51 Okrenuo se prema vratima, ali se iznenađeno zaustavi, pošto su stajali pred njim Anita i Eduard koji su u tom trenutku izašli iz kuhinje. »Evo one koju tražite, masteru doktore«, reče mladi čovek, »i stvar o kojoj želite da porazgovarate sa njome neće zahtevati mnogo vremena.« »Kako to, kako to mislite, senjor Eduardo?« upitao je Vajt koji je dobro poznavao svog suparnika, pošto ga je gotovo svakog dana sretao kod Anitinih roditelja. »Pretpostavljam da ste zakasnili, pošto smo se Anita i ja upravo sporazumeli. Ona ne želi da postane gospođa doktor i voli više da pokuša sa mnom.« »Je li to tačno, Anita?« Venner se diže iznenađen i baci sagorelu cigaretu. »Da, oče. Zar ti to nije pravo?« »Pravo? O, bilo bi mi itekako pravo, pošto mi je sam dečak drag, ali šta ćete stvoriti jedino sa ljubavlju u zemlji u kojoj su staze i putevi popločani sjajnim dolarima? Senjor Eduardo je još mlad, on može još nešto i da postigne ako se prerano ne sveže sa nekom devojkom. Doktor naprotiv odavno već zna šta poseduje, u tome je razlika, Anito, želi da pođe sa nama u Nemačku i...« »I Eduard će poći sa nama«, prekinula ga je devojka, »i on to želi.« »Može li on to? Zato je potrebno više od dobre volje.« »Senjor Karlose«, rekao je tad Eduard, »nije sad trenutak da se izjašnjavamo šta je potrebno. Nego, recite mi iskreno: da li biste mi dali Anitu da nisam tako siromašan kao sad?« »Da.« »I koliko bi trebalo da imam?« »Hm, teško je to reći! Što više, to bolje, a trebalo bi najmanje da bude dovoljno da se vratimo u zavičaj i da tamo kupimo malo imanje ili nešto slično.« »Hoćete li da mi date vremena da toliko zaradim?« »Vremena? Koliko dugo mislite?« »Šest meseci!« »Nije to previše. Šta na to kažete doktore?« »Prokletstvo, to znači upravo kao pravi trezven trgovački posao, dozvolite da se pridružim tome!« »To i treba!«
52 »Onda ću vam nešto predložiti, master Karlose!« »Šta?« »Nameravate dakako gore u rudnike, 'master Eduardo'?« upitao je on podrugljivo obraćajući se mladom čoveku. »Tako je.« »Dobro, gospodine, dajemo vam šest meseci vremena. Ako se dotad vratite sa tri hiljade dolara, gospođica Anita je vaša i neću se suprostaviti ni jednom rečju. Ali ako se ne vratite ili se vratite sa manje novaca, gospođica će biti moja. Pristajete li master Karlose?« »Sasvim, pod pretpostavkom da su vaše okolnosti takve kako ste mi ih opisali!« »Takve su. Dakle, složili smo se. Zbogom, moram da idem svojim graničarima.« Prošli su meseci i brežuljkom koji je vodio prema misionarskom zavodu ponovo se uspinjao neki mladi čovek koji se ispred džbuna osvrnuo na kraj koji se prostirao iza njega. Nije to bio Eduard, mada je već bilo prošlo šest meseci, koji su bili dogovoreni, nego neko drugi. Pošto je okrepio svoje ako panoramom koja mu se pružala, on prođe ispod kapije i kroz dvorište i na ulazu u pobočno krilo naiđe na Anitu. Upita je: »Možete li mi reći senjorita da li tu mogu da nađem doktora Vajta.« »Stanuje ovde. Popnite se do potkrovlja, bićete onda u njegovoj bolnici, gde ćete ga sigurno naći.« Poslušao je uputstvo i penjao se sve više i više dok nije stigao do tavana gde je ugledao dva reda kreveta između kojih se pomicala lekarova pojava. Sama prostorija nije baš bila mnogo svetla, pa kako se napolju hvatao već mrak, predmeti se nisu mogli jasno raispoznati. Vajt primeti stranca i priđe mu. »Šta želite senjoru?« upitao je. Kad je taj glas zazvučao, onaj kome je pitanje bilo upućeno osmehnuo se i napregnuto upitao: »Vi ste master Vajt, lekar, senjor?« »Da.« »Ja sam apotekar, želeo sam da odem u Kaliforniju kako bih iskopao svoju sreću iz zemlje, ali nisam ništa otkrio pa sam otišao zatim u posrednički zavod da nađem neko mesto. Rečeno mi je tamo da tražite bolničara i tako sam se popeo da vidim da li je mesto još slobodno.« »Nije još popunjeno. U kome mestu i u kojem laboratorijumu ste radili?«
53 »Hm«, odvratio je lagano nepoznati čovek i lagano prešao preko prvih imena, ali je poslednje namerno jasno istakao. »U Njujorku, Pitsberu, Sinsinetiju i najzad u Norfoklu, Severnoj Karolini kod master Klivlenda.« »U Norfolku kod master Kliv...« Prišao je naglo bliže kako bi bolje raspoznao strančevo lice i zatim prestrašeno ustuknuo: »Sto mu gromova, prokleti master Gromom koji je bio tamo sa mnom u isto vreme, ali siđite sa mnom u moj stan, s jer zaista, beskrajno me veseli što sam u ovom zabačenom kraju naišao tako na kolegu koji je radio sa mnom na istom mestu!« Nije mogao da primeti potpuno dvoličan osmeh na licu onog drugog i spustio se stepenicama a zatim ušao u neku sobu i upalio svetlo. Mala prostorija bila je očigledno u isto vreme i spavaća soba i soba za dnevni boravak. »Tako, sedite i pričajte! Kako je bilo u Norfolku posle moga odlaska? Posvađao sam se sa šefom i zbog toga sam otišao ljut i bez otkaza. Nadam se da je dobro starom masteru Klivlendu!« »Dobro? Svršeno je sa svime. Čim ste otišli nestala je blagajna na neshvatljiv način sa svim vrednosnim papirima koji su čuvani na posebnom mestu. To je upropastilo čoveka i nije mogao da pređe preko toga. On je umro.« »Je li mogućno! Šta kažete! Hm, stari nije nikad baš dobro stajao i nije nikome dozvoljavao da uđe u njegove prilike. Zato verujem čvrsto da je otuđivanje blagajne bilo samo njegov mali lični trik. Neka vas ne čudi što sam se smestio ovde kao lekar. Tu niko ne pita za diplomu, pa se čovek pomaže stvarima. Došli ste dakle zbog nameštenja?« »Da, ali recite mi, Dere, kako ste stekli sredstva za osnivanje ovakvog zavoda i zašto ste promenili svoje pravo prezime?« »Hm, do sredstava sam došao gore u rudnicima a ime sam promenio zato što Vajt zvuči učenije nego Der. Ali da sad govorim ponovo o nameštenju, dobićete ga pod predpostavkom da mi ne pružate povoda za tužbu. Ako uđete dobro u posao, postoji čak mogućnost da mi postanete desna ruka, pa možda čak i suvlasnik.« »Imate li stan za mene?« »Naći će se bez sumnje rešenje. Pristajete, dakle?« »Razume se!«
54 »Prihvatam!« »Nećete se tužiti na mene. I mene je život doista mlatarao tamoovamo i zato mi nije mnogo stalo do toga da mislim na prošlost.« Groman je bio namešten i postepeno upućivan u razne tajne bolničke uprave. Doktor je bio prisiljen da ga nametne, ali se smirio kada je primetio da njegov asistent potpuno odobrava i takve stvari koje je iz predostrožnosti trebalo sakrito od javnosti. Vajt je otad imao više vremena koje je koristio da često poseti senjora Karlosa čije je poverenje umeo da stekne prepredenim sudovima. Otac nije uopšte uzimao u obzir to što je lekar bio mnogo stariji od njegove kćeri i da je on kao čovek, kao i njegov nastup, morao svakog da odbije. Prošlo je najzad šest meseci a Eduard se nije pojavljivao. To što od njega nije stigla nijedna napisana reč ili neki drugi znak da živi, nije Anitu mnogo uznemliravalo, znala je da je poštanska veza sa rudnicima veoma loša i da je gotovo u privatnim rukama, tako da se nikad nije moglo računati da će tamo stići neko pismo. Dešavalo se čak često da su ljudi ovlašteni za pošiljke pisama i novca bili ili napadnuti putem, opljačkani i ubijeni ili su lovili brod i bežali sa novcem koji im je bio poveren. Danas je bilo poslednje veče i Eduard se nije vraćao. Devojku je užasan nemir vitlao tamo-ovamo. Desilo se to isto i lekaru. Dosada je mogao još da se i nada, ali je ipak postojala mogućnost da se njegov suparnik pojavi svakog trenutka i to - to je svakako trebalo sprečiti. On prepusti pacijente asistentu i napusti zavod. Bolesnici su mogli biti veoma zadovoljni što je Groman bio namešten, koji se pred bespomoćnima pojavio kao anđeo spasa. Dok se prema lekaru ponašao veoma poslušno i bezvoljno, radio je iza njegovih leđa potpuno prema vlastitoj uviđavnosti i stekao je uverenje da će mnogi bolesnici koje je Vajt prepustio smrti imati njemu da zahvale za život i imovinu...« Pripovedač je namerno prekinuo da zapali movu cigaretu. Onda ponovo poče: »Saopštio sam vam dakle da je doktor Vajt prepustio bolesnike asistentu i da je otišao. Nemir ga je sprečavao da se zadrži, jer, mada je već bilo veče poslednjeg dana i mada je, izuzev nekoliko sati, istekao šestomesečni rok, njegov suparnik je ipak mogao još stići. Nemir ga je dakle terao napolje do zavoda u grad, na železničku stanicu gde je hteo da dočeka poslednji večernja voz koji je stizao iz rudnika. Nije dugo
55 potrajalo i voz stiže i on se pomoli. Dok je stajao pred vagonom, okrenuo se još jedanput i pozdravio, kako se činilo, nekog ko je sedeo unutra i sa kojim je hteo da se oprosti, zatim je pošao. Čvrsto rešen, Vajt mu se približi i reče: »Doista, evo vas, ipak ste se dovezli! Mislili smo da nećete ispuniti rok. Sad je najvažnije da li ste bili srećni i da li ste našli zlato.« »Bio sam srećan, srećan protiv svakog očekivanja«, glasio je radostan odgovor. »Imate li tri hiljade dolara?« »Više, daleko više!« »Gotovo da je neverovatno! Drugi rade godinama u rudnicima i ulažu i zdravlje i život a ništa ne pronađu, a vi odlazite tamo samo na nekoliko meseci i vraćate se bogati i zdravi! Ali to se sad ne može promeniti i moram da se povučem. Idete li odmah odavde u zavod?« »Da.« »I ja. Ići ćemo dakle zajedno. Pođimo!« Udaljili su se a da se Vajt nije uopšte osvrnuo na čoveka sa kojim je Eduard još na kraju razgovarao i koji je za to vreme takođe izašao iz voza. Eduard je žudeo da stigne Aniti, da je reši briga koje su je zacelo mučile zbog njega, išao je zato veoma brzo. Ali pre toga morao je još da nabavi u gradu neke stvari, što je mnogo zadržavalo, kada su to poisvršavali, već se smračilo. Vajt je zato mogao, a da to njegov pratilac ne primeti, da izvuče iz džepa revolver i da mu otkači osigurač. »Vi ste dakle bili veoma srećni?« rekao je. »Ko bi to mislio! Sad sam ja dakako ostao praznih ruku, pošto ste me pobedili. Da li ste sami radili u rudnicima ili ste bili sa drugovima?« »Sam.« »Šta? Ta vi ništa ne razumete! To je dakako velika sreća, sasvim poseban slučaj da ste odmah naišli na mesto gde ste tako nešto otkrili.« »Nije to bila ni sreća, ni slučaj, pošto mi je to mesto pokazao jedan čovek.« »Pokazao? Nije mogućno! Kopaču zlata neće nikada pasti na pamet da nekom drugom oda mesto gde se nalazi zlato.« »Onaj ko je to učinio nije bio nikakav kopač zlata.« »Šta je onda bio?« »Indijanac.« »Zaista? Onda je to veoma čudno. Da, ima Indijanaca koji znaju gde se
56 nalazi zlato, ali im ne pada na pamet da to saopšte belcu.« »Tome Indijancu nije trebalo nikakvo zlato, bio je velik i slavan poglavica Apaša.« »Kako se zvao?« »Inču-čuna.« »Do đavola! Inču-čuna! Kako ste se sreli sa njime?« »Posredovao je neki beli lovac, njegov prijatelj sa kojim je bio u dobrim odnosima.« »Kako se zvao?« »Old Firehend. « »Ah !« Bezazleni Eduard nije uopšte ni primetio kakav su utisak ostavila oba imena na Vajta, produžio je sasvim prostodušno: »Sreo sam tog Olda Firehenda slučajno. Raspitivao se za moje prilike, pošto je verovatno primetio da nisam kopač zlata i da mi nije mesto u rudnicima. Ispričao sam sve iskreno i prirodno a i to da sam došao da u šest meseci zaradim tri hiljade dolara. Prvo ga je to nasmejalo, zatim se uozbiljio i rekao mi da namerava da dovede čoveka koji bi mogao da mi da dobar savet. Došao je sutradan sa Inču-čunom koji me je pogledao tako kao da je hteo da me potpuno prozre. Zatim je lagano klimnuo glavom svom belom bratu i trebalo je da pođem za njme. Išli smo i tumarali gotovo čitav dan i Inču-čuna je na svakom mestu proveravao sastav tla i zemljišne kore. Konačno, bilo je već veče kad se zaustavio na jednom mestu i saopšti: »Tu moj mladi brat treba da kopa, ali sam, ni sa kime drugim.« Pogledao me i nastavio: »Tu će pronaći samorodno zlato i zlatni pesak.« »Inču-čuna je imao pravo, našao sam samorodno zlato. Ali, morao sam se dobro čuvati ostalih kopača zlata i sakrivati ono što sam našao, pošto je to veći razbojnički ološ i možda bih rđavo prošao da se poslednjih dana nije vratio Old Firehend kako bi se obavestio o mojim uspesima.« »Da li je Inču-čuna ponovo bio sa njime?« »Nije, rastao se sa njime na neko vreme kako bi najpre krenuo u Sakaramento i zatim u San Francisko. Zadržao se kod mene dok nisam napustio rudokope i nastojao je da mi se ne približi nijedan kopač zlata. Odvezao se zatim sa mnom ovamo.«
57 »I tako je on stigao ovde sa vama?« »Razume se! Sedeli smo zajedno u istom vagonu.« »Kada ste izašli, uputili ste u vagon neke reči, njemu nesumnjivo?« »Da. Nije odmah izašao sa mnom, pošto je morao još da porazgovara sa ostalim saputnicima. Zaželeo sam mu laku noć i zamolio ga da održi reč?« »Kakvu reč?« »Obećao mi je da će me sutra posetiti u zavodu.« »Do đavola! Jeli to istina?« »Da«, odgovorio je Eduard koji nije primeitio koliko je to sad uzbudilo lekara. Uspelo mu je samo s mukom da se savlada, naglo se osveštavao: »Možete li dokazati da imate tri hiljade dolara? Moraćete dakako da ih pokažete još večeras!« »Mogu to. Razmenio sam sav zlatni prah za čvrste papire koji su kod mene.« »Da, veoma ste srećni što ste naišli na Olda Firehenda i Inču-čuna ali je daleko, daleko veća vaša glupost što ste mi sve to ispričali!« »Glupost? Zašto?« »Zato što sad nećete dobiti devojku a nećete ni zlato zadržati. Osetićete to odmah.« Idućeg trenutka prasnu hitac i Eduard se skljoka na zemlju na kojoj nepokretno osta da leži. Vajt ga podiže, odnese ga deo puta sa strane i tu baci na zemlju. Hteo je zasad da ga ostavi kako bi ga kasnije gde bilo noću zakopao, pre svega bilo je neophodno da mu isprazni džepove. Upravo kada je hteo to da učini, čuo je korake koji su se brzo približavali, šmugnuo je da ga ko ne vidi. Mrtvac je ležao kako treba i mogao je i kasnije da mu digne novac. Nije uopšte pošao prvo u svoj stan, nego smesta Vernem kako bi tamo, tačno u dvanaest sati, istakao važnost i neodložnost svojih zahteva. Za to vreme Old Firehend je pošao u grad sa železničke stanice. Tražio je neku krčmu i pronašao je dobro konačište. Ipak, nije izdržao u svojoj sobi. Prošvrljao je zato malo ulicama. Sećao se Eduarda kome je obećao da će ga sutradan posetiti i odmah se raspitao o putu koji vodi do misionarskog zavoda. Put su mu pokazali i sasvim nehotice se uputio u okolinu »Santa Lusije«. Već se smrkavalo. Bilo je divno veče. Duboko zamišljen koračao je Old Firehend lagano
58 putem. Okolo je carevala tišina divljine, samo iz daljine dopirala je buka grada. Tad iznenada oštar prasak raseče noćni mir - pucanj. Old Firehend je hteo upravo da se vrati, pohitao je sad žurno napred, u pravcu mesta gde je odjeknuo pucanj. Tu se zaustavio i oslušnuo. Pričinilo mu se kao da se neko tiho udaljava. Tražio je da neko nije ranjen i da možda ne leži na zemlji, ali nije nikog našao. No, začuo je tad sa strane glas koji je jaukao. Usmerio je u pravcu tog glasa i otkrio Eduarda koji se napola uspravio i pritisnuo ruke na deo grudi oko srca. »Vi ste to?« upitao ga je uplašeno, pošto ga je i pored mraka prepoznao. »Da«, odgovorio je Eduard tiho. »Jeste li ranjeni?« »Da. - U - srce, - pravo u - srce.« Teško je govorio, gubio je dah. »U srce? Nije mogućno!« reče Old Firehend. »Da ste pogođeni u srce, bili biste mrtvi. Budite mirni! Pregledaću vas.« Otkopčao mu je kaput, prsluk, košulju - nije bilo nikakvog traga krvi, rani! Produži da pregleda i naiđe na unutrašnji džep koga opipa i zatim veselo reče: »Hvala bogu! U tom džepu vam se nalazi velika kesa sa zlatom koja je zadržala zrno. Pipam sad tu rupicu u suknu. Hitac vas je obavio i oduzeo vam dah, ali metak se zadržao u zlatu. Stanuje li tu u zavodu vaš suparnik, lekar?« »Da.« »Odvešću vas njemu ili odneti. On će vas...« »Ne, zaboga!« »Zašto?« »On je upravo taj koji je pucao u mene.« »Ah! On je bio čovek sa kojim iste išli? Kako se zove? Ili bolje rečeno kako se sad zove?« »Vajt, doktor Vajt.« »Doktor, lekar! Kakve je sve razne karijere počela ta hulja, ali će to biti njegova poslednja. Ovog puta ću mu stati na put, zauvek!« »Poznajete li ga?« »Isuviše dobro! Ali sad to nije važno. Glavno je kako se vi osećate.«
59 »Laknulo mi je, mogu opet da dišem.« »A bole li vas prsa?« »Malo.« »Pokušaćemo dakle možete li da se dignete i da hodate. Odupirite se o mene!« Pokušaj je uspeo, hodao je sporo, ali je ipak hodao. Eduard je putem ispričao razgovor koji je vodio sa Vajtom. Kada su prispeli blizu zavoda, morao je da sedne postrani na neko sakriveno mesto. Old Firehend ga je zamolio da mu opiše način gradnje i raspored bolnice i zatim se uputio u kuću da potraži Vajta. Stan je bio zatvoren, popeo se tad slabo osvetljenim stepenicama do potkrovlja i odškrinuo vrata ne pokucavši. Nalazile su se tu postelje bolesnika a za malim stolićem sedeo je asistent. On se diže veoma začuđen zbog posete ovako kasno. Pa kad čoveka osmotri bolje, umalo se ne zaprepasti. »Ko ste vi? Šta želite ovde?« upitao je. »Tražim doktora Vajta.« »Nije ovde. Biće da je dole kod senjora Vernera.« »A tko ste vi?« »Ja sam asistent i zovem se Groman.« »Priđite bliže, misteru Gromane. Moram da vidim vaše lice.« Privukao ga je na svetlo, osmotrio i rekao dok mu se na ozbiljnom licu pojavio blag izraz: »Izgleda da niste lupež.« »Pa i nisam, bio sam uvek čestit čovek. Ali kako to da se vi ponašate tako neobično i da govorite tako čudne stvari, misteru?« »Reći ću vam. Znate li možda za ime Old Firehend? « »Da.« »Taj čovek sam ja. Ali recite šta mislite osvome šefu, doktoru Vajtu?« »Ne znam, mister, šta nameravate sa svojim čudnim pitanjem!« »E, pa, on je upravo, pokušao da nekoga ubije.« »Do, đavola! Šta to kažete! Znate li to tačno? Govorite? Gde? Koga?...« »Polako mister! Čućete sve! Ali najpre...« »Najpre mene poslušajte! To je u stvari tajna, ali vama mogu da je odam. Ja sam naime detektiv. Tajni policajac! Kao asistent tog doktora Vajta. Poznajete li Bila-Kanađanina?« »Slušao sam kako tu i tamo govore o njemu, bio je nadaleko jedan od najvećih varalica. Sad je već odavno nestao.« »E pa, takozvani doktor Vajt izgleda da je Bil-Kanađanin. Čućete sve.
60 Ali kao prvo, saopštite mi, mister, šta znate o pokušaju, umorstva!« Old Firehen mu ispriča stvar i tad ni Groman nije više ćutao nego progovorio: »Sa vama moram da budem iskren. Ranije sam bio apotekar i kao apotekar sam radio kod mister Klivlenda u Norfolku u Severnoj Karolini. Tada se pojavio kod njega neki Der kojeg je namestio, pošto je imao dobra svedočanstva, ali koja su, kako smo se kasnije uverili, bila falsifikovana. Pokazalo se uskoro da se razumeo u apotekarsku nauku gotovo manje od početnika, došlo je do veoma ozbiljnih nesporazuma između njega i šefa i onda je odjedanput nestao zajedno sa sadržajem blagajne i celom Klivlendovom imovinom. Voleo sam svoga šefa, bio je moj dobrotvor. Gubitak ga je sasvim upropastio, policija nije uopšte ušla u trag zločincu i tako sam odlučio da sam tragam za njim. Tokom traganja nailazio sam na trag drugih lica za kojima su takođe tragali i koja su mojim posredstvom izručena pravdi. To mi je stvorilo dobar glas kod policije koja me je angažovala kao detektiva. Otad sam raspolagao sa daleko većim mogućnostima pomoću kojih sam mogao da otkrijem neko uporište. Produžio sam da radim na tome dok konačno nisam ušao u siguran trag koji me je uputio ovamo.« »Vajtu?« »Da. On je onaj Der.« »Ali mora da vas je ipak prepoznao!« »Sigurno, ipak sam mu tako ubedljivo prikazao stvar, da me je, dakako, namestio samo zato da me ućutka. Sad sam njegov asistent, ali moj život nije ni trenutka siguran, očekujem naime svakog trenutka da će me na bilo kakav način maknuti sa puta kako bi odstranio jednog svedoka njegove prošlosti. Kakvu opreznost i pažnju zahteva to sa moje strane, možete to jedva sebi predstaviti!« »Zašto ne učinite nešto da postane bezopasan?« »Na koji način bih to mogao da učinim?« »Tako da ga uhapsite.« »To ja ne mogu, pošto ne mogu ništa da dokažem protiv njega. Znam da je pokrao Klivlendovu imovinu, ali to ne mogu da mu dokažem. Promatrao sam ga dan i noć, nastojao sam da proniknem u sve njegove tajne, istražio sam svaki ugao, svaki ćošak, koji mi je bio pristupačan, jedino sam dokučio to da je bio poznat kao Bil-Kanađanin.« »Svaki ćošak koji vam je bio pristupačan, u tome je stvar! On će
61 nastojati da vam ne otkrije svoje tajne. Nećete uspeti sa tim lupežom i pored sve svoje prepredenoisti, kod njega se neki čvor ne može razrešiti, treba ga raseći i mi ćemo to danas i učiniti. Nadam se da u tome mogu da računam sa vašom pomoći?« »O, dakako, ako vam moja skromna pomoć može da koristi!« »Poseduje li on ormane, sanduke, koje niste još dospeli da otvorite?« »Dakako, dole u svome privatnom stanu.« »Moraće jedanput da nam ih otvori! Možete li možda sad da siđete?« »Da. Trenutno nemamo nijednog teškog bolesnika.« »Siđite dakle sa mnom!« Spustili su se stepenicama i stigli na mesto gde je čekao Eduard. Njega je Old Firehend uputio kako treba da se ponaša i zatim su se uputili u prizemlje u kome je stanovao Verner. Bila je upravo ponoć. Preprečili su dvorište i uputili su se u kuhinju iz koje je nekad Eduard osluškivao sa Anom. Bila je i danas prazna. Verner je sa ženom, kćerkom i Vajtom sedeo u sobi. Vajt je upravo rekao: »Sad, senjor Karlosu, upravo je dvanaest, prošlo je šest meseci a Eduarda još nema. Podsećam vas na vašu reč i nadam se da ćete je održati.« »Ja ću je održati«, odgovorio je Verner, »i dajem vam svoj pristanak ako mi dokažete da ste zaista toliko bogati kako ste rekli.« »Spremio sam se da vam pružim dokaz. Pogledajte te papire! Svote kaje sam tu naznačio, deponovao sam u banci. Da li ste zadovoljni sa njima?« Začulo se šuškanje papira i onda je Verner povikao: »Senjor doktoru, ta to je daleko više no što sam mogao da očekujem! Vi ste bogat čovek!« »O, mogao bih da vam dokažem da posedujem daleko više, ali ovo će biti dovoljno. I da vidite kakvog će pažljivog supruga naći u meni vaša Anita, hoću da vam pokažem nakit koji ću joj pokloniti već na veridbi. Čisto drago kamenje.« Čuli su kako otvaraju ormare i zatim su odjeknuli Vernerovi povici divljenja i čuđenja. Tad se na kuhinjskim vratima koja su bila malo odškrinuta pojavio Groman i pogledao u sobu. Samo što je uputio u nju pogled, ustuknuo je i šapnuo Old Firehendu: »Čujte, mister, tu je ono što mi je potrebno. Taj nakit su pokrali gospodinu Klivlendu. Pripadao je njegovoj pokojnoj ženi i posle njene
62 smrti bio je čuvan u gvozdenoj kasi. Onda je nestao sa Derom i sa novcem.« Sad je unutra upitao Vajt: »Dakle, senjoru Karlose, jesam li vas ubedio?« »Da, senjoru. Priđi, Anita, i pruži ruku doktoru!« Osluškivači su napregnuto osluškivali šta će reći Anita. »Neću da mu je pružim!« reče ona čvrsto rešenim tonom. »Poznato ti je da sam mu dao reč!« »Svoju da, ali mu ja nisam dala nikakvu reč!« »Reč je reč!« povikao je Vajt. »Mislim ipak da je svaka kćer obavezna da sluša svoga oca! Eduard nije došao, verovatno je propao u rudokopima, umro i nije mogao da održi reč. Nato je ušao u sobu Eduard i rekao: »Došao sam, kako vidite. Od vas senjor Karlose ne ovisi dakako što sam još uvek živ i što nisam umro!« Anita radosno uzviknu i poleti prema njemu. Vajt ga naprotiv pogleda prestravljeno i ukočeno kao mrtvaca koji uskrsava iz groba. Tad se ponovo otvoriše kuhinjska vrata i Groman uđe. Priđe stolu, dohvati se sanduka i reče: »Taj nakit je pokraden od mister Klivlenda, zaplenjujem ga.« »Zaplenjujete!« planu Vajt. »Hteo bih da vidim onoga koji se usuđuje da dirne u moj imetak koji sam pošteno stekao!« »Ja to činim, pošto nije stečen pošteno. Ja sam detektiv i izjavljujem da ste vi moj uhapšenik mister Der koji se tu zove Vajt!« Vrata su se ponovo otvorila. Ušao je Old Firehend i rekao: »Ni Der mu nije pravo ime. Imao je već stotinu imena i zbog toga je nesumnjivo zaboravio na svoje pravo, ali najslavnije ili najozloglašenije glasi Kanađanin Bil.« »Ko ste vi i šta ste.« »Ljudi me obično zovu Old Firehend!« Sad se strah lažnog doktora pretvori u pravi užas, lice mu je prebledelo kao boja hartije a telo mu tako zatetura da se morao rukama odupreti od sto. »Old... Firehend!« prešlo je podrhtavajući preko njegovih beskrvnih usana. »Da, Old Firehend! Sada vam je dakako jasno da više nema nikakvog
63 uzmicanja! Vaša dela vapiju do neba i bolje bi bilo da ste zrno koje je trebalo da ubije tog mladog čoveka, prosvirali kroz vlastito srce, umakli biste tada konopcu kome ću vas ja predati. Vaša zločinačka karijera je sad završena!« Delovanje tih reči trgnu Bila Kanađanina čiji lik se bio skljokao. Obrazi su mu se ponovo zarumeneli i oči sevnule. On se maši rukom za džep i prodera: »Mislite? Nije još dotle došlo!« »Došlo je, pa vas čak ni vaš revolver ne može spasiti. Ruke iz džepa, napolje!« »Da, napolje!« Podigao je ruku u kojoj se sijao revolver i uperio ga na Olda Firehanda. Pucanj odjeknu praskom. Old Firehend napravi munjevit pokret u stranu, zrno proleti pored njega i gotovo istog trenutka njegova pesnica udari tako snažno Bila Kanađanina po glavi da je tresnuo na pod i oborio nekoliko stolica u padu. Verner je sedeo nem od užasa, njegova žena je naprotiv glasno vrisnula: »Tišina!« Naredio je lovac. »On je osuđen i neće više naškoditi nijednom čoveku. Dajte nekoliko užadi da ga svežemo i zatim pozovite policiju! Obradovaće se takvom lovu.« On je podigao revolver koji je ispao iz ruke Bilu Kanađaninu i zatim su onesvešćenog stavili u okove. Stali su sad da raspituju, odgovaraju i objašnjavaju, pa kada je stigla policija, pretražili su stan zločinca. Pomoću ključeva koji su se nalazili kod njega, moglo se sve otvoriti i tad su otkrili toliko dokaza za njegovo delo da nije mogao umaći smrtnoj kazni. Bio je tu pre svega mnogo zlatnog praha i samorodnog zlata koje je oduzeo svojim bolesnim kopačima zlata u »bolnici«, pošto bi ih izbrisao iz života. A i čitava svota koju je oteo mister Klivlendu nalazila se na mestu i mogla je biti utvrđena na osnovu njegovih beležaka. Dok su pretraživali stan uhapšenik nije više dolazio svesti i u tom besvesnom stanju su ga otpremili. Kada se kasnije probudio u zatvoru počeo je da viče i da besni. Old Firehendov udarac pesnicom tako mu je potresao mozak da se više nikada nije pravo osvestio. Danju i noću borio se sa priviđenjima onih koje je zlostavljao i postao je tako opasan da ga je jedino mogla obuzdati košulja duševnog bolesnika. Besnilo ga nije napuštalo sve dok ga u zapenušenoj borbi nije mrtvog oborilo na zemlju. »Tako, završio sam svoju priču i sad znate, mešuri, gde i kako je završio Bil-Kanađanin.«
64 Slušaoci su dugo sedeli ćuteći poneseni pričom, sve oči su se nehotice uperile u Kolorađanina. On je uzeo svoj lovački nož i snažnom rukom urezao na kundaku svoje stare puške dva ureza koja su se ukrštavala. Kraj