_________ (256) ______ -= ka su, prema proceni psihologa, već unapred izgledala ncud1 I vatna. Ona su isuviše racionalna i prilikom objašnjavanja n · 11 1 maju u obzir osećajni karakter stvari. Druga počivaju na 11111 postavkama koje nisu potvrđene posmatranjima; neka se 1~ pozivaju na materijal kome bi bolje odgovaralo drugač je 111 1111 čenje. Opovrgavanje različitih stavova po pravilu ne čin i 1-. I 11 će; autori su obično u kritici, koju upućuju jedan drugom, 11111 no u svojoj sopstvenoj delatnosti. Non liquet je krajnji rc7.11l1 111 mnogih tretiranih problema. Stoga se ne treba čuditi ako s1 11 najnovijoj, ovde većinom proučenoj literaturi o ovom probi ·11111 sreće očevidno nastojanje da se opšte rešenje totemističko' p111 blema odbaci kao neizvodljivo. Tako, na primer, navodi Go ldl·11 weiser u J. of Am. Folklore XXIII, 1910 (Referat u Bri/1111 /i „ Yearbook, 1913). Dozvoljavam sebi da pri iznošenju ovi h p1 11 tivurečnih hipoteza zadržim vremenski redosled. a) Poreklo totemizma Pitanje nastanka totemizma može se formulisati i ovako kako su primitivni ljudi došli na to da sebe (svoja plemena) 11 1111 vaju po životinjama, biljkama, neživim predmetima?134 Škotlanđanin Maklenan, kome nauka duguje otkriće loli mizma i egzogamije, 135 uzdržao se od objavljivanja stava o 11 1 stanku totemizma. Prema jednom saopštenju E. Langa' 36, neku vreme je bio sklon da totemizam dovede u vezu sa tetoviranj ·111 Objavljene teorije o poreklu totemizma skupio bih u tri gn1p a) nominalističke, ~) sociološke, y) psihološke. 134Verovatno prvobitno samo po životinjama. ' 35·The Worship of Animals and Plants" (Fortnightly ReJ1l1•11 1869- 1870). „Primitive Marriage", 1865; oba dela su objavljena ponovo 11 Studies in Ancient Histo1y, 1876; drugo izdanje, 1886. 136The Secret of the Totem, 1905, str. 34. - -----(257) - -------- . 1) Nominalističke teorije Saopštenja o ovim teorijama opravdaće njihovo grupisanje ,,„iJ 11 :1slovom koji sam upotrebio. Već je Garsilaso de la Vega, potomak peruanskih lnka, koji 1 11 '\VI I veku napisao istoriju svoga naroda, ono što mu je bilo I"' 11.110 o totemističkim fenomenima dovodio u vezu sa potreI 11111 plemena da se međusobno razlikuju po imenima.137 Isto 1111 dw11je javlja se vekovima kasnije u etnologiji A. K. Kina li 1·1 111L·): totem je potekao iz „heraldic badges" (značaka grba) I 111 1111:1 SLI htele da se međusobno razlikuju osobe, porodice i ple1111 11.1.' " Maks Miler izrazio je isto mišljenje o značaju totema u "i 1111 Contributions to the Science of Mythology. 139 Totem bi bio: I 11111aka klana; 2. ime klana; 3. ime praoca klana; 4. ime pre- .11111 ·1:1 koga klan obožava. Kasnije, 1899, piše J. Pikler: „Ljudima I• 1;..-grL1pe i lica potrebno trajno, pismeno fiksirano ime ... Tako "'''' 111izam ne proističe iz religioznih već iz trezvenih svakoil11n 11ih potreba čovekovih . Jezgro totemizma, naziv, posledicaje 11111 1111ivnc tehnike pisanja. Karakter totema je LI pisanim znacima "I' :c lako mogu predstaviti. Tek kada su divljaci dobili ime neke 11 11l111je, izveli su odatle ideju o srodnosti sa tom životinjom". 140 1 lcrbert Spenser'41 takođe je pridavao davanju imena odlu- ' 1q 11 l'i značaj za nastanak totemizma. Pojedine osobe, navodi on, 111 11111 osobinama izazivale su okolinu da ih zovu po nekoj živo1111 11 1 lako se došlo do počasnih imena i nadimaka koji su se pre- ' 1111'. ili na potomke. Zbog neodređenosti i nerazumljivosti primi111 11il1 jezika ova imena su od kasnijih generacija tako shvaćena I t11' d;; SLI dokaz njihovog porekla od same životinje. Tako bi l11ii' 111i zam bio posledica pogrešnog obožavanja predaka. Sasvim slično, ali ne podvlačeći nesporazum, lord Eveberi 1 \1 vhL1ry), poznatiji po svom ranijem imenu Ser Džon Labok '"Po E. Langu, Secret of the Totem, str. 34. ' ''Ibid. ''''Po E. Langu. 1111Pikler i Somlo, Poreklo totemizma. Autori s pravom označavaju ovaj l'"k11,a j razjašnjenja kao „prilog materijalističkoj teoriji istorije". '"·The Origin of Animal Worship" (Fortnightly Review, 1870). Prin- ' '/''"' 11/Psychology, vol. I, paragrafi 169 do 176.
--------(258) ------ - - (Sir John Lubbock), ocenio je nastanak totemizma: ako h1 111• hteli da objasnimo kult životinja, ne smemo zaboravil i 1111 I• koliko su često ljudska imena izvedena od životinja. D Tll 111 sledbenici čoveka, koga su nazivali medvedom ili lavom, 11111 1 vno da su od toga stvarali plemensko ime. Odatle je proish ~ 1, da je i samoj životinji dodeljivana izvesna pažnja, a naj 111d 1 poštovanje. Fajson je izneo kako izgleda neoborivi prigovor p111l1 ovakvog dovođenja u vezu imena totema sa imenima osoli 1 On ukazuje na odnose u Australiji gde je totem uvek oznak1111111 pe ljudi a nikada pojedinaca. Da je bilo drugačije i da je loli 111 prvobitno bio ime jednog čoveka, tada sistem nasleđa po 11111111 noj liniji nikad ne bi mogao preći na njegovu <lecu. Do sada navedene teorije, uostalom, nedovoljne su 11 11.I nosu na način objašnjavanja. One, donekle, objašnjavaju 11111 11 imena životinja za primitivna plemena, ali nikako ne i 111 11 ·li koji je za njih dobilo ovo davanje imena, to jest, totemi 1i 1 1 stem. Najvrednija pažnje iz ove grupe je ona koju iznosi E. I 1111 u svojim knjigama Social Origins (1903) i The Secrel 11/ 1/11 Totem (1905). Ova teorija još uvek smatra davanje imc1;11 I• zgrom problema, ali ona obrađuje dva interesantna psiholu ~ 1 momenta i na taj način pretenduje na to da je zagonetka lOll'l11I zrna dovela do konačnog rešenja. E. Lang, pre svega, smatra da je svejedno na koji na i11 11 klanovi dospeli do njihovih imena životinja. Možemo samo p11 hvatiti da im je jednoga dana doprlo do svesti da nose OV'llk 1 1 imena i da nisu znali da objasne odakle. Poreklo ovih imena /!1/,. je zaboravljena. Tada su pokušali da ovo objasne spekul a ·i111111 i, s obzirom na njihovo uverenje o značaju imena, neophodno 11 morali doći na sve one ideje koje sadrži totemističk i sistc11 1. / 1 primitivce - kao i za današnje divljake, pa čak za našu dc ·u14 ime nije nešto nevažno i konvencionalno kako se to nama 1111 već nešto značajno i bitno. Ime jednog čoveka glavni je i 11 stavni deo njegove ličnosti, možda deo njegove duše. I. 111 vetnost imena sa životinjom morala je primitivnog čovcka d11 142 Kamilaroi i Kurrnai, str. 165, 1880 (po E. Langu, Secret ofthe To11 •111 . 11d 1 143 Up. gore odeljak o tabuu. - - ---(259) --------- 11 11.i 10 da prihvati postojanje tajanstvene i značajne veze "' d11 11j cgove ličnosti i te životinjske vrste. Koja bi to, inače , 11 1 • 1 1 L' / .a mogla doći u obzir do krvno srodstvo? Ali kada je 11 11 d110111 prihvaćeno, s obzirom na istovetnost imena, iz toga 11•1111 •,IL'kii kao neposredna posledica svi propisi totema u vezi 1 tl11111111 krvi, uključujući i egzogamiju. Nn 111ore than these three things - a group animal name 111,J, 11 0 11•11 origin; belief in a transcendental connection 1111·11111/ hearers, human and bestial, ofthe same name; and ,, f 111 tftl' hlood superstitions - were needed to give rise to ali ,, 1/rn1ic creeds and practices, including exogamy" (Secret oj /11/1·111. str. 126).' I :111 govo objašnjenje takoreći je „dvotaktno". Ono izvodi "1 111 , 11 l:ki sistem, s obzirom na psihološku nužnost, iz činjeni1111„1op1nja totemskih imena pod pretpostavkom daje poreklo 11t 1111rna zaboravljeno. Drugi deo teorije pokušava da razja- '" 111 rnak ovih imena; videćemo da ovaj deo ima sasvim dru- '' ili' ohclcžje. < lvaj drugi deo Langove teorije ne udaljava se bitno od 1 tltl1 koje sam nazvao nominalističkim" . Ovo „namingfrom 11/i, 1111 " osobenost je Langove konstrukcije što su imena, ova- ' 11,1-,1:1la, uzeta od životinja, te nije tako upadljivo i od strane i·11111111 vnih ne mora da je shvatano kao uvreda ili ismevanje. I , 11 1.ilrnn, Lang nikada nije našao usamljene slučajeve iz kasni1111 1·poha istorije kada su prvobitno kao ismevanje stvorena "'" 11 .1, data spolja, obeleženi prihvatili i spremno nosili 111 1/ 11 ·11 . Whigs i Tories). Pretpostavka je da je poreklo tih ime111 11l·111cnom zaboravljeno, i da spaja ovaj drugi deo Langove 1 11 1 ql· sa prethodno iznesenim prvim. „Samo su ove tri stvari - grupno životinjsko ime nepoznatog porekla; 1111 .1111 .: u transcendentalnu vezu među svih nosilaca, ljudi ili životinja, sa 111 11 11 11 .:noni; i verovanje u krvne predrasude- bile potrebne da doprinesu svim 1 11 1„k11 n vcrovanjima i praksi, uključujući egzogamiju." - (Prim. prev.)
--------(260) ------ ~ f3) Sociološke teorije S. Renak, koji je uspešno pronašao ostatke totemisti ko• sistema u kultu i običajima kasnijih perioda ali koji je od pOl l tka malo cenio momenat porekla od totemske životinje, izr'1ž111 , na jednom mestu bez dvoumljenja da mu totemizam ne izgl 'tili ništa drugo do „ une hypertrophie de l 'instict social". 144 Izgleda da se isti stav provlači u novom delu E. Dirk ·11 111 Les formes elementaires de la vie religieuse. Le systeme 1011 mique en Australie, 1912. Totem je vidljivi reprezentant sol I jalne religije ovih naroda. On otelotvoruje zajednicu, kojn 11 pravi predmet obožavanja. Drugi autori tražili su bliža obrazloženja za ovo , l I socijalnog nagona u formiranju totemističkih institucija. Tako C. Hadon (Haddon) pretpostavlja da je svako primitivno pl ·11 11 prvobitno živelo od neke posebne vrste životinja ili bi ljl11 možda je trgovalo sa ovim prehrambenim artiklom i drugim j1!1 menima davalo ga u razmeni. Na taj način je neizbežno 11 ·I 11 pleme drugom bilo poznato pod imenom životinje, koja je i 111'1 11 tako važnu ulogu u njegovom životu. Istovremeno mora la Sl' 11 tom plemenu razviti naročita prisnost sa dotičnom životinjo111 I neka vrsta interesa za nju, ali one nisu bile zasnovane na hi1 11 kom drugom psihičkom motivu do na najelementarnijo1 1 najprečoj čovekovoj potrebi - gladi. 145 Prigovori ovoj najracionalnijoj od svih teorija tote n~ a ul u zuju na to da se ovakvo stanje ishrane ne može naći nigdc kod primitivnih i da verovatno nikada nije ni postojalo. Divlji 111111 1 di su svaštojedi, i to utoliko više ukoliko se nalaze na ni l'lll stupnju razvitka. Dalje, nije shvatljiva kako se iz ovakve isk ipi čive dijete mogao razviti skoro religiozan odnos prema totl" 11 111 koji se ogledao u apsolutnom uzdržavanju od najdraže hrane Prva od tri teorije koju je izneo Frejzer o nastank u loli mizma bila je psihološka; o njoj će biti reči na drugom 111 cs l11 144N. d., I, str. 41. 145Address to the Anthropological Section, British Association, ll •1111 1 1902, po Frazeru, n. d., vol. IV, str. 50. - -----(261) - --- --- -- I )ruga Frejzerova teorija, koju ćemo razmotriti, nastala je p11d uplivom značajne publikacije dvojice istra iv ača o 111111lrn icima centralne Australije. 146 Spcnser i Gilen opisuju kod grupe plemena, takozvanih 111111111 -naroda, niz neobičnih institucija, običaja i verovanja; I 11 11n se pridružio njihovom zaključku koji smatra da ove po- • l111 osti treba smatrati karakteristikama primitivnog stanja, koje 111 111•.11 dati objašnjenje o prvašnjem i pravom smislu totemizma. < )vc osobenosti su kod Arunta-plemena Uednog dela Aru111 1 11 :1roda) sledeće: I. Kod njih postoji raščlanjavanje u totemske klanove, ali 1 1t1ic111 ne prenosi putem nasleđa, već je određen individualno 111 11 11:i in koji će biti opisan kasnije). 2. Totemski klanovi nisu egzogami, ženidbena ograničenja 11d11:ivaju se putem visoko razvijene podele u ženidbene klase, I 11ir nemaju nikakve veze sa totemom. \. Funkcija totemskog klana sastoji se u izvođenju cere111i1 1111 c koja na izvanredno magijski način uslovljava prehramli111r lotemske objekte (ova ceremonija se zove Jntichiuma). 4. Arunta imaju posebnu teoriju začeća i vaskrsenja. Oni 1 , 111111 da na određenim mesti ma njihove zemlje čekaju duhovi 111 111 lth koji su pripadali istom totemu i prodiru u telo žene koja p11·1k preko ovog mesta. Kada se rodi dete, majka označava me111 d11h ova na kome veruje da je začela dete. Po ovome se odre1li1 1\' lolcm deteta. Dalje se smatra da su duhovi (umrlih kao ival ih) vezani za posebne kamene amajlije (nazivane Churin1•11 ), nadene na tim mestima. Izgleda da su dva momenta podstakla Frejzera u uverenju 1li1 IL' u ur đenju Arunta nađen najstariji oblik totemizma. Prvo, 111 1•,lojanje izvesnih mitova koji tvrde da su se Arunti redovno l11 .111 il i svojim totemom i da se nisu ženili drugim ženama osim 1 „upstvenog totema. Drugo, prividno zapostavljanje polnog či11.i 11 nji hovoj teoriji začeća. Ljudi koji još nisu shvatili da je za1 • t l' posledica polnog odnosa mogu se smatrati najzaostalijim i 11.11pri111 itivnijim među danas postojećim . '"'Baldwin Spencer i H. J. Gillen, The Nat ive Tribes oj Centra! Austra- '" I 1111do11, 1891.
---------(262) ------~ Uzimajući za procenu totemizma lntichiuma cere111 ()111111 Frejzeru se totemistički sistem prikazao u sasvim izmcnj l·1111111 svetlu, i to kao sasvim praktična organizacija sa ciijem d;1 p111I miri najprirodnije čovekove potrebe (up. gore Hadon).'47Si 1 11, je bio jednostavno izvanredno delo „ cooperative magic ". 1111 mitivni ljudi obrazovali su, takoreći, magijsku zadrugu p11• izvodnje i potrošnje. Svaki totemski klan preuzimao je znd111i1 da obezbedi obilje određene životne namirnice. Ako se nij · 111tl1 Jo o totemu koji je služio za hranu, nego o štetnim životi ni 11111 kiši, vetru i sl„ tada je dužnost totemskog klana bila da ob.u1d 1 va ovaj deo prirode i da je brani od njegove štetnosti. Posl 11'1111 tim uspesima svakog pojedinog klana koristili su se svi t1 t !11 klanovi. Ako neki klan od svog totema uopšte ne bi snwo, 111 smeo da jede samo delić, tada bi ovaj ovim dragocenim doli111111 snabdevao druge, a u zamenu za to njega su snabdevali oni11 1 11• su drugi smatrali svojom socijalnom totemskom obavczo111 I svetlu ovog shvatanja nastalog posredstvom Intichiuma 1·1·11 monije Frejzeru izgleda kao da je zbog zaslepljenosti zabn11 111111 korišćenja sopstvenog totema za hranu zanemarena najv:1 11 111 strana ovog običaja, naime, zapoved da se što je moguć o vi pripremi totema pogodnih za jelo za potrebe drugih. Frejzer je prihvatao tradiciju Arunta da je, prvobitno, \ 11 kom totemskom klanu bez ograničenja sopstveni totem lu ~.iit , ishranu. U tom slučaju vrlo je teško shvatiti kasniji razvit11 I 11 kome se klan zadovoljavao s tim da totem osigura za dru • · d11I se sam skoro potpuno odricao od takvog uživanja. Frejn:r p1 1 r postavlja da ova ograničenja ni u kom slučaju nisu proist ·h 111 neke vrste religioznog poštovanja, već verovatno iz opafon,111 d 1 se nijedna životinja ne hrani pripadnicima sopstvene vrste, I ii " da bi se takvim kršenjem naškodilo moći koja se želela poNl1 11 147There is nothing vague or mystical about it, nothing of that 1111I 1 physical haze which some writers love to conjure up over the humb lcsl hr 1•111 nmgs of human speculation but which is utterly foreign to the simpi<.:, ~1· 11 11 ous, and concrete modes ofthe savage. (Totemism and Exogamy, I, sir. 11 11 („U ovome nema ničega neodređenog ili mističnog, ničeg od one mcl11 l1111 ~ magle koju neki pisci vole da stvore o najskromnijim počecima lj11d 1i11 razmišljanja, ali koja je apsolutno strana jednostavnim, senzualnim i k1111l111 1 nim načinima života divljaka.")- Prim. prev. tl1111 il1kacijom sa totemom, ili iz težnje da se u nekom biću poI 11d1 ·,k lonost na taj način što će se ono štedeti. Frejzer ne skriva 1 I 11l'l' koje u sebi krije ovakvo objašnjenje,148 a isto tako nije u 111q11 da navede kojim putem je običaj sklapanja braka u okviru 1 11t 11111, naveden u mitovima Arunta, dospeo do egzogamije. 1;1\:jzerova teorija zasnovana na Intichiamu potvrđuje se i •1111\ 11•.ava priznavanjem pritimitivne prirode, institucije Arunta. I 1 11gkda nemoguće prihvatiti stepen primitivnog razvitka I" 11· primedbi koje su izneli Dirkem149 i Lang150. Arunta izgleda I 1 "' mnogo verovatnije najrazvijenija australijanska plemena I'' ' 11 sladijumu osipanja no predstavnici početaka totemizma. J1111 v1 koji su načinili tako veliki utisak na Frejzera, pošto, 11p111 1110 današnjim važećim institucijama, dozvoljavaju slobo111 da totem služi za hranu i ženidbu u okviru totema, lako se '"' 'f'" objasniti kao fantazija žeija projektovanih u prošlosti, sli1111 1111tovima o starim, zlatnim vremenima. 'J) Psihološke teorije I 'rva psihološka Frejzerova teorija, potekla još pre nego što ' 1qH11.nao sa opažanjima Spensera i Gilena, počivala je na vero111111 11 „spoljnu dušu". 151 Totem je trebalo da predstavlja sigurno 1111lil'!.ištc duši u koje bi se povukla da bi izbegla opasnosti koje J11J Jll L'lc. Ako je primitivni čovek smestio svoju dušu u totem, sam J1 p11slajao nepovrediv, a naravno da se čuvao od toga da ošteti 'u11 •.i11c;1 sopstvene duše. Ali, budući da nije znao koja je životinja 1 l 11 avc vrste bila nosilac njegove duše, vrlo lako se začelo '' .l·11jL: da štedi celu vrstu. Kasnije je sam Frejzer odbacio mogu- ' 1111 ·,1 proisticanja totemizma iz verovanja u postojanje duše. Kada se upoznao sa opažanjima Spensera i Gilena, posta111 ll' drugu sociološku teoriju, koja je prethodno iznesena, ali '"N. d„ str. 120. ""L'annee sociologique, sv. I, V, VIII i na drugim mestima. Videti 1111 o11110 odeljak „Sur le totemisme", sv. V, 1901. '"'Social Origins i Secret oj the Totem. ''' The Golden Bough, 11, sh-. 332.
je zatim i sam došao do zaključka da je motiv iz koga pro i si ll 1 totemizam isuviše „racionalan", a da, pri tom, pretpostavlja 111 kvu socijalnu organizaciju koja je isuviše komplikovana da bi 1 smela nazvati primitivnom. 152 Magijska zadružna udruženja snd 1 su mu se činila pre kasni plodovi nego klica totemizma. 011 I tražio jednostavniji faktor, neko primitivno sujeverje iza s ili formacija iz kojih bi mogao nastati totemizam. Ovaj prvohi1111 faktor našao je u čudnovatoj teoriji začeća Arunta. Kao što je već napomenuto, Arunti odbacuju vezu za I 1 sa polnim aktom. Kada se neka žena oseća majkom, to zna i d11 je u tom trenutku u njeno telo prodro jedan od duhova koj i n-. 11 pljivo čeka na ponovno rađanje na najbližem stecištu duh o 11 ta žena će ga ponova roditi u obličju deteta. Ovo dete i111 11 1 11 totem kao i svi duhovi koji lutaju na određenom mestu. Ova I ·11 rija začeća ne može da objasni totemizam jer već pretposl11 111 postojanje totema. Ali ako se pođe korak dalje unazad i ako 11 prihvati da je žena prvobitno verovala da je životinja, bili! 11 kamen, predmet koji je u trenutku kada se prvi put osetil a 11 1111 kom obuzimao njene misli stvarno prodro u nju a zatim c ro 1111 u ljudskom obliku, tada bi preko verovanja majke stvarno li111 osnovan identitet nekog čoveka sa njegovim totemom, a od 11h bi se mogle lako slediti sve dalje totemske zapovedi (sa i~ 111 tkom egzogamije). Čovek bi se odricao da jede tu životinju 111 biljku jer bi na taj način jeo samoga sebe. Ali ponekad h1 1 našao pobuđenim da prilikom obreda nešto pojede od s 11 1 totema, pošto time može pojačati svoju identifikaciju sa 1<111 mom, koja je i bitna u totemizmu. Opažanja V. N. R. Riv ~ 1 n urođenicima ostrva Banks, izgleda, ukazuju na direktnu id l·1111 fikaciju čoveka sa njegovim totemom na osnovu takve I 'Ol IJ• začeća 3 1521! is unlikely that a community of savages should deliberatcly p1111 out the realm of nature into provinces, assign each province to a r111l1111 I band of magicians, and bid ali the bands to work their magic and wcaw 11 111 spells for the common good. Totemism and Exogamy, sv. IV, str. 57. („M11 l11 I verovatno da bi jedna zajednica divljaka namemo iseckala prirod1111 111 11 transtva u provincije, dodelila svaku provinciju određenoj grupi vra a i 11 11 11 od svih grupa da svoju magiju i svoje čarolije usmere za opšte dobro." ) 153 Totemism and Exogamy, II sv„ str. 89. i IV, str. 59. - ----(265) -------- l'oslcdnji izvor totemizma bio bi, dakle, nepoznavanje 111111 1·s;1 da ljeg nastavljanja vrste kod ljudi i životinja od strane 111 11 .i ka ; ročito nepoznavanje uloge koju igra mužjak prili11111 oplodenja. Ovo nepoznavanje mora da je olakšano dugim 11 111 11 ;dom koji je umetnut između akta oplođenja i rođenja de- " 11 (ii i osećaja prvih pokreta ploda). Totemizam, stoga, nije p1 111 li 1kl muškog već ženskog duha. Želje trudne žene (sickjan11 1 l korcn su totemizma. „Anything indeed that struck a wo11111 r1t tlw1 mysterious moment oj her life when she first knows /1, 111·/f 10 he a mother might easily be identified by her with the 111/d 111 /J er womb. Such maternaljancies, so natura/ and seem1111·/1· \'(/ 1111iversal, appear to be the root oj totemism. "154 ( :lav ni prigovor protiv ove treće Frejzerove teorije je isti 11 11111 l' l' Ć naveden protiv druge, sociološke. Arunta izgleda da su .J i1, I 11 odmakli od početaka totemizma. Njihovo poricanje očin ..;.1111, 11glcda, ne počiva na primitivnom neznanju; oni čak u 111 I 111 1 ob lastima poznaju nasleđe po očevoj liniji. Čini se da su 11 111 11c111 sl vo ž1tvovali nekoj vrsti spekulacije, koja treba da služi I 11 1 pol" ast duhovima predaka. 155 Ako ovaj narod mit o bezgre111 1111 ačcć u preko duha uzdiže kao opštu teoriju začeća, onda 11111 „,. sloga, u odnosu na nepoznavanje uslova oplođenja, može 1 Iii 11 ili ko malo zameriti koliko i starim narodima u vremena1111111 11 :1 hri ćanskih mitova. I ugačiju psihološku teoriju porekla totemizma postavio Ji I l11 L1 1H.ianin Vileken (G. A. Wileken). Ona predstavlja spoj , t1111 ·1111 11na sa seobom duša. „Ona životinja u koju, prema " 1'"11 ' 11 1 vcrovanju, prelazi duša umrlog postaje krvni srodnik, 111i·il.1k i kao takva je slavljena." Ali verovanje u prelazak duše ii ·11oli nju izgleda da je mnogo pre proisteklo iz totemizma 111 I'" ohrnuto. 156 1 " 1 N. d„ IV, str. 63 . „Zaista, bilo šta što je žena ugledala u tom tajan- ! 1 11111i1 ln:nutku svoga života, kada ona jedina saznaje da je postala majka, >11.i 11111/L' lako identifikovati sa detetom u njenoj utrobi. Takva umišljanja '" ql. '· iako prirodna i naizgled tako univerzalna, izgleda da su koren totem iz- '"" (l'ri111 . prev.) ' „That belief isa philosophy far from primitive", Andrew Lang, Secret •I rit. /otc11 1, str. 192. („To verovanje je filozofija daleko od primitivne.") '"l„razcr, Totemism and Exogamy, sv. IV, str. 45.
--------(266) ----- ~.- Jednu drugu teoriju totemizma zastupaju izvrsni a11 a·111 etnolozi, Boas i Hil-Tut (Fr. Boas, Hill-Tout) i dr. Ona polt11 11 I opažanja na totemističkim indijanskim plemenima i tvrdi d11 1 to~em prvobitno bi~ zaštitni duh nekog pretka koga je ov1111'11 mio preko sna a zatun preneo na svoje potomstvo. Već smo 1 1111 j~ ču li ka~ve se sve teškoće sreću prilikom pokušaja obju Ili' nJa totem1~111a nasleđivanjem prenetim sa pojedinca; osi 111 111!11 posmatrallja vršena u Australiji ni u kom slučaju ne idu u p111 ,.1 dovođenja u vezu totema sa zaštitnim duhom. 157 Za poslednju od psiholoških teorija koju je izneo Yu 111 liil· su odlučujuće dve činjenice: prva, da je prvobitni tote111 oli1 ~1 bila i trajno ostala najraširenija životinja, i, druga, da su 1111 il11 totemskim životinjama opet najstarije one sa dušom. Živo11 111 • sa d~~OI~'. kao ptice, zmije, gušteri, miševi, svojom brzo111 111• kr~tlJ!vosc~, ~etom kroz vazduh i drugim osobinama koje i11 1 va1u cuđenJe 1 užas kao da su predodređene za nosioce duš1: ~111, napušta telo. Totemska životinja je izdanak preobražaja lj1 1d I, duše u životinju. Na ovaj način Vunt neposredno povezuJ1.: Ini• m1zam sa verovanjem u dušu ili animizmom. b) i c) Poreklo egzogamije i njene veze sa totemizmo111 ,. Teorije totemizma izneo sam prilično iscrpno, pa se ip11I plasim da sam naneo štete njihovoj upečatljivosti zbog neophod111lt s~aćiva~ja. U odn_osu na dalja pitanja, a u interesu čitalaca, dop11 ~.ticu sebi ~lobodu JOŠ opsežnijih sažimanja. Diskusije o egzo •rni11 JI totemskih naroda zbog prirode korišćenog materijala naro ilo • 11 komplikovane nepre~ledne, moglo bi se reći i zbrkane. Cilj 11~1 rasprave dozvol1ava m1 da se ograničim na iznošenje nekoliko v11 dećih linija i da ukažem na temeljnije proučavanje studija ov11p problema u više puta citiranim stručnim časopisima. . stav aut?ra prema problemima egzogamije, prirodno, 11q1 nezavisan od njegove sklonosti ovoj ili onoj teoriji totema. Neku t1d ?vih objašnje1tja totemizma odbacuju bilo kakvu vezu sa egzoga1111 JOm, tako da se obe ove institucije među sobom jednostavno razi 1111! 157Frejzer, n. d„ str. 48. - ----(267) --------- 11 , , ,, , 11:1stala dva suprotna shvatanja: jedno, koje polazeći od prvo11111! 11111:1va, smatra egzogamiju bitnim delom totemističkog si111 1 1, d1 ugo, koje osporava ovakvu vezu i smatra slučajnom podu- "" 1·.1 ovih dveju pojava najstarijih kultura. Frejzer je odlučno za1•i• 11 1 m o drugo gledište u svojim kasnijim radovima. / 11111.1·1 request the reader to bear constantly in mind that 11 11 1 u 111stitutions oj totemism and exogamy are fundamental- .11111 111 ·1 in origin and nature though they have accidentally , ·,/ ll/1(1 blended in many tribes" (Totemism and Exogamy, I „ .i„11 vor, str. XII).' ( )11 direktno opominje da se treba čuvati suprotnog stava '" 111 ora beskrajnih teškoća i nesporazuma. Nasuprot ovome, '"'I'' .111tori našli su put da egzogamiju shvate kao neminovnu , 11 dim osnovnih totemističkih stavova. Dirkem u svojim rado111111' 11avodi da tabu vezan za totem mora sa sobom doneti 1li1. 11111 da se žena iz istog totema koristi za polno opštenje. l11 1t 11-+-11.: od iste krvi kao i čovek i stoga krvna veza zabranjuje (s .1, 1111111 na defloraciju i menstruaciju) seksualni odnos sa ženom I 11 11 1111pada istom totemu159 E. Lang, koji se u ovome slaž~ sa t 111l"·1111im smatra čak da tabu krvi nije morao da dejstvuJe u .\1 111~ 11 na ~abranu opštenja sa ženama iz istog plemena.160 Opšti 1il1111111 tvih koji, na primer, zabranjuje sedenje u senci totemskog ol111 1.1 bio bi dovoljan za ovo. E. Lang, navodi, uostalom, još 1• .1110 poreklo egzogamije (v. dole), ostavljajući neraščišćeno kal , 1 "l' ova dva objašnjenja odnose jedno prema drugom. l J odnosu na vremenski redosled, većina autora prihvata 111 "l IL'11jc da je totemizam starija institucija kojoj se kasnije 1'11d111 /.i Ja egzogamija.161 · Moram zamoliti itaoca da stalno ima na umu da se dve institucije "" 11111 ;;,;, i cgzogamije fundamentalno razlikuju po poreklu i karakteru iako 1!11·:11110 ukrštaju i stapaju kod mnogih plemena." - (Prim. prev.). '"/, '111111ee sociologique, 1898- 1904. ''''Vidi kritiku Dirkemovih stavova kod Frejzera, T and Ex. IV, str. 101 . ''"'Secret, etc., str. 125. . . . ''" Npr. Frejzer, n. d., IV, str. 75: „The totem1c elan 1s a totally d1fferent "' 1.d organism from the exogamousdass'. and we have ~?od gr.oun.ds for 11J11tl.i 11 g that it is farolder." („Totemsk1 klanje sasvim drugaCIJI socijalni orga- 111 .1111 od cgzogamske klase i imamo dovoljno razloga da smatramo da Je 11111111•0 starij i.") - (Prim. prev.)
---- ---- (268) ---- ~ . Među teo:ijama koje se trude da objasne egzoga 11 111111 vi~no od -~~tem1zma pomenućemo samo nekoliko koj · u l vaJu razltc1te stavove autora prema problemu incesta . . • _Makl~nan 162 ?uhovito objašnjava egzogamiju 11 111 , ,, obic~Ja k~JI ukazuju ?a nekadašnju otmicu žena. On p1 11 sta_vlJa _da Je u pradavmm vremenima bio opšti ičaj d:i , uzi:ria _iz stran?g plemena i da je postepeno postala ncdu; 111 n~. z~md~~ sa zenom 1z sopstven~g plemena pošto je bil 1 11111 b1caJena. ~ot1v za ov~kvu naviku egzogamije traži< 1 1,,, ne?~s.tat~ z~na k?d omh primitivnih plemena gde je p11 lt•l ob1caJ ub1p11Ja vecme ženske <lece još pri rođenj . Ovd · 11 111 , mo nameru da tražimo dokaze koji bi potvrdili tač os l ud11 " kakve pr~~~os~avlja Maklenan. Daleko više nas interesujl' 111 " ment,_ kOJI)e ipak ostao .nera.svetlj~n i pored autorov ih. p1 1 1 ,„ stav~1, zasto su se musk1 clanov1 plemena trudili da 11111 , ~~pnstup~čnim već i onako mali broj žena sopstvene krvi , 11 ,, cm kako Je ovde potpuno izostavljen problem incesta. 1 M • . Nasu~rot ovome, __ i očigl~dno sa više prava, drugi ist 111 1 vac1 shvataJu egzogam1JU kao mstituciju za zaštitu od inceHI 1 1 • . Ak_o se pos~:pe?o obuh~ate sve veće komplikacije austrnli.1 I 11 1 zerudb:?0 ograrucenJ~, tada Je nemogućno postupiti drugač ij e 11 i·p11 se sloz1ti sa stavovnna Morgana, Frejzera Hovita Ba ld vlli i Spensera' 66, koji smatraju da ove mere nose u ;ebi znak~ hoti111 i< 111 na~nere („deliberat~ design" po Frejzeru), kojima se htelo post i or 111 u ce~u ~e stv'.11110 1 uspelo. „Jn no other way does it seerri possib/1• /,1 explazn zn all zts det~ils _a sy:tem at once so complex and so regulai: "' Interesantno Je 1stac1 da su prva ograničenja seksualne slil bo~~' stvoren~ uvo~enjem ženidbenih klasa, pogodila mlađu g ·11 . :a~IJU, da_kle, mce~t lZl~eđu braće i sestara i sinova sa majkom, dul Je mcest između cerke 1 oca zabranjen tek kasnijim odredbama. " 2 Primitive Marriage, 1865. "3,,Improper because it was unusual." ""Frazer, n. d., IV, str. 73 do 92. 165Up. prvo poglavlje. 166M A . S · organ, nctent ociety, 1877, Frejzer, Totemism and ExogamJ' sv IV, str. I 05. ' · '"F . . . . re3zer, n. d:, str._ 106. („Ni na jedan drugi način ne izgleda mogu o obpsnrtr u sv11n detal31ma sistem koji je istovremeno tako složen i tako pravilan.") - ---(269) -------- 11, ,. "' k 11 je u vezu egzogamskih seksualnih ograni~enja s.a 1 1. 1 1111111. namerama ništa ne doprinosi razumevanJU mott1 1 I 1If'.1 1 je stvorena ova institucija. Odakle potiče_ u posled- ', 1 , „v 11ju zazor od incesta koji se mora smatrati korenom 1111111 ·'' Očevidno , nije dovoljno u objašnjenju zazora od 11 p111 1v;1ti se na instin~t~vnu od~ratnostyr~m~ seksualnom 11 11 11·d11 krvnim srodmc1ma, to jest, na cmJemcu zazora od 1 1 I .1d:1 socijalna iskustva pokazuju da incest uprkos ovo- " 11 11k 1u uopšte nije retka pojava čak_ i u naše~n _današnjei_n 1 11 1 kada istorijske činjenice ukazuju na slucaJeve gde Je I 1 I 1111 brak bio obaveza nekih privilegovanih lica. 11 1 111 log objašnjenja zazora od incesta, Vest~rI?ark 68 navo_~ 11 111 11 edu osoba koje žive zajedno od detmJstva postOJI .i, 11 ,'1 odvratnost od polnog odnosa, pa pošto su ove oso_be P~ 1 t1 11 krvni srodnici u običajima i zakonima sreće se pnrodm ,,.. 11 odvratnosti p~ema polnom odnosu među bližim sr~d1111.1" Mada osporava nagonski karakter ove odvrat~o~h u 11p1 11 S111dies in the Psychologie of Sex, Hejvelok_ Ehs _1p~k 1 1 1 1p.1 u suštini isto objašnjenje i kaže: „No~a_lno 1zostaJ~~Je q 111· 11 :1gona za parenjem kada se radi o braci _1 ~estrama ih o 1. 1q l,:11na i dečacima koji zajedno žive od detmJst.:'a s~ada ~ 1 1i 1 11 ·gativnu pojavu koja nastaje stoga što u ovakvim s1tu~ci1.i 1111 , potpuno nedostaju preduslovi koji bude nag~n za pare_nJei_n 1 111 1cdu osoba koje su zajedno odrasle od detmJstva ~av~ka Je 11 1 qwla sve čulne draži vida, sluha i dodira, ~smenla ih ~a ' 1'111n•c mirne naklonosti i opustoši~a ~nagu koja prouzr~~u!,e , ,, ki nadražaj neophodan za nastajanje polne tumescenc1Je. Izgleda već vrlo čudno da Vestermark o".1 urođenu ~dvrat11, ".1 prema polnom odnosu sa osobama sa koJima s_e dehl~ de1111 1\lvo istovremeno smatra psihološkim predstavmkom b10lo- ,1 1I1 in nica - to jest, da je incest šteta:i po v~~tu. ~~aka~ b10- l1l',k1 instinkt u svojim psihološkim mamfestaciJama tSao bi_ tako d.dcko da bi, umesto krvnih srodnika štetnih po produženje ~r "ll' . pogađao u ovom pogledu sasvim ne_vine životne saputm~e 1 oanc za istu kuću ili isto ognjište. Sebi ne mogu da dozvohm ""Poreklo i razvitak moralnih pojmova, II, Brak 1909. Isto tako i zala1-.11qi.: autorovo protiv njemu poznatih prigovora.
da ne navedem izvanrednu kritiku koju Frejzer suprotsl111111 Vestennarkovim tvrđenjima. Frejzer smatra neshvatljivim du , seksualno uzbuđenje uopšte ne usmerava protiv odnosa sa I 1 novim.a šire porodice, dok je zazor od incesta, koji treba du 11 samo izdanak tog otpora, i danas tako nadmoćno razrastao . .11 1 dublje dopiru ostale Frejzerove primedbe, koje navodim u 11 1 skraćen?m obli~ jer se u suštini slažu sa mojim argumenl i11 1.1 iznesenim u odeljku o tabuu. . „Ne može se lako shvatiti zašto bi jednom duboko uk111 1 njenom ljudskom instinktu bilo potrebno ojačanje putem n ·k11, ~akona. N~ma zakona k?j.i bi ljudima naređivao da jedu i piju 111 im zabra.njivao da sta~lja~u ruke u vatru. Ljudi jedu i piju, di 11 ruke dalje od vatre, instinktivno, iz straha od prirodnih " 111 zakonski.h k~zn.i koje bi navukli kršenjem ovih nagona. Zak111 1 z.abranjuje. !judima samo ono što bi mogli da učine pod p1 1 tiskom svojih nagona. Ono što sama priroda zabranjuje i ka7. n1 1 ~a to ne mora da. ~abranjuje i kažnjava zakon. Stoga mirno 11'10 zemo p:etp?sta.v1t1 da .s~ pr.estupi, koji su zakonom zabranj ·111 prestupi koje b1 mnogi ljudi rado počinili iz prirodne sklonos11 Da ne postoji ovak~a sklonost, ne bi dolazilo do ovakvih prcsl11 pa, a ako se ovakvi prestupi ne čine, zašto ih onda treba za bi 11 njivat.i_? u.mesto što se iz zakonske zabrane incesta zaključ uj c d11 ~ost~~1 pnr?dna odvratnost prema njemu, trebalo bi, dakle, p11 1zvuc1 zaključak da neki prirodan instinkt goni na incest i d11 ako ~akon potiskuje ovaj nagon kao i druge prirodne nagoll l': ~vo.1ma .svog. osn~va u uvidu civilizovanog čoveka· da zadov<1 ljenje ovih pnrodmh nagona donosi štete društvu."169 . Ovoj dr~gocenoj argumentaciji Frejzerovoj mogu još dod11J1 da ~skustva psihoanalize ukazuju na potpunu nemogućnost prihv11 t~ja urođene. odvratnosti prema incestnom odnosu. Ona, naproliv, uc1 da s~ pm. seksualni podsticaji mladih ljudi po pravilu incc l11 ozne.pnrode 1 d~ o~akvi potisn.uti po.dsticaji kao nagonska snaµ,11 kasntjlh neuroza igraju ulogu koja se sigurno ne precenjuje. Mora se, dakle, odbaciti shvatanje da je zazor od inccs111 urođe~i instinkt. Ništa bolje ne prolaze ni druga tumačenja zu brane incesta, sa brojnim pristalicama, a koja smatraju da su pri 169 N. d„ str. 97. 11 11 1 narodi vrlo rano primetili kakvim opasnostima preti di 11p11ia rodoskvma veza i da su stoga svesno uspostavili I 1 1111 1 111 ccsta. Prigovori protiv ovakvih pokušaja objašnjenja 1„ l11 oj11i . 170 Ne samo što zabrana incesta mora biti starija od 11 .iva, preko koga je čovek mogao steći iskustvo o dejstvu 1. 1 I 1111 c veze na osobine rase, već i stoga što štetne posledice 111 ,I 1111 c veze još ni danas nisu sasvim sigurno utvrđene, a , I 1, 11 l'ka se vrlo teško mogu dokazati. Dalje, sve ono što zna- '" 1l.111 ;1šnjim divljacima ukazuje daje vrlo neverovatno da su ,, 11 1q1hovih najudaljenijih predaka već bile okupirane za- "'"111 ()(I štete koju bi moglo imati njihovo potomstvo. Zvuči 11111 11 ;; 111cšno kada se ovim ljudskim bićima, koja žive bez ikail1 p1 L'l ubeđenja, žele da pripišu higijenski i eugenični motivi 'li il'dva da se uzimaju u obzir u našoj današnjoj kulturi. 111 Na jzad, mora se priznati da iz praktično higijenskih moti- ' p11 11s.tckla zabrana rodoskvmavljenja, kao veze koja slabi '""11 11glcda sasvim neodmerena da bi objasnila duboku odvrat- "" 1 J..nj u naše društvo gaji prema incestu. Kao što sam izneo na 1111 1•11 111 mestu172 , čini se da je ovaj zazor od incesta kod da111 11 1111 primitivnih naroda življi i jači nego kod civilizovanih. l;1ko se moglo očekivati da za poreklo zazora od incesta 111 p 11 :1 raspolaganju izbor između socioloških, bioloških i psili1 d11.;; k ih mogućnosti objašnjenja, pri čemu bi možda psihološke 11111 11 vc trebalo smatrati predstavnicima bioloških sila, na kraju 1 11o1 1.ivanja mora se prihvatiti Frejzerova rezignirana konstata- ' q11 Mi ne poznajemo poreklo zazora od incesta i čak ne znamo ' pili· 1rcba da ga tražimo. Nijedno do sada izneto rešenje zago111 lk l' ne izgleda nam zadovoljavajuće. 1 ""Up. Durkheim, La Prohibition de /'Inceste (L'annee Sociologique, I, I 'l!t 7). '"Č . Darvin misli o divijacima: „They are not likely to retlect on dis1.i11 11·vils to their progeny." (Nije verovatno da će razmišljati o udaijenim opasil•"·l1111a po njihovo potomstvo.) " 2 Up. prvi odeljak. . . . 17 '„Thus the ultimate origin of exogamy and w1th 1t the law of mcest - 1111 l' cxogamy was devised to prevent incestremains a problem nearly as dark , , l'Vcr." - Totemism and Exogamy, I, str. 165. („Stoga krajnje poreklo , 1°11 1ga111ijc a tako i zakon incesta - pošto je egzogamija stvorena da spreč i "",·si ostaje problem nerazjašnjen kao i nekad.")
________ (272) ------ -= Moram pomenuti još jedan pokušaj objašnjenja nas11111 zazora od incesta koji je sasvim drugačije vrste od svih do 11 iznetih. Ovaj bi se mogao okarakterisati kao istorijski. Ovaj pokušaj oslanja se na hipotezu Č. Darvina o prv11li11 nom socijalnom stanju čoveka. Darvin je na osnovu na in 1 1 vota viših majmuna došao do zaključka da je i čovek prvol111111 živeo u manjim čoporima u okviru kojih je ljubomora najs11111 jeg i najjačeg mužjaka sprečavala promiskuitet. „U stvari, 11 1111 novu onoga što znamo o ljubomori svih sisara, od kojih su 111111 1 gi snabdeveni posebnim oružjem za borbu sa supamici11111, 1111 možemo zaključiti da je opšte mešanje polova u prirodi i1.v1111 redno malo verovatno„. Ako se stoga dovoljno daleko vral11111• unatrag tokom vremenske struje i procenimo socijalne nu 1~ čovekove, onakve kakve su danas, najverovatnijije zaključ11 I d.1 je čovek prvobitno živeo u malim zajednicama, svaki muškt11 111 sa jednom ženom ili, ako je bio dovoljno moćan, sa više kojl' I ljubomorno branio od svih ostalih muškaraca. Ili on nije 11101 111 1 biti socijalna životinja, pa ipak je sam mogao živeti sa više l'l1t1 kao gorila; jer svi se urođenici slažu u tome da se u čoporu 111011 videti samo jedan odrastao mužjak. Kada mladi mužjak narasll tada nastaje borba o prevlast i jači se, kada je drugog ubio 111 oterao, nameće za vođu grupe ( dr Sevidž u Bos ton Journal 11/ Natur. Hist„ V, 1845. do 1847). Mladi mužjaci koji izbačen i 111 ovaj način lutaju okolo, ako najzad uspeju da nađu ženkt1 1 sprečavaće isuviše blisko parenje u okviru članova jedne te iHll' porodice. "174 Atkinson izgleda daje prvi otkrio da su odnosi ove Darvi nove prahorde praktički morali da sprovode egzogamiju mladi li muškaraca. Svaki od ovih isteranih mogao je da osnuje 1111 hordu, u kojoj je, zahvaljujući ljubomori vođe, važila ista zabni na polnog odnosa, i tokom vremena iz ovakvog odnosa proi steklo je sada kao zakon poznato pravilo: nikakvi seksualni od nosi sa članovima istog ognjišta. Posle uvođenja totemizma pra vilo se preformiralo u drugačiji oblik: nikakvi seksualni odnosi unutar totema. 174 The Origin ofMan (Poreklo čoveka), sv. II, pogl. 20, str. 603-4. - ---(273) -------- 1 1 aiig,17; se priključio ovom tumačenju egzogat_1.lije.t.'! li ' l"I knjizi zastupa i drugu (Dirkem.ovu) teo~1~~ ' OJ. •1•1 1:111\11 smatra posledicom proisteklom IZ tote~~ 1 p;:~~ 111 lako jednostavno spojiti oba ov.a shvatanp,o~ ~i bila q11 r1 •.1ogamija je postajala pre totem1zma, u drug 1. d1t .i totcmizma. 176 3 kdini svetao zrak kroz ovu tamu baca psihoanalitičko is1 I' t\:iv deteta prema životinji i~a mnogo. sličnosti s~ stavo~ 1111111 11v11og čoveka pr.ema živ~tinJ~· D~te JO~ n~:~:::~tč~~~~a n111· i1admenosti koja pokr:ce o rl~s.?g, c1v1graničava od sveI 1 'i 1\p sopstvenu pnrodu ostrom m1Jom raz ' ,\;::ret of the Totem, str. 114, 143" t d. practice on the lines ofMr. • ·•· 1 r 1 be granted that exogamy ex1s e m ' · „ 1 b r f l nt to the practice a sacred sanction, I' i1" 111 \ I hcory, before the totem e ie st. e l le would be that of the jealous 1 t ly easy The first prac 1ca ru d 111 l1l'k 1s rc a ive · . p' with expulsion of a o 1 es- 11• No ma les to touch the femalels mb my cam h~bitual would be 'No mari ftl of time that ru e ecommg h 111 ""'1> n e ux 'Next t the local groups receive names suc as 11 ,11 „., w1th111 the local group" d h 1 becomes: 'No marriage w1thm I 11111 ·„ ( 'rows, Opossums, Smpes, anS .t etru earry a Sn.1pe , But if the prima\ f · J e· no mpe o m · ' . 1\1• 111\':il group o amma nam , would become so as soon as totem1c myths 111111ps wcrc not exogamous they f h . l vegetable and other names of 111.I l:ih\lOS were developed aut o t e amma , 143 , 1 " Secret of the Totem , str. · „ 11 d I \oca groups. -. „ t . 1 u praksi po postavkama teonje I \kn prihvatimo da je egzogam1ia pas op a Oj. pra,ksi dala svetu sankciju, · što su totemska verovania ov I' I l:irv1na, pre n.o l . l k Prvo praktično pravilo ljubomornog gospo ~ 11 .1·, 1:idalak b1 bio re ativno a · d' t . e u mom logoru _ a poodrash .1111.1 bilo bi: Nijedan mužjak ne sme ira I z~navilo koj·e bi se usvojilo glasilo l - · t ·vali Tokom vremena ovo p1 . . 111 111v 1 JI se 1s en . · . . Z t' bi lokalne grupe dobijale imena 111 Nikakvi brakovi u lokalnoj !fuŠ;:uk: :mravilo bi glasilo: Nikakvi br~kovi 111 111 slu su EmUI, Vrane, Oposu •. ' .j. k P.mena· šljuka se ne sme ozemtl 11 11 k viru lokalne grupe istog zivotmjs og ~·le e~zogamske one će to posta- .l111ko111." Ali, ukoliko prv.ob1tne grupe nisu_. lotinj'skih biljnih i drugih imena 11 l'1 \ll se totemski rrutOVI I tabui raZVljU IZ ZIV , 111:ilih lokalnih grupa.") bl (F lklore Dec 1911) saopštava E. \ I svom poslednjem delu o ovom p~o emu nUa poti,cala iz „general totemic" I .1ng da je odbacio stav po kome I egzogai 1 t1pšlcg totemskog) tabua. I I I
---------(274) ______ _ _ ?a ostalog životinjskog. Dete bez dvoumljenja priznaje živo1 111 Jed~akost; u nepomućenom poznavanju svojih potreba 01111 oseca mnogo srodnije sa životinjama nego sa njemu vcrnv 1111 zagonetnim odraslima. U ovom izvanrednom slaganju između deteta i živo l1111 neret~~ dolazi do čudnovate smetnje. Dete iznenada po i111 i1 se pla~1 ~dr~đe?e vrste životinja i da se čuva dodira ili popi• ?a svih Jedmki te vrste. Javlja se klinička slika zoo/i1/i1J . Jed~og od. naj~.ešćih psihoneurotičnih oboljenja ovog u; r11 11 , mozda ~~Jra~u.a forma o~akvog oboljenja. Pobija po p1 Jl11 P?gađa ~1votmJe za koje Je dete do tada pokazivalo narm 11. :~va~n~ mteresova?je a koja nema naročitu vezu sa pojcdi 11 11111 zrv~ tmJom . Iz~or između životinja koje mogu postati oii1 ~ 1 fobije ~ gradsku~ .usi ovima nije veliki. To su konj i, psi, 11111t j , rede ptice, upadljivo često sitnije životinje kao bube i I ·p1111 P~n ka? ži~~tinj.e,. koje su detetu postale poznate samo p111 , . lrkovmc~. ih bajki, postaju objekt besmislenog i bezmc111 11 stra~~ kOJI se pok~zuje kod ovih fobija; rede uspeva d11 , ot~nJe trag kojim Je prešao neobi ni put izbora živolinw objekta straha. Tako dugujem K. Abrahamu zahva lnosl 1 saopštenj~ o j.edn?T? slučaju u kome jedete svoj strah od os11 1 samo ,O?Jasnil? IZJavom da ga boje i pruge osinog 1n1p 1 podsecaJu na tigra, od koga se, prema svemu što je ul o 11 1 balo plašiti. ' ., ~oof~bije ?e~e još nisu postale predmet pažljivijeg ali !11 trck~g 1straz1vanJa iako to zaslužuju u najvećem stepenu. Tc rn 1 analize sa decom u tako nežnom uzrastu verovatno da su 1Jil1 ~-otiv.ovog ~ropust~. ~to~a s.e ne može tvrditi da se poznaje op sti smis.a? o.vili ob~IJerua, Ja hčno smatram da se ovaj ne bi s111 i•11 sm~tr~ti Je?1?s~emm. A.li nekoliko slučajeva fobija usmerenih 11 11 ~e~e. zr~otmJe b.rle su ?i:stupačne ~nalizi i tako odale svoju ta,11 111 ~sp1trvacu _D sv1m slucaJevrma rad!lo se o jednom te istom: sl1 11l1 Je u. os.novi b10 od oca, ako su ispitivana deca bili dečaci, samo 11 ovaj b10 pomeren na životinju. S~a~o k~ ima. iskustva u psihoanalizi sigurno je video ov11 kve sl~caJeve 1 o nJima stekao isti utisak. Ipak se za ovo moi 11 pozvati samo na mali broj iscrpnih publikacija. To je sa111 11 - - ---(275) - -------- ii"""' literature, iz čega ne bi trebalo zaključiti da bi se naša I 11 111 1H>pšte mogla osloniti samo na usamljena opažanja. Na11 11.1 primer, autora koji se sa puno razumevanJa bavio neu11111 1 dd:jc dobi - M. Vulfa (Odesa). U vezi sa istorijom bo- " I• .l11 og devetogodišnjeg dečaka on izn.osi da s~ ovaj ~eć od l• 1 rlvrl c godine plašio pasa. „Kada br na uhc1 spaz10 psa, 111 .111 Iii i vi kao: ,Dragi psu, nemoj me odneti, biću dobar'. Pod 1 11 dn h:1r' podrazumevao je: 'više neću svirati violinu' (onani111 I "' ' 1 autor rezimira kasnije: „Njegova fobija od pasa je u 111 11 :1 psa prenesen strah od oca, jer se deč~ko.va neobi~na 111 i1 l'su, biću dobar - to jest neću masturb~ratr ~ od~o s1 .u 1 111 11 :1 oca koji je zabranio masturbaciju." U_J_ed~oJ not1.c1 p1- 1 d1H l:1jc ono što se potpuno podudara sa moJim 1skustv1ma a 1111 1 l·111.i..: no sve doči o velikom broju ovakvih iskustava: „Ova- ' loh1j c (fobije od konja, pasa, mački, kokošiju. i ost li~ do- ""'" 1'1 1ivolinja) verujem, u dečjoj dobi bar su tohko pro ~re~e 11l d 1> 1 11avor nocturnus i skoro se uve~ an~l~zom ra~otknvaJU ~ 111 p1 l'111cštanje straha od roditelja na žrvotmJe. Ne bih mo~ ~ .i.1 111 d11 n da li toliko raširena fobija od miševa i pacova ima 1st1 1111 li.1111 1.am." l J prvoj svesci Godišnjaka za psihoanalitička i psihopa~ f,, /11 1 istraživanja izneo sam u članku pod naslovom „Anahza i11 l1q v petogodišnjeg dečaka" podatke koje mi je stavio n.a r~sp11l.1 g:injc otac malog pacijenta. Radilo se s~rahu od .konja, sto I• 1111 :tlo za posledicu da se dečak opirao da 1z1đ~ na ulicu. On.se ' pl. 0 da bi konj mogao da uđe u sobu i da ga UJe~e. Ispos~a~1lo , d:1 je ovo trebalo da bude kazna za njegovu že.lju ~o koJOJ se I 111 qu slutilo da padne (umre). Pošto jedete ubeđ1vanJem pos~e111 ·110 bođeno straha od oca, ispostavilo se da se ono borilo i•111 l1 v želje čiji je sadržaj bio nestanak (odlazak, smrt) oca. On I• nscć ao oca, kako je isuviše jasno pokazao, kao konk~renta u 1H l11 osu na naklonost majke, na koju su bile usmerene njegove u 1. 1111nim slutnjama začete seksualne želje. Dečak se,.da~ le, nal~~ 1111 u onom tipičnom odnosu muškarčića prema rod1telJ1ma koJl ' 77M. Wulff, „Prilozi infantilnom seksualitetu", Centralni list za psiho- ,,„,i/1:11, 1912, II, str. 1, str. 15 i sl.
--- -----(276) -------- nazivamo „Edipovim kompleksom" a koji smatramo jezgrovnim kompleksom neuroza uopšte. Ono novo što saznajemo iz analize „maloga Hansa" jeste za totemizam značajna činjen ca da <lete u takvim uslovima deo svojih osećanja prenosi sa oca na životinju. Analizom se dokazuje kako sadržajno značajni tako i slučajni asocijativni putevi kojim se odvijaju ova pomeranja. Njom se mogu odgonetnuti i motivi svih pomeranja. Mržnja nastala u suparničkoj ulozi prema majci nije mogla da se nesmetano razvije u duševnom životu dečaka, on je morao da se bori sa stalnom nežnošću i divljenjem prema istoj osobi, <lete se nalazi u dvosmislenom - ambivalentnom - osećajnom stavu prema ocu i postiže olakšanje u ovom ambivalentnom konfliktu ako prenese svoja neprijateljska i strašljiva osećanja na neki objekt koji zamenjuje oca. Pomeranje svakako ne može otkloniti konflik t tako da dovede do jasnog razdvajanja nežnih od neprijateljskih osećan a - konflikt se upravo nastavlja na prenesenom objektu, ambivalenca obuhvata ovaj objekt zamene. Očigledno je da mali Hans prema konjima ne gaji samo strah već i poštovanje i interesovanje. Kada se njegov strah stišao, on se sam identifikovao sa životinjom od koje se plaši, pa je skakao kao konj, pri čemu je ujedao oca. 178 U drugom stadijumu popuštanja fobije on vrlo lako identifikuje roditelje sa drugim velikim životinjama. 179 Skoro se ne srne izgovoriti utisak da se u ovim dečjim fobijama od životinja vraćaju izvesne crte totemizma u njegovim negativnim odrazima. Međutim, Ferenciju (S. Ferenczi) dugujemo retko !ep opis jednog slučaja koji se može označiti jedino kao pozitivan totemizam kod deteta. 18 ° Kod malo Arpada, o kome piše Ferenci, totemističko interesovanje svakako ne nastaje direktno vezano za Edipov kompleks, već na temelju narcističke podloge ovog kompleksa - strahu od kastracije. Ali ko pažljivo razmotri istoriju malog Hansa u njoj će na i mnoštvo dokaza za to kako se prema ocu gaji divljenje zbog 178N. d., (Sabrana dela, sv. VII). 179 Fantazije o žirafi. 180S. Ferenczi, „Mali dečak petao", eđunarodni časopis za lekarsk11 psihoanalizu, 1913, I, str. 3. ------- (277) _ _______ _ posedovanja velikih genitalija, ali se on smatra i pretnjom nadvi jenom nad sopstvene genitalije. U Edipovom kao i u kastraci- ~o m kompleksu otac igra istu ulogu protivnika strašljivih inli111tilnih seksualnih interesovanja. Kastracija i oslepljivanje kao 1amena za isti čin je kazna koja preti sa eve strane. 18 1 Kada je mali Arpad imao dve i po godine, za vreme letnjeg mlmora na selu pokušao je da se pomokri u kokošamik, pri čemu ga je jedna kokoš kljunula za ud ili se ustremila na njegov ud. Kada se godinu dana kasnije vratio na isto mesto, postao je i sam kokoš, on se sada interesovao samo za kokošamik i za sve šta se !amo dešavalo, dok je ljudski govor zamenio kokodakanjem i kreštanjem. U vreme ispitivanja (u dečakovoj petoj godini) ponovo je govorio, ali njegov rečnik se isključivo bavio kokošima i drugom /.i vinom. Nije se igrao nekom drugom gračkom, pevao je samo one pcsme u kojima se pominjala perad. Njegovo ponašanje prema i(ltemskoj životinji bilo je izrazito ambivalentno - preterana mržnja i ljubav. Najradija igra mu je bila klanje kokoši. „Klanje pernate /.ivine za njega je uopšte bio praznik. Bio je u stanju da satima zb uđeno igra oko zaklane kokoši." Ali potom bi ljubio i milovao ;,a klanu životinju, čistio i mazio kokoš koju je sam zlostavljao. Mali Arpad se sam postarao za to da ne ostane skriven sm isao njegovih postupaka. On je povremeno prevodio svoje /.clje sa totemističkog nač na izražavanja na svakodnevni rečn . „Moj otac je petao", rekao je jednom. „Ja sam sada mali, sada sam pile. Kada porastem, biću kokoš. Kada još više porastem, hi ću petao." Drugom prilikom je iznenada zaželeo dajede „majku u sosu" (po analogiji pileta u sosu). On je bio štedaru ka-stracionim pretnjama upućenim drugima koje je i sam upoznao ;,bog onanističkih manipulacija sopstvenim udom. Izvor njegovog interesovanja za događaje u živinarnikuje, prema Ferenciju, nesumnjiv: „Živi seksualni odnos između petla i kokošiju, polaganje jaja i leženje pilića" zadovoljavali su njegovo ljubopitstvo koje se upravo odnosilo na ljudske porodič ne odnose. Prema uzoru života kokošaka ofonnio je i objek181 0 zameni kastracije oslepljenjem koja se eće i u mitu o Edipu, vide1 i izveštaje Rajtera, Ferencija, Ranka i Edera u eđuna odnom časopisu za lekarsku psihoanalizu, 1913, sv. I, br. 2.
te svoj ih želja tako da je jednom rekao susetki: „Ja ću uzeti v11 za ženu i vašu sestru i tri moje nećake i kuvaricu, ne, umcslt1 kuvarice radije majku". Kasnije ćemo upotpuniti zaključke ovog opažanja; sad<; .JI potrebno samo podvući dva momenta koji predstavljaju dragoc ·11 sličnosti sa totemizmom: potpunu identifikaciju sa totemsko11 1 životinjom; 182 ambivalentni osećajni stav u odnosu na nju. Prc11 111 ovom opažanju smatramo opravdanim da u obrascu totemizma 'I 1 odraslog čoveka - stavimo oca na mesto totemske životinje. "1\id 1 primećujemo da time nismo načinili nikakav novi ili naročito sm •li korak. Primitivni narodi i sami, onde gde je još totemistički sist ·111 na snazi, smatraju totem svojim praocem i pretkom. Mi smo sa 1111 1 zapisali izjave ovih naroda sa kojima etnolozi nisu znali štu d11 otpočnu i stoga su ih rado gurali u pozadinu. Nasuprot tome, flHI hoanaliza nas podstiče da istražimo upravo ovo područje i da '/11 njega vežemo pokušaje objašnjenja totemizma. 183 Prvi rezultat naše zamene je vrlo zanimljiv. Ako je tot ·11 1 ska životinja otac, tada se obe glavne zapovedi totemizma - d 1 pravila tabua koja čine njegovo jezgro: da se ne ubija totem i d11 se seksualno ne opšti sa ženom koja pripada istom totemu suštinski stapaju sa Edipovim prestupom, koji je ubio ocu 1 oženio se majkom, i sa obema praželjama deteta čije nedovolj111 1 potiskivanje ili ponovno javljanje možda predstavljaju jc1.1•111 svih psihoneuroza. Ako je ovo izjednačavanje nešto više n ·g11 varljiva igra slučaja, onda bi nam ono moralo dozvoliti da osv1· tlimo nastajanje totemizma u pradavnim vremenima. Dru 1i 11 1 rečima, moral o bi nam uspeti da učinimo verovatnim da je to( · mistički sistem proistekao iz uslova Edipovog kompleksa kno 1 fobija od životinja „maloga Hansa" i perverzije „mai<l)' li Arpada". Sledeći ovu mogućnost, na narednim stranicama p1 u učićemo osobenosti totemističkog sistema ili, kako bismo mop.li reći, totemske religije o kojoj dosad jedva da je bilo i pomcn11 182U kojoj je po Frejzeru data suština totemizma: „Totemism is an id1·11 tification of a man with his totem". Totemism and Exogamy, sv. IV, str. 5. . 183 0. Ranku dugujem izveštaj jednog luč a fobije od pasa kod 11 1 tel_1gentnog 1~l og ?veka je objašnjenje kako je došao do ove smetnje 11p11 dlj1vo podseca na ramJe pomenutu totemsku teoriju Arunta. On je verovao d11 11 saznao od oca da se njegova majka za vreme trudn će s njim preplašila od 11 4 Godine 1894. preminuli V R. Smit (W. Robertson Smith), l1 ar, filolog, kritičar Svetoga pisma i arheolog, kako svestran tako 1 p1 onicljiv i slobodouman duh, izneo je u svome delu o religiji Semi1.11"1, objavljenom 1889, pretpostavku daje neobični obred, takozvani t11 t1 'lllski obred, od samog početka predstavljao bitan sastavni deo 1111L'mistič kog sistema. Kao potkrepljenje ove pretpostavke tada mu je I 1111 na raspolaganju samo jedan jedini opis ovog obreda, poreklom iz \' vcka naše ere, ali on je uspeo da analizom suštine žrtve ovih obred.i kod starih Semita ovu pretpostavku uzdigne na visok stepen rn1vatnoće. Pošto žrtva pretpostavlja postojanje jednog božanskog l1rn, posredi je zaključak koji se, polazeći od jedne više faze reli11 1111nog rituala, odnosi na njegovu najnižu fazu, na totemizam. Pokušaću da iz izvrsne knjige Robertsona Smita izdvojim 11 naše interesovanje odlučujuće rečenice o poreklu i značaju 1il11 cda žrtvovanja izostavljajući ove, često privlačne detalje, sa d11 slcdnim zapostavljanjem kasnijeg razvitka. Sasvim je isklju1 rno da se u ovakvom izvoru čitaocu prenese nešto od lucidnosti 111 11 bcdljivosti izlaganja koji se sreću u originalu. Robertson Smit navodi da je žrtva na oltaru bila bitni deo 111 11 ala stare religije. Ona igra istu ulogu u svima religijama tako 11.1 11_jcno poreklo mora biti opšte i vezano za uzroke koji su 1v 11da imali isti delujući uzrok. Žrtva- sveta radnja ca texochr{sacrificium, ieronrgi-a 111 vobitno je značila nešto drugo no što se kasnije podrazumevalo , p11d ovim: prilaganje božanstvu u znak pomirenja ili da bi se ono 11dobrovoljilo (profana upotreba reči nastala je od sekundamog 11:i cnja samoodricanja). Žrtva je prvobitno bila ništa drugo do 1111 act oj social fellowship between the deity and his worship- ,,,.,._ ,. ··, akt drugarstva, zbliženja vemika sa njihovim bogom. Na žrtvu su prinošena jela i pića; isto ono čime se hranio - 11 1vso, žitarice, voće, vino i ulje čovekje prinosio na žrtvu i svo11 1l' bogu. Samo u odnosu na žrtvovano meso postojala su ograni1 r11ja i odstupanja. Od žrtvovane životinje jeo je bog zajedno sa 1" W. Robertson Smith, The Religion of the Semites, drugo izdanje, I 1111l)O ll 1907.
svojim vernicima, ž1tvovane biljke prepuštane su samo njemu. Biljne žltve vode poreklo od prinošenja prvenaca od svih plodova i odgovaraju danku koji se plaćao gospodaru zemljišta i države. Ali žrtvovanje životinja starije je od zemljoradnje. Izvesno je, na osnovu ostataka u govoru, da se prvenstveno određeni deo žltve namenjen bogu smatrao njegovom stvarnom hranom. Sa progresivnom dematerijalizacijom božanskog bića, postala je ova predstava neprilična; ova se izbegava lu na taj način što se božanstvu namenjivao samo tečni deo obeda. Kasnije je upotreba vatre, koja je meso žrtve na oltaru raznosil a u obliku dima, slično onome kako se priprema i ljudska hrana, omogućila način prikladniji božanskom biću. Prvobitno je kr žrtvovane životinje bila materija tečne žrtve; vino je kasni.k postalo zamena za krv. Vino je od starih naroda smatrano kao „krv vinove loze", kako ga još i danas nazivaju pesnici. Najstariji oblik žltve, stariji od upotrebe vatre i poznava nja zemljoradnje, bio je, dakle, žltvovanje životinja, čije su meso i krv zajedno uživali bog i njegovi obožavaoci. Bilo je važno da svaki učesnik dobije svoj deo obeda. Ovakvo žrtvovanje bilo je javni obred, praznik celog kla na. Religija je uopšte bila delo od opšteg značaja, religioz1w dužnosti deo socijalnih obaveza. Kod svih naroda podudaraju Sl' žltvovanje i praznici, svako žrtvovanje nosi sa sobom praznik , dok se praznik ne može slaviti bez žrtve. Praznik žrtve bio jl' prilika radosnog uzdizanja iznad ličnih interesa, naglašavanja jedinstva kako među sobom tako i sa božanstvom. Moralna snaga javnog žltveničkog obeda počiva na pra staroj predstavi značaja zajedničkog jela i pića. Jesti i piti s1 1 nekim drugim bio je istovremeno simbol i jačanje socijalne zu jednice i preuzimanje međusobnih obaveza; žltvenički obed do vodio je do direktnog odraza da su bog i njegovi obožavao ·1 Commensalen, ali su time obuhvaćene i sve ostale međusobne veze. Običaji koji su još uvek na snazi kod Arapa u pustinja11111 pokazuju da spona pri zajedničkom obedu nije religiozni mo menat, već sam akt jela. Ko je sa takvim Beduinom podelio 1 najmanji zalogaj ili popio gutljaj od njegovog mleka taj više lll' mora da ga se plaši kao od neprijatelja već može biti siguran 11 _ ______ (281) ---- ----- 1qrgovu zaštitu i pomoć. U svakom slučaju ne vcčito; strogo 11 1l·v, samo onoliko dugo koliko zajednički uzeta materija osta11· 11 tclu. Veza jedinstva se shvata tako realistički; potrebna su Phn avlj anja da bi se ova pojačala i produžila. Ali zašto se zajedničkom jelu i piću pripisuje ova moć uza1.1111 11 og vezivanja? U najprimitivnijim zajednicama postoji samo 11 ·d11 a veza koja sjedinjuje bezuslovno i bez izuzetka - to je ple111 l·11 ska zajednica (kinship). Članovi ove zajednice solidamo nastup.q11 jcdan za drugog, kinje grupa osoba čiji je život vezan u jedin- .11L'11u fizičku celinu tako da se može smatrati <letovima zaje- .l 111 ckog života. Stoga se prilikom ubistva pojedinca iz kina ne kaže: p1oli vcnaje krv ovog ili onog, već prolivena je naša krv. Hebrejska lw a kojom se priznaje plemensko rođaštvo glasi: ti si moja noga i 111 ojc meso. Kinship - dakle znači posedovati deo opšte materije. I '11 mdno da se ovo ne temelji samo na činjenici da je čovek deo 111:1tcrij e svoje majke koja ga je rodila i hranila mlekom, već i da 111 :11m koja se kasnije uživa i kojom se obnavlja telo može da stekne 1 1a ča kinship. Deleći obed sa bogom, izražava se uverenje da je 111 vck od istog materijala kao i bog; ako se neko smatrao strancem, \ d njim se nije delio obed. Žltveni obed, dakle, prvobitno je bio svečani obed ple111 cnskih rođaka, shodno zakonu da samo plemenski rođaci 111 ogu jesti zajedno. U našem društvu obed sjedinjuje članove porodice, ali žrtveni obed nema ničeg zajedničkog sa porodirn1n . Kinship je stariji od porodičnog života; najstarije nama JHV.nate porodice objedinjuju, po pravilu, osobe koje pripadaju i\ da kim granama. Muškarci se žene ženama iz stranog klana, drca nasleđuju majčin klan; između muškaraca i ostalih članova porodice ne postoji plemensko srodstvo. U takvoj porodici nema 1: cd ničkog obeda. Divljaci još dan-danas jedu izdvojeni i sami, 1l' ligiozne zabrane totemizma u odnosu najelo često im onemo- '.t uju zajedničko obedovanje sa ženom i <lecom. Vratimo se sada žrtvovanoj životinji. Kao što smo čuli, nije bilo plemenskog skupa bez žttvovane životinje, ali, što je značajnije ni klanja životinje izvan ovakvih svečanih prilika. Ljudi su se lio.brižno hranili voćem, divljaci i mlekom domaćih životinja, ali 1L· ligiozna pravila onemogućavala su pojedincu da domaću životi-
nju zakolje za sopstvene potrebe. Nema ni traga sumnje, a~l' Robertson S mit, da je prvobitno svaka žrtva bila žrtva klana i da j · ubijanje žrtve klanjem prvobitno spadalo u one radnje koje Hll zabranjene pojedincu a dopuštene samo onda ako celo ple11 i1 ' preuzima odgovornost. Kod primitivnih postoji samo jedna vrsi 1 radnji koju pogađa ova karakteristika, naime radnje koje diraj u 11 svetinju plemenu zajedničke krvi. Život koji ne srne oduzeti nijcdu11 pojedinac, a koji se može žrtvovati samo uz saglasnost i uz učc t\ • svih pripadnika klana, nalazi se na istom nivou kao i život prip11 dnika plemena. Pravilo da svaki gost žrtvenog obeda mora da jedi• meso žrtvovane životinje ima isti smisao kao i propis da izvršenji• kazne nad članom plemena koji je počinio neku grešku 1110111 sprovesti celo pleme. Drugim rečima: žrtvovana životinja se s11111 trala članom plemena, zajednica koja prinosi žrtvu, njen bog t žrtvovana životinja bili su iste krvi, pripadnici istog klana. Robertson Smit na osnovu bogatih podataka poistoveć <' žrtvovanu životinju sa starom totemskom životinjom. U pozniji11 1 etapama staroga veka postojale su dve vrste žrtava - one od domaćih životinja koje su obično služile za jelo i neobič e žrl w životinja koje su, kao nečiste , bile zabranjene. Bliže istraživan.il' ukazuje da su ove nečiste životinje bile svete životinje, da s11 prinošene kao žrtva bogovima kojima su posvećene, da su ovi• životinje prvobitno bile identične sa samim bogovima i da su v ·1 ni ci na neki način prilikom žrtvovanja naglašavali svoje krvno sr<H I stvo sa životinjom i bogom. U još ranijim vremenima nije postoja l11 ova razlika između običnih i „mističnih" žrtvi. Prvobitno su sv • životinje svete, njihovo meso je zabranjeno i sme se uživati samo 11 svečanim prilikama uz učešće celoga plemena. Klanje životinj ' il' isto što i prolivanje plemenske krvi i mora se sprovesti pod is1i111 predostrožnostima i uz oprez bez i jedne zamerke. Pripitomljavanje domaćih životinja i početak njihovo!' gajenja izgleda da su svuda značili i početak kraja čistog i stro gog totemizma prastarih vremena. 185 Ali ono što je u „pastornl 185„Thc inference is that the domestication to which totemism lc11d (when there are any animals capable of domestication) is fatal to tote111 is111 ' Jevons, lntroduction to the History oj Religion, l 9 I I, peto izdanje, str. 120 („Zakl učak je da je pripitomljavanje do koga dovodi totemizam (kada o~ JI je životinje koje se mogu pripitomiti) fatalan po totemizam.") 111111" religijama preostalo u odnosu na svetost domaćih životi111 :1, dovoljno je jasno da se u tome prepozna prvobitni totemski 1111 akter. Još u kasnije klasične doba na pojedinim mestima pro111" su nalagali da onaj ko prinosi žrtvu posle prinošenja što pre pllhcgne kao da treba da izbegne neku kaznu. U Grčkoj mora da 11 · 11ckada vladalo opšte shvatanje da je kl anje vola prestup. 11 1 ii ikom atinskog praznika Bouphonia prvo se nad žrtvom vrši111 l(1rmalno suđenje , pri čemu su se saslušavali svi prisutni. Naj- , .id bi se složili da je krivac za delo ubistva nož koga su onda lt;ir:ili u more. Uprkos bojazni koja štiti život svete životinje kao pripad111 ka plemena, povremeno se nameće potreba da se takva živo111 1j:1, s vremena na vreme, svečano i zajednički ubije i da se nje1111 rncso i krv razdele među pripadnike klana. Motiv koji nalaže 11vn dclo otkriva najdublji smisao prinošenja žrtve. Čuli smo da 1.i..kasnijim vremenima svaki zajednički obed, uzimanje iste supl.111cc koja se unosi u telo, predstavlja svetu vezu među svima I 11 11 jedu za istim stolom; u najstarijim epohama izgleda da se 11v:1.i čaj pripisivao samo uzimanju od supstancije jedne svete 11 I vc. Sveta misterija usmrćivanja žrtve opravdava se time što 11· i<'dino na ovaj način može uspostaviti sveta veza koja sjedi11111ie učes nike medusobno i sa njihovim bogom. 186 Ova veza nije ništa drugo do život žrtvovane životinje koji se 11a lazi u njenom mesu i njenoj krvi i koji se preko žrtvenog obeda p1 l·nosi na sve učesnike. Ova predstava leži u osnovi svake krvne , 11·1.c koja je još u kasnijim vremenima ljude međusobno obavezi111 la. Skroz realističke shvatanje krvne zajednice kao identiteta sup- •,lancije dozvoljava razumevanje potrebe da se ova, s vremena na 1 I L'1nc, obnovi preko fizičkog procesa žrtvenog obeda. Prekinimo ovde izlaganja Robertsona Smita da bismo u 11 1jkrać im crtama rezimirali njihovo jezgro: javljanjem shvata111:1 privatnog vlasništva žrtva je shvatana kao dar božanstvu, kao prenošenje čovekove sopstvenosti na božju. Ali samo ovo 11:ičenje ostavlja nerasvetljene sve osobenosti žrtvenih običaja. 11 11ajstarijim vremenima bila je žrtvena životinja i sama sveta, llJL'll život je bio nepovrediv; mogao je biti oduzet jedino uz " 6 N. d„ str. 113.
učešće i sukrivicu celoga plemena i u prisustvu boga da bi p1 11 žio svetu supstanciju čije je uživanje osiguravalo pripadni ·i11111 klana materijalni identitet međusobno i sa božanstvom. Žrt v11 J bila sveta tajna, sama žrtvovana životinja pripadnik plemen11 . 11 suštini je to bila stara totemska životinja, sam primitivni bog, 11 jim su ubijanjem i jedenjem članovi klana obnavljali i osi 11 ravali svoju sličnost sa božanstvom. Iz ove analize suštine žrtve Robertson Smit je izvuk 1111 zaključak da su povremeno ubijanje i komadanje totema u period11 pre obožavanja čovekolikih božanstava bili značajan deo tote111HI 1 religije. On smatra da nam se takav totemski obed zadržao u 01w 11 načina žrtvovanja iz kasnijih vremena. Sv. Nilus izveštava o .kd nom žrtvenom običaju beduina u Sinajskoj pustinji krajem četv 1 l11p veka posle Hristovog rođenja. Žrtva se, vezana kamila, polaga l111 111 oltar od nabacanog kamenja; poglavica plemena bi naložio d11 učesnici tri puta uz pesmu obiđu oltar, pri tom bi zadavao prvu n11 111 životinji i požudno pio krv koja je odatle šikljala; zatim bi se · ·111 družina sručila na žrtvu i mačevima odsecala komade živog 111L'H 1 proždirući ga sirovog takvom žurbom da, u kratkom periodu iznw đu javljanja zomjače kojoj se prinosila ova žrtva i gubljenja zvci'd1 pri pojavi prvih sunčevih zrakova, ne bi preostalo ni traga od žrl v11 vane životinje - tela, kostiju, kože, mesa i utrobe. Ovaj varvarHkt obred iz najstarijih vremena prema svim dokazima nije bio usa 11 1 ljen način već opšta prvobitna forma totemske žttve, koja je kas111 je doživela različite izmene. · Mnogi autori su se opirali da pridaju važnost koncepl'i JI totemskog obeda, pošto je nisu mogli potvrditi direktnim posn111 tranjem naroda na nivou totemizma. I sam Robertson S1111 I ukazao je na primere u kojima izgleda sigurno sveto ače w prinošenja žrtve, na primer, ljudske žrtve Asteka, i na druge kop podsećaju na uslove totemskog obeda, žrtvovanje medveda pk mena medveda Uataha u Americi i praznik medveda Ainoso 11 Japanu. Frejzer je iscrpno izneo ove i slične slučajeve u dv11 poslednja poglavlja svoga velikog dela.181 Jedno indijansk11 187 The Golden Bough (Zlatna grana), deo V; „Spirits ofthe Com and 111 the Wild", 1912, u poglavljima: „Eating the God Killing the Divine Animal (Obedovanje boga i ubijanje božanske životinje). 1'il'111c u Kaliforniji koje obožava veliku pticu grabljivicu t1 111 sa r) ubija je jednom godišnje na pra ničnoj svečanosti , pri 11 11111 se ova ožali a njena koža sa pe1jem se čuva . Indijanci Cuni 11 Novom Meksiku isto tako postupaju sa njihovim svetim kor11) .irnma. U ceremonijama Jntichiuma, centralnoaustralijanskog ple111l'lla, primećena je jedna pojedinost koja se izvanredno slaže sa p11·1postavkama Robertsona Smita. Svako pleme koje sprovodi 11 1.igiju u cilju umnožavanja svog totema, čije mu je pak uživa1111 · 1abranjeno, ima pravo da uzme nešto od svog totema za 111·111 c ceremonije pre no što je ovaj pristupačan drugim ple111 l'lli111a. Najlepši primer svetog uživanja, inače zabranjenog l11ll'llu1, prema Frejzeru treba da se sreće kod Binia u zapadnoj \I 11 ci u vezi sa pogrebnom ceremonijom ovih plemena. 188 Mi bismo se ipak pridružili Robertsonu Smitu u shvatanju 11.1 su sveto ubijanje i zajedničko jedenje inače zabranjene li1lrn1ske životinje bile značajne osobenosti totemske religije. 189 5 Predstavimo scenu nekog takvog totemskog obeda i dodaj11H1 joj još nekoliko verovatnih osobina koje do sada nisu mogle 11111 uzete u obzir. Klan, koji svoju totemsku životinju u svečanoj 11 ilici najsurovije ubija i sirovu proždire, krv, meso i kosti; pri 1t11nc su pripadnici plemena preobučeni tako da liče na totem, 11 1H11iašaju njegov zov i pokrete kao da žele da podvuku svoj i 11Jl')!,OV identitet. Zna se pri tom da se izvodi radnja zabranjena '•~ .ikom pojedincu koja se jedino može opravdati učešćem svih; 111ko se ne srne izdvojiti od ubijanja i obeda. Posle ovog čina 1il1 1 jcna životinja se oplakuje i ožali. Tužbalica je prisilna, 11.i111ctnuta od preteće osvete, njena glavna namena je usmerena " 8 Frazer, T and Ex. T. JI , str. 590. '"Primedbe raz li čitih autora (Mariller, Hubert i Mants i dr.) protiv ove 111 11q<: ;;.rive nisu mi ostale nepoznate, ali bitno nisu uplivisale na stav prema "' 1' 11111 Robertsona Smita.
na to, kao što primećuje Robertson Smit u jednoj analog11PI situaciji, da se sa sebe skine odgovornost za ubistvo. 190 Ali posle ove žalosti sledi najbučnije praznično veselji• oslobađanje svih nagona i prihvatanje svih zadovoljstava. vid u suštinu praznika ovde nam se pruža bez neke naročite teško 1l' Praznik je dozvoljeni, mnogo pre naređeni izgred, svcč 11 111 kršenje zabrane. Ne čine ijudi prestupe zbog toga što ih nekak111 propis čini veselim, već izgred leži u suštini praznika; prazn 1111 raspol9ženje postiže se oslobađanjem inače zabranjenog. Cemu onda uvod u ovo praznično raspoloženje, žalo. I zbog smrti totemske životinje? Ako se čovek raduje zbog uh1 janja t?tema, koje je inače zabranjeno, zašto i žali zbog toga' Culi smo da se pripadnici klana uživanjem totema posv • ćuju, ojačavaju svoju identifikaciju s njim i međusobno. To, , 11 1 su une li sveti život, čiji je nosilac supstanca totema, moglo bi d11 objasni praznično raspoloženje i sve ono što sledi posle toga . Psihoanaliza nam je otkrila da je totemska životinja st v 11 no zamena za oca i s tim se slaže protivurečnost da ju je in1111 zabranjeno ubijati i da je njeno ubijanje postalo praznovanj c, d11 se životinja ubija a ipak oplakuje. Ambivalentni osećaj ni st111 koji još danas odlikuje kompleks oca kod naše <lece i čes o nastavlja i u život odraslog, proširivao bi se i na zamenu za Ol 1 totemske životinje. Ali ako se psihoanalitičko tumačenje totema povež · 11 totemskim obedom i Darvinovom hipotezom o iskonskom sl11 nju ljudske zajednice, <lobija se mogućnost dubljeg razum ·v11 nja, sagledavanja jedne hipoteze koja može izgledati ra1111 stična , ali ima prednost da stvara neočekivano jedinstvo m ·d11 do sada odvojenim nizovima fenomena. U Darvinovoj prahordi, prirodno, nema mesta za počc 1 totemizma. Tu je osion, ljubomoran otac koji sve ženke zad1 žava za sebe a narasle sinove rasteruje, ništa više. Ovo prvob11 no stanje društva još nigde nije bilo predmet posmatranja. 0 11 11 što srećemo kao najprimitivniju organizaciju, što je još i da 11 11 na snazi kod izvesnih plemena, to su udruženja muškaraca, ko1 11 se sastoje od ravnopravnih članova i podležu ograničenj im a lo 190Religion of the Semiles (Religija Semita), drugo izdanje, 1907, str. 41 1 11 11 1i tič kog sistema, uz naslednost po jčinoj liniji. Da li je wti 11 0 moglo da proistekne iz drugoga i kojim putem je to bilo 11111 uće? Pozivanje na praznovanje totemskog obeda dozvoljava 11. 11 11 odgovor: jednog dana191 skupila su se prognana braća , ubila 1 p11j cla oca i učinila kraj postojanja očeve horde. Udruženi su se 11'i1 1dili i sproveli do kraja ono što je pojedincu bilo nemoguće . I Mužda im je neki kulturni napredak, otkriće kakvog novog 1111 1da dalo osećanje nadmoći ) Što su ubijenog i pojeli, samo po .1·li1 je razumljivo za divljake kanibale. Osioni praotac sigurno li' bio uzor kome je zavideo i od koga se plašio svaki pojedinac 11 gomile združene braće. Aktom jedenja sproveli su identiltkaciju sa njim, svako od njih je dobio deo njegove snage. l11 1rn1ski obed, možda prvi praznik čovečanstva , bio bi pona1 lp1nje i parastos ovog znamenitog, prestupničkog dela u kome .1· 11alazi početak mnogo čega - socijalnih organizacija, obič j11tl1 gr ničenja i religija. 192 ""Ovom izlaganju, koje bi se nače moglo pogrešno razumeti, molim da ,, l • .10 korektiv dodaju poslednjc rečenice iz deće primedbe. ''"Naizgled čudovišna pretpostavka svrgavanja i ubijanja tiranskog oca 1111 ' tr:inc združenih prognanih sinova bila bi, po Atkinsonu, direktna posledica 11111 v111ove prahorde: „A youthful band of brother living together in forced ', l1h:icy, orat most in polyandrous relation with some single female captive. A l11 11dc as yet weak in their impubescence they are, but they would, when 11rnglh was gained with time, inevitably wrench by combined attacks, 11 1wwcd again and again, both wife and life from the patemal tyrant." (Prima! / ,)li', sir. 220-l). (M adalačka grupa braće koja zajedno živi u prisilnom celilt11t11, ili možda poliandrijskoj vezi sa nekim zarobljenicima. Horda još uvek .l.1h:i u zrelosti, ali će, sticanjem snage neizbežno izvući , udruženim napadima, l"' 11 :iv ljanim više puta, i ženu i život od oca tiranina). \1!. 111so11 , koji je uostalom živeo u Novoj Kaledoniji, gde je imao nesvakoil11 n'1111 priliku da proučava domoroce, poziva se na to da se prahorda, onakvom I 11k vrnn je zamišlja Darvin, može sresti kod čopora divljih goveda i konja koja I'" Jlr:ivilu dovodi do ubistva životinje-oca. On dalje smatra da posle odstra- 111 <' 11p1 oca dolazi do raspada horde zbog ogor ene međusobne borbe sinoval'"kdnika. Na ovaj način nikada se nije stvarala nova organizacija društva: „An 1 1 " ' rccurring violent succession to the solitary patemal tyrant by sons, whose p.it 11 cidal hands were so soon again clenched in fratricidal strife" (str. 228). 1 Neprestano nasilno smenjivanje usamljenog oca-tiranina od strane sinova, 'I" 'li oce ubilačke ruke tako brzo ponovo bile zauzete bratskim sukobima.").
Da bi, nezavisno od pretpostavke, ove posledice izgled:il1 verovatne, potrebno je samo prihvatiti da je ova združc1111 gomila braće bila opsednuta istim protivurečnim osećanji 11'1 11 odnosu na oca, onim istim koje srećemo kao sadržinu amb iv11 lencije kompleksa oca kod svakog od naše dece i naših n 'li rotičara. Oni su mrzeli oca koji im se tako moćno isprečio 11 11 putu njihove želje za vlašću i njihovih seksualnih zahteva, uli su ga voleli i divili mu se. Pošto su ga odstranili, zadovoljili svoju _mrž?ju i. s njim sproveli svoju želju za identifikacij~111 morah su ih pn tom nadvladati nežni podsticaji. 193 To se odvi jalo u obliku kajanja, javljalo se saznanje krivice, koja se ovd • stapa sa opštim osećanjem kajanja. Mrtav bi postajao jač i 11 11 št~ je bio z.a života, isto onako kao što se i danas dešava sa lj11d ~knn sudbinama. Ono što je ranije sprečavao svojim postoju11 Jem, sada ~u oni .s~mi zabranjivali preko psihičke situa ·ij •, nama u ps1hoanahz1 dobro poznate „ naknadne poslušnost/ " Oni su opozivali svoje delo time što su oglasili zabranjcni111 ubijanje očeve zamene - totema, i odrekli se njegovih plodo 1 ograđujući se od oslobođenih žena. Tako su se iz ose a11111 sinovlj~ve krivice stvorila dva osnovna tabua totemizma, ko.li stoga 1 moraju da se slivaju sa dvema potisnutim želja11111 Atk.inson, kome nisu stajala na raspolaganju iskustva psihoanalize a ko1111 nasilan prelaz od prahorde do sledeće socijalne fa ze, u kojoj zajednički Il i mn~gobroJn1 muškarci .u miroljubivoj zajednici, smatra da je ta.kva zajcd11i111 prozeta .materinskom ljubavlju, tako da su u početku ostajali u hord i s1111111 najmlađi a kasnije i ostali sinovi, za ovo su ovi tolerisani članovi prizna v11 l1 seksualno pravo oca u obliku potpunog odricanja seksualnih želja u odno 11 1111 majku i sestre. Toliko o vrlo na ajnoj Atkinsonovoj teoriji, njenom slaganju u bitnim 1a 11 ma .sa ovde izloženim i njenim odstupanjima od ovoga, koja sa sobom na1111•11 odncanJe od vezivanja sa mnogo čim drugim. ]lleodređenost, vremensku skraćenost i sadržajnu konciznost podataka u 1111 1 Jim navodima smatrao bih uzdržljivošću nametnutu samom prirodom izlag1 11 1 1 matenw Isto tako, bilo b1 besmisleno tražiti u ovoj materiji egzaktnost kao , 111 b1 bilo nepravedno zahtevati pouzdanost podataka. • 193 0vaj novi osećajni stav morao je da se javi stoga što dclo nije mopl11 donet1 zadovoljstvo nijednom učiniocu. Ono je u izvesnom smislu bi lo 1 1111 lu,dno. Nijedan od sinova nije mogao sprovesti prvobitnu želju - da prcum11 o~evo mesto. Neuspeh Je, kao što znamo, mnogo povoljniji za moralnu ~11h CIJU nego uspeh. - ------(289) -------- I d1povog kompleksa. Ko bi se ogrešio o ovo bio je kriv za dva 11·tl 1na prestupa za koja se brinulo primitivno društvo. 194 Oba tabua totemizma, sa kojima počinje ljudski moral, p·.i li ološki nemaju istu vrednost. Samo jedan, uvanje totemske 1vot inje, sasvim počiva na osećajnim motivima; otac je bio 111' lonjen i realno se tu više ništa nije moglo popraviti. Drugi p.11' , zabrana incesta, imao je čvrstu , praktičnu osnovu. Seksu11 11 1:1 potreba ne sjedinjuje muškarce, već ih razdvaja. Ako su se li a sjedinila da nadvladaju oca, onda je svako bio drugome .11p:irn ik u odnosu na žene. Svaki je hteo, kao i otac, da ih sv.e 11 11 :1 za sebe i u borbi svih protiv svakog raspala se nova orgam111 rija. Tako je preostalo braći, ako su htela da žive zajedno - 111 l'brodivši verovatno teške međuperiode - da stvore zabranu 111 rL:sta, kojom su se svi istovremeno odrekli željenih žena, zbog I tijih su na prvom mestu i odstranili oca. Tako su spasli organi1.ieiju koja ih je učinila jakim a što je moglo počivati i na lllln;oseksualnim osećanjima i radnjama, koje su se mogle poja- ' 11 1 među njima u periodu izgnanstva. Možda je to bila situaci11 u kojoj se začela klica one institucije koju je Bahofen t I l;id1ofen) nazvao materinsko pravo, dok ovo nije zamenjeno p:1lrijarhalnim porodičnim poretkom. Drugi tabu koji štiti život totemske životinje, nasuprot 1:1li lcvima totemizma, može se smatrati prvim pokušajem religill'. Ako se osećanjima sinova životinja nudila kao prirodna i najhl iža zamena za oca, tada se u njihovom prisilno uslovljenom ' „1avu prema ovoj nalazilo nešto mnogo više do potreba da se 1m1zi kajanje. Sa očevom zamenom mogao je da se načini pokušaj utoljavanja vatrenog osećanja krivice, da se sa ocem 11sl vari neka vrsta pomirenja. Totemistički sistem bio je istovre111 L: no ugovor sa ocem, po kome je ovaj obećavao sve ono što se po dcčjoj fantaziji smela od njega očekivati, zaštita, briga i ču1 a nje, pri čemu se druga strana obavezivala da poštuje njegov ~urder and incest or offences of I ike kind against the sacred law of lilood ar;\n primitive socie~ the only crimes ofwhich the community as such 1. 1k cs cognizance ... " Religion of the Semites, str. 419. . . . 1..l lbistvo i incest, ili prekršaji sličn e vrste protiv svetog zakona krvi u pnm1- 111 11 0111 društvu jedini su lo ini koje zajednica kao takva priznaje ... "). Religija '"·mila, str. 419.
život, što znači da u delu ne ponovi nad njim ono zbog čega j1• izgubio život stvarni otac. U totemizmu postojao je i poku. '111 opravdanja. „Da je otac sa nama postupao ovako kao totem, 1111 nikada ne bismo došli u iskušenje da ga ubijemo." Tako je tol · mizam pripomogao ulepšavanju odnosa i zaboravljanju dogad 1 ja kome duguje svoje nastajanje. Ovde su stvorene osobenosti koje će ostati odlučuj će 111 karakter religije. Totemska religija proistekla je iz svesti si nov 1 o krivici, kao pokušaj da se ovo osećanje ublaži i da se nak111 dnom poslušnošću uvređeni otac primiri. Sve kasnije re li •i1 pokazale su se kao pokušaji rešenja istog problema, pokušaji ko ji se razlikuju zavisno od stepena kulture na kojem se vrše, i od pravca kojim idu, ali to su sve istosmeme reakcije na isti veli" ! događaj sa kojim je otpočela kultura i koji od tada čoveča 11 ne da da se smiri. I jedna druga karakte1istika, koju je verno sačuva a re l i 1 ja, već se javila tada u totemizmu. Ambivalentna napetost bil11 je, izgleda, isuviše velika da bi se mogla uskladiti sa bilo kojo11 1 institucijom, ili psihološki uslovi uopšte nisu bili povoljni za I"\' šavanje ovih osećajnih protivurečnosti. U svakom slučaj , p11 metno je da se ambivalencija vezana za kompleks oca nastav lj11 u totemizmu kao i u religijama uopšte. Religija totema ne ob11 hvata samo izraze kajanja i pokušaje pomirenja, već služi i k1111 sećanje na trijumf nad ocem. Zadovoljenje ovoga uslovilo i1· stvaranje komemorativnog praznika totemskog obeda, kad;i N' uklanjaju ograničenja naknadne poslušnosti, uz obavezu da s1• zločin oceubistva iznova ponavlja u obliku žrtvovanja totemsk1 životinje i to kad god postoji opasnost da se prisvojena svojsl 1 oca izgube zbog promenjenih životnih uticaja. Ne treba da 11 11 1 čudi što se i deo sinovljevog prkosa, često najčudnije prerušcn 1 izmenjen, ponovo javlja u kasnijim velikim formacijama. Ako pratimo religiju i moralne propise, koji u totemii:111 11 još nisu dovoljno oštro izdvojeni, odnosno posledice u kaj11 11 j1 pretvorenih nežnih strujanja u odnosu na oca, ipak ne treba pr\' videti da u suštini pobeđuje tendencija koja goni na oceubistvu Socijalna bratska osećanja na kojima počiva veliki prevrat od tada još dugo vremena zadržavaju najdublji uticaj na razvil11i d111slva. Ova su tvorac izraza posvećivanja zajedničke krvi u 11.11'. lašavanju solidarnosti svih života istoga klana. Osigurava1111 ·1 tako jedan drugome živote, braća se zavetuju da_ se prema 11110 kom od njih ne srne postupati onako kako oni svi postupa111 sa ocem. Oni isključuju ponavljanje očeve sud?ine. Uz ~eligi1111 10 uslovljenu zabranu ubijanja totema, dodaje se socijalno ""!ovijena zabrana bratoubistva. Proći će još du?o vr~mena dok 11 poved obuhvati ograničenja i u odnosu na pnpadmke pleme11 11 1 poprimi jednostavan oblik: „ ne ubij ". Najpre je ~a mesto "' 111.l'ke horde stupio bratski klan, koji se osigurao krvmm veza111.1 Društvo sada počiva na sukrivici zbog zajednički počinje11111• rrcstupa, religija na svesti krivice i kaja_nja zbog ovo?a, 1~0- 11 d ddom na potrebama ovog društva, drugim delom na 1spasta11 p1 proisteklom iz osećanja krivice. . . Nasuprot novijim, a oslanjajući se na starija shvata~ja to- " 1111stič kog sistema, psihoanaliza, dakle, zastupa unutarnju po1rJ1t1nost i istovremeni nastanak totemizma i egzogamije. 6 Nalazim se pod dejstvom velikog broja jakih motiva koji 11 1l' 1.adržavaju od pokušaja da izložim dalji razvitak religije o~ 1q\'llog početka u totemizmu do današnjeg ~tanja. Ja ću pr~t1tt 111110 dve niti onde gde ih naročito jasno vidim u opštem tkivu: 111utiv totemske žrtve i odnos sina prema ocu.' 95 ' Robertson S mit nam je ukazao da je stari totemski obed pon111 l1 anje prvobitne forme žrtvovanja. Smisao radnje je isti: p11wcćenje kroz učešće u zajedničkom obedu; pri tom se zadrža_la , o1k i svest krivice koja se može prigušiti samo solidarnošću svih 111l·snika. Novi dodatak je plemensko božanstvo čije zamišljeno I" 1suslvo po-stoji prilikom žrtvovanja, koje uzima učešća u obedu I .111 lan plemena i sa kojim se identifikuju prisutni uži_va_nje~_?elo1" 1.rtve. Kako se bog našao u njemu prvobitno stranoj situaciji? ''"Uporedi delom sa drugačijeg gledišta oformljen rad C. G. Junga, l'10111cne i simboli Jibida", Godišnjak psihoanaliti kih istraživanja, IV, I 912.
--------(292) ----- ~ Odgovor bi mogao da glasi: pojavila se - ne zna se od11 ~le - ideja boga i potčinila religiozni život i, kao sve drugo , 111 je htel~ da ?PStane, morao je i totemski obed da dobije spojnil'll sa novun sistemom. Već psihoanalitičko proučavanje pojedi 11 rn pokazuje, i to naročito upečatljivo , daje za svakoga bog stvor ·11 prema ocu, da njegov lični stav prema bogu zavisi od njegovop stava prema stvarnom ocu, koleba se i menja u zavisnosti od ovog odnosa i da bog u suštini nije ništa drugo do uzvišeni ol11l Psihoanaliza i ovde, kao i u slučaju totemizma, savetuje di1 N vemicima veruje kada boga nazivaju ocem kao što su i tolrn1 naz!vali pretkom. Ako psihoanaliza zaslužuje bilo kakvo po o vanje, onda ovo mora biti, nezavisno od drugih porekla i zna 11i11 boga, koje psihoanaliza nije u stanju da rasvetli, vrlo veliko obzirom na udeo oca u ideji o bogu. Ali tada bi u situaciji pri111 itivnog žrtvovanja otac bio dva puta zastupljen - jednom k1111 bog a zatim kao totemska žrtvovana životinja - tako da se p1 1 svem znanju sa ograničenim mogućnostima psihoanalit čk ih I!' šenja moramo zapitati da li je to mogućno i kakvog to 111 0)1 imati smisla. Znamo da između boga i svete životinje (totem, žrtvovu1111 životinja) postoje mnogostruke veze: I. svakom bogu bi o 11 posvećena jedna životinja, neretko i više njih; 2. kod ncl ili , naročito svetih žrtava, „mističkih", bogu se prinosi na žrtvu z11 pravo ona, njemu posvećena životinja;' 96 3. bog se često obožu 1 u liku neke životinje ili, drugim rečima, životinje su uživ11 l1 božansko poštovanje dugo još posle perioda totemizma· 4. 11 mitovima se često bog pretvara u životinju, često u ~jc11111 posvećenu. Tako se vrlo lako dolazi do pretpostavke da je ~ 1111 bog bio totemska životinja i da se u poznijim fazama religioz111ii osećanja razvio iz totemske životinje. Svake dalje diskusije po šteđuje nas okolnost da sam totem nije ništa drugo do zamena :t11 oca. On može biti prvi oblik zamene za oca, bog kasniji, 011 d11 kada je otac ponovo stekao ljudsko obličje. Takva no v 1 tvorevina iz korena svih religijskih formacija, čežnja za OCl'll/ , mogla je da postane mogućna, ako se tokom vremena od110 prema ocu - možda i prema životinji - izmenio u svojoj sušli111 196Robertson Smith, Religion o{the Semites. -----~(293) ________ _ Ovakve promene mogu se lako ustanoviti čak i ako se pre111k počeci psihičkog otuđivanja od životinje i raspada.totemi11 11:1 zbog domestikacije. 197 U situaciji nastaloj svrgavanjem oc~ 111 ilazio se elemenat koji je tokom vremena morao da uslov1 111'anredni porast čežnje za ocem. Braća koja su se sjedinila pri 1d11 stvu oca bila su, svaki ponaosob, opsednuta željom da p11stanu isti kao otac i ovoj želji dali su oduška unošenjem dela ll)l'gove zamene tokom totemskog obeda. Zbog pritiska koji ~e 11-; io skup klana braće na svakog učesnika ova želja morala je 1L1 ostane neispunjena. Više nije mogao i više nije smeo mko da d11sli gne svemoć očevu, za kojom su ~vi ipak_ če~nuli. !ako Je !likom dugog perioda vremena popustilo ogorcenJe prot1vu oca l111 jl: je teralo na delo, rasla čežnja za njim, tako da je mogao.da 1i.1slane ideal čija je osnova svemoć i bezgraničnost nekadaš~jeg 11 l: đenog praoca, uz spremnost da mu se pokore. P~vob1tna ilr111 okratska ravnopravnost svakog pojedinog pripadmka pleii1l'lla više se nije mogla održati zbog dubokih kulturnih prome~ 11.1 . uporedo s tim pokazivala se težnja, razrasla na. osnovi p11 slovanja pojedinog čoveka koji se razlikovao od ostalih, da se po novo oživi stari ideal oca stvaranjem bogova. Da ~ovek može pllstati bog i da bog može umreti, ono što n~m danas 12g!e?a k~o p1dpostavka protiv koje bi svako us~ao, m ~kom slucaJU ~tJe d11la zilo u sukob sa predstavama 1 nazonma u vrememma kla ne antike. 198 '"Vidi ranija izlaganja. 198 To us modems for whom the breach which divides the human and .!11 111 c ha'~ deepened into'an impassable gulf, such mimicry.may appear impi- ""'- but it was otherwise with the ancients. To their thmkmg gods and men 11 rn: akin, for many families traced their descent from a divinity, and the detf'i- ' 11 l 11 lll of a man probably seemed as little extraordinary to them as the canon11; 1l 1on of a saint seems to a modem Catholic." Frazer, The Go/den Bough, I; I /11 · Magic Ari and the Evolution oj Kings, II, str. 177. . 1./:1 nas modeme, za koje se ponor koji deli ljudsko od božanskog produ_b10 u 1wprc111ostivu prepreku, takva mimikrija možda izgleda_ nepobožna: ah ~od .1.11 ih je to bilo drugačije . Po njihovom shvatanJU bogov1_ 1 IIud1 su bih shcni, 1,., 'li mnoge porodice poticale od božanstva, a _de1fikac1Ja c_oveka verovatno 1111 1c bila isto tako malo neobična kao što je 1 kano111zac1Ja svetaca savre111rni 111 katolicima.") - (Prim. prev.)
Podizanje jednom ubijenog oca na nivo boga, od koga vo di poreklo pleme, bio je daleko ozbiljniji pokušaj ispaštanja n • go svojevremeno ugovor sa totemom. Gde se u ovom razvitku nalazi mesto velikih materinski l1 božanstava, koja su verovatno uopšte prethodila bogu ocu, ne bili znao da odredim. Ali izgleda sigurno da se odnos prema ocu ni.k ograničavao samo na religiozno područje, već da je obuhvatao 1 onu stranu ljudskog života koja je zavisila od odstranjenja oca socijalnu organizaciju. Uspostavljanjem oca-božanstva postepeno se društvo, lišeno oca, preobražavalo u patrijarhalni poredale Porodica je bila vaskrsavanje nekadašnje prahorde i vratila je o ·u veliki deo njegovih ranijih prava. Sada je ponova postojao ot.a ·, ali socijalne tekovine bratskog klana još nisu bile odbače e 11 faktička razlika između novog oca porodice i svemogućnog prao ca horde bila je dovoljno velika da bi osigurala opstanak re li gioznih potreba, očuvanje nezadovoljene čežnje za ocem. U sceni žrtvovanja plemenskom bogu stvarno je dva pul11 prisutan otac, kao bog i kao totemska žrtvena životinja. Ali p11 pokušaju da se razume ova situacija čuvaćemo se tumačenja koju ovu pojavu, površno shvatajući , žele da protumače kao kakvu al · goriju, zaboravljajući pri tom istorijski redosled. Dvojno pri sustvo oca odgovara dvama, vremenski različitim, značen n111 scene. Ovde je našao plastičan izraz ambivalentni stav prema ocu, a isto tako pobeda nežnih osećanja sina nad sopstvenim, nepri jateljskim. Scena poraza oca, njegovog najvećeg poniženja, ovdl' je postala materijal za predstavljanje njegovog najvećeg trijum f\1. Značaj koji je uopšte steklo žrtvovanje leži upravo u tome što s · ocu, u cilju zadovoljenja za poniženje sprovedeno nad njim, pruž11 ista radnja koja i nastavlja sećanje na ovo nedelo. U daljem toku životinja gubi svoju svetost a žrtva vezu su totemskim praznikom; žrtva postaje obično prinošenje božanstvu, samoodricanje u korist boga. Sam bog se sada tako visoko izdigao iznad ljudi da se s njim može saobraćati samo posredstvom sveštenika. Istovremeno socijalni poredak zna za bogu ravne kraljeve koji prenose patrijarhalni sistem na državu. Moramo reći da je osveta svrgnutog i ponovo ustoličenog oca postala čvrsta, vladavina autoriteta nalazi se na najvišem vrh u. _ ______ (295) --------- l'okoreni sinovi koristili su se novim odnosom da bi još više 111slt:retili svoje osećanje krivice. Žrtva, kakva je sada, sasvim 11l:1 zi iz okvira njihove odgovornosti. Sam bog je zahteva i odred11j t:. Ovoj fazi pripadaju mitovi u kojima sam bog ubija živo11nju koja mu je posvećena, koja je upravo on sam. To je krajn11 · poricanje velikog nedela sa kojim je počelo društvo i svest o "opslvenoj krivici. Ne srne se prevideti još jedno drugo značenje 11 vakvog prikazivanja žrtve. Ono izražava zadovoljstvo što je 1.1 11ija zamena za oca napuštena u korist više predstave o bogu. l'ov.ršno alegorični prevod te scene ovde se otprilike slaže sa 11 11:nim psihoanalitičkim tumačenjem . On glasi: prikazuje se kako je bog nadvladao životinjski deo svog bića. 99 Bilo bi, međutim , pogrešno verovati da su u ovom period1 1 obnovljenog autoriteta oca potpuno otupeli neprijateljski podslicaji koji pripadaju kompleksu oca. Iz prve faze dominacill' (ibeju novih formacija zamene za oca, bogova i kraljeva, po111a ta su nam najenergičnija pražnjenja one ambivalencije, koja 1lslaje karakteristična za religiju. Frejzer je u svom velikom delu The Golden Bough (Zlatna .1:m11 a) izrazio pretpostavku da su prvi kraljevi latinskih plemena bili stranci, koji su igrali ulogu boga i svečano žrtvovani na dan dređenog praznika. Godišnje žrtvovanje (varijanta: samon tvovanje) boga kao da je bilo bitno obeležje semitskih religi1:1 . Ceremonijal prinošenja na žrtvu čoveka na najrazličitijim 11 aselj enim mestima zemlje, bez sumnje, ukazuje da su ovi ljudi ' doživljavali svoj kraj kao predstavnici božanstava, a ovaj način 1rtvovanja zamenom živog čoveka pomoću neživog oponašanja ob li čja (lutka) može se slediti još u kasnijim vremenima. Teanlrnpska božanska žrtva, koju, nažalost, ovde ne mogu analizovati sa istim udubljavanjem kao žrtve životinja, baca jarko svetio na nekadašnji smisao starijih oblika žrtvovanja. Teško se '"Nadvladavanje jedne generacije bogova od strane druge, kao što je po11iato, u mitologiji načava istorijski proces zamenjivanja jednog religil' kog sistema novim, bilo porobljavanjem od stranog naroda ili putem psihološkog razvitka. U drugom lučaju mit se približava „funkcionalnim feno111cn i111 a" u smislu koji je dao H. Silberer. Da je bog koji ubija životinju simbol libida, kako tvrdi C. G. Jung (n. d.), pretpostavlja pojam libida drugačijim Pd onoga koji je do sada važio i uopšte mi izgleda sumnji v.
--------(296) ------ ~~~ može prevideti da je objekt žrtvovanja bio uvek istovetan, is111 ono što se obožava kao bog, dakle, otac. Pitanje odnosa životi njske i ljudske žrtve sada <lobija prosto rešenje. Prvobitna 7.i u tinjska žrtva bila je već zamena za ljudsku žrtvu. Za sve 111 111 ubijanje oca, a kada je zamena za oca opet zadobila ljudsko obličje, ponovo je životinjska žrtva mogla da se preobra'.l.i 11 ljudsku žrtvu. Tako se uspomena na onaj prvi veliki čin žrtvovanja pok 1 zala neuništivom, uprkos svima nastojanjima da se ovaj zahn ravi, i upravo kada se htelo da se najviše udalji od njcgov1ii motiva, moralo se javiti njegovo neizmenjeno ponavljanj · 11 obliku božanske žrtve. Kako je razvitak religioznog mišlj ·1q 1 kao racionalizacije omogućio ovo ponavljanje nije potrebno d11 navodim na ovom mestu. Robertson Smit, kome je strano 1111< 1 dovođenje u vezu žrtvovanja sa onim velikim događa 111 11 čovekovoj praistoriji, navodi da su ceremonije onih praz11 ih 11 kojima su stari Semiti slavili smrt nekog božanstva tumačl.:111 kao „ commemoration oj a mythical tragedy" a da naricanj · p11 tom nije imalo karakter spontanog učešća, već je u sebi nosi lo nešto prisilno, nametnuto strahom od božanskog gneva.200 V 1 111 jemo da možemo prihvatiti ovo tumačenje kao tačno i da su os ćanja ovih koji slave imala svoje izvanredno objašnjenje u su,•11 ni osnove same situacije. Prihvatimo sada kao činjenicu da se i na daljem razvi lk11 religija nikad nisu ugasila oba pokretačka faktora, svest o krivi ci sinova i njihov prkos. Postepeno se napušta svaki pok us111 rešenja religijskog problema, svaka vrsta mirenja ovih dVl'j11 protivurečnih duševnih sila, verovatno, pod kombinovanim u1 1 200Religion oj the Semites, str. 412-413. „The mouming is not a spo11111 neous expression of sympathy with the divine tragedy, but obligatory and cnf(n 1·1 d by fear of supematural anger. And a chief object of the moumers is to discl111111 responsibility for the god's death - a point which has already come beforc ~ 111 connexion with theanthropic sacrifices, such as the 'ox-murder atA.thens'." (Religija Semita, str. 412-413. „Naricanje nije spontani izraz saosećanj11 11 božanskom tragedijom, već obavezno i prisiljena strahom od natprirodne 1111 tnje. Glavni cilj ožaiošćenihjeste da skinu odgovornost za smrt boga - poj11 v11 sa kojom smo se već susreli u vezi sa teantropskim žrtvama, kao što je '11h1 janje vola u Atini'.") _ ______ (297) --------- 11 qrn1 istorijskih događaja, kulturnih promena i unutarnjih psil11rkih menjanja. Sve jasnije se pojavljuje težnja sina da se postavi na mesto 11111'.a -oca. Uvođenjem zemljoradnje raste značaj sina u patrijarhal11111 porodici. On dopušta nove izraze svog incestuoznog libida, koji 11.ila1.i svoje simboličko zadovoljenje u obrađivanju majke zemlje. N: 1aju obličja bogova kao Atis, Adonis i dr. duhovi rastinja a 1•, 11 i vremeno mladalačka božanstva koja uživaju ljubavnu naklonost 111.ilćrinski h božanstava i sprovode, za inat ocu, materinski incest. '.1 1111:1 svest krivice, koja nije slabljena ovakvim tvorevinama, 11i;1/ava se u mitovima koji ovim mladenačkim ljubavnicima 1111ilninskih boginja određuju kratak životni vek ili ih kažnjavaju 111h11.imanjem muškosti ili pretvaraju u životinje zbog besa boga111·:1. Adonisa ubija Eber, sveta životinja Afrodite; Atis, Kibelin l111h:1vnik, umire od škopljenja.201 Oplakivanje i radost zbog vaskr- "" :111ja ovih božanstava prešlo je u ritual jednog drugog boga-sina, !,!! li edcnog za trajnije uspehe. Kada je hrišćanstvo započelo svoj pohod u antički svet, 11.i1 šlo je na konkurenciju religije Mitra i izvesno vreme bilo je .1111111jivo kome će božanstvu pripasti pobeda. Svetloš ću ozarena, prilika persijskog mladića-boga ipak je 11 "1:da u tami pred našim shvatanjem. Možda se srne iz priča u I 111ima Mitra ubija bika zaključiti da on predstavlja onog sina I 1qi je sam obavio žrtvovanje oca i time oslobodio braću od 1111\rc sukrivice. Postojao je i drugačiji put stišavanja ovog ose- ' 111ja krivice a njim je krenuo tek Hristos. On je pošao njime i 11 vovao sopstveni život i time oslobodio braću od pragreha. ''"Strah od kastracije igra izvanredno veliku ulogu u smetnjama odnosa p11111:1 ocu kod naših mladih neurotičara. Videli smo u !epom Ferencijevom p11k:11u kako dečak prepoznaje totem u onoj životinji koja poseže za njego11111 111:1li111 udom. Kada naša deca saznaju za ritualno obrezivanje ovaj čin '"""ljaju li nim kastraciji. Koliko znam, još nije nađena etnopsihološka 11.11.ilcla za ovaj stav dece. Obrezivanje, tako često u starim vremenima i kod p111111liv nih naroda, odgovara dobu praznovanja početka muževnosti i u tome 1111 11 :1 1lllati svoj značaj, sekundarno je ovo pomereno u raniji uzrast. Vrlo je 1111t'1,·santno da je obrezivanje kod primitivnih naroda kombinovano ili zame1111 1111 sa šišanjem kose ili izbijanjem zuba a da naša deca, koja ništa ne mogu ,1,, 11 1:1ju o ovoj povezanosti, u svojim reakcijama straha obe ove operacije 111.111:1ju stvarno ekvivalentima kastracije.
_________ (298) _______ ____ Učenje o predačkom grehu je orfičkog porekla; ono se odi žalo u misterijama a odatle prodrlo u filozofske škole stare Grč k "'" Ljudi su bili potomci titana koji su ubili i raskomadali mladol',11 Dionisa-Zagreusa;' njih je pritiskivao teret ovoga zločina. U jl·d nom fragmentu Anaksimandra" se kaže da je jedinstvo sveta mu u šeno jednim pradavnim zločinom i da sve što je odatle proistek lo mora dalje da snosi kaznu za to. 203 Delo titana zbog udruživa1 j11 , ubistva i komadanja dovoljno jasno podseća na totemsko tvo~11 nje koje je opisao sv. Nilus - kao uostalom i mnogi drugi nti , 1 mitovi, na primer, i sama Orfejeva smrt - pa ipak nam ovde sn1 ·11 odstupanje što je ubistvo izvršeno nad mladim bogom. U hrišćanskom mitu prvobitni greh neosporno je sagrc, \' nje prema bogu ocu. Ako je Hristos oslobodio ljude od 111 011 prvobitnog greha time što je žrtvovao sopstveni život, to 1111 111 nameće zaključak da je taj greh bio ubistvo. Prema u ljudski111 osećanjima duboko ukorenjenom zakonu odmazde, ubistvo 11 111 že biti okajano samo žrtvovanjem drugog života; samo žrl vP vanje ukazuje na dug u krvi. 204 A ako ovo žrtvovanje sopstvcnop života dovodi do pomirenja sa bogom ocem, tada pestup za kop se ispašta ne može biti do ubistvo oca. Tako u hrišćanskom učenju čovečanstvo najotvorenije p11 znaje svoju krivicu za pradavno delo pošto je ono u žrtvi životu111 onog jednog sina našio najizdašnije ispaštanje za to. Izmirenj · 11 ocem utoliko je temeljnije što uz ovu žrtvu sledi i potpuno odri '1111 je od žene radi koje se i ustalo protiv oca. Ali i psihološka I oli ambivalencije zahteva svoja prava. Istim delom koje· ocu pru ~ 1 najveće moguće pokajanje, postiže i sin cilj svojih želja prema oc11 I on sam postaje bog čije se mesto nalazi pored, upravo čak 1 namesto oca. Religija sina smenjuje religiju oca. Kao znak ovi zamene ponova se oživljava stari totemski obed u obliku pr čc.'l< 1, pri kome skupina braće uzima od mesa i krvi sina, ne više oca, 1 '. 02Reinach, Cultes, Mythes et Religions, II, str. 75. Zagreus (Raskomadani) jedan je od nadimaka boga Dionisa, 11j1·~11 titani rastrgnu ali on opet vaskrsne. - (Prim. prev.) "Anaksimandar, grčki filozof iz VI veka pre naše ere, od čijih su p1 ~1 1 sačuvani samo fragmenti. 203 „Une sorte de peche proethnique", n. d„ str. 76. 204 Sa moubilački impulsi naših neurotičara po pravilu se pokazuju k1111 samokažnjavanje za ubilačke želje usmerene protiv nekog drugog. - ------(299) --------- 1111 1c se posvećuje i identifikuje sa njim. Kroz beskraj vremena 11111/.c se pratiti identičnost totemskog obeda sa žrtvovanjem živo11111:1, tcantropskom ljudskom žrtvom i sa hrišćanskom pričešću i u • v111ia njima prepoznati odjek onog zločina koji je tako pritiskivao lp1dc, a na koji su ipak morali biti tako ponosni. Hrišćansko p11L·cšće je u osnovi ponovno odstra-njenje oca, ponavljanje dela l.111c treba da se okaje. Primećujemo koliko je tačna Frejzerova 11 n:nica da je „ the Christian communion has absorbed within itself 11 1·11cmment which is doubtless far older than Christianity. "205 7 Događaj kao što je svrgavanje praoca od strane združene Iii c morao je za sobom ostaviti neizbrisive tragove u ljudskoj 1·,1oriji i zbog toga dati odraza u naknadnim tvorevinama utoliko 11.u1ogobrojnijim ukoliko se manje želelo opominjati na ovo de111 .'11" Ja se klonim puta iskušenja tako da ne istražujem ove tra1·1wc u mitologiji, gde ih nije teško naći, već se obraćam jednoj 1lt11 goj oblasti u kojoj ću pratiti pokazatelje što ih je pružio S. l{rnak u sadržajnom odeljku o Orfejevoj smrti.207 2115 („Hrišćansko pri češće je preuzelo sebi sveti obred svetotajstva koji je 1ws11111njivo daleko stariji od hrišćanstva.") Eating the God, „. str. 51 .„ Niko 1111 je upoznat sa literaturom iz ove oblasti neće smatrati daje dovođenje li vezu l111 ćansko g pričešća sa totemskim obedom ideja pisca ove rasprave. ' 0 'Arijel u Buri: Full jathom jive thy jather lies: \ Oj his bones are cara/ made Those are pearls that were his eyes; Nothing of him that doth jade But doth sujfer a sea-change lnto something rich and strange ... Otac tvoj leži pet hvati duboko. Kosti mu sada postaju korali; Onaj biser tamo njegovo je oko; Smrtne delove menjaju ti vali U ndto tako divno, dragoceno; Posmrtno mu zvono nimfe zvone eno. (U prepevu Živojina Simića i Sime Pandllrovića. ) 207„La mort d'Orphee" li ovde često citiranoj knjizi Cultes, Mythes et llc·ligions, sv. II, str. 100 i sl.
U istoriji grčke umetnosti sreće se situacija koja pokaY1 11 1 upadljive sličnosti i ne manje duboke različnosti sa scenom tolrn1 skog obeda kako ju je opisao Robertson Smit. To je situacija u 1111 starijoj grčkoj tragediji. Gomila osoba, jednako odevenih i jedn11 l 11 nazvanih, opkoijava jednog jedinog od čijih su pokreta i re i S\ 1 zavisni; to je hori prvobitni jedini glumac herojske uloge. Kas111p razvitak doveo je na scenu drugog i trećeg glumca da bi pred lav1l1 protivnike i razdvajanje osobina junaka, ali karakter junaka, k11n 1 njegov odnos prema horu, ostali su nepromenjeni. Junak trag •dq1 morao je da pati; to je i danas suštinski sadržaj tragedije. On je sl'l 1 opteretio takozvanom „tragičnom krivicom", čiju osnovu nije uwl lako shvatiti; ona često uopšte nije krivica u građanskom smislu 11 reči. Najčešće se sastojala iz pobune protiv božanskog ili ljudsko, autoriteta, hor je pratio junaka osećanjima simpatije, pokušavao d 1 ga zadrži, opomene, ispravi i oplakivao ga pošto bi našao zaslu/. ·1111 kaznu za svoj smeli poduhvat. Ali zašto junak tragedije mora da pati i šta znači njego 1 „tragična" krivica? Brzim odgovorom prekinućemo diskusi pt On mora da pati jer je praotac, junak one velike pradav11t tragedije, koja ovde nalazi tendenciozno ponavljanje, a trag i 111 krivica je ono što mora da primi na sebe da bi članove hora oslo bodio njihove krivice. Scena na bini je kroz smisaono izvr •11 vanje, moglo bi se reći, u službi rafiniranog licemerstva, proi tekla iz istorijske scene. U onoj staroj stvarnosti upravo su 111 novi hora bili ti koji su prouzrokovali patnje junakove; ovde Nl' pak oni iscrpljuju učešćem i jadikovkama, a junak je sam kriv 'I 1 svoje patnje. Na njega navaljeni zločin, razrešenje i pobuna pro tiv velikog autoriteta upravo je ono što u stvarnosti pritiska lu nove hora, združenu braću. Tako se od tragičnog junaka - pro tiv njegove volj e - stvara spasilac hora. Ako su posebno u grčkoj tragediji patnje božanskog jarrn Dioni sa i jadikovke sa njim identifikovanih pratilaca jarčeva bi ll· sadržaj izvođenja, onda je lako razumljivo da se već ugašen11 drama ponovo rasplamsala u srednjem veku nad stradanji11111 Hristovim. Na kraju ovog izvanredno skraćenog izlaganja želeo bih d11 iznesem zaključak da se u Edipovom kompleksu sreću počcr1 " l1 1• 11c, morala, društva i umetnosti, i to u potpunoj saglasnosti sa 11 111ltalima psihoanalize, da ovaj kompleks predstavlja jezgro svih "' 1111\/,a, na osnovu onoga što smo uspeli da shvatimo proučava1111 ·111 psihoanalize. Izgleda mi kao veliko iznenađenj e što i proble1111 duševnog života naroda mogu da nađu svoje rešenje, polazeći "" wdnc jedine konkretne tačke kao što je odnos prema ocu. Mo11.1 l:c se sa ovim povezati čak i jedan dmgi psihološki problem. 1 1·s10 srno imali priliku da ukažemo na to da je osećajna ambiva11 11vqa u pravom smislu te reči, dakle, susret ijubavi i mržnje pre111.1 istom objektu, koren važnih kulturnih tvorevina. Mi ništa ne 11 ,11110 o poreklu ove ambivalencije. Može se pretpostaviti da je 1111.i lundamentalni fenomen našeg osećajnog života. Ali čini mi se d11 ll' i druga mogućnost vredna pažnje, to jest, da je ona prvobi11111 bila strana u osećajnom životu i daju je čovečanstvo steklo tek 111 kompleks oca,208 gde i danas u psihoanalitičkom istraživanju p111nlinaca nalazimo njenu najjaču izraženost.209 _ Pre nego što završim, moram primetiti da nas visoki stepen I 1111vcrgencije ka jednoj opsežnoj povezanoj celini, koji smo 1111 -; l1gli u ovom izlaganju, ne može zaslepiti u odnosu na nesigur1111sl naših pretpostavki i teškoće naših rezultata. Od ovih pome1111 l- u još samo dva, koja su, možda, već zapazili neki čitaoci. Najpre, nikome nije promaklo da mi svuda u osnovi prihval.11110 dušu mase u kojoj se duševni procesi odvijaju kao u du- .rn10111 životu pojedinca. Mi, pre svega, smatramo da svest krivice 1hog jednog dela opstaje mnogo hiljada godina i deluje na gene1 o1 ·ijc koje o ovome delu ne mogu ništa da znaju. Mi dozvo- ' l1ava1110 da se osećajni proces koji je mogao nastati u jednoj ge11\Taciji sinova, koje je zlostavljao otac, prenosi i na novu generaci111 koja je izbegla ovakav postupak baš zahvaljujući odstranjenju ""Odnosno kompleks roditelja. °"Naviknut na nesporazume ne smatram suvišnim da izričito istaknem d.1 11opšte nisam zaboravio kompleksnu prirodu ovde navedenih fenomena i da " 111 predstavljaju samo novi momenat uz već poznata ili još nepoznata porekla 11'11 gije, morala i društva, koji proističu iz sagledavanja psihoanalitičkih ''a ivanja. Sinteza objašnjenja cetine mora se prepustiti drugima. Ali i u p11mdi ovih novih momenata proističe da u takvoj sintezi ne mogu igrati drugu 1ilogu do centralnu ulogu, iako se mora savladati veliki afektivni otpor pre nl'go što se prihvati ovakav načaj.
--------(302) ------= oc~., ~vo. su,. sv~kako, vrlo ozbiljne primedbe i svako d 1111 obJaSnJellJe .koje bi moglo zaobići ove pretpostavke imalo hi nost nad ovim 111 . Samo, dalja procena ukazuje da ne snosimo sami od , vom?st. za ovak~ ~melo~~· Bez pretpostavke o psihi 11 11111 , kont1.nmtetu u osec~Jnoi_n z1votu ljudi, koja omogućava du 1 1 o?aziremo na ~'.ek1danJa duševnih radnji usled nestanki! 1nt11 v~~u~, ps1holog1Ja naroda uopšte ne bi mogla postojati. I 11 I' 1 h1cki pr.oces1 Jedne generacije ne prelaze na sledeć , sv11 i, 11 I , mora ~. 1znov~ d~ stvara svoj stav prema životu, tada na 0 1111 11 podrucJ.u .ne b1 bilo napretka i gotovo nikakvog razvitka . S 11111 " po~tavlJaJu se ~va ~ova pitanja, koliki je udeo psihičkog knitJi n~1teta ~e~~ nizovima ge~.eracija. i kojim se sredstvima i p111 1 v1ma ko~1st1 Jedna ~enerac1Ja d.a bi prenela svoja psihičb 8 1 1111 1 1 na sled~cu . Ne tvrdim da su ovi problemi dovoljno objašnj 'Il i ih da su .d1.rektno saop.štavanje i tradicija, na šta se najpre pc)n 11 li dovoljni da ud?volje ov.?m :~htevu. Psihologija naroda uop li se .vrlo mal? bnne n~ koJI ~acm se uspostavlja neophodni kw1 1 1 nmtet u ?usevnom z1vo~ 1z generacije u generaciju. Deo ov11 . z~datka 1zgl.eda da 1spulljava nasleđivanje psihičke dispozi ·q 1 ah zah~eva _izvesne. podstreke u individualnom životu da bi 1 ~rob~d1lo nJ~no deJstvo. To može biti smisao reči pesnika: <illl i sto .s1 nas~~d10 od ~taca, zasluži da bi ga i imao. Problem ii'. •li• da JOS tezi ako prihvatimo da ima psihičkih reakcija koj ' 1~ogu tako nepovratno poti~nuti da„ za sobom ne os a~ lj 11 mk~kve tragove .. s.amo, takvih reakcIJa nema. Najjače polisi. i vanJe.~ora. ostaviti. pros.tora ~a izme?-iena zamenska oseća j11 1 r~~kc1Je koje sl~~e 1~. ovih. Ah tada bismo smeli pretpostaviti d,1 nIJ~dna generac1p m}e u sta~ju da od sledeće prikrije značajn iji ~usevne pro~e~e. Naime, psihoanaliza nam je pokazala da sv11 1. 1 co~ek u SVOJOJ n~svesnoj duševnoj delatnosti poseduje aparnl ~OJI mu ~mogucuJ~ da ~mači reakcije drugih ljudi, to jest, d 1 1spr~vl~a izvrgavanja koja su drugi stekli na osnovu njegovih osec~nJ~. Ov1r,n pute~!1 nesvesnog razumevanja su običaji, cer\• mom~e 1 prop1s1, kOJI ~u ostali kao odraz stava prema praoc 11 , mog·l·1 da budu preuzeti kao osećajno nasleđe od sledećih gcn erac1Ja. - ---- (303) -------- - l1·d11a drugačija primedba mogla bi se postaviti upravo sa 11, „11 n11c analitičkog načina rezonovanja. . . M 1 srno prve moralne propise i običajna ~gr.aničen~a pn1111 1111 g društva shvatili kao reakciju na delo koje Je za nJ.egove 111111 111k t.: načavao pojam zločina. Oni su se pok~J~h zb?g , 11 1k ln i od lučili da ono ne treba više da se ponovi 1 da nJe- ' 11 provođenje ne srne doneti koristi. Ova stv~:alačka ~vest 11 11 r 11i među nama nije ugašena. Njeno asocIJalno dejstvo , , , 1110 kod neurotičara u stvaranju novih moralnih propisa, 1 , ili 1 11 ovih ograničenja kao kajanje za učinjena i_ k~~ pr~- 1„ 1111111ost protiv novih nedela koja bi se mogla poc1mt1. Ah, 11,, l,ud ovih neurotičara potražimo dela koja su pobudila ova11 1r:ikciju, bićemo razočarani. Mi ne nalazimo d~~~.v~ć ~amo 1111 piilsc, o.sećajne podsticaje koj! su ~e~ili ka zlu .~h CJJe !e 1zvo- .J, 111 r prcčeno. U osnovi osećanJa krivice neurot~~ara l~ze sa.m? 1, 1li1 rkt.: realnosti, ne faktičke. Neurozu k~raktense t.o ~to ps1h1- • I 'li- 1 ·:i I nost natkriljuje faktičku, na pomisao reaguJe isto tako " 11111110 kao nonnalan na stvarnost. Nisu li možda primitivni narodi imali sličan način reag?- 11q:i'l''11 Imamo osnove da im pripišemo izvanredno pr~~enJI11111 · sopstvenih psihičkih radnji kao deli~ič~~ odraz. nphove 11 11 tičke organizacije.211 Po tome su mogh b1t1 dovoljni ~~mo 111 1p1ilsi neprijateljstva prema ocu, postojanje želja u ~~ntaz1~1 ~a ,,. 11lac ubije i pojede, da uslovi onu moralnu rea~CIJU .koja J.e 1vorila totemizam i tabu. Na ovaj način može se 1zbeć1 nemi1111 v11ost da se početak našeg kulturnog poseda; na k?~i smo, s ' 111.1 vom, toliko ponosni, dovodi u vezu.sa užasmm ~locmo~ ko11 rcđa naša osećanja. Pri tom ne bi pretrpela ~ikakvu ste~ 11 na veza koja potiče od onog početka i dopire do ~ nasu „.1dašnjost, jer je psihička realnost bila ~ovolj~~ zn~ČaJna da 111isi sve ove posledice. Ovome se može pngovontJ daje stvarno došlo do promene društva, od o?l.ika očin~ke h~rde ?.o bratskog klana. Ovo je jak argumenat, ah ipak ne i odlucuJ~CI. Pro.~ena ',l ' mogla postići i na manje nasilan način a .?a ovaj u sebi ipak \adrži uslove za nastajanje moralnih reakcija. Dok se osecalo 210Up. drugi deo ove knjige o tabuu. . . "'Vidi odeljak o animizmu, magiji i svemoći m1 sl1.
~--------(304)~------= ugnjetavanje od strane praoca, bila su opravdana neprijat ·11 ~ • osećanja u odnosu na njega, a kajanja zbog ovih mora lu 11 pričekati neki drugi vremenski trenutak. Isto tako, mnl11 I održiv i drugi prigovor, da sve što po iče iz ambivalcnt 1111 odnosa prema ocu, tabu i obredni propisi prinošenja žrtve, u J., ima najozbiljniji karakter i potpunu realnost. Takođe, i · 11 monijal i kočenja prisilnih neurotičara pokazuju ovakav k11111I ter i potiču, ipak, samo iz psihičke realnosti, iz namere a n · I I sprovođenja u delo. Moramo se čuvati da iz našeg trezvl'tll• sveta, koji je pun materijalnih vrednosti, prenosimo pol 't• 11 p vanje onog samo zamišljenog i željenog, postojećeg sa 1111 1 11 unutrašnjem bogatom svetu primitivnog čoveka i neurot arn Ovde se nalazimo pred odlukom koja nam stvarno nij • 111 ka. Počnimo sa utvrđenom činjenicom da razlika, koja dru 11111 može izgledati fundamentalna, u našem sudu ne pogađa su. 111 111 stvari. Ako za primitivnog čoveka želje i impulsi imaju potp111111 vrednost činjenica, onda je, na nama, da sledimo takva shvul11 nja sa puno razumevanja, umesto da ih korigujemo prema 11;1 , 111 1 merilima. Ali tada ćemo jasnije uočiti postavku neuroze koja 111 je dovela u ovakvu nedoumicu. Nije tačno da se prisilni 11 •11 rotičari, koji se danas nalaze pod pritiskom supermorala, bn1111 samo od iskušenja psihičke realnosti i kažnjavaju samo Y.hop doživljenih impulsa. Pri tom postoji i deo istorijske realnosti: 11 njihovom detinjstvu ovi ljudi nisu doživljavali ništa drugo d11 zle impulse i ove impulse su, koliko su mogli u dečjoj ncsv snosti, preobraćali i u radnje. Svaki od ovih predobrih ljudi im1111 je u detinjstvu svoj loš period, perverznu fazu kao prethodni ·11 I osnovu kasnije supermoralne. Analogija primitivnog čoveka 11 neurotičarom postaje, dakle, mnogo osnovanija ako pretpostavi mo da se kod primitivnog čoveka psihička realnost, čiji je s11 stav nesumnjiv, prvobitno stapala sa faktičnom realnošću i da s11 primitivni ljudi stvarno činili ono što su prema svim uverenji11111 imali nameru da učine. Ipak, analogija sa neurotičarima ne srne i suviše uticati 1111 naš sud o primitivnom čoveku. Treba uzeti u obzir i razli kr Sigurno da kod svih, divljaka i neurotičara, kao što vidimo, m· postoji oštro razdvajanje između mišljenja i delanja. Samo rn.:u - -----(305) - - - ----- 11 11 1 1 • 1 r se pre svega koči od delanja, kod nje?a je misao potpuna 11 11 "11 " za delo. Primitivni čovek nema kocrnca, misao se be.z I tlwg:i pretvara u delo, delo mu je, takoreći, pre za~1ena za mi111 1 stoga smatram da se, ne želeći da preuzmem s1gurn?st po~ 11 diq L: odluke, za problem o kome raspravlpmo srne pnhvatltl 1 l"k:i : u početku beše delo. Preveo Pavle Milekić