Terry Deary - Kradljivac vatre

51 U sobi je zavladala tišina. Kroz vrata je dopiralo otkucavanje sata iz predvorja, a ĉuli su se i zvukovi okupljanja bogataša u susjednoj dnevnoj sobi. “Namjeravate opljaĉkati ovu kuću”, rekao je gradonaĉelnik. “I to veĉeras. Baš kako ste i planirali”, rekao je. “Namjeravamo?” rekao je ujak Edward. “Naredit ćete da nas objese”, rekao sam ja. Gradonaĉalnik se nasmiješio poput guštera i svojim reptilskim jezikom oblizao usnice. “Ne, ako mi date polovicu”, rekao je. Ujak Edward je brzo shvatio, no Teo se uţasnuo. “Namjeravate opljaĉkati vlastitog prijatelja?” upitao je. “Pljaĉkam bogate jer oni imaju u izobilju”, mirno je odvratio gradonaĉelnik. “Zar ţelite da pljaĉkam siromašne?” “Ne,” rekao je Teo, “ali...” “Teo, ostavi nas nasamo”, naloţio je ujak Edward. “Pogledaj jesu li dame i gospoda zauzeli svoja mjesta i reci im da će predstava zapoĉeti za dvije minute. Gradonaĉelniku Tweedu i meni trebaju samo dvije minute da riješimo naš mali... problem.” Teo je odmahnuo glavom i izišao iz sobe. Ujak Edward je ţurno rekao: “Skinut ćeš nam s vrata narednika Sergeanta.” “Naravno. Reći ću mu da je moj stari školski prijatelj Edward Slaughter pošten i ĉist k'o suza. Reći ću mu da je došlo izvješće u kojemu piše da su prevarant i djeĉak viđeni ranije ove veĉeri na poštanskome vlaku.” “Dobro. Mi ćemo uzeti sve vrijednosti koje nađemo i odnijeti ih u našu krĉmu”, rekao je ujak Edward. “Moţeš doći tamo i uzeti svoj dio.” Gradonaĉelnik je izgledao zadovoljan. “Gdje ste odsjeli?” “U Izgubljenoj patki”, rekao je ujak Edward. “Gdje je to?” “Posljednja krĉma na cesti koja vodi prema jugu.” “Pronaći ću je”, rekao je gradonaĉelnik Tweed. Ujak Edward je otvorio vrata i uţurbano ga izgurao u predvorje. “Naći ćemo se u ponoć”, rekao je. “A sada moramo zapoĉeti s predstavom.” Gradonaĉelnik je ispruţio svoju mršavu ruku. “Zadovoljstvo mi je poslovati s vama, g. Slaughter.” “Edward, molim te. Stari školski prijatelji trebali bi se zvati krsnim imenima, Willy.” “Wally.” “Wooly.” Gradonaĉelnik je ušao u dnevnu sobu u kojoj je neka ţena skviĉala oĉajno lupajući po klaviru. Stajali smo uz vrata i ĉekali svoj red za nastup. “Bit ćemo na ponoćnom vlaku iz ovoga grada dok on bude traţio Izgubljenu patku, sumnjiĉavo sam rekao. Ujak Edward je izgledao samozadovoljno. “Ah, da, stvarno. Kakva šteta.” Ja bih radije imao gradonaĉelnika na svojoj strani nego za protivnika. Ujak Edward riskirao je s našim glavama. Jako riskirao. “Planiraš dvostruku prijevaru?” upitao sam. Ujak se zasmijuljio. “Jednostruku... jednostruku. Uĉinit ću to samo jednom.” Nije ni znao koliko je u pravu. Koliko je strašno u pravu.

52 DNEVNA SOBA U KUĆI G. MUCKLETHRIFTA - SEDAM SATI Nadam se da si uzbuđen kao što sam ja tada bio. Zbog predstave sam uvijek nervozan - hoću li zaboraviti tekst? Zatim je tu bila i pljačka - hoće li me uhvatiti? A sada sam se još morao brinuti za gradonačelnika Waltera Tweeda - hoće li nas odati? Hoće li nas uhvatiti kad ga prevarimo? I još sam uvijek bio ošamućen od pomisli na grčkog titana Tea i strašnoga Zeusa. Sto činiš kada ti je u glavi pravi košmar? Rješavaš stvari jednu po jednu. Najprije predstava... Dnevna je soba mirisala po dimu cigara i parfemima. U golemom kaminu plamtjela je vatra, a Teo je izgledao jadno.33 Dama koja je pjevala prestala je sa svojim skviĉanjem i publika je zapljeskala. Mislim da su samo htjeli biti ljubazni. Gradonaĉelnik Walter Tweed skoĉio je na niski podij na kojemu se na stolu nalazio naš liješ. Iza liješa nalazila se ĉarobna svjetiljka pa sam kliznuo iza gradonaĉelnika da je upalim. Na bijeloj plahti koju smo objesili pojavila se slika sumorne kuće. Slika će se povremeno mijenjati dok budemo izvodili svoju predstavu Ujak. Gradonaĉelnik Tweed nasmiješio se lasiĉjim osmijehom i uputio lasiĉje rijeĉi bogatim ljudima koji su se okupili u sobi. “Gđo Popplewhite, veliko vam hvala na prekrasnoj pjesmi. Mislim da ćemo se svi sloţiti kako dosad nismo ĉuli ništa sliĉno.” Ljudi u publici mrmljali su da uistinu nikad nisu ĉuli ništa sliĉno. Da su kojim sluĉajem radili u mesnici, sasvim bi sigurno ĉuli nešto sliĉno njezinu pjevanju - skviĉanje svinje koju kolju. No ljudi u publici nisu izgledali kao da pripadaju vrsti koja kolje svinje. “A sada, “nastavio je gradonaĉelnik Mršavko, 34 “veliko mi je zadovoljstvo, ĉast i povlastica predstaviti vam sljedeće goste. To su g. Edward Slaughter i njegov nećak, mali Jim.” Iznenada je nagnuo glavu na jednu stranu i upitao: “Što dobivamo ako maknemo slovo S iz prezimena Slaughter?” “Lorter?” rekao je g. Mucklethrift iz prvoga reda. Gradonaĉelnik Tweed odmahnuo je glavom, pomalo iznerviran što mu je propala šala. “Dobivamo 'laughter'”, objasnio je. “Smijeh i suze od ovih majstora dramske umjetnosti.” 33 Teo nije ljudima dao vatru da puše cigare i lule. Ljudska su stvorenja strašno pametna - zato ih je Teo i volio - ali ima i toliko glupih ljudi koji pale vatru na smotku cigare. Moţda bi pametni ljudi trebali hodati naokolo s kantama vode i polijevati njome te gutaĉe dima? 34 Zaista ga moram prestati zvati Mršavko. Ne mogu si pomoći. To je kao kad uđete u krĉmu u kojoj u kutu stoji pljuvaĉnica i natpis “Molimo da ne pljujete po podu”. znaš da to ne bi smio uĉiniti, ali se jednostavno ne moţeš suzdrţati da ne pljuneš na pod. Kladim se da si pljunuo na desetak podova. Zato me ne krivi za ovu malu okrutnost sa g. Mršavkom.

53 Zatim se upustio u govor koji je trajao deset minuta o tome kako je išao u školu zajedno s ujakom Edwardom i o tome kakva je mlada zvijezda moj ujak bio u tim danima. Sve su to bile laţi. No gradonaĉelnik Tweed bio je politiĉar, a politiĉarima najbolje ide laganje. Napokon je sišao s podija i prepustio ga nama. Sluga je utrnuo plinsku svjetiljku u sobi. Naš je stari drveni liješ leţao na stolu, jedva se nazirući u tami. Jedino je svjetlo dolazilo od uljanice ĉarobne svjetiljke i od vatre iz kamina. Promijenio sam dijapozitiv pa se promijenila slika - sada je prikazivala unutrašnjost sumorne kuće koju smo izvana vidjeli na prethodnoj slici. Na zidu blagovaonice nalazio se portret blijede i lijepe ţene. Pogledao sam sliku i poĉeo šmrcati i jadikovati: “Mama! Moja draga, dobra mama!” “Ah”, uzdisala je publika pa sam znao da će šmrcati i sliniti tijekom cijele predstave. Ujak Edward okrenuo se prema meni zakolutavši oĉima tako da su mu se vidjele samo bjelooĉnice, poput konja kada ga boli trbuh. Zatim mi je njegov lik - okrutan i hladan starac - ispriĉao priĉu o mojim jadnim roditeljima. Ujak Edward volio je moju majku, rekao je, ali se ona udala za njegova brata (moga oca). Zatim je moj otac nestao pod tajanstvenim okolnostima i njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Ali mama je znala tko ga je ubio pa je umrla od ţalosti. I vi biste isto. Ujak je poloţio ruku na dugu crnu kutiju. Uperio je prst u mene. “Dođi ovamo! Ĉesto si pokušavao otvoriti ovu staru škrinju! Ima tajnu oprugu za koju samo ja znam!” Pritisnuo je gumb na dnu kutije, a ja sam ustuknuo ĉekajući da se otvori poklopac. Ništa se nije dogodilo. Ujak je još malo zakolutao oĉima i povikao: “Ima tajnu oprugu za koju samo ja znam”, te je jaĉe pritisnuo gumb. Ništa se nije dogodilo. Dok sam prilazio staroj škrinji, stavio je ruku na moj zatiljak i povukao me bliţe, pribliţivši svoje usne mome uhu pa me je poĉela škakljati njegova gusta brada. Tihim je glasom siktao u moje uho: “Jime, rekao sam ti da podmaţeš tu oprugu!” “Jesam! Jesam! Jesam!” skviĉao sam. “Udari po njoj, ujaĉe Ed!” Razvukao je svoje tanke sivo našminkane usne, pokazujući uz reţanje svoje svjetlucave zube uokvirene gustom smeđom bradom. Glavu mi je drţao iznad škrinje. “Ima tajnu oprugu za koju samo ja znam! ” zareţao je i snaţno udario po gumbu. Poklopac se podignuo i lupio me po nosu... baš onako kako je ujak i namjeravao. Jedna od gospođa u sobi je zadahtala i kunem se da sam ĉuo kako su se neki muškarci poĉeli smijuljiti. Pokretan oprugom, iz liješa se polako poĉeo dizati kostur. Ţena je vrisnula. Uvijek zavrišti samo jedna. Dok sam brisao krv s nosa, ujak Edward se okrenuo i bijesno pogledao publiku. Zavladao je muk. “Što vidiš, zašto tako stenješ?” upitao me je i gurnuo mi glavu u otvorenu škrinju. Ja sam šmrcao gutajući krv. “Što vidiš, zašto tako stenješ?” ponovio je. Zastenjao sam. Pokazao je na kutiju. “To je samo kostur!” rekao je prezimim glasom. “Tata!” zacvilio sam, ali je zbog krvi u nosu to više zvuĉalo kao “da-daa”.

54 Teturajući udaljio sam se od odvratnog kostura i došao do stola. Tamo sam u ĉarobnu svjetiljku stavio novi dijapozitiv pa se na plahti pojavila slika sablasnog duha. Ujak Edward pogledao je sablastan lik i uţasnuto povikao: “Oh, Boţe! To se moj brat vratio iz groba!” Onesvijestio se i pao na pod. Ja sam stajao uz drhtavi lik i izgovarao svoje završne stihove: “Te su ga noći poloţili na krevet. U strašnome ludilu bacakao se svuda. Škrgutao je zubima i groznom je kletvom prokleo Svetoga Duha. Prije svjetla u zoru, izgubljena je bila grješnikova duša.” I tada je, s hropcem u grlu, ujak Edward umro prvi put te veĉeri. Zavladao je tajac, a zatim je sluga upalio plinske svjetiljke. Tridesetak dama i gospode oduševljeno je zapljeskalo. Ja sam se srameţljivo smješkao, ali me nisu vidjeli jer je ujak Edward skoĉio sa svoje samrtne postelje, stao ispred mene i širom raširio ruke. “Hvala vam, prijatelji moji, hvala vam! Jako ste ljubazni!” Publika je ustala sa svojih finih stolica izvezenih zelenim i zlatnim koncem i povikala: “Bravo!” Kada je pljesak napokon utihnuo, ujak Edward je rekao: “I ovime završava prvi dio veĉerašnje predstave. Molim za strpljenje dok moj pomoćnik odnese ovu staru škrinju.” Mahnuo je Teu koji je potom stupio na podij, uzeo liješ i odnio ga izvan sobe. “Hvala vam, divna ste publika i zapamtite... ako ugledate staru zakljuĉanu škrinju, nemojte se iznenaditi ako unutra nađete leš!” Publika se nasmijala i krenula prema bifeu gdje su stajale sluge drţeći posluţavnike sa šampanjcem i hranom. George Mucklethrift pristupio je ujaku Edwardu. Bio je deblji od ujaka pa su mu se oĉi jedva vidjele u pukotinama sala na okruglom licu. “Kakav uspjeh, g. Slaughter, kakav uspjeh! Ovo je bila najbolja predstava u mojemu salonu!” “Ljubazni ste, jako ste ljubazni”, rekao je ujak. “Nakon pauze recitirat ću Pokop sir Johna Moorea u Corunni” dodao je. Debeli se tvorniĉar namrštio. “Ne ţelim da dulje zadrţavate moje goste. Vrijeme je za veĉeru”, rekao je. “Deset minuta”, rekao je ujak Edward. Brzo me je pogledao dok je ponavljao: “Samo deset minuta, ni sekundu duţe ni kraće.” Iz dţepa na prsluku izvukao je sat. “Sada je sedam i dvadeset - vaši će gosti moći veĉerati u sedam i trideset.” Shvatio sam. Po otkucavanju sata u predvorju znat ću kada mi istjeĉe vrijeme. Iskrao sam se iz salona da opljaĉkam kuću. Tada nisam ni slutio da će to biti naša posljednja pljaĉka.

55 STARA GRĈKA I RAJSKI GRAD Ţelim te samo na trenutak odvesti u Teov zavičaj. Ne bih ţelio da pomisliš kako se u staroj Grčkoj ništa nije događalo dok smo mi pljačkali kuću. Događale su se stvari koje će milijun godina poslije promijeniti naše ţivote. Furija je sletjela škripeći pandţama po mramornom podu dvorca, a potom se poĉela šepiriti po sobi. Jedan od kućnih ljubimaca ţvakao je tri kosti - svakom glavom po jednu. Jer to je bila Himera - stvorenje koje je bogovima sluţilo za pustošenje zemlje i strašenje ljudi... i to samo zbog zabave. Himera je imala tri glave: lavlju, kozju i zmijsku.35 I tijelo joj je bilo sastavljeno od tri ţivotinje: prednji dio od lava, srednji od koze i straţnji od zmije. Nije bila nimalo lijepa i sigurno je ne biste ţeljeli sresti noću na ulicama Rajskoga grada. Iskreno govoreći, sigurno je ne biste voljeli sresti ni danju. Upravo se vratila iz drţave Licije gdje je pobila stoku i prestravila mališane. “Što ţeliš?” upitala je Furiju lavlja glava. “Ţelim Zeusa”, rekla je velika ptica. “Ţeli Zeusa!” rekla je zmijska glava kozjoj. “Kakva pusa?” zameketala je kozja glava. “Zeusa!” prosiktala je zmijska glava. “Nazdravlje”, rekla je kozja glava misleći d a je kihnula. “Traţim našega vođu”, rekla je Furija. “Zbog ĉega?” upitala je lavlja glava. “Ne tiĉe te se”, bijesno je odvratila Furija. “Tada ti nećemo reći, zar ne?” ljutito je odvratila zmijska glava. “Nećemo”, sloţile su se lavlja i kozja glava. Furija je zatvorila oĉi u nastojanju da se suzdrţi. Napokon ih je otvorila i mirno rekla: “Ako mi pomognete, pronaći ću vam cijeli jedan grad koji moţete zastrašiti i napasti. Umorna sam. Već tisuću godina letim oko Zemlje i cijelo to vrijeme nisam kušala jetru. Pomognite mi i dat ću vam taj grad.” “Ah”, promrmljala je kozja glava. “Glad - bilo bi dobro nešto pojesti.” “Kozja glavo,” riknuo je lav. “Gluha si!” “Kakva klupa?” “Gluha!” zareţao je lav. 35 Imati tri glave nije nimalo zabavno, zato se nemoj rugati Himeri. A još kada je jedna od tih glava kozja, onda je to prava noćna mora. Htio sam reći, jesi li ikad pomirisao kozji dah? Zamisli da moraš cijeli ţivot ţivjeti uz njega. Stoga nimalo nije ĉudno što je Himera bila tako naprasita. Usput... NEMOJ pokušavati pomirisati kozji dah kako bi provjerio o ĉemu govorim. Ako zbog toga umreš, NEĆE ti vratiti novac koji si potrošio na ovu knjigu.

56 “Znam. To je zbog tvoga rikanja. Uništio si mi uši”, odvratila je koza. “Ušutite i ĉujmo što nam Furija ima za reći”, preklinjala je zmija. “Nisam je ja prekinuo. Bila je to koza!” prigovorio je lav. “Koţa? Da, dobro bi mi došla još jedna koţa. Ovdje kao da je lagani propuh”, rekla je koza. “Jesi li vidjela Zeusa, boga?” “Roga? Krave imaju rogove. Mi smo Himera, ne moţeš staviti rog na lavlju glavu, nije li tako lave?” “Ušuti!” zareţao je lav. Koza je trepnula. “Oprosti. Samo sam htjela pomoći”, promrmljala je. Lav je nastavio: “Uostalom, Zeus nije ovdje. Otišao je u budućnost traţiti svoga bratića.” Furija je poskoĉila. “Koliko u budućnost?” Lav je zijevnuo i rekao: “Sluĉajno sam ĉuo kada je Hermes razgovarao s Herom. Zeus je dobio neka nova krila koja je napravio njegov sin Hefest.” “Ruţan mladi bog”, kimnula je glavom Furija. “Da”, prosiktala je zmijska glava. “Ima slomljene i iskrivljene noge otkako ga je Hera bacila s planine. Zapravo,” prepredeno je dodala zmija, “njegove su noge jednako iskrivljene kao i tvoj vrat, Furijo. Kako se to dogodilo?” “Nije vaţno”, gnjevno je rekla ptiĉurina. “Što je Zeus rekao Hefestu?” “Oh, rekao je da ţeli da krila budu tako jaka da ga mogu odvesti milijun godina u budućnost”, odgovorio je lav. “Da, i ja sam ĉula kad je to rekao”, rekla je zmija. “Ja to nisam ĉula” ţalosno je dodala koza. Furija je bila zbunjena. “Ti nisi ĉula? Ţeliš li reći da laţe?” “Naravno da lav kaţe, a kaţe i zmija”, rekla je koza. Ĉudovišna je ptica protresla svoje perje. “Hvala ti, Himero. JEDAN milijun godina, kaţeš? Nisam traţila toliko daleko u budućnosti.” Odgegala se do prozorske daske i pripremila za polijetanje. “Hvala, to je divno.” “Mimo?” zameketala je koza. “Ušuti!” uglas su rekli lav i zmija dok se Furija uzdizala u nebo. U međuvremenu, u kući g. Mucklethrifta ja sam jurio kroza sobe. Imao sam veliku pustenu vreću - debeli je materijal prigušivao zveckanje srebrnih i zlatnih predmeta koje sam spremao u vreću. Potrudit ću se i zatvoriti sve ladice i ormare koje ispraznim. Uz malo sreće, nitko u kući neće primijetiti da im nedostaju stvari dok mi ne budemo daleko u novome gradu. Sluge su bili zauzeti postavljanjem stolova za goste u dugoj blagovaonici. Samo jedna od tih srebrnih ţliĉica bila bi dovoljna djevojĉici sa ţigicama da cijeli mjesec kupuje kruh. No znao sam da će se svi uputiti ravno u blagovaonicu. Ako bih iz blagovaonice uzeo bilo što, to bi se ubrzo otkrilo i pokvario bih naš plan za bijeg. Otišao sam u knjiţnicu u kojoj se još uvijek u zraku osjećao Zeusov duh - poput sna nakon buđenja. Sve sam najskuplje stvari strpao u vreću i poţurio natrag u predvorje. Otkucala je minuta. Na isti sam naĉin opustošio i druge sobe - nisam srljao da ne napravim grešku, ali sam se brzo kretao. Bila je tu i garderoba u kojoj su gosti ostavili svoje kapute. Potrošio sam još jednu dragocjenu minutu i pretraţio sve dţepove i lisnice, a našao sam samo nešto sitniša - ne bi se oĉekivalo da tako bogati ljudi imaju tako malo novca. Nijednu lisnicu nisam posve ispraznio jer bi njihovi vlasnici primijetili da im nedostaje novac i pozvali policiju. Od svakoga sam uzeo samo nekoliko papirnatih novĉanica i nekoliko kovanica.

57 Kada sam završio posao u prizemlju, sat je pokazivao da je prošlo pet minuta. Dok se kazaljka primicala na sedam i dvadeset i pet, otrĉao sam do liješa i pritisnuo gumb da se podigne poklopac. Nije se pomaknuo. Podmazao sam ga prije, kunem se da sam ga podmazao. Udario sam ga i liješ se napokon otvorio. Kostur se podignuo pa sam ga gurnuo malo naprijed. Ispod njega nalazilo se dovoljno mjesta na koje sam istresao svoju tešku vreću. Plijen se uopće nije vidio. Gotovinu sam stavio u dţepić ispod glave našeg kostura Kosturka. Iz liješa sam izvadio drugu vreću i potrĉao uza stube. Preskakivao sam po dvije stube. Imao sam ĉetiri minute, ni manje ni više. Sve su spavaonice i kupaonice sada bile prazne. Sluge su imale dovoljno posla brinući se za veĉeru za tridesetero gostiju. Morao sam ostaviti cijelo blago u torbicama i kutijama za nakit, koje su se nalazile na toaletnim stolićima, ali sam pokupio nekoliko prstena s rubinima, smaragdnu narukvicu i dijamantne kopĉe. Pojurio sam na odmorište na stubama i zaĉuo škripanje na dnu stubišta. Veliki se sat sam navijao da otkuca sedam i pol. Bacio sam se na ogradu i odsklizao dolje. Skoro sam pao na poklopac liješa. Ding-dong, ding-dong, oglasio se sat. Udario sam po gumbu i podignuo se kostur. Ding-dong! Ding-dong! Sat je završio s otkucavanjem. Vrata dnevne sobe polako su se otvorila. Provirio je ujak Edward i vidio kako teškom mukom istresam drugu vreću i pritišćem poklopac preko košĉate glave. Lice mu je pocrvenjelo.36 Ĉak sam i ispod sve te šminke i pudera vidio koliko je uznemiren i zabrinut. Povukao je Tea za sobom i šapnuo: “Odmah odnesi tu škrinju u Olujnu krčmu.” Teo je poslušao i stavio teţak liješ na rame. G. Mucklethrift je šire otvorio vrata da propusti goste u blagovaonicu pa su me bogataši gurnuli uza zid, ţeleći što brţe stići do hrane. “Oprostite zbog ovoga”, rekao je g. Mucklethrift, prebacivši ruku preko ramena ujaka Edwarda. “Sigurni ste da nam se ne ţelite pridruţiti za veĉerom?” Ujak Edward je zamatao ĉarobnu svjetiljku u plahtu koju smo koristili kao zaslon i stavio je pod ruku. “Ne, g. Mucklethrift”, rekao je. “Veĉeras imamo još jednu predstavu.” G. Mucklethrift se rukovao s ujakom Edwardom. “Onda, laku noć, g. Slaughter. Bilo m i je zadovoljstvo upoznati vas. Nadam se da ćete nas opet posjetiti jedne veĉeri?” “Naravno, jedva ĉekam da vas opet vidim”, lagao je ujak Edward. Naravno da nismo namjeravali nikad više susresti g. Mucklethrifta. Nismo ni slutili da ipak hoćemo - ali ne u njegovoj dnevnoj sobi. 36 Lice je pocrvenjelo ujaku Edwardu, ne kosturu. Kostur je bio bijel kao bjelokost. Ujak Edward rekao je da je taj kostur ukraden iz bolnice. Lijeĉnicima je sluţio za pouĉavanje mladih lijeĉnika o tome kako radi ljudsko tijelo. Naravno da je kostur nekoć bio ţivi ĉovjek. Vjerojatno je pripadao kriminalcu koji je obješen. Siroti ĉovjek. Nadam se da me neće zateći ista sudbina. Barem se nadam.

58 ULICE RAJSKOGA GRADA Ne znam kako da vam počnem opisivati Rajski grad noću. Ljude, zvukove, mirise - osobito mirise. Ma MOGAO bih početi s opisivanjem, ali bi vam od toga bilo samo zlo. Vjerujte mi na riječ - Rajski grad nije mjesto na koje biste poţeljeli otići na izlet. Ni mi nismo namjeravali ţivjeti ovdje. A svakako nisam znao da ću zamalo tu umrijeti... Zrak u Rajskome gradu kao da je bio još gušći dok smo ţurili njegovim smrdljivim ulicama. Kao da je pokušavao nešto sakriti od nas. Kao da nas je ţelio zbuniti i skrenuti s pravog puta. Iznenada sam se preplašio da će nas grad sprijeĉiti u nakani da stignemo u sigurnost ţeljezniĉke postaje i na ponoćni vlak. Ali nas nije sprjeĉavao da stignemo u Olujnu krčmu. Nekoliko je ljudi znatiţeljno promatralo Tea pitajući se zašto nosi liješ, no nitko nas nije pokušao zaustaviti. Nitko iza nas nije trĉao viĉući: “Zaustavite lopove!” “Ujaĉe Edward,” upitao sam, “zašto je g. Mucklethrift rekao da mu je ţao kada ste izlazili iz sobe?” “Ahhh!” uzdahnuo je ujak Edward ţurno koraĉajući i puštajući me da skakućem kako bih ga dostigao. “Imali smo jedan mali problem u dnevnoj sobi dok si ti... ovaj, istraţivao kuću.” “Tvoj se ujak jako trudio zadrţati tamo goste deset minuta”, rekao je Teo. “Misliš reći da su me skoro uhvatili na djelu? Što je pošlo po zlu? Pokop sir Johna Moorea u Corunni uvijek traje deset minuta”, rekao sam. “Naţalost, nisu me pustili da recitiram pjesmu. Ĉini se da je jedna od gošći bila praunuka sir Johna. Već smo je dovoljno uznemirili kad je Kosturko iskoĉio iz liješa. Rekla je da će se onesvijestiti ako ispriĉam priĉu o njezinu dragom pradjedu.” “Dakle, što si onda uĉinio?” upitao sam. “Recitirao sam Sunovrate”, rekao je. “Ali oni ne traju deset minuta”, rekao sam. “Znam. Preostale su još dvije minute koje sam morao neĉim ispuniti. Dvije minute da spasim svoj vrat od krvnikova konopca”, jadikovao je. “A što je s mojim vratom?” upitao sam. Ujak Edward se rasrdio. “Da mene objese, ti bi ostao sam na svijetu. Skapao bi od gladi. Umro bi polaganom smrću i u velikim bolovima. Zato je vaţan MOJ vrat. Inaĉe bi mogli objesiti i tebe.” “Hvala ti, ujaĉe”, promrmljao sam. “Dakle, netko je traţio da recitiram pjesmu o potapanju broda The Revenge”, nastavio je. “To pak traje dvadeset minuta”, rekao sam.

59 “Toĉno. Tada bi ti morao sjediti uz liješ cijelih deset minuta. Deset minuta u kojima bi mogli otkriti krađu. Morao sam nešto uĉiniti da spasim naše vratove.” “I, što si uĉinio?” “Rekao sam im da ne mogu recitirati pjesmu o moru. Rekao sam da se uţasavam utapanja - da se ĉak i u kući g. Mucklethifta bojim utapanja. Jedan je ĉovjek rekao: 'Ali mi smo više od dva kilometra udaljeni od mora!' Odgovorio sam mu: 'Toĉno, gospodine... zato će i ĉamci za spašavanje teţe stići do mene!”' “Sigurno su pomislili da si poludio”, nasmijao sam se. “Moţda i jesu - ali su tako barem prošle one dvije minute koje su tebi trebale, djeĉaĉe moj. Jesmo li zaradili pravo bogatstvo?” upitao je. Upravo sam se spremao poĉeti nabrajati stvari koje sam ukrao, kad sam zamijetio da nešto nedostaje. Zaustavili smo se na raskriţju. Ondje je s metlom stajao djeĉak manji i od mene. Metlom od pruća meo je konjski izmet u jarak, tako da u njega ne stanu ljudi u finim cipelama. Ogledao sam se oko sebe. Nešto je svakako nedostajalo. Tada sam shvatio o ĉemu se radi. Teo. Gdje je Teo? “Ujaĉe!” povikao sam. “Gdje je liješ?” Zaustavio se i poĉeo mahnito ogledati oko sebe. “Lopov jedan! Razbojnik! Lupeţ! Pobjegao je s našim blagom. Znao sam da mu ne smijemo vjerovati. Nikad ne vjeruj muškarcu s dugom kosom”, zastenjao je. Ĉarobnu je svjetiljku stavio ispod lijeve ruke i zgrabio me slobodnom rukom za rever kaputa. “Ti si trebao paziti na njega, Jime.” “Ja?” zacvilio sam. “Razoĉarao si me”, rekao je i podignuo me tako da mu je nos bio samo šaku dalje od moga. “Osim ako zajedno niste smislili ovu urotu. Urotu da opljaĉkate sirota starca.” Razljutio sam se. Razljutio sam se zato što nas je Teo prevario. Razljutio sam se zato što je ujak Edward sumnjao u mene. “Ĉekaj malo!” povikao sam mu u lice pokušavajući se izmigoljiti. “Ti nisi siroti starac, ti si sredovjeĉni lopov. I NISI mi rekao da moram paziti na njega. I on nije opljaĉkao TVOJE blago - opljaĉkao je blago g. Mucklethrifta.” “Ista stvar, djeĉaĉe”, rekao je i s treskom me spustio na drveni ploĉnik. Mali nas je uliĉni pometaĉ pogledao sa zanimanjem. “Vi ste, znaĉi, lopovi? Upravo ste opljaĉkali kuću g. Mucklethrifta?” “Lajavĉe”, zareţao sam na ujaka Edwarda. “Ah, ne, mali pometaĉu. Mi smo pogrebnici, nije li tako, Jime?” rekao je okrenuvši se prema meni. “Jesmo li?” “Jesmo. I upravo dolazimo iz kuće g. Mucklethrifta jer je tamo umro stari sluga. Nosimo njegovo tijelo u kapelu, zar ne, Jime?” “Zar nosimo?” prezirno sam rekao. Još sam uvijek bio ljut. “Nosimo. A ĉini se da se nemarni nosaĉ liješa negdje izgubio”, rekao je ujak Edward. “Vi ste lopovi”, rekao je pometaĉ. “Platite mi ili ću sve reći naredniku Sergeantu. Ionako će ovamo stići svaki ĉas. Toĉan je kao sat.” Ujak Edward duboko je udahnuo. “Ne plaćam ucjenjivaĉima. Osobito ne takvima koji su toliko mali da moraju stajati na ljestvama kako bi zavezali vezice na cipelama”, okomio se na djeĉaka. “Ja nemam vezice. Ja nemam ni cipele”, odvratio je djeĉak. “Mama mi samo namaţe stopala crnom bojom i zaveţe mi noţne prste!” “Tim svojim prijetnjama nećeš od mene dobiti niti novĉića”, sveĉano je rekao ujak Edward.

60 “Dobro. Hoćete li mi platiti ako vam kaţem gdje je vaš prijatelj s liješom?” upitao je mršavi djeĉak i obrisao nos rukom umrljanom konjskim izmetom. “Ti znaš?” “Naravski”, rekao je djeĉak potvrdno kimajući glavom. Ujak Edward pretraţio je dţepove i izvukao mali srebrnjak. Predao ga je djeĉaku. Djeĉak ga je zagrizao kako bi se uvjerio da to nije jeftina krivotvorina napravljena od lima, a zatim ga je ubacio u dţep svojih odrpanih hlaĉa. Pokazao je u smjeru iz kojega smo upravo došli. “Skrenuo je u posljednju uliĉicu.” Ujak Edward se okrenuo i ţurno krenuo natrag. Poţurio sam za njim. Ujak se iznenada zaustavio. Uliĉica je bila poploĉana staza između dviju visokih zgrada. Na znaku je pisalo: "Prema Hramu junaka”. Liješ je bio naslonjen na zid na mjestu gdje se uliĉica kriţala s glavnom ulicom. Svjetlo s uliĉnog ugla nije dopiralo u uliĉicu. Bila je mraĉna poput kitove utrobe. No ipak sam mogao vidjeti Tea kako tamo stoji. Vidio sam i zašto se zaustavio. Razgovarao je s narednikom Sergeantom. Zinuo sam. “On nije lopov koji pokušava ukrasti naš plijen”, prošaptao sam. “Nije”, promrmljao je ujak Edward. “Još je gori. On je policijski uhoda.” “Gotovi smo, ujaĉe. Gotovi.”

61 ULICE RAJSKOGA GRADA Osjećam se dobrostivo. Zato te u ovome poglavlju NEĆU opet odvesti u staru Grčku. Ţeliš znati što se dogodilo kada je Teo sreo narednika Sergeanta, zar ne? Naravno da ţeliš. Mislim, mogu ti reći što se vaţno dogodilo na Olimpu, ali ti to sada ne ţeliš slušati, nije li tako? Ţeliš? Slušaj, čitatelju, ne moţe i jedno i drugo. Najprije Teo. “Rekao mi je da je on titan”, jauknuo sam. “Što?” ţmirnuo je ujak Edward. “Ništa, ujaĉe.” Bilo me je tako sram što sam povjerovao u sve te besmislice o Olimpu. Naravno da se titan i bog ne mogu pojaviti u Rajskome gradu. “Upotrijebit ću svoje uobiĉajene sposobnosti da nas izbavim iz nevolje”, rekao je ujak Edward. “Da, da. Kao što si nas izbavio i iz nevolje s gradonaĉelnikom Tweedom”, podsjetio sam ga. Još uvijek me je boljelo mjesto za koje me je zgrabio i tresnuo na tlo. “Policijski uhoda, to l i je? Sad ćemo vidjeti!” Ujak je stavio ĉarobnu svjetiljku na jedan kraj liješa, navukao svoj najhrabriji osmijeh i uputio se prema naredniku Sergeantu. “Ah, policajce, vidim da ste upoznali moga mladog prijatelja.” Tada sam se sjetio. “Jesam”, odgovorio je policajac. “Upravo me upitao...” Sjetio sam se Zeusa. “Ne vjerujte ni jednu jedinu rijeĉ ovome mladiću!” nastavio je ujak. “Ujaĉe”, povikao sam. “Mladi je Teo dobio udarac u glavu kad je pao na pod u krĉmi, zar ne, Teo?” “Nije policijski uhoda!” povikao sam. “Da”, rekao je Teo. “Pao sam u Olujnoj krčmi.” “A udarac u glavu ĉudno djeluje na njega. Ima priviđenja”, govorio je ujak Edward. “U tim priviđenjima misli da je ĉlan lopovske bande...” “Ne, ne misli. Ujaĉe!” “Što je?” “Teo je naš prijatelj”, rekao sam. “Prijatelj koji je dobio udarac u glavu zbog kojega je postao naš neprijatelj”, gorljivo se usprotivio ujak. “Govorit će vam same laţi, policajce, samo da bi nas objesili!” Policajac je iscrpljeno odmahnuo glavom, tako da je magla koja se nakupila na njegovim brkovima kapnula na cestu. “Samo me je pitao o hramu”, rekao je.

62 “Mi smo bezazleni zabavljaĉi i nismo upravo opljaĉkali kuću g. Mucklethrifta”, nastavio je ujak. Zastao je. Ĉini se da je tek sada ĉuo što je rekao policajac. “Hram? Koji hram?” “Hram junaka”, rekao je policajac. “Mali hram na kraju ove uliĉice. Neki ĉudaci tamo štuju nekakvoga boga. Nešto o tome kako je dao ţivot da spasi prijatelje. Junak, zovu ga junakom. Štuju ga u nadi da će se opet vratiti.” Teo je potvrdno kimnuo. “Moram pronaći junaka”, rekao je Teo. “Svijet će se promijeniti ako pronađem samo jednoga dobrog ĉovjeka.” “Kao što sam ti rekao, sinko”, rekao je policajac. “Junak je mrtav. Nema nikakve svrhe odlaziti u hram - veĉeras je ionako zatvoren. Nema nikakve svrhe ni da se ujutro opet vraćaš.” “Ionako ne mogu doći sutra ujutro. Idem na ponoćni vlak”, rekao je Teo. “Ne”, rekao je narednik Sergeant. “Mislio sam reći da nema nikakve svrhe IKADA dolaziti. Ovaj je junak umro prije nekoliko stotina godina.” Teo je kimnuo. “Tada se samo moram vratiti malo unatrag, u vrijeme dok je još bio ţiv.” Policajac je pogledao ujaka Edwarda. Tiho mu je došapnuo: “Sad shvaćam što ste mislili kada ste govorili o udarcu u glavu. Najbolje da ga brzo odvedete u svoje prenoćište. Je li daleko?” “U Olujnoj krčmi”, rekao je Teo. “NE!” povikao je ujak. “U Izgubljenoj patki... Odsjeli smo u Izgubljenoj patki! Vidite? Udarac u glavu zaista pomuti razum.” Narednik Sergeant je tuţno odmahivao glavom. “Pazite na njega”, rekao je. Ujak Edward uhvatio ga je za jednu ruku, a ja za drugu. Koljena su mi klecala od straha. Nisam nimalo pomagao Teu; objesio sam se na njega kako se ne bih srušio od straha. Ujak Edward uzeo je ĉarobnu svjetiljku, a Teo je opet stavio liješ na rame. Stigli smo do kraja uliĉice. “Hej!” povikao je narednik Sergeant. Stali smo. Okrenuli smo se. “Nikad nisam ĉuo za Izgubljenu patku, a cijeli svoj ţivot ţivim u Rajskome gradu”, rekao je policajac. “Upravo su je sagradili”, rekao sam brzo. “Gdje?” “To je posljednja krĉma na cesti prema jugu.” “Ah.” Zakoraĉili smo u mutno zeleno svjetlo plinske svjetiljke na glavnoj ulici. “Hej!” opet je povikao narednik Sergeant. Stali smo. Koljena su mi opet poĉela klecati. “Da, policajĉe?” “Uputili ste se prema sjeveru.” “Ah, da”, rekao je ujak Edward. “Imamo još jednu predstavu prije povratka u Posljednju patku.” “IZGUBLJENU patku”, rekao je narednik Sergeant. “Gdje?” “Što gdje?” “Gdje je izgubljena ta patka?” upitao je ujak Edward. “To je posljednja krĉma na cesti prema jugu”, rekao je policajac. “Znaĉi da je ipak POSLJEDNJA, nije li tako?” hihoćući je rekao ujak Edward. Narednik Sergeant povukao je svoj brk. “Valjda jest.” Pozdravio nas je. “A sad se pazite”, rekao je. “Ulice su pune lupeţa koji će vam uzeti sve što imate”, upozorio nas je.

63 Ujak Edward okrenuo se prema njemu. “Dok vi hodate ovim glavnim ulicama, narednice, osjećam se vrlo sigurno. Laku noć.” “Laku noć, gospodine”, odvratio je. Napokon smo bili slobodni pa smo ţurno krenuli cestom. Mali uliĉni pometaĉ veselo je dobacio: “Znaĉi, ipak ste uspjeli?” Ujak Edward stao je na djeĉakove bose noge, dajući mu tako lekciju. Prošli smo uz Mucklethriftovu tvornicu i uz djevojĉicu sa ţigicama koja se šćućurila na njezinim ulaznim vratima. Oko ramena omotala je šal i tako zaspala. Ujak Edward posegnuo je u liješ, izvadio šaku novĉića i ubacio ih u njezinu torbu. Mogao je biti najgori ĉovjek na svijetu. A mogao je biti i najbolji. On je, jednako kao i Robin Hood, pljaĉkao bogate da bi davao siromašnima. Nije zasluţio da umre na vješalima. Kada je na udaljenom gradskome tornju otkucalo osam sati, stigli smo do rijeke na ĉijoj je prljavoj vodi poput drvene ţabe ĉuĉala Olujna krčma.

64 OLIMP (U OSVIT VREMENA) I OLUJNA KRĈMA Vjerojatno misliš da mi je lako skakutati naprijed- -natrag kroz vrijeme s ovom pričom. Nije. To pomalo sliči na slaganje kostiju našega kostura Kosturka - imam sve dijelove, ali ih moram pravilno posloţiti. Da hi ipak sve bilo u redu, moram se na nekoliko minuta vratiti u staru Grčku. Zeus je bjesnio, Zeus je reţao. Posegnuo je u svoju zdjelu s munjama, ali je zdjela bila prazna. Zbog toga je bio još gnjevniji. “Hermese!” zaurlao je. Dolepršao je glasnik s krilima na kacigi i sandalama. “Ne moraš tako vikati. Što sada ţeliš?” “Ţelim da mi dovedeš Pegaza, moga krilatog konja”, srdito će Zeus. “Oooh! Te su staje tako smrdljive”, rekao je Hermes i zavrnuo svojim lijepim nosom. “Moţeš li poslati Himeru?” Iz Zeusovih su oĉiju sijevale munje dok je promatrao svoga letećeg sina. “Himeru ţelim ovdje, gdje mogu ušutkati njezina lajava usta. I ţelim da odmah uĉiniš što sam ti rekao. Dovedi mi Pegaza.” “Ali, oĉe,” uzdahnuo je Hermes, “ja letim brţe od te stare pernate rage. Zašto ne pošalješ mene? Potreban mi je odmor. Jedan lijep put daleko od Olimpa. U neko lijepo mjesto s pješĉanim plaţama i palmama koje se njišu...”37 Zeus ga je prekinuo. “Ţelim da netko ode u Podzemni svijet i donese mi zdjelu s munjama.” Hermes je prestao poskakivati. “U Podzemni svijet? U Had? Uh! Slušati sve one izmuĉene duše koje jauĉu? Ne, HVALA LIJEPA! Uostalom, ja samo prenosim poruke - ne i prljavo posuđe puno teških munja. Prenapregnut ću svoja krila na sandalama. Oooh, ne! Znaš što... Idem ti po Pegaza.” Tada je ubrzao prema vratima, zujeći krilima poput kolibrića. Hera se namršteno okrenula prema Zeusu. “Pitam se imaju li ona ljudska stvorenja jednake probleme sa svojom djecom?” Zeus je odmahnuo glavom. “Oni svoje male bebe koje ne ţele šalju u jaslice. A kad odrastu, svu djecu zatvore zajedno u kokošinjce koje nazivaju 'školama'.” Kraljica bogova se uţasnula. “Kako tuţno. Sigurno misliš da je to moja krivnja - ja sam poslala Pandoru s njezinom kutijom zala?” 37 Ovo je nešto na što NIKAD nisi naišao u mitovima i legendama - bogovi idu na odmor. Mislim reći, mora da su išli, ali o tome nikad nitko nije ništa napisao. Ujak Edward i ja išli smo svakoga ljeta po dva tjedna na pecanje. Stoga se sigurno pitaš jesu li išli i bogovi? Ne? No dobro, JA se pitam.

65 Zeus je odmahnuo glavom. “Ne sjećam se da se zlo koje se naziva 'škola' nalazilo u njezinoj kutiji - moţda se pomiješalo sa sveopćom nesrećom.” Hera je ipak izgledala kao da je to njezina krivnja. “Jesi li siguran da ţeliš pomoći tim ljudskim ţivotinjama?” Zeus je raširio ruke. “To su smiješna mala stvorenja. Sad shvaćam zašto ih voli rođak Prometej i zašto im ţeli pomoći.” Okrenuo se i pogledao Himeru. “Zato se toliko i ljutim na Himeru. Tri glave, a ni u jednoj mozga. Odale su Tea Furiji, niste li?” Zmijska se glava trznula. “Bilo je to sluĉajno. Omaklo nam se... Omaklo se lavu.” Lavlja se glava okrenula i zareţala na zmijsku glavu. “Tako, da, samo krivi mene!” “Pa, ti si rekao Furiji da je Prometej otišao milijun godina u budućnost, nije li tako?” srdito je odvratila zmijska glava. “Ako Zeus namjerava baciti munju, tada je treba baciti na tvoju glavu, druškane.” “Raznijet ću SVE vaše glave ako ne prestanete s prepirkom”, riknuo je Zeus, glasnije od lavlje glave. “Odnijet ćeš sve mrave?” upitala je kozja glava uza smiješak. “Izvrsno, hvala ti, i tako samo dosađuju.” Zeus je zastenjao i skoĉio na noge kada je Pegaz sklopio svoja krila i doletio kroz otvoreni prozor. Glatkim je potkovama klizio po mramornom podu, ne mogavši se zaustaviti tako da je jurio ravno prema Herinu prijestolju. Na svu sreću, najprije se zabio u Himeru - po podu dvorca zakotrljalo se klupko glava i krila, perja i dlaka. Zeus je zgrabio Pegaza za potkovu i oslobodio ga. “Oh”, zastenjala je lavlja glava. “Ovo je stvorenja prava pogibelj na tlu.” “Trebao bi nositi upozorenje kako bi svi znali kad dolazi”, sloţila se zmija. “Da, Zeuse, stavi mu jedan rog!” riknula je lavlja glava. “Moţe dobiti jedan moj”, stenjući je rekla omamljena koza. “Ja imam dva.” Lavlja i zmijska glave okrenule su se prema kozjoj: “Ušuti!” dreknule su. Zeus se bacio na Pegazov hrbat. “Umoran sam od svega tog letenja”, rekao je. “Ovaj će me put Pegaz odnijeti u Rajski grad.” “A što je s munjama?” upitala je Hera. “Nemam sad vremena za to. Naslućujem da će me Teo ubrzo trebati”, objasnio je Zeus vodeći Pegaza do prozorske daske. “Hajde, Peg!” povikao je kada su skoĉili s planine. “Vrijeme je da poletiš.” Kozja je glava trepnula. “Izletiš? Koga će to otjerati?” Lavlja je glava pogledala zmijsku, a zmijska lavlju. “Oh, nadamo se da ćeš to biti ti”, uzdišući jerekla lavlja glava. “Stvarno se nadam da ćeš to biti ti.” U međuvremenu smo mi ulazili u pretrpanu i zadimljenu Olujnu krčmu. Bilo je veoma buĉno - muškarci i ţene su se smijali, svađali, jeli, pili, psovali i rugali. Krĉma je mirisala poput neopranih pazuha... no, to je moglo biti i od variva January Storm, koje se pušilo iz zdjelica ispuštajući smrad crknute maĉke. Ona je klipsala od stola do stola i posluţivala goste, tako da nije imala vremena za zlobne primjedbe kada smo ušli u krĉmu. Njezin je otac posluţivao za šankom, izlijevajući mutno smeđe pivo u sive kositrene vrĉeve s poklopcem. 38 Engleski je gospodin još uvijek sjedio za stolom uz prozor, zapisujući nešto svojim 38 January mi nikad nije htjela reći što se dogodilo s njezinom majkom. Ona nije ţivjela u Olujnoj krčmi, ali je ĉak i January Storm morala imati majku. Mislim da se January sramila onoga što joj se dogodilo. Moţda je bila u zatvoru, skrivala se negdje ili je bila na nebu.

66 nalivperom. Mahnuo nam je dok smo se probijali kroz gomilu prema podiju na koji smo trebali odloţiti liješ s plijenom. Teo je provjerio jesu li labuđa krila još uvijek na svome mjestu, a ujak Edward uputio se u našu sobu da provjeri jesmo li spakirali sve torbe. Namjeravali smo brzo pobjeći da stignemo na ponoćni vlak. Promijenio sam odjeću i obukao mornarsko odijelo, dok je ujak Edward namještao nove dijapozitive u ĉarobnoj svjetiljci - one s prikazima olujnog mora i gorućeg broda. Nekoliko se gostiju cerekalo i promatralo nas pogledima zamagljenih od piva. Naslućivao sam da će nam stvarati probleme. No mi smo izvodili predstavu i pred gorom publikom - jednom smo u nekome gradiću glumili pred tisuću djece. Bila su divlja od dţungle pune majmuna. G. Storm se jedva probio kroz mnoštvo i rekao: “Vrijeme je za vašu predstavu.” “Hvala ti, dobri ĉovjeĉe”, rekao je ujak Edward. “Hoćete li nas predstaviti damama i gospodi?” G. Storm ga je bijesno pogledao. “U ovoj prostoriji nema dama ni gospode - osim moţda onog pisca tamo.” Umjesto najave, okrenuo se prema gomili i povikao iz svega glasa: “Sjednite na svoja mjesta i pogledajte veĉerašnju predstavu.” Svjetina grubih lica okrenula se prema nama. G. Storm je nastavio: “Nisu bogzna što, ali su najbolji koje si moţemo priuštiti. Predstavljam vam g. Edwarda Slaughtera i malog Jima koji će izvesti predstavu... Što ćete izvesti?” “Dječak stajaše na gorućem brodu”, podsjetio ga je ujak Edward. “Dječak stajaše na gorućem brodu!” objavio je g. Storm, nakon ĉega se zaĉuo slabašan pljesak. Iznenada je ĉovjek s bradom i staklenim okom skoĉio na noge i povikao: “Hej! Znam to!” Ohrabren pljeskanjem publike, skoĉio je na stol i širom raskrilio ruke da odrţi ravnoteţu. Zapoĉeo je recitirati: “Dječak stajaše na gorućem brodu, Kopajući mahnito u nosu. Napravio je od šmrkalja grudice, I bacio ih tati u kosu.” Svjetina se oduševila. Ĉak se i engleski gospodin tiho smijuljio gledajući papir na kojemu je nešto pisao. No ujak Edward se razljutio. A njegova je ljutnja bila v-e-l-i-k-a pogreška, kao što ćeš to i sam vidjeti...

67 OLUJNA KRĈMA I ŢELJEZNIĈKA POSTAJA Ţao mi je što sam ti pokvario večeru ovom odvratnom pjesmom. No ţivot je katkad upravo takav jer ljudi znaju biti veoma nepristojni. Pravu je pjesmu napisala jedna gospođa iz Walesa i taje pjesma puno pristojnija. Bila bi veoma ţalosna da zna što su učinili s njezinom poznatom pjesmom. Zato (ako je vidiš), nemoj joj to reći. Ujak Edward napunio je svoja pluća zrakom i snaţnim glasom ušutkao ĉovjeka na stolu. Ĉarobna je svjetiljka oţivjela i prikazala sliku palube ratnog jedrenjaka. Njihao se gore-dolje jedreći na velikim valovima oceana. Svjetina se malo primirila. Tada sam pritisnuo gumb koji je pokrenulo kotaĉić i on se poĉeo vrtjeti na toplome zraku svjetiljke. Kotaĉić je na sebi imao komadiće stakla crvene i ţute boje. Okrećući se bacao je na sliku odsjaje crvene i ţute boje. Izgledalo je kao da ratni brod gori. Sada se svjetina stvarno zainteresirala. Dalje će biti lako. Morat ćemo samo odrecitirati pjesmu, a ja ću odglumiti ulogu hrabrog djeĉaka. Nakon toga se moţemo pokupiti i otići na ţeljezniĉku postaju. Poĉelo je dobro. Ujak Edward je zagrmio: “Dječak stajaše na gorućem brodu Na palubi s koje pobjegoše svi; Olupina plamti, plameni jezici gmiţu Oko njega mrtve obasjava.” Stajao sam između svjetiljke i zaslona tako da su preko mene plazili “plameni jezici” pa sam se pretvarao da me sve peĉe. Ĉuo sam kako je netko uzdahnuo: “Ahhh!” pa sam znao da ih moja gluma dira u srce. Ujak je nastavio... “Ipak i dalje stajaše, onako lijep i hrabar, Kao rođen da oluju svlada; Stvorenje junačke krvi, Ponosan, iako tek dječačić.”

68 Izgledao sam ponosno (ali djeĉaĉki) u svojoj mornarskoj odori, ali kao da se još malo plašim plamenih jezika. “Vatra plamti.. . on i dalje stoji Ne odlazi bez dozvole oca svoga; Oca koji mrtav dolje leţi, Glas koji nikad više neće čuti. Zazove glasno...” Sada je na meni bio red da se oglasim - nadam se da nisam zaboravio tekst... “Reci, oče, reci je li moj zadatak gotov!” Ujak je nastavio sa strašnom priĉom... “Nije znao da kapetan leţi Ne znajući za sina svoga.” Uhvatili smo ritam i ja sam nastavio paniĉno viĉući: “'Govori, oče!' još jednom vikne, 'Smijem li sada ići?'” Ujak je udarao po komadu ţeljeza, što je zvuĉalo kao topovska paljba te je nastavio vikati: “Odgovori mu samo topovska paljba, I plamen još ljući.” Publika je sjedila na rubu stolica. Tada je jedna grozna ţena stala na stol, uz muškarca s bradom i staklenim okom. Iznenada je zakokodakala i zakriještala: “Dječak stoji na gorućem brodu i plače; Noge su mu mjehura pune, Vatra lizne spalivši mu hlače, Pa sada nosi sestrine gaće!” Ovakvo nešto već se i prije događalo. Sada će se dogoditi jedna od dviju stvari - o tome će odluĉiti svjetina. Ili će stati na našu stranu ili će podrţati mutikaše. Sve je ovisilo o tomu što će sljedeće uĉiniti ujak Edward. Pogledao je ĉovjeka s bradom. “Je li ti to na ruci bradavica ili tvoja ţena?” Nekolicina iz svjetine se zahihotala, ali sve u svemu, šala nije dobro primljena. Ĉovjek s bradom se razljutio. “Ne moţeš tako govoriti o mojoj lijepoj ţeni!” povikao je. “Tvojoj lijepoj ţeni?” podrugljivo je rekao ujak Edward. “Ljepša sam lica vidio na gusarskim zastavama. Vidio sam i krumpir koji ima ljepše oĉi.”

69 Svjetina je utihnula. Okretali su se protiv nas. SADA je bilo vrijeme za bijeg. No ujak Edward se razgnjevio. “Ipak, pretpostavljam da netko tko je tako ruţan kao ti i ne moţe naći ljepšu ţenu!” “Ruţan?” povikao je ĉovjek. “Da! Je li to stvarno tvoje lice? Ili je to moţda samo tvoje tijelo povratilo?” Nitko se nije nasmijao. Ujak Edward još uvijek nije shvatio da je sve pošlo po zlu. “Zašto jednostavno ne zabiješ nos u svoje uho i razneseš si mozak?” rugao se. Svjetina je poĉela mrmljati i negodovati. Ĉovjek s bradom stupio je naprijed, pokušavajući napasti ujaka Edwarda, ali je zaboravio da stoji na stolu. Stropoštao se na stol koji je stajao do njegova. Ţena u crvenoj satenskoj haljini je zavriš tala: “Hej! Tvoje je stakleno oko palo u moje varivo.” Okrenula se prema neobrijanome muškarcu ĉetvrtaste vilice: “Harry! Njegovo je stakleno oko palo u moje varivo. UĈINI nešto!” Harry nije bio siguran ţeli li ona da baci jednookog ĉovjeka sa stola ili da joj iz variva izvadi stakleno oko. Uhvatio je bradatog muškarca za ovratnik i hlaĉe i bacio ga na drugu stranu prostorije. Jednooki je ĉovjek sletio na kartaški stol, rasuvši karte i novac po podu. Neki su poĉeli puzati po podu traţeći novac. Kockari su krenuli prema ĉovjeku ĉetvrtaste vilice, gurajući stolove i ljude sa svoga puta. Ubrzo su svi osim engleskoga gospodina u kutu imali proliveno pivo ili varivo i svatko je traţio nekoga kome bi se mogao osvetiti. Poĉeli su padati udarci. Zatim su poĉeli padati vrĉevi s pivom. Na kraju su poĉele padati stolice i svatko je udarao onoga tko mu je bio nadohvat ruke. “Gdje sam stao?” upitao je ujak Edward. Proĉistio je grlo... “Odgovori mu samo topovska paljba I plamen još ljući.” Nitko ga nije slušao. Ugasio sam ĉarobnu svjetiljku i doviknuo Teu koji je sve to promatrao stojeći uz podij: “Teo, uzmi liješ! Trĉimo što brţe do postaje.” Teo je razumio. Uzeo je liješ i stavio ga na rame, dok sam ja zamatao ĉarobnu svjetiljku u plahtu i tutnuo je pod ujakovu ruku. “Vrijeme je za odlazak”, rekao sam. Teo je bacio pogled na pobjesnjelu svjetinu i promrmljao: “Gdje li sam samo pogriješio?” “Teo, DOĐI!” povikao sam. Slijedio nas je kroza straţnja vrata u hladnu i mraĉnu uliĉicu. Ujak Edward bio je malo zbunjen. “Mislio sam da im se sviđamo”, rekao je. “Idemo na ţeljezniĉku postaju, ujaĉe. Na ponoćni vlak.” “Ah, da”, rekao je i uskladio korak s nama. Štakori su nam se sklanjali s puta, ĉak su se i razbojnici iz sjena drţali daleko od nas. Mi smo se pak drţali daleko od glavnih ulica, skliţući se po kaldrmi i gazeći po blatnjavim lokvama. Ipak smo na postaju stigli prije nego što je sat na gradskome zvoniku otkucao jedanaest sati. Kupili smo karte novcem iz liješa, a zatim smo liješ iskoristili kao sjedalo. “Ideš li i ti s nama?” upitao je ujak Edward Tea. “Ne mogu”, rekao je titan. “Ostavio sam svoja krila. Morat ću se vratiti po njih kad se malo smiri stanje u Olujnoj krčmi. Uostalom, moram ostati i naći junaka.” “Vidio si malog Jima veĉeras u predstavi. On je tvoj junak!” suprotstavio se ujak Edward. “Ali to je bio samo mit”, rekao je Teo.

70 “Ne, ne!” povikao je ujak Edward. “Bila je to istinita priĉa.”39 Teo je odmahnuo glavom. “U Rajskome gradu nalazi se hram. Moram se vratiti do njega i pronaći junaka. To je misija koju moram obaviti za svoga rođaka.” “Bio si nam od velike pomoći, mladiću. Ja sam suviše star da okolo nosim taj liješ. Treba nam snaţan mladić poput tebe. Zašto nam se ne pridruţiš?” veselo je upitao. Tada se iz sjene ĉekaonice zaĉuo glas: “Neće vam se pridruţiti kad otkrije da ste se uputili ravno na vješala, g. Slaughter.” 39 Ovo nije tako ĉudno kao što izgleda. Ujak je govorio istinu (za promjenu). Djeĉak koji je stajao na palubi bio je sin admirala na brodu Orient. Brod je tonuo, a admiralov je sin ĉekao dopuštenje svoga oca da napusti brod. No njegov mu ga otac nije mogao dati - bio je mrtav. Tako je djeĉak potonuo zajedno s brodom. Pogledaj u knjigu iz povijesti ako mi ne vjeruješ!

71 ZATVOR U RAJSKOME GRADU Upravo kada si pomislio da ćemo pobjeći s plijenom, uhvatili su nas na ţeljezničkoj postaji. Tko bi to uopće mogao biti? Je li nas slijedio g. Mucklethrift? Ili je moţda njegov sluga primijetio da nedostaje sat na okviru kamina i pogodio da smo ga mi ukrali? Nastavi dalje. Što je od toga dvoga? Ĉovjek je iskoraĉio iz sjene. Bio je to mršavi ĉovjek s mršavim cerekom na mršavom licu. Ujak Edward je skoĉio na noge. “Gradonaĉelnice Tweed, dobri stari prijatelju!” povikao je. “Divno što smo se opet sreli.” Tweed je zapucketao prstima pa se iz mraka ĉekaonice pojavio i narednik Sargeant. Debeli su policajci stajali jedan do drugoga i onemogućavali nam bijeg. Bili smo u klopci kao slonovi u ţivome pijesku. Ako nas ujak Edward ikada kani spasiti iz neke kaše svojim priĉama, sada je bio pravi trenutak za to. “Ovdje nam nikako ne treba policija”, rekao je ujak Edward uza smiješak. “Ne ţelimo da saznaju išta o našemu malog dogovoru, zar ne?” Tweedove su se oĉi suzile. “Nemamo mi nikakav dogovor, Slaughteru.” Narednik Sargeant izgledao je pomalo zbunjeno. “Oprostite, g. gradonaĉelnice, o ĉemu on to govori?” Tweedu je laganje išlo jednako glatko kao i mome ujaku. “Oh, pretvarao sam se da ćemo se naći i podijeliti plijen. Zapravo sam se samo htio osigurati da ga zateknem da djelu. Plijen je u liješu.” “Dogovorili smo se da ćemo ga podijeliti”, obzirno je rekao ujak Edward. “Pretpostavljam da sad i ostalim policajcima moramo dati njihov dio?” Narednik Sargeant iskoĉio je naprijed dok su mu brkovi podrhtavali. “Ţelite podmititi policiju? To pokušavate uĉiniti? Mene se NE moţe potkupiti! Nikad! Nikad!” Ujak Edward slegnuo je ramenima. “Tada uhitite gradonaĉelnika Tweeda. Rekao je da ćemo se naći u Izgubljenoj patki i podijeliti plijen.” “Malo prije otišao sam traţiti tu Izgubljenu patku - i otkrio da takvo mjesto ne postoji”, rekao je gradonaĉelnik. Ujak Edward potvrdno je kimnuo. “I tada ste odluĉili da ćete za nama poslati policiju, ha, gradonaĉelnice Tweed?” Gradonaĉelnik je potvrdno kimnuo. “Nadao sam se da ću vas sam uhititi”, sloţio se. “Ali kada sam otkrio da ste mi lagali, otišao sam naredniku Sargeantu da mi pomogne naći vas.”

72 “Ah! Pa kako je dobri Sargeant znao da idemo ponoćnim vlakom?”, zbunjeno je upitao ujak Edward. “Ja sam mu rekao”, tiho je rekao Teo. “Što?” rekao sam. “Izdao si nas?” Teo je kukavno kimao glavom. “Sjećate se? U uliĉici koja vodi prema Hramu junaka? Rekao sam mu: 'Ionako se ne mogu vratiti ujutro, odlazim ponoćnim vlakom.' Mislio sam da to nije vaţno. Stoga, da, Jime, izdao sam vas. Ţao mi je.” Gradonaĉelnik Tweed poprimio je strog izgled. “Naredniĉe! Zatvorite ih i pozovite suca. Ţelim da ih objese u zoru. Vodite ih!” “Što ćemo s plijenom, gospodine?” upitao je narednik Sargeant. “Ne brinite se zbog toga... Ja ću to srediti”, obećao je lukavi gradonaĉelnik, a oĉi su mu zasjale poput zlata u liješu. “Pobrinite se da ovi kradljivci budu na sigurnome. Traţe se najmanje u deset gradova. Nagrada će biti velika. Pazite da ne pobjegnu.” “Neće, gospodine.” Narednik je kimnuo dvojici policajaca. “Pozornice Drab! Pozornice Dross! Zaveţite zatvorenike.” Policajci su nas brzo zavezali lancima. Teo se gorko nasmijao dok su nas policajci izvodili van. “Navikao sam imati lance.” “Ah, da, ti si dvjesto godina bio u zatvoru, zar ne?” rekao je ujak Edward kad su konji krenuli, a mi se štropoćući uputili cestom prema smrti. “Da, dvjesto godina”, tiho je rekao Teo. “Moţda si ti navikao na lance”, rekao je narednik Sargeant, “ali sigurno nisi navikao na umiranje.” Teo se uspio slabašno nasmiješiti. “Umro sam najmanje sedamdeset tisuća puta”, rekao je. Narednik Sargeant pogledao ga je kao da je lud i odmaknuo se od njega. No ja sam se zainteresirao. Brinulo me samo to kakav je osjećaj kad umireš. Ĉak sam osjetio i neku zavist prema Teu - on je vjeţbao umiranje sedamdeset tisuća puta. A bio je siguran da će opet oţivjeti. Ja nisam bio titan koji ima moć popraviti svoj slomljeni vrat.40 Kola su napokon stala uza straţnji dio zatvora. Još sam posljednji put bacio pogled na slobodan svijet. U daljini se ĉuo zviţduk vlaka. Bili smo tako blizu da se ukrcamo na taj vlak, bogati i slobodni. Tako blizu.41 Sve zajedno bacili su nas u istu ćeliju. Lance su nam ostavili na zglobovima. “Zdravo, prijatelji!” povikao je netko s klupe uza zid. Bio je to slijepi prosjak. “Drago mi je što vas opet vidim!” “Mislio sam da nas uopće ne vidite”, rekao sam. “Ha! Nisi ni na trenutak povjerovao da sam slijep, zar ne?” “Pa i nisam”, rekao sam. “Ja jesam”, rekao je Teo. Prosjak je rekao: “Narednik Sargeant prošao je uz mene i ispustio novĉić na tlo. Naravno da sam posegnuo za njime i uzeo ga. 'Oho-ho!' povikao je. 'Ti si jednako slijep prosjak kao i ja!' Uhitio me je i bacio ovamo. Pretpostavljam da će me išibati i istjerati iz grada. Uvijek postoji neki drugi dan i neki drugi grad. A što je s vama?” 40 Da, TI znaš da će Teo, kad umre, poslati zelenu iskru. Furija će je ugledati, pronaći ga i zauvijek uništiti. Teo je to znao. Ja nisam. Kad ideš na stratište, tada nisi jako ljubazan prema ljudima koji te okruţuju. U tim policijskim kolima osjećao sam mrţnju prema svima. 41 Da. U redu. Zalio sam samoga sebe. Lako je tebi, ti samo sjediš tamo i ĉekaš da dobijem ono što sam zasluţio. No kladim se da će ti biti JAKO ŢAO samoga sebe kada dođe tvoje vrijeme. Samo ĉekaj i vidjet ćeš.

73 “Pljaĉka”, rekao je Teo. “Ohhh! Ništa veliko, nadam se?” “Kuća g. Mucklethrifta”, rekao sam. Prosjak je razjapio usta. “Oh, u tom sluĉaju nemate NIKAKVE šanse. Stari će Mucklethrift zahtijevati da vas objese. Znate, trebali ste opljaĉkati nekoga siromašnog poput mene. To nije nikakav problem. Ali kada vas uhvate da pljaĉkate BOGATE... Bogati samo ţele osvetu. Ţele da posluţite kao primjer. Ţao mi je, momci. Gotovi ste. Vjerojatno će još veĉeras izvući suca iz kreveta kako bi vas već sutra ujutro objesili.” Ujak Edward hladno je zurio u prosjaka. “Šuti, ĉovjeĉe. Misli na malog Jima. Stari lupeţ kao ja zasluţuje umrijeti. Ali Jim je neduţan - ĉinio je samo ono što sam mu ja rekao. I ĉinio je to samo da preţivi. On ne zasluţuje smrt.” Prosjak je pogledao svoje prljave noge. “Ţao mi je, nisam na to mislio”, mrmljao je. “Ne toliko kao meni”, uzdahnuo je ujak Edward. Pogledao me je i prvi put u svome ţivotu nije glumio. “Oprosti, Jime. Da mi kaţu da će tebe poštedjeti ako mene objese, bio bih posve zadovoljan s time.” “Moţda postoji naĉin da svi budemo zadovoljni”, veselo je rekao Teo. “Postoji jedan naĉin.” Okrenuli smo se i pogledali ga. “Smislio si neki naĉin? Imaš neki plan?” upitao sam. “Ne. Naĉin POSTOJI... samo ne znam koji je.” “Hvala, Teo”, rekao sam. “Jako si me utješio.” U bravi je škljocnuo kljuĉ i tamniĉar je provirio u ćeliju. “Sudac vas ĉeka”, rekao je.

74 SUDNICA U RAJSKOME GRADU Da, ovo je još jedna napeta situacija. “Kako će se Jim izvući iz ovoga?” pitaš se. Kao što je Teo rekao, POSTOJI način, samo ga u određeno vrijeme ne vidimo. Lako je kad se radi o prošlosti. Ovdje nam treba pisac koji će riješiti problem. U to vrijeme nisam bio pisac. Bio sam samo mali uplašeni dječak. Sudac je imao veoma bijelu kosu i veoma crveno lice. Izgledao je ljutito. To nije bio dobar znak. “Ovaj sud zasjeda”, brzo je rekao. “Sudit ću vam ja, sudac Jasper Coot.” Nekoliko je ljudi dolutalo s ulice da pogleda ovu kasnu veĉernju predstavu. Mi smo izveli toliko predstava, ali ovo će nam biti najvaţnija. U dnu sudnice nalazila se galerija za publiku. Vrata su se otvorila i ugledao sam crvenokosu djevojku koja je ušla na prstima drţeći za ruku bradata ĉovjeka koji je imao nalivpero. Glas o našem suđenju brzo se proširio klizavim ulicama. January Storm došla je gledati kako umirem. Nadam se da će je to usrećiti. No ona nije izgledala sretno. Nije ni engleski gospodin. Sjela je tamo lica blijeda poput magle Rajskoga grada i stiskala prljav rupĉić uz usta. Njezine tamne oĉi pratile su svaki lik koji je glumio u veĉerašnjoj drami. Rekli smo svoja imena. Sudac se namrgodio kada je Teo rekao: “Titan Prometej.” Nakon toga poĉeo je brzo govoriti plaĉljivim glasom. “Veĉeras sam bio na prekrasnoj zabavi svoga dragog prijatelja Georgea Mucklethrifta. Ne samo da je moj siroti prijatelj okrutno opljaĉkan i lišen svoga teško zarađenog bogatstva, već su me i odvukli s te zabave da sudim vama razbojnicima. Tada sam otkrio da mi u novĉaniku nedostaje novac. Nisam nimalo sretan”, rekao je. Znao sam da sam ga već prije negdje vidio. On je bio gost g. Mucklethrifta i glasno je pljeskao nakon što smo odigrali Ujaka. Sudac je udario svojim drvenim ĉekićem po stolu, popio malo vode i nastavio: “U staroj je Grĉkoj bio sudac imenom Drakon...” “Poznajem ga”, rekao je Teo kimajući glavom. Sudac je namršteno pogledao ritana. “Mladiću, ne rugaj se ovome sudu. Kaznit ću te tako da ćeš poţeljeti da me nikad nisi vidio. Dakle, gdje sam stao?” “Drakon”, podsjetio ga je narednik Sargeant, okrenuvši svoje blijede oĉi boje ogrozda prema sucu Jasperu Cootu.

75 “Ah, da, Drakon. Taj je Drakon rekao da kriminalce treba kaţnjavati smaknućem. No krađu je smatrao tako teškim zloĉinom da je ţelio smisliti kaznu GORU od smaknuća."!42 Sudac je mahao svojim drvenim ĉekićem prema nama i govorio: “Znam kako se Drakon osjećao. Najgore što mogu odrediti za vas trojicu jest da vas objese u zoru ispred sudnice, tako da dobri građani Rajskoga grada mogu vidjeti što se događa s nitkovima poput vas. Odvedite ih, narednice Sargeant, i neka stratište bude spremno toĉno u osam sati.” Policajac je ustao i tiho rekao: “Oprostite, suĉe Coot, ali ja to ne mogu uĉiniti.” “Ne moţete? Ne moţete? Morate poslušati nalog suca ili ćete visjeti zajedno s ovim nitkovima. Zašto ih ne moţete odvesti i objesiti?” zahtijevao je odgovor gnjevni sudac. “Zato, ĉasni suĉe, što im još nije suđeno”, podsjetio ga je narednik Sargeant. Sudac je lupio ĉekićem po stolu i rekao: “Oh, dobro. Meni se to ĉini gubljenjem vremena, ali nastavimo s time što brţe.” Okrenuo se prema nama s izrazom gađenja. “Optuţeni ste da ste opljaĉkali kuću g. Muckle-thrifta - osjećate li se krivima?” “Nisam kriv”, rekao je Teo. Sudac je pogledao u strop. “Slušaj, mladiću, ako izjaviš da nisi kriv, tada moramo saslušati tvoj sluĉaj, dovesti svjedoke, prikupiti dokaze - a za sve to treba vremena. A zatim ćemo te ionako objesiti ujutro. Za sve nas bit će lakše ako izjaviš da se osjećaš krivim, razumiješ?” “Da, ĉasni suĉe.” “Misliš reći da se osjećaš krivim?” “Ne osjećam”, rekao je Teo. Sudac je cijelu minutu zurio u njega. Teo mu je mimo uzvraćao pogled. Sudac se okrenuo prema meni. “Dakle, sinko, osjećaš li se ti krivim?” “Ne osjećam”, rekao sam. Iz dna sudnice zaĉuo se lagani cerek January Storm. Sudac je ljutito lupao svojim ĉekićem. “Tišina u sudnici! Ako se to još jednom ponovi, sve ću vas izbaciti van.” Okrenuo se prema ujaku Edwardu. “Sigurno ćete i vi reći da NISTE krivi?” Ujak Edward je stojeći na mjestu za optuţene izgledao kao plemić - visoko je podignuo glavu i izbacio bradu. “Mogao bih vam uštedjeti mnogo vremena, ĉasni suĉe.” “Mogli biste?” “Mogao bih izjavit da sam kriv”, rekao je. Sudac se nagnuo naprijed. “Ipak ću morati saslušati sve dokaze protiv vaših prijatelja”, rekao je. “Nećete mi uštedjeti puno vremena.” “Mislio sam na nešto drugo”, rekao je ujak Edward veselim glasom kao da razgovara sa starim prijateljem. “Vi pustite ova dva mlaca, ja ću izjaviti da sam kriv, a vi me osudite na... kaznu i tada svi moţemo otići u krevet.” Sudac se zavalio na naslon stolice, napola zatvorivši oĉi dok je razmišljao o ujakovu prijedlogu. “Zašto bih pustio dva kriminalca na ulice Rajskoga grada? Moj je posao da oĉistim ulice od gamadi poput njih.” “Pa,” mirno je nastavio ujak Edward, “mogli biste ih osloboditi i izagnati iz Rajskoga grada. Istjerati ih. Ako se opet vrate u razdoblju od pet godina, tada ih objesite.” Sudac je s poštovanjem gledao u ujaka. “To je dobar prijedlog, starce. Trebao bi biti odvjetnik!” “I bio sam”, rekao je ujak Edward. “Zato i jesam sada tako dobar lopov.”43 42 Ovo zvuĉi priliĉno glupo, ali je istina. Drakon je stvarno ţivio u staroj Ateni i bio je najokrutniji sudac na Zemlji - okrutniji i od suca Jaspera Coota, vidjet ćeš.

76 “I mislite da bih trebao pustiti ovu dvojicu?” “Morate”, rekao je ujak Edward. “Teo nije znao ništa o planu za pljaĉkanje kuće dobroga g. Mucklethrifta. On je samo jedan siroti mladić kojega smo sreli u Olujnoj krčmi. Izgledao mi je dovoljno snaţan za nošenje plijena pa sam ga pozvao da mi se pridruţi. No nećete naći ni novĉića od plijena u njegovim dţepovima. On nije imao pojma da sudjeluje u pljaĉki.” Sudac je kimnuo glavom. Udario je ĉekićem po stolu i naredio: “Narednice, oslobodite zatvorenika Prometeja Titana.” Pozornik Drab (ili je to bio pozornik Dross) otkljuĉao je lance i Teo je sišao s uzvišenja. Uputio se prema dnu sudnice gdje se January vrpoljila da mu napravi mjesta. Sudac je uperio svoje crvenilom uokvirene oĉi prema meni. “Ovaj djeĉak jest sudjelovao u pljaĉki. Poznati ste u cijeloj zemlji po svojoj predstavi. Ovaj ovdje Jim pretraţuje kuću prije pljaĉke. Zatim, dok vi zabavljate vlasnika kuće, on krade vrijedne stvari. Nemojte mi reći da je i mali Jim neduţan!” Moj je ujak stavio ruku na moje rame. “Jim je kriv”, rekao je. January je tiho kriknula. “Hvala ti, ujaĉe”, promrmljao sam. Ujak Edward se nekako od suĉeva prijatelja pretvorio u glumca na pozornici. Poznavao sam te znakove - naĉin na koji se drţao, naĉin na koji je upotrebljavao svoj glas. Ujak Edward spremao se izvesti posljednju veliĉanstvenu predstavu svoga ţivota da bi spasio ţivot. Ali ne svoj - znao je da je za to prekasno. Spašavao je moj ţivot. “Suĉe Coot”, rekao je. Glas mu je bio njeţan, ali je ipak odzvanjao zidovima sudnice obloţenim hrastovinom. Vladao je takav tajac da bi se moglo ĉuti iglu kako pada.44 “Jim je kriv. Ne oĉekujem od vas da promijenite zakone Rajskoga grada kako biste ga oslobodili da opet nastavi krasti. Traţim od vas samo da iskoristite svoj najuzvišeniji ljudski osjećaj... milosrđe. Jer kada koristimo svoje milosrđe, ono pada s neba poput kiše.” “Ĉuo sam to već negdje”, sloţio se sudac. “Malog sam Jima našao u sirotištu. Bezopasno i bespomoćno dijete bez majke u smrtnoj opasnosti.” “Smrtnoj opasnosti?” “Izgladnjivali su ga, tukli i tjerali da radi za tkalaĉkim stanom do iznemoglosti”, rekao je ujak Edward. “Tomu i sluţe djeca bez domova; tako Mucklethrift zarađuje svoje bogatstvo - u njegovim tvor nicama rade takva djeca”, suprotstavio se sudac. Na obrazima ujaka Edwarda pojavile su se crvene mrlje od gnjeva. Ţelio je povikati: “Onda je Mucklethrift ĉudovište!” ali je progutao svoj gnjev i nastavio. “Ovo siroto dijete”, rekao je tapšajući me po ramenu, “suoĉilo se s neĉim gorim od smrti u toj tkaonici. Iz sirotišta ga je odveo pokvareni kriminalac imenom Edward Slaughter. To se dijete suoĉilo sa smrću na vješalima.” “To je svakako gore”, sloţio se sudac. 43 Tada sam prvi put ĉuo da je ujak Edward bio odvjetnik. Nikad nisam saznao je li to stvarno bila istina ili je ujak to samo izmislio. No imao je pravo - najnepoštenija osoba u Rajskome gradu vjerojatno je bio sudac Jasper Coot, a ne ujak Edward. 44 Tako se samo kaţe. Mislim reći, naravno da nisam ĉuo iglu kako pada. Moţda sam pogriješio - moţda uopće ne moţeš ĉuti iglu kako pada. Ili to moţda znaĉi da nitko nije stvarno ispustio iglu u toj sudnici. Pretpostavljam da to nikad neću znati. Ne namjeravam se vratiti natrag u sudnicu i poĉeti ispuštati igle ne bih li otkrio ĉuju li se kad padnu. Oprosti, nastavi s ĉitanjem.

77 “Mali je Jim kao onaj djeĉak koji je stajao na gorućoj palubi. Jim je molio da ga oslobodim njegovih duţnosti”, rekao je ujak Edward dok mu se glas slamao zbog ove bolne priĉe. “Svake je noći zaspao plaĉući. Svake je noći preklinjao: 'Ujaĉe Edward, ujaĉe Edward, mogu li sada prestati?”' “Jesam ii?” upitao sam. Ujak Edward me jaĉe stisnuo za rame, tako da me je zaboljelo. To mi je bio znak da ušutim. Zatim je podignuo glas i svoju drugu ruku prema lusteru sa svijećama, kao da je on djeĉak koji preklinje. Tekst je ukrao iz jedne pjesme - dakle, bila je to njegova posljednja krađa - i zaplakao djetinjim glasom: “Reci, ujače, reci Je li gotov moj zadatak? Govori, ujače! Još je jednom povikao, Mogu li otići sada?” Netko je od gledatelja u galeriji zajecao. January je snaţno puhnula u svoj rupĉić. Sudac je zašmrcao. “Odbili ste molbu ovoga jadnog djeteta?” upitao je sudac. “Jesam. Zato ja zasluţujem dva puta umrijeti, a djeĉak zasluţuje ţivjeti”, objasnio je ujak Edward. Sudac je obrisao suzu s oka. “Narednice, odvedite ovoga ĉovjeka. Objesite ga ujutro.” “Da, suĉe Coot. A što je s djeĉakom?” “Oslobodite ga. Pošaljite ga natrag u njegovo sirotište sutrašnjim vlakom u deset sati.” Pozornik Dross (ili je to moţda bio pozornik Drab) otkljuĉao je moje lance. Kada je sudac ustao i otišao, u sudnici je nastala graja. No jedan je glas vrištao glasnije od ostalih. Vrištao je: “Ne! Molim vas, ne!” To je bio moj kukavni glas.

78 RAJSKI GRAD, JUTRO SMAKNUĆA Dakle, tako se to dogodilo. Zato mogu i ispričati ovu priču. Ujak Edward odlazio je na vješala, a mene su pustili da ţivim. Teo je bio slobodan i mogao je pobjeći. Kraj priče - sretan kraj za mene. Nesretan za moga ujaka. No ţivot nikad nije tako jednostavan. Ako si namjeravao zatvoriti ovu knjigu, tada ugasi svjetlo i spavaj. Ali, upozoravam te, propustit ćeš nekoliko obrata u mojoj priči.., Furija je letjela iznad Zemlje mašući svojim golemim krilima kako bi ubrzala vrijeme. Ispod sebe vidjela je zrake modrog svjetla koje su ispuštale ljudske duše napuštajući svoja tijela. S vremena na vrijeme, tijekom ratova, taj bi kutak Zemlje preplavilo modro svjetlo. Osvetnica je zatresla glavom na svome iskrivljenom vratu - zašto su ti jadni ljudi toliko glupi? Pandora im je donijela dovoljno pošasti i bolesti da pomru milijuni. Zašto ţele pomoći osvetoljubivim bogovima međusobnim ubijanjem? Furija nikad neće razumjeti te male bezdlake ţivotinje. Vrijeme je ubrzalo i Zemlja je poprimila sme-đesivu boju, ĉak i na osunĉanoj strani. Sada joj je bilo teško vidjeti neke dijelove Zemlje. Veliki su se gradovi gušili u dimnim pokrivaĉima. Tvorniĉki su dimnjaci rigali smrdljive oblake u zrak, skrivajući prljave kućerke na prljavim ulicama. No dim nije skrivao modre iskre smrti. A ovi su gradovi sjali modrim svjetlom jednako kao i bojna polja: strojevi su se rušili na radnike i tada bi smrdljiva i prljava voda dokonĉala djecu. Dim je pougljenio djeĉja pluća. Zbog praznih tanjura i još praznijih ţeludaca, najslabiji i najiscrpljeniji kašljucali su u jarcima uz cestu kao svijeće koje se gase. Još jedna modra iskra ovdje i još stotinu tamo. Jedan je grad bio prljaviji i mutniji od svih ostalih. Furija je pokušala zaĉepiti nozdrve dok se spuštala kroz ĉađavi zrak da vidi kakav se to jad i bijeda nalaze ispod dimnog pokrivaĉa. U srcu ovoga kaljavoga grada stajao je jedan poseban ĉađavi dimnjak koji je više od ostalih gušio zrak i iz ĉije je tvornice izlazilo više modroga svjetla. No Furiji se grad ĉinio “u redu”. Ako je ovaj grad bio stvorenje, onda je to sigurno stvorenje koje će ti zaĉas rastrgati jetru. Da, bio je to grad opak i ruţan poput pauka, okrutan i prepreden poput maĉke - ali njoj se ĉinio “u redu”. Furija je sletjela na luk iznad tvorniĉkog ulaza i promatrala kako iz zgrade iznose još jedno beţivotno tijelo zamotano u otrcanu deku. Na luku su bili naslikani ĉudni znakovi. Furija ih nije mogla odgonetnuti. Da je znala njihovo znaĉenje, proĉitala bi “Mucklethriftovi strojevi”.

79 Mala djevojĉica sa ţigicama stajala je u kutu i zadrhtala ugledavši odvratnu ptiĉurinu. Uzela je grumen blata iz jarka i bacila ga na pticu. Finija je okrenula svoj iskrivljeni vrat i uperila svoje okrutne oĉi u nju. Gotovo je mogla vidjeti treperavo modro svjetlo koje samo što se nije vi-nulo u nebo. “Ubrzo ćeš umrijeti”, zakriještala je. Raširila je svoja ĉudovišna krila i polako zamahala. “Ako su ljudi ovo uĉinili s Prometejevim darom, tada on i zasluţuje svoju sudbinu”, pomislila je ptica. Uzdignula se iznad ĉađavog zraka krenuvši u potragu. Nije ni znala koliko je bila blizu. Niti je vidjela krilatoga konja koji je letio visoko iznad nje. Zeus je jahao na ĉarobnom stvorenju i povukao uzde. “Stani, Pegaze. Ne ţelimo da nas Furija opazi. Ako nas ugleda, slijedit će nas cijelim putem do rođaka Tea.” Bog je okrenuo ţivotinju i odletio prema tamnoj strani Mjeseca da se nakratko sakrije. Zato Zeus nije vidio smaknuće. Ţelio bih da ga ni ja nisam vidio. Stratište je bilo visoko, ali sam ga ţarko ţelio vidjeti. Stao sam na liješ koji smo donijeli iz Olujne krčme, ali ni to nije bilo dovoljno. Bilo je previše ljudi ispred drvenog uzvišenja. “Ujak Edward je uvijek volio visoke pozornice i mnoštvo gledatelja”, tuţno sam pomislio. Zaglavio sam iza debelog tijela g. Georgea Mucklethrifta. Stajao je zajedno sa svojim prijateljima, sucem Cootom i gradonaĉelnikom Tweedom. Za njih je ovo vješanje bio dobar poĉetak dana. Svjetina se ponašala kao da je na zabavi. Na jutarnjoj zabavi. Došli su gledati kako umire ĉovjek, a zatim će otići svojim kućama na kavu. S moje lijeve strane tiho je stajala January Storm. Tamo je stajao i engleski gospodin, gladeći svoju bradu. “Već je davno trebalo proći vrijeme javnih vješanja”, rekao je. “Ako ĉovjek mora umrijeti, tada ga pusti da umre dostojanstveno i u miru.” Trojica velikaša Rajskoga grada veselo su ĉavrljala. “Velik dan za Rajski grad”, rekao je g. Mucklethrift zadovoljno se smijuljeći. “Napravili ste veliko djelo, gradonaĉelnice Tweed, uhitivši tog lupeţa Edwarda Slaughtera. Traţe ga u cijeloj zemlji, a ipak je svuda uspio izmaknuti ruci pravde.” “Znao sam da je lupeţ ĉim sam ga ugledao”, hvalisao se Tweed. “Ima jedna stara uzreĉica: 'Daj ĉovjeku dovoljno dug konopac i on će se sam objesiti'. Stoga sam mu dao dovoljno vremena da izvrši svoj plan.” G. Mucklethrift se nasmijao: “Ali on se neće sam objesiti, zar ne? Objesit će ga narednik Sargeant! Ha! Ha!” Mršavko se cerekao. Pogledao je suca bijele kose. “Bilo bi dobro kada bi sva trojica visjela jedan uz drugoga”, uzdahnuo je. Sudac je odmahnuo glavom. “Onaj je mladić lijepo stvorenje. Ljudi ne vole gledati umiranje ljepote. Svjetina bi se mogla okrenuti protiv nas.” “A to ne bismo htjeli”, rekao je g. Mucklethrift uozbiljivši se. “Ĉuo sam što su sinoć uĉinili u Olujnoj krčmi. Moramo paziti da budu zadovoljni pa im zato dajemo vješanje - ali nikako ne ţelimo da se razgnjeve, ne, ne.” “Zato sam i oslobodio djeĉaka”, nastavio je sudac. “Svjetina bi osjećala saţaljenje da njegovo slabašno tijelo visi ondje. Imaju mekana srca kada su u pitanju djeca.” “Ĉak i za vraţje male kradljivce poput njega?” podrugljivo je rekao Mucklethrift. “Vjeruj mi, George”, rekao je sudac. “Djeĉak bi bio prelagan da se objesi.” “Nije kao Slaughter, ha? Debeo je kao svinja”, rekao je gradonaĉelnik Mršavko. “Uostalom, vratili su ti tvoje dragocjenosti, zar ne?” rekao je sudac.

80 G. Mucklethrift je progunđao: “Samo polovicu - ostalo su sakrili ili potrošili.” Gradonaĉelnik Mršavko strugao je svojim mršavim nogama. Znao sam gdje je nestao preostali plijen. No nije me briga ako prijatelj pljaĉka prijatelja. Magla se malo podigla pa se vidio izlazak sunca koje je sliĉilo na grimiznu kuglu iznad rijeke. Nebo je bilo natopljeno mutnim crvenim svjetlom. Izgledalo je kao da je natopljeno krvlju svih ljudi koji su umrli u ovom okrutnom gradu. Svjetina je iznenada utihnula. Dogodile su se dvije stvari. Gradski je sat poĉeo otkucavati vrijeme za smrt. Ding-dong. I otvorila su se zatvorska vrata. Ding-dong, ding-dong. Svaki je udarac otkucavao još jednu sekundu ljudskoga ţivota. Penjao se stubama polako i spuštene glave. Ruke su mu bile zavezane na leđima. Ding-dong, ding-dong. Zaustavio se. Glava mu je i dalje bila spuštena, ali je podigao oĉi i gledao ravno u moje. Ding-dong, ding-dong. Jedno je oko polako zatvorio, namignuvši, što smo vidjeli samo January i ja. Donnnggg! Otkucao je prvi udarac posljednjih trenutaka njegova ţivota. Donnnggg! Malo je podignuo glavu pa se vidjelo kako su mu zasjale oĉi s našminkanog lica. Donnnggg! Izvadio je komad papira i poĉeo ĉitati... Donnnggg! “Ovo je daleko najbolja stvar koju sam ikad uĉinio”, rekao je. Donnnggg! Narednik Sargeant mu je oko vrata namaknuo omĉu. Donnnggg! “Ovaj odmor na koji krećem puno je bolji od onoga što sam mogao zamisliti”, zakljuĉio je osuđeni ĉovjek. Gospodin pisac je promrmljao: “Dobro reĉeno.” Donnnggg! Narednik Sargeant je na njegovu glavu stavio bijelu kukuljicu. Donnnggg! Posljednji otkucaj sa zvonika odjeknuo je zlokobno. Narednik Sargeant koraknuo je unatrag i povukao ruĉicu. Pod se na stratištu otvorio i debeli je lik propao kroz njega. Svjetina je ţalosno uzdahnula. Ja sam oĉekivao da će se veseliti. No one su ih plemenite rijeĉi ušutkale i natjerale na razmišljanje.45 Osjećali su se malo posramljeno. January je tiho jeknula, a engleski je gospodin tiho zastenjao. Samo su trojica velikaša Rajskoga grada izgledala sretno. “Što bi bila ta daleko najbolja stvar?” u pitao je g. Mucklethrift. “Ne znam”, slegnuo je ramenima gradonaĉelnik Mršavko. “No zvuĉalo je nekako lijepo.” “Nema niĉega 'lijepog' u vješanju zbog krađe”, prigovorio je sudac Coot. “Daleko najbolji odmor?” predloţio je g. Mucklethrift ĉeškajući glavu. 45 Ako misliš da si već prije ĉuo ove rijeĉi, moţda i jesi. Gospodin pisac ih je iskoristio na kraju svoje poznate knjige koju je napisao 1859., godinu dana nakon vješanja. No rijeĉi su prvi put izgovorene u stvarnome ţivotu, ovdje na stratištu u Rajskome gradu. Ne smeta mi što ih je gospodin pisac iskoristio, naravno. Napokon, izvukao ih je iz govora obješenog ĉovjeka, nije li tako?

81 “Svi ćemo noćas imati bolji odmor, znajući da više nema toga debelog lupeţa”, prezirno je rekao sudac. Mucklethrift je obojicu lupnuo po leđima. “I svi ćemo sada više uţivati u doruĉku, prijatelji moji. Dođite u moju kuću i pridruţite mi se”, rekao je vodeći ih kroz prorijeđenu gomilu. Otišli su ne osvrnuvši se na stratiš te. Ali nas troje smo ostali; mi smo imali još posla. Uzeli smo liješ - January i ja za jedan kraj, a gospodin pisac za drugi. Dva policajca polagala su beţivotno tijelo na hladnu kaldrmu iza stratišta. Stratište je bacalo jednu od onih sjena Rajskoga grada koje su bile crnje od boĉice s tintom. Izvukli smo liješ iz sjene, ali se ĉinilo kao da je na njemu još ostalo nešto tame. Pritisnuo sam gumb da se otvori poklopac. Ništa se nije dogodilo. Udario sam po gumbu i poklopac se otvorio. Stvarno bih trebao popraviti taj gumb jednoga dana. Iz liješa se nije podignuo kostur imenom Kosturko. Ostavili smo ga uz podij u Olujnoj krčmi. “Moţete li nam pomoći da stavimo ujaka u liješ?” upitao sam pozornika Draba. Pogledali su jedan drugoga. “Trebali bismo ga pokopati unutar zatvorskih zidina”, rekao je pozornik Dross. “Jeste li već iskopali grob?” upitao sam. “Nismo imali vremena. Cijelu smo noć podizali stratište”, ţalio se pozornik Drab. “Dakle,” rekao je engleski gospodin, “sigurno ne ţelite sada kopati smrznutu glinu, zar ne?” “Pa... ne...” “Zato pustite da se mi pobrinemo za tijelo. Mi ćemo ga pokopati kako treba.” “Pretpostavljam…” “Tako će djeĉak moći svakoga dana s cvijećem posjećivati grob”, rekao je engleski gospodin. “On mora otputovati vlakom u deset sati”, podsjetio nas je pozornik Dross. “Ja ću nositi cvijeće umjesto tebe, siroti Jime”, ponudila se January. “Nemoj plakati.” “Ne plaĉem.” “Pa, trebao bi... Upravo si vidio kako su objesili tvoga dragog starog ujaka!” srdito je odrezala. “Oh, da! Buhuu! Oh, jadni stari ujak! Ahhh!” “Da, dobro, dobro!” rekao je pozornik Dross. “Slušaj, lijepo ćemo i udobno staviti tvog ujaka u liješ... samo prestani cviljeti.” Prestao sam. “A vi se pobrinite da ga pokopaju kako treba”, rekao je pozornik Dross engleskom gospodinu. “Hoću.” Pozornik Drab me je potapšao po glavi i otišao. “Vrijeme je za doruĉak”, rekao je pozornik Dross. “I zasluţili smo ga nakon ovako dobro obavljena posla”, sloţio se pozornik Drab. Gospodin pisac, January i ja jedva smo podignuli teški liješ. No kada smo krenuli, uhvatili smo ritam i teturali ulicama preplavljenim crvenilom - crvenilom sliĉnim krvi iz svjeţe rastrgane jetre - prema Olujnoj krčmi. Liješ smo paţljivo poloţili na podij. Pritisnuo sam gumb. Ništa se nije dogodilo. Tada je pred zastor koraknuo trbušasti lik. Bio je odjeven u zeleni kaput, a na licu mu je bio namrgođen izraz. Podignuo je ĉizmu i udario gumb. Poklopac se otvorio. Lik u zelenom kaputu kleknuo je uz liješ. “Teo, moj djeĉaĉe? Kako se osjećaš?” Leš je otvorio oĉi i zastenjao: “Boli me grlo”, promuklo je rekao i ukoĉeno sjeo. Zatim se pomalo drhtavo osovio na noge.

82 Ujak Edward je iz dţepa svoga zelenog kaputa izvadio rupĉić i obrisao ĉelo. “Teo, dugujem ti ţivot. Bogu hvala što si ţiv.” Tada su se Teo i ujak Edward zagrlili. Ja sam zagrlio January Storm. Engleski gospodin je sve samo promatrao smješkajući se.

83 OLUJNA KRĈMA, NOĆ PRIJE SMAKNUĆA Dogodilo se nešto strašno. Dok sam ovo pisao, pomiješao sam papire i nisam na pravo mjesto stavio ovo poglavlje. Oh, Boţe. Slušaj, vratimo se malo natrag na suđenje. Bili smo u sudnici. Ujak Edward osuđen je na vješanje, a ja sam povikao: “Ne, molim vas, ne!” Sjećaš li se? Nakon suđenja dogodilo se ovo. Ovo će ti razjasniti prethodno poglavlje. Oprosti zbog ovoga. Nadam se da ti nisam pokvario uţitak. Nastojat ću to više ne činiti. Rekli su mi da sam se onesvijestio. Rekli su da me Teo podignuo i odnio u Olujnu krčmu. Sjećam se samo da sam se probudio na podiju. Glava mi je bila naslonjena na ĉarobnu svjetiljku prekrivenu bijelom plahtom. Teo me je pokrio svojim krilima kako bi mi bilo toplo. Otvorio sam oĉi. Prostorija nije bila onakva kao kada smo otišli iz nje. Jedva da je bio koji cijeli stol ili stolica. Engleski gospodin, Teo i January sjedili su jedan do drugoga na liješu, poput tri pokisle vrane na krovu. Liješ je sada bio gotovo prazan. Policija je uzela plijen i izvadila slomljenog kostura Kosturka koji je izgledao priliĉno jadno. January više nije sliĉila na sebe. Oĉi su joj bile crvene od plaĉa, a nos od šmrcanja. “Jesi li dobro, Jime?” upitala je. “Nisam”, rekao sam. “Ujak Edward će umrijeti, a mene će istjerati iz Rajskoga grada. Nemam kamo otići. Ako me pošalju natrag u sirotište, pobjeći ću.” “Umrijet ćeš od gladi”, rekao je engleski gospodin. “Nije me briga”, rekao sam. Ĉini mi se da sam zvuĉao jednako sumorno kao i sirena za maglu na rijeci. “Htio bih da me objese zajedno s ujakom Edwardom. Barem bih brzo skonĉao.” “Ne”, rekao je Teo. “To je moja greška. Da nisam traţio taj Hram junaka, ne bih izbrbljao naredniku gdje nas moţe naći. Bili bismo na vlaku i stotinama kilometara daleko od ovoga grada.” Uzdahnuo sam. “Ujak Edward dao je svoj ţivot da spasi moj”, rekao sam. “Uvijek sam mislio da ga nije briga. Nikad nisam pomislio da moţe biti tako...” “Plemenit”, rekao je engleski gospodin, izriĉući jednu od onih lijepih rijeĉi koje koriste pisci. “Plemenit”, sloţio sam se i sjeo. “Junak”, rekla je January. “Što?” iznenada je upitao Teo. “Junak”, ponovila je. “Onda ga moram spasiti”, rekao je Teo. “Moram ga pokazati Zeusu.” “Kome?” upitao je engleski gospodin.

84 “Mome... rođaku”, rekao je Teo. Meni je ispriĉao velik dio svoje priĉe, ali nije ţelio gubiti vrijeme priĉajući je njima. “Ne moţeš ga spasiti”, rekla je January. “Još nikad nitko nije pobjegao iz zatvora Rajskoga grada.” Teo je ustao iz liješa. “To je bila moja greška”, ponovio je. “Umjesto njega, trebali bi objesiti mene.” “Ali, tada bi TI bio mrtav”, rekla je January. “Što je u tome dobro?” “A što ako preţivim?” upitao je Teo. Znao sam na što misli, ali je engleski gospodin odmahnuo glavom. “Nemoguće.” “Nije”, rekla je January skoĉivši na noge. “Ĉula sam nešto o tome. POSTOJI naĉin da ne umreš vješanjem.” Gledali smo je dok je skakala po liješu. Pokretima je oponašala stavljanje konopca oko vrata. “Konopac ti stisne grlo tako da se udaviš”, rekla je. “No ĉula sam neke priĉe onih koji su u grlo stavili jaku metalnu cijev. Ona ih je spasila. Njihovi su prijatelji zatim uzeli njihova tijela za pokop, izvadili im cijev i probudili ih.” “Tako je!” uskliknuo je engleski gospodin. “Mislim da su to radili i engleski drumski razbojnici prije stotinu godina. Uspijevalo im je.” “Dakle, samo moramo prokrijumĉariti komad cijevi za g. Slaughtera”, rekla je January. Odmahnuo sam glavom. “Kladim se da su ti drumski razbojnici bili snaţni mladići. Ujak Edward je star i debeo. Propadanje kroz otvor će ga usmrtiti.” Teo je potvrdno kimnuo. “Upravo nam zato i treba mladić umjesto njega.” “Ja to ne mogu uĉiniti”, uzdahnuo sam. “Volio bih, ali ne bi upalilo.” “Eto, zato to moram uĉiniti ja”, gorljivo je rekao Teo. January Storm odmahnula je glavom. “Oprosti, ali ja ne znam kako ti moţeš zauzeti mjesto debelog starca.” “Ja znam!” povikao je Teo. “Sjeti se, Jime. U kući g. Mucklethrifta ujak Edward je rekao: 'Moram izgledati kao sablastan debeo starac.' I ja sam mu rekao da on i jest sablastan debeo starac. No on je našminkao lice...” “Šminka”, rekao sam. “Da... i puder po kosi. Dakle, ja bih to mogao uĉiniti”, rekao je Teo. “Ne moţeš samo tako skoĉiti na stratište, maknuti g. Slaughtera i zauzeti njegovo mjesto”, suprotstavila se January. “Ha!” uskliknuo je engleski gospodin. “Imam rješenje. Sliĉno je zapletu iz knjige. Tea ćemo obući u odijelo g. Slaughtera, a zatim ćemo ga posjetiti u zatvoru. Reći ćemo straţarima da je Teo njegov brat blizanac.” Potvrdno sam kimnuo. “A kada budemo izlazili, u zatvoru će ostati Teo - s metalnom cijevi u grlu - dok će ujak Edward otići zajedno s nama.” “Savršeno”, rekao je engleski gospodin. “I to će biti savršen kraj za priĉu koju pišem ovoga mjeseca - zove se Priča o dva grada.” “Teo će na stratištu morati odrţati govor”, rekla je January. “Tako se uvijek radi.” “I što govore?” zabrinuto je upitao Teo. “Oh, napisat ću ti nešto”, ponudio se engleski gospodin. “To je moj posao.”

85 “Obuci rezervnu odjeću ujaka Edwarda”, rekao sam Teu pokazujući na ujakovu torbu sa strane podija. Ošamućenost je nestala i sada sam osjećao kako mi krv vrije u mozgu. Ujak Edward me je spasio iz sirotišta. Sada mu se mogu oduţiti i spasiti ga od stratišta.46 Kutija sa šminkom bila je na sigurnome - ispod smrvljene Kosturkove glave. Za samo deset minuta uspio sam izvesti da Teo izgleda kao ujak Edward - barem bi mogao proći za njega na slabašnom svjetlu svijeća u zatvoru Rajskoga grada i na maglovitome jutarnjem svjetlu. Ujak Edward nosio je svoj crni kaput. Rezervni je bio tamnozelene boje. “Nisu isti”, prigovorila je January. Straţari će zamijetiti razliku.” “Ne, ne!” rekao je gospodin pisac smijuljeći se. “To je ĉak i bolje. U ćeliji će samo zamijeniti kapute. Zeleni će kaput ući i zeleni će kaput izaći - straţari neće gledati lica. Samo odjeću.” “Naravno”, sloţila se January. “Kakva sam ja budala.” Samo na trenutak zaiskrio je u meni stari sarkazam. “Tako je. Otišla je ĉitaĉu misli, ali joj je on vratio novac”, peckao sam je. Okrenula se prema meni. “Idi natrag na selo - jednome selu fali idiot!” “Da si dvostruko više pametna, bila bi slabo-umna.” “Da je mozak barut, ne bi ga imao dovoljno da ti raznese šešir na glavi.” “Nemamo vremena za to”, uskliknuo je gospodin pisac stavši između nas. “January, idi nađi komad cijevi za Tea.” Otrĉala je u kuhinju. Engleski je gospodin odmahnuo glavom. “To je nešto najhrabrije što sam u ţivotu vidio”, rekao je. Teo je slegnuo ramenima. “Nije to ništa”, rekao je uhvativši moj pogled. Obojica smo znali da će Teo ţivjeti i nakon što ga budu objesili. Zatim sam se sjetio neĉega. Kad je gospodin pisac otišao pronaći komad papira da napiše Teov posljednji govor, prošaptao sam. “Teo... koristit ćeš svoje boţanske moći.” “Znam.” “Odaslat ćeš zelenu iskru i Osvetnica će te pronaći.” “Tako je.” “A ovaj će te put uništiti zauvijek. Pretvoriti u prah.” Potvrdno je kimnuo. “Zato me i morate staviti u liješ, donijeti natrag u krĉmu i pripremiti mi krila. Uz malo sreće, bit ću daleko kada Furija otkrije moj trag.” “A ako ne bude sreće?” Nije odgovorio na pitanje. Ostalo je visjeti u zraku... kao ĉovjek na konopcu. 46 Ĉudno je to što mi nikad nije palo na pamet da me je ujak Edward spasio iz jednoga uţasa - sirotišta - samo da bi me uvalio u još veći - vješanje. Nikad ga nisam krivio zbog toga. Ţelio sam ga samo spasiti.

86 OLUJNA KRĈMA, NAKON POGUBLJENJA Oprosti zbog ovoga. Sad su poglavlja sloţena pravilnim redoslijedom. Umjesto ujaka Edwarda obješen je Teo - koji se zatim vratio u ţivot kako to samo titan moţe. Sjećaš se da smo svi bili sretni što su i Teo i ujak Edward preţivjeli smaknuće. No našim problemima nije bio kraj. Grlili smo se od sreće na podiju, a zapravo smo morali brzo stupiti u akciju. Jako brzo. Grljenje January Storm bilo je nešto što nikad nisam ni sanjao da ću uĉiniti. “Toliko si mršava da mi se ĉini kao da grlim našega kostura Kosturka” rekao sam joj. Ona me je još jaĉe zagrlila. “To sam upravo i ja pomislila kada sam zagrlila tebe”, rekla je i nasmijala se. Nije izgledala ni upola toliko ruţna kad se smijala. Gospodin pisac gladio je svoju bradu i tiho rekao: “Znate, još uvijek niste na sigurnom. Jim mora stići na vlak u deset sati jer će ga inaĉe poĉeti traţiti. A ako ugledaju još uvijek ţivoga g. Slaughtera, odvest će ga i opet objesiti.” January me je pustila i pogledala Tea. “Cijev u grlu je upalila, zar ne?” upitala je. Teo je izvadio cijev iz svoga dţepa i pokazao joj je. Ona se namrštila. “Kad si je izvadio iz grla?” upitala je. “Dok sam leţao u liješu i dok su me nosili ovamo”, slagao je Teo.47 Ona je kimnula glavom. “Dakle, kako ćemo g. Slaughtera izvesti iz grada?” “U liješu, pretpostavljam”, rekao sam. January je zastenjala. “Ja sam pomogla donijeti Tea ovamo”, rekla je trljajući svoje mršave ruke. “Nisam sigurna da bih mogla nositi nekoga tako debeloga... Mislim, tako velikoga kao što je g. Slaughter.” Ujak Edward uspravio se i uvukao trbuh. “Mrzim što sam toliko teţak svojim prijateljima”, rekao je. “Mladome Teu dugujem sve. Ţivot i slobodu, djeĉaĉe moj. No ipak te ponizno molim još jednu uslugu. Hoćeš li pomoći ovoj sirotoj djeci bez majke da me odnesu na stanicu?” Teo mu nije odgovorio istoga trenutka. “Ne moţe!” uskliknuo sam. “On mora otići. Mora otići istoga ĉasa. Prije nego bude prekasno.” “Prekasno za što?” upitala je January. “Ni za što”, promrmljao sam. “Prekasno ni za što je prerano za nešto”, rekao je ujak Edward. 47 Tako je. Ti i ja znamo da nije iskoristio cijev. Jednostavno je pustio da umre. No January to nije znala. Potrošili bismo previše vremena da joj ispriĉamo cijelu priĉu. A vremena nismo imali. A ona moţda ionako ne bi povjerovala u priĉu o titanima, bogovima i Furiji. Vaţno je samo da Ti vjeruješ u nju.

87 “Ha?” zaţmirkao sam. “Slušaj, ujaĉe. Vjeruj mi na rijeĉ, Teo ne smije više gubiti ni trenutka. Ima on svojih problema.” Teo je izgledao jadno i rastrgano. Zatim se prisilio na smiješak i rekao: “Ne, imam vremena. Ne brini se, Jime.” “Ne brini se!” povikao sam. “Neka odvratna velika...” “Ţelim te vidjeti prije nego što odem”, rekao je. “Nemoj mi protusloviti. No vratit ćemo se što brţe moţemo.” Poraţeno sam odmahnuo glavom. Ĉovjek ne moţe pobijediti ritana. January i engleski gospodin bili su već zaposleni. Pomagali su ujaku da se popne u liješ, a zatim su uz njega poloţili našega Kosturka. Kod nogu su našli mjesta za kutiju sa šminkom i ĉarobnu svjetiljku. Engleski je gospodin probušio rupu na poklopcu liješa dţepnim noţićem kojim je ĉistio lulu. U nju smo stavili cijev - onu za koju je January mislila d a je Teu spasila ţivot - tako da ujak Edward moţe disati. Teo je uhvatio jedan kraj liješa, a engleski gospodin drugi. Dok smo ţurili ulicom, ljudi su nam se sklanjali s puta. Pa ni vi ne biste htjeli stati na put liješu, nije li tako? Na ţeljezniĉkoj postaji ĉekao me je narednik Sargeant. Gradski je sat otkucao devet sati. Još jedan sat do polaska moga vlaka. Policajac mi je pruţio kartu za vlak, a jednu je dao Teu. Zaboravio sam da je i Teo trebao otići iz grada zajedno sa mnom. No Teo nije htio biti u vlaku kada stigne Furija. Htio je biti daleko na svojim krilima. Morali smo nekako osigurati da narednik ode prije polaska vlaka. Vrijeme je otkucavalo. Policajac je sjeo na klupu na peronu i ĉekao. Njegove su oĉi boje ogrozda opazile cijev na poklopcu liješa. “Uzimaš kostur sa sobom? Ne namjeravaš valjda nastaviti s glumom sada kad ti je ujak mrtav?” “Mogao bih nastupati zajedno s Teom”, rekao sam. “Ĉemu sluţi ona cijev u poklopcu?” upitao je policajac. “Tako da kostur moţe imati svjeţega zraka”, rekao sam. “On diše?” “Ne... ali moţe zapljesniviti ako je stalno zatvoren. Tada smrdi kao pokvarene kosti”, slagao sam. Narednik Sargeant potvrdno je kimnuo i dalje nastavio sjediti. Povukao sam January za ruku i odvukao je prema vratima ĉekaonice. “Moram se riješiti policajca”, rekao sam. “Zašto?” “Teo ne smije na vlak. Moţeš li nekako pomoći?” preklinjao sam. “Moţe li djevojka nadmudriti muškarca?” upitala je. “Ne”, rekao sam. “Pogrešan odgovor, glupane”, rekla je. “Da, djevojka moţe nadmudriti muškarca - i zato da, mogu pomoći. Samo me gledaj.” Brzo je otrĉala do ulaza u postaju i nestala iza ugla. Prošla je još jedna minuta... još jedna dragocjena i opasna minuta. Tada se opet pojavila, mašući i viĉući cijelim putem: “Oh, naredniĉe Sargeant!”, vikala je. “U luci se dogodila strašna nesreća!” “U luci?” “Jedan od brodova g. Mucklethrifta zabio se u obalu i tone.” “Je li tko ozlijeđen?” “Nitko nije ozlijeđen - ali g. Mucklethrift oĉajniĉki pokušava istovariti brod prije nego što potone. Nudi zlato svakome tko pomaţe.”

88 Oĉi boje ogrozda su se izbuljile. “Moja je policijska duţnost da pomaţem u nesrećama poput ove. Ja ću pomoći dobrome g. Mucklethriftu i bez novĉića nagrade.” “Sigurna sam da hoćete... ali ako sada odete tamo dobit ćete mnogo novĉića. Bit ćete bogati. Tamo su se uputili svi uliĉni prosjaci - oni će dobiti novac ako se ne poţurite”, ţuborila je. Narednik Sargeant nas je pogledao. “Ja moram ići. Vama treba netko tko će paziti na vas.” “Pa idite”, rekao je engleski gospodin. “Ja ću se pobrinuti da se ovi lupeţi ukrcaju na vlak”, ponudio se. “Vi ste pravi gospodin”, rekao je policajac i skoro se sapleo o svoju palicu ţureći da dobije nagradu. January se smiješila. “Eto ti. Trebat će mu barem pola sata da stigne do luke. Dok se bude raspitivao i dok otkrije da nema nikakve nesreće, bit će više od devet i pol sati.” Sat na peronu pokazivao je devet i pet. “Dok se vrati ovamo,” raĉunala je, “vlak će otići i neće znati tko se na njega ukrcao.” “Izvrsno, January”, rekao je Teo, a ona je zasjala od ponosa. Brzo ju je zagrlio, rukovao se s engleskim gospodinom, a zatim sa mnom. “Hvala ti, Jime, na pomoći”, rekao je. “Idi već jednom!” jauknuo sam. “Trĉi! Uzmi svoja krila iz Olujne krčme i odleti!” “On stvarno moţe letjeti?” zadahtala je January. Teo je potvrdno kimnuo svojom lijepom glavom. “Moram još nešto obaviti prije nego što napustim grad, a zatim idem. Zbogom - i sretno”, rekao je. I zatim je otišao. I to je trebao biti posljednji put da sam vidio titana.48 “Ti ćeš, mlada damo, biti u velikoj nevolji”, podsjetio je gospodin pisac January. “Narednik te zbog ovoga moţe zatvoriti.” “Neće”, rekla je January cerekajući se. “Neće, jer ja neću biti ovdje kad se vrati. Bit ću na vlaku zajedno s Jimom i ujakom Edwardom.” “Da?” rekao sam. “Da. Umorna sam od rintanja u Olujnoj krĉmi - a vi ste je sinoć pretvorili u pravi krš. Ocu neću nedostajati... a vama treba ţena koja će se brinuti za vas.” “Dosad smo to sasvim dobro uspijevali i sami”, rekao sam. Stavila je ruke na usta i pogledala me. “Izgubili ste sve što ste ukrali”, podsjetila me je. “Istina.” “Uhvatila vas je policija.” “Da, ali...” “Istjerali su te iz grada...” “Znam, ali...” “A ujak Edward je samim ĉudom izbjegao smrt.” “Da, dobro...” “Sljedećeg puta moţda nećete imati toliko sreće”, rekla je. “A sada si se i sam uvjerio da djevojka moţe nasamariti muškarca - dakle, tko će biti bolji od mene?” “Ti nemaš kartu!” uskliknuo sam. “Imam kartu koju tvoj prijatelj Teo neće iskoristiti”, posprdno je rekla, uz osmijeh oštriji od dţepnog noţića engleskoga gospodina. 48 Ali nije bio. Kao što ćeš već vidjeti. No neću ti kvariti priĉu, govoreći ti kada sam ga opet vidio. Moraš imati na umu da je pišĉev posao drţati te u neizvjesnosti, tako da nastaviš okretati stranice. Zar NIŠTA nisi nauĉio od mene? A sad se opet vratimo priĉi.

89 Usta su mi se otvarala i zatvarala, ali iz njih nisu izlazile rijeĉi koje bi pobile njezine. “Odustani, Jime”, savjetovao mi je gospodin pisac. “Odustajem”, rekao sam. January se okrenula na peti. “Idem kući u Olujnu krčmu da spakiram neke stvari. Vratit ću se na vrijeme da se ukrcam na vlak”, rekla je i otrĉala. Kazaljka se premjestila na devet i deset. “Gospodine? Hoćete li paziti na ujaka Edwarda?” upitao sam gospodina pisca pokazujući glavom na liješ. “Naravno. Zašto?” “Moram nekoga vidjeti prije odlaska.” Napustio sam ţeljezniĉku postaju i krenuo na posljednji izlet u Rajski grad.

90 TOGA JUTRA OKO RAJSKOGA GRADA Moja je priča poput grude snijega. Što dalje ide, to se brţe okreće. Prizori se sve brţe mijenjaju. Likovi trče unutra-van tamo gdje su prije hodali. Pokušaj odrţati korak s ovom grudom snijega. Neće se još dugo kotrljati. Crveno jutarnje sunce uzdignulo se nisko iznad magle i zagušljiva zraka Rajskoga grada, mijenjajući svoje svjetlo u prljavoţutu boju. No iznad magle nebo je bilo ĉisto i vedro pa su se mogla vidjeti dva para krila. Kruţila su oko Zemlje. Jedan par tik iznad oblaka. Drugi par visoko, tik ispod mjeseca na zalasku. Niţi je par pripadao ĉudovišnoj smeđoj ptici, zlokobnoga kljuna i okrutnih oĉiju. Drugi se par nalazio na leđima bijeloga konja. Na njemu je sjedio bog i promatrao smeđu pticu kako se spušta u prljavi zrak Rajskoga grada. Bijeli ju je konj slijedio. Padao je brţe od meteora. Izgledao je kao... no, dobro, kao konj koji pada s neba.49 Ţurio sam prepunim ulicama i prošao uz prosjake i pometaĉa ulice. Djevojĉica sa ţigicama skljokala se na pragu. Izgledala je suviše blijeda i nemoćna da viĉe: “Ţigice na prodaju.” U njezinoj je torbi bio novac ujaka Edwarda, ali sada joj je trebalo nešto drugo, ne novac. Trebala je ljubav i nekoga tko će se brinuti za nju. Skrenuo sam za ugao zatvorske zgrade i tako iznenada stao da su mi se noge poskliznule na klizavoj ulici. Vratio sam se iza ugla i zatim oprezno provirio. Policajci su pojeli svoj doruĉak i vratili se u zatvorsko dvorište. Prestali su rastavljati stratište i poĉeli razgovarati sa strancem. Taj je stranac od glave do pete bio odjeven u smeđi plašt. Pernati plašt. Lice mu je bilo grubo poput sokolovog, a nos ţut poput kljuna. “Kaţete da je jutros ovdje umro ĉovjek?” raspitivao se. “Da”, rekao je pozornik Drab. “Debeli starac imenom Slaughter.” Stranac je odmahnuo glavom pa je izgledalo kao da ima slomljen vrat koji nije dobro namješten. “To nije ĉovjek kojega traţim. Sigurni ste da je bio debeli starac?” “Oh, da, gospodine. Gledali smo ga kako umire upravo na ovome mjestu”, uporno će pozornik Dross. Stranac je zatoptao nogama. Mogao bih se zakleti da je na nogama imao pandţe, ali ih je prekrivao njegov pernati plašt. “Moţda je bio maskiran”, zakriještao je. Pozornik Dross pogledao je u pozornika Draba. “Rekao si da mu je lice bilo našminkano kad si ga skinuo s konopca?” 49 Znam da nisi vidio mnogo konja kako padaju s neba - zapravo, nećeš ih vidjeti ni da ţiviš milijun godina. Ali to moţeš zamisliti, zar ne? Ne moţeš? Ni ja nisam vidio nijednoga. Ali, ako ja to mogu zamisliti, zašto ne bi mogao i ti?

91 “Jesam”, sloţio se pozornik Drab. “Time sam zamazao ruku! Gledaj!” “Uh!”, povikao je pozornik Dross. “Kaţeš mi da si mi tim rukama posluţio doruĉak? Nisi ih prije oprao?” “Dosad ti to nije smetalo”, rekao mu je pozornik Drab. “Policajci!” graknuo je stranac. “Samo mi recite još nešto. Što su uĉinili s tijelom?” Oba su pozornika rekla: “Odnijeli su ga u Olujnu krčmu.” “A gdje ću naći tu krĉmu?” “Uz rijeku”, rekao mu je pozornik Drab i poĉeo objašnjavati kako će tamo stići. Ja sam se okrenuo i otrĉao. Nisam dobro poznavao Rajski grad, ali sam sasvim dobro znao kako ću zabaĉenim ulicama i uliĉicama stići do krĉme. Moţda stignem tamo prije Osvetnice... jer nisam nimalo sumnjao tko je bio onaj odvratni stranac. Moţda stignem upozoriti Tea da mu je Furija na tragu. Nisam znao da je Teo već uzeo svoja krila i otišao... Teo je stavio krila pod jednu ruku, a svoju drevnu grĉku tuniku pod drugu. Pogledom je pretraţio nebo traţeći Furiju i zatim se spremio za polijetanje. Nije znao da će ptica otići ravno na mjesto gdje je umro. Samo je Zeus mogao otići na mjesto na kojemu se Teo sada nalazio.50 Titan je stigao do ugla uliĉice na kojemu je stajao znak Prema Hramu junaka. U mutnom jutarnjem svjetlu mogao je vidjeti bolje nego prošle noći. Hram je bio otrcana mala zgrada u propadanju. Trebala je izgledati kao grĉki hram, ali je bila napravljena od drva. Ono što je privuklo Teov pogled bio je konj koji je stajao zavezan uz iskrivljena vrata hrama. U Rajskome je gradu bilo mnogo konja. No ovo je bio jedini s krilima. “Pegaze?” nasmijao se Teo. “Što ti radiš ovdje, deĉko?” upitao je i pogladio njušku svoga starog prijatelja. Vrata hrama škripeći su se otvorila, viseći opasno na hrđavim šarkama. Izišla je starica ogrnuta otrcanim šalom i noseći uvelo cvijeće u rukama. Njezine su oĉi bile malo sjajnije od lokava na cesti Rajskoga grada. Pogledala je Tea. “Junak se vratio”, rekla je. “Cijeli sam ţivot provela ĉekajući da junak dođe kući i sada je došao. Moram to reći svim ostalim štovateljima.” “Ĉekajte!” uskliknuo je Teo. “Tko je taj junak?” Ţena je bila nestrpljiva. “Došao je u Rajski grad prije dvjesto godina. Umro je, ali je spasio grad - podigli smo mu hram u znak sjećanja. Da mu zahvalimo.” “Prinošenjem ţrtava?” upitao je Teo. Ţena se posprdno osmjehnula pokazujući svoje ţute zube. “Ne budi smiješan - cvijećem i pjesmama.” Poţurila je uliĉicom prema glavnoj ulici da raširi vijest pjevajući pjesmu: “Hvala ti najveća. Nikad te nećemo zaboraviti. Vrati se jednom, dođi i posjeti nas, Rado ćemo te dočekati...” I tada je nestala iza ugla u ulici prepunoj ljudi. Teo je zakoraĉio u hram. Bila je to jednostavna prostorija sa stolom na jednome kraju. Na stolu je bilo svjeţe cvijeće - ono koje je starica donijela toga jutra. Uza zidove su stajali kameni kipovi koji su 50 Zeus je, naravno, mogao slijediti Tea po prstenu koji je Teo nosio. To sam ti rekao u prijašnjim poglavljima. Obrati paţnju. Upozoravam te da će se sada događaji zbivati grozniĉavim tempom.

92 izgledali poput grĉkih bogova. No na prijestolju u sredini nalazio se jedan ţivi. “Uđi, rođaĉe Teo. Nemaš puno vremena”, rekao je. “Zdravo, Zeuse”, rekao je Teo osmjehnuvši se. Otrĉao sam u Olujnu krĉmu i ugledao January sa stolnjakom. U njega je zamatala svoju odjeću i cipele. “Jime? Što ti radiš ovdje?” upitala je. “Traţim Tea”, rekao sam. “Moram ga upozoriti. Neprijatelj je stigao u grad.” Namrštila se. “Kada sam ja stigla ovamo, on je upravo odlazio. Uzeo je svoja krila i izjurio. Ĉini mi se da zna za tog neprijatelja.” “Samo nagađa”, rekao sam. “Je li odletio?” Pogledala me je kao da sam lud. “Odletio? Teo ne moţe letjeti. Nitko ne moţe letjeti.” “Naravno da ne moţe”, brzo sam rekao. “Kamo je otišao?” “Govorio je nešto o Hramu junaka.” “Nema dovoljno vremena za to”, zastenjao sam. “Bolje da krenem i upozorim ga”, rekao sam dok sam se okretao prema vratima. “Vidimo se na postaji za pola sata.” Istrĉao sam kroz vrata i skrenuo udesno. Trĉao sam tako brzo da nisam ni vidio stranca sokolova lica koji je dolazio slijeva. Osvetnica nas je brzo stizala. Skrenula je u Olujnu krčmu i zabuljila se u January.51 “Dobra veĉer, gospodine. Oprostite, ali još nismo otvoreni”, rekla je stvorenju. “Vrata su otvorena”, reklo joj je stvorenje. “Vrata su razbijena - kao i većina namještaja”, rekla je. “Sinoć smo ovdje imali veliku tuĉnjavu.” “Ah”, iskrivljeno je kimala glava s kljunom. “I tu je ubijen mladić?” “Ne... nego Veliki Bill i to preksinoć. Imao je tanku lubanju. Stvarno šteta.” “Ali netko je umro negdje ovdje - u zoru - na mjestu koje zovete zatvorom?” January je potvrdno kimnula. “Jedan stari lopov.” Nije vjerovala strancu pa mu nije kanila reći istinu. “Njegov je mali djeĉak moj prijatelj.” “A gdje je sada taj mali djeĉak?” upitao je stranac. “Upravo je otrĉao do Hrama junaka. ” “Ahhh! Moţda bih njega trebao pitati o ĉovjeku koji je umro u zatvoru?” reklo je stvorenje i okrenulo se da ode. Da je tada otišao, bio bi uhvatio i mene i Tea u hramu. Moglo ga je sprijeĉiti samo jedno... January je zavezala plahtu i potapšala zaveţljaj. Gradski je sat otkucao devet i pol. “Vrijeme je da nešto gricnem prije odlaska”, rekla je. “Ah”, uzdahnula je Furija kad je stigla do vrata. “Nisam jela dva dana. Moj je uobiĉajeni obrok pobjegao...” “Dva dana? Mora da umirete od gladi. Moţete pojesti nešto sa mnom. U kuhinji imam veliki lonac skuhanog variva. Moj otac neće veĉeras ovdje imati puno gostiju. Varivo će se pokvariti i onda će ga morati baciti.” “Ne, hvala”, rekla je Furija. “Moram stići do tog hrama.” Ispruţila je pernatu ruku da otvori vrata. “Onda dobro”, vedro je rekla January. “Ipak je šteta. To najviše volim.” Ĉudovišna je ptica gotovo otišla kad je January izgovorila ĉarobnu rijeĉ koja je vjerojatno Teu spasila ţivot. “To je varivo s jetrom”, rekla je. 51 Za ovaj dio priĉe moram vjerovati Januarynoj rijeĉi. Mislim da mi je rekla istinu jer je samo na taj naĉin u cijelome svemiru mogla zadrţati Furiju i dati Teu priliku. Koji je taj “jedini naĉin”? Ma, daj! Znam da nisi pisac, ali si se sigurno i sam dosjetio. Nisi? Onda moraš nastaviti s ĉitanjem...

93 Furija je stala. Slina je kapala iz njezina okrutnog kljuna. “Oho! Zašto nisi rekla? U tom ću sluĉaju uzeti malo, mlada damo.” “Ţelite li da vam napunim zdjelu?” “Ne, donesi mi cijeli lonac!” Eto, tako je Furija utrošila dragocjenih deset minuta dok sam ja stajao u Hramu junaka...

94 Ne znam kako ti, ali ja bih volio napraviti malu stanku. Srce mi počne kucati kao ludo kad se sjetim što se sve dogodilo toga jutra. Moje je srce i tada ubrzano kucalo - ali tada nisam ni znao koliko smo bili blizu katastrofi. Zamisli - sve je promijenila jedna mala riječ “jetra”! Ovo sam već doţivio. Stajao sam u sjeni i gledao titana Prometeja kako razgovara s bogom Zeusom. Prvi put je to bilo u knjiţnici g. Mucklethrifta. Tog je puta grad drhturio i šutio. Sad je slušao poput kosa koji ĉeka na zvuk migoljenja iz crvlje rupe. Kao i prije, i sada se ĉinilo da Zeus i Teo znaju da sam tamo, ali nimalo ne mare. “Dakle, pronašao si Hram junaka”, rekao je Teo. “Znaĉi da postoji ljudski junak - mogu li mi sada bogovi oprostiti?” “Ne, Teo - samo zato što je ovome junaku podignut hram, ne znaĉi da je uistinu bio junak Moraš ga pronaći i pokazati mi ga.” Teo je potvrdno kimnuo. “Morat ću otputovati dvjesto godina natrag u prošlost.” Zeus se nagnuo naprijed na svome prijestolju. “To bi bilo pametno. Mogu ti oprostiti... ali ne mogu opozvati Furiju. Osvetnica će te progoniti do svršetka svemira.” “Pa kakva je onda korist od pronalaţenja junaka?” povikao je Teo. “Rođaĉe,” rekao je bog, “tebi ne mogu pomoći. Ali mogu pomoći ljudima.” Teo je koraknuo naprijed. “Moţeš oĉistiti svijet od ovoga pokvarenog zraka? Da prestanu ţivjeti u dimu i magli?” “Ne!” zagrmio je Zeus. “TO je tvoja krivnja. TO se dogodilo jer si im ti dao vatru. Ljudi će sami morati nauĉiti lekciju i poĉeti pametno koristiti vatru.” “Mogao bih ih poduĉiti”, rekao je Teo. “Ne dok bjeţiš pred Furijom, ne, ne moţeš”, rekao je Zeus zavalivši se u stolicu. “Teo, bio sam u budućnosti - sto i pedeset godina unaprijed. Dim će previše zagrijati svijet. Ledeni će se vrhovi poĉeti topiti pa će mora narasti i poplaviti Zemlju. Pustinje će se proširiti i progutati plodno tlo. TADA će ljudi nauĉiti svoju lekciju. Mudrost proizlazi iz poĉinjenih grešaka - ne iz slušanja uĉitelja i propovjednika.” “Hoće l i je nauĉiti prekasno?” Zeus je slegnuo ramenima. “Nisam bio dalje u budućnosti. Ne, ja ne mogu zaustaviti njihovo ludilo u naĉinu na koji koriste vatru. No ti si bio hrabar - kao istinski grĉki junak. Dao si svoj ţivot za ţivot jednoga starca, iako si time odaslao zelenu iskru koja te je odala Furiji.” “Ona je ovdje?” upitao je Teo i tada sam ga prvi put vidio da drhti. “U blizini je”, opomenu ga je Zeus. “Pokazao si toliko brige za te ljude da ću i ja uĉiniti nešto za njih. To će biti tvoja nagrada. Uzet ću neke od Pandorinih zala iz ovog surovoga grada. Postat će bolje mjesto za ţivot.”

95 “Kako ćeš to uĉiniti?” upitao je Teo. “Smislit ću nešto, Teo. Prepusti to meni. Današnji su ljudi zaboravili na grĉke bogove. No mi još uvijek imamo svoje moći. Stari smo jednako kao Zemlja i dvaput više umorni - ali ipak ima nekoliko sitnica koje moţemo uĉiniti prije nego što otplovimo u suton. Posljednje plemenito djelo. Smislit ću već nešto.” Njegove su boţanske uši naĉule nešto što je promaklo mojim ljudskim ušima - ili je to moţda namirisao njegov boţanski nos. Prestao je govoriti i gurnuo Tea prema vratima hrama. “Vrijeme je za tvoj let.” Pegaz u dvorištu lagano je zanjištao u znak upozorenja. Svi smo pogledali kroz vrata. Na udaljenom kraju uliĉice stajao je pernati i kljunati demon, njušeći zrak u potrazi za svojim plijenom. Teo je stavio labuđa krila i otrĉao prema vratima. Uz poskakivanje i mahanje krilima uzdignuo se iznad da. Furija ga je ugledala i poĉela puzati uliĉicom, ali je put između visokih kuća bio suviše uzak da raširi krila i suviše sklizak od blata da bi mogla trĉati. Ja nisam mogao zaustaviti Furiju. Ali sam je mogao usporiti. Otrĉao sam do Pegaza i udario ga jaĉe nego što sam ikada udario ujakov liješ. Zaprepašteni je konj zanjištao i raširio krila. Vinuo se u zrak upravo kada je Furija stigla u dvorište i uzletjela. Njih se dvoje sudarilo iznad krovova. Krila su im se zapetljala pa su se strovalili natrag u blatnjavu uliĉicu. Na nesreću po Furiju, konj je sletio na nju. Pegaz se podignuo i otresao. No Furija je ostala leţa-ti na tlu i stenjati. “Slomljen mi je vrat - opet”, prosiktala je. Pogledao sam u prazno nebo i povikao: “Sretno, Teo... i hvala!” Zeus se nasmijao. Sjenke Rajskoga grada uzdahnule su kada je Furijina ţrtva pobjegla iz njezinih pandţi. Gradski je sat otkucao petnaest minuta do deset pa sam znao da moram trĉati na vlak, na vlak koji će mene i ujaka Edwarda odvesti u novu budućnost. Trĉao sam zamršenim ulicama. Prošao sam uz umiruću djevojĉicu sa ţigicama i skrenuo u uliĉicu za koju sam bio siguran da je preĉac do ţeljezniĉke postaje. No vodila je samo do visoke ograde odakle nisam mogao dalje. Otrĉao sam natrag, kliţući se po blatnjavim lokvama i prošao uza zatvor. Zaboravio sam kojim putem moram ići. Mahnito sam se ogledavao na sve strane. Pluća su mi gorjela od napora. Skrenuo sam desno... i skoro se sapleo u noge djevojĉice sa ţigicama. Trĉao sam u krug. Surovi se grad opet igrao sa mnom maĉke i miša. Sada su razbojnici iz sjenki bili glasniji - ĉuo se veseo smijeh i podcikivanje. A kada sam se zaustavio da bolje poslušam, vladala je tišina, mekana poput paukove mreţe. Dosta mi je! Ne mogu se više igrati maĉke i miša. Bio sam muha uhvaćena u paukovu mreţu ulica Rajskoga grada. Što sam se više borio da se oslobodim, to sam se više zaplitao u mreţu. Ĉinilo mi se poput sna. Osjetio sam kako me netko poteţe za jaknu. Djevojĉica sa ţigicama me pogledala, koţe prozirne i blijede poput papira. “Skreni lijevo, zatim desno, lijevo i zatim opet desno”, rekla je glasom koji je više sliĉio na šapat. “Hvala”, rekao sam šmrcajući. No ona me nije ĉula. Skljokala se uz drveni zid trgovine. “Hvala”, rekao sam opet i otrĉao putom kako mi je rekla. Kazaljka gradskoga sata poĉela se pribliţavati punom satu. S druge strane ceste vidio sam ulaz u ţeljezniĉku postaju. “Hajde!” govorio je Rajski grad. “Hajde! Uspjet ćeš ako se stvarno potrudiš!” No bila je to samo varka da me dovede u iskušenje. Skoĉio sam s drvenog ploĉnika. Konj koji je vukao koĉiju oĉešao se o mene i odbacio me u jarak. Sva sreća, jer me tako barem nije pregazila koĉija. Sjenke su se podrugljivo nasmijale.

96 Tik! Otkucavalo je vrijeme. Dong! Poĉelo je otkucavati deset sati. Pometaĉ ulica pomogao mi je da se osovim na noge. Teturao sam prelazeći cestu bez daha, toliko da nisam mogao reći ni “hvala”. Kad sam stigao na peron, January je ĉekala uz lokomotivu koja se dimila. Nosaĉi su u tovarili naš liješ u prednji vagon. Ujak Edward bit će slobodan ĉim napustimo ovo sumorno mjesto. Popeli smo se na vlak u ĉasu kad je krenuo. “Teo je otišao”, zadihano sam rekao. “Bit će sve u redu.” Zatvorio sam oĉi i u njima osjetio tople suze. Tada sam osjetio kako mi grub rupĉić briše suze. Otvorio sam oĉi i ugledao January kako mi se smiješi. Nije bila tako ruţna kada se smiješila. Sjenke Rajskoga grada su uzdahnule. Znale su da su poraţene. January me je poljubila. Usne su joj imale okus po jetri. “Svi ćemo biti dobro”, rekla je s osmijehom.

97 RAJSKI GRAD - 1863. Shvatio si da sam ovu priču napisao više godina nakon što se dogodila. Katkad mi se ta čudesna 1858. godina čini kao san u snu. No pogledaj u knjige iz povijesti i vidjet ćeš da se te godine Rajski grad počeo mijenjati. Kada sam otišao bio je to grad sa svim zlima iz Pandorine kutije. Kada sam se vratio, nije bio novi Olimp - ali su ga ipak dodirnuli bogovi. I po tome znam da ona dva dana s Prometejem nisu bila san. Dopusti da te odvedem u to doba, samo pet godina poslije... January i ja sišli smo s vlaka i ogledali se po ţeljezniĉkoj postaji Rajskoga grada. “Iskrcali smo se na krivoj postaji”, rekla je. Izgledalo je posve drukĉije od Rajskoga grada iz kojega smo otišli prije samo pet godina. Ljudi koji su vrvjeli po peronu izgledali su tako... veseli! Sjenke im više nisu isisavale dušu i podrugljivo se smijale. Sada su se smijali ljudi. Ujak Edward sišao je nakon nas - bio je malo deblji, a kosu je obojio u smeđe. Napokon, ujak Edward navodno je bio obješen prije pet godina. Sada smo ga zvali ujak Edwin... on je bio brat blizanac pokojnog Edwarda. Jan je promijenila naš ţivot. Rekla nam je da smo tako dobri glumci da bismo mogli dobro zarađivati samo s predstavama - ne moramo pljaĉkati bogate i riskirati vješala u svakome gradu koji posjetimo. I ispostavilo se da je i Jan nadarena za glumu. Dodali smo neke nove priĉe kako bi i ona mogla nastupati. Posudili smo neke priĉe onog engleskoga gospodina - Janina Smrt male Belle znala je rasplakati i odrasle muškarce.52 Pozivali su nas u mnoge gradove i plaćali dovoljno da dobro ţivimo. Naravno da smo za ovo vrijeme odrasli i January i ja. Meni je istekla zabrana dolaska u grad, a i ĉisto sam sumnjao da bi bilo koji policajac u visokom, dobro građenom mladiću koji se iskrcao iz vlaka prepoznao malog Jima lopova. Janin vlastiti otac nije prepoznao crvenokosu djevojku koja je u vunenoj haljini stajala uz mene. “IZGLEDA kao Rajski grad”, rekao sam. “Samo je nekako... drukĉiji.” Djevojka s rumenim obrazima i zlatnom kosom stupila je pred nas ruku punih cvijeća. “Dobrodošli u Rajski grad”, rekla je. Pruţila je January buket cvijeća i osmjehnula se. “Uţivajte u našemu gradu.” Jan je odmahnula glavom. “Hvala... To ti je posao? Poklanjanje cvijeća putnicima?” 52 Naravno da sam još uvijek volio kada smo izvodili Ujaka s našim kosturom Kosturkom, a Dječak stajaše na gorućem brodu podizao je na noge publiku koja je mahnito pljeskala. January je bila dobra - ali ne tako dobra kao ja. Ţao mi je... Proĉitala je ovo i rekla mi da to mogu samo sanjati. Kaţe da je ona nešto najbolje što se dogodilo ujaku Edwardu i meni u našim jadnim ţivotima. Nikad joj to neću priznati. Slaţem se s time, ali joj to nikad neću priznati.

98 Djevojka se vedro nasmiješila. “Da, to je divan posao. Prije pet godina ţivjela sam na ulicama, prodavala ţigice i polako umirala.” “Sjećam te se”, tiho sam rekao. “Što se dogodilo?” “Dobri g. Mucklethrift me spasio, odveo me je svojim lijeĉnicima pa sam ozdravila.” Ujak “Eddie” je odmahnuo glavom. “Ali zašto?” upitao je. “On je bio najgori i najokrutniji ĉovjek kojega sam ikad sreo.” “Bio je”, sloţila se. “A zatim je, kaţu, nešto sanjao - da ga je posjetio duh - i to mu je promijenilo ţivot. To je promijenilo ţivot svih nas. Sada sav novac iz svoje tvornice daje Rajskome gradu kako bi ovo bilo bolje mjesto za ţivot. Znate, grad je još zadimljen,” rekla je, “no, ljudi su sretni zahvaljujući g. Mucklethriftu.” Tada sam znao da je Zeus odrţao svoje obećanje. Rekao je da će nagraditi Tea za njegovo hrabro djelo. Rekao je da će odstraniti neka zla iz Pandorine kutije i uĉiniti ovo mjesto boljim za ţivot. Odrţao je obećanje. Što je uĉinio? Kasnije toga dana otišli smo do kuće g. Mucklethrifta. Ulice Rajskoga grada bile su ĉiste. Tamo su bili pozornici Drab i Dross i pomagali ljudima. “Nema mnogo kriminala u Rajskome gradu”, rekao je smiješeći se pozornik Dross. “Posljednji velik sluĉaj bio je kad smo gradonaĉelnika Tweeda bacili u zatvor jer je potkradao gradski porez.” “Ne moţeš iskorijeniti svu pohlepu u svijetu, pretpostavljam”, rekao je ujak Eddie. Policajac se sloţio. “Građani Rajskoga grada imaju dovoljno novca za ţivot. Ne moraju krasti. Radnici u tvornici dobro su plaćeni, a g. Mucklethrift je izgradio dom za gradsku siroĉad. Jaslice za neţeljenu djecu su zatvorene. G. Mucklethrift se pobrinuo i da se za svakoga siromaha i uliĉnog prosjaka dobro pobrinu u Olujnoj krčmi.” “U Olujnoj krčmi?” rekla je January. “Ĉudno mjesto za brigu o siromašnima!” “Nije! Tamo je sada dom za nezbrinute”, objasnio je policajac. “G. Storm posluţuje tako dobru hranu.” “Da?” zadahtalaje Jan. “Sigurno je išao na teĉaj kuhanja.” “Hrana je tako dobra da ĉak i bogati dolaze kušati njegovo varivo - dolaze iz kilometrima udaljenih mjesta samo da bi kušali njegovo posebno jelo.” “Jetru?” upitao sam. “Kako si pogodio?” “Sluĉajno”, rekao sam. “Uţivajte u boravku”, rekao je Dross. Krenuli smo dalje, a on je povikao za nama: “Oh... da, ţao mi je zbog onoga što se dogodili vašem bratu, g. Slaughter”, rekao je. “Mi smo to preboljeli”, s osmijehom je rekao ujak Eddie. Kroz vrata Mucklethriftove tvornice navrli su radnici veselo ĉavrljajući. Išli su na pauzu za kavu. Na vratima je pisalo: “Ne zapošljavamo djecu mlađu od dvanaest godina”. Dimnjaci su još uvijek ispuhivali svoj grimizni i ţuti dim u ustajali zrak. Zeus je i rekao da ne moţe sprijeĉiti ljude u njihovu mahnitom korištenju vatre. Ĉiste ulice i trgovine obojene jarkim bojama jedva su kroza smog mogle vidjeti malo slabašnog jesenjeg sunca. Rajski je grad ipak bio bolje mjesto nego onda kada smo otišli iz njega. Jedino je ruševan Hram junaka izgledao jednako zapušteno kao i prije. Ulazna vrata kuće g. Mucklethrifta bila su otvorena i na njima je s osmijehom na licu stajao sluga i pozdravljao glasnike, poslovne ljude i posjetitelje. “Naravno da će g. Mucklethriftu biti drago da vas vidi. Još uvijek govori o predstavi koju je vaš brat izveo prije pet godina, g. Slaughter. Znate, baš dan nakon toga posjetio ga je duh.” “Ah, i taj ga je posjet promijenio?”

99 “Toĉno. Vaš je pokojni brat zauvijek promijenio Rajski grad.” “Da?” trepnuo je ujak Eddie. “Idite u knjiţnicu. G. Mucklethriftu će biti drago da vas vidi.” I starcu je uistinu bilo drago. Toplo se rukovao s nama i posjeo nas za stol - za onaj stol za kojim su se prije pet godina sreli Zeus i Teo. Njegova je priĉa bila neobiĉna. Samo smo Jan i ja razumjeli što se zapravo dogodilo. “Objesili smo vašega brata”, rekao je g. Mucklethrift. “To je traţio gradonaĉelnik Tweed. Noja to nisam ţelio. I te me je noći, kada sam zaspao, on posjetio.” “Gradonaĉelnik Tweed vas je posjetio dok ste bili u krevetu?” uskliknuo je ujak Eddie. “Ne. Ne! Ne! Posjetio me je duh vašega pokojnog brata. Probudio sam se kad je gradski sat otkucao jedan sat i ugledao ga kako stoji uz moj krevet. Jako sam se prestrašio.” “I ja bih se”, sloţila se January. “Rekao mi je da sam previše pohlepan i da nimalo ne marim za druge ljude. Zatim je upalio svoju ĉarobnu svjetiljku i pokazao mi slike. No te su se slike kretale i govorile, sasvim drukĉije od vaše svjetiljke.”53 “I što ste vidjeli?” upitao je ujak Eddie. “Ah, vidio sam uţase u Rajskome gradu. Patnje prosjaka i djeĉice u djeĉjim jaslicama. A najgore od svega, djevojĉicu sa ţigicama kako umire u jarku.” “Strašno”, sloţio se ujak Eddie. “Zatim mi je pokazao moju budućnost. Pokazao mi je pokretne slike mjesta koje se zove Podzemni svijet. Tamo je bio pas s devet glava - on bi me pustio u Podzemni svijet, ali bi me rastrgao ako ikad pokušam izaći.” “Kerber”, rekao je ujak Eddie. Znao je mnoge stare priĉe. “Muke u Podzemnom svijetu previše su uţasne da bih ih ponovio”, rekao je g. Mucklethrift. “Pokušavao sam reći duhu vašega brata da je sve to samo noćna mora. No on je otvorio vrata i ušlo je najodvratnije stvorenje koje sam vidio u ţivotu - glave koje se međusobno svađaju - ali kad se sloţe, tada rigaju strašnu vatru koja me moţe sprţiti u pepeo!” Zeus je u Rajski grad doveo svog kućnog ljubimca Himeru. Takvo ĉudovište moţe prestraviti svakoga ĉovjeka. Oĉi g. Mucklethrifta su se izbuljile. “Lavlja je glava stalno rikala na kozju. Bilo je strašno. A duh g. Slaughtera govorio je nešto o 'odbjeglim Pandorinim zlima'. Što li je time mislio?” “Mislio je na to da morate dati sve od sebe da iz Rajskoga grada istjerate bijedu”, rekao sam. “Da je to jedini naĉin da izbjegnete svoju zlu kob.” Potvrdno je kimnuo. “Tako sam i mislio. I otada radim upravo to. Većinu svoga bogatstva utrošio sam na to da Rajski grad uĉinim boljim mjestom za sve. A novac iz moje tvornice pomaţe da tako i ostane. Mislite li da mi je Edward Slaughter oprostio što sam dopustio da ga objese?” “Je li se još koji puta vratio od te noći?” upitala je Jan. “Ne. Nikada ga više nisam vidio.” “Tada duh Edwarda Slaughtera poĉiva u miru”, rekla je. Ujak Eddie se nasmiješio. “Edward Slaughter vam je oprostio.” I tako, dragi ĉitatelju, ostaje nam još samo Prometej. Ne mogu ti reći gdje je ni je li pobjegao Osvetnici. 53 Pokretne slike koje govore ne postoje, naravno. G. Mucklethrift je trebao pogoditi da to nije bio duh ujaka Edwarda. Moţda je bio toliko prestrašen da je povjerovao u sve što je vidio. Ali ti nisi prestrašen. TI znaš da je to bio Zeus u liku ujaka Edwarda.

100 Volio bih da jest. Kada je uzletio u nebo iz Hrama junaka, ozlijeđena je Osvetnica krenula za njim. Mislim da je ona odletjela u budućnost. Da sam ja Furija, ja bih tako uĉinio. No znam da Prometej još uvijek traţi svoga junaka. Mogao ga je naći samo na jednome mjestu - negdje u sumornoj i blatnjavoj povijesti Rajskoga grada. Ako je Teo u prošlosti, a Furija u budućnosti, tada je Teo na sigurnome. Titani i bogovi i bezdlaka ljudska stvorenja, svi se mi sastojimo od iste tvari..: od prašine udaljenih zvijezda. Stoga smo Teo i Zeus, January i ja - rođaci. A i ti, dragi ĉitatelju. Pitam se hoće li Teo ikada naći svoga junaka? Nadam se. To je jedino što nam je Pandora ostavila - nadu.