Za Mongole u šatorima oko Herata život teče uobičajeno, neometen danonoćnim pucanjem i škripanjem katapultova. Porodice napasaju stoku, ostavljajući ratnicima da ruše zidine i osvajaju gradove. Povremene kiše ozelenjuju polja uvela pod nemilosrdnim, letnjim suncem. Takve brige su im bliske i ukoliko grad ne padne brzo, stoku će voditi još dalje na pašu, ako treba i do okolnih brda. Džingis vreme provodi u opuštanju i vidanju rana zadobijenih u prethodnim bitkama. Ne razmišlja o Ðočiju, osim sa olakšanjem što je i toj izdaji konačno stao na put. Po Cubodajevom odlasku kan kao da je puniji života, želeći da osvoji Herat i sa svojim narodom počne život ispočetka. Rame mu ozdravlja i on svakodnevno jaše kako bi održao kondiciju, zanemarujući bol koji donosi starost. Čagataja i Kačijuna šalje u osvajanje Balha, grada istočno odatle, ali glavninu vojske i ceo narod zadržava kod sebe. Borte, njegova prva žena, ne razgovara s njim otkad je čula za Ðočijevu sudbinu, ali on kao da toga nije svestan. Svet mu leži pod nogama i jači je nego ikad dok čeka da Herat padne. Četvrtog meseca opsade, Džingis sa svojim višim zapovednicima ide u lov nadomak grada. Posle toliko boravka na jednom mestu sva divljač je pobijena i pojedena. Preživelo je samo nešto malo zečeva, a oni su najžilaviji od svih. Beže u svoje jazbine čim začuju konja ili čoveka. Balh pada dva meseca ranije sa krvavim posledicama po njegove žitelje. Mongoli ubijaju sve što diše i ruše gradske zidine do temelja. Samo još Herat odoleva napadima, toliko da Džingis postaje umoran od čekanja i pretople klime. Nadao se bržem razvoju događaja po povratku Kačijuna i Čagataja, ali heratska tvrđava je jedna od najjačih s kojom se ikada suočio. Godina prolazi i Džingis za to vreme triput premešta katapultove, ne prestajući da zasipa gradske zidine kamenicama. Pojavljuju se i prve pukotine, na veliku radost celog logora, ali njemu se sve više čini da pokušava da sruši planinu a ne dobro utvrđen grad. Iako zna da glad i žeđ pre ili kasnije uništiti njegove žitelje, kan ne prestaje sa ratnim dejstvima. „Kada ovde završimo, vraćamo se kući”, mrmlja Džingis sebi u bradu, zureći u čvrste zidine. Kačijun i Kasar su tu rečenicu čuli previše puta da bi je shvatili ozbiljno. Ćutke razmenjuju poglede a zatim se usredsređuju na zeca koji istrčava iz zaklona. Sva trojica teraju konje u galop i bacaju se u poteru za
uplašenom životinjicom. Uprkos bučnom topotu, Džingis razaznaje vrisak i diže glavu. Neko stoji na zidinama i gleda u logor. Kan napreže oči. Liči na muškarca, previše nadvijenog nad provalijom. Sledećeg trenutka čovek visi sa zida, držeći se samo vrhovima prstiju. Džingis zviždi svojoj braći, pokazujući glavom na zidine. Kasar i Kačijun se okreću, gledajući radoznalo u čoveka koji visi. „Aj’ se kladimo”, dovikuje Kasar. „U dva konja da će pasti.” „Od mene ih nećeš dobiti, brate”, uzvraća Džingis. Nekoliko ljudi prilazi nesrećniku ne bi li ga odvukli na sigurno, ali uzalud. Dolinom se prolama očajnički krik. Džingis i njegova braća zapanjeno posmatraju prizor. Nakratko se čini da će se čovek u padu uhvatiti za kamenu prozorsku gredu, ali mu prsti isklizavaju. Sledećeg trenutka čuje se tup udarac tela koje puca na stenama u dnu tvrđave i ostaje da leži u neprirodnom položaju. Džingis pravi grimasu, a onda zaprepašćeno shvata da čovek i dalje mrda. „Živ je!”, uzvikuje kan. „Možda još samo par otkucaja srca”, uzvraća Kasar. „Onaj pad niko ne bi preživeo.” Džingis i njegova braća jašu do stena na kojima leži izlomljeni Arapin. Na jednoj nozi vide otvoreni prelom i pod njom kamen isprskan krvlju. Celo telo mu je u modricama i posekotinama. Na njihovo zaprepašćenje, čovek počinje da trepće, ne verujući ni sam da je živ. Kasar vadi mač da ga dokrajči, ali Džingis podiže ruku, zaustavljajući ga. „Ako su ga duhovi poštedeli, onda nećemo ni mi da ga ubijamo.” Diže pogled i zadivljeno odmerava visinu s koje je čovek pao, pre nego što mu se obrati na lošem arapskom. „Imao si sreće”, nabada Džingis. Čovek jauče u pokušaju da se pomeri, i sam zureći u zidine iznad sebe. „To nije... sreća”, uspeva da prostenje. Džingis mu se smeši. „Dovedi vidara, Kasare. Kada mu previje rane, daj mu dobru kobilu i sve što poželi.” Stanovnici Herata se okupljaju na zidinama, radoznalo posmatrajući scenu pod sobom. „Tek kada grad padne u moje ruke, znaćeš koliko si imao sreće”, opominje ga kan na svom jeziku. Čovek ga tupo gleda dok mu Kasar
pomaže da uzjaše konja. Heratske zidine posustaju tek u šestom mesecu opsade. Jedna od kula se urušava, praveći ogromnu rupu u zidu. Tumani se brzo organizuju, ali grad ionako ne pruža nikakav otpor. U Heratu zatiču ulice i zgrade prepune mrtvih i umirućih. Ono malo preživelih izvode napolje i vezuju užadima. Taj zadatak traje danima, jer je tvrđava bila prepuna ljudi, žena i dece. Temug naređuje svojim slugama da prebroje zarobljenike i taj broj se penje na sto šezdeset tri hiljade, što je polovina žitelja Herata. Ostali su skončali od glađi i žeđi tokom opsade. Zarobljenici su prestravljeni i očajni, cvileći i preklinjući da ih ne pobiju. Taj zvuk je jeziv čak i za ratničke uši. Kan šalje grupe ratnika da pretraže svaku sobu, hodnik i podrum u gradu, u potrazi za živim dušama. Smrad koji se za vreme opsade širio iz grada je zanemarljiv u poređenju sa smradom raspadnutih leševa koje ratnici iznose u buljucima. Sumrak je vreme kada Temug zadovoljno svodi račun i Džingis najavljuje izvršenje kazne u zoru. Povlači se u svoj šator da jede i spava, ali mu Čakahaj dolazi u noćnu posetu. Isprva mu prija njeno društvo. Ćutke posmatra kako posluje oko gvozdene peći, kuvajući čaj i podgrevajući mu večeru od ovčetine i zelja koju je pripremila tog jutra. Džingis ne primećuje njenu napetost koju ona vešto krije. Tek kada pred njega spusti tanjir sa hranom, kan je hvata za ruku i oseća njeno podrhtavanje. „Šta se desilo?”, zabrinuto je pita. Čakahaj povija glavu. Zna da će najbolje reagovati na otvorenost, ali srce joj udara tako brzo i jako da jedva diše. Ona se spušta na kolena pored njega i uprkos njegovoj gladi zaokuplja kanovu pažnju. „Dragi, imam jednu molbu za tebe”, tiho kaže ona. Džingis uzima njene ruke u svoje. „Kaži onda.” Čakahaj duboko uzdiše. „U pitanju su žene i deca”, počinje. „Poštedi ih. Oni će odneti vest da je grad pao. Oni...” „Neću o tome da pričam večeras”, breca se Džingis, naglo joj puštajući ruke. „Dragi”, molećivo nastavlja Čakahaj. „Čujem ih kako cvile i plaču.” Poslušao ju je kada mu je ispovedila šamanovu izdaju. Poslušao ju je kada je trebalo da odredi Ogedaja za svog naslednika. Njene oči ga
preklinju. Džingis reži iz dubine grla, najednom ljut na nju. „Ne razumeš, Čakahaj.” Ona podiže glavu i Džingis primećuje da su joj oči pune suza. ali kan ostaje pri svome. „Veruj da ne uživam u tome”, tiho joj kaže. „Ali samo tako ću uterati strah u kosti brže od svakog pohoda. Reč će se proneti, Čakahaj, kao let ptice. Pričaće se da sam zaklao sve što diše u Heratu, da je moja osveta strašna. Tako će me se plašiti svi koji pokušaju da mi se suprotstave.” „Pobij samo muškarce...”, pokušava ponovo Čakahaj. Džingis uzdiše. „Muškarci stalno ginu u ratovima. Od njih se to očekuje. Hoću da znaju da mi se moraju povinovati, jer u protivnom guraju ruku u vučju čeljust. Tada će izgubiti sve i za njih neće biti milosti.” Opet je uzima za ruke svojim žuljevitim šakama. „Dobro je što plačeš nad njima, Čakahaj. To i očekujem od svoje žene i majke moje dece. Ali sutra će biti krvi da ne bih to više morao ponovo da radim. Ovi Arapi mi nisu slali ratni namet jer nisu priznali moje pravo vladavine. A to ne sme da prođe nekažnjeno. Sada povijaju glave, jer ako to ne učine, moj će ih gnev pretvoriti u prah i pepeo.” Potoci suza teku niz njene obraze i Džingis ih nežno briše. „Voleo bih da ti udovoljim, Čakahaj, ali ako to učinim, sledeće godine će se pobuniti neki drugi grad, i još na desetine za njim. Ako već treba njima da vladam, moraju znati da ću kazniti svaku njihovu neposlušnost. Moraju da se plaše, draga. To je jedini način.” Čakahaj mu više ne odgovara i Džingis otkriva kako ga neobično uzbuđuje njeno uplakano lice. Tanjir sa hranom spušta na pod, odlučivši da jede kasnije, a nju nosi u krevet. Telo joj naglo drhti kada usnama obujmi njene, ali on nije siguran da li je to od strasti ili straha. U zoru, Džingis ostavlja Čakahaj u šatoru i odlazi da naredi pokolj. Taj zadatak je već namenio Ogedajevom i Tolujevom tumanu. Dvadeset hiljada ratnika je naoštrilo svoje mačeve samo za to, znajući da će se do kraja posla umoriti. Zarobljenici sede šćućureni u senci porušenog grada dok ih tumani opkoljavaju. Mnogi se naglas mole i cvile, ali mongolski mačevi su neumoljivi. Ratnici smrknutih lica kasape redom, odsecajući ruke, noge,
prste, glave, i gušeći svojim oštricama jezive krike. Pokolj traje dugo. Mnogi mačevi su otupljeni sečenjem kostiju očajnika koji bauljaju jedni preko drugih, kupajući se u znoju i krvi. U podne klanje još traje i vonj krvi se širi dolinom. Ratnici ostavljaju mrtve gomilu živih i mrtvih tek toliko da se okrepe vodom, pre nego što nastave dalje. Popodnevno sunce i dalje prži kada dolina konačno utihne. Tumani Džingisovih sinova se teturaju od umora, kao da su se ceo dan borili sa najljućim neprijateljem. Zapovednici ih šalju na reku da sa sebe operu krv i naulje svoje oružje. Grad je pust. U njemu više nema ni žive duše. Čovek koji je pao sa zidina ceo dan plače, ali se njegove suze brzo suše na vrelini, sve dok na kraju ne utihnu i suvi jecaji. Njegova polomljena noga je previjena, stavljena u udlagu i dat mu je konj sa zalihama, po kanovom naređenju. Srećni Arapin odlazi jašući dok muve i strvine opsedaju Herat. Džingis ga posmatra, znajući da će ispričati svima koji budu hteli da ga slušaju. Dok stoji u senci Herata, kan razmišlja o suzama svoje žene. Rekao joj je gde će odvesti svoj narod. Plemena znaju da ih čeka dugo putovanje kući, ali jedno carstvo mu odavno ne šalje obećani namet, zbog čega planira da povede svoju vojsku preko reka i planina upravo tamo. U carstvu Si Sja je prvi put upoznao bledu princezu Čakahaj, koju je kasnije dobio za ženu. Poput svih vladara, i njen otac je mislio da kan nije dorastao arapskoj vojsci. Džingis se smeška sebi u brk i izdaje zapovest za pokret. Predugo je bio tako daleko od kineske zemlje, a carstvo Si Sja će biti krvav primer sprovođenja te ideje u delo.
39 Mongoli putuju na istok zajedno, ostavljajući za sobom krvav i čađav trag, tamo gde su nekad bili arapski gradovi. Tumani jašu na čelu duge kolone, razarajući obnovljene domove preživelih Arapa i koljući sve što diše u njima. Ionako su to samo ostaci nekadašnjih velelepnih zdanja s početka pohoda na arapske zemlje. Narodu koji putuje u zapregama, ta zemlja liči na jedno veliko zgarište. Crni dim koji se diže ka nebu biva sve manji dok odmiču ka svojoj rodnoj ravnici. Mongoli putuju kroz opustošene predele koji prijaju Džingisovom oku. Ima više koristi od uništenih arapskih gradova nego od ljudi koji žive u njima. Ovo uništenje će ostaviti trajne posledice koje neće obnoviti ni brojne generacije, niti će im pasti na pamet da se ponovo pobune protiv velikog kana. Samo Samarkand i Merv ostaju netaknuti, jer njima vladaju drugi u njegovo ime. Uprkos tome, Temug preklinje svoj garnizon da sačuva Samarkand, naročito zbog njegove bogate biblioteke i raskošne palate. Džingis napušta arapske zemlje i njegov narod ubrzo saznaje da se vraćaju u domovinu da bi ponovo krenuli u rat protiv Kine. Prošlo je dvanaest godina od pada Pekinga i Džingis žudi da ponovo sretne svoje pradedovske neprijatelje. Njegov narod je ojačao i više ga ništa neće sprečiti da i Kineze konačno baci na kolena. Šest meseci traje putovanje do velike pustinje na jugu. Mongolska rodna ravnica je severno od nje, preko planina. Džingis čezne za njom, ali je mimoilazi. Mongoli putuju više od tri hiljade kilometara u hladnu zimu koja ih okrepljuje. Porodicama je dugog, vrelog leta preko glave. Carstvo Si Sja je na istoku, ali Džingis se baškari u starom krajoliku, uživajući u močvarnim poljima pirinča, skoro kao da je opet kod kuće. Lov je izobilan jer ratnici ubijaju sve što mrda, spaljujući sela i naseobe duž granice sa Kinom.
Jedne tople večeri, dok sunce boji vedro nebo crvenim nijansama, Čakahaj opet posećuje kanov šator. Džingis na njenom licu vidi vedrinu, osećajući novu vitalnost koja mu kola žilama. Kan na sebi ima bluzu i pantalone. Na golim rukama, Čakahaj primećuje mrežu starih ožiljaka. Džingis se osmehuje kad primeti tanjir s hranom koji mu donosi. Ćutke ga uzima, udišući prijatni miris pečenog mesa. Čakahaj dugo ne progovara, samo ga posmatra kako jede prstima, vidno opušten posle napornog dana. Utešni zvuci dopiru spolja dok na hiljade ratnika obeduje u krugu svojih porodica, okrepljujući se za novi osvajački dan. Džingis završava obrok i zeva. Vraća joj prazan tanjir i Čakahaj mu se blago naklanja. „Umoran si”, primećuje ona. Kan se kikoće, tapšući krevet pored sebe. „Ne previše”, izazivački uzvraća. I posle četiri porođaja Čakahaj je zadržala vitku liniju i uzvišenost pokreta. Džingis se za trenutak seća Borte i njenog poprilično zaobljenog struka, a zatim pruža ruke, pokušavajući da odveže čvor na pojasu Čakahaj. Međutim, ona mu nežno sklanja ruke. „Dozvoli meni”, tiho kaže. Glas joj neznatno drhti, ali kan ne razmišlja o tome dok zavlači ruke pod njenu dolamu, gledajući kako njeni mali prsti vešto otkopčavaju bluzu, otkrivajući porcelanski belu kožu. Džingis je grli oko bokova i dok uranja svoje ogrubele prste u njeno meso, Čakahaj tiho uzdiše, udovoljavajući mu. Njihov dah se meša i ona se spušta na kolena da mu izuje čizme. Kan ne primećuje kada iz jedne izvadi dugi bodež, tumačeći drhtaj njenog tela kao strast probuđenu njegovim dodirom. Dok posmatra kako joj se bradavice skupljaju na večernjoj hladnoći, Džingis obuhvata jednu usnama, osećajući gorki jasmin na njenoj koži. Kasar i Kačijun jašu duž ivice logora, ne gubeći iz vida ogromno stado koje je izvor života celog naroda. Braća su dobro raspoložena, uživajući u smiraju dana i bezbrižno ćaskajući pred odlazak na počinak sa svojim porodicama. Kačijun se smeje nečemu što je Kasar rekao kada spazi Džingisa kako skače u sedlo svoje omiljene kobile. Kasar se okreće da vidi šta je to
privuklo bratovljevu pažnju i obojica ćutke posmatraju kako kan tera životinju u laki kas. Isprva ne čine ništa i Kasar završava priču o ženi svog višeg zapovednika i njenom bludnom predlogu. Kačijun se kikoće, a onda obojica začuđeno shvataju da se kan uputio u nepoznatom pravcu. I to sam. „Šta mu je?”, pita Kačijun. Kasar sleže ramenima. „Hajde da otkrijemo”, predlaže. „Ionako si loša publika, brate. Džingis ima više smisla za humor.” Kačijun i Kasar jašu kroz prostrani logor kako bi presreli Džingisa pre nego što odmagli. Ravnica je u sumrak okupana zlatom i provejana toplim večernjim povetarcem. Dva brata se približavaju trećem, dozivajući ga. Džingis ne reaguje i Kačijun počinje da strepi. Galopom smanjuje rastojanje između njih, ali Džingis se ne osvrće. Lice mu je sjajno od znoja i pogled uprt negde u daljinu. Kačijun zabrinuto gleda u Kasara. Obojica sustižu kana, izjednačavajući tempo s njegovim. „Džingise?”, dovikuje Kasar. Ovaj i dalje ne reaguje i Kasar obuzdava bes, voljan da pusti svog brata da mu sam objasni kada za to dođe trenutak. Sva trojica neko vreme jašu, udaljavajući se od logora i stada koje neumorno pasu. Žamor ljudi i blejanje stoke postaje sve tiše. Kačijun primećuje kanovo obilato znojenje i neprirodno bledilo. Stomak mu se grči od straha. „Šta se desilo?”, pita ga. „Džingise? Šta ne valja?” Ali kan ukočeno jaše kao da ga nije ni čuo. Kačijuna preplavljuje užas i crne misli mu se roje u glavi. Možda bi trebalo da zaustavi kanovog konja i okonča ovaj beg iz logora. Džingis labavo drži uzde, jedva upravljajući životinjom. Kačijun odmahuje glavom na Kasarovu zbunjenost. Poslednja dnevna svetlost nestaje kada Džingis padne u stranu i sklizne iz sedla. Kasar i Kačijun za trenutak ne veruju svojim očima, a onda mu priskaču u pomoć. U polumraku ne vide tamnu mrlju u predelu njegovog stomaka koja se naglo širi. A onda shvataju da je sedlo orošeno krvlju. Džingisu se pri padu otvara dolama, otkrivajući veliku, zjapeću ranu. Kačijun podiže ranjenog brata u naručje, opipavajući mu žilu kucavicu na vratu. Zatim smrknuto gleda u Kasara koji i dalje nemoćno sedi u svom sedlu.
Džingis sklapa oči, gušeći bolan krik koji ga budi iz obamrlosti. Disanje mu je neujednačeno i Kačijun ga privija uz sebe. „Ko je ovo učinio, brate?”, pita ga, jecajući. „Ko ti je ovo učinio?” Ne šalje Kasara po vidara, jer ovde nema pomoći. Braća su se nagledala i previše ovakvih povreda. Kasar ukočeno silazi s konja i spušta se na zemlju pored Kačijuna, previše slab da bi stajao. Uzima Džingisovu ruku u svoju i napipava već hladnu krv. Topao vetar huči pustom ravnicom, donoseći prašinu i miris pirinčanih polja. Džingis pomera glavu u čvrstom Kačijunovom naručju, puštajući da mu padne na njegovo rame. Lice mu je belo kao da u njemu nema ni kapi krvi. Oči mu jedva primetno iskre kada prepozna braću i Kačijun pojačava stisak, očajnički želeći da mu zaustavi krvarenje. Džingis mu se obraća jedva čujnim šapatom. „Srećan sam što si tu, pored mene”, kaže. „Jesam li pao?” „Ko ti je ovo učinio, brate?”, ponavlja Kačijun, očiju punih suza. Džingis kao da ga ne čuje. „Sve ima svoju cenu”, šapuće kan i ponovo sklapa oči. Kačijun počinje neutešno da plače. Džingis s naporom otvara oči i kada progovori Kačijun spušta uho na njegove usne ne bi li ga čuo. „Uništi carstvo Si Sja”, naređuje on. „Za mene, brate. Pobij ih sve.” Sledećeg trenutka, grudi mu se prazne u velikom, šištavom izdahu, a žute oči gube sjaj. Kan je mrtav. Kasar ustaje na noge, iako nije svestan svojih pokreta. Pogled mu je prikovan za njih dvojicu, tako male i sićušne u prostranoj ravnici. Ljutito briše suze i duboko uzdiše, odagnavajući tugu koja preti da ga uguši. Ovo je došlo tako iznenada i na tako brutalan način, da ne može da podnese. U glavi mu se vrti dok spušta pogled na svoje ruke, umrljane kanovom krvlju. Neizmerno sporo, Kasar vadi svoj mač. Metalni zvuk tera Kačijuna da digne pogled i ugleda dečačko lice svog brata iskrivljeno od besa i bola. „Čekaj, Kasare!”, opominje ga Kačijun, ali njegov brat je gluv za sve što ima da mu kaže. Gipko skače u sedlo i okreće konja koji pase travu. Sledećeg trena galopom nestaje u pravcu logora, ostavljajući Kačijuna da se ljulja sa beživotnim telom u rukama.
Čakahaj sedi na krevetu i zuri u mrak, milujući rukom mesto na kojem je krv natopila pokrivač. Kreće se kao omamljena, ne shvatajući da je i dalje živa. Suze joj teku niz obraze pri sećanju na Džingisov lik. Kada ga je uronila sečivo u njegov stomak, zagrcnuo se i istrgao ga iz sebe. Zatim ju je preneraženo pogledao. Čakahaj je videla kako baca nož u ugao šatora, tamo gde i dalje leži. „Zašto?”, prodahtao je. Suze su joj potekle dok je otrčala po nož i zgrabila ga obema rukama. „Carstvo Si Sja je moj dom”, uzvratila je, jecajući. Mogao je odmah da joj presudi. Nije joj jasno zašto to nije učinio. Umesto toga, ustao je sa kreveta, ne skidajući pogled s nje. Znao je da umire. Videla je to u njegovim žutim očima i naprasno ubledelom licu. Gledala ga je kako oblači dolamu, skrivajući njom krvavu ranu. Ostavio ju je da leži na krevetu i samu s nožem. Gorko je zaplakala za čovekom kojeg nikad nije volela. Kasar stiže u logor, galopirajući između šatora, ne obazirući se na one koji mu se nađu na putu. Svi zatečeni napolju uplašeno gledaju u njega, ne shvatajući šta se događa. Nekolicina je videla kana kako napušta logor, ali znatno više primećuje Kasarov povratak i njegovo ljutito lice. General do kanovog šatora stiže brzo i čini mu se da je do maločas gledao svog brata kako umire. Sve se promenilo. Kasar skače s konja pre nego što ovaj stane. Za trenutak se tetura, a onda hita uz drvene stepenice i utrčava u šator. Zadihano stoji i gleda u mračnu prostoriju. Čakahaj nepomično leži na niskom krevetu. Pogled joj je ukočen i staklast. Kasar prilazi krevetu i staje iznad nje. Za trenutak zgroženo zuri u njen prerezan grkljan i krvav nož nedaleko od njene beživotne ruke. Ovaj spokojan prizor ga skoro vređa. Uz besni krik odguruje njeno telo, toliko silovito da ono mlitavo pada sa kreveta. Izbezumljen, zariva mač u njene grudi i nastavlja da je kasapi dok joj ne smrska glavu. Mahnito izlazi napolje, streljajući pogledom kanove stražare koje je privukla njegova rika. Oni odmeravaju njegovo okrvavljeno lice i divljački pogled. Kasaru se za trenutak čini da će ga napasti. „Gde je kan?”, pita jedan od njih, dižući svoj luk i ciljajući mu u poprsje.
Kasar ne mari za ovu pretnju i najednom ne može da izusti više ni reč. Rukom neodređeno pokazuje na mračnu ravnicu, iza buktinja postavljenih duž ruba logora. „Mrtav je”, uspeva da promrmlja. „Leži na travi, dok njegova kineska kurva leži iza mene. Sada mi se sklonite s puta.” Odlučno korača između stražara koji se zbunjeno pomeraju, propuštajući ga. Kasar ne vidi kada jedan od njih utrči u logor i ne čuje njegov ožalošćeni vrisak, jer je već na svom konju i galopira kroz logor. Kasapljenjem tela Čakahaj nije iskalio sav svoj bes. Njen šator je nedaleko odatle. Tu će naći njenu decu, rešen da naplati njeno zlodelo. Princezin šator je prazan. U njemu zatiče samo kinesku sluškinju. Grabi je za vrat, ne dopuštajući joj da klekne od straha pred njim. „Gde su deca?”, pita, stežući joj grkljan. „Gde su?” Žena se guši i lice joj je tamnocrveno pre nego što je on grubo odgurne. Neko vreme je pušta da zgrčena leži na zemlji, boreći se za dah, a onda podiže mač. „Sa Borte su, gospodaru. Molim te, ništa ne znam.” Kasar je već napolju. Njegov konj nervozno njišti kad nanjuši svežu krv i beži u mrak. Kasar počinje da trči koliko ga noge nose, držeći mač nisko dok se provlači između šatora u potrazi za onim pravim. Oči su mu pune suza pri pomisli na brata koji se hladi u ravnici. Osvetiće ga! Oko Bortinog šatora nema mnogo ljudi. Reč se pronela kroz logor i narod napušta svoje trpeze i postelje, okupljajući se napolju. Kasar ih ne primećuje, usredsređen na svoj zadatak. Iz šatora Borte dopiru glasovi i smeh. Bez oklevanja uleće unutra, izbacujući vrata iz šarki. Unutra, svi unezvereno gledaju u njegovo lice umrljano krvlju i suzama. Borte je tu. Ogedaj takođe. Skače na noge i grabi balčak svog mača pre nego što se Kasar uspravi. Ovaj ne obraća pažnju na njega, usredsređujući se na četvoro dece koje je Čakahaj rodila, dve devojčice i dva dečaka. Pod sjajem lampe njihove okice uplašeno odmeravaju njegovu besprizornu pojavu. Kasar se obrušava na njih, zamahujući mačem. Borte vrišti i Ogedaj se baca na svog strica golim rukama, jer nema vremena da isuče mač. Obojica padaju na pod, ali Kasar je pun besa i teško ga je zaustaviti. Lako odguruje Ogedaja i skače na noge. Uprkos svom bezumlju, čuje metalni zvuk vađenja mača i pogled skreće ka Ogedaju. „Sklanjaj se!”, šišti Kasar.
Ogedaj drhti i srce mu divlja u grudima, ali se ne pomera. Utom Borte staje između njih dvojice. Smrt visi u vazduhu i mada je prestravljena, ona se svojski trudi da joj glas zvuči blago i umirujuće. „Jesi li to došao mene da ubiješ, Kasare?”, pita ga. „I to pred decom?” Kasar trepće kao da se upravo probudio iz transa. „Ne tebe”, odgovara. „Džingis je mrtav. Ovo su deca kurve koja ga je ubila.” Ne verujući svojim ušima, Borte se sporo okreće prema deci, kao da je u blizini zmija koja bi mogla da je ujede. A zatim širi ruke da ih zaštiti. „Onda ćeš morati da ubiješ prvo mene”, naposletku mu kaže. „Njih ne diraj.” Kasar okleva. Ključajući gnev koji ga je i doveo u logor s namerom da osveti smrt svog brata počinje da bledi. Ali on ga i dalje ne pušta. Hvata Ogedajev pogled i na njegovom mladom licu prepoznaje neizmernu tugu. Dečak se uspravlja, bivajući viši od svog strica, i ruke naglo prestaju da mu drhte. „Ako je moj otac mrtav, Kasare”, počinje Ogedaj, „onda sam ja mongolski kan.” Kasar pravi grimasu, umoran od besa koji ne prolazi. „Tek kada okupiš plemena i primiš njihovu zakletvu, Ogedaje. Sklanjaj se.” Ne može da podnese žute oči Džingisovog naslednika koji nepomično stoji pred njim. Previše očevog ima u sebi, primećuje Kasar, čak i glas mu je isti kada mu se ponovo obrati. „Nećeš ubiti moju braću i sestre, generale”, naređuje mladić. „Izađi i operi krv s lica. Poći ću s tobom po telo svog oca. Ovde više nemaš nikakva posla.” Kasar konačno spušta glavu, preplavljen bolom i tugom. Mač mu ispada iz ruke i Ogedaj brzo prilazi da ga pridrži pre nego što i sam padne. Zatim ga okreće prema vratima, gledajući preko ramena u majku koja celim telom drhti od olakšanja.
EPILOG Sve je novo. Džingisova braća i sinovi ne odnose kana u brda strane zemlje da ga tamo raznesu vrane i orlovi. Njegovo telo umotavaju u beljeno laneno platno i zapečaćuju uljem, dok pustoše i spaljuju carstvo Si Sja po njegovoj poslednjoj želji. Prolazi godinu dana dok svaki grad, selo i živi stvor ne stigne osveta za kana. Tek tada Mongoli kreću na sever u zaleđenu ravnicu, noseći telo prvog kana na planinu Kenti, gde je i ugledao svet. Njegov život se prepričava i opevava nebrojeno puta. Temug te reči ovekovečuje na jarećim pergamentima. Ogedaj postaje kan. Ne okuplja plemena da mu se zakunu na vernost sve dok je njegov otac u ulju i platnu. Ipak, njegova reč se poštuje kao reč punopravnog vladara. Ma koliko njegov brat Čagataj bio uvređen Ogedajevim usponom, ne usuđuje se da to pokaže. Mongolski narod oplakuje Džingis-kana i nijedna duša se ne usuđuje da opovrgne njegovo pravo da izabere sebi naslednika. Sada kada ga više nema, svi znaju koliko je učinio za njih. Ujedinio je plemena u jedan narod i porazio njegovog iskonskog neprijatelja. Kada se sve sabere i oduzme, ništa drugo i nije važno. U cik zore, dok hladan vetar duva sa istoka, Džingisovi sinovi i braća jašu na čelu pogrebne kolone, ostavljajući narod za sobom. Temug je isplanirao svaki detalj, objedinivši svečani obred više naroda. Uspravljen u sedlu, on jaše sa Kasarom i Kačijunom iza zaprege koju vuku najbolji konji i kojom upravlja zapovednik mingana. Iza njega, na kolima leži jednostavan kovčeg od brestovog drveta i gvožđa, delujući sićušno u poređenju sa čovekom kojeg nosi. Prethodnih dana, svaki čovek, žena i dete prišli su da polože ruku na toplo drvo. Počasnu stražu čini samo sto ratnika, mladih i savršeno postrojenih. Četrdeset devojčica jaše s njima, prinoseći tužnu pesmu nebeskom ocu,
objavljujući odlazak velikog čoveka i pozivajući duhove da dođu i slušaju. Džingis-kan neće biti sam na brdu. Kada stignu na mesto pogreba, kanova braća i sinovi smrknuta pogleda posmatraju kako kovčeg unose u uvalu, usečenu u steni. Svi ćute dok žene, puštaju svoju krv, spremne da služe kana i na onom svetu. Samo ratnici koji prisustvuju ritualu izlaze napolje, skrušeni od tuge i bola. Temug glavom daje znak Ogedaju i mladi kanov naslednik diže ruku, stojeći dugo zagledan u grobno mesto svog oca. Blago se ljulja i oči mu sijaju od airaga kojim nije uspeo da otupi bol. Džingisov sin šapuće oproštajne reči, ali ga niko ne čuje dok pušta da mu ruka slobodno padne. Ratnici zabacuju užad visoko iznad uvaline u steni. Mišice im se zatežu sve dok ne zatutnje drveni paravani koji su zapravo vrata od grobnice. Za trenutak izgleda kao da se planina ruši jer je oblak dima toliko gust, da se ništa ne vidi. Kada se vazduh razbistri, Džingisa više nema i njegovoj braći je konačno srce na mestu. Rodio se u senci planine zvane Delijun Boldah i tu je sahranjen. Njegov duh će gledati mongolski narod sa tih zelenih litica. Kačijun uzdiše od olakšanja, jer napetost koja ga je sve vreme mučila konačno nestaje. Okreće svog konja, zajedno sa svojom braćom, i još jednom se osvrće pre nego što odjaše kroz gusto drveće. Šuma će ponovo izrasti na mestu gde su je posekli i Džingis će se s vremenom stopiti sa planinom. Kačijun smrknuto gleda iznad mladih ratnika koji jašu s njim. Kana više niko neće uznemiravati. Na nekoliko kilometara od logora, Kasar naređuje višem zapovedniku da zaustavi kolonu. Svi koji su se prethodne noći okupili u kanovom šatoru sada se izdvajaju: Temug, Kasar, Cubodaj, Ðebe, Kačijun, Ðelme, Ogedaj, Toluj i Čagataj. Oni su seme nove nacije koja će tek procvetati. Iz logora izlazi Ogedajev tuman da ih presretne. Mladi kan zateže uzde i njegovi zapovednici u mimohodu povijaju glavu, odlazeći da pobiju počasnu stražu. Džingisu će trebati dobri ratnici na njegovom putu. Generali se ne osvrću kada strele zafijuču. Počasna straža umire dostojanstveno i tiho. Na rubu staništa, Ogedaj posmatra one koje će predvoditi u predstojećim godinama. Ogrubeli od ratova i stradanja, uzvraćaju mu poglede pune samopouzdanja. Znaju koliko vrede. Mladom kanu o pojasu visi mač sa vučjom glavom na balčaku, isti onaj koji su nosili njegov otac i deda. Pogled mu se zaustavlja na Cubodaju. Potreban mu je general od čije
ruke je umro Ðoči i Ogedaj obećava sebi da će kad-tad izravnati račune s njim. Naravno, svoje misli zadržava za sebe, stavljajući na lice bezizražajnu masku kao što ga je Džingis naučio. „Gotovo je”, kaže Ogedaj. „Moj otac je sahranjen i spreman sam da prihvatim zakletvu svog naroda.”
ISTORIJSKA ZABELEŠKA „Bezbrižno spavamo u postelji zato što grubi momci noću stražare, braneći nas od zločinaca koji bi da nam naude.” - DŽORDŽ ORVEL Nazvati zemlje koje je Džingis-kan pokorio osvojenim, zahteva dodatno pojašnjenje. Kada su Rimljani osvojili Španiju i Galiju, doneli su drumove, trgovinu, gradove, mostove, akvadukte - sve civilizacijske ukrase koje su poznavali. Džingis nikada nije bio graditelj. Osvajanje mongolske vojske značilo je ubiti cara, poraziti njegovu vojsku i uništiti dragocene gradove. Međutim, mongolska nacija nikad nije bila toliko masovna da bi za sobom ostavila veliku vojsku i nastavila dalje. Mongolski ratnici su se pojavljivali na pijacama kineskih gradova, ili se povlačili u daleka mesta kao što su Koreja ili Avganistan, ali uopšteno, po završetku vojevanja bilo je vrlo malo aktivne vladavine. Jednostavnim rečima, način mongolskog osvajanja se svodio na uništenje vojske i pljačku naroda. Ukoliko bi se pronela vest o novoj vojnoj pretnji, na horizontu se mogao očekivati mongolski tuman. Mongoli su prihvatali ratni namet i kontrolisali zemlju, ali se za Džingisova života nikada nisu odrekli nomadskog načina života. Osamsto godina kasnije, bio je to teško razumljiv način vladanja, ali strah koji je uterivala Džingisova pokretna vojska, verovatno je bio efikasniji u kontrolisanju pokorenih regiona nego neprekidno prisustvo Rimljana. U sedamnaestom veku, muslimanski istoričar Abul Gazi je napisao: Pod vlašću Džingis-kana, sve zemlje između Irana i Turske uživale su takav mir, da je čovek mogao da putuje od jutra do mraka sa zlatnom krunom na glavi, a da ga niko ne opljačka ili napadne. Zapanjujuća brzina kretanja i silina uništenja bili su presudni za uspeh Mongola. Uostalom, u pohodu na kineskog cara, vojska Džingis-kana je
napala više od devedeset gradova u jednoj godini. Džingis je lično učestvovao u ubojitih dvadeset osam, dok je u samo četiri slučaja bio prinuđen da se povuče. Istorijski posmatrano, najviše koristi je imao od činjenice da Kina nije ni počela efikasno da primenjuje vatreno oružje u ratu. Samo šest godina nakon pada Pekinga, 1221, kineska vojska je u napadu na gradove južnog Sunga upotrebila eksplozivne gvozdene naprave koje su oslobađale šrapnele poput današnjih granata. Oni koji su nasledili Džingis-kana, morali su da se suoče sa oružjem novog doba. Scena borbe protiv ruskih vitezova u prvom poglavlju dogodila se baš u to vreme, tokom putovanja pedeset krstaša u Svetu zemlju. Da bih približio istorijske prilike u Rusiji, evo podatka da je 1045. godine u Novgorodu sagrađena ogromna katedrala Svete Sofije, zamenivši drvenu crkvu sa trinaest kupola koja je podignuta vek ranije. Srednjovekovna Rusija i veći deo Evrope bili su na pragu dugog perioda izgradnje katedrala i širenja hrišćanstva, koje će naredna četiri veka ratovati sa islamom. Oklope i naoružanje vitezova sam opisao najpreciznije što sam mogao. Mongoli su zaista stigli do Koreje, čije ime u prevodu znači „visoka i lepa zemlja”. Mongolska vojska je uništila Karakitaj, ogranak kineskog carstva. Narod Karakitaja je nakon toga napustio svoju domovinu i odmetnuo se u korejske planine, gde dinastija nije uspela da ih iskoreni. Likovi kao Kasar, Ðebe i Cubodaj, koje je kan uzeo za svoje generale, opravdali su nadimak Džingisovi psi tragači. Bili su okrutni i doslovno neuništivi - naročito kada se Džingis ustremio na islamsku srednju Aziju, pre pohoda na Kinu, iako je severna Kina već bila pokorena. Prema istorijskim podacima, Ðebe (što u prevodu znači „strela”) ostvario je svoju ulogu nešto ranije nego što sam naveo u knjizi, ali potreba za zapletom često zanemaruje takve izmene. Elem, on i Cubodaj su stekli slavu velikih vojskovođa - jednako sposobnih, svirepih i potpuno odanih kanu. Džingis nije vladao gradovima, smatrajući da od njih nema nikakve koristi. Njegov cilj je skoro uvek bio lični: uništenje pojedinačnih neprijatelja, bez obzira na to koliko vojski i gradova bi mu se našlo na putu. Jedanput je bio spreman da poštedi kineskog cara zbog Pekinga, međutim, kada je car pobegao u Kajfeng, Džingis je iz odmazde spalio grad i poslao vojsku za njim. Ma koliko obimnog razornog dejstva, to je i dalje bila borba između Džingisa i jednog cara. Ostali događaji su naučili Džingisa da proširi vidike i drugačije pristupi ratovanju. Tačno je da je horezmijski šah ubio jednu od mongolskih
delegacija - čitaj: uhoda. Džingis je poslao između 100 i 450 ljudi (prema različitim istorijskim izvorima), da bi ih zarobio otrarski gradonačelnik, šahov rođak. Čak i tada Džingis ga je smatrao neozbiljnim, pa je poslao još tri svoja čoveka da pregovaraju sa gradonačelnikom o oslobađanju prve grupe. I oni su ubijeni i taj čin je Džingisa doveo u islamske zemlje. U to vreme je nameravao da privede kraju osvajanje Kine i nije želeo da otvara potpuno novi front protiv brojnijeg neprijatelja. Ipak, nije mogao da pređe preko otvorene pretnje njegovom autoritetu. Mongolska vojska je krenula u rat u kojem su milioni poginuli. Džingis se sam popeo na vrh planine i molio nebeskog oca, govoreći: „Nisam začetnik ove nevolje, ali daj mi snage da se osvetim.” Razbesnevši Džingisa, gradonačelnik Otrara je doneo jednu od najgorih vojnih odluka u istoriji ratovanja. Verovatno je smatrao da može da prezre mongolskog kana. Kao šahov rođak imao je na raspolaganju ogromnu vojsku, zbog čega mongolsku pretnju nije shvatao ozbiljno. Ruševine prvobitnog grada Otrar i dan-danas postoje, jer nikad nije ponovo podignut. Inalčuk je pogubljen izlivanjem istopljenog srebra u oči i uši. Iako sam izmenio redosled padanja gradova, šaha su Cubodaj i Ðebe presreli i naterali na povlačenje, kao što sam i opisao. Šah im je bežao hiljadu i po kilometara, prešavši današnji Uzbekistan i Iran, i stigavši do obale Kaspijskog mora. Tu je sa svojim sinovima uzeo brod i otplovio na ostrvce, gde je i umro od upale pluća. Njegov sin Dželaudin (ili Dželal Udin) zauzeo je očevo mesto na čelu arapske vojske. Sa Džingis-kanom se sukobio samo na reci Ind, posle čega je pobegao sam, dok je njegova vojska totalno uništena. Dečak koji je kasnije postao Kublaj kan je zaista bio tamo i Džingis mu je zaista ukazao na Dželaudinovu hrabrost, dajući primer kako bi čovek trebalo da živi i umre. Arapski asasini su možda najpoznatiji po tome što je njihov naziv uvršten u sve jezike, izveden iz reči hašišin, ili po Marku Polu ašišin, po tome što su pod dejstvom droga padali u bezumni trans. A možda naprosto vodi poreklo od reči asasin koja na arapskom znači „čuvar”, budući da se šiitski jezik neznatno razlikuje od sunitskog. Prikazivanje izgleda raja i pakla drogiranim regrutima je tačna. Možemo samo da zamislimo posledice takvih doživljaja na njihove mlade umove, baš kao i njihovu reputaciju beskrajne odanosti „starcu s planine”. Na vrhuncu slave, uticaj asasina je bio ogroman i priča o ostavljanju otrovanog kolača na Saladinovoj komodi usred noći je tačna, šaljući jasnu poruku da ih ostavi na miru. Iako su
Džingis i kanovi posle njega uništavali uporište asasina, njihova sekta se održala još dugo godina. Upotreba slonova protiv Mongola kod Otrara, Samarkanda i u ostalim bitkama, bili su beznadežna taktika protiv ratnika koji odlično barataju lukovima i strelama. Mongole uopšte nije uplašila njihova veličanstvena pojava, jer su ih lako oborili strelama. Slonovi su svaki put bežali u stampedu, gazeći pri tom arapsku vojsku. Čim je Džingis shvatio da je uhvaćenim slonovima moguće upravljati, pustio ih je na slobodu smatrajući ih nedovoljno pouzdanim. Za potrebe zapleta pomerio sam minaret kojem se Džingis „poklonio” iz Buhare u Samarkand. On i dan-danas postoji i visok je pedeset metara. Džingis se navodno obratio bogatim trgovcima tog grada, poručivši im uz pomoć prevodioca da su očigledno počinili velike grehe, a dokaz za to je upravo njegovo prisustvo među njima. Da li je sebe zaista smatrao božjom kaznom ili se samo šalio, nikada nećemo saznati. Napomena: Avram se u islamu smatra prvim muslimanom koji se potčinio jednom bogu. Kao i u slučaju Mojsija i Isusa Hrista, opis njegovog života se u Kuranu značajno razlikuje od onih u Bibliji. Džingisov najstariji sin, Ðoči, bio je jedini vojskovođa koji se okrenuo protiv njega. Poveo je svoje ljude na sever i odbio da se vrati kući. Iako je to verno zabeleženo, piscu istorijskog romana je dozvoljeno da malo proširi opis tog događaja. To što su njegovi ljudi u tom činu ostavili svoje žene i decu deluje nepojmljivo za moderna shvatanja. Je li moguće da je Ðoči bio toliko harizmatičan? Možda će delovati kao neobičan primer, ali sećam se kultnog vođe Dejvida Koreša čiji sledbenici su poginuli tokom opsade u Vakou, Teksas, 1993. godine. Pre toga, on je spavao sa ženama svojih oženjenih sledbenika. Ne samo što se njihovi supružnici nisu bunili, nego su prihvatili njegovu zapovest da više ne spavaju sa svojim ženama. To je moć harizmatičnog vođe. Za nas koji ne poznajemo takve vrste odanosti, ljudi poput Nelsona, Cezara i Džingisa verovatno predstavljaju misteriju. Tačan opis Ðočijeve smrti nije zabeležen, ali se zna da je pogubljen po naređenju kana. Vreme tog događaja je takođe neprecizno. Džingisu je veoma odgovaralo da jedini čovek koji ga je izdao umre odmah nakon bega na sever. No, sasvim smo sigurni da Džingis za taj posao nije unajmio asasine. Tolujeva žena Sorhatani nosi jedno od onih imena koje ima više varijanti izgovora. Najtačnije bi bilo Sorkaktani, ali sam ga pojednostavio - slovo k se u mongolskom ionako izgovara kao h. Na sličan način je
Mohamed postao Muhamed u današnjem obliku. Dakle, Sorhatani u knjizi ima malu ulogu, ali je ona majka Mongea i Kublaja, čime je izvršila veliki uticaj na budućnost mongolske nacije. Kao hrišćanka, bila je jedna od onih koji su uticali na Džingisove unuke, dozvolivši pri tom Jao Šuu, budističkom monahu, da postane Kublajev učitelj. Tako je stvoren čovek koji će prihvatiti kinesku kulturu, nešto što Džingis nikada ne bi učinio. Dželaudin je nakon smrti svog oca skupio približno 60.000 ljudi pod svojim barjakom. Odsečen od svoje domovine, morao je da bude neprikosnoveni vođa. U dolini Pandžšir, u Avganistanu, naterao je mongolsku vojsku na povlačenje preko reke. Potcenivši ga, Džingis je poslao samo tri tumana da uguše arapsku pobunu. Prvi put u Džingisovom životu, njegova vojska je odbijena. U samo jednoj godini srušen je mit o nepobedivosti koji je tako dugo i mučno gradio. Džingis je lično zauzeo bojište svim raspoloživim silama. Brzo je premestio svoje ljude, ne dopuštajući im da se odmaraju, kako bi sustigao Dželaudina na obali reke Ind, na severu današnjeg Pakistana. Džingis je saterao prinčevu vojsku u ćorsokak. Ovde sam završio priču o Dželaudinu, iako je on preplivao Ind, prešao Iran i otišao u Gruziju, Jermeniju i Kurdistan, okupljajući svoje sledbenike sve dok nije ubijen 1231. godine. Njegova vojska je pregazila Jerusalim bez njega, posle čega je ovaj grad ostao pod muslimanskom vladavinom čak do 1917. godine. Priča o čoveku koji je pao sa heratskih zidina vrlo je neobična. Napuštene gradske zidine i dan-danas postoje, odgovarajući mom opisu u knjizi. Džingis mu je zaista poštedeo život, diveći se čoveku koji je preživeo takav pad. Kao i uvek, Džingis čovek se umnogome razlikuje od Džingis-kana. Kao čovek, on duboko ceni hrabrost, odajući priznanje Dželaudinu koji je na konju preskočio oštru klisuru. Kao kan, Džingis naređuje pokolj svega što diše u Heratu, znajući da će tako poslati poruku onima koji misle da je Dželaudinova pobuna iole poljuljala njegovu vladavinu. Masovno ubistvo u Heratu bila je poslednja velika akcija u Avganistanu. Na sličan način je prošla i kineska provincija Si Sja, iako su Mongoli bili previše rasuti da bi odbranili tako daleke delove svog carstva zbog obustave slanja ratnog nameta. Takva neposlušnost je naterala kana da konačno ode iz arapskih zemalja i da nastavi s pokoravanjem kineskog carstva, započetog deceniju ranije. Godine 1227, samo dvanaest godina nakon osvajanja Pekinga, 1215. godine, Džingis-kan je umro. Osam od tih dvanaest godina proveo je u
ratovanju. Iako nije imao očiglednih neprijatelja, njegovi generali su stalno bili u pokretu, stigavši čak do Kijeva u Rusiji, gde je Cubodaj jedini uspeh postigao u zimskom napadu. Od svih Džingisovih generala, Cubodaj se s pravom može nazvati najtalentovanijim. U knjizi sam opisao samo delić njegovih mogućnosti. Džingis je umro nakon pada s konja u napadu na carstvo Si Sja po drugi put. Njegova poslednja zapovest bila je da se ta zemlja potpuno uništi. Postoji legenda da je velikog kana zaklala žena pred poslednji napad. Budući da je krenuo u napad na carstvo Si Sja, logično je da je ta uloga data njihovoj princezi, odnosno, njegovoj drugoj ženi. S obzirom na to da se datum njegovog rođenja može samo nagađati, u trenutku smrti je imao između 50 i 60 godina. Za tako kratkog života, i shodno skromnim počecima, Džingis-kan je iza sebe ostavio neverovatan trag. Njegovo zaveštanje bilo je da njegovi sinovi ne podele narod oko toga ko će sledeći vladati. Tako su svi prihvatili Ogedaja kao novog kana. Da je Ðoči bio živ, možda bi izbio građanski rat. Vojska Džingis-kana organizovana je u deset nivoa sa strogim lancem komande. arban: 10 ljudi - sa dva do tri šatora u sklopu pune ratne opreme. jagun: 100 mingan: 1.000 tuman: 10.000 Zapovednici mingana i tumana su dobijali čin nojana, ali sam koristio termine mingan i general zbog jednostavnosti. Iznad njih, ljudi kao Ðebe i Cubodaj bili su orloci ili sokolovi, što odgovara činu feldmaršala. Zanimljivo je napomenuti da je Džingis, iako nije mnogo cenio zlato, ipak koristio taj metal za tablice koje su predstavljale simbol čina u njegovoj vojsci i vlasti. Jagunski zapovednik je nosio srebrnu, ali su zato nojani nosili zlatne, teške u proseku 50 grama, dok su orloci nosili zlatne tablice od 100 grama. S vremenom se razvijala vojna organizacija, uporedo sa ratnom mašinerijom i sistemom izviđačkih ruta koje su takođe zahtevale neku vrstu rangiranja. Najpoznatiji su jurčici, koji biraju mesta za podizanje logora, organizuju glasnike između vojski udaljenih i po nekoliko hiljada
kilometara. Najviši izviđački čin je odgovoran za osmatranje, obaveštavanje i svakodnevno vođenje logora. Konačno, za one koji bi želeli da saznaju više o Džingis-kanu i onima koji su ga sledili, preporučujem predivnu knjigu Džona Mana Džingis-kan: život, smrt i uskrsnuće, zatim Mongolski ratni diktatori Dejvida Nikola, Ðavolji konjanici: mongolski upad u Evropu Džejmsa Čejmbersa, Džingiskan C. C. Vokera i, naravno, Tajna istorija Mongola (originalni pisac je nepoznat, ali sam ja koristio prevod Artura Volija).