokaze, samo avionske karte." „Ра, sigurno su negdje sakrili zlato", rekla je Lisa. „Trebamo pretražiti njihovu garažu, podrum i...“ „Tavan!" dodao je Mrva. „Brazilsko zlato na tavanu. Kul!“ „Siguran sam da su braća Crunch već davno predala zlato onome tko je smislio pljačku. Nema šanse da su tako pametni i da su sami osmislili takvu pljačku. Pravo je pitanje tko je mozak cijele operacije...“ guverner banke zabrinuto je odmahivao glavom. „Policija bi mogla uhititi braću Crunch i natjerati ih da otkriju kome su predali zlato. Zar ne?“ pitala je Lisa. Guverner banke je uzdahnuo. „Nije to baš tako lako, Lisa. To su okorjeli kriminalci. Neće propjevati, koliko god ih mučili. Naravno, ne želim reći da će itko biti mučen...“ „Mučenje! Mučenje!" veselo je vikao Mrva skačući uvis. „Mučenje? Barem malo?" „Nažalost, Ujedinjeni narodi su odlučili da je čak i blaga tortura nezakonita", rekao je kralj, duboko uzdahnuvši i ponovo navlačeći svoju preusku lentu. „Jedini način za pronalaženje zlata je ubacivanje u njihovu bandu. Drugim riječima, moramo se pretvarati da smo poput njih, sprijateljiti se s njima i natjerati ih da nam vjeruju. A onda ih možemo prevariti - opustiti ih kojim pivom viška u kafiću, da počnu brbljati, pa će nam reći gdje je zlato."


„Zašto jednostavno ne pronađete policijskog agenta u Engleskoj, koji bi sve to napravio?" pitala je Lisa. „Mislim, oni ionako već govore engleski i sve to, zar ne?" „Razgovarali smo s policijskim agentima, kako ih ti zoveš", rekao je Helge. „Ili sa Scotland Yardom, kako ih mi zovemo", ubacio se Hallgeir s nadmenim izrazom lica. „Rekli su nam da bi braća Crunch prepoznala policajca na kilometar udaljenosti. Ako si policajac, nanjuše te", rekao je Helge. „Istina. Policajci imaju miris poput sarme", rekao je Hallgeir. „Ра su u Scotland Yardu pomislili kako bi bilo sjajno prevariti braću uz pomoć djece ili ludih profesora, jer onda sigurno ne bi uspjeli ništa namirisati", zaključio je Helge. „Dakle, razumijete li vašu misiju?" pitao je kralj. „Da gospodine, Vaša Visosti, gospodine!" uzviknuo je Mrva, zauzeo stav mirno i salutirao. „А ako se pokaže da je majušno mučenje neophodno, imamo li dopuštenje provesti ga? A igra krvavih šaka? Navlačenje hlača uvis? Guranje prsta s pljuvačkom u uho? Masovno škakljanje?" „Rano ujutro krećete za London", rekao je kralj. „U muzeju Madame Tourette naći ćete se s tajnim informatorom Scotland Yarda, pokraj voštane figure Michaela Jacksona, točno u jedan sat i osam minuta. Informator ima dosta informacija za vas о braći Crunch. I zapamtite, ovo je tajna misija... Ako vas zarobe..." „... Nitko nas neće doći spasiti!" ushićeno je završio njegovu misao Mrva. „OBOŽAVAM ovo! Doista obožavam!" Lisa je zakolutala očima, a Doktor Proktor je prostrijelio Mrvu ozbiljnim, zabrinutim pogledom. „Ima li pitanja?" htio je znati kralj. „Imaju li braća neke posebne karakteristike po kojima bismo ih lakše prepoznali?" upitao je Doktor Proktor. Kralj je pogledao agente, a oni su pogledali jedan drugoga pa slegnuli ramenima i odmahnuli glavom. „Baš ništa?" upitala je Lisa. „Ništa čega bismo se mogli sjetiti", rekao je Hallgeir. „Iako, kad si već spomenula, čini mi se da imaju na čelu tetovirana prva slova svog imena."


„Ali ne znamo koja su to slova pa mislim da vam to neće puno pomoći", rekao je Helge. Sa širokim osmijehom na usnama kralj se rukovao sa svakim od heroja ponaosob i poželio im sreću. No, čim je trojac napustio prostoriju, otišao je do prozora, a smiješak je nestao s njegova lica. „Imam osjećaj da mi niste rekli punu istinu о toj braći Crunch", rekao je kralj. „Oh?“ nevino se iznenadio Helge. „Što time želite reći?" „Nikad nisam primijetio da policajci mirišu na sarmu. Mislim da ste lagali", rekao je kralj. „Dakle, jeste li?" Helge se nakašljao. „Uh, da, možda smo lagali." „Ali samo malo", dodao je Hallgeir. „Nismo željeli prestrašiti to dvoje djece i otkriti im da se nikad nitko iz Scotland Yarda nije usudio približiti braći Crunch. Ili još gore, usudio približiti..." Helge je utišao glas i nešto prošaptao. „Što?" pitao je kralj. Helge je ponovo prošaptao nešto nerazumljivo. „Što je rekao?" kralj je pogledao Hallgeira. „Rekao je..." Hallgeir je utišao glas i sam nešto prošaptao. „Prekinite s tim glupostima!" zaurlao je kralj. „Kome se Scotland Yard ne usudi približiti?" Helge se dovukao do kralja i šapnuo mu na uho: „Mami." I Hallgeir se dovukao do kralja i šapnuo mu na drugo uho: „Crunch." „Mami?" čudio se kralj. „Crunch?" „Ššš!" ušutkivao ga je Helge, oprezno gledajući oko sebe. „Dvostruko ššš!" dodao je Hallgeir. „Ona je majka braće Crunch", šaptao je Helge. „Poznata je kao najgora stvar koja se dogodila Londonu, nakon Velike kuge iz 1665“ „Ona sve vidi i sve čuje. Nemoguće ju je prevariti, a djeluje tako zastrašujuće da joj se nitko ne usudi izgovoriti ime naglas", prošaptao je Hallgeir. „Uh, ispričavam se što pitam", uključio se guverner banke. „Ali, koliko doista zastrašujuća mogu biti tri pljačkaša i njihova majka?" „Sa svima koji nešto pokušaju oni igraju Krvave šake. Znate onu kartašku igru?" Hallgeir je od straha zakolutao očima. Guverner banke i kralj istovremeno su uzdahnuli. „Krvave šake?!" ponovili su i s užasom pogledali dva čajna agenta koji su s rukama


prekriženim na prsima zloslutno kimali glavama. „Nije tako strašno ako izgubite četiri ili pet puta", rekao je Hallgeir. „Dobijete nekoliko jakih udaraca s rubom špila karata, malo vas zaboli i koža vam se malo zacrveni." „Ali ako izgubite deset tisuća puta..." nastavio je Helge, zakolutavši od straha očima, tako jako da su mu se vidjele samo bjeloočnice i malo onoga crvenog. „Što se onda dogodi?" pitao je guverner banke. „Agent iz Scotland Yarda jednom se pokušao ubaciti u obitelj. Mama Crunch ga je otkrila pa su s njim igrali Krvave šake." Čajni agenti istovremeno su zabrinuto odmahnuli glavom. „I? Što se dogodilo?" pitao je guverner banke. „Nažalost, ta je informacija kvalificirana kao NC-17“, objasnio je Hallgeir. „Uvjeravam vas da ja imam mnogo više od 17 godina", obratio im se kralj, podigavši jednu obrvu. „Znam, ali što je sa svim onim ljudima koji sada ovo čitaju?" upitao je Hallgeir. „Što?" pitao je kralj. „Što čitaju?" „Ма, priča bez veze", ubacio se Helge, prijekorno gledajući Hallgeira. „Znaš da je to tajna!" „Oprosti, zaboravio sam", Hallgeir je izgledao posramljeno. Kralj je duboko uzdahnuo, maksimalno napunio pluća zrakom i zaurlao: „Ovo je kraljevska zapovijed: DA STE MI ODMAH SVE REKLI!" „Isjekli su jadnika špilom karata na komadiće! Kad su završili s njim, izgledao je kao hrpa usitnjenog parmezana!" Kralj i guverner banke užasnuto su zurili u dvojicu čajnih agenata. Ostali su bez teksta. „U... u što smo ih to uvalili?" zajecao je kralj. „Ali ja sam siguran da će se oni sasvim dobro snaći", krenuo ga je umirivati Hallgeir. „Ne vjerujem da će ih uhvatiti." „Ne", dodao je Helge. „Ne bih rekao da će ih uhvatiti."


„Postoji vještina pakiranja", promrmljao je Doktor Proktor, gurajući pohabanu torbu za golf na policu u podrumu. „Ono što ne poneseš jednako je važno kao i ono što poneseš. Da čujem, što ste sve spakirali, dragi moji prijatelji?" „Ја sam uzela ovaj ruksak", Lisa je uprla prstom u naprtnjaču kakve nose autostoperi. „Spakirala sam higijenske potrepštine, šest pari donjeg rublja, opremu za kišu, džepni nož, par vunenih čarapa ako slučajno zahladi, kutiju za prvu pomoć, malu baterijsku svjetiljku i jedan par megaudobnih cipela, ako ćemo kojim slučajem morati dugo hodati." „Aha!" uzviknuo je Doktor Proktor. „Govoriš kao profesionalni pustolov koji nije putovao samo kroz svemir nego i kroz vrijeme! A ti, Mrva?" „Ја sam još veći profesionalac", odgovorio je Mrva i pokazao prilično pohabanu plastičnu vrećicu za trgovinu, odloženu na radnu površinu stola na kojem su stajale i epruvete ispunjene nečim ledenoplavim, što je proizvodilo mjehuriće i ispuštalo paru. „Gotovo čist par donjeg rublja, aceton, Monopoly ako bude kiše i bočica tableta protiv malarije koju mi je ostavio djed", rekao je Mrva ponosno. „Tablete protiv malarije?!" začudio se Doktor Proktor. „Mrva, u Londonu nema komaraca koji prenose malariju." „Aha, znači, napokon su uspjeli istrijebiti londonskog malaričnog komarca? Pa, izvrsno! Da budem iskren, nisam bio siguran kada tabletama istječe rok. Piše 3/12/25., ali nisam bio siguran misle li na 2025. Čini mi se da je ipak riječ о 1925. godini." „ A što će ti aceton?" pitala je Lisa. „Ti ne lakiraš nokte." „Točno!" rekao je Mrva. „Ali ako se kojim slučajem dogodi da ga stavim, volio bih ga se čim prije riješiti!"


„А što je s četkicom za zube i još kojim parom gaćica?" pitala je dalje Lisa. „Četkica mi je u stražnjem džepu, a pastu ću posuditi od tebe. Profesionalni pustolov nikad se ne razbacuje s donjim rubljem! Između ostalog, ja sam optimist!" „Kako to misliš?" upitala je Lisa. „Pretpostavio sam da ćemo riješiti slučaj prije nego što ću morati zamijeniti gaćice." „Pozitivan stav je svakako nešto što vrijedi ponijeti na put!“ rekao je Doktor Proktor. „Еј, ekipa, što mislite, što bih ja trebao ponijeti sa sobom, osim uobičajenih potrepština? Sjećate li se nosnih štipaljki koje sam izumio kako bismo mogli govoriti francuski? Sada sam izumio nešto još bolje! Multijezičnu tabletu, pomoću koje možemo govoriti engleski punih četrnaest dana! I još s okusom maline!" „Tebi svakako treba jedna takva tableta", rekla je Lisa. Njih dvoje su, naime, zajedno pohađali satove engleskog u Školi stranih jezika. „Hallo, jeg kan engelsk!" s prezirom je rekao Mrva na norveškom. A zatim se ispravio rekavši: „Hoću reći, I can English!" na nekakvom norveško-engleskom. Nakon što je nekoliko sekundi ukočeno zurio u Lisu, Mrva je s malo nelagode trznuo pjegavim nosom. „U redu, pristajem. Jedna mala multijezična tabletica i za mene. Imate li još koji novi izum, Doktore Proktor?" „Imam ovu cipelicu-cijepalicu koja cijepa drva. Napravio sam je prema veličini tvoje noge, Mrva", rekao je Doktor Proktor. „Тоооооооо!" viknuo je Mrva grabeći malu cipelu. „Planirao sam ti je darovati na povratku kući, zajedno s ovim", objasnio je Doktor Proktor, pružajući malenu rukavicu. „Što je to?" pitao je Mrva. „А što ti misliš? Očito, riječ je о zimskoj ciljajućoj rukavici za dešnjake", rekao je Doktor Proktor. „О, da, naravno", mrmljao je Mrva navlačeći rukavicu. „Što je to cilj... ciljajuća rukavica?" pitala je Lisa. „Zar ni to ne znaš?" čudio se Mrva, udarajući rukavicom zrak ispred svog lica. „Ne znam", odgovorila je Lisa. „Što je to?"


„То je... izuzetno ugodna zimska rukavica koja desnu ruku drži toplom, ako lijevoj nije hladno. A možeš je koristiti i za zračni boks da ti se ne bi ohladili prsti, od čega možeš dobiti artritis. U tom slučaju, kada bi jela kod starih ljudi, morala bi držati srebrni beštek u lijevoj ruci, ili s palčevima", objašnjavao je Mrva. „Ра...“ javio se Doktor Proktor, lagano se smijuljeći. „Prvo i najvažnije, to je rukavica s kojom možeš bacati ove tri pikado strelice." Podignuo je tri malene strelice, jednu žutu, jednu narančastu i jednu crnu. „Tako ćeš, i u radijusu od deset metara, pogoditi cilj točno u milimetar." „Ра da, i to isto, naravno", složio se Mrva i nastavio udarati zrak kako netko slučajno ne bi posumnjao da rukavice nisu napravljene i za to. „Imaš li još nešto novo?" „Hmm...“ mumljao je Doktor Proktor pogledavajući oko sebe. „Nastavno na aplikaciju koja demonstrira igru ruku sa sjenama, izmislio sam antifriz." „Zar već nije izumljen?" pitala je Lisa. „Ovakav nije“, odgovorio je Doktor Proktor, držeći jednu od epruveta ispunjenu ključajućom, ledenoplavom tekućinom. „Ako popiješ ovu tekućinu, ona će reagirati u dodiru s tvojom želučanom kiselinom i bubrezima pa ćeš, svaki put kada budeš piškio, sve na što se popiškiš trenutačno pretvoriti u led. Onda to možeš i razmrskati, bez obzira na to od čega je napravljeno." „Zezaš me!" viknuo je Mrva oduševljeno i počeo razdragano pljeskati rukama. „Pazi da se ne popišaš po nogama", poručila mu je Lisa smješkajući se. „Ponijet ću jednu bočicu", rekao je Doktor Proktor. „1 mislim da je to sve." „Nisi izmislio ništa za mene?" pitala ga je Lisa. Obojica su je pogledali. „Hm, da, imaš pravo", rekao je Doktor Proktor pomalo razočarano. „Čini se da Mrva uvijek testira nove izume." „То i nije tako loše", rekla je Lisa i nasmiješila se. „Na kraju krajeva, on je taj koji najviše uživa u izumima. Puno više od mene."


„Možemo ponijeti nešto prdopraha za Lisu", rekao je Mrva. „I veliku konzervu pečenog graha. Grah, grah, to čarobno voće...“ zapjevao je Mrva. „Što ga više jedeš, to jače sviraš!" „Ne!“ odlučno je viknula Lisa. „Nema graha, nema prdeža. Piškenje je više nego dovoljno." „Samo jedan paketić", molio je Mrva. „Daj zamisli, Lisa, kada pronađemo zlato i budemo slavili s kraljicom u Buckinghamskoj palači, dok ti prekrasno skockana budeš plesala s nekim princom koji će ti nježno šaptati romantične riječi i voditi te u šetnju po mjesečinom obasjanim vrtovima, možeš ga zadiviti otpuhivanjem kompletnog lišća iz vrta samo jednim prdežom!" „Ne, hvala!" rekla je Lisa. „Zaboravite da sam išta pitala!" „Ali Lisa, kraljičin vrtlar će nas preklinjati da mu prodamo izum!" navaljivao je Mrva. „А Doktor Proktor bi mogao napokon nešto zaraditi."


„Ра...“ počeo je Doktor Proktor, „budući da Amerikanci ne žele iskoristiti moć prdopraha za slanje astronauta u svemir, pretpostavljam da bismo mogli ponijeti jedan paketić za Britance. Nije da će nam zauzeti mnogo prostora." „Puuuuding!" iz kuhinje se začuo glas Juliette Margarine, djevojke Doktora Proktora. To je bio savršen tajming, budući da su upravo završili s pakiranjem. „Ekipa, budite oprezni u Londonu", poručila im je Juliette, gledajući s vidno zabrinutim izrazom lica kako navaljuju na puding koji im je pripremila. „А ti mi moraš obećati da ćeš paziti na njih." „Da, da...“ odgovorio je Doktor Proktor. „Ne kažem tebi Viktore, nego Lisi", prekorila gaje Juliette. „Da, da...“ Lisa ju je smirivala s osmijehom na licu. „Nemate se čega bojati", rekao je Mrva, trudeći se podrignuti iz petnih žila. „Ti Crunchevi čak nisu najgori ljudi na svijetu, samo najgori u Velikoj i Maloj Britaniji. A nas troje smo najpametniji stanovnici Avenije Cannon." U to ime nazdravili su svojim omiljenim sokom od kruške. Nakon što ih je Juliette izgrlila, uputili su se kućama; Mrva je otišao u žutu, a Lisa u crvenu kuću. Doktor Proktor sišao je u podrum svoje kuće kako bi doradio izume koje će ponijeti na put. Čim je Mrva ušao u dnevni boravak, majka je zagrmjela: „Opet ti?" ne skrećući pogled s televizijskog ekrana. „I ja sam sretan što te vidim, majko", rekao je Mrva. „Ššš!“ zasiktala je njegova sestra Eva. „Upravo prikazuju Potpuni preobražaj.“ „Od sutra vas više neću gnjaviti. Idem u London", obavijestio ih je Mrva i pošao u kuhinju natočiti si šalicu mlijeka. „Možeš li mi donijeti dvije kriške kruha sa salamom i šalicu čaja, i još tri kriške kruha s Nutellom za tvoju sestru?" zaurlala je majka. „Samo požuri, umiremo od gladi!" Kad se Mrva vratio u dnevni boravak sa svime što je majka tražila, sestra Eva mu je pružila svježe ispeglanu novčanicu od 200 kronera. „Za mene?" sav ozaren upitao je Mrva. „Za tebe... Da mi kupiš nešto u Londonu, gnome jedan! Kremu Clean Coocoo’s." „Kakva je to krema?" „Za prišteve."


„Mislio sam da ih imaš dovoljno", odgovorio joj je Mrva. „Krema protiv prišteva, ti gomoljski mozgu! Samo je kupi, jer ako je ne kupiš, nećeš dobiti natrag svoju sobu. Pa ti misli!" „Moju sobu?" začudio se Mrva. „О, da!" javila se mama, usta punih salame. „Toliko te dugo nema da je nisam mogla spriječiti da se useli u tvoju sobu." „Ali ona ima sobu", Mrva ih je zbunjeno gledao. „Da? Sad ima dvije. Pa što?" odgovorila mu je mama. „Cura treba više mjesta za odjeću. Ali sigurno će ti dopustiti da večeras prespavaš u njoj. Je li tako, Eva?" „Valjda", Eva je uvukla šmrklje. „Ako mi dirneš i jednu jedinu stvar, prodat ćemo te putujućem cirkusu." „Zadrži ti svoj novac i svoje prišteve!" odgovorio joj je Mrva, zgužvao novčanicu od 200 kronera i bacio je prema sestri. „Neću ti kupiti ni vrećicu engleskog čaja!" Eva ga je užasnuto gledala. „Mama, jesi čula što je rekao?! Jesi li čula što je ova nakaza rekla tvojoj jedinoj kćerkici?" „Pokaži malo poštovanja, Mrva", promrmljala je mama, pojačavajući ton na TV-u. „I pobrini se za prljavo suđe u kuhinji. Kao što si primijetio, nakupilo ga se jer te dugo nije bilo." Mrva je otišao u sobu koja više nije bila njegova, izvadio četkicu za zube iz plastične vrećice i oprao ih - kako one sa zlatnim plombama, tako i one bez njih - skinuo se i uvukao u krevet. Ležao je neko vrijeme sa sklopljenim očima, zamišljajući kako može čuti zvukove koje su proizvodili njegovi prijatelji: Doktor Proktor je čekićao i bušio i kuhao u svom podrumu, Juliette je tiho hrkala u spavaćoj sobi, a Lisa je svirala klarinet na drugoj strani Avenije Cannon. Ali sad je završila s vježbanjem pa se i ona pospano zavukla u krevet. Mrva je, kao i obično, sjeo ispred prozora i podigao prste ispred lampe na radnom stolu, igrajući se sa sjenama koje su na tankoj zavjesi stvarali njegovi prsti. Bio je gotovo siguran da je Lisa promatrala njegov kazališnosjenski performans. Večeras je na repertoaru bila predstava о troje prijatelja koji kreću u lov na trojicu lopova koji su ukrali majušnu državnu zlatnu rezervu - jednu zlatnu polugu. Prije no što je Lisa utonula u san, troje heroja uhvatilo je lopove, oduzelo im zlato, pola kraljevstva i najmanje dvije princeze.


Bilo je točno podne. Bio je to tipičan londonski dan s tipičnom londonskom kišom koja je padala po cijelom gradu. A budući da je bilo točno podne, Big Ben - koji je vrlo točan veeeliki sat u veeeelikom tornju u centru Londona - počeo je zvoniti. I baš kad je odzvonio svojih tipičnih dvanaest zvona, otvorila su se vrata hotelske sobe u hotelu Dvorišni jazavac, na križanju Šumovite doline. „Kakav pogled", rekla je Lisa, ostavljajući vrata otvorenima i otrčala do prozora. „Vide se i Temza i Westminsterski most i Big Ben!“ „Ја spavam na gornjem krevetu!" povikao je Mrva i odgurnuo Doktora Proktora. „Alo, mladiću, mislim da nemaju takve kruvete", rekao je Doktor Proktor s čudnim naglaskom. Mrva se ukočio i zapanjeno pogledao Doktora Proktora koji ga uopće nije primjećivao, već je nastavio. „U spuvaćoj sobi su kruveti za tebe i Lisu. Ja ću spuvati ovdje, na kijuču.“ Mrva je složio grimasu i počeo nepovezano blebetati. „Kijuč? Kruveti? Koga vraga govoriš?!" Doktor Proktor je uzdahnuo i odložio torbu za golf na fotelju. „Alo, imum samo dvije jezične tublete za kruljevski engleski. I stuvio sam ih za tebe. A ja sam pupio jednu za..." „Škotski", ubacio se Mrva. „Ali svejedno: kruvete?!" „Škotski je malčice drugučiji, Mrva, ali sum siguran daš me muć prutit." „Ра, vjerojatno hoću, sve dok ne počneš nositi kilt i svirati gajde", odgovorio mu je Mrva, i dalje promatrajući spavaću sobu. „Еј, ekipa", povikala je Lisa. „Moramo otići do Voštanog muzeja Madame Tourette. Možda će biti gužva na ulazu, a moramo stići na vrijeme." „Nja, nja, nja", rugao joj se Mrva iz sobe, gdje se zabavljao skačući po jednom krevetu, da bi se onda prebacio na drugi i nastavio skakati po


njemu. „Ovaj je kao lansirna rampa", oduševio se. „ Lisa, mogu li uzeti krevet koji nije do prozora?" „Možeš, naravno. A što da sam rekla da ne možeš?" upitala je Lisa s uzdahom. „Očito bi onda ti mogla dobiti krevet uza zid", odgovorio joj je Mrva. „Vidiš da nisam nerazuman. Hej, mogu dotaknuti strop!" „Daj, više..." požurivala gaje Lisa. „Samo da se presvučem", rekao je Mrva. „Mrva! Ako misliš da stignemo na vrijeme..." „Gotov!" Lisa i Doktor Proktor blenuli su u njega. Mrva je stajao na ulaznim vratima u sakou od tvida. Na glavi je imao staru englesku kapu lovaca na jelene, također od tvida, poput one u glasovitog detektiva Sherlocka Holmesa, koja je na njemu izgledala jednako blesavo kao i šeširi čajnih agenata s resom. „Što nije u redu?" pitao je Mrva. „Pravi detektivi moraju se prerušiti i koristiti kodna imena, je li tako? Dakle, odsad me možete zvati Sherl," poručio im je Mrva i zabio u usta zakrivljenu lulu. „А ti Lisa, ti se možeš zvati Ockolmes. A Doktor može biti..." „Doktor Rukavica?" predložila je Lisa.


Mrva je češkao zalizak. „Ne, trebalo bi biti nešto škotsko. Doktor MacKaroni." „Makaroni?" začudila se Lisa. „Zar to nije talijansko?" „Aha, talijansko je, baš kao i MacElangelo ili MacO’Polo", odgovorio je Mrva. „А i sočnije je.“ „Jeste li sprumni? Sherl? Ockolmes?" upitao je MacKaroni. „Moramo krenuti." Naravno, pred ulazom u muzej Madame Tourette stajao je red turista. Naših troje prijatelja kupili su ulaznice i ušli u Muzej voštanih figura. Laktovima su se probijali kroz gužvu, između figura zvijezda izlivenih u vosku u prirodnoj veličini. Doktor Proktor im je skrenuo pozornost na Elvisa, Marilyn Monroe, Johna F. Kennedyja i Winstona Churchilla. „Hej, pa ja sam jednom bio ovaj tip!" povikao je Mrva pokazujući omanju figuru u uniformi, s trorogim šeširom na glavi. „Tuko je, to je Napoleon", potvrdio je Doktor Proktor. „Uh“, uzdahnula je Lisa naježivši se. „Ovdje je nemoguće procijeniti tko je živ, a tko napravljen od voska." „Ajme, pogledajte tamo", povikao je Mrva pokazujući prstom. „То je Ibranaldovez!"


Zaustavili su se ispred voštane figure u nogometnom dresu. „Jesi li siguran?" pitala je Lisa. „Lice baš ne izgleda kao Ibranaldovezovo." „Da, ali ovo izgleda baš poput njega" rekao je Mrva pokazujući ruku figure kojoj su prsti bili čvrsto stisnuti u šaku, svi osim srednjega prsta koji je stršio prema gore. „Evu figure Michaela Jacksona", viknuo je Doktor Proktor. Zaustavili su se i počeli promatrati prostoriju, ali ni on ni Lisa nisu uspjeli uočiti tajnog informatora. Mrva uopće nije gledao uokolo; bio je zauzet proučavanjem čudne voštane figure. Tip je nosio kratku jaknu prekrivenu šljokicama. Jednom rukom držao se za prepone, baš poput nogometaša u živom zidu prije slobodnog udarca. U drugoj ruci držao je šešir, a na ruci je imao srebrnu rukavicu. „Је li ovo ciljajuća rukavica?" upitao je Mrva škiljeći. „I zašto je u tako čudnoj pozi?" „Budalice", rekla je Lisa. „Та je rukavica bila njegov zaštitni znak. On izvodi ples moonwalk, šetnju po Mjesecu." „Aha, dobro", rekao je Mrva i okrenuo se prema gomili koja je prolazila pokraj njih. „Ako je ovo trebao biti tajni sastanak, zbog čega se sastajemo na mjestu koje je krcato ljudima, poput pokretnih stepenica u Tokiju?" „Zbog toga što se možemo sakriti u gužvi, kao ribe u jatu", rekla je figura Michaela Jacksona. „Nitko ne primjećuje s kim razgovarate, a buka je tolika da nitko ne čuje što govorite." „Nisam se obraćao tebi, Michael", poručio mu je Mrva. „Molim?“ Lisa ga je pogledala. „Kažem mu da nisam govorio njemu", objašnjavao je Mrva pokazujući palcem iza sebe. Lisa se okrenula i shvatila da kod ove figure nije bilo čudno to što je sličila na Michaela Jacksona, već to što je izgledala tako živo. Toliko živo da se činilo potpuno normalnim kad je nastavila pričati. „А sad me pažljivo slušajte jer će me noge uskoro izdati. Ok?“ rekao je Michael Jackson. „Braću Crunch pronaći ćete u pubu u Eastburnvvicksideu. Pub se zove Lav, hrčak i jako klimava volovska zaprega, u vlasništvu Gospodina Woomblenuta Koji Je Prodavao Raženo Pivo Kod Starog Mlina." „Oprostite", ubacila se Lisa. „Zaboravila sam se koncentrirati. Možete li to ponoviti?"


„Samo uzmite taksi i recite da idete do Lava u ulici Buck", prošaptao je Michael Jackson. „А sad se gubite prije negoli se srušim." „’Ajmo", pozvao ih je Doktor Proktor. „Hej, Michael!" Mrva se nečega sjetio. „Mogu li... hm... dobiti tvoj autogram?" „Daj, Mrva, molim te", viknula je Lisa, uhvatila ga za rukav i povukla sa sobom prema Doktoru Proktoru. „On je mrtav!" „Mrtav? Pa upravo je razgovarao s nama!" „Ne, Michael Jackson! A taj tip nije pravi... Daj, prestani više!" zamolila ga je Lisa. „Ali želim imati suvenir! Mooolim te!" kumio ju je Mrva. „Mrva, dosta je bilo“, zasiktala je Lisa. Mrva je pomalo nadureno krenuo za Lisom i Doktorom Proktorom. Zaustavili su se kod izlaza i Mrva se ponovo ozario i pokazao prstom. „Hoću ono! Želim jedan onakav", viknuo je. Za pultom su se prodavali suveniri Muzeja voštanih figura i maske s licima svjetskih zvijezda. „U redu, ali brzo", rekao je Doktor Proktor. Mrva se probio do pulta. „Ispričavam se, lijepa damo", rekao je prodavačici koja je turpijala nokte, okrenuta leđima. Kad se okrenula, pogledala je u zrak iznad Mrvine glave, očito iznenađena što ne vidi nikoga. „Malo niže, suprugo Eiffelovog tornja!" mahao je odozdo Mrva. Najzad ga je primijetila i nasmiješila se. „Jednu masku Napoleona, molim vas", rekao je Mrva. „Oprosti, moj mali prijatelju, ali sve smo rasprodali." „Hmm...“ Mrva je protrljao bradu. „Imate li možda nekog drugog čovječuljka koji je pokušao osvojiti svijet? Kakvi ste s Juliusom Cezarom? Džingis-kanom? Adolfom Hitlerom? Aleksandrom Velikim? Ili, da se preciznije izrazim, Aleksandrom Malim?" „Ра“, kratko se zamislila djevojka. „Nažalost, stvari su više-manje razgrabljene, ali imamo Maksimusa Rubljova." „Је li on pokorio svijet?" pitao je Mrva. „Ра, nedavno je kupio zgradu Parlamenta i pola ostatka Engleske. Usto je vlasnik nogometnog kluba Chelchester City, pa smo napravili masku s njegovim likom za završnicu Svjetskog klupskog prvenstva." Pokazala je prema polici s plavim dresovima Chelchester Cityja i replikama trofeja, koji su tu za slučaj da ih želite ponijeti kući kako biste


mogli tvrditi da ste osvojili Svjetsko prvenstvo. Pokraj njih se nalazila maska s likom čovjeka istaknutog čela, rijetke kose i naherenih obrva koje su izgledale kao da ih brije s naročitom pažnjom, te s kozjom bradicom. „То je Rubljov? Imate li nekoga malo privlačnijeg, a da je pokorio svijet?" pitao je Mrva. „Nekoga tko izgleda malo više poput mene?" „Ah, dokle god muškarac posjeduje karizmu, ljudima nije bitno kako izgleda, znate", nasmiješila mu se prodavačica. „А svi dobro znamo da ti ništa ne može dati veću karizmu od novca." „Onda ću je uzeti", rekao je Mrva.


Kao i obično, u pubu kojeg odsada planiramo zvati samo Lav, bilo je superglasno. Konobar je stajao kod točionika piva i primao narudžbe, dok su se gosti opijali, pričali о ragbiju, motorima marke Hillman i о tome s koliko će golova razlike Chelchester City pobijediti Rotten Ham u finalnoj utakmici Svjetskog prvenstva. I sve takve neke stvari. Stvari о kojima se nije pričalo bile su ručno šivane torbice, francuski parfemi i nedavno kraljevsko vjenčanje. Kao što ste možda i pogodili, u Lavu je bilo više muškaraca nego žena. Nekoliko njih pjevalo je pjesmu о tome kako je iritantno dug put do mjesta zvanog Tipperary, a onda su pjesma i žamor odjednom utihnuli. Zbog toga što je netko naglo otvorio vrata. Šarke su glasno zaškripale, a zatim je taj netko zatvorio vrata, snažno ih zalupivši. Na ulazu je stajao majušni dječak odjeven u karirani sako od tvida i - hm, to smo već bili zaključili - s kapom lovca na jelene koja je na njemu izgledala preglupo. Izvadio je lulu iz usta, odmarširao do šanka, popeo se na jedan od barskih stolaca i pogledom prostrijelio konobara. „Dobri čovječe, daj mi najjače gazirano piće koje imaš! Konobar je nastavio polirati čaše, iako su izgledale prilično blistavo. „Najjače, gospodine?” „Zar ne razumijete engleski?” čudio se Mrva skidajući kapu i odlažući je na šank. „Ne želim normalnu vodenastu splačinu, treba mi nešto što će me podignuti. Nešto što će mi stvoriti mjehuriće u nosu i izgrebati grlo, tako jako da ću misliti da mi je u njemu mravinjak. S ledom.” „Hm, želite kolu s ledom i malo limuna?” predložio je konobar. „Sjajno! Duplo”, odgovorio je Mrva. „Duplu, gospodine?” „DVA limuna, ti partibrejkeru!” odgovorio mu je Mrva, a zatim se okrenuo na barskoj stolici i pažljivije promotrio klijentelu puba koja je nijemo zurila u njega. Onda je glasno, kako bi ga svi čuli, dodao: „Nemoj


Click to View FlipBook Version