Velika ocekivanja - Charles Dickens

Charles Dickens Velika očekivanja Illustrations by Charles Green (from Chapman and Hall's Gadshill Edition, 1898)

Prvo razdoblje Pipovih očekivanja

1 Poglavlje Budući da se očeva porodica zvala Pirrip, a moje krsno ime bilo Philip, nisam znao u svom djetinjem jeziku iz obiju riječi skovati nikakvo dulje ili jasnije ime nego Pip. I tako sam sebe prozvao Pip, a Pip su me i drugi zvali. Navodim Pirrip kao očevo prezime na temelju njegove nadgrobne ploče i pričanja moje sestre — gospođe Joe Gargery, koja se udala za kovača. Ne vidjeh nikad ni oca, ni majke, niti sam ikad vidio bilo kakvu njegovu ili njezinu sliku (jer su živjeli davno prije vremena fotografskog umijeća), te sam stvorio sebi prve predodžbe o njihovu obličju, sasvim nerazumno, po njihovim nadgrobnim pločama. Po obliku slova na nadgrobnoj ploči moga oca ja sam ga na neki čudan način zamišljao kao snažna, stamena i mrka muškarca crne kovrčaste kose. Iz slova i stilizacije natpisa »I Georgiana, žena Gore Spomenutoga«, izveo sam djetinjasti zaključak da je moja majka bila bljedahna i pjegava lica. Pet kamenih pločica, svaka stopu i pol dugačka, lijepo poredanih do njihovih grobova, a posvećenih sjećanju na petero moje male braće, koja su još u najranijoj mladosti odustala od pokušaja da žive u toj općoj borbi, usadilo je u moju dušu usrdno vjerovanje, koje sam do dana današnjega sačuvao, da su se rodili poleduške, s rukama u džepovima svojih hlača i da ih nikad nisu izvadili u životu. Stanovali smo u močvarnom kraju pokraj rijeke, dvadesetak milja hoda uzduž njezina vijugavog toka, daleko do mora. Prvu, najživlju i najdublju uspomenu na zbilju ovog svijeta bit će da sam stekao jednog hladnog nezaboravnog popodneva kad se dan već gasio. U tim trenucima bilo mi je jasno da je to turobno, koprivama zaraslo mjesto — groblje, a da su Philip Pirrip, nekoć član ove župe, i Georgiana, žena Gore Spomenutoga, mrtvi i pokopani, da su Alexander, Bartholomew, Abraham, Tobias i Roger, dječica spomenutih, također mrtva i pokopana a pusta ravnica iza groblja, ispresijecana nasipima, humcima i prijelazima, po kojoj pase raštrkana stoka— močvara, niska olovna crta iza nje rijeka, onaj daleki divlji brlog, odakle žestoko kulja vjetar — more, a maleni jadni drhtavi stvor što se stao svega toga bojati i udario u plač — Pip. — Zaveži! — dreknu strašan glas i nekakav muškarac iskrsnu među grobovima pokraj crkvenih vrata. — Zaveži, mali vraže, ili ću te zaklati!

Strašan lik, sav u gruboj surini, s velikim željeznim negvama na nozi. Gologlav, poderanih cipela, a glavu umotao starom krpom. Prokvašen vodom, uprljan glibom, noge podbio o kamenje, raskrvario na oštrome šljunku, ozario koprivama, izbo na glogovu trnju. Hramao, drhtao, piljio očima, režao, a zubi mu cvokotali u ustima kad me je ščepao za podbradak. — Gospodine, nemojte me zaklati — zaklinjao sam ga zaprepašten od užasa. — Molim vas, gospodine, nemojte. — Reci nam kako se zoveš! — progovori muškarac. — Brzo! — Pip, gospodine. — Ponovi — reče, zureći u mene. — Glasnije! — Pip, gospodine, Pip. — Pokaži nam gdje stanuješ — nato će neznanac. — Pokaži nam to mjesto! Pokazah rukom gdje leži naše selo u nizinskom obalnom kraju, među johama i okresanom drveću, milju-dvije od crkve. Gledao me časak, a zatim me okrene glavačke te isprazni moje džepove, u kojima nije bilo ništa do kriške kruha. Kada je crkva opet stajala na svome mjestu — jer je bio tako brz i snažan da je crkvu okrenuo naopačke, tako da sam toranj vidio pod svojim nogama — kada je, dakle, crkva opet stajala na svome mjestu, sjedio sam, sav dršćući, na povisokom nadgrobnom spomeniku, dok je on proždrljivo gutao kruh. — Kučkin sine — reče oblizujući usne — ala su ti obrazi bucmasti. Vjerujem da su bili bucmasti, iako sam u ono vrijeme bio premalena rasta za svoje godine i slabašan. — Ðavo me odnio ako ih ne bih pojeo — reče neznanac i prijeteći zaklima glavom — i malo fali da to ne učinim. Odgovorih kako se ozbiljno nadam da to neće učiniti, i privijem se još čvršće uz nadgrobni spomenik, kamo me bješe posadio, prvo da zadržim ravnotežu, a drugo da ne briznem u plač. — A sada pogledaj u mene! — nato će muškarac. — Gdje ti je majka? Odgovorih: — Ovdje, gospodine! Neznanac se trže, potrča malo, stade i pogleda preko ramena. — Ovdje, gospodine! — javim se uplašeno. — I Georgiana. To mi je majka.

— A tako! — reče i vrati se natrag. — A je li ti to otac, tu pokraj majke? — Da, gospodine, i on je tu pokopan. — Ha! — promrsi premišljajući. — A kod koga živiš, ako ti dobrostivo dopustim da poživiš, na što se, međutim, još nisam odlučio? — Kod sestre, gospodine, kod gospođe Joe Gargery, žene kovača Joea Gargeryja. — Kovača, veliš? — upita i pogleda dolje na svoju nogu. Pogledavajući mrko čas u nogu, čas u mene, približi se nadgrobnom spomeniku, na kome sam sjedio, zgrabi me za obje ruke i zabaci me koliko je god više mogao unatrag, tako da je oči svom snagom upiljio u moje, a ja nemoćno gledao u njegove. — A sad pazi, jer ti se radi o glavi. Znaš što je turpija? — Da, gospodine. — I što je sjecalica? — Znam, gospodine. Nakon svakog pitanja jače me nagne kao da hoće da još više osjetim svoju nemoć i opasnost u kojoj lebdim. — Nabavit ćeš mi turpiju — pa me još nagne. — I sjecalicu. — Opet me nagne. — I donijet ćeš mi oboje. — Ponovno me nagne. — Ili ću ti iščupati srce i jetru. — Opet me nagne. Prepadoh se tako strašno, a mozak mi se zavrtje u glavi da sam se objema rukama zakvačio za nj i rekao: — Gospodine, budite ljubazni pa me izvolite postaviti uspravno, onda mi možda neće pozliti i bolje ću pripaziti na vaše riječi. Tolikom me žestinom premetnu i prebaci, da se je crkva okrenula oko svoga vjetrokaza na tornju. Zatim me uze za ramena, uspravi navrh nadgrobnog spomenika i produži ovim strašnim riječima: — Donijet ćeš mi sutra rano turpiju i sjecalicu. Sve to donesi tamo preko na staru tvrđavu. To ćeš učiniti, ni da pisneš ni da odaš znakom da si me vidio, ili ma koga drugoga, i poštedjet ću ti život. Ne učiniš li to ili na dlaku ne izvršiš što ti rekoh, iščupat ćemo ti srce i jetru, ispeći ih na roštilju i pojesti. Nisam ovdje sam, kako ti možda misliš. Tu se sa mnom krije još i mladić prema kome sam ja anđeo. Čuje što govorim. Poznaje tajne putove, zna kako će se domoći dječaka i njegova srca i jetre. Dječak bi se zaludu pokušao sakriti pred njim. Može zaključati vrata, zavući se u

toplu postelju, pokriti se svojim odijelom preko glave, sakriti se i misliti da je spašen. Ma kako se dječak sigurno i udobno osjećao, mladić će se tiho šunjati i došunjati k njemu i onda ga rasporiti. Zasada ga teškom mukom odvraćam od toga, da ti ne naudi. Vrlo ga teško držim podalje od tvog srca i jetre. Što kažeš na to? Obećah da ću pribaviti turpiju i prikupiti svaku mrvu hrane što je nađem, i da ću u cik zore doći k njemu na staru tvrđavu. — Reci: ubila me strijela Božja ako to ne izvršim! — nato će neznanac. Izgovorih te riječi i on me skinu sa spomenika. — A sad — produži — ne zaboravi što si obećao, sjeti se mladića, tornjaj se kući! — La-laku noć, gospodine — promucah. — Bit će mi baš laka! — odvrati razgledajući hladnu, vlažnu pustoš. — Volio bih da sam žaba ili jegulja. Tresao se od zime i cijelo vrijeme objema rukama grlio svoje tijelo kao da ga hoće sačuvati da se ne raspadne i hramajući išao prema niskom grobljanskom zidu. Gledao sam ga kako se provlači između kopriva i trnja što je izniklo između zelenih humaka. Mojim se djetinjskim očima činilo da izmiče rukama što ih mrtvi oprezno pružaju iz grobova, da ih opletu oko njegovih gležanja i povuku ga u raku. Kada je došao do niskoga grobljanskog zida, prebaci se kao da su mu noge uzete i ukočene, a onda, okrenuvši se, pogleda u mene. Kad vidjeh kako se osvrnuo za mnom, udarim ravno kući, trčeći što me noge nose. No uskoro pogledam preko ramena i tada sam vidio kako ponovno ide prema rijeci, svejednako stišćući objema rukama svoje tijelo i traži ranjavim nogama put između velikog kamenja, porazbacanog ovdje-ondje po močvari kao nogostup kada udare kiše ili nadođe plima. Kada sam stao da pogledam za njim, močvara je u tom času bila samo duga crna ravna crta a rijeka isto tako, ali ni izdaleka tako široka, niti crna; nebo samo isprepleten niz dugih, jarko crvenih i duboko crnih traka. Na rubu rijeke jedva sam nazirao jedina dva crna predmeta na cijelom vidiku, što su uspravno stršila: svjetionik, po kome su se pomorci upravljali — nalik na rasklimanu bačvu, nataknutu na stup, ružna stvar kada joj se približiš, i vješala s lancima, na kojima se nekoć zibalo tijelo gusara. Neznanac je hramao prema vješalima; kao da je gusar oživio te se, sišavši s vješala, sada vraća da se ponovno objesi. Kada sam pomislio na to,

podide me jeza, a kada vidjeh kako goveda podižu glave i bulje za njim, u čudu sam se pitao ne misle li i ona što i ja. Ogledavao sam se na sve strane ne bih li gdje ugledao onog strašnog mladića, ali njemu ni traga, ni glasa. Tada me ponovno obuze strah i ne osvrćući se više, potrčah kući.

2 Poglavlje Moja sestra gospođa Joe Gargery bila je više od dvadeset godina starija od mene i njoj je uspjelo da među susjedima postane čuvena po tome što je mene othranila »svojom rukom«. Kako sam u ono vrijeme bio prisiljen sam odgonetati značenje tih riječi, a poznavajući njezinu nesmiljenu i tešku ruku, što se često spušta na njezina muža i na mene, smatrao sam da smo Gargery i ja bili odgajani njezinom »rođenom rukom«. Nije bila baš pristala žena i imao sam dojam da je ona »svojom rukom« prisilila Joe Gargeryja da je uzme za ženu. Joe je bio lijep muškarac, svijetložute kovrčave kose s obje strane svoga glatkog lica i s očima tako neodređene modrine te se činilo da su se šarenice nekako rasplinule u bjeloočnicama. Bio je blag, dobroćudan, krotak, lakomislen, drag stvor — Herkul snage i slabosti u isti mah. Koža na licu moje crnokose i crnooke sestre gospođe Joe bješe tako crvena preko svake mjere, da sam se ponekad u čudu pitao ne upotrebljava li ona pri umivanju ribež za oraške mjesto sapuna. Visoka, koščata, gotovo uvijek s grubom pregačom, koju je otraga vezivala poprijeko s dvije naramenice, a sprijeda je imala opršnjak načičkan pribadačama i iglama. Smatrala je svojom velikom zaslugom i ljutim prijekorom za Joea što gotovo nikada nije skidala pregaču. Zaista ne vidim razloga zašto ju je uopće nosila, a kad ju je već nosila, zašto je ne bi mogla skinuti svakog bogovetnog dana. Joeova kovačnica bila je prigradena uz našu drvenu kuću, kao što su u ono vrijeme bile gotovo sve kuće u našem kraju. Kada sam s groblja dotrčao kući, kovačnica bješe zatvorena, a Joe je sjedio sam u kuhinji. Kako smo Joe i ja bili supatnici što povjerljivo izmjenjuju svoje tajne, tek što sam pritisnuo kvaku na vratima i spazio ga kako sjedi u suprotnom kutu kuhinje, u zapećku, priopćio mi je u povjerenju: — Gospođa Joe je već dvanaest puta izlazila da te traži, Pipe. A sada je izašla trinaesti put. — Zbilja? — Da, Pipe — reče Joe — ali što je još gore, ponijela je i »Golicaljku«. {1} Čuvši tu zloslutnu vijest, stao sam zavrtati jedino puce na prsluku,,gledajući posve potišteno u vatru. Golicaljka bješe trska s

uvoštenim vrškom, što je od čestih sukoba s mojim golicanim tijelom postala sasvim glatka. — Sjela je — reče Joe — pa ustala i ščepala Golicaljku, razgoropadila se i — izišla van. Eto što učini — reče Joe, razgrćući vatraljem ugljen među nižim prečkama, gledajući u vatru. — Da, Pipe, razgoropadila se i izišla. — Je li odavna izišla, Joe? — Vazda sam postupao s njim kao s nekim malo poodraslim djetetom i sebi ravnim. — Pa — reče Joe, pogledavši na schwarzwaldsku uru — njezina goropadnost traje već nekih pet minuta, Pipe. Evo dolazi! Stani iza vrata, stari druže, i omotaj se ručnikom. Poslušah savjet. Moja sestra, gospođa Joe, otvori širom vrata i naišavši na otpor iza njih, smjesta razabra što je tome uzrok, te se lati Golicaljke da izvede stvar na čistac. Najzad me hitnu — često sam joj poslužio kao oružje, kojim je gađala bračnog druga — Joeu, koji me, sav sretan što me je makar i u takvim okolnostima dobio u svoje ruke, posadi u zapećak te me sigurno ogradi svojom velikom nogom. — Gdje si bio, majmune? — upita gospođa Joe tupkajući nogom. Odmah reci što si radio da si me tako izmučio strahom i tjeskobom ili ću te istjerati iz zapećka, pa bio ti pedeset puta Pip, a on pet stotina puta Gargery. — Bio sam samo na groblju — odgovorim sa svog stolca plačući i trljajući bubotke. — Na groblju! — ponovi moja sestra. — Da nije mene, bio bi već odavna na groblju i ostao ondje. A tko te je othranio »svojom rukom«? — Vi — odgovorih. — Voljela bih znati zašto sam to učinila! — usklikne sestra. Zastenjao sam: — Ne znam. — Ja ne znam! — reče moja sestra. — Nikad više ne bih to učinila! To znam posigurno. Zaista mogu mirne duše reći da nikada nisam skinula tu pregaču otkako si se rodio. Dosta mi je muke i nevolje što sam žena kovača, pogotovu kad je taj kovač jedan Gargery, a usto još i tebi zamjenjujem majku. Moje misli odlutaše od tog pitanja, dok sam neutješljivo zurio u vatru. Preda mnom iz žarkog ugljena iskrsnuše bjegunac iz močvarne ravnice s

negvama na nozi, tajanstveni mladić, turpija, hrana i strašna zakletva koja me sili da izvršim krađu u kući što mi pruža utočište. — Ha! — usklikne gospođa Joe, stavljajući Golicaljku na svoje mjesto. — Dakako, groblje! Lako je vama dvojici reći groblje. — Nijedan od nas, uzgred rečeno, nije uopće izustio tu riječ. — Jednog ćete dana vas dvojica mene otjerati na groblje! Jao, vas ćete dvojica onda lijepo izgledati bez mene! Dok se ona ushodala da priredi posuđe za čaj, Joe je preko svoje noge piljio dolje u mene kao da u mislima slika mene i sebe, zamišljajući kako bismo nas dvojica uistinu izgledali u onim prije natuknutim žalostivim prilikama. Zatim je sjedio gladeći svoje svijetložute kovrče i zaliske na desnom obrazu te prateći svojim plavim očima gospođu Joe, kako bi to uvijek činio u burnim trenucima. Moja je sestra na svoj način odrješito rezala i mazala naš kruh s maslacem, i te su kretnje bile uvijek jednake. Ponajprije bi lijevom rukom čvrsto i odlučno pritisnula kruh o svoj opršnjak — pri čemu bi kat-kad u kruh ušla pribadača, a kat-kad igla, koje bi nam poslije dospjele u usta. Onda bi nožem dohvatila nešto maslaca (ne previše) i razmazivala ga po kruhu kao apotekar kad sprema melem — služeći se pritom objema stranama noža, okretno zamahujući ploštimice, stavljajući i skidajući maslac uz rub krušne kore. Još jedan, posljednji snažni potez uz rub toga maza, a onda bi, sve u krugu, otpilila veliki komad, koji bi konačno razrezala na dvije polovice, te bi Joe dobio jednu, a ja drugu. Iako sam bio gladan, nisam se tom prilikom usudio pojesti svoju krišku. Osjećao sam da je treba pričuvati za strašnog poznanika i njegova još strašnijeg mladića. Znao sam da gospođa Joe vodi kućanstvo najstrožom štedljivošću, te bi se moglo dogoditi da mi pri mom lopovskom pothvatu u smočnici ne dođe baš ništa pod ruku. Stoga odlučih da svoj dio kruha s maslacem spustim u nogavicu. Činilo mi se da je potreban strašan napor kako bih izvršio svoju odluku. Upravo kao da moram skočiti s krova visoke kuće ili se sunovratiti u vodeni bezdan. A Joe, ničega svjestan, još mi je više otežavao odluku. Ponašao se prema meni s drugarskom dobroćudnošću, pa smo kao supatnici u zajedničkoj nevolji svaku večer običavali uspoređivati koliko bismo jednim zalogajem odgrizli od naših kriški kruha s maslacem. Od časa do časa jedan od nas dvojice šutke bi podigao svoj

komad da mu se drugi divi — i to nas je poticalo na nove napore. Joe mi je večeras nekoliko puta pokazao svoju krišku, koja se naglo smanjivala, pozivajući me da sudjelujem u prijateljskom nadmetanju, ali me je svaki put zatekao kako na jednom koljenu držim žutu čašu čaja, a na drugome netaknutu krišku kruha s maslacem. Napokon, sav očajan, odlučih da moram izvršiti što sam naumio i da je najbolje da, s obzirom na prilike, to bude što manje upadljivo. Iskoristih priliku, nakon što je upravo čas prije Joe pogledao u me, i spustih kruh s maslacem u nogavicu. Joeu je očito bilo neugodno što, prema njegovu mišljenju, nemam teka pri jelu, pa zamišljeno odgrize komad svoje kriške, kao da mu osobito ne prija. Razmišljajući neko vrijeme, mnogo je dulje žvakao zalogaj nego obično i napokon ga progutao kao neku pilulu. Upravo je htio ponovno zagristi i već naherio glavu da odabere što ljepši zalogaj, kadli mu se pogled zaustavi na meni i opazi da je moga kruha s maslacem nestalo. Joe je upravo htio zagristi, ali je tako začuđeno i zaprepašteno razjapio usta i zablenuo se u me da to nije moglo izmaknuti pažnji moje sestre. Dok je čašu stavljala na stol, oštro zapita: — Što je sad? — Čuješ, Pipe, stari druže, moraš i sam znati! — promuca Joe vrlo ozbiljno i prijekorno potresajući glavom. — Upropastit ćeš se! Zapet će ti u grlu. Nije, Pipe, moguće da si to prožvakao. Moja sestra ponovi još oštrije nego obično: — Što je sad? Joe me, sav zaprepašten, svjetovaše: — Preporučio bih ti, Pipe, da bar mrvičak od toga iskašlješ, ako možeš. Bilo pristojno ili nepristojno, ali tvoje je zdravlje najpreče. Moja je sestra, međutim, već pobješnjela. Nasrne na Joea, uhvati ga za zaliske i stade neko vrijeme bubati njegovom glavom o zid iza njega, dok sam ja, svjestan svoje krivnje, sjedio u kutu i gledao. — Možda ćeš se sada dosjetiti što se dogodilo — sva zadihana poviče moja sestra — ti veliko užireno krmče! Joe je samo nemoćno pogleda, zatim nemoćno odgrize komad kruha i ponovno pogleda mene. — Znaš, Pipe — svečano započne Joe žvačući posljednji zalogaj i povjerljivo se obrati meni kao da smo nas dvojica posve sami — ti i ja smo uvijek bili prijatelji i ja sam posljednji koji bih te htio ocrniti. Ali kako si — i pritom pomakne stolicu i zaokruži pogledom po podu između

sebe i mene — ali kako si tako neobično brzo progutao onoliku komadinu!? — Što, svu večeru najedanput progutao? — poviče moja sestra. Joe, još uvijek punih usta, dometne, ne gledajući svoju ženu nego mene: — Znaš, stari druže, i ja sam često znao sve odjedanput progutati dok sam bio tvojih godina i bio sam kao dječak najveći proždrljivac, ali tebe, Pipe, još nikad dosada ne vidjeh da bi sve odjedanput proždro. Prava je sreća da nisi ostao na mjestu mrtav. Moja sestra sunu prema meni, upeca me za kosu i ne prozbori ništa više do zloslutnih riječi: — Sa mnom, da ti ulijem porciju! Neko je zvijere, liječnik, u to vrijeme ustanovio da je katranova vodica odlična ljekarija, pa ju je gospođa Joe uvijek u ovećoj količini držala u svom kuhinjskom ormaru. Vjerovala je, naime, da je upravo toliko koristan lijek koliko je bio odvratan. U svako je doba u me ulijevala toliko toga napitka za oporavljanje da sam osjećao kako okolo hodam zaudarajući na plot što su ga svježe namazali katranom. Te je večeri, međutim, hitnost mojega slučaja zahtijevala da progutam pola litre te mješavine. Da se brže oporavim, gospođa Joe mi je sasu u grlo, stavivši mi glavu pod svoju mišku, kao čizmu u izuvaču. Joe je prošao s četvrt litre, ali ju je morao na dušak ispiti »jer se uzrujao« što mu je uvelike poremetilo spokojstvo dok je sjedio pokraj ognjišta i razmišljajući polako mljaskao. Sudeći po sebi, rekao bih da se nakon toga zacijelo uzrujao, ako i nije prije. Savjest je strašna kad optužuje odrasla čovjeka ili dječaka. Ali kad se radi o dječaku, kojega uz onaj tajni teret pritišće još i drugi u nogavici što mogu posvjedočiti, onda je to najteža kazna. Osjećaj krivnje što sam naumio orobiti gospođu Joe — nisam ni časak pomislio da ću orobiti Joea, jer nisam nikad smatrao da je bilo što u kućanstvu njegovo vlasništvo — uz potrebu da jednom rukom neprestano pridržavam kruh s maslacem bilo kad sjedim, bilo kad moram trčkarati po kuhinji da obavim poneki manji posao, gotovo me izbezumio. A kad je s močvarnih nizina puhnuo vjetar i razbuktao vatru, pričini mi se da izvana čujem glas onoga s negvama na nozi kojemu se zakleh da ću šutjeti gdje mi govori da ne može i neće do sutra skapavati od gladi i da ga moram već sada nahraniti. Pokatkad sam pomišljao i na to što će biti ako onaj mladić, kojega su tek teškom mukom zadržali da ne omasti ruke mojom krvlju, ne odoli svome nagonskome nestrpljenju ili se prevari u vremenu te pomisli da već noćas, a ne sutra,

ima pravo na moje srce i jetru! Ako se ikada ikome od straha nakostriješila kosa, onda se to tada meni dogodilo. A možda se nikome i nije? Bio je Badnjak i morao sam od sedam do osam bakrenim tučkom miješati puding za sutrašnji dan, ravnajući se pritom po schwarzwaldskoj uri. Pokušao sam to uraditi s teretom na nozi, a to me ponovno podsjećalo na onoga s teretom na njegovoj nozi, i uvidio sam kako je zaludu sve moje nastojanje da izvučem kruh s maslacem dolje kod gležnja. Srećom, šmugnuh i spremih taj dio tereta svoje savjesti u spavaonici u potkuplju. — Čujte — rekoh kada sam dovršio miješanje grijući se u zapećku da se prije no što će me poslati spavati malo ugrijem — bije li to veliki top, Joe? — O! — nato će Joe. — Umače još jedan robijaš. Upitah: — Što to znači, Joe? Gospođa Joe voljela je uvijek sama sve objašnjavati, pa reče oštro: Pobjegao. Pobjegao — dajući to objašnjenje kao da mi ulijeva katranovu vodicu. Dok je gospođa Joe sjedila nagnuvši se nad svoj ručni rad, mičući usnama, upitah Joea: »Što je robijaš?« Nato je Joe počeo micati usnama nudeći tako detaljan odgovor da sam razabrao samo jednu jedincatu riječ: »Pip.« — Sinoć, o zalasku sunca, pobježe robijaš — reče Joe naglas. — Ispališe top da upozore ljude na oprez. Sada kao da pucaju na uzbunu zbog još jednoga. — Tko puca? — nato ću ja. — Vrag odnio tog dječaka — ubaci moja sestra, mršteći se nad svojim pletivom — ala je to neko zapitkivalo. Tko malo pita, malo laži čuje. Pomislim, kako nije baš suviše pristojna prema samoj sebi, kad bi mi mogla odvratiti lažima, ako bih joj i dalje postavljao pitanja. No nikad nije bila pristojna, osim u društvu. Joe je u tom trenutku uvelike podstakao moju radoznalost, naprežući se iz sve snage da što više razjapi usta i namjesti usne tako kao da će izgovoriti: — »gani je«. — Prirodno da sam prstom pokazao na gospođu Joe i naprćio usne kao da ću zapitati: — »nju?« — Ali Joe ni da čuje o tom, već širom rastvori usta te šaptom izbaci neku neobično značajno

naglašenu riječ. No nikako nisam razumio što hoće kazati. — Gospođo Joe — obratih se njoj kao posljednjoj nadi da nešto saznam — ako vam je s voljom, htio bih znati, odakle dolazi pucnjava? — Bog s tobom! — usklikne moja sestra, kao da mi ne misli to zaželjeti, nego baš protivno: — S robijaške galije! — Aha! — rekoh ja i pogledah u Joea — s galije! Joe prijekorno zakašljucne, kao da hoće reći: »Pa kazao sam ti.« — A, molim vas, što su galije? — opet ću ja. — Eto, deran uvijek tako! — povika moja sestra, pokazujući na mene iglom s udjenutim koncem i vrteći glavom. — Odgovori mu na jedno pitanje, a on odmah desetak drugih. Galije su brodovi za robijaše, što prolaze kroz bareš. — U našem kraju vazda upotrebljavamo tu riječ za močvare. — Volio bih znati koga stavljaju u robijaške brodove i zašto? — upitam onako općenito i pomalo očajno. To je bilo suviše za gospođu Joe i ona se smjesta diže. — Reći ću ti nešto, mladiću — produži ona — nisam te svojom rukom othranila zato da drugima dodijavaš. A da jesam, bila bi to sramota za mene, a ne čast. Na galije ubacuju ljude što ubijaju, provaljuju, krivotvore novac i počinjaju kojekakva zla i opačine, a svi počinju time da postavljaju pitanja. A sada, hajd' u krevet! Nije mi bilo dopušteno da zapalim svijeću, kad sam išao spavati. Uspinjao sam se stepenicama po mraku, a glava mi je bučala — jer je gospođa Joe popratila svoje posljednje riječi bubnjajući naprskom po njoj kao po tamburinu. Jezivo sam osjećao da su galije upravo za mene. Moj put vodi ravno na galiju. Počeo sam postavljajući pitanja, a namjeravao orobiti gospođu Joe. Od tog vremena, sada već dosta poodmaklog, često sam razmišljao o tome kako malo ljudi zna u kakvom strahu žive djeca. Kolikogod bio užas neosnovan, ipak je užas. Bio sam u smrtnome strahu od onog mladića kojemu se prohtjelo moje srce i jetra, bojao sam se svog poznanika s negvama na nozi, u smrtnome strahu od sebe samog, jer mi je na silu iznuđeno ono strašno obećanje. Bez svake nade da će me spasiti moja svemoćna sestra, koja me je svakom prilikom tjerala od sebe; strah me

hvata kada pomislim što bih sve pod tim tajanstvenim užasom učinio da je netko to od mene zatražio. Ukoliko sam te noći uopće spavao, osjećao sam u snu kako me snažni valovi "poplave nose niz rijeku prema galijama, a neki sablasni gusar doglasalom dozivlje, kada sam plovio pokraj gubilišta, da bi bilo bolje izići na kopno da me odmah objese umjesto da to odgađamo. Bojao sam se zaspati, sve kad bih i mogao, jer sam znao da u praskozorje treba provaliti u smočnicu. Noću nisam smio, jer nije bilo moguće da potiho iskrešem iskru. Vatru sam mogao užeći samo krešući kremen o čelik, a to bi podiglo buku, kao da sam gusar zvekeće svojim lancima. Tek što je crni baršunasti plašt pred mojim prozorčićem posivio, digoh se i siđoh niz stepenice, a svaka podnica i svaka pukotina u svakoj podnici vikale su iza mojih leđa: »Drž' lopova!«, »Ustajte, gospođo Joe!« U smočnici, a bješe obilatije snabdjevena nego obično, jer je bilo pred Božić, strašno sam se uplašio zeca, obješena o stražnje noge i kao da žmirka na mene kad sam mu napola okrenuo leđa. Nije bilo vremena da to provjerim, ni da biram, a ni za što drugo, jer je svaki trenutak bio skupocjen. Ukrao sam malo kruha, koricu-dvije sira, pola ćupa sasjeckanog mesa (i sve umotao u rupčić zajedno sa sinoćnjom kriškom kruha s maslacem). Usto malo rakije iz kamena vrča i ulio je u staklenu bocu, kojom sam se potajno služio tamo gore u svom sobičku pri pravljenju opojnog pića »sladičevine«. U kameni vrč s rakijom nadolio sam vode iz boce, što sam je uzeo iz kuhinjskog ormara. Uzeh kost, gotovo sasvim oglodanu i veliki komad svinjske paštete. Umalo što ne odoh bez paštete, ali me zagolicala želja da se popnem na policu i pogledam što su tako brižljivo sklonili u kutu u pokrivenoj glinenoj zdjeli, te sam onda vidio da je pašteta. Uzeh je, uvjeren da je ne misle već sutradan iznijeti na stol, pa će proći neko vrijeme prije no što primijete njezin nestanak. Iz kuhinje su vrata vodila u kovačnicu. Otključao sam i otkračunao ta vrata i pograbio turpiju između Joeova alata. Stavio sam zasune kao što sam ih našao, otvorio vrata na koja sam ušao kada sam sinoć dotrčao kući, zatvorio ih i potrčao prema zamagljenim močvarama.

3 Poglavlje Jutro mrazno, prožeto parom. Vidio sam kako se para stače niz vanjsku stranu mog prozorčića — kao da je neki vilenjak svu noć suze ronio, a moje mu okno bilo džepni rupčić. Sada sam razabirao kako para leži na ogoljelim živicama i rijetkoj travi, nalik na nešto grublju mrežu paučine, povješane između grančica i po strništu. Po svim motkama i ogradama lijepila se vlaga; a močvarna izmaglica bila tako gusta da se drveni prst putokaza, što je pokazivao prema našem selu — u smjeru, kojim ljudi nikad nisu skrenuli, jer nisu ni dolazili ovamo — vidio tek onda kad sam već stajao pod njim. Kad pogledah gore prema njemu, cijedila se s njega kap po kap, a mojoj se potištenoj svijesti učini da gledam sablast, koja me upućuje prema galijama. Što sam dublje prodirao u močvarnu ravnicu, magla je bila sve gušća. Kao da predmeti nalijeću na mene, a ne ja na njih. To je bilo vrlo tjeskobno za nečistu savjest. Ograde, nasipi i jarci nahrupili na mene iz te magle, kao da podvikuju iza glasa: »Evo dječaka s tuđom svinjskom paštetom! Drž'te ga!« A isto tako neočekivano banula bi i goveda preda me, zureći u mene izbuljenih očiju, frćući paru na nozdrve: »Ej, mladi tate!« Crni vol s bijelom šarom ispod vrata pričinjao se mojoj probuđenoj savjesti kao svećeničko lice, pa upiljio oči strogo u mene, i u trenutku kad sam zamakao u stranu, okrenuo svoju tupastu glavu za mnom s toliko prijekora da sam jecajući promucao: — Ne mogu drukčije, gospodine! Nisam ukrao za sebe! — Nato vol obori glavu, hukne oblak pare, rimu se stražnjim nogama, zavitla repom i iščezne. Sve to vrijeme približavao sam se rijeci; no kako god brzo hodao, nisam mogao ugrijati noge, uz koje je prianjala studena vlaga, kao negve uz nogu muškarca, kojemu sam trčao u susret. Znao sam put do tvrđave prilično dobro jer sam bio tamo jedne nedjelje s Joeom. Sjedeći na starom topu, reče mi tada Joe, da ćemo se na tom mjestu vraški proveseliti čim postanem njegov pravi šegrt! No zbog magle bilo je sve nejasno i zbrkano, pa sam zašao suviše nadesno i trebalo je krenuti natrag uzduž rijeke, nasipom od nabacanog kamenja u glibu, iz kojeg su stršile motke za mjerenje plime i oseke. Prolazeći ovuda što sam brže mogao i baš u trenutku kad sam preskočio jarak, za koji sam znao da se nalazi nedaleko tvrđave, i upravo se uzverao na nasip s druge strane, ugledam onog muškarca kako sjedi preda mnom. Okrenut leđima skrštenih ruku, klimao je glavom teškom od sna, što mu se spuštala sve dublje na

prsi. Pomislih da će se više veseliti ako ga iznenadim s doručkom i stoga mu priđem poistiha i dirnem ga u rame. On čas skoči, ali to nije bio onaj muškarac, već neki drugi. Pa ipak je i taj bio sav u gruboj surini, s velikim negvama na nozi, hramao, bio promukao i prozebao, u svemu kao onaj prvi; samo što nije imao isto lice, a na glavi mu bješe plosni neki pusteni šešir široka oboda. Sve sam to u prvi mah uočio, jer sam ga samo vidio načas: promrsi kletvu, omahne da me udari — bio to brz, slab udarac, koji mene promaši, ali njega umalo što ne svali, jer je zaglavinjao — a zatim potrča u maglu, spotaknuvši se dvaput dok je bježao, i ja ga izgubih iz vida. — To je onaj mladić! — pomislih i osjetih kako mi srce pomamno udara kad sam ga prepoznao. Zacijelo bi me jetra zaboljela da sam znao gdje se nalaze. Uskoro stigoh do tvrđave i nađoh tamo onog pravog muškarca kako — ogrlivši sama sebe objema rukama, šepa tamo-amo kao da je svu noć prošepao, obuhvatajući i grijući svoje tijelo — i čeka na mene. Nema zbora, prozebao je do kosti. Pomalo sam očekivao da će se preda mnom srozati i umrijeti od smrtonosne studeni. Iz očiju mu osim toga izbijala strahovita glad, pa sam u času, kad sam mu pružio turpiju, što ju je bacio u travu, pomislio kako bi pokušao i nju pojesti da nije primijetio moj zamotak. Nije me taj put obrnuo glavačke da mi uzme sve što imam, nego me ostavi stojećke dok sam otvarao svežnjić i praznio džepove. Upita me: — Što je u boci, mali? — Rakija — odgovorih. I već je sipao sasjeckano meso niz grlo, i to tako neobično — više nalik na nekoga koji u najvećoj hitnji sve to sprema na sigurno mjesto, a ne da jede. Zastane da gucne malo rakije. Tresla ga je čitavo vrijeme tako silna drhtavica da je zaista pravo čudo što je držao grlić boce u zubima, a da ga pritom nije pregrizao. — Mislim da vas je spopala groznica — rekoh. — I ja mislim, mali — nato će on. — Taj je kraj vrlo nezdrav — dometnuh. — Ležali ste u močvari, gdje strahovito hara groznica i reumatizam. Odvrati: — Pojest ću svoj doručak prije nego me dokrajče. Učinit ću

to, pa makar me poslije toga odmah digli tamo na ona vješala. Dotle ću, vjere mi, otrpjeti svaku groznicu. Proždrljivo je gutao u isti mah sasjeckano meso, glodao već izglodanu kost, proždirao kruh, sir i svinjsku paštetu, šibajući za sve to vrijeme oko sebe očima punim nepovjerenja, često prestajući da jede, i osluškivao s razjapljenim ustima. Neki zbiljski ili samo zamišljeni štropot i zveckanje, što je dopiralo s rijeke, ili dahtanje kakve životinje u močvarama, kao da ga sad potreslo i on se lecnu te će iznenada: — Nisi valjda odajničko njuškalo? Nisi nikoga poveo sa sobom? — Nisam, gospodine! Nisam! — Niti koga nahuškao da me slijedi? — Nisam. — Vjerujem ti — reče. — Zaista bi bio bijesno štene kad bi se ovako mlad dao u hajku za jadnim gadom, tako bijednim kao što sam ja, kojeg su natjerali na rub smrti i bunjišta. U grlu mu nešto zakrklja, kao da su u njemu kotačići ure što zvrče prije no što će otkucati sate. Prijeđe prljavim dronjavim rukavom od grube tkanine preko svojih očiju. Ganut njegovim očajem promatrao sam kako je malo-pomalo prionuo pašteti, i usudih se kazati: — Drago mi je što vam prija. — Reče li što? — Rekoh da mi je drago što vam prija. — Hvala, sinko, baš mi prija. Često sam gledao naše veliko pseto kako ždere, i sada sam uočio jasnu sličnost — kako je naš pas gutao hranu i kako jede taj čovjek. Baš poput našeg psa kidao je oštrim zubima naglo komad po komad i gutao zalogaje; pogledavajući ispod oka tamo-amo dok je jeo, kao da mu sa svih strana prijeti opasnost da će netko doći i zgrabiti paštetu. Bio je odveć smućen da bi mogao pravo ocijeniti jelo ili uživati u njemu, pa pomislih, preklao bi zubima svakog gosta koji bi se u tom trenu njemu približio. U svim tim pojedinostima bio je posve nalik psu. — Sve se bojim da neće ni mrve ostati za njega — ubacim bojažljivo poslije kratke šutnje, dok sam iz pristojnosti oklijevao da mu to kažem. — Tamo, odakle je ovo došlo, nema više ničega. — Izvjesnost da je zaista tako, natjerala me da natuknem tu činjenicu.

— Ostati za njega? Za koga? — upita moj prijatelj i prestane mljaskati koru od paštete. — Za mladića, o kome ste govorili, što se krije zajedno s vama. — He, he! — uzvrati glasom, nalik na promuklo smijanje. — Za njega! Njemu nisu potrebne mrvice. Odgovorih: — A meni se činilo da bi mu i te kako bile potrebne. Prestade jesti i zagleda se oštro u mene s najvećim iznenađenjem. — Kada ti se pričinilo? — Maloprije. — Gdje? — Tamo — rekoh i pokazah rukom — tamo preko, gdje sam ga našao kako sneno kunja, pa sam mislio da ste vi. Pograbio me za ovratnik kaputa i zurio u mene, te sam pomislio da se ponovno u njemu porodila namisao da mi proreze grkljan. — Obučen, znate, kao vi, samo što je imao šešir na glavi — tumačio sam dršćući — i — želio sam da mu što uljudnije kažem — i s istim razlogom za posudbu turpije. Zar niste sinoć čuli topovski pucanj — Dakle, bilo je pucnjave? — reče sam sebi. — Čudim se što ste u to sumnjali — odvratih — jer smo mi čuli u kući, a to je mnogo dalje i osim toga kod zatvorenih vrata i prozora. — E, slušaj, što ću ti kazati — reče. — Kad je netko sam u ovoj pustopoljini, prazne glave i prazna želuca, pogibajući od zime i bijede, taj svu noć čuje samo gruvanje topova i glasove što ga dozivaju. Zar samo čuje? Vidi vojnike u crvenim dolamama oko sebe, osvijetljene bakljama što ih ljudi nose pred njima. Čuje prozivanje svoga broja, optužbu, štrocanje pušaka, komandu: »Gotovo! Nanišan'te ga dobro, momci« — a onda ga grabe nečije ruke i — ničega nema! E, noćas kad vidjeh samo jednu četu progonitelja kako nastupa, Bog ih ubio! — jedan — dva, jedan — dva — vidio sam ne jednu četu, već stotinu. A paljba! Usred bijela dana vidim kako se magla razdire od gruvanja topova. — Sve je to dosada govorio kao da je zaboravio na mene. A onog čovjeka, jesi li što opazio na njemu? — Lice mu je bilo zgruvano — odgovorim prisjećajući se pojedinosti, za koje sam jedva i znao da sam ih upamtio. Snažno udari dlanom po lijevom obrazu i uzvikne: — Na tom mjestu?

— Da, baš tu! — A gdje je? — i strpa ono malo preostala jela u njedra pod svoj sivi kaput. — Pokaži mi kojim je putem krenuo. Nanjušit ću ga kao lovački pas. Prokleto gvožde na mojoj ranjenoj nozi! Ej, mali, daj mi turpiju. Pokazah rukom prema onoj strani gdje je magla progutala onoga drugog, i on časkom pogleda onamo. Bio se već spustio na gustu vlažnu travu i kao mahnit pilio negve ne mareći ni za mene ni za svoju nogu, na kojoj se nalazila stara nažuljana rana što je prokrvarila. S ranom je postupao tako grubo kao da je isto toliko bezosjetna koliko i turpija. Opet sam se silno prestrašio njega, jer se sav pomamio od divlje žurbe s kojom je pilio, a bio sam u velikom strahu da dulje izostanem od kuće. Rekoh da moram otići, no on se nije ni osvrnuo na to, te pomislim, bit će najbolje da se nezamjetno odšunjam. Kad sam ga posljednji put pogledao, vidio sam kako je glavu sagnuo nad koljenom i kako bez predaha pili negve, nestrpljivo proklinjući i gvožde i nogu. Zastao sam sred magle da osluhnem, i posljednje što sam čuo bilo je neprestano škripanje turpije.

4 Poglavlje Očekivao sam da ću u kuhinji naći stražara, koji već čeka da me povede sa sobom. No ne samo da nije bilo stražara, nego ni provalna krađa nije još bila otkrivena. Gospođa Joe stvarala je prava čudesa da kuću uredi za današnji svečani dan. Posadila je Joea na kuhinjski prag da ne dospije u smetljaru, kamo bi ga sudbina prije ili kasnije dovela uvijek kada bi se moja sestra svom dušom dala na čišćenje podova u kući. — A gdje si ti, do bijesa? — glasio je božični pozdrav gospođe Joe kad smo se pojavili ja i moja grješna savjest. Odgovorih da sam bio vani slušati božične pjesme. — Lijepo! — primijeti gospođa Joe. — Bolje nego da si počinio što gorega. — Nema sumnje, pomislim. — Da nisam kovačeva žena i ropkinja (što je ista stvar), koja nikad ne skida pregače, možda bih i ja pošla slušati božične pjesme — reče gospođa Joe. — Jako volim božične pjesme, i to je najbolji razlog što ih nikada ne čujem. Joe, koji se usudio poslije mene ući u kuhinju kad je nestalo smetljare, povuče nadlanicom preko nosa i pomirljivo se osmjehne kad ga gospođa Joe ošinu pogledom. Pošto je skinula oči s njega, Joe krišom sastavi svoja dva kažiprsta u obliku križa kao ugovoreni znak da je i njegov križ {2} , gospođa Joe, zle volje. Kako je gotovo uvijek bila zle volje, Joe i ja bismo po čitave nedjelje s našim prekriženim prstima nalikovali na spomenike križara s prekriženim nogama. Čekao nas je sjajan ručak: usoljena svinjska butina s povrćem i par pečenih pilića s nadjevom. Ukusna mesna pašteta bješe spravljena još jučer izjutra (čemu treba zahvaliti da još nitko nije primijetio nestanak sasjeckanog mesa). Puding se već pušio na vatri. Ovo je svestrano pripremanje bilo uzrokom da nam je ni pet ni šest uskraćen doručak —jer meni — reče gospođa Joe — bome nije ni na kraj pameti da vas kao svaki dan do grla nakljukam i zatim perem suđe, a ne znam gdje mi je glava od silnog posla što me još čeka! Tako smo dobili na brzu ruku svaki svoju krišku, kao da smo vojska od dvije tisuće vojnika na hitnome pohodu, a ne muškarac i mališan kod svoje kuće. Srknuli smo pokoji gutljaj vodnjikava mlijeka iz vrča na kuhinjskom stolu, smješkajući se skrušeno i ponizno. Za to je vrijeme gospođa Joe

povješala čiste bijele zavjese, pribijala čavlićima novi cvijećem izvezeni prevjes na kaminsku oplatu namjesto staroga, poskidala zastirače s namještaja u sobici za svečane zgode, što se nalazila na drugoj strani hodnika. U toj je gostinjskoj sobici sav namještaj u svako drugo doba bio prekriven hladnom koprenom srebrnog papira, što više i ona četiri keramička psića s crnim njuškicama i cvjetnom kotaricom u gubici na kaminskoj polici, nalik jedan na drugoga kao jaje jajetu. Gospođa Joe bješe domaćica koja nadasve voli čistoću, ali također i prava umjetnica u tome da svoju čistoću učini neprijatnijom i nepodnošljivijom od same prljavštine. Čistoća je najbliža pobožnosti, a neki se ljudi služe vjerom kao gospođa Joe čistoćom. Gospođa Joe bila je toliko zaokupljena poslom da je prisustvovala službi Božjoj preko zamjenika, što će reći da smo u crkvu išli Joe i ja. U svom radnom odijelu bio je Joe dobro građen muškarac, naizgled u svemu pravi kovač. U prazničkom je bio sličniji nešto otmjenijem ptičjem strašilu nego bilo čemu drugom. Ni jedan komad odijela nije mu pristajao, kao da nije njegovo, i što god bi tada imao na sebi, tištalo ga i žuljalo. Ovom svečanom zgodom, kada su zvona veselo zazvonila, izašao je iz svoje sobe kao sušta neutješljiva bijeda u nedjeljnim pokajničkim haljinama. Što se mene tiče, mislim da je moja sestra podržavala neko principijelno mišljenje da sam mladi zločinac, što ga je (na dan moga rođenja) uhapsio neki porođajni Doktor Policajac pa izručio njoj da postupa sa mnom kako to zahtijeva uvrijeđena Pravda. Uvijek je sa mnom postupala kao da sam se rodio na svoju izričitu želju protiv zahtjeva zdravog razuma, vjere i morala, i navlas došao na svijet usprkos savjetu mojih najboljih prijatelja, koji su me odvraćali od toga. Štoviše i onda kad bi me odveli krojaču da mi kroji novo odijelo, dali bi mu izričito naređenje da ga sašije po kroju odjeće za dječake iz Popravilišta i da svakako spriječi slobodno kretanje mojih ruku i nogu. Zato je pogled na Joea i mene, kad polazimo u crkvu, morao ganuti svako milosrdno srce. Pa ipak, što sam trpio izvana, ne da se porediti s mukama koje sam trpio iznutra. Užas, koji bi me spopadao kad god bi se gospođa Joe približila smočnici, ili izašla iz sobe, može se usporediti jedino s kajanjem kad sam pomišljao na ono što su moje ruke učinile. Pod bremenom tajne moga zločinstva razmišljao sam o tome je li Crkva dovoljno jaka da me obrani od osvete strašnoga mladića ako tamo ispovjedim svoju krivicu. Zamišljao sam kako bi u onaj mah, kada se

čitaju odzivi i kada svećenik kaže: »Sada je čas da kažete svoju!«, i za mene kucnuo čas da ustanem i zatražim poseban razgovor u sakristiji. Da nije Božić, već nedjelja, čvrsto sam uvjeren da bih uvelike bio zapanjio naš maleni skup vjernika služeći se ovim krajnjim sredstvom. Kod nas su trebali biti na ručku gospodin Wopsle, crkvenjak, gospodin Hubble, kolar, njegova žena i ujko Pumblechook (Joeov ujak, ali ga je gospođa Joe prisvojila), imućan prekupac žitom u obližnjem gradiću, koji je sam kočijašio svoju zatvorenu kočiju. Ručak je bio zakazan za jedan i pol. Kada smo Joe i ja došli kući, nađosmo već postavljen stol, svečano odjevenu gospođu Joe kako sprema ručak, i vrata u pročelju otključana (što inače nisu bila) da bi uzvanici mogli ući, a sve u najvećem sjaju. No o provalnoj krađi dosada ni slova. Dođe vrijeme, ali meni ne odlaknu, i stigoše uzvanici. Gospodin Wopsle s rimskim nosom i s velikim blistavim ćelavim tjemenom imao je dubok glas, kojim se neobično ponosio. Zaista su se svi njegovi znanci slagali u tome da bi on svojim glasom natpjevao našeg svećenika u svakom poglavlju Evanđelja, dok je on sam uvjeren da bi se zacijelo proslavio u tom zvanju kad bi u crkvi bilo dopušteno natjecanje. No pošto u crkvi nema slobodnog natjecanja, ostao je, kako rekoh, crkvenjak. Ali je zato u svakom njegovu otpjevanom »Amen« odjekivala pobjednička slava, a kada bi najavljivao psalme, koje bi trebalo pjevati — uvijek je izgovarao cijeli stih — a prvo pogledao skup vjernika kao da hoće reći: »Čuli ste glas moga prijatelja s propovjedaonice, a sad slušajte moje pojanje.« Otvarao sam vrata uzvanicima — ne bi li pomislili kako je u nas običaj da svakog dana otvaramo vrata — i prvi gost kome sam ih otvorio bio je gospodin Wopsle. Zatim sam ih otvorio gospodinu i gospođi Hubble, a najzad ujku Pumblechooku. Bilo mi je, međutim, pod prijetnjom najstrože kazne zabranjeno da ga zovem ujakom. — Gospođo Joe — reče ujak Pumblechook, sredovječan, krupan i sipljiv mlitavac s ustima kao u ribe, s tupim izbuljenim očima i nakostrušenom kosom boje pijeska, koji kao da se taj čas umalo nije udavio i upravo sada opet osvijestio: — Donesoh vam kao božični dar, donesoh vam, kumo, bocu španjolskoga vina, i k tomu, kumo, bocu portugisca. Pojavio bi se svakog Božića kao s naročitom novošću i uvijek izgovorio posve iste riječi, noseći svoje dvije boce kao bućice za

gimnastiku. Svakog Božića bi gospođa Joe odgovarala, kao što je i sada odgovarala: — Uuujko Pumblechook! To je zaista ljubazno! —A on bi svakog Božića otpovrnuo, kao što je i sada otpovrnuo: — Dar nije veći od vaših zasluga. Jeste li svi zdravi i veseli, a kako si ti, maleni sitnežu? — misleći pod time mene. U takvim smo prilikama ručali u kuhinji, a poslije bismo se preselili u gostinjsku sobu i tamo jeli orahe, naranče i jabuke. Ta je promjena bila vrlo nalik na Joeovo skidanje radnog i navlačenje nedjeljnog odijela. Ovom je prilikom moja sestra bila vrlo živahna i zaista uglavnom mnogo prijaznija u društvu gospođe Hubble, nego u ma kojem drugom društvu. Sjećam se gospođe Hubble kao omalene, koštunjave ženice s kovrčastom kosom, u haljini plavetnoj kao nebo, a svi su je kao po dogovoru smatrali mlađahnom, jer je pošla za gospodina Hubblea — ne pamtim više u koje davno minulo vrijeme — kad je bila mnogo mlada od njega. Gospodina Hubblea sam zapamtio kao žilava, pogrbljena starca, uzvijenih pleća, koji je širio oko sebe zadah pilotine, a noge mu bile neobično raskrečene, te sam pod njihovim lukom, u danima moga djetinjstva, uvijek vidio čitav kraj na milje daleko kad bi mi dolazio puteljkom u susret. Da i nisam orobio smočnicu, ipak bih se u tom čestitom društvu osjećao nelagodno. Ne zato što mi je oštri rub stola pritješnjavao svojom pločom prsa, a Pumblechook mi zabio svoj lakat u oko, ne zato što mi nije bilo dopušteno da govorim (ta ja nisam ni htio govoriti!), a ni zbog toga što su me častili ljuskavim završecima pilećih bataka i najlošijim okrajcima svinjetine, kojima se prase za života zaista najmanje ponosilo. Ne bih svemu tome zamjerio da su me samo ostavili na miru. Ali mi nisu dali mira. Smatrali su da bi nešto izgubili, ako ne bi svakog trenutka navrnuli razgovor na mene i zabadali oštre strjelice svoje dosjetljivosti u me. Pomislili biste da sam jedan od onih nesretnih malih bikova u španjolskoj areni, koliko su me ljuto izranili svojim moralnim bodljama. Počeli su, tek što smo sjeli za stol. Gospodin Wopsle je govorio molitvu zahvalnicu deklamirajući kao glumac — a to je, kad se danas toga sjetim, bila neka bogomoljačka mješavina Duha iz Hamleta i Richarda Trećeg. Završio je vrlo dubokim uzdahom kako bismo zaista imali razloga da budemo zahvalni. Nato moja sestra upre oči u mene i reče prigušenim glasom: — Jesi li čuo? Budi zahvalan! — A naročito trebaš biti zahvalan, dječače — dodade gospodin

Pumblechook— onima koji su te othranili »svojom rukom«. Gospođa Hubble zatrese glavom, gledajući me žalostivo, kao da već unaprijed sluti da nikad neću doći na zelenu granu i upita: — Kako to da mladež nikad nije zahvalna? — Ta moralna tajna bila je i suviše zamršena za sve nazočne, dok je najzad gospodin Hubble ne riješi jasno i glasno rekavši: — Prirođena izopačenost. — Svi promrmljaše: — Istina! — i pogledaše u mene naročito neprijatno, kao da se to tiče samo mene. Joeov položaj i utjecaj bio je u društvu još slabiji nego inače (ako je to moguće). Ipak me je na svoj način uvijek pomagao i hrabrio kad god je mogao, naročito za vrijeme ručka, sipajući mi u tanjur umak od pečenke, ako ga je bilo. Kako ga je danas bilo u izobilju, izručio je u tom trenutku u moj tanjur oko četvrt litre. Malo kasnije, još za ručka, iznese gospodin Wopsle oštru ocjenu župnikove propovijedi te nam saopći kakvu bi propovijed on održao, dodavši po svom običaju: — kad bi bilo dopušteno javno natjecanje. — Počastivši nas s nekoliko početnih rečenica, izjavi da je, po njegovu mišljenju, današnja tema bila loše izabrana, i dometnu da je to tim više neoprostivo što ima toliko tema da se upravo same nameću. — Istina — potvrdi ujko Pumblechook. — E, gospodine, pogodiste baš u glavu! Bezbroj tema se upravo same nameću onima koji im znaju staviti soli na rep. Upravo to treba. Tko ima samo malo soli pri ruci, ne treba dugo tražiti temu. — Razmislivši malo, nadoda: — Uzmimo, na primjer, svinju. Ako tražite temu, pogledajte svinju! — Upravo tako, gospodine. Vrlo poučno za mladež — odvrati gospodin Wopsle. — Znao sam da će me uvaliti još prije nego dokrajči. — Iz dotičnih riječi Svetog pisma dale bi se izvesti mnoge moralne pouke. (— To ti slušaj — ubaci moja sestra strogim glasom.) Joe mi uspe još malo umaka. — Svinja— produži gospodin Wopsle svojim najdubljim glasom, upirući vilicom u moje zacrvenjele obraze kao da izgovara moje krsno ime — svinje su bile društvo sina razbludnoga. Proždrljivost svinje služi kao zastrašujući primjer mladeži. (E, izabrao je divan primjer, i to baš on koji je maločas pjevao slavu svinjetini što je tako sočna i masna!) — Što je za osudu kod svinje, još je u većoj mjeri za osudu kod dječaka. — Ili djevojčice — priklopi gospodin Hubble. — Dakako, gospodine Hubble, ili djevojčice — prihvati pomalo

razdraženo gospodin Wopsle — ali tu nema ni jedne djevojčice. — Osim toga — obrecnu se gospodin Pumblechook na mene — zamisli samo da si se rodio kao Skvičalo... — Takav se i rodio! Nikad ne bješe većeg skvičala — javi se moja sestra važnim i uzbuđenim glasom. Joe mi naspe još malo umaka od pečenke. — Dobro, dobro, no ja sam pomišljao na četveronožno Skvičalo — reče gospodin Pumblechook. — Da si se rodio kao takvo Skvičalo, sada ne bi bio tu. Bome ne bi... — Ili u tom obličju — primijeti gospodin Wopsle, odmahujući glavom prema zdjeli. — Ne mislim u tom obličju, gospodine — otpovrne gospodin Pumblechook, koji je mrzio da ga prekidaju; — mislim da ne bi bio u društvu starijih i pametnijih od sebe, crpao mudrost slušajući njihove razgovore i valjao se u raskošnom obilju. Zar bi sada bio tu? Ne, nipošto ne. Što bi bila tvoja sudbina? — obrati se opet meni. — Prodali bi te za toliko i toliko šilinga po tržnoj cijeni za takvu životinju, i došao bi mesar Dunstable, izvukao te iz slame, tutnuo pod lijevu mišku, s desnom rukom odigao svoj haljetak, izvadio iz džepa prsluka nož, prolio tvoju krv i oduzeo ti život. Nitko te ne bi othranio »svojom rukom«. Ni govora! Joe mi ponudi još malo umaka, no bojao sam se primiti. — Zadao vam mnogo muke i jada, kumo — reče gospođa Hubble, sažalijevajući moju sestru. — Muke? — odjeknu glas moje sestre. — I jada? — pa onda izbroji čitav strašan katalog svih bolesti, što sam ih ja skrivio, svih zločinstava, zbog kojih je probdjela besane noći, svih povisokih mjesta, s kojih sam se srušio, svih dubokih jama, u koje sam upao, svih ozljeda, što sam ih sebi nanio i svih onih zgoda kada je poželjela da bih bio već mrtav, a ja se tvrdoglavo ustručavao da legnem u grobak. Čini mi se da su Rimljani jedni drugima dodijali zbog svojih nosova. Možda su baš zato i postali takvi kakvi su bili — narod nemirnećudi. Bilo kako bilo, rimski nos gospodina Wopslea toliko mi je dozlogrdio, dok je moja sestra nabrajala moje prestupke, da me podilazila živa želja da ga tako dugo povlačim za njegovu nosinu dok ne propišti. Sve što sam propatio do sada, nije bilo ništa prema osjećajima koji su ovladali nada

mnom kad su poslije litanije moje sestre svi ušutjeli i uprli u mene poglede pune gnjeva i užasa (što sam i te kako svjesno i bolno osjećao). — Pa ipak — reče gospodin Pumblechook, vraćajući se spretno temi, od koje se društvo udaljilo — svinjetina je — za one što pate od žuči suviše masna. — Gucnite nekoliko kapi rakije, ujko — ponudi ga moja sestra. Nebesa! Najzad je kucnuo čas! Osjetit će da je rakija slaba i reći ostalima, a moja će sudbina biti zapečaćena! Grčevito sam objema rukama uhvatio nogu stola očekujući strašni sud. Moja sestra pođe po kameni vrč, vrati se s njime i natoči ujaku rakije, jer osim njega nitko nije htio piti. Prokletnik se igrao čašom — diže je i zagleda se kroz nju prema svjetlosti, opet je stavi na stol — produžavajući moje muke. Sve to vrijeme gospođa Joe i Joe žustro su pospremali stol da načine mjesta za paštetu i puding. Nisam skidao očiju s njega. Držeći se neprestano grčevito rukama i nogama za nogu stola, vidio sam kako je onaj bijednik veselo opipao čašu, podigao, pa se nasmijao, zabacio glavu i istrusio rakiju. Sve je nazočne spopalo neiskazano zaprepaštenje kad je ujko nato poskočio, zavrtio se nekoliko puta oko sebe, strahovito se grčio i poskakivao zaplesavši ples »kašlja — hripavca«, a zatim sunuo napolje. Vidjeli smo kroz prozor kako se žestoko bacaka i iskašljuje, razvukavši lice u nakaznu grimasu, očito šenuvši umom. Držao sam se i dalje čvrsto za svoje uporište, dok su gospođa Joe i Joe istrčali za njim. Ne znam kako sam to učinio, ali nisam nimalo sumnjao da sam ga nečim otrovao. Odlanulo mi je u tom strašnom škripcu kada su ga doveli natrag, te se — šibajući pogledom čitavo društvo, kao da mu je zbog njih pozlilo — svalio na svoj stolac i prostenjao samo jednu jedinu značajnu riječ: — Katran! Dotočio sam u onaj kameni vrč katranovu vodicu! Znao sam da će gospodinu Pumblechooku svakim časom biti sve gore. Pomakoh nogama stol, a da nitko nije vidio, kao što danas čine spiritisti. — Katran! — uzvikne moja sestra sva zapanjena. — Ta, otkud se u rakiji stvorio katran? Ujko Pumblechook bio je u našoj kuhinji svemoćan, pa ni da čuje tu riječ, ni da se govori o tome, već zapovjednički odmahne rukom i zatraži borovičke s vodom. Moja se sestra nekako opasno zamislila, ali sad je

dobila pune ruke posla da donese borovičku, vrelu vodu, šećer i koru limuna, pa da sve to smiješa. Bar zasada bio sam spašen. Još sam svejednako držao nogu od stola, ali sam je sada stezao u zanosu zahvalnosti. Malo pomalo smirio sam se tek toliko da sam ispustio nogu od stola i prihvatio se pudinga. Gospodin Pumblechook se također prihvati pudinga, a prihvatiše se i svi ostali. Nestade pudinga, a lice gospodina Pumblechooka opet zasija pod blagim i veselim djelovanjem borovičke s vodom, i ja se već ponadah u mislima da ću bez veće nevolje preturiti dan, kadno sestra zapovjedi Joeu: — Čiste tanjure, neugrijane. Ruke smjesta poletješe da se grčevito stegnu oko noge stola i ja je privukoh na grudi kao da mi je druga iz mladosti i duša moje duše. Predvidio sam što je imalo doći i naslutio da mi je sada zaista odzvonilo. — Morate okusiti — reče moja sestra medenim glasom gostima — morate još okusiti divan i ukusan dar ujke Pumblechooka, jer konac djelo krasi! Zar su zbilja morali? Daj Bože, nikad se ne ponadali da okuse paštete! — Morate znati — reče moja sestra ustajući — radi se o pašteti, sočnoj svinjećoj pašteti. Gosti zažagoriše ushićenim odobravanjem. Ujko Pumblechook, svjestan svojih zasluga kojima je zadužio svoje bližnje, reče prilično živahnim glasom, uzevši u obzir sve što se dogodilo: — No, gospođo Joe, potrudit ćemo se svojski, amo s paštetom da je načnemo. Moja sestra izađe da je donese. Slušao sam kako njezini koračaji odmiču prema smočnici. Promatrao sam gospodina Pumblechooka kako balansira nožem. Vidio sam po zadrhtalim nosnicama rimskog nosa gospodina Wopslea da mu se opet probudio tek. Čuo sam napomene gospodina Hubblea da — komad sočne paštete prija poslije svakog jela i ne škodi nimalo zdravlju — a Joe je dodao: — I ti ćeš dobiti svoj dio, Pipe. — Ote mi se vrisak užasa, ni sad ne znajući je li bio samo u duši, il' je možda zaista resko odjeknuo među gostima. Osjetih da se prevršila mjera i da moram pobjeći. Ruke mi se otkinuše od stola i ja nagnem bježati glavom bez obzira. Ali dotrčao sam samo do kućnih vata, jer naletim glavom na četu vojnika s mušketama; jedan od njih zamahne lisičinama prema meni i reče: — Tu smo! A sad pozor! Naprijed!

5 Poglavlje Kada se pojavila četa vojnika i kundacima svojih nabijenih mušketa tresnula na pragu kuće, poustajaše zbunjeni gosti od ručka, a gospođa Joe, vraćajući se praznih ruku u kuhinju, zastade kao prikovana, izbuljenih očiju usred zapanjene kuknjave: — Blagi Bože, bogo moj, kud nestade — paštete? Narednik i ja bijasmo u kuhinji, kad se gospođa Joe s razrogačenim očima iščuđavala, a meni se za to vrijeme donekle sredile misli. Bješe to naime narednik, koji mi je maločas uputio one riječi, a pogledom sada prelazio po društvu pružajući im ljubazno desnicom lisičine, dok mu je lijeva ruka počivala na mom ramenu. — Oprostite, moje dame i gospođo — progovori narednik— kako maloprije spomenuh na vratima ovom junačkom žutokljuncu (a ništa nije spomenuo) — krenuo sam u ime kralja u potjeru i potreban mi je kovač. — A molim vas lijepo, zašto vam baš on treba? — odbrusi moja sestra, u isti čas kivna što ga uopće netko treba. — Gospo — odvrati uljudni narednik — odgovorio bih u svoje ime da tražim čast i zadovoljstvo kako bih se upoznao s njegovom odličnom ženom, no govoreći u ime kralja, moj odgovor glasi: trebam s njim obaviti neki poslić. Svi su smatrali da je lijepo što je narednik rekao, te je gospodin Pumblechook glasno uskliknuo: — E, ta mu valja! — Eto vidite, kovaču — nato će narednik, koji je odmah na prvi pogled pronašao Joea — dogodila se nezgoda s lisičinama, te sam primijetio da se na jednima brava ne da zaključati, a ni spojke ne priležu dobro. Pa kako su nam lisičine sad potrebne, biste li ih malo pregledali? Joe baci na njih pogled te izjavi da bi za popravak trebalo u vignju naložiti vatru, a to će prije potrajati dva sata nego jedan. — Odista? Onda, kovaču, smjesta na posao — odgovori narednik, kome se žurilo. — Obavljamo dužnost u ime Njegova Veličanstva, pa ako vam moji ljudi mogu biti od pomoći, odmah će se prihvatiti posla. Nato pozove momke, koji su jedan za drugim upali u kuhinju i poslagali oružje u kut. Zatim su po vojnički, opuštenih ruku stajali, odmarajući čas koljeno, čas ramena, čas raskopčavali opasač ili torbu ili otvarali vrata da, ispruživši vratove iz svojih visokih ovratnika, što dalje pljucnu u dvorište.

Sve sam nesvjesno gledao, jer sam bio u dvostrukom strahu što će se dalje dogoditi. Ipak sam malo pomalo shvatio da lisičine nisu namijenjene meni i da je zasad barem vojska pobudila veći interes od paštete i potisnula je u zasjenak. Dotle sam donekle sredio svoje raštrkane misli. — Biste li mi rekli koliko je sati? — obrati se narednik gospodinu Pumblechooku, po čijem se razumnom držanju moglo s pravom zaključiti da je točan kao sat. — Baš je prošlo dva i pol. — Pa nije tako strašno — reče narednik razmišljajući — stići ćemo na vrijeme, makar bili prisiljeni da čekamo gotovo dva sata. Koliko je po vašem računu daleko odavde do močvara? Bit će da nema više od milje? — Upravo milja — reče gospođa Joe. — Pa lijepo. Počet ćemo ih opkoljavati u suton. Naredba glasi: u sumrak. Ima, dakle, vremena. — Robijaše, naredniče? — upita gospodin Wopsle kao da se to po sebi razumije. — Da! — odvrati narednik — dvojica. Znamo vrlo dobro da su još u močvarama, a prije mraka neće se usuditi da izmile. Je li itko od vas vidio tu divljač u blizini? Svi osim mene odgovoriše čiste savjesti da nisu. Na mene nitko nije ni pomislio. — Nadam se — reče narednik — da će se uvjeriti prije no što misle da su pali u zasjedu i da smo ih opkolili. A sada, kovaču, ako ste spremni, vojska Njegova Veličanstva kralja je spremna! Joe je međutim svukao prsluk, skinuo ovratnik i privezao kožnu pregaču, te pođe u kovačnicu. Jedan od momaka rastvori drvene kapke na prozorima, drugi naloži vatru, treći prione uz mijeh, a ostali se natisnu oko vatre što se ubrzo rasplamtjela. Joe se sada lati čekića i stade kovati i nabijati, nabijati i kovati, a mi naokolo gledamo. Zanimanje za hajku ne samo što je zaokupilo svačiju pozornost, već je i moju sestru učinilo podašnom. Natoči iz burenceta krčag pive za momke, a narednika pozva na čašicu rakije. No gospodin Pumblechook reče oštrim glasom: — Dajte mu vina, kumo, jamčim da u njemu nema katrana. — Narednik mu nato zahvali i reče da voli piće bez katrana pa će radije popiti čašu vina. Kada mu pružiše čašu, zaželi njegovu veličanstvu dug

život, a nazočnima sretan Božić, istrusi je naiskap i oblizne usne. — Dobra kapljica, naredniče? — upita gospodin Pumblechook. — Rekao bih — odvrati narednik — da je iz vaše kleti... Gospodin Pumblechook zagrohota pretilim smijehom i zapita: — Kako znate? — Jer ste čovjek koji zna što je što — otpovrne narednik tapšući ga po ramenu. — Mislite? — nato će gospodin Pumblechook i kao maloprije ponovno udari u smijeh. — Daj još jednu! — Ali zajedno s vama. I do dna — odgovori narednik. — Vršak moje pod peteljku vaše, a peteljka vaše na vršak moje — kuc! jedanput, kuc! dvaput — najljepša staklena svirka! Da ste živi i zdravi i uvijek znali prosuditi što je dobro, kao u ovom trenutku života! Narednik ponovno iskapi čašu na dušak i kao da nije bio nesklon da okine i treću. Opazio sam da je gospodin Pumblechook u svojoj gostoljubivosti kanda zaboravio da je vino bio donio na dar; uzeo je bocu iz ruke gospođe Joe i prisvojio za sebe čast da natače svima redom u neodoljivom nastupu srdačnog veselja. Štoviše, i meni dopade poneki gutljaj. Tako je obilno sipao vino da je zatražio da mu se donese čak i druga boca, pa je i ta baš kao i prva u tili čas planula u njegovim podašnim rukama.

Gledao sam sve te ljude kako su veselo nagrnuli oko vignja, i pomislio da im je moj jadni prijatelj — bjegunac u strašnoj močvarnoj ravnici zapravo i zasladio ručak. Nisu se ni izdaleka tako dobro zabavljali prije uzbuđenja, kojemu je on bio uzrok. Sada su svi već unaprijed uživali pri pomisli da će uloviti ona »dva zlotvora«, a mijeh je svojim huktanjem dozivao bjegunce, vatra se zbog njih rasplamtjela, Joe kovao i zveketao njih radi, dim kuljao u potjeri za njima, a tmurne im sjene na zidu prijetile kad bi plamen liznuo i opet se smirio, a usijane varnice prštale i ugasle — sada se mojoj ojađenoj mladenačkoj mašti pričinilo da se i blijedo popodne utrnulo zbog one dvojice bijednika. Joe najzad završi svoj posao, a kovanje i huktanje umukne. Kad je Joe navukao kaput, sakupio je hrabrost predložiti da neki od nas pođu s vojnicima i vide kako će se ta hajka završiti. Gospodin Pumblechook i gospodin Hubble otkloniše, jer žele popušiti po jednu lulu, a ne mogu ostaviti ni dame posve same; gospodin Wopsle reče da je voljan poći ako pođe i Joe. Joe pristade, a povest će i mene sa sobom ako dopusti gospođa Joe. Pouzdano znam, nikad nam ne bi dopustila poći da nije u nje prevladala radoznalost. Htjela je sve doznati, i kako se hajka svršila. Zbog toga dobaci samo napomenu: —Ako se vratiš s dječakom razmrskane glave od taneta muškete, onda mi ne dolazi s molbom da mu je opet namjestim. Narednik se uljudno oprosti s damama, a s gospodinom Pumblechookom rastade se kao s dobrim drugom; sumnjam, međutim, da bi se divio vrlinama toga džentlmena da su obojica bili trijezni, a ne već malo pri piću. Momci dohvatiše puške i svrstaše se u stroj. Gospodinu Wopsleu, Joeu i meni bilo je strogo naređeno da se držimo pozadi i da ne zucnemo ni riječi kad stignemo do močvara. Čim smo izišli na oštar zrak, koračajući žustro prema cilju, došapnuh Joeu izdajnički: — Nadam se da ih neće naći. —A Joe mi uzvrati šaptom: — Šiling bih dao, Pipe, da im je uspjelo kidnuti! Ne bješe ni jednog namjernika iz sela da nam se pridruži, jer je vrijeme bilo hladno i natušteno, cesta izrovana, pa se omicale noge, mrak se već spuštao, a ljudi u svojim domovima palili vesele vatre na ognjištima svetkujući današnji dan. Poneki samo pojuriše načas do jako osvijetljenih prozora i zurili su za nama, ali nitko živ ne iziđe van. Zakrenusmo za putokaz, a onda uzesmo pravac prema groblju. Tu se zadržasmo nekoliko trenutaka jer nam narednik dade znak rukom, dok su dva-tri momka zašla među grobove, a pretražili su i crkveni trijem. Ne našavši ništa, opet

izađoše. Prošavši kroz pokrajnja grobljanska vrata, uputismo se prema močvarnoj ravnici. Stade praštiti oštra solika i zapljusne nas u lice nošena vjetrom, što je duvao s istoka, a Joe me naprti na leđa. Kad smo zašli u tu turobnu pustoš, nitko nije ni slutio da sam prije osam ili devet sati ovdje sreo onu dvojicu bjegunaca i vidio gdje se kriju, i sada prvi put s najvećim strahom pomislim da li će, ako naiđemo na njih, onaj moj robijaš pomisliti da sam ja doveo vojnike do tog mjesta? Ta pitao me je jesam li izdajničko njuškalo i dodao da bih bio bijesno štene kad bih se ovako mlad dao u hajku za njim. Hoće li povjerovati da sam njuškalo i bijesno štene i da sam ga zaista izdao? Utaman mi bješe pitati sada za to. Jahao sam na Joeovim leđima, a poda mnom Joe, preskačući jarke poput lovačkog konja i opominjući gospodina Wopslea da se ne spotakne i ne razbije svoj rimski nos, već potrči zajedno s nama. Vojnici su bili pred nama, poređani u dugoj crti razdaleko jedan od drugoga. Krenuli smo putem kojim sam i ja bio pošao i zalutao u magli. Ili se magla još nije digla iz močvara, ili ju je vjetar već raspršio. U krvavom odsjevu sunčeva zalaska jasno se vidio svjetionik, vješala, humak s tvrđavom i obala s onu stranu rijeke, iako tek pridušeno u vodnjikastim olovnim šarama. Srce mi udaralo u prsima, kao po nakovnju, o Joeova široka pleća. Ogledavao sam se na sve strane neću li gdje ugledati ma kakav znak odbjeglih robijaša. Ali njima ni traga, ni glasa. Gospodin Wopsle me je ne jedanput uplašio svojim puhanjem i sipljivim dahtanjem. Pomalo sam se naviknuo na nj i dobro ga razlikovao od glasova što su dopirali do nas iz smjera kojim smo krenuli u potjeru. Protrnuh od strave kad mi se pričinilo da čujem kako turpija još uvijek škripi; no to bješe samo zvek ovčje klepke. Ovce prestadoše pasti gledajući bojažljivo u nas; goveda okrenuše glave od solike i vjetra buljeći srdito u nas, kao da smo mi krivi za obje te nevolje; no osim tih znakova života i jezivog drhtanja svake travke u trenucima kad zamire dan, ništa nije narušavalo turobnu tišinu u močvarnoj ravnici. Vojnici su nastupali prema staroj tvrđavi, dok smo mi išli nešto podalje iza njih, kadno svi u isti čas stadosmo. Nošen vjetrom i kišom dopre do nas otegnuti krik. Ponovno drugi glasniji krik izdaleka, negdje s istočne strane. Ne, bila su dva krika, ili više u isti mah, sudeći po mješavini glasova.

Narednik i vojnici pokraj njega potiho su se dogovarali kad pristigosmo Joe i ja. Osluškujući časkom, Joe (koji je bio oštra sluha) složi se s njima, a također i gospodin Wopsle (koji nije dobro čuo). Narednik brzo i odlučno zapovjedi da se nitko ne odazove tim glasovima, a momci neka krenu zaobilazno drugim smjerom brzim korakom. I tako skrenusmo nadesno (prema istoku). Joe je divno kasao te sam se morao čvrsto držati da ne padnem s njegovih leđa. To je sada uistinu bilo jurišanje, a Joe je za sve to vrijeme izgovorio jedine dvije riječi — udri naprijed! — Niz nasip, uz nasip, preko gatova pa — pljuskac! — u prokope i kroz guste trščake: nitko nije gledao po čemu gazi. Što smo bliže bili mjestu, odakle je dopirala vika, čulo se sve jasnije da ne viče samo jedan čovjek. Na mahove sve utiša, a tad bi i vojnici nijemo stali. Kad bi se ponovno prolomila vika, vojnici bi udarili u još brži trk, a mi za njima. Poslije nekog vremena prevalili smo toliki komad puta da smo čuli glasove od kojih je jedan zapomagao: — Ubi me! — a drugi: — Tu su robijaši! Bjegunci! Ovamo straža! — A onda kao da su se oba glasa gušila u borbi, a zatim se opet izvijali krikovi. Sada su vojnici pojurili kao jeleni, a tako i Joe. Narednik je prvi od sviju stigao na mjesto vike, a dvojica vojnika tik iza njega. Kad svi dopadosmo, već su držali zapete i uperene puške u rukama. — Obojica su tu! — dahtao je narednik, zagrezao u glib prokopa. — Predajte se obojica! Proklete zvijeri, ne krvite se! Voda je pljuskala, glib prštao na sve strane, padale kletve i udarci kada se još nekoliko vojnika spustilo u jarak u pomoć naredniku i stalo izvlačiti prvo mog bjegunca, a zatim drugoga. Obliveni krvlju i bez daha, bacali su se i otimali mrseći grdne kletve; no ja sam dakako prepoznao obojicu. — Upamtite — reče moj robijaš brišući dronjavim rukavima krv s lica i stresajući sa svojih prstiju čuperke iščupane kose — ja sam ga uhvatio! Ja sam ga vama izručio! Upamtite! — To nije nimalo važno — odgovori narednik — od toga nećeš, prijane moj, imati baš veliko zadovoljstvo, jer si se i ti našao u nebranom grožđu. Stavite mu lisičine! — Ni brige me što mi neće donijeti zadovoljstva. Ne ištem većeg no što ga imam sada — reče moj bjegunac i zasmije se zadovoljno. — Uhvatio sam ga, a on to zna. To mi je dosta!

Drugi je robijaš sav posivio i sada mu je bio ne samo lijevi obraz natučen, nego čitavo lice izudarano i izgrebeno. Nije smogao ni toliko daha da progovori, i dok nisu svakomu napose stavili lisičine, naslanjao se na vojnika, jer bi se inače srušio na zemlju. — Pazite dobro, stražari — pokušao me je ubiti — bile su mu prve riječi. — Pokušao ga ubiti? — ponovi moj robijaš prezirno. — Da sam pokušao, bio bih i izvršio! Ja sam ga uhvatio i predao vama, eto što sam učinio. Ne samo što sam ga spriječio da umakne iz močvare, nego sam ga baš dovukao amo — dovukao natrag već s polovice njegova puta u slobodu. Molim lijepo, to je gospodin, ta lopuža. Moja je zasluga što će galija opet dobiti svoga džentlmena. Ja da njega ubijem? Baš bi se isplatilo, kad sam mogao da mu se još ljuće osvetim i — da ga do vučem amo! Drugi je još uvijek zasopljeno dahtao: — On je — on je pokušao — da me — da me ubije. Vi ćete — to — posvjedočiti. — Poslušajte! — reče moj robijaš naredniku. — Kidnuh s galije bez ičije pomoći. Stavio sam sve na kocku i — uspjelo je. Mogao sam se iskobeljati i iz ove kao smrt hladne ravnice — eto, pogledajte moju nogu: ode gvožde — da nisam otkrio, da je i on tu. On da se šeta na slobodi? Njega da pustim da se koristi sredstvom što sam ga ja pronašao? On da se opet posluži sa mnom kao svojim oruđem? I po drugi put? Ne, ne, to ne, pa makar crkao na dnu toga blata — i on uzbudljivom gestom svojih okovanih ruku pokaza na jamu. — Sčepao sam ga i držao da biste ga primili iz mojih šaka! Drugi bjegunac, koji se očigledno užasno plašio svoga druga, ponovi: — Pokušao me ubiti. Da niste došli, bio bih već mrtav. — Laže! — krikne moj robijaš bijesnom odlučnošću. — Rodio se kao lažac, a kao lažac će i crknuti. Pogledajte mu samo njušku na kojoj piše da je lažac. Neka mi pogleda u oči, ako se usuđuje! Onaj drugi, sileći se da razvuče lice u prezriv smiješak— što međutim nije moglo izbrisati nervozne trzaje što su mu se grčili oko usana — pogledavao je na vojnike, pogledavao po močvarnoj ravnici i švrljao pogledom po nebu, ali nikako da pogleda govornika. — Jeste li vidjeli! — produži moj robijaš. — Vidite li, kakva je hulja? Vidite li te podle nemirne oči? Baš tako su mu oči poigravale kad su nam

sudili. Ni načas da mi pogleda u oči. Onaj drugi je neprestano oblizivao svoje suhe usne i skretao očima sad u daljinu, sad oko sebe; najzad upre pogled časkom u govornika i reče: — Nisi bas bogzna što za vidjeti — zažmirivši podrugljivo prema njegovim okovanim rukama. Mog robijaša spopade takav očajnički bijes, te bi se zacijelo bio bacio na njega da se nisu umiješali vojnici. — Zar vam nisam rekao — nato će drugi robijaš — da bi me bio ubio da mu se pružila prilika? — Svi su vidjeli kako se sav trese od straha, a na usta mu izbila bijela pjena kao sitne pahuljice snijega. — Dosta je preklapanja — reče narednik. — Zapalite baklje. Jedan je vojnik mjesto puške nosio košaru, pa pokleknuo da je rastvori, a moj bjegunac sada prvi put pogleda oko sebe i vidje mene. Čim stigosmo do tog mjesta, spustio sam se s Joeovih leđa na rub jarka i nisam se maknuo sve dosad. Kad su se naši pogledi sreli, gledao sam ga raširenih očiju netremice i jedva zamjetno pomaknuo rukom i zakimao glavom. Čekao sam da me pogleda, da ga pokušam uvjeriti u svoju nevinost. Nije mi bilo jasno je li uopće shvatio moju namjeru, jer nisam razumio njegova pogleda, a sve se odigralo u tili čas. Ne bih bolje zauvijek upamtio njegov prodorni pogled da me je gledao jedan sat ili čitav dan. Vojnik s košarom brzo izvadi svijeću, zapali na njoj tri-četiri baklje, uzme jednu sebi, a ostale porazdijeli drugima. Već je i prije dobrano zamračilo, no sada je sve zacrnjelo, a doskora zatim pritisnula duboka tama. Prije nego smo odande pošli, četvorica se vojnika postave uokrug i opale dva plotuna u zrak. Odmah zatim vidjesmo kako zaplamtješe druge baklje u izvjesnoj udaljenosti iza nas, a jednako i u močvarama na suprotnoj obali rijeke. — Sve u redu — reče narednik. — Naprijed, marš! Nismo odmakli daleko, kadno pred nama zagrmješe tri topa tolikom silinom kao da mi nešto u ušima prepuče. — Očekuju vas na brodu — reče narednik mome robijašu. — Znaju da dolazite. Ej, nemoj zaostajati, prijane! Bliže ovamo! Njih su dvojicu držali podalje jednog od drugoga i svaki je stupao za sebe pod stražom. Primio sam sada Joea za ruku, a u drugoj je nosio baklju. Gospodin Wopsle predloži da se vratimo, no Joe odluči da vidimo sve do svršetka, i tako pođosmo za ostalima. Put, kojim smo sada išli, bio je prilično dobar, a vodio je većim dijelom uz obalu rijeke, obilazeći ovdje-ondje oko kakva nasipa s malom vjetrenjačom i uglibljenim otvorom na ustavi. Kada sam se

osvrnuo, vidio sam da iza nas dolaze i druge svjetiljke. S bakalja u našim rukama padale su velike goruće krpe, a vidio sam i odbačene baklje kako se dime i bukte. Sve je ostalo bilo zastrto crnom pomrčinom. Luči su svojim smolastim plamenim jezicima zagrijavale zrak oko nas, a obojici sužnjeva kao da je to godilo dok su šepajući trapali naprijed između vojničkih mušketa. Zbog njihovih napola hromih nogu stupali smo polagano, a bili su već toliko iznureni da smo dvaput triput stali dok su se odmarali. Hodali smo tako više od sata dok nismo stigli do proste drvenjare i pristaništa. U drvenjari bješe smještena straža: vojnici zatraže zov, a narednik se odazove lozinkom. Uđosmo zatim, a nas zapahne zadah duhana i vapna za bijeljenje; u peći je plamtjela jaka vatra; u kolibi se nalazila svjetiljka, stalak za muškete, bubanj i nisko drveno ležište, nalik na golemi tijesak {3} bez valjaka, dosta prostrano da se po njemu zajedno ispruži dvanaestak ljudi. Tri-četiri vojnika, što su na njemu ležala u svojim zimskim kabanicama, nisu se baš mnogo obazirala na nas. Odigoše glave, pogledavši nas pospano, te opet prilegoše. Narednik sastavi nekakav izvještaj i zapiše nešto u knjigu, a zatim otjera najprije onog robijaša što ga nazivam »drugi«, u pratnji čuvara na brod. Moj me robijaš nije nijedanput više odonda pogledao. Dok smo stajali u kolibi, stajao je pred vatrom i zurio u nju zavezen u misli, ili stavljao naizmjence noge na pećnicu, promatrajući ih zamišljeno kao da ih žali što su sve propatile u posljednje dane. Iznenada se okrene naredniku i progovori: — Htio bih da dam izjavu o mome bijegu. Da ne bi zbog mene sumnja pala na druge. — Možeš izjaviti što god hoćeš — odvrati narednik skrštenih ruku, gledajući ga hladno — ali nije dopušteno da ovdje daš ma kakvu izjavu. Imat ćeš dosta prilike da o tome govoriš i čuješ prije no što svršimo s tobom. — Znam, ali to je druga pjesma, nešto naročito. Čovjek ne može da crkne od gladi, bar ja ne mogu. Digao sam nešto tamo u selu — gdje usred bareša stoji crkva. — Hoćeš reći da si ukrao — nadoveza narednik. — A kazat ću vam i gdje. U kovačevoj kući. — Oho! — reče narednik upiljivši oči u Joea.

— Hoho! — reče Joe upiljivši oči u mene. — Evo što: škrbavu kosturu, gutljaj rakije i paštetu. — Jeste li vi, kovaču, možda primijetili da vam je nestalo nešto kao pašteta? — upita narednik prijateljski. — Moja je žena opazila baš u trenutku kada ste vi nadošli — je li tako, Pipe? — Vi ste, dakle — reče moj robijaš, pogledavši Joea nekako sjetno, ni ne osvrćući se na me — onaj kovač? Onda žalim što sam pojeo vašu paštetu. — Bog mi je svjedok — potvrdi Joe — da ne žalim za njom, ukoliko je uopće moja — sjetivši se da to smije reći samo u svoje ime, a ne i u ime gospođe Joe. — Ne znamo što ste učinili, no svakako ne bismo dopustili da zbog nje skapate od gladi, jadniče i bližnji naš, je li tako, Pipe? Kako sam već prije bio zamijetio, ponovno nešto zakrklja u robijaševu grlu, i on nam okrene leđa. Čamac se vrati, pratnja je bila spremna; i mi ga ispratismo do pristaništa, sklepana od grubog kolja i kamenja, te vidjesmo kako ga uguraše u barku, čiji su veslači bili baš kao i on robijaši. Čini se da se nitko nije iznenadio što ga vidi, niti se raduje, niti žalosti, niti je itko prozborio riječ, samo što netko povika kao da se izdire na pse: — Ej vi, uprite! — a to je imala da bude zapovijed da prionu uz vesla. Pri svjetlosti bakalja vidjesmo stari crni brod gdje leži nešto podalje od glibovi te obale kao ukleta Noemova barka. Ukotvljeni robijaški brod, vezan teškim zahrđalim lancima, pričinjao se mojim djetinjskim očima da je i sam okovan teškim negvama poput sužnjeva. Vidjesmo kako je barka pristala uz bok i kako su robijaša povukli na palubu i — nestade ga ispred naših očiju. Pobacaše okančine bakalja u vodu, koje se, zapištavši, ugasiše kao da je i s robijašem sada sve svršeno.

6 Poglavlje Moje duševno raspoloženje, što je teret krivice zbog one krađe neočekivano skinut s mojih leđa, nije me navelo da pošteno priznam svoju krivicu; no nadam se da je na dnu moje duše ipak ostalo poneko zrnce dobrote. Ne sjećam se da li se moja savjest iole ganula pri pomisli na gospođu Joe, pošto je iščezlo moje strahovanje da će netko otkriti moj grijeh. No Joea sam volio — možda u onim danima samo zato što je taj čestiti dobričina dopuštao da ga volim — a zbog njega se moja savjest nije dala tako lako umiriti. Često sam pomišljao da bih Joeu morao priznati svu istinu (pogotovu odonda kad sam prvi put vidio kako traži svoju turpiju). Nisam to učinio s razloga što sam se pobojao da će me, ako to učinim, smatrati gorim no što sam bio uistinu. Strah da ne izgubim Joeovo povjerenje, pa da odsada uvečer sjedim u zapećku zureći žalostivo u svog zauvijek izgubljenog druga i prijatelja, zavezao mi jezik. Bolećivo sam zamišljao, ako Joe dozna za to, nikad ga više neću gledati kako pokraj ognjišta gladi zaliske, a da odmah ne pomislim: evo, pretura u glavi misli o mojoj krađi. Da ću ako bude znao, kad god jučerašnji ostaci mesa i pudinga stignu na stol, a Joe ih tek ovlaš pogleda uvijek pomisliti: sad u sebi raspravlja o tome jesam li ili nisam već bio u smočnici. A bude li ikad u našem daljem zajedničkom porodičnom životu spomenuo da je pivo ustajalo ili bljutavo, zarumenit će mi se obrazi, jer ću biti uvjeren da je posumnjao: ulio sam u pivo katranove vodice. Riječju, bio sam prevelika kukavica da uradim što sam znao da je pravo, kao što sam bio kukavica da izbjegnem ono što sam znao da ne valja. Nisam se tada družio ni s kim u svijetu, u kome tako rade mnogi od njegovih stanovnika. Kao posve samouki genij sam sam otkrio kako djelovati. Hvatao me san čim smo malo odmakli od robijaške galije, pa me Joe ponovno uprti na leđa i ponese kući. Bit će da mu je dojadio čitav taj put, jer je posve izmoreni gospodin Wopsle bio tako zle volje da bi zacijelo, kad bi »crkva svima dopustila natjecanje«, izopćio čitavu tu ekspediciju, a u prvom redu Joea i mene. Kao obični svjetovnjak sjedio je tako dugo i ludo na vlažnoj zemlji da bi ga zbog njegovih hlača — kad su mu skinuli kaput da ga suše pri vatri kuhinjskog ognjišta — objesili, ukoliko bi to bilo zločinstvo što se kažnjava smrću.

Za to sam vrijeme teturao po kuhinji kao da sam malo pripit, jer me je Joe čas prije spustio na noge. Bio sam čvrsto zaspao, a zatim sam se od vrućine, svjetlosti i žagora glasova probudio. Otrijeznio sam se (kad me je sestra dobro grunula u leđa, izdirući se na me: — Ej, jeste li ikad vidjeli takvo čudovište od dječaka!) i čuo Joea kako priča o robijaševu priznanju, dok su svi gosti, svaki po svome, tumačili kako je provalnik ušao u smočnicu. Pošto je pretražio sve prostorije, gospodin Pumblechook je pronašao da se provalnik najprije popeo na krov kovačnice, i odonud spustio kroz kuhinjski dimnjak po konopcu, što ga je spleo od svoje plahte, razrezavši je u trake. Kako je gospodin Pumblechook vrlo uvjerljivo iznosio svoju tvrdnju — i preko sviju »potjerao svoju laganu kočiju« — svi se složiše da se to zaista tako dogodilo. Gospodin Wopsle je već ponešto zloban od umora, dakako bijesno, uzviknuo: — Nije tako! — no kako nije iznio nikakvu bolju teoriju, a osim toga bio bez kaputa, smatrali su da ga uopće nema, tim više što se odostraga sav dimio, kako se leđima bio okrenuo kuhinjskom ognjištu da žarka vatra izvuče iz njega svu vlagu, te takav ni u koga nije izazvao povjerenja. To je sve što sam te večeri čuo prije no što me je sestra pograbila kao snenu nepriliku za nazočne goste i pomogla mi da odem u postelju, i to tako čvrstom rukom kao da su mi noge bile obuvene u pedeset pari cipela, što sve u isti mah treskaju po stepenicama. Moje duševno stanje, kako sam ga ranije opisao, pojavilo se prije no što sam sutradan ustao, i trajalo je još dugo, pošto je čitava stvar već legla, te se više ni spominjala nije, osim u izuzetnim zgodama.

7 Poglavlje U vrijeme kad sam stajao na groblju, čitajući natpise s porodičnih nadgrobnih ploča, naučio sam upravo toliko da sam znao sricati riječi. Moje tumačenje tih jednostavnih natpisa nije bilo baš osobito točno, jer sam u riječima »žena Gore Spomenutoga« pročitao kao neko laskavo upućivanje na činjenicu da se moj otac uzdignuo u neki bolji svijet. Da sam naišao na kakvog pokojnog rođaka s napomenom »niže navedeni«, nimalo ne sumnjam da bih sebi stvorio najgore mišljenje o tome članu porodice. Niti su moji pojmovi o vjeri, što sam ih učio u katekizmu, bili naročito ispravni. Živo se sjećam da sam zamišljao kako moja izjava »da ne skrenem s ovog puta za sve dane života svojega« meni stavlja u dužnost da uvijek idem od kuće kroz selo istim putem, ne zakrećući kod kolareve kuće nizdo, niti kod mlina uzbrdo. Kad napunim potrebni broj godina, trebalo je da postanem Joeov šegrt, a dok se ne uzvinem do tog časnog položaja, po riječima gospođe Joe, ne smije se dopustiti da se ulijenim ili (kako bih ja to nazvao) da me maze. Stoga sam radio ne samo u kovačnici, nego su me počastili i s dužnošću da ispomažem kad ustreba i kojem susjedu i plašim ptice, pobirem kamenje ili vršim slične poslove. Da se međutim ne bi time narušio naš viši položaj u društvu, stavili su škrabicu za novac na gornju policu kuhinjskog kamina, u koju se, kako je javno bilo obznanjeno, ubacuje sva moja zarada. Sve mi se čini da se taj novac imao uložiti u državnu štedionicu, ali znam da nije bilo ni najmanje nade da ću bilo kako i sam sudjelovati u podjeli toga blaga. Pratetka gospodina Wopslea držala je u selu večernju školu, a to će reći da je bila smiješna starica s ograničenim novčanim sredstvima i neograničenim slabostima, pa je običavala malo prodrijemati svake večeri od šest do sedam, i to u društvu mališana, od kojih je svaki plaćao dva penija tjedno da ima prilike, gledajući je, usavršavati se u dobrom odgoju. Uzela je u najam kućicu, u kojoj je na prvom katu stanovao gospodin Wopsle, pa smo mi đaci obično slušali kako neobično dostojanstveno i jezivo čita naglas udarajući od vremena do vremena nogom o pod. Postojala je također ni na čemu osnovana bajka da gospodin Wopsle svakog četvrtgodišta »ispituje« učenike. Što je zapravo radio u tim prilikama? Zasukao bi rukave, razbarušio kosu i recitirao nam Antonijev govor nad mrtvim tijelom Cezarovim{4} . Nato bi svaki put nadovezao

Collinsovu Odu Strastima {5} , pri čemu sam naročito uživao u Wopsleovoj interpretaciji Osvete, koja uz trijesak baca krvlju omašteni mač i ugaslih očiju uzima trubu što navješćuje rat. Tada još nisam osjetio ono što sam osjećao u kasnijem životu, kad sam zapao u vrtlog Strasti i uspoređivao ih s onima Collinsa i Wopslea na štetu obojice džentlmena. Pratetka gospodina Wopslea nije upravljala samo ovim Odgojnim zavodom, već je — u istoj prostoriji — držala također dućančić sa svakovrsnim potrepštinama. Nije imala pojma čega sve tamo ima, niti je znala bilo čemu cijenu, ali se zato tu nalazio mali zamašteni podsjetnik, što ga je čuvala u jednom pretincu, a služio je u isti mah kao cjenik. Uz pomoć ove čudesne sveščiće Biddy je obavljala sve trgovačke transakcije. Biddy je bila unuka pratetke gospodina Wopslea. Priznajem da nikako nisam u stanju riješiti problem kakav je rodbinski odnos između nje i gospodina Wopslea. Bila je baš kao i ja siroče i isto tako othranjena nečijom »rođenom rukom«. Neobično upadljiva zbog svoje vanjštine: kosa joj je uvijek bila raščupana, ruke prljave, cipele neokrpljene i izgažene. Taj opis valja primiti s izvjesnim ograničenjem, odnosi se naime samo na radne dane. Nedjeljom bi polazila u crkvu čista i dotjerana. Uglavnom sam bez tuđe podrške i oslonca, a još više uz Biddynu pomoć, negoli pomoću pratetke gospodina Wopslea, krčio sebi put kroz abecedu kao kroz šiprag bodljikave kupine, sav izmoren i izgreben u borbi sa svakim slovom. Poslije toga uhvatio sam se u koštac s onim lupeškim brojkama od jedan do devet, koje su se svake večeri iznova prerušavale tako da nisam mogao razaznati jednu od druge. No naposljetku sam kao slijepac napipao put da naučim čitati, pisati i računati koliko je najpotrebnije. Jedne sam večeri sjedio u zapećku s tablicom od škriljevca, ulažući veliki napor da napišem Joeu pismo. Držim da je prošla puna godina od naše hajke kroz močvare, i opet bila ciča zima i ljuta suhomrazica. S abecedom na metalnoj ploči pred ognjištem, u koju sam po potrebi mogao zavirkivati, črčkajući sam naštampao za sat-dva ovu poslanicu: — dragi Moj JO jaZE Nadamda Si DOBRO JaZE NA dam DAČU skOrO mOČI Uči TI TEbe I On da BIČEmo VrlO SrEtnI Ikad budEM tvOj Šegrd alače to bITI VeselO PiP. Nije bilo nikakve prijeke potrebe da se s Joeom dopisujem, to manje što je sjedio pokraj mene, a bili smo sami. No ipak sam mu predao tu

pismenu poruku svojom rukom (zajedno s pločicom), a Joe je primio kao čudo učenosti. — No čuješ, Pipe, stari druže! — usklikne Joe, raskolačivši svoje plave oči. — Pa ti si pravi učenjak! — Volio bih da jesam — rekoh, zagledajući u pločicu koju je Joe držao pred sobom s neugodnim osjećajem da je moja pisanija prilično krivudava. — Gle, tu je jedno J — reče Joe — i jedno O da ne može ljepše! Ovdje je jedno J i jedno O i jedno JO, dakle Joe! Nikad nisam čuo Joea da je naglas pročitao više od ove jednosložne riječi, a prošle sam nedjelje u crkvi zamijetio, kad sam slučajno držao naš zajednički molitvenik naopačke, da mu nimalo ne smeta kako ga držim. Htijući iskoristiti priliku da se uvjerim, hoću li, podučavajući Joea, trebati početi sasvim od početka, rekoh: — Ali što je s ostalim, Joe? — S ostalim, Pipe? — upita Joe i polako pošvrlja očima po tabli kao da nešto traži: — jedan, dva, tri. Pa, tu su tri J i tri O i tri JO, tri Joea, Pipe! Nagnuh se nad Joeom i, pokazujući kažiprstom u slova, pročitah mu čitavo pismo. — Čudo, pravo čudo! — reče Joe kad dočitah pismo. — Ti si pravi učenjak. — A kako sričeš Gargery, Joe! — upitah pomalo zaštitnički. — Ja uopće ne sričem — odvrati Joe. — Ali kad bi ipak sricao! — To ne može biti — nato će Joe — premda neobično volim čitati. — Uistinu Joe! — Neobično. Daj ti meni — produži Joe — kakvu dobru knjigu ili dobre novine, pa me posadi uz ognjište, u kome pucketa vesela vatra, i ne tražim ništa više! Gospode! — nastavi protrljavši malo koljena kada nabasaš na J i O, pa veliš: »Evo najzad JO, Joe«, to je onda zaista zanimljivo čitanje! Iz toga sam zaključio da se Joeovo obrazovanje nalazi tek u prvim počecima razvitka, baš kao i parni stroj. Istražujući dalje, upitao sam: — Nisi li, Joe, nikad pohađao školu kad si bio malen kao ja!? — Nisam, Pipe.

— A zašto nisi nikad pohađao školu, Joe, kad si bio malen kao ja!? — Pa, znaš, Pipe, reći ću ti — odgovori Joe i dohvati vatralj i stane polako čarkati vatru ispod rešetke kao uvijek što je običavao kad bi se zavezao u misli. — Otac mi, Pipe, bio pijanica, a kad bi se naljoskao, udarao bi nemilosrdno po mojoj majci kao čekićem. Uostalom jedina prilika kad bi upotrijebio ruke za kovanje, osim kad bi po meni kovao. A snaga, s kojom je po meni udarao, bila je jednaka snazi kojom nije udarao po nakovnju. Slušaš li me i razumiješ li me? — Razumijem, Joe. — Posljedica bješe da smo majka i ja često bježali od oca. Majka je morala raditi kod tuđih ljudi, a meni bi govorila: »Joe, sada ćemo, hvala Bogu, dijete, i tebe u školu«, i dala me u školu. Ali je u oca bilo dobro i meko srce te nikako da izdrži bez nas. Zato bi uvijek došao sa strahovitom gomilom ljudi i podigao takvu buku pred vratima kuće, gdje smo se sklonuli, da su svaki put digli ruke od nas i izručili nas njemu. Onda bi nas opet poveo kući pa udri po nama. Znaš, Pipe — reče Joe i zastane da po svom običaju zamišljeno pročarka vatru, pa me opet pogleda — to je mnogo škodilo mome školovanju. — Svakako, jadni moj Joe! — Premda, upamti, Pipe — nastavi Joe, premišljajući i lupnuvši dva-tri puta žaračem po najgornjoj rešetki kamina— ako uzmemo svakom prema zasluzi i primijenimo istu pravdu od čovjeka do čovjeka, moj je otac bio dobra srca, je li ti sada jasno! Nije mi bilo jasno, ali mu to nisam rekao. — E, pa — nastavi Joe — netko mora grijati lonac, Pipe, ili nema juhe, zar ne? To mi je bilo jasno, i to i rekoh. — Pa sad, jedno s drugim, moj se otac nije protivio da se prihvatim posla, i tako sam počeo učiti taj zanat koji bi bio i njegov da se bavio njime. Radio sam, vjeruj mi, Pipe, dosta teško. I dođe vrijeme da sam ga mogao izdržavati: izdržavao sam oca dok ga nije spopao neki crveni osip i pošao Bogu na istinu. I moja namisao bješe da mu stavim na ploču eto ovakav natpis: »Bješe grješnik, pamti Namjernice, jer svi ljudi griješe, ali u njega dobro srce bješe.« Joe je taj dvostih izgovorio s tako očitim ponosom, pomnjivo i jasno da

sam ga upitao nije li ga sam skovao. — Jesam — odgovori Joe — baš ja glavom. Tek što bi dlanom udario o dlan. Kao da sam jednim udarcem skovao potkovu. Nikad se u životu nisam tako zabezeknuo — zar je to sinulo u mojoj glavi? — i da ti pravo kažem, nisam vjerovao da je to moja rođena glava smislila. Kako rekoh, Pipe, moja namisao bješe da mu te riječi uklešu u nadgrobnu ploču, ali pjesništvo stoji novaca, svejedno da li ćeš uklesati riječi velikim ili malim slovima, i tako nisam izvršio svoje namjere. Ne računajući pogrebne troškove, sav novac što smo ga skucali bio je potreban za majku. Bila je slaba zdravlja i sasvim oronula. Nije trebao dugo čekati na nju, sirotu dušicu, i najzad ode i ona na posljednji počinak. Joeove plave oči zališe se suzama; protare najprije jedno oko, pa onda drugo grubo i nespretno glavicom vrška vatralja. — Bilo je pusto živjeti sam — nastavi Joe — i upoznah se s tvojom sestrom. A tvoja je sestra — produži Joe zagledavši se čvrsto u mene, kao da zna da se neću suglasiti s njime — feš komad ženske. Nisam mogao a da ne pogledam u vatru s očitom sumnjom u istinitost ovih riječi. — Ma što obitelj ili svijet o tome mislili, Pipe, tvoja je sestra — i Joe poslije svake riječi udari vatraljem o ogradu kamina — feš — komad — ženske. Ne pade mi na um ništa pametnije no da kažem: — Drago mi je, Joe, što tako misliš. — I meni — odgovori Joe uhvativši se za moje riječi. — Meni je drago što tako mislim, Pipe. Malo previše crvenila kože ili tu i tamo koštunjavosti — što to smeta! — Ako njemu ne smeta, kome će onda smetati! — ubacim pronicavo. — Dakako! — prihvati Joe. — Tako je! U pravu si, stari druže! Kad sam se upoznao s tvojom sestrom, poveli smo razgovor o tome kako će te postaviti na noge »svojom rukom«. Vrlo je lijepo od nje, govorio je sav svijet, a ja sam govorio isto. A ti — produži Joe, i lice mu se razvuče u grimasu kao da gleda pred sobom nešto zaista ružno — da si sebe vidio kako si bio majušan, sićušan slabičak, bogo moj, ti bi stvorio najružniju predodžbu o sebi! Nisam baš uživao u tome što je kazao, te rekoh: — Ne brini se za

mene, Joe. — Ali ja sam se brinuo za tebe, Pipe — odvrati nježno i priprosto. — Kad sam ponudio tvojoj sestri da joj budem drug i da joj to kažem i pred oltarom kad god joj se prohtjedne i bude spremna da dođe u moju kovačnicu, rekoh joj ovo: »Ponesite sa sobom i sirotog mališana, Bog ga čuvao! U mojoj kovačnici ima i za njega mjesta!« Briznuh u plač, zamolih ga da mi oprosti i zagrlih Joea, a on, odbacivši vatralj, zagrli me i reče: — Ostat ćemo uvijek najbolji prijatelji, Pipe, zar ne? Ne plači, stari moj druže! Pošto se ta mala upadica dokrajčila, Joe nastavi: — Eto vidiš, Pipe, tako je to! To ti sve objašnjava! Nego... kad me počneš podučavati, Pipe (a ja ti velim da sam tupe glave, baš vrlo tupe), gospođa Joe ne bi baš trebala vidjeti što smjeramo. To treba udesiti, da kažem, potajno. A zašto potajno? Reći ću ti, Pipe, zašto. Opet je dohvatio žarač, i ja ne vjerujem da bi bez njega mogao uopće produžiti svoje razlaganje. — Tvoja sestra želi vladati. — Vladati, Joe? — Od čuda sam se sav zapanjio i u meni iskrsne mutna pomisao (a moram priznati — i nada) da će se Joe rastaviti od žene i da se odriče nje u korist ministarstva mornarice ili financija. — Želi vladati — reče Joe — a time hoću kazati, želi vladati tobom i mnome. Aha! — Ona baš ne voli odviše da joj se po kući motaju mudre glave produži Joe — a pogotovu joj se ne bi mililo kad bih ja postao odveć učen, sve od straha da se ne pobunim protiv nje. Kao neki buntovnik, jesi li razumio? Spremio sam se da odgovorim pitanjem i već sam zaustio — A zašto... — kad me Joe prekide. — Počekaj malo. Znam što si nakanio reći, Pipe, ali čekaj malo! Ne kažem da nas tvoja sestra ponekad ne zaulari. Ne kažem da nas tu i tamo ne baci na leđa i svali se na nas svom težinom. U trenucima goropadnosti, Pipe — Joe spusti glas do šapata i pogleda na vrata — treba po duši priznati da je pravi Zmaj. — Joe izgovori tu riječ kao da je pisana s dvanaest početnih velikih Z.

— Zašto se ne pobunim? To si htio pitati, Pipe, kad sam te prekinuo? — Da, Joe, baš to. — Pa znaš — reče Joe i premetne vatralj u lijevu ruku da bi desnom pogladio zaliske. Znao sam da je sve propalo, čim se tako uspokojio. — Tvoja je sestra mudra glava. Vrlo mudra glava. — A što je to? — upitam u nadi da malo potulim njegovo oduševljenje. No Joe bješe spremniji sa svojim tumačenjem nego što sam očekivao, i on mi začepi usta zaokruženom i odlučnom izjavom, pa mi odgovori, gledajući mi u oči netremice: — Ona. — A ja nisam — prihvati Joe ponovno, svrnuvši pogled od mene i ponovno stade gladiti zaliske. — A, na kraju krajeva, Pipe — a to ti govorim najozbiljnije, stari druže — moja mi majka lebdi još uvijek kao živa pred očima kako se kinji i muči čitav svoj život bez mira i počinka dok joj ne prepuče srce. Zato sam uvijek u smrtnome strahu da nekoj ženi ne nanesem krivicu, pa mi je milije da ona meni malo napakosti, negoli ja njoj. Volio bih da samo ja izvučem kraći kraj, Pipe; volio bih da nema one tvoje Golicaljke, stari druže; volio bih da se sve svali na moju grbaču; ali to ti je, Pipe, ono »tako—mora— bit—i—ne—može —drukčije«, i nadam se da ćeš otrpjeti one male nedostatke i nepravde. Kako god sam bio još malen, vjerujem da sam se od te večeri još više divio Joeu. Nakon toga bijasmo drugovi kao i prije; ali poslije, kada sam u spokojnim satima sjedio i gledao u Joea, razmišljajući o njemu, prožimalo me novo osjećanje, svijest da mu se divim iz dubine svoga srca. — Međutim — reče Joe, ustavši da podstakne vatru — naša se schwarzwaldska ura sprema da izbije osam, a još je nema! Nadam se da kobila ujka Pumblechooka nije natrapala na komad leda i postradala. Gospođa Joe je ponekad običavala da se na sajmeni dan poveze s ujkom Pumblechookom da mu pomogne pri kupnji kućnih potrepština, gdje je trebalo ženskog savjeta, jer je ujko Pumblechook bio neženja, a nije se pouzdavao u sluškinju. Danas je bio sajmeni dan i gospođa Joe se s njime uputila u takvu ekspediciju. Joe razgrne vatru, pomete ploču ispred ognjišta, a zatim pođosmo pred vrata da osluškujemo dolazi li kočija. Bješe suha i hladna noć, vjetar je puhao ledenom oštrinom, a mraz bio bijel i tvrd. Pomislim da bi svaki koji bi se noćas zatekao u močvarama poginuo. Pogledao sam u zvijezde i razmišljao kako bi strašno bilo gledati u zvijezde onome što se smrzava, a

da u svemu tom blistavom sjaju ne vidi ni tračka nade ni milosrđa. — Evo kobile — javi se Joe — zvoni kao zvončići! Približavala se mnogo bržim kasom nego obično, pa je topot potkova po smrznutoj zemlji odzvanjao kao melodija. Iznijesmo stolicu za gospođu Joe da lakše siđe s kola. Pročarkasmo vatru da već izdaleka vide rasvijetljeni prozor i još jednom razgledasmo po kuhinji je li sve na mjestu. Kad smo završili pripreme, već su stigli pred kuću, umotani sve do očiju. Brzo smo pomogli gospođi Joe da siđe s kola, a ujko Pumblechook se također našao na nogama, pokrio kobilu gunjem, i začas se skupismo u kuhinji. Zajedno je s nama sunulo unutra toliko hladna zraka, da se činilo izvući će svu toplinu iz vatre s ognjišta. Gospođa Joe, skidajući sa sebe brzo i uzbuđeno ogrtače i šalove, zabaci kapu na leđa, gdje je ostala visjeti na privezačima, progovori: — Ako taj dječak večeras ne osjeti što je zahvalnost, onda neće nikad! Gledao sam je zahvalno koliko je moguće dječaku koji nema pojma zašto bi trebao biti zahvalan. — Nadajmo se — reče sestra — da ga neće suviše razmaziti, no ipak se bojim... — Nije ona od tih, kumo — upadne joj gospodin Pumblechook u riječ. — Ona već zna kako će s njim. — Ona? — Pogledam Joea skupivši obrve i naskubivši usne: — Ona? — Joe pogleda u me, pa i on skupi obrve i naskubi usne: — Ona? — Kad je moja sestra uhvatila njegov pogled, Joe prijeđe nadlanicom preko nosa, a lice mu poprimi pomirljiv izražaj, kao uvijek u takvim prilikama. Pogleda ženu. — No, što je? — osiječe se moja sestra zagrižljivo na njega: — Zar kuća gori? Joe pristojno natukne: — Netko kanda reče — ona. — Držim, da ona i ne može biti drugo nego ona? — otpovrne moja sestra. Osim ako gospođicu Havisham smatraš za muško. Sumnjam da bi čak i ti pošao tako daleko. — Zar ona gospođica Havisham u gradu? — upita Joe. — Zar ima neka druga gospođica Havisham izvan grada? — odbrusi moja sestra. — Želi da dječak dođe onamo i da se igra. Dakako da će poći. Savjetujem mu da se prihvati igre — pritom zaklima glavom kao da

me hrabri neka budem što bolji i uljudniji u igri — inače ću mu ja pomoći da malo živne. Čuo sam o gospođici Havisham u gradu — svatko je nekoliko milja uokrug čuo o njoj — kao o neobično bogatoj i sablasnoj dami koja živi u velikoj turobnoj kući što je sva zabarikadirana protiv provalnika, a živi u potpunoj samoći, odijeljena od sveg ostalog svijeta. — Dakako, svakako! — čudio se Joe. — Volio bih znati gdje se upoznala s Pipom! — Blesane! — usklikne moja sestra. — Tko veli da ga poznaje? — Pa, kanda netko reče — ponovno natukne Joe pristojno — da joj se prohtjelo da Pip dođe k njoj i da se tamo igra. — A zar se nije mogla propitati kod ujka Pumblechooka ne poznaje li on kakvog dječaka koji bi došao k njoj na igranje? Zar je nemoguće zamisliti da ujko Pumblechook, jedan od njenih zakupnika — da ne kažemo svakog Četvrtgodišta ili polugodišta, jer to bi bilo previše za tvoju glavu — ponekad odlazi k njoj da podmiri najamninu? Zar nije mogla tom prilikom upitati ujka Pumblechooka ne poznaje li kakvog dječaka, koji bi došao k njoj na igranje? A nije li ujko Pumblechook, koji je vazda tako susretljiv i dobar prema nama — što ti, Josephe, možda i ne misliš — mogao spomenuti baš toga dječaka, koji se tu pred nama kočoperi i zbog koga sam uvijek bila poslušna ropkinja? — Pritom se u njezinom glasu odražavao najveći prijekor kao da je Joe najnezahvalniji nećak na svijetu. A ja sa svoje strane mogu izjaviti da se nisam u tom času nimalo kočoperio. — E, ta vam valja! — usklikne ujko Pumblechook. — Baš dobro rekoste. To bješe prava riječ i na pravom mjestu! No dakle, Josephe, sada si upućen. — Josephe — produži moja sestra isto tako prijekorno, dok je Joe trljao dlanom nos kao da se ispričava — još nisi upućen, iako možda misliš da jesi. Misliš, ali ipak nisi. Ne znaš da se ujko Pumblechook— svjestan svih mogućnosti što se pružaju dječaku ako dođe u kuću gospođice Havisham — izjavio spremnim da ga večeras u svojoj kočiji poveze k sebi u grad i sutra ujutru sam glavom preda gospođici Havisham. O, smiluj mi se, Bože! Govorim i govorim dvojici bezjaka— poviče moja sestra, strgnuvši kapu s glave u nastupu iznenadnog očaja — dok ujko Pumblechook čeka, kobila se sigurno vani već razboljela, a dječak tu stoji