Frank Joseph Unistenje Atlantide

Sve ljudske kulture, od klasične i biblijske, do one Indijanaca Sjeverne i Južne
Amerike, dijele mit o drevnom potopu, katastrofi koja se spustila s neba i uništila
ljudsku rasu. U ovoj knjizi autor povezuje taj univerzalni kulturni fenomen s pričom o

izgubljenoj civilizaciji Atlantidi, koja je nestala u jednom danu i noći u velikoj
kataklizmi.

1

Uvjerljiv dokaz o iznenadnoj propasti legendarne civilizacije

BIBLIOTEKA

Nakladnik "STARI GRAD"

Za nakladnika Zdravko Cikuša

Urednici biblioteke Božica i Zdravko Cikuša

Prijevod Petra Štrok

Likovno rješenje naslovnice Zlatko Bilandžija

Grafička priprema Aurelije

Tisak

Ekološki glasnik, Zagreb

Frank Joseph

UNIŠTENJE ATLANTIDE

Uvjerljiv dokaz o iznenad propasti legendarne civilizacije

STARI GRAD

Zagreb, 2004.

Naslov izvornika

Frank Joseph THE DESTRUCTION OF ATLANTIS

Compelling Evidence of the Sudden Fall of the Legendary Civilization

First published in the USA by Bear & Company, a division of Inner
Traditions International, Rochester, Vermont. This edition published
by arrangement with Inner Traditions International, Copyright © 2002
by Frank Joseph

Copyright © za hrvatski jezik STARI GRAD 2004.

Nijedan se dio ove knjige ne smije repoducirati bilo kakvim
mehaničkim, fotografskim ili elektroničkim postupkom, ili u obliku
fonografske snimke niti se smije pohraniti u povratni sustav,
prenositi, prevoditi na neki drugi jezik, ili na bilo koji drugi način
kopirati za javnu ili privatnu uporabu bez dozvole izdavača, pri čemu

2

se isključuju kratki odlomci koji se smatraju "poštenom uporabom" za
potrebe proučavanja, a označeni su navodnicima. , . , , .
JQJ,9
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica -
Zagreb
UDK 001.94(309)
JOSEPH, Frank
Uništenje Atlantide : uvjerljiv dokaz o iznenadnoj propasti legendarne
civilizacije / Frank Joseph ; prijevod Petra Štrok>. - Zagreb : Stari
grad, 2004. (Biblioteka Saturn)
Prijevod djela: The destruction of Atlantis.
ISBN 953-6716-327-2
I. Atlantida - Studija
II. Legendarne zemlje - Znanstvene zagonetke
III. Potonuli kontinenti ~ Znanstvene zagonetke
440916192
Sadržaj
Predgovor ................................................................. 4
Uvod: Ludilo Atlantide.................................................5
I. "U jednome danu i noći" Rekonstrukcija ................15
II. Gdje je Atlantida? ...........................................36
III. Kraljica legendi ...............................................76
IV. Vatra s neba ....................................................90
V. Kako je uništena Atlantida? .............................. 127
VI. Kada je uništena Atlantida? ............................... 158
VII. Život u Atlantidi ............................................ 174
VIII. Otkrivanje Atlantide ........................................188

3

IX. Priča o Atlantidi ispripovijedana u jednome dahu ... 191

Epilog: Mi kao Atlantiđani ........................................195

Bilješke ...............................................................199

Predgovor

Atlantida! Sama riječ izaziva oduševljenje, znatiželju i nevjericu
izmiješanu sa željom da doista postoji. Naraštaji istraživača bili su
opsjednuti izgubljenom civilizacijom, a milijuni ljudi koji su pročitali
bezbroj knjiga o toj temi, pitali su se je li ta kratka Platonova priča o
potonulome gradu ipak ono što mnogi pretpostavljaju - samo "mit" i,
prema tome, kako riječ govori, izmišljena stvar ili osoba o kojoj se
govori kao da je postojala.

Pri stvaranju svoje knjige, koju sam utemeljio na sumerskim
tekstovima zapisanima na glinenim pločama prije više tisučljeća,
suočio sam se s Herkulovim zadatkom dokumentiranja i dokazivanja
da su događaji, o kojima govore drevni narodi, doista stvarni, a ne
"mitovi" - bajke nastale suviše živom maštom.

Frank Joseph je zavidnom jednostavnošću demistificirao Atlantidu i
rekonstrukcijom odveo čitatelja u to legendarno mjesto. Tako se
čitatelj pridružuje pomorskom kapetanu u njegovu uzbudljivom
dolasku u svetu luku. Navodeći gdje, kada i kako je Atlantidu zadesila
njezina sudbina, Joseph gotovo neprimjetno okončava raspravu o
"Mitu ili stvarnosti". Baveći se uništenjem Atlantide, on uvjerava
čitatelja da je ta otočna država doista postojala. Ponudivši uvjerljivo
mjesto, vrijeme i uzrok katastrofe, učinio je opravdanim svaki dokaz
koji bi se još uvijek mogao pronaći nakon toliko mnogo tisuća godina.

Uništenje Atlantide opisuje grad, središte otočnog carstva, suočenog s
dizanjem mora i nebeskim katastrofama. Budući da smo i sami
suočeni s globalnim zatopljenjem i porastom razine mora, objašnjenje
prošlosti Franka Josepha trebalo bi osobito zainteresirati čitatelje na
cijelom planetu.

Zecharia Sitchin, autor The Lost book of Enki i The Earth Chronicles

4

UVOD

Ludilo Atlantide

"Don Quijote je čitajući postao gospodin. Povjerovavši u ono što je
pročitao, postao je lud. " George Bernard Shaw

Prosijed Arapin u svojoj dugoj crnoj galabiji gunđao je i rukom
nestrpljivo pokazivao prema mojoj čuturi. U Sjevernoj Africi voda i
život znače isto, a ja sam bio sam, pogani Amerikanac u
zaboravljenome kutu muslimanskog Maroka, koji je došao istraživati
sumorne ruševine drevnoga grada kako bi otkrio tragove još starije
civilizacije. Moj prijatelj, koji je također izgledao prilično drevno, nije
govorio engleski. Ja nisam govorio arapski. Usprkos tome,
samoinicijativno se imenovao mojim vodičem do Lixusa.

Njegovo se lice iskrivilo u groteskan, krezub osmijeh, pa sam mu
nevoljko prepustio ostatak vode u mojoj čuturi. Ispraznio ju je stojeći,
dok je dragocjena tekučina prskala po isprženoj zemlji, a potom se
priljubio uz rimski pločnik. Mrmljajući dubokim i tihim glasom, kao
da izgovara mantru, spustio je dlan svoje desne ruke na prašnjavo
kamenje i protrljao ga kružnim pokretom. Na smeđe-sivoj površini su
se postupno počeli razotkrivati nejasni obrisi mozaika.

Dok je starac tako mrmljajući trljao pod, na šupljikavom kamenju su
se počele razabirati boje - karneolsko crvena, žuta poput zlatnoga žita,
modra, morsko-zelena - i obris lica. Isprva velike, modre oči, te dugi
zlatni uvojci, izražajan nos i usta otvorena kao da nekoga dozivaju.
Postupno se iza portreta otkrivala živopisna slika mora s mnoštvom
dupina. Popunjavale su se sjene i raskošne boje tijela, otkrivajući
debeo vrat, široka ramena i velik trozub. Bio je to prikaz boga oceana,
rimskoga Neptuna, grčkog Posejdona, majstorski izrađen mozaik čiji
su se izvorni dijelovi i živahne boje potpuno sačuvale nakon dva
tisučljeća. Starac koji je "stvorio" tu sliku prestao je trljati kamenje, pri
čemu je prikaz gotovo istodobno počeo blijedjeti. Svijetle boje izgubile
su sjaj. Lice je postalo mutno kao da je prekriveno maglom i oblakom.
Trenutak poslije bilo je neprepoznatljivo. Kada je prolivena voda
ishlapila na sjevernoafričkome suncu, mozaik je potpuno nestao,
iznova se utopivši u nerazlučivom smeđe-sivom pločniku. Dragocjen
sadržaj moje čuture bio je žrtva ljevanica bogu vode, koji je razotkrio
svoje bezvremeno lice samo onoliko dugo koliko je trajalo žrtvovanje.

5

Moj susret s Neptunom kao da je personificirao potragu zbog koje sam
stigao iz svog doma u Colfaxu, u Wisconsinu. Cilj te potrage leži
skriven poput mozaika, no odgovarajučom bi metodom mogao biti
otkriven. Na obalu Maroka stigao sam samo kako bih istraživao,
fotografirao i, prije svega, doživio Lixus, "Grad svjetla", kakvim su ga
ostavili Rimljani. Ruševine se nalaze u blizini razrušenog grada
Larachea, uz obalu tamnoplavog Atlantskog oceana. Rimske su samo
gornje i najmlađe ruševine u arheološkoj zoni.

Prepoznatljivi rimski stupovi i svodovi stoje na kamenim ruševinama
starijih, nepoznatih arhitekata. Dlanom ruke sam prešao preko jednog
od tih masivnih, savršeno obrađenih monolita i zadrhtao od
uzbuđenja, nalik doživljaju već viđenog - vještina izrade nevjerojatno je
podsječala na slićno masivno, drevno kamenje koje sam dotaknuo
visoko u Andama u Južnoj Americi i na dnu oceana pokraj otoka
Biminija, 88 km istočno od Floride. Prije negoli su Rimljani kolonizirali
sjeverozapadnu Afriku, ona je bila neovisno kraljevstvo Mauretanija.
Prije Mauretanaca, ondje su živjeli Feničani iz Kartage. No, tko je
gradio gradove prije njihova dolaska?

PITANJE ŽIVOTA I SMRTI

Maroko je bio središnja točka moje potrage ukorijenjene u opsesiji.
Nekoliko tjedana prije toga, jahao sam na konju, na sedlu od crvene
kože, pustinjskim pijeskom u sjeni Velike piramide. U Gornjoj dolini
Nila čuo sam svoje korake kako odzvanjaju u golemu Hramu pobjede
Ramzesa III. U Turskoj sam s bedema Ilija promatrao veliku ravnicu
na kojoj su Grci i Trojanci vodili kobnu bitku. Posvuda sam skupljao
dijelove izgubljene, pretpovijesne slagalice mnogo veće od svih mjesta
koja sam posjetio.

Poput opsjednutog čovjeka s misijom, putovao sam od najstarije
poznate grobnice na svijetu, u Irskoj, podzemnog hrama etruščanske
Italije, preko Atene, gdje je grčki filozof Platon prvi put ispripovijedao
priču zbog koje sam krenuo u lutanja. Svugdje gdje sam putovao
osjećao sam se zaštićen od ljudi i događaja, koji su ponekad ugrožavali
moj život, vođen k odgovorima koje sam tražio. No, odgovora nikada
nije bilo dovoljno. Bili su raštrkani poput mrvica kruha pred gladnom
pticom, vabeći me uvijek prema sljedećem svetome mjestu.

6

Popeo sam se na goru Idu na Kreti kako bih vidio špilju u kojoj se
rodio vrhovni bog s Olimpa, Zeus. Morao sam posjetiti i druge otoke -
Santorini u Egejskome moru, čiji je srpast oblik nastao vulkanskom
erupcijom koja je isparila planinu, te Delos, rodno mjesto Apolona,
boga svjetla i prosvjećenja; Tenerife u Atlantskome oceanu, čije
zlokobne planine još uvijek seizmički podrhtavaju; Lanzatore, čije
visoke, stožaste piramide još uvijek, nakon nebrojeno mnogo
tisućljeća, obilježavaju put Sunca; i Gran Canaria, gdje sam pronašao
otisak samoga Atlanta. Moja potraga me odvela daleko od Staroga
svijeta, preko mora do divovskih geoglifa fantastičnih životinja i
divovskih ljudi nacrtanih u peruanskoj pustinji, te do najazgonetnijeg
bolivijskog grada visoko u planinama. Ondje sam se uspinjao
meksičkim piramidama, a ne tako daleko od kuće, od Wisconsina do
Louisiane sam tražio humke s reljefima ptica i zmija.

Katkada je cijena koju sam platio za ta i mnoga druga putovanja, koja
su mi promijenila život, prelazila materijalnu vrijednost. Na
Lanzaroteu sam se gotovo utopio kada sam zbog plime ostao zatočen u
špilji na obali mora. Poslije istoga dana, spasio sam se tako što sam se
štapom za hodanje spustio u grotlo vulkana. U Tangeru sam pobjegao
pred bandom razbojnika. U Peruu nisam imao toliko sreće. Ondje su
me tri čovjeka pokušala udaviti, te me ostavila u nesvijesti na ulicama
Cuzcoa.

Iako je ova knjiga već tiskana, ona nije dovršena, niti će ikada biti, jer
na svojim putovanjima neprestano otkrivam nove dimenzije u
beskrajnoj potrazi za pričom, koja nikada neće biti potpuno poznata.
Sve te pustolovine imaju samo jednu osnovnu svrhu - da se iznova
povežu s onime što je izgubljeno. Taj moj cilj može se racionalno
obrazložiti - otkrivanje korijena civilizacije, alkemijsku uzbuđenje
pretvaranja dramatične legende u povijesnu stvarnost - ili se, pak,
može opravdati izvrgavanjem golemim količinama vremena, energije,
novca i opasnosti koja ugrožava moje fizičko postojanje. No, to bi bila
tek djelomična objašnjenja. Neki instinktivan povod, koji se ne može
objasniti riječima, mogao bi obrazložiti što se dogodilo s radosnom
opsesijom moga života. To premašuje granice uobičajene intelektualne
znatiželje.

Ta idée fixe nije samo moja. I drugi su istraživači bili i još uvijek jesu
začarani poput mene. Najiskrenije se nadam da će se čitatelji ove

7

knjige barem približno toliko zaraziti - naravno, za njihovo dobro!
Groznica me uhvatila veoma blago. U proljeće 1980., dok sam prebirao
po knjigama u knjižnici u Chicagu, kupio sam primjerak knjige L.
Sprague de Campa, Lost Continents ("Izgubljeni kontinenti"), prvu
knjigu o Atlantidi koju sam pročitao. Do tada ništa nisam znao o
Atlantidi, smatrajući je tek slučajnom, ne odviše zanimljivom
legendom. De Camp je uvjerljivo i zabavno pisao o najhitnijim
argumentima o postojanju Atlantide, opovrgavajući tvrdnje razumnim
geološkim zaključcima i dostupnom povijesti. Sviđalo mi se to njegovo
suvislo stajalište. No, izazvao je više pitanja nego odgovora, ostavivši u
meni osjećaj da u tome mitu, koji je opstao gotovo dvadeset četiri
stoljeća, i koji je on tako džentlemenski odbacio, postoji nešto mnogo
više. Iznova sam pročitao Lost Continents i proučio sve knjige
navedene u njezinoj bibliografiji. Neke od njih su bile smiješne, druge
prihvatljive, no sve su nudile nešto što je navodilo na razmišljanje.
Iako sam još uvijek smatrao da je Atlantida izmišljena, nisam mogao
odbaciti mogućnost da se iza toga mita skriva neka stvarnost.

OTKRIJEMO LI PROŠLOST, SPOZNAT ĆEMO SEBE

Odgovor bi se mogao nalaziti u rukopisima filozofa Platona iz četvrtoga
stoljeća pr. Kr. Njegovi Dijalozi predstavljaju najstariji poznati izvještaj
o Atlantidi. Čitajući Timeja i Kritiju, poput mnogih drugih čitatelja
nisam se mogao oteti dojmu da on izravno pripovijeda stvarne
događaje, koji su se dogodili stvarnim likovima i na stvarnome mjestu.
Pisao je o carstvu na prekrasnome otoku u oceanu na kojemu su
živjeli veoma nadareni ljudi, koji su uživali i slavili u svojim blistavim
hramovima i palačama, dok iznenada nisu bili uništeni u geološkoj
katastrofi koja je imala razmjere nuklearne. Većina suvremenih
znanstvenika odbacuje njegovu pripovijest kao alegoriju.

No, poput mnogih drugih čitatelja djela velikog mislioca, osjećao sam
da se u njegovim riječima skriva nešto više. Podrobno sam proučio
svaku točku Platonovih Dijaloga, istodobno od dopunskog
istraživačkog materijala gradeći veliku knjižnicu, koja je gotovo
premašivala razmjere mojih bilježaka. Istraživao sam pojavu
pomicanja Zemljine ploče, vulkanologiju, podvodnu arheologiju,
komparativnu mitologiju, arheobiologiju, arheoastronomiju i osobito
povijest. Uronio sam duboko u prošlost, od razdoblja Homo erectusa i
paleolitika do preddinastičkoga Egipta i drevne Mezopotamije, te

8

američkih kultura u meksičkoj dolini i Andama. Što sam više naučio,
želio sam više znati. Potraga za Atlantidom bila je nezadovoljavajuća i
nedostižna, ali me istodobno obogaćivala jer je odgovor na jedno
pitanje redovito nametao nekoliko novih pitanja.

Nakon više godina istraživanja, moja se istraga nije suzila nego još više
proširila. Osjećao sam još veći izazov i bio sam odlučniji nego ikada da
odgonetnem zagonetku. Prije kraja desetljeća, podaci koje sam skupio
bili su dovoljni da dokažu postojanje Platonova potonuloga grada.
Međutim, ne mogu reći kada sam točno utvrdio da je Atlantida doista
postojala. U to me nije uvjerio nijedan presudan dokaz. Cjelokupno
objektivno stajalište o čitavoj civilizaciji počelo se oblikovati tek nakon
što sam iznova proučio mnogo skupljenog i organiziranog materijala,
utvrdivši zajedničke teme i obrasce, koji su se stalno ponavljali.

Poput dijelova mozaika Neptunove glave koje je otkrio stari
Marokanac, Atlantida se postupno razotkrivala u jednoj, potpunoj
slici, čija se vrijednost može prepoznati samo ako se promatra iz
pravoga kuta. Ta perspektiva se oblikovala ispravnim povezivanjem
različitih dijelova podataka. Nisam pokušavao ugurati činjenice u neke
unaprijed stvorene predodžbe. Upravo suprotno, moji su zaključci
nastali na temelju dostupnih podataka. Nisam pokušavao dokazati ili
opovrgnuti postojanje Atlantide, nego ustanoviti razlog zbog kojeg se
tako dugo zadržala u ljudskoj mašti. Konačna spoznaja da je to mjesto
ipak postojalo, bila je zastrašujuća i uzbudljiva. Međutim, točno je da
postoji veoma malo fizičkih dokaza o njezinom uništenju, koji su
uglavnom dvosmisleni. No, da sam o tome slučaju mogao raspravljati
na nekom sudu, znao bih da raspolažem dokazima dovoljnima da
ishodim osuđujuću presudu. Nisam mogao ni zamisliti da će me
znatiželja odvesti do tako golemog projekta. Isprva sam osjećao da
nisam dostojan napisati knjigu o Atlantidi. Naime, nisam arheolog, a
ta tema je suviše opsežna čak i za stručnjake na bilo kojem polju
istraživanja. Jedina osoba koja bi mogla napisati knjigu o Atlantidi
morala bi biti genijalan stručnjak za više od deset različitih znanosti.

Bio sam suočen s istom dilemom kao i astronomi Clube i Napier u
njihovoj srodnoj studiji The Cosmic Serpent ("Kozmička zmija"):
"Nijedan pojedinac nema dovoljno znanja da potpuno znanstveno
analizira više od djelića dokaza, koji se odnosi na neku temu. S druge
strane, sve veći porast specijalizacije znanja može rezultirati

9

sterilnošću i pogreškama: sterilnošću zato što se obuhvatna slika
može previdjeti, a pogreškama zato što će stručnjak pokušati suviše
naglasiti značenje jednog ili drugog podatka iz svog polja istraživanja.
Stručnjak smije pridati značaj pojedinostima; no nitko ne prosuđuje
teoriju evolucije samo zato što se ona može primijeniti na leteće
vjeverice Istočne Azije." Nijedan plaćeni arheolog danas ne smije
dotaknuti temu Atlantide, bez obzira želi li je objasniti ili odbaciti.
Pružiti objašnjenje razloga njihove ekstremne odbojnosti prema svemu
što se odnosi na Atlantiđane, čitateljima koji nisu upoznati sa
sadašnjim, prilično bijednim okolnostima suvremene američke
arheologije, zahtijevalo bi stvaranje posebne knjige. Ustvari, takva
knjiga već postoji - The Hidden History of the Human Race ("Skrivena
povijest ljudske rase"). Dovoljno je reći da u svetim hodnicima
akademije danas vlada snažna dogma, koja zahtijeva da nitko ozbiljno
ne obraća pozornost na izvjesne zabranjene teme.

SVE OSIM ATLANTIDE

Postoje opravdani razlozi zbog kojih ozbiljni istraživači, bez obzira jesu
li ili nisu profesionalci, izbjegavaju spomenuti riječ koja počinje slovom
"A". Rečeno im je da su Atlantidu osnovali svemirci, da svojom
čarobnom zrakom još uvijek potapaju brodove, da su njezini
stanovnici-izvanzemaljci još uvijek živi i da stanuju ispod Sjevernog
pola, te mnoge druge izmišljotine zbog kojih svaki razuman istraživač
odbacuje ideju o potopljenom gradu gotovo kao halucinaciju. Atlantida
se povezivala s drevnom Trojom, Bahamima, Hebridima, sjevernom
Njemačkom, čak i drugim planetom. Privilegirani znanstvenici koji su
istraživali tu priču, predložili su teoriju da se Atlantida nalazila na
Kreti, dok najnovija tumačenja "difuzionista" pretpostavljaju da je riječ
o Antarktiku. Ta nemogućnost lociranja prave Atlantide ne postoji od
nedavno. Godine 1841., ogorčeni T. H. Martin napisao je u Etudes sur
le Timee de Platon: "Mnogi znanstvenici koji su krenuli u tu potragu,
noseći sa sobom više ili manje težak teret učenosti, no vođeni samo
svojom maštom i hirom, putovali su nasumce. I gdje su stigli? Tvrde -
u Afriku, Ameriku, Spitz-bergen, Švedsku, Sardiniju, Palestinu, Atenu,
Perziju i Cejlon." Istraživanjem sam otkrio da su Atlantiđani imali svoj
utjecaj na svim navedenim područjima, pa i dalje od njih, stoga ne
treba čuditi što su istražitelji otkrili zanimljive tragove izgubljene
civilizacije na međusobno veoma udaljenim mjestima. Iako su neka od
tih mjesta možda doista bila atlantidske kolonije ili utočišta njezinih

10

preživjelih stanovnika, sam grad se ne može identificirati ni s jednim
od njih. Jedan od razboritijih atlantologa iz ovoga stoljeća, James
Bramwell, jezgrovito je izjavio: "Atlantidu moramo razmatrati kao da se
nalazila u Atlantskome oceanu, inače to uopće nije Atlantida."

S obzirom na nepromišljene tvrdnje iznesene o "izgubljenom
kontinentu", ne začuđuje što većina stručnjaka s prijezirom odbacuje
samu ideju Atlantide. Gomile špekulacija koje okružuju rasprave o
Platonovoj priči predstavljaju prepreku koju moraju premostiti svi
iskreni istraživači kako bi stigli do istine. Prema tome, netko drugi,
osim arheologa ili okultista, bio bi spremniji razvrstati istinu
zakopanu ispod desetljeća službenog neprijateljstva i fanatičnog
ekstremizma.

Možda me upravo činjenica da sam studirao novinarstvo na
Sveučilištu u Južnom Illinoisu, te poslije radio kao reporter-istraživač
u Winnetka Paper, pripremila da razlučim činjenicu od fantazije, kako
bih pronašao smisao koji leži u drevnoj tajni. Mislio sam da bih,
pristupanjem Atlantidi kao arheološkoj detektivskoj priči, možda
mogao otkriti istinu. Konačno, reporterov je zadatak da skupi što je
više moguće dokaza i potom ih poreda u suvislu sliku, koja će biti
predstavljena općoj javnosti. S druge strane, arheolozi ne odobravaju
popularizaciju svog rada, koji se, u svojoj prirodi, subjektivno
usredotočuje na pojedinačne dijelove cjeline. Oni su posve napustili
temu Atlantide kako bi izbjegli napore da je objasne, bilo kao potpunu
izmišljotinu ili kao pogrešno tumačenje drevnih događaja u Egejskome
moru. Na taj način su polje istraživanja ostavili otvorenim za
istraživače koji ne raspolažu akademskim kvalifikacijama.

ATLANTIDA ŽIVI!

Dakle, knjigu Uništenje Atlantide objavio sam 1987. u ulozi reportera.
Prihod koji sam od nje dobio uložio sam u sljedećih osam godina mojih
prekomorskih istraživanja. Dokazi koje sam skupio tijekom tih dugih,
opsežnih putovanja nisu samo potvrdili većinu mojih prvotnih
zaključaka, nego su ih proširili mnogo dalje od poglavlja prvog izdanja.
Kada mi se ukazala mogućnost drugog izdanja knjige, odlučio sam
izvoran tekst predstaviti kao temelj kojemu ću dodavati najnovije
materijale. Rezultat toga je opsežno i prošireno izlaganje, pet puta veće
od izvornika. Knjige o Atlantidi uglavnom sadrže tek rekapitulirane, do
tada nebrojeno puta iskorištene podatke. Uništenje Atlantide je

11

jedinstvena knjiga jer pruža, nov dokaz koji u većem dijelu nikada
prije nije bio dostupan širem čitateljstvu, pa čak ni starijim
istraživačima potonule civilizacije. Taj dokaz je ovdje predstavljen u
uvjerljivom kontekstu bliskoistočnog brončanog doba, nepomaknutog,
što se uglavnom čini, od poznate nam povijesti, za šest tisuća i petsto
godina. Ti dokazi objavljeni u prethodnim publikacijama predstavljeni
su u novome svjetlu. Neki od njih su odbačeni jer su opovrgnuti
suvremenim istraživanjima, a neki su se uklopili u novo gledište o
Atlantidi.

Suhoparno ponavljanje dokumentiranih teorija neće uskrsnuti
Kraljicu Legendi iz njezina vodenog groba. Neophodan je potpun
pomak svijesti. Dogme prošlosti više ne počivaju na čvrstim temeljima
o kojima su toliko dugo ovisile, jer sve više istraživača, od kojih neki
posjeduju izvanredne znanstvene kvalifikacije, javno iznose svoje
ozbiljne dvojbe o zastarjelim teorijama, koje se propovijedaju kao sveto
pismo Akademije. Službeno stajalište o navodnim prvim ljudskim
civilizacijama u Mezopotamiji i dolini Nila; isticanje nemogućnosti da
su drevni pomorci mogli preploviti ocean od Europe, Bliskog istoka,
Afrike ili Azije do obje Amerike; nepostojanje bilo kakvih veza između
drevnih naroda Meksika i Perua - takva i slična uvriježena stajališta
ubrzano potkopavaju teška pitanja, koja postavlja nov naraštaj
istraživača. Svijest o Atlantidi sljedeća je na popisu pitanja, koja su
suviše radikalna da bi ih se razmatralo. No, to je ujedno i
najeksplozivni]e od svih pitanja, jer odgovor na njega može
katastrofalno uništiti službeni nauk. Možda su upravo zato toliko
nepopustljivi branitelji teorije o Atlantidi kao mitu. Nakon mnogih
desetljeća nijekanja suviše je toga što bi mogli izgubiti.

Glavni cilj ove knjige je da u čitateljevoj mašti pokuša oživjeti
izgubljenu civilizaciju. Nije dovoljno samo isticati činjenice - bez obzira
koliko uvjerljivo. Da bi Atlantida živjela u umu, neophodan je uvjerljiv
činjeničan temelj na kojemu će se predstaviti objašnjavajuća teorija uz
vjerodostojnu rekonstrukciju. Same činjenice moraju se razviti tako da
više nalikuju tragovima fascinantnog misterija, nego beživotnim
sastojcima pukog nagađanja. Misterij, pak, ispituje teorija koja sve
dokaze ujedinjuje u obuhvatno rješenje. Pomoću činjenicama
potvrđenih elemenata te sjedinjujuće teorije, rekonstruirao sam
svakodnevni život u Atlantidi - kako je izgledalo šetati ulicama
Atlantide pokraj njezinih hramova i palača, svjedočiti posljednjem

12

danu kroz oči samih Atlantiđana. Nadao sam se da će takva
rekonstrukcija događaja oživjeti temu koja je predugo bila mučena od
strane profesionalnih istraživača, neiskusnih povjesničara i
samozvanih medija.

Činjenična Atlantida dovoljno je fantastična. Ovo istraživanje, prema
tome, ne ističe tvrdnje, ne prepušta se špekulacijama koje nisu
potvrđene suvremenim razumijevanjem prošlosti. Ono izbjegava
okultne i izvanzemaljske teorije koje diskreditiraju povijesnu Atlantidu
u očima stručnjaka i javnosti. Ono se isključivo oslanja na bolje
utvrđene podatke i suvislo izvedene zaključke suvremene znanosti,
priznate povijesti i komparativnog mita. Ne može li se legenda o
Atlantidi uvjerljivo premetnuti u dostupnu, racionalnu teoriju, koja se
uglavnom temelji na dokumentiranim mjerilima, tada je ona doista
samo legenda nedostojna naše znatiželje. No, ostavimo li po strani
paranormalne špekulacije, budimo barem toliko pošteni da slijedimo
činjenice bez obzira kamo nas one odvedu.

No, to ne znači da Atlantidi nedostaje mistična dimenzija. Naime, ona
je duboko ukorijenjena u misticizmu. Kultura Atlantiđana bila je
potpuno usmjerena k postizanju duhovne moći posredstvom mističkih
umijeća. Naime, Atlantiđani su upravo jednog od najmističnijeg lika -
Atlanta - štovali kao utemeljitelja astrologije. Nezemaljski aspekt priče
o Atlantidi ne može se izbjeći čak ni razboritim proučavanjem. Lišimo
li ovo istraživanje tih aspekata, previdjeli bismo razlog postojanja
Atlantide - i razlog njezina uništenja. No, misticizam u ovoj knjizi nije
"kanaliziran" ni izazvan nekim čarobnim kristalom. Dopustio sam da
se bilo kakva magija, koja je možda prisutna u toj priči, svojevoljno
razvije. Pravo čuđenje ne proizlazi iz paranormalnih neizvjesnosti,
nego spoznajom povijesne činjenice da je Atlantida doista postojala.

Zašto bi činjenica o povijesnom postojanju Atlantide bila zanimljiva ili
bitna? Osim što je ona prava kolijevka civilizacije, Atlantida nas
upozorava da moramo posegnuti duboko u naše duše. Kada su
Atlantiđani bili na vrhuncu svog društvenog razvoja, tek tada je svijet
stvorio sličnu međunarodnu civilizaciju. No, budući da su nadutošću i
pohlepom zlouporabili temeljna načela uzvišenosti, njihovo je društvo
nestalo u zaborav. Propast civilizacije (a stotine ih je nestalo prije
naše) uvijek je bolan.

13

Amerikanci nemaju pravo pretpostavljati da će njihova civilizacija
postojati vječno, osobito jer dopuštaju razmnožavanje sila koje prijete
osnovnom opstanku njihova društva. Moramo razmisliti o vlastitom
ponašanju, ne samo kao narod nego kao vrsta, da bismo shvatili
koliko je usporedba s Atlantidom bitna za današnje pokretače i vođe
svijeta, prije nego nas uzdrmaju posljedice našeg ludila.

Atlantida je vrhovni i klasičan primjer na kojemu moramo učiti.
Zanemarujemo ga na svoj rizik.

U SJENI ATLANTIDE

Atlantida se može oživjeti skupljanjem i usporedbom dokaza. Budući
da je uništenje grada imalo kataklizmičke razmjere, priču ćemo moći
slijediti prije svega upravo posredstvom književnog, povijesnog i
mitološkog dokaza onih naroda koji su bili u doticaju s Atlantiđanima.
Naprimjer, da je Rim iznenada nestao na vrhuncu svoje carske slave,
ne ostavivši za sobom nikakve materijalne dokaze svog postojanja, o
njemu bismo ipak mnogo toga znali na temelju sačuvanih
svjedočanstava društava na koje je izravno utjecao. Sačuvana
svjedočanstva ljudi koji su bili u dodiru s Atlantiđanima na vrhuncu
njezina carstva, također nam mogu mnogo otkriti. Sve dok Atlantida
ne bude otkrivena, njezina fizička odsutnost ne obeskrjepljuje njezinu
priču.

Sličan primjer je otkriće planeta Plutona - on je otkriven 1930.
zahvaljujući izumu mnogo snažnijih teleskopa, koji su omogućili
njegovo promatranje. No još od početka dvadesetog stoljeća ozbiljno se
razmatrala mogućnost postojanja tog planeta, jer su astronomi već
tada poznavali kretanja njegovih susjeda, Urana i Neptuna i otkrili
gravitacijske poremećaje koji se nisu mogli pripisati drugim planetima.
Drugim riječima, iako godinama nije bio uočen, vjerovalo se da Pluton
postoji zbog njegova vidljivog utjecaja na Uran i Neptun. Fizički zakon
uzroka i posljedice može se primijeniti i na zakone ljudske povijesti.
Iako materijalan dokaz o postojanju Atlantide još uvijek nije otkriven,
istinu o njoj možemo naučiti promatranjem njezina utjecaja na druga
društva. Na taj način, usmjerit ćemo naše istraživanje u tome smjeru
do konačnog mogućeg otkrivanja i identificiranja atlantidskih
predmeta.

14

No, Atlantida je mnogo više od uobičajenih arheoloških problema.
Ustvari, ona je više od onoga što možemo izraziti riječima, jer je riječ o
kolektivnoj traumi naše vrste - kolijevka zemaljske civilizacije uništena
u ogromnom strahu i krivnji, koji su spržili sjećanje čovječanstva do
današnjeg doba. Vrhunac zastrašujućeg masovnog istrebljenja od tada
odjekuje u umu svih naraštaja, u neprestanim noćnim morama naše
kolektivne podsvijesti o kojoj univerzalno svjedoče mitovi svih ljudskih
društava. Vrijeme je da se probudimo iz te more. Iscijelimo to nestalo
sjećanje na naše korijene prisjećajući se velike slave koju smo postigli,
ali nepromišljeno izgubili, prije nego postupak samouništenja
ponovimo istim kobnim pogreškama.

PRVO POGLAVLJE

"U jednome danu i noći"

Rekonstrukcija

I kad' se dolje, dolje taj grad spusti, usred nezemaljskih jecaja, tad' će
mu se Pakao, dižući se s tisuća prijestolja, duboko nakloniti. Iz,
EdgarAllan Poe, "Grad u moru"

Osamljeno bijelo jedro ukrašeno slikom crne grabežljive sove,
razmotalo se glasnim lomatanjem i udahnulo prvi dah zore na moru.
Iza visokog, svijenog pramca broda, Elasippos - drevna luka na
kontinentalnoj obali - nestajala je u ružičastome jutru. Oko žene pod
pramcem, oslikano modroljubičastom bojom, zurilo je spokojno preko
mirnog vodenog prostranstva, koje se talasalo nježno poput grudi
titana. Bio je to teretni brod s jednim jarbolom i križnim jedrima, o
čiju je palubu konopljom bio privezan među granjem poslagan teret s
brončanim predmetima.

Bili su to kaleži za žrtve ljevanice, tronošci urešeni motivima zmija,
veliki kotlovi u obliku kruna, kipići bogova i čudovišta. Trideset i dvoje
ljudi, koji su tvorili posadu, blještali su brončanom bojom, poput
tereta koji su nosili. Mnogo su puta prije toga prešli taj dug put
Kronovim morem koji je iznosio 80 morskih liga. Znali su da će vrijeme
i dalje biti vedro, jer je njihov kapetan na keju žrtvovao Posejdonu
mladoga bika. Svećenici su odnijeli većinu mesa, a brodskoj posadi je
bilo dopušteno da ponese nekoliko zalogaja.

15

Ostatak je bačen u more kao dar bogu. Sunce se približavalo svom
vrhuncu, a stražar na košu jarbola je povikao: "Brod na vidiku!" Svi
koji u tome trenutku nisu obavljali svoje dužnosti pogledom su
prelazili preko zapadnog obzora. Kapetan je uskoro ugledao malu
armadu ratnih brodova kako krivudaju pod istim vjetrom, koji je
nježno otpuhivao njegov teretnjak na njegovu kursu.

Ubrzo su mogli razabrati zastrašujuće slike na njihovim jedrima -
nacerene lubanje, gramzljive gavrane, grimiznu ost samoga boga mora,
zlatnu munju - strašne, kobne znakove neprijatelja Dalekog Zapada.
Ratni brodovi su se približavali dugim, razmetljivim potezima. Kao i na
teretnjaku, na pramcu su se iznad razine mora isticale naslikane oči,
no, pod njim, iz širokih valova izbijali su ovnovi za rušenje bedema.
Pramac i krma su se uzdizali na valovima, razotkrivajući stilizirane
glave zmija i ptica grabljivica. Prije nego je kapetan uspio zapovjediti
promjenu kursa kako bi izbjegao napad flote, ratni brodovi su se
poslušno raštrkali prema sjeveru i jugu uz signale zastava i trublja,
koje su uz zvuk skretanja brodova na moru, odzvanjale više glazbeno
nego vojnički. Nekoliko trenutaka poslije, brzi ratni brodovi pišteći su
odmicali vodom uz lijevu i desnu stranu teretnjaka, toliko blizu da je
njegova posada mogla vidjeti njihovu golemu dužinu i obujam.

Vojnici su se naguravali na ogradi palube, pozdravno klicajući preko
uskog pojasa vode, mašući svojim crvenim kacigama urešenim
konjskim grivama. Oklopi su im svjetlucali pod podnevnim suncem
dok je zasjenjeni teretnjak klizio između šest ratnih krstarica. Mala
flota je ubrzo zaostala za brodom dok nije konačno nestala na
istočnom horizontu. Iz ruke u ruku su se prenosile čuture s vodom, a
časnicima i običnim pomorcima u jednakoj su se mjeri dijelile
naranče, datulje i mogranji. Bučan gavran pušten je iz svoje male
drvene krletke i svi su gledali kako se Apolonova ptica hitro uzdiže
svojim blještavo crnim krilima, kružeći sve više iznad njihovih glava.
Nakon trenutka kolebanja, jurnuo je ravno prema zapadu. "Za vesla!",
povikao je kapetan, još uvijek promatrajući oslobođenog gavrana, koji
je sada izgledao tek kao crna točka koja iščezava iza oblaka na nebu.
Trenutak poslije, kada ga čak ni on svojim sokolovim okom nije mogao
vidjeti, stražar na jarbolu poviče: "Atlas!"

16

DOLAZAK NA ATLANTIDU

Kapetan je zapovijedio promjenu smjera plovidbe, te kormilar uhvati
dršku kormila na krmi. Beživotne oči broda zurile su ravno ispred u
tamnu siluetu na obzoru. Nakon manje od jednoga sata, silueta je
poprimila oblik štita položenog na zrcalnu površinu mora, s izbočinom
na sredini koja se strmo uzdizala. Trenutak poslije slika se opet
promijenila, ovaj put u kolosalan stup gotovo antropomorfnog oblika,
nejasno otkrivajući obrise tijela diva, koji oslonjen na jedno koljeno
pridržava nebeski svod nad otokom, dijelom prekrivenim oblakom.
Veliki planinski vrh skrivao se iza oblaka, a širokim pogrbljenim
ramenima oslanjao se o nebo. Atlas, "Onaj koji nosi" -bilo je to dobro
ime. Veslačima je dopušteno da se privremeno odmore, dok je svjež
povjetarac, poput nevidljive ruke same božice Alkione, otpuhivao brod
prema luci. Teretnjak je klizio između nekoliko izbočina potopljenih
stijena, od kojih su jednu na neobičan način oblikovali neumorni prsti
vjetra i valova da nalikuje brodu bez jarbola sličnom njihovu - kameni
kip iz gorgonskih legendi o Meduzi. Za pomorce je to značilo
upozorenje da izbjegavaju te opasne vode.

Približavajući se glavnome gradu otoka s istoka, teretnjak je ušao pod
golemu sjenu gorja Atlas, koje se uzdizalo visoko iznad mora obasjano
niskim suncem, koje je rastjeralo golemi prekrivač od oblaka. Taj
pogled na otok s mora oduvijek je oduševljavao promatrače. Istodobno
je bio veličanstven i zastrašujuć. Čak su i pridošlice iz velikih
civilizacija redovito ostajali zapanjeni političkom, arhitektonskom i
geološkom snagom kojom je izbijalo to prilično sablasno mjesto.
Osvajači iz Atlantide osobito su svojim podanicima izgledali kao
ljudski produžeci njihove domovine, veći od života - kulturno
napredni, ali istodobno sposobni za veliko nasilje.

Brod iz Elasipposa približavao se obali, i obilazeći je plovio prema
jugu. Zaposlena posada povremeno bi skrenula pogled prema
zemljoradnicima i njihovim obiteljima, koji su radili na poljima
pšenice. Vidjeli su prostrane vile sa zidovima od bijeloga vapnenca i
velike privatne kuće s krovovima prekrivenima crveno-narančastim
crepovima. Neke od njih su bile smještene visoko na obroncima brda,
okrenute prema istočnome dijelu oceana. Postupno su se otkrivale
ceste uz obalu, kojima su putovali konji i zaprežna kola, te pokoja
kočija bogatog veleposjednika ili dvorskog službenika.

17

Uskoro se s desna pojavila velika luka, a golemo, crveno sunce
uzdizalo se poput ulaštenog titanova štita visoko iznad ruba svijeta,
oslikavajući oblake debelim grimiznim prugama i ulijevajući
tamnocrvenu boju u more kojim je plovio teretnjak. Kapetan je
zapovijedio da se smota jedro i veslači vrate na svoja mjesta. Vesla se
uzdignuše i spustiše uz odmjeren ritam bubnja hortatora dok je brod
tromo skretao prema obali. Kapetan, koji je stajao na svome mjestu
visoko na pramcu, divio se visokome zidu na drugoj strani luke. Kao i
mnogo puta do tada, pogled na tu kolosalnu utvrdu opet ga je
ispunjavao strahopoštovanjem. Promatraču na brodu koji se približava
obali, samo je planina Atlas izgledala viša od toga zida. Iako je glavni
grad bio jedinstven i samo zbog svojih golemih bedema, Atlantiđani su
u svim stvarima bili toliko opsjednuti grandioznošću, da ih nitko nije
mogao oponašati.

Ti bedemi s kruništima i tornjićima, koji su se nježno uzdizali sa svog
temelja, okruživali su čitav unutrašnji grad, pa se činilo da su mnogo
viši od dvanaest metara. Taj dojam su još više pojačavali obruči od
raznovrsnog obojenog kamenja, koji su se sužavali prema vrhu zida.
Od temelja do otprilike polovice zida, uzdizala se crna vulkanska
stijena. Sljedeći red, visok oko tri metra, bio je sastavljen od bijelog
kamena plovučca ispod gornjeg, najužeg obruča od crvene tufe. Kada
se promatrao iz blizine, bedem je izgledao kao da dotiče nebo. Širok,
crni red potpuno se suprotstavljao svjetlucavim pločama od ulaštene
bronce umetnutima u zidove. Masivne kule s kruništima i
"puškarnicama" čuvale su posebne regimente strijelaca i kopljonoša,
međusobno razdvojenih dosegom luka, koji su u slučaju napada
branili čitav grad neprobojnom unakrsnom vatrom. Krovovi kula bili
su dovoljno prostrani da se na njih smjeste katapulti, koji su mogli
izbacivati kamenje teško četvrtinu tone, teške spužve namočene
zapaljenim uljem ili velike košare pune otrovnih zmija na palubu
neprijateljskog broda prije nego se mogao približiti kopnu. Da se
ijedan od njih uspio usidriti na obali, njegova bi posada bila
bombardirana.

Oči teretnjaka zurile su prema širokoj luci, njezinim divovskim
dokovima krcatima kosim triremama iz sjevernog kraljevstva Mestora,
već tada poznatoga po svojim krugovima od golemog kamenja, kojim
se mjerilo kretanje Sunca; trgovačkim brodovima u obliku vrčeva iz
zemalja Unutrašnjega Mora, koji su umalo potonuli među Heraklovim

18

stupovima na zapadu; raskošnim jahtama od svjetlucavog, bijelog
cedra i namještajem od bronce, koje su pripadale izaslanicima iz
novoosvojene Etrurije; teretnjacima koji su škripali u pristaništima,
umorni od dugih, prekooceanskih putovanja do rudnika bakra na
Vanjskom Kontinentu; prekrasnim, ali zastrašujućim ratnim
brodovima Konfederacije, nalik opremljenim jedrenjacima koje su
susreli na putu, koji su stajali u luci čekajući popravak; brodovima
krcatima glazbenicima i njihovim neobičnim instrumentima iz
savezničke Libije; trgovačkome brodu iz Azaesa s teškim teretom od
skupocjenih, obojenih tkanina, rijetkih mirisa i velikog perja koje se
svjetlucalo na suncu poput azurita.

GRAD ZEMALJSKIH UŽITAKA

Uzdignutih vesala, mali teretnjak iz Elasipposa vješto se usidrio na
pristaništu. Spretne ruke uhvatile su bačenu užad, a krajevi spona
škripavo su se provukli među složena drva. Pramac i krma bili su
osigurani. Raspuštena posada otrčala je na obalu u nadi za dobrom
zabavom, dok su njihov kapetan i prvi časnik ostali na brodu kako bi
nadgledali iskrcavanje dragocjenih brončanih predmeta s dvorskim
bilježnikom, koji je upravo stigao noseći u ruci poslovnu knjigu i
posrebreno pero za pisanje. Neposredno iza luke nalazila se široka
avenija, koja je dijelom okruživala i graničila s velikim zidinama, koje
su neprekidno čuvale grad svojim visokim stražarskim kulama.
Upravo se na toj širokoj aveniji nudila, kupovala i prodavala roba iz
glavnoga grada otoka i većine ostatka svijeta - civiliziranog i
nerazvijenog. To je bila tržnica samoga Atlanta, gospodarsko središte
njegova carstva, koje je živjelo danju i noću; gdje je gotovo sve i svatko
bio na prodaju; gdje su pritjecala bogatstva iz trideset šest kultura u
uzbudljivom, istodobno napadnom i opojnom, neskladu
međunarodnih glasova, prizora i mirisa.

Posada teretnjaka iz Elasipposa bacila se u taj trgovački vrtlog, a
ubrzo su im se pridružili kapetan i prvi časnik. Lica i često različita
tijela koja su napučivala taj vječni sajam bila su jednako raznolika
stora, već tada poznatoga po svojim krugovima od golemog kamenja,
kojim se mjerilo kretanje Sunca; trgovačkim brodovima u obliku
vrčeva iz zemalja Unutrašnjega Mora, koji su umalo potonuli među
Heraklovim stupovima na zapadu; raskošnim jahtama od svjetlucavog,
bijelog cedra i namještajem od bronce, koje su pripadale izaslanicima

19

iz novoosvojene Etrurije; teretnjacima koji su škripali u pristaništima,
umorni od dugih, prekooceanskih putovanja do rudnika bakra na
Vanjskom Kontinentu; prekrasnim, ali zastrašujućim ratnim
brodovima Konfederacije, nalik opremljenim jedrenjacima koje su
susreli na putu, koji su stajali u luci čekajući popravak; brodovima
krcatima glazbenicima i njihovim neobičnim instrumentima iz
savezničke Libije; trgovačkome brodu iz Azaesa s teškim teretom od
skupocjenih, obojenih tkanina, rijetkih mirisa i velikog perja koje se
svjetlucalo na suncu poput azurita.

Uzdignutih vesala, mali teretnjak iz Elasipposa vješto se usidrio na
pristaništu. Spretne ruke uhvatile su bačenu užad, a krajevi spona
škripavo su se provukli među složena drva. Pramac i krma bili su
osigurani. Raspuštena posada otrčala je na obalu u nadi za dobrom
zabavom, dok su njihov kapetan i prvi časnik ostali na brodu kako bi
nadgledali iskrcavanje dragocjenih brončanih predmeta s dvorskim
bilježnikom, koji je upravo stigao noseći u ruci poslovnu knjigu i
posrebreno pero za pisanje. Neposredno iza luke nalazila se široka
avenija, koja je dijelom okruživala i graničila s velikim zidinama, koje
su neprekidno čuvale grad svojim visokim stražarskim kulama.
Upravo se na toj širokoj aveniji nudila, kupovala i prodavala roba iz
glavnoga grada otoka i većine ostatka svijeta - civiliziranog i
nerazvijenog. To je bila tržnica samoga Atlanta, gospodarsko središte
njegova carstva, koje je živjelo danju i noću; gdje je gotovo sve i svatko
bio na prodaju; gdje su pritjecala bogatstva iz trideset šest kultura u
uzbudljivom, istodobno napadnom i opojnom, neskladu
međunarodnih glasova, prizora i mirisa.

Posada teretnjaka iz Elasipposa bacila se u taj trgovački vrtlog, a
ubrzo su im se pridružili kapetan i prvi časnik. Lica i često različita
tijela koja su napučivala taj vječni sajam bila su jednako raznolika kao
i mnoštvo blistave robe i bezbroj usluga koje su se nudile na tržnici.
Bilo je ondje dobrodušnih divova s kovinasto-zlatnom kosom čvrsto
svezanom iza njihovih širokih, snažnih glava. Imali su ledeno-plave oči
i glasove duboke poput Atlantova, kada tuli iz dubina svoje planine.
Bilo je i prestrašenih, tamnosmeđih čovječuljaka okićenih perjem
toliko da bi netko mogao pomisliti da su doletjeli preko oceana iz svog
šumovitog kraljevstva Maje. Bilo je i osornih muškaraca snažnih
kostiju i vatrene kose, ali i ćudi, iz sjevernog Euemona. Viši od njih bili
su plavocrni muškarci iz Istočnog Kontinenta, čije se nerazumljivo

20

brbljanje miješalo s neprestanim klopotanjem velikih ogrlica od
bjelokosti, koje su im vi sjele oko dugih vratova.

Osim njih bilo je još mnogo stranaca. Neki su bili dio Konfederacije, ali
većina ih je došla u Atlantidu radi obilja robe kojom je trgovala sa
svijetom. Domaći Atlantiđani, koji su se rijetko viđali među zbijenom
svjetinom, bili su mudri astrolozi s dugim bradama odjeveni u duge
halje. Neopaženo su prolazili kroz razdragano mnoštvo. Dražesne
kurtizane s ljubičasto obojenim očima, klizile su poput magličastih
prikaza između redova glasnih uličnih trgovaca. Ratnici u atlantidskoj
vojsci - pješaci, strijelci i mornari - bili su čest prizor, a njihove visoke,
grimizne kacige urešene konjskim grivama poskakivale su iznad
svjetine. Bilo je i trgovaca, uglavnom stranih, koji su prodavali gotovo
sve - od zdepastih bačvi punih aromatičnih začina do čutura s vinom i
bačvi s pivom, od voća i lepeza do zavjetnih kipića i mirisa. Kroz
svjetinu su se probijali ratari i radnici, džepari i prostitutke, ulični
glazbenici i prosjaci.

Iza vreve tržnice i divovskog zida koji ju je pritiskao uz luku, ležao je
grad, blistav i monumentalan, poput vječno izloženih dragulja na
caričinoj kruni. Sveti grad je imao neobičan izgled, po kojemu se
razlikovao od svih gradova poznatoga svijeta. Bio je položen u
koncentričnim krugovima, međusobno jednako udaljenim kopnenim i
vodenim prstenima. Vodeni prsteni su bili spojeni sustavom kanala,
koji su presijecali grad u svim pravcima, s vratima i otvorima prema
tri prostrane luke na južnoj obali. Dva kopnena prstena okruživala su
središnji otok. Svaki prsten bio je posve okružen visokim zidom, a
unutrašnji prstenje bio obložen svjetlucavim orichalcumom. Ta
skupocjena kovina trebala je zadiviti strane posjetitelje gotovo
barbarskim luksuzom Atlantiđana.

Orichalcum je bilo ime kojim su Atlantiđani nazivali najplemenitiji
bakar na Zemlji, koji su samo oni iskopavali, otpremali i prodavali.
Zahvaljujući njihovim velikim pomorskim vještinama, davno su otkrili
bogato nalazište ruda na zaleđenom sjeveru Suprotnog Kontinenta. Od
tada su Atlantiđani gospodarili svojim izvorom, koji im je donio veliko
bogatstvo, ali istodobno omogućio nastanak brončanoga doba na
Bliskome istoku. Razmetljivo su pokazivali kovine koje su ih obogatile,
pa su tako ukrasili unutarnji zid orichalcumom, središnji kositrom, a
vanjski broncom. Sva kraljevstva drevnoga svijeta morala su od

21

Atlantiđana kupovati bakar od kojega su stvarali broncu, a oni su
ljubomorno čuvali svoje prekomorske izvore kao najveću državnu
tajnu. Bronca je bila i najvažniji sastojak za izradu suvremenog oružja.
Bez nje, osvajači novih zemalja ni branitelji nisu mogli računati na
uspjeh.

U CITADELI

U kopnenom prstenu iza trobojnog zida, koji je okruživao grad,
nalazilo se vojno sjedište Atlantidskog Carstva. Ondje su se nalazili
prostrani uredi njezine mornarice, zgrade za vježbanje i barake za
časnike svih činova, mornare i pješadiju. Admirali i generali su
planirali strategiju; kapetani su učili svoje mlađe zapovjednike i
mornare pomorskim vještinama; poručnici su uvježbavali strijelce,
kopljonoše i bacače, te teže opremljene ratnike s mačem i štitom;
vojnici na konjima i kočijama natjecali su se u taktičkoj pokretljivosti
s organiziranim brigadama sastavljenima od slonova; goleme,
zastrašujuće životinje u nazubljenim oklopima, čvrsto su svojim
surlama držale krive sablje duge dva metra.

Prirodni vrući i hladni izvori pretvoreni su u raskošno urešene kupelji
za ljude i životinje. Iz tog okruglog sjedišta, svijetom se širila carska
snaga atlantidskih osvajača. No, u kopnenom prstenu su se nalazili i
hramovi (uglavnom posvećeni bogovima rata) i prostrani vrtovi s
obiljem plodova i mjesta za razonodu. Najudaljeniji od njih bilo je
najveće trkalište drevnoga svijeta. Ono je kružilo oko čitave sredine
kopnenog prstena. Dopunske zgrade su bile smještene na obje strane
trkališta. Iako je pristup toj vojničkoj zoni bio uglavnom zabranjen za
javnost, ona je bila otvorena tijekom utrka i drugih sportskih
događaja, koji su se organizirali povodom nekih važnih proslava - npr.
slavlja u čast Posejdona, stvoritelja konja; ili nekog uglednog gosta;
značajnih pobjeda. Taj vojnički kopneni prsten bio je povezan s
drugim prstenom kamenim mostovima, od kojih je svaki bio dovoljno
prostran da njime istodobno prolaze dvije ratne kočije.

Kule i kapije čuvale su obje strane mostova, koji su bili raskošno
urešeni kipovima bogova i junaka. Ispod svakog prstena prolazili su
golemi, nadsvođeni kanali, kojima su mogli ploviti čak i najveći
brodovi prema svim dijelovima Atlantide. Na jugozapadnoj, vanjskoj
obali kopnenog prstena nalazila su se dva divovska, podzemna doka,
gdje se kriomice moglo popravljati i opremiti nekoliko velikih ratnih

22

brodova. Ti golemi inženjerski pothvati rezultat su vojnih, ali i civilnih
potreba. Njihovi tvorci su strahovali od osvete svih osvojenih
neprijateljskih zemalja.

U unutrašnjem, manjem kopnenom prstenu nalazili su se
veličanstveni hramovi, privatne kuće i zgrade carskih velikih
svećenika, znanstvenika, umjetnika, inženjera i elitnih ratnika.
Njihove su zgrade bile najljepše u čitavom carstvu, a premašivala ih je
samo palača carske obitelji. Neke su bile izgrađene od jednobojnog
kamena; druge su bile profinjeno obojene različitim bojama, budući da
je čitav otok obilovao prirodnim građevinskim materijalima. Duhovna i
intelektualna elita je živjela u monumentalnim, raskošnim i ugodnim
zgradama s toplom i hladnom tekućom vodom, suncem obasjanim
dvorištima i cvijećem urešenim balkonima. Na svim zgradama su se
nalazili veliki i mali kipovi; murali s mitskim prizorima i podovi
prekriveni višebojnim mozaicima. Za razliku od vreve vojnog kopnenog
prstena, ovo unutrašnje utočište iza blještavog zida od orichalcuma
odzvanjalo je zvukovima zanatlija, zbornim pjevanjem i
najraznovrsnijom glazbom, koju su izvodili „flautisti i harfisti. U svetim
gajevima i mračnim, svetim hramovima unutrašnjeg prstena, bio je
dom brojnih religija, kultova svjetla i mraka i polje tihe borbe između
svećenika i čarobnjaka.

POSEJDONOV HRAM

Kraći mostovi i kanali, poput onih koji su se protezali vanjskim
prstenom, povezivali su unutrašnji i središnji dio otoka, gdje se
nalazio dom cara i njegove obitelji, carske garde, svite služinčadi i
nevjerojatna arhitektonska i duhovna značajka Atlantide - Posejdonov
hram. Široki i visoki poput titana, vanjski zidovi goleme zgrade od
bijeloga kamena, bili su potpuno prekriveni listovima srebra, koje se
suprotstavljalo pozlaćenim kipovima boga i njegovih božanskih
pratitelja, koji su se uzdizali na hramskome zabatu.

Tijekom dana svjetlost je prodirala u prostranu unutrašnjost kroz
nekoliko uskih prozora, koji su više nalikovali prorezima, pokraj
stropa. On je, pak, bio prekrasno izrađen od izrezbarene bjelokosti i
prošaran geometrijskim ukrasima od zlata, srebra i orichalcuma. U
sumornoj tišini u kojoj se osjećala neka nevidljiva prisutnost, uzdizao
se divovski kip Posejdona od alabastera, koji je bio toliko visok da mu
je velika glava gotovo probijala krov zgrade. Bio je prikazan kako stoji

23

u čudovišnoj kočiji, nalik na školjku, od blještavog sedefa ukrašenog
listovima orichalcuma i zlata. Kočiju su vukli krilati konji od bijeloga
kamena; oni su predstavljali zapjenjene valove, koji se kotrljaju pod
jurećim bogom.

Posejdona je okruživalo sto manjih kipova od sivoga kamena, koji su
prikazivali zlatne dječake koji jašu dupine. To su bile Nereide, akoliti
škole misterija, koja je osobito štovala boga mora. Čitav spomenik je
počivao na uzdignutoj okrugloj platformi, okruženoj bazenom čiste
vode, koji je bio poput otoka, najmanjeg, najsvetijeg i najvažnijeg na
Atlantidi. Prije Posejdona, ispred okruglog bazena stajao je veliki oltar
ukrašen izrezbarenim reljefom, koji je prikazivao božanstvo i njegova
djela. Povlašteni vidovnjaci su ondje dolazili proricati budućnost.

Hram je bio pravo sveto skladište. Monumentalni prikazi prvih kraljica
i kraljeva okruživali su čitavu unutrašnjost, no nisu pretrpavali
zgradu, koja je ionako bila suviše velika.

Prvi od njih bio je kip Atlant, po kojemu su velika sveta planina i sam
otok dobili ime. I grad je nazvan po njemu - Atlantida, "Atlantova kći".
Osim njega, bilo je mnogo drugih kipova, koje su posvećivali bogataši
iz Atlantide, ali i stranci koji su stigli iz udaljenih krajeva Carstva.
Hram je blještao od mnoštva oblikovanog orichalcuma koji je prekrivao
zidove, uspinjao se stupovima i čak prekrivao čitav pod. Tijekom
noćnih ceremonija, svjetlucao je pod plamenom zapaljenih tronožaca
poput snova Drugoga svijeta.

Neposredno iza hrama nalazio se sveti gaj s velikim, zelenim
pašnjakom. Ondje su slobodno pasli sveti bikovi, koje su uzgajali
svećenički pomoćnici do trenutka kada su se odabirali za žrtvovanje
najvažnijih otočkih obreda. Posejdonov hram nije se nalazio u samome
središtu otoka, iako je bio veoma blizu njega. To mjesto je bilo
rezervirano za mnogo manje svetište, koje je imalo osobito veliko
značenje za stanovnike otoka. Upravo je ondje Posejdon spavao sa
smrtnicom Kleitom i tako začeo carsku lozu. Sveto zdanje je bilo
zatvoreno zlatnim zidom, a u njega su smjeli ući samo veliki svećenici,
koji su nekoliko puta godišnje prinosili darove deset savezničkih
kraljevstava na žrtvenom oltarnom kamenu, koji je nalikovalo
velikome jajetu. To je bio izvorni Omphalos, "Pupak svijeta", središte
najstarije religije misterija na otoku, a možda i na Zemlji, čiji su
korijeni sezali daleko u pretpovijest, kada su ljudi živjeli u špiljama.

24

Taj oltarni kamen je izvorno bio rastopljeni kamen izbačen iz Atlasova
kratera. Nakon što se ohladio, donesen je na to mjesto, gdje se počeo
štovati zbog osobite moći i velikog značaja.

CARSKA PALAČA

U blizini akropole nalazila se carska palača. Iako je bila doista
veličanstvena, nije se isticala napadnom raskoši, nego je odisala
profinjenom monumentalnom jednostavnošću. Palača nije bila samo
carev dom, nego i izvršno središte njegove carske vlasti i dvorana za
primanje uglednih gostiju iz drugih dijelova carstva i izvan njega. Bila
je okružena velikim dvorištem, koje se rasprostiralo do vanjske kapije
s podrezanom živicom. U njemu se nalazio 2 hektara širok voćnjak s
kruškama, jabukama, narančama, limunima, mogranjima i stablima
smokava.

Na drugom kraju zelenog dvorišta nalazio se vinograd s drvenim
raspinjalima na kojima se istodobno moglo sušiti nekoliko stotina
grozdova, potom bačvama za gaženje grožđa i svim drugim
predmetima, koji su bili neophodni i najvještijim vinarima. U blizini su
se rasprostirali dugački redovi povrtnjaka, koji su se navodnjavali iz
dva prirodna izvora. Careva žena i kćeri obrađivale su svoje vrtove. Na
izvanredno plodnome, vulkanskom otočkom tlu raslo je različito
cvijeće. Nekoliko malih slapova žuborilo je pokraj ukrasnog grmlja i
pokojih kipova bogova i božica prirode, koji su nenametljivo pridavali
dašak svetosti pravokutnom dvorištu. Ptice prekrasnog narančastog i
žutog perja s nevjerojatno dugim repovima, pjevale su neobične
pjesme dok su letjele među vrhovima stabala, a pčele su krivudale
preko cvjetnih pokrivača. To dvorište puno života i boja stvaralo je
spokojan ambijent kraljevske rezidencije.

Vrhovi visokih, broncom prekrivenih zidova palače, bili su ukrašeni
nizom plavih crepova, koji su bili poslagani ispod blago nakošenog
crvenog krova. Glavni je ulaz bio visok, urešen, srebrni kip koji je
rastvarao dvoja golema vrata obložena pločama od graviranog zlata. Sa
svake strane praga nalazio se jedan kip psa u stvarnoj veličini - zlatni i
srebrni. Oni nisu simbolizirali samo čuvare, nego su predstavljali
solarno, muško i lunarno, žensko načelo drevnog psećeg kulta, koji se
povezivao s prvim otočkim kraljevima. Ta velika vrata vodila su u
prostranu dvoranu. U njezinu središtu je stajao dug stol od crnog,
vrhunski izrezbarenog tvrdog drveta s nekoliko desetaka stolaca od

25

istog materijala, s visokim naslonom, presvučenih prekrasnim
prekrivačima, koje su istkale žene iz kraljevskog doma.

Uz zid dvorane za prijeme stajali su zlatni kipovi nagih mladića junaka
u stvarnoj veličini, koji su nosili baklje. Tu su se odigravale
svetkovine, gozbe, konzularni sastanci i druge svjetovne konferencije.
Iza te dvorane nalazila se soba s prijestoljem, gdje je car, u skladu s
vrhovnom moći svoje najviše službe, vladao carstvom s čijom se
veličinom i utjecajem ne može mjeriti nijedno carstvo prije ni nakon
njega. Atlantida je bila kraljica oceana. Bila je toliko moćna da je
mogla nazvati carstvo svojim imenom. Sjedila je u središtu carske
mreže, koja se rasprostirala od Male Azije na istoku, gdje se njezina
vojska borila u Trojanskome ratu, preko mora na dalekom zapadu do
obala Suprotnoga Kontinenta.

OTOK BLAŽENIH

Iza veličanstvenog grada okruženog trostrukim zidovima, rasprostirala
se plodna i vječno zelena nizina, koju su obrađivale zajednice
marljivih, uspješnih zemljoradnika uz pomoć sustava navodnjavanja.
Čitav otok je bio prošaran strmim planinama, koje su sa svih strana
dodirivale Atlas, neprobojno štiteći glavni grad od snažnih vjetrova,
koji su često udarali u njihove obronke. Bilo je tu ugodnih livada i
mnoštvo slatkovodnih jezera, pokraj većih, su ležala mala sela. To je
bila lijepa slika pejzaža sa šumovitim dolinama i visokim planinama, s
čijih su se vrhova spuštali potoci čiste vode za gradove i privatne
posjede.

Zemlja u Atlantidi obilovala je životinjama. Neke od njih, poput velikih
krda konja koji su se uzgajali za ratovanje, oranje, vuču bogataških
kočija i utrke, uvozili su se iz unutrašnjosti Europe. Druge su oduvijek
živjele na otoku. Zanimljivo je da je među njima bilo i slonova,
potomaka istrijebljenih mastodonata koji su prije nebrojeno tisućljeća
prešli davno potopljene kopnene mostove od Sjeverne Afrike. Otok je
bio raj za najrazličitije mnoštvo ptica, koje su se ondje skupljale sa
svih strana oceana. U pčelinjacima se proizvodio med, a čitav otok
obilovao je raznim voćem, orasima, kukuruzom, pšenicom, ječmom,
grožđem, mesom i mlijekom. Budući da ga je grijalo gotovo tropsko
sunce, ali i osvježavao blag, oceanski povjetarac, ne začuđuje da su se
čak i kasniji naraštaji stranaca prisjećali tog mjesta kao Otoka
blaženih.

26

Velike, guste šume opskrbljivale su uspješnu otočku trgovinu drvom,
koja je bila značajni dio carske agresivne pomorske politike. Fino,
otporno drvo uvijek je bilo neophodno za održavanje carskih brodova.
No, postojalo je jedno stablo koje se nijedan drvosječa nije usudio
dotaknuti svojom sjekirom. Bilo je to Drvo života, drvo koje je postojalo
još u doba kada su na otok prvi put stigli lovci, koji su slijedili
životinjska krda preko davno porušenih kopnenih mostova Istočnoga
Kontinenta. Pod njegovim velikim, kvrgavim granama, svećenici i
sljedbenici pradavne religije okupljali su se kako bi izvodili proljetne
obrede sa zlatnim srpom i slomljenom grančicom imele, kako bi iz
njega iscijedili svetu Zmajevu krv, koja je imala iscjeliteljska svojstva.
Na njegovim nižim granama visjeli su zveckajući kipići, koji su
vjerojatno bili izrezbareni iz orichalcuma i prikazivali su zmiju sa
sedam grba koja iz svoje čeljusti riga ovalno Kozmičko Jaje. Drevni
atlantidski kult misterija imao je svoje sljedbenike, dugo nakon
nastanka konkurentskih religija, sve do posljednjih dana carskog doba
Atlantide.

Prirodni vrući, mlaki i hladni izvori pretvoreni su u brojne kupelji. U
palači su se nalazile kupelji za kraljevsku obitelj, koje su izrađene od
glatkog mramora, blistave bjelokosti i svijetle bronce. Privatne kupelji
aristokracije bile su gotovo jednako raskošne, dok su javne bile
dostojne kraljevih osobnih odaja u bilo kojoj drugoj zemlji. Postojale
su čak i velike kupelji za konje ukrašene motivima Leukipe, drevne
kraljice Atlantide. U golemim kupeljima, koje su više nalikovale
jezerima, bućkali su se radni slonovi i sveti bikovi. Izvanredan rezultat
tih sveopćih pranja i umivanja bila je visoka razina higijene, što je
utjecalo i na opće zdravlje stanovništva.

A iznad tog blaženog otoka uzdizao se stup svijeta, planina Atlas, čiji je
prijeteći vrh često prekrivao veliki oblak. S vremena na vrijeme,
duboko iz njegove utrobe čula se potmula tutnjava. Katkad bi se
njegovo tmurno lice zažarilo, bacajući sablasno, ružičasto svjetlo na
cijeli grad i većinu otoka. A nekada bi se kule njegova grada opasno
zanjihale, a tlo je drhtalo pod stopalima zabrinutih Atlantiđana. To su
bili samo znakovi kojima bi podsjećao svoj narod da je još uvijek živ.

No, mudrim svećenicima koji su se okupljali ispod umornih grana
Drveta života, Zmajskog drveta, značili su mnogo više. To su bile
ostenta - kobni znakovi upozorenja. Vješti promatrači neba saznali su

27

da im prijeti opasnost i odlučili su to povjeriti caru. Njihove slutnje su
potvrdili brojni drugi znakovi o kojima se izvještavalo iz svih krajeva
carstva. Je li car primijetio neobičnu tišinu u svom svetom gaju?
Naime, ptice su otišle. Tjednima prije toga počele su letjeti u svim
smjerovima i nikada se više nisu vratile. Bez njihovih pjesama, čitav
otok je obavijao zloslutan muk. I druge su se životinje neobično
ponašale. Neki slonovi su postali neposlušni i pobjegli su od svojih
čuvara. Konji su se propinjali na stražnje noge, odbijajući se vratiti na
trkalište; koze više nisu davale mlijeko. I ljudi su izgledali sumorno,
obuzeti nekakvom mješavinom straha i pomirenja s nepoznatom,
strašnom sudbinom, koja će ih uskoro zadesiti.

Car je saslušao svoje svećenike, ali im je rekao da su i prije griješili u
takvim stvarima, te da će uznemirujući njegove odane podanike,
osobito u to nesigurno doba prije mogućeg rata, izazvati kaos. Osim
toga, što su naumili učiniti? Napustiti Atlantidu, najmoćnije
kraljevstvo koje je ikada postojalo na svijetu, radi nekoliko neprirodnih
pojava? Ako je prijetnja o kojoj su govorili doista tako velika, sve mjere
opreza bi bile beskorisne, stoga, laku vam noć! No, nakon što su
razočarani svećenici izašli iz dvorane za primanje, car je rastreseno
vrtio prstima kristalni privjesak, koji je visio o uskom, zlatnom lancu
na njegovu vratu. Prisjetio se ekspedicije u zemlju Delte na istoku,
gdje su otišli njegovi preci, koji su spasili svijet od katastrofe
instalirajući posebnu napravu uz pomoć tamošnjih radnika. No, to je
bilo prije mnogo stoljeća. Naprava je nestala u ruševinama, a
atlantidski znanstvenici, koji su više bili zainteresirani za bogatstva
koja su stjecali svojim materijalizmom i militarizmom, nisu je mogli
popraviti, čak i da im je to bilo dopušteno. Tragična je činjenica bila da
su Egipćani, s kojima su nekada zajedno stvorili veliki instrument,
danas bili neprijatelji Atlantiđana.

Car je zamišljeno sjedio na svom prijestolju, prekrivajući ga zlatom
izvezenim, grimiznim kraljevskim ogrtačem. Pitao se jesu li smrtnost
ljudi i fizički svemir doista uzročno povezani. Bogovi su bili posrednici
između ljudi i kaosa. Razgnjevi li ih ne pridržavajući se njihovih
zakona, hoće li dopustiti prirodi da nasrne na njegovu civilizaciju?
Zemlja se nekoć štovala kao živa majka svega što postoji. Danas se
duboko u njezinu tijelu u Atlantidi obavljaju rudarska iskopavanja
velikih razmjera, koji rezultiraju tako velikim količinama orichalcuma,
za čije su otpremanje potrebne čitave flote teretnjaka. Pohlepne ruke

28

nekoliko desetina kraljevstava posežu za visoko kvalitetnim bakrom,
od kojega će iskovati strašna oružja za ratovanje. Činilo se da su on i
njegovi preci vodili svijet u bogohulan krug, no zabrinut vladar nije
znao kako da iz njega izađu.

I on je duboko razmišljao o svojem narodu, koji je postao suviše
obuzet materijalnim dobrima, ravnodušan prema silama koje su ih
stvorile. Više nisu odavali ni počast Besmrtnicima, za razliku od
prošlih vremena kada su oci i djedovi otočana, bježeći pred trojanskim
požarom, dozivali nebo u pomoć. Od tada, kao da im nije bila dovoljna
vlast nad čitavim oceanom i dijelovima svijeta za koje drugi ljudi nisu
ni znali da postoje, Atlantiđani su bili opsjednuti mišlju o osveti
dalekome Egiptu zbog poraza, koji im je u prošlosti nanio lukav stari
faraon Merenptah.

STRAŠNI ZNAKOVI

Rano ujutro sljedećega dana, kapetan teretnjaka iz Elasipposa i
njegovi časnici bili su carevi gosti u palači. Pridružilo im se nekoliko
dvorskih službenika i vojnika iz carske garde. Njihova audijencija nije
bila osobit događaj, jer je atlantidska kraljevska obitelj zadržala dugu
tradiciju prema kojoj je povremeno bila dostupna običnome puku.
Osim toga, najznačajnija osoba u carstvu bila je znatiželjna. Na
dugačkom stolu u velikoj dvorani bili su izloženi brončani predmeti, a
car, u pretjerano srdačnom raspoloženju, izjavio je da su obrtnici iz
Elasipposa najvještiji na svijetu.

U tome trenutku, njegov omiljeni lovački pas, koji je tijekom
predstavljanja neopaženo drijemao u kutu dvorane, iznenada je počeo
panično zavijati i potom pobjegao kroz otvorena vrata. Car se
nespretno pokušao našaliti, rekavši kako je njegov pas umjetnički
kritičar, na što su se kapetan i dvorjani poslušno nasmijali. No, vani,
diljem otoka Atlantide, mnogo zabrinutiji svećenici uočili su druge
životinjske znakove. Zgranuto su pročitali proročke jetre koza
žrtvovanih na velikome Posejdonovom oltaru. Stručnjaci za auspicij
također su bili preneraženi - na otoku nije ostala nijedna slobodna
ptica. Sve su odletjele. A one koje su služile kao kućni ljubimci,
histerično su se ponašale. Pojavili su se znakovi koji su zbunili i
ispunili očajem čak i obične ljude, koji su uglavnom razmišljali samo o
osobnoj koristi.

29

Kanali su bili preplavljeni tisućama mrtvih riba, a tuljenje
prestrašenih slonova već je počelo živcirati Atlantiđane. Danima je
stanovništvo bilo obuzeto nekom neobjašnjivom sjetom, dok je na
otoku vladalo neobično mirno vrijeme. Najuznemireniji od svih bio je
svećenik posebno zadužen za promatranje ponašanja gorja Atlas iz
svetišta izvan grada. Dok je stajao u svojoj promatračnici, plašile su ga
neke navodno natprirodne pojave na vrhu planine, ponegdje
prekrivene gustim oblakom i obasjane neprekidnim neobičnim
azurnim munjama bez gromova.

Ne, ostente nisu bile dobre. Glavni astrolog ih je predvidio mjesecima
prije. Taj veliki svećenik je otplovio nekoliko tjedana nakon što su
njegova pretkazanja primljena sa službenom ravnodušnošću. Sada su
se ostvarivala u brončanim predmetima iz Elasipposa, koja su još
uvijek bila izložena pred carem. Kaleži i kipići su klopotali i zveckali,
dok se veliki svijećnjak od gotovo prozirnih morskih školjki njihao
poput klatna na pozlaćenom lancu, gaseći neke svoje zapaljene
plamenove šireći i sužavajući sjene, koje su stvarali ljudi okupljeni pod
njime. "Potres", objasnio je nezabrinuto car. No, njegovi su gosti bez
daha zašutjeli. "Često ih imamo. To samo ljubomorni bogovi iziskuju
našu pozornost." Taj put se njegovi okupljeni podanici nisu mogli
nasmijati. Pod se zamjetljivo počeo njihati gore dolje pod njihovim
stopalima, pa je čak i car gubio svoju kraljevsku prisebnost. Jedan, a
potom i drugi brončani predmet pao je zveckajući i kotrljajući se na
pod. Nitko ga nije ni pokušao zaustaviti.

POČINJE

"Vaše Veličanstvo!", svećenik zadužen za promatranje planine Atlas
nenajavljeno se pojavio pred carem. "Planina se izobličila zbog
sablasne izbočine na njezinoj jugoistočnoj padini! Iz nje prijeti strašna
opasnost, Gospodaru! Moramo smjesta napustiti ovo mjesto!"

"Ustani", zapovjedio je car promuklim glasom. Nervozno je vrtio
prstima kristalni talisman koji mu je visio oko vrata, no svaka sljedeća
riječ mu je zapela u grlu. Negdje iz palače čuli su se krici muškaraca i
žena, nakon čega se iznenada začuo snažan tresak zida koji je pao.
Oko cara su se okupile uznemirena žena i kći.

"Ovuda", konačno je zapovijedio, pa ga je skupina slijedila izvan
dvorane kroz sveti gaj, pokraj njegovih iznenada presušenih fontana.

30

Tlo pod njima se pomicalo, otežavajući im hodanje, no nitko nije
posrnuo. Čuli su zvuk groma. No, za razliku od zvuka oluje, ovaj nije
prestao, nego se zadržao u zastrašujućem, jednoličnom tonu. Car je
poveo malu skupinu do srednje velikih brodova, njegovih luksuznih
plovila, usidrenih u malome kanalu koji vodi do Posejdonova hrama,
čiji se iskrivljeni odraz krova vidio u vodi, namreškanoj od podzemnih
gibanja. "Kapetane, preuzmite zapovjedništvo", zapovjedio je car, dok
su se ostali izbezumljeno naguravali u duge, uske brodove, a on je
odlučivao koji će od muškaraca upravljati kojim brodom. "Ja ću
preuzeti kormilo", dobrovoljno se javio. Njegova uska jahta s bijelim
trupom i pozlaćenim detaljima nije bila prostrana. "Bacite sve ovo
preko palube!", povikao je i potom se pridružio ostalima, koji su
ubrzano cijepali skupocjen ljubičasti baldahin na sredini broda. Bez
riječi, no posve svjestan njezina značaja, prevrnuo je stolac nalik na
prijestolje u vodu o koju su se već razbijali valovi.

Kapetan iz Elasipposa pozvao je svoje ljude na vesla i izdao zapovijed
svom mrkom caru oslonjenome o kormilo na krmi. Dobrovoljne veslače
očaj je tjerao da izdrže fizičke napore veće od onih koje trpe galijoti, pa
je carska jahta dosegnula brzinu kao nikada prije. Na susjednome je
brodu plovila careva obitelj. Brodovi su jurili poput strijela daleko od
središta otoka s palačom i hramom, potom uz unutrašnji kopneni
prsten, čije su se raskošne kuće i veličanstveni hramovi rušili pred
njihovim očima.

Jutarnje svjetlo postupno se mijenjalo dok se čudovišan oblak od
ugljeno crnog pepela ubrzano širio nebom. Carica je povukla ljubičast,
školjkama ukrašen šal preko ramena kako bi se zaštitila od hladnog
vjetra, koji je iznenada zapuhao. Tamna sjena popraćena zvukovima
snažnijima od grmljavine, prekrivala je njihovu domovinu. Uočila je da
se oko njih nalazi mnogo drugih brodova, a mogla je prepoznati i neke
od njihovih vlasnika pokraj jedara.

Iznenada se čuo strašan udar groma, kao da je munja pogodila jarbol.
Potom neizvjesna tišina, a nekoliko minuta poslije nastupila je velika
vatrena oluja uz zaglušujuću grmljavinu. Oko njih je bučno pljuštalo
tisuće užarenog kamenja, od kojih su neki bili veliki poput stijena.
"Krenite prema kanalu!", povikao je car veslačima, a potom je istu
zapovijed ponovio kapetanu broda koji ih je slijedio. Nadsvođeni kanal,
koji je presijecao središnji kopneni prsten, bio je udaljen tek nekoliko

31

zamaha veslima, a oba broda su kliznula u podzemni mol prije nego
su ih pogodile vulkanske bombe. No, to dugo putovanje kroz tamu bilo
je zastrašujuće. Bojne uljanice, koje su inače neprestano gorjele,
ugasile su se i oba su kapetana morala upravljati brodovima uz pomoć
slabog svjetla lanterni na pramcu i krmi svojih brodova. Uznemirivali
su ih i čudovišni, nerazumljivi zvukovi koji su odzvanjali tunelom. No,
pri plovidbi ih barem nisu ometali drugi brodovi.

OSVETA BOGOVA

Kada su konačno stigli do kraja kanala, kapetan iz Elasipposa je
zaustavio brod. Ispružio se da pogleda što se događa vani. Izgledalo je
kao da je nebesko bombardiranje prestalo. Stišale su se i druge
seizmičke aktivnosti. "Krenimo!", glas mu je snažno odzvanjao niz
tunel, a veslači su uhvatili svoja vesla. Prizor koji ih je dočekao posve
ih je prestravio i gotovo pokolebao. More je bilo zatrpano desecima
slomljenih, zapaljenih čamaca i brodova. Svi su bili uništeni. Neki od
njih, koji su i dalje plutali, nekontrolirano su gorjeli, dok su im jedra
nestajala u plamenu poput suhog lišća u vrtlarevoj vatri.

Posvuda je bilo pougljenjenih krhotina i zastrašujuće unakaženih
tijela, a čuli su se očajni povici ranjenika. Dozivali su pomoć dok su
pokraj njih prolazili već prenapučeni brodovi, ne pružajući im nikakav
navještaj spasa. Carica i njezine kćeri su plakale, no muškarci
smrknutih lica i dalje su veslali u tišini. U trenutku kada se njezin
suprug, lica prekrivenog pepelom, okrenuo da je pogleda, neko brzo
gibanje na obali vanjskog kopnenog prstena iza broda odvratilo mu je
pozornost. Nekoć vrhunski uvježbani konji, koje su čuvari napustili,
besciljno i panično su trčali kopnom. Njihovo urlanje bilo je jednako
zastrašujuće kao i krici ljudi koji su se utapali.

U tome trenutku je nastupila nova dimenzija užasa. Gusti oblak brzo
se širio iz smjera Atlasa, kao da će potpuno prekriti plavo nebo ugljeno
crnim pokrivačem od pepela. Tama je nadvladala jutro. Kapetan iz
Elasipposa vješto je manevrirao svojim brodom oko kočije, koja je
plutala na visokim valovima. Obje su jahte krenule prema tajnome
kanalu. Svi ostali brodovi bespomoćno su zapeli u krcatome moru. Car
i njegova improvizirana posada izašli su iz posljednjeg vodenog prstena
kroz kraljevski kanal, koji je iskopan mnogo godina prije toga kao
sklonište u slučaju slične opasnosti. Površina mora iznenada se opet
zapjenila uslijed seizmičkog podrhtavanja.

32

Muškarci su na trenutak odložili svoja vesla, odmorivši se da uhvate
zrak. No, čak ni njihovo mahnito veslanje nije moglo zaglušiti
neprestanu grmljavinu, koja kao da je odjekivala s neba i zemlje. Rad
im je još više otežavao pepeo, koji se spuštao poput teške, sive pare.
Kašljali su i pljuvali, trljajući oči podlakticama, no ni na trenutak ne
puštajući svoja vesla. Kako su odmicali prema vanjskome zidu, car je
uočio neobičnu bijelu traku, kako slijedi njegovu jahtu. Na trenutak
zbunjen, shvatio je da u vodi ključa boja s njezinih dasaka. Odlučio je
ne odati tu spoznaju drugima, nadajući se da posada na brodu koji ih
je slijedio to neće uočiti i razmišljajući koliko će još dugo raspadajuća
smola moći spajati trup. Zrak je postajao hladniji dok su neprestani
grmljavinski oblaci, koji su sukljali iz planine Atlas, prekrivali svijet
zastorom duboke tame.

Iako su car i njegova pratnja doživjeli nezamisliv strah od kada su prvi
put isplovili iz središnjeg otoka, konačno su stigli u glavnu luku na
južnoj obali. Pristaništa i molovi bili su zakrčeni gomilama
prestrašenih ljudi, koji su vikali. Neki od njih su se međusobno
histerično tukli. Veslači su namrgođeno prionuli na svoja vesla i isprva
nitko na obali nije primijetilo male, lijepe brodove koji plove prema
uzburkanom, otvorenom moru. No, u tome trenutku se iz zbijene
svjetine začuje povik prepoznavanja, kojemu se pridružio još jedan i
potom mnoštvo glasova. Svjetina je očajnički pokušavala nadglasati
vulkansku tutnjavu Atlasa preko daleke udaljenosti, dok su kraljevske
jahte svakim sljedećim zamahom vesala odmicale sve dalje. Krici su
prerasli u jednolično pjevanje, spontanu tužaljku iz tisuća grla, koja
su dozivala svog odlazećeg cara. Vidjeli su ga kako stoji na krmi, sitnu
figuru s uzdignutom desnom rukom visoko iznad glave, što je više
sličilo znaku blagoslova, nego pozdravu, i očiju gotovo zasljepljenih od
pepela i suza. U njihovu jednoglasju nije se osjetila osuda, nego samo
tragičan spoj tuge, rezignacije i štovanja.

Iznenada, iz smjera eruptirajućeg Atlasa, zastrašujući oblak veličine
crne planine spustio se nisko nad grad, potpuno ga obavijajući, grleći
svojim teškim valovima čak i luku na kojoj su stajale gomile ljudi, koji
su istoga časa utihnuli. Nekoliko trenutka poslije, snažan vjetar,
praćen udarima gromova, raspršio je čudovišan oblak i otpuhnuo
brodove natprirodnom brzinom daleko od Atlantide. Brodovi su gotovo
letjeli iznad uznemirenih valova, no, iako izrađena od platna, jedra su
izdržala. Vjetar se stišao gotovo jednako brzo kao što se pojavio, a

33

kapetan iz Elasipposa opet je osjetio da preuzima kontrolu nad
jahtom.

Uočio je da preko nesigurnog oceana juri mnogo brodova svih veličina
i izgleda. Neki su već odmaknuli daleko iza obzora. Njihovi kapetani,
koji su danima ili čak mjesecima prije toga, shvatili i poslušali kobne
znakove, napustili su ukleti grad. Kolektivno jecanje čulo se preko
širokog vodenog prostranstva, a car je iza sebe vidio kako se jedna od
stražarskih kula s više katova istrgnula iz svojeg visokog zida i srušila
među svjetinu, koja se sklonila uz njezino podnožje. Muškarci su
očajnički obuhvatili dlanovima lice i otvoreno plakali.

SVIJET U PLAMENU

"Pogledajte boga!", neko je iznenada povikao. Vrh gorja Atlas pretvorio
se u divovski stup svjetlosti, koji je pržio nebo. Na tisuće gorućeg
kamenja pljuštalo je poput raštrkanih zvijezda na bespomoćan grad.
Bujica užarene lave slijevala se niz obronke planine, ubrzano gutajući
veličanstvene hramove i privatne kuće. Tek su u tome trenutku ljudi
na kraljevskoj jahti čuli strašne udare gromova, koji su odjekivali
daleko na pučini, tresući njezine daske i sijući strah u njihovim
grudima. Njihova prekrasna domovina, kolijevka civilizacije, umirala je
pred njihovim uplakanim očima.

Lavine rastopljenog kamenja spalile su polja i pretvorile rijeke u paru.
Golema, gnjevna usta Atlasa i dalje su rigala slapove tekuće vatre niz
svoje padine u svim smjerovima, paleći šume brzinom kojom ni
najbrža životinja nije mogla trčati. Velike vile, čak i čitava sela, koja su
se nalazila pokraj tih zasljepljujućih rijeka, eksplodirali su u plamenu.

Svetu planinu su zahvatili grčevi. Čitava, stoljećima građena velika
Atlantida bila je raskomadana. Grad je obuzelo ludilo. Tisuće
Atlantiđana nestalo je pod ruševinama zgrada u koje su se sklonili,
dok su trčeći ulicama pred nemilosrdnim bombardiranjem plamtećeg
kamenja pokušavali uhvatiti dah iz užarenog zraka. Slonovi, konji i
ljudi bacali su se u uzavrelu vodu u kojoj su živi spaljeni.

Na središnjem otoku, srebrno pročelje opustjelog Posejdonova hrama
bilo je obasjano sablasnim sjajem. Unutra je crvena magla ispunjavala
tamu. Iznenada se pod snažnim udarima rascijepio na četiri dijela, a
divovski kip se prevrnuo razbijajući hramski zid, koji se počeo
urušavati oko palog boga mora. Nedaleko, u posvećenom zdanju gdje

34

su Posejdon i Kleita začeli lozu atlantidskih kraljeva, ostalo je stajati
prazno svetište Omphalos. Unaprijed upozoreni na veliku opasnost,
njegovi svećenici-čuvari uzeli su blagoslovljen kamen, Kozmičko jaje,
kako bi Pupak svijeta premjestili na drugo mjesto u nekoj dalekoj
zemlji.

AGONIJA

Kako se približavala večer, car, čije se carstvo iznenada smanjilo na
dva broda puna iscrpljenih izbjeglica, još uvijek je upravljao kormilom.
Pogled mu je bio uperen prema otoku na zapadu, koji je nestajao u
sablasnome plamenu, obasjavajući kilometrima daleko more crno
poput nafte. Nestvaran prizor povremeno su prekidali udari vulkanske
grmljavine, koja je prigušeno odjekivala daleko preko oceana. "To me
bog zove da se vratim", razmišljao je, "proklinjući me." Okrenuo se
prema brodu neposredno iza sebe. U njemu je sjedila njegova žena,
zanijemjela od straha, a umjesto carske haljine, ramena joj je
prekrivao istrgnut komad jedra. No, činilo mu se da se i dalje dosađuje
kao carica. Promatrajući njezinu urođenu dostojanstvenost, u njemu
su se miješali osjećaj ponosa i samilosti. U krilu su joj zgrčeno spavale
male djevojčice namrgođenih lica.

Barem je more bilo, iako neuobičajeno, mirno, a putovanje do
Elasipposa rutinsko. "Elasippos!". Bilo je suviše razmišljati o
ironičnom povratku kapetana u njegov dom na Istočnome Kontinentu.
Prije samo dva dana, putovao je do Atlantide noseći uobičajen teret od
brončanih predmeta u običnome teretnjaku. Sada se vraćao
zapovijedajući carskom jahtom u društvu samoga cara, koji je
upravljao kormilom! Osjećao se sretnim. Ne, nego blagoslovljenim što
je preživio najgori holokaust kojem su ljudi ikada svjedočili. Žalio je
zbog posade koju je ostavio za sobom, zbog svog broda koji je izgubio.
No, što su oni u usporedbi s gradom, otokom smrti, uništenjem
civilizacije? Na otoku je i prije bilo potresa, koji su teško oštetili grad.
Povremeno bi i planina Atlas eruptirala, paleći kuće, čak i sela. No,
ovol

Nitko nije očekivao da će se dogoditi nešto tako veliko. Iscrpljen od
borbe za opstanak, razmišljao je o svojoj kući, koja je bila blizu.

Kakvu će priču ispričati! Njegova obitelj i prijatelji mu neće
povjerovati. Za nekoliko sati, izlazeće sunce će zlatom obasjati lice

35

mora, koje će slijediti. Za sada se mogao samo upravljati dalekim,
treperavim svjetlom goruće Atlantide, koju su ostavili iza sebe. Oblaci
pepela posve su prekrili noćno nebo, a čak i na ovoj udaljenosti, svi na
palubi su i dalje osjećali trpak okus sumpora na jezicima.

Većina putnika, osim kapetana i njegova tjeskobnog cara, drijemala je
u trenutku kada se mrak iznenada pretvorio u nešto svjetlije od dana.
Kao da se na zapadu pojavilo novo, mnogo jače sunce. Iznenada kao
što se i pojavilo, blještavo svjetlo je nestalo, zaogrnuvši sve tamom.
Dok su im se oči iznova privikavale na mrak, čuli su potmuo,
jednoličan zvuk grmljavine. Buka se postupno pojačavala dok konačno
nije ispunila svijet. Udarni val brzo se pomaljao iz mraka udarivši dvije
male jahte tako snažno, da su daske na palubi zadrhtale toliko da je
car pomislio da će se razletjeti. Taj udar je probudio njegove kćeri, koje
su počele plakati. Kako se ocean smirivao, čuo se samo njihov plač, a
val se kotrljao prema istoku. Carica je utješila svoje kćeri, koje su
ubrzo opet zaspale.

Srećom, nisu čule sve glasniji zvuk drukčiji od grmljavine, poput
milijun dlanova koji oduševljeno plješću na završetku neke predstave.
Preživjeli su ostali skamenjeni od buke, koju kao da je proizvodio neki
nezamislivo velik vodopad, koji je skupljao snagu i ubrzano im se
približavao sa zapada. Tiho, bez riječi, zurili su u noć. Posljednji glas
koji je car čuo pripadao je kapetanu iz Elasipposa: "Milost,
Posejdone!". Potom, no samo na trenutak, ugledao je sto pedeset
metara visok vodeni val.

Zora je obasjala ocean zatrpan tisućama kvadratnih kilometara
ljudskih i životinjskih leševa, koji su se njihali na valovitom polju
kamena plovučca i neprepoznatljivog brodskog tereta - ostacima
nestale civilizacije. No, među njima nijedna preživjela duša.

DRUGO POGLAVLJE

Gdje je Atlantida?

Civilizacija postoji geološkim pristankom, podložnim iznenadnoj
promjeni. Will Durant

Platon nas izvještava da je Atlantida bila glavni grad velikog otoka
"izvan Heraklovih stupova", koje danas nazivamo Gibraltarskim
prolazom. Potonula je "u jednome danu i noći" uslijed seizmičkih

36

gibanja. Istraživači se više od dvije tisuće godina pitaju je li se na
opisanome mjestu doista mogao dogoditi takav događaj. Mnogi tvrde
da nije, pa su počeli istraživati druge dijelove svijeta. No, slijedimo li
Platonovu priču, prostor o kojemu on govori pruža neke intrigantne
mogućnosti.

Srednjeatlantski greben je nazupčana brazda, raspuklina na dnu
Atlantskoga oceana, koja se proteže od Arktičkoga kruga do područja
koje se nalazi na istoj zemljopisnoj širini kao i vrh Južne Amerike. Taj
procjep na dnu mora nastao je pomicanjem istočne i zapadne
kontinentalne ploče. Tim pomicanjem i nabiranjem, iz rastopljene
unutrašnjosti Zemlje izbija magma, uslijed čega se stvaraju
podmorske planine. Nekada su te planine toliko velike da im vrhovi
probijaju površinu mora, te tako nastaju otoci. Budući da je
Srednjeatlantski greben podložan oprečnim silama, nasilni geološki
poremećaji, kao što su vulkanske erpucije i tsunamiji (destruktivni
valovi nastali podmorskim potresima), uobičajeni su, u kontekstu
geološkog vremena.

Takvom aktivnošću, golemim podmorskim nabiranjem rastuće,
gomilajuće magme, nastao je Island. Iz dubina Sjevernog Atlantika,
pokraj jugozapadne obale Islanda, u studenom 1963. izronio je otok
Surtsey obavijen velikim oblakom pare i munja. Iako je otok širok
samo oko 3,5 km2, uzdiže se oko 170 m iznad površine mora. Dvjesto
godina prije toga, britanski pomorci su otkrili nepoznat otok u
Atlantskome oceanu, koji su nazvali po svom brodu, Sabrina. Vrativši
se nekoliko mjeseci poslije s potencijalnim doseljenicima, otok je
nestao pod valovima.

Godine 1447., kapetan Alonso Leone otkrio je otok sjeverozapadno od
San Miguela u Azorima. Nazvao ga je Asmaida i taj veliki otok naselili
su Portugalci, koji su ondje stvorili svoje farme, gradove i luke.
Međutim, neposredno prije 1555., bili su prisiljeni napustiti otok jer je
počeo ubrzano tonuti u more nakon erupcije njegovog, do tada
uspavanog vulkana. Stanovnici su uspjeli pobjeći, ostavivši za sobom
sve što su posjedovali. Mali dio otoka ostao je iznad površine i danas je
poznat pod imenom Barentska stijena. Otprilike 260 godina nakon
prve erupcije, Barenetha je nestala, a danas je to mjesto poznato kao
morsko brdo Milne.

37

Otok Nyey otkriven je između Grenlanda i Islanda 1783.; nestao je
1830. Otok "stup" Geir fuglasker (Great Auk Skerry), srušio se u more
nakon manje od jednog dana seizmičkih podrhtavanja. Sredinom
60tih godina 20. st., na površinu Sjevernog Atlantika izronila su dva
otoka, koja su potom opet potonula. Prije nego su nestali, Syrtlingur
se uzdizao 63 m iznad mora, a Jolnir je bio širok 15 km2. Ti i slični
primjeri upućuju na iznimno aktivno i nesigurno morsko dno, a drevni
i suvremeni povijesni zapisi svjedoče o nastanku i nestanku katkad
velikih kopnenih područja u iznimno kratkom vremenskom razdoblju.

Jasno je da se postojanje i iznenadan nestanak Atlantide može
usporediti s geološki veoma nestabilnim Srednjeatlantskim grebenom.
Krajem 60-tih godina 20. st., sonde istraživačkih brodova, među
kojima je bio i Glomar Challenger, zabilježile su postojanje potopljene
kopnene mase, otprilike veličine današnjeg Portugala i pravokutnog
oblika, koja se rasprostirala zonom rasjeda uz Srednjeatlantski
greben. Madeira i Kanarski otoci možda su njezini jedini površinski
ostaci. Gotovo je sigurno da ispod površine srednjeg Atlantika postoji
velik otok, prilično neodređenog oblika. Godine 1971., u relativno
plitkim vodama Vemske zone pukotine, plovni bageri Sveučilišta u
Miamiju otkrili su vapnenački kamen natopljen granitom; granitne
geološke formacije otkrivene pod morem nazivaju se "kontinentalnim
stijenama", jer predstavljaju dijelove kopnenih masa, kojima su
nekada pripadale.

DIJELOVI IZGUBLJENOG KONTINENTA

Geolozi iz tvrtke Esso Petroleum i sa Ženevskog Sveučilišta, sljedeće
su četiri godine proučavali uzorke vapnenca i granita. Ustanovili su da
sadrže fosilne ostatke, koji su se oblikovali kada se vapnenac nalazio
manje od trideset metara ispod površine oceana. Na pločama su
otkriveni i tragovi plimnog djelovanja, što upućuje na to da se veliki
otok kojemu su pripadale, nekada nalazio iznad razine mora. Omjeri
kisika i ugljičnog izotopa potvrdili su da se vapnenac na zraku
rekristalizirao od oblika kalcita s visokim do onoga s niskim udjelom
magnezija. Reporter časopisa New Scientist je izvijestio da je vapnenac
uzet s vrha "ostatka kontinentalnog bloka, koji je ostao nakon što se
Atlantik pretvorio u ocean."

Prisutnost fosila iz mezozoika u otkrivenom vapnencu, ukazuje na to
da je otok nastao prije otprilike 230 i 65 milijuna godina, u dugome

38

razdoblju međusobnog razdvajanja euroafričkog i američkog
kontinenta. U tom postupku, ostavili su za sobom kontinentalan dio ili
blok otprilike na pola puta između Antila na zapadu i Gvineje na
istočnoj obali Afrike. Taj kopneni ostatak pod morem možda je dio veće
potopljene kopnene mase ili rascijepanog niza kopnenih masa, koje
leže uz istočne rubove Srednjeatlantskog grebena sve do točke na
sjeveru paralelne s Britanskim otočjem. Nije poznato kada je potonuo
kontinentalan otok na Vemi. No, okomite brazde na njemu nastale su
u doba kada se otok uzdizao iznad površine mora. Nije sigurno koliko
je dugo otok bio suh. Geolozi ne znaju ni kada je potonuo na svoj
današnji položaj. No, činjenica da su još uvijek vidljive okomite brazde,
upućuje na to, da to nije bilo tako davno; oceanografi pretpostavljaju
da se to dogodilo u posljednjih 7000 godina.

U svakom slučaju, Kanari i Madeira također su sastavljeni od
kontinentalnih stijena. Veoma davno, kopnena masa zajednička svim
otocima, otrgnula se od euroafričkog kontinenta uslijed utjecaja
suprotstavljenih sila, koje su prouzročile pomicanje ploča. Tako se
kontinenti, koji leže na litosferskim pločama, pomiču licem Zemlje pod
utjecajem podzemnih sila iz užarenog središta Zemlje. Tijekom
vremena, mezozoički dio kontinenta postupno se preplavljivao
prodirućim morem dok, možda već 17 000. god. pr. Kr., otok nije
potpuno nestao pod površinom. Danas se još samo vrhovi njegovih
najviših planina uzdižu iz valova, kao što su Azori, Madeira, Kanari i
ostala otočja. Kada se taj otok veličine Portugala otrgnuo od Euro-
Afrike, tanki kopneni mostovi još uvijek su povezivali dvije odvojene
kopnene mase. Nedvojbeno je da su ti mostovi postojali.

Tim međunarodno sponzoriranog projekta "Deep Sea Drilling"
("podmorsko bušenje"), otkrio je 13. srpnja 1976. planinski lanac koji
povezuje najjužniji vrh Grenlanda s europskim kontinentom preko
Irske i Engleske. Obje zemlje su sačuvani ostaci tog kopnenog mosta,
čiji drugi dio leži na dubini od 1200 m ispod mora. Kanari su bili dio
drugog kopnenog mosta, što su pokazala podmorska istraživanja, koja
su otkrila da se sedam udaljenih otoka prvotno dodirivalo. Kopneni
most koji povezuje kanarski otok Fuerteventura s Lanzaroteom,
otokom najbližim Maroku, otkriven je na prilično maloj dubini nakon
Drugog svjetskog rata. Wilhelm Shreiber je napisao: "Planinski lanac
Atlas [u Maroku] pruža se prema Atlantskome oceanu, gdje se prilično
naglo otkida. Prema tome, legenda o sudbini otoka Atlantide mogla bi

39

se temeljiti na prirodnoj katastrofi u kojoj je progutan završetak
planinskog lanca."

Sjeverna Afrika i otoci u Atlantskome oceanu vjerojatno su bili tako
fizički povezani do prije barem 17000 godina, što dokazuju muški i
ženski ostaci kromanjonaca otkriveni na Tenerifima, najvećem
kanarskom otoku. Ti prvi ljudi nisu bili pomorci, nego lovci, koji su
nedvojbeno prešli preko kopnenog mosta iz Afrike, slijedeći
migrirajuća životinjska krda. Prije samo pet ili šest tisuća godina,
Britanija je još uvijek bila povezana s Europom kopnenim mostom
između Dovera i Calaisa. Otok u Atlantiku možda je sve do nedavno
bio povezan sa sjevernom Afrikom. No, otok veličine Portugala sigurno
je bio poplavljen prije nastanka nekakve civilizacije.

Istraživanja na polju orogeneze (znanosti o postanku gorja), tektonskih
pomicanja ploče i kontinenata, pokazuju da se geološka promjena na
kontinentalnoj razini ne odvija ubrzano (barem ne prema ljudskim
mjerilima). Podizanje i spuštanje mora i kopnenih masa mjeri se u više
stotina tisuća ili milijuna godina, a ne "u jednome danu i noći".
Nekada je ta postupna promjena vidljiva u slučajevima relativno
manjih područja, kao što su Azori, čiji otok Flores danas znatno tone,
dok Corvo istodobno raste. Na te pojave utječu iste polagane, no
vidljive geološke sile, koje su nekad progutale mnogo veći atlantski
otok.

DOKAZ S DNA MORA

Suvremene mape morskoga dna otkrivaju da današnji otoci u
Atlantskome oceanu pokraj afričke obale leže na podzemnom platou,
na rubu potonule kopnene mase, koja je povezana s južnom obalom
Iberije. Taj kopneni most, koji se danas zove Azorsko-gibraltarski
greben, protezao se od europskog kontinenta do velikog otoka u
Atlantiku, koji se tada još uvijek nalazio iznad morske razine.
Oceanografi su prepoznali lanac potopljenih planina, koje se
rasprostiru od tog grebena, povezujući Srednjeatlantski ocean s
obalom Iberije.

Podmorskim bušenjem jezgre u Azorskom otočju, otkriveni su ostaci
slatkovodne alge na dubini od čak 3600 m, koji dokazuju da su se
otoci nekad nalazili više od 3 km iznad svoje današnje razine. Inače
neobjašnjiva prisutnost slatkovodnih algi na tako velikoj dubini,

40

potvrđuje otkrića dr. Mauricea Ewinga, profesora geologije pri
Sveučilištu u Columbiji 1949.

Ploveći Srednjeatlantskim grebenom u blizini Azora na istraživačkome
brodu prikladno nazvanom Atlantida, ekspedicija National Geographic
Societya pod vodstvom dr. Ewinga prikupila je uzorke jezgre s dna
oceana, s više od 3 km ispod površine mora i daleko od svih današnjih
plaža. On je zaključio da ti uzorci dolaze s bivše plaže, koja se nalazila
na razini mora. Pri tome je isključio mogućnost da se pijesak s obale
prenosio plutajućim ledenim santama početkom glacijalnih razdoblja,
zato što fina zrnca koja je otkrio nisu sadržavala veće dijelove stranog
materijala. Osim toga, najbliže kopno je bilo udaljeno više od 2000 km.
Zato je dr. Ewing zaključio da se pijesak s plaže nije mogao oblikovati
pod vodom, nego uz kopnenu obalu koja je nebrojeno mnogo stoljeća
bila podložna valnim gibanjima na morskoj razini.

Iako se tijekom vremena taj materijalan dokaz potvrdio, drugi "dokazi"
otkriveni na dnu Atlantskog oceana mogu nas odvesti u krivome
pravcu. Posljednjih sto godina, gotovo svi pisci koji su pokušavali
utvrditi uvjerljivu geologiju Atlantide, ponavljali su priču o potrganom
sidrenom užetu otkrivenom na morskom dnu pokraj Azora. Osim
njega, otkriveni su komadići oceanskog dna, među kojima i bazaltne
krhotine, koje su se mogle oblikovati samo u suhim vremenskim
uvjetima. Tako su barem smatrali znanstvenici 1898., koji su te
tahilitske krhotine prihvatili kao potvrdu postojanja potonulog
kontinenta. Od tada su geolozi naučili da se bazaltno staklo može
oblikovati na zraku i pod vodom, što znači da uzorci možda nisu
nastali u doba kada se dio Atlantide nalazio iznad razine mora. Taj
dokaz više nije uvjerljiv, a činjenica da ga ljudi i dalje upotrebljavaju
za potvrdu tvrdnji o postojanju Atlantide, pokazuje kako moramo
oprezno razlučivati sve dostupne materijale.

Tako atlantolozi posjeduju veliko i sverastuće tijelo provjerljivih
dokaza, kojima se mogu poslužiti u obrani svoje teze o postojanju
kopnene mase u srednjem Atlantiku. Godine 1963., dr. Maria Klinova
je ploveći na brodu Sovjetske Akademije znanosti Mihail Lomonosov
96 km sjeverno od Azora, izvadila neobično kamenje s više od 1800 m
dubine. Osobito ju je zainteresirala činjenica da su uzorci mogli
nastati uslijed atmosferskih pritisaka kakvi postoje samo na suhom
kopnu. Rusko otkriće pokazuje da su se tahiliti otkriveni šezdeset i pet

41

godina prije, ipak oblikovali iznad razine mora. Istraživanjima dr.
Klinove prethodila su istraživanja stockholmskog Muzeja Riks 1957.
Dr. Rene Malaise je izvijestila da su članovi švedske Ekspedicije za
istraživanje dubokih mora otkrili fosilizirane slatkovodne dijatomeje
otprilike tri kilometra ispod srednjeg Atlantika. Dijatomeje, male alge,
bile su stare sedamnaest tisuća godina, što je sukladno jednome od
mogućih datuma konačnog potonuća otoka veličine Portugala u
Atlantskom oceanu."

No, to nisu bili jedini otkriveni uzorci. Malaisein kolega, ugledni
paleobotaničar R. W. Kolbe, katalogizirao je više od šezdeset isključivo
slatkovodnih uzoraka dijatomeja uzetih s dubine od 2400 m, 920 km
od zapadne obale Afrike, u podmorskom području poznatome pod
imenom Greben Sierra Leone. Osim toga, svi uzorci su otkriveni ispod
sloja morskog taloga, vjerojatno vulkanskih ostataka, koji su se ondje
taložili posljednjih deset tisuća godina. Te vrste su pripadale
najraznolikijim skupinama, od kojih su neke uspijevale u
prebivalištima bogatima hranjivim tvarima, a neke u siromašnijima.

Velika raznolikost organizama upućuje na to da su dugo vremena rasli
u velikome broju u prostranoj, suhoj okolini. Obilje tih organizama na
izvjestan način dokazuje da su nekad na otoku u središtu Atlantskog
oceana postojala slatkovodna jezera. No, to nije uvjerilo kritičare, koji
su tvrdili da su dijatomeje stigle u more iz Afrike, nošene snažnim
strujama. Kolbe je odgovorio: "Prihvatimo li slabu mogućnost o
muljevitim strujama s afričke obale, koje svoj teret od slatkovodnih
dijatomeja izbacuju na udaljenosti od 930 km od obale, tada bismo
trebali objasniti kako je ta struja mogla uopće nositi taj teret na takvu
udaljenost i istodobno se uspeti više od 1000 m da bi ga izbacila na
vrh podmorskog brda."

SLUŽBENI OTPOR ATLANTIDI

Švedski znanstvenici otkrili su i silikonizirane ostatke kopnenih
biljaka 2,5 km ispod površine oceana. Njihov brod Albatros dvije
godine je plovio oko svijeta, istražujući dubine svih oceana. No, tek su
u srednjem Atlantiku pronašli organski dokaz potopljene kopnene
mase, slične onoj otkrivenoj u Grebenu Sierra Leone. Mogli bismo
pomisliti da je tako veličanstveno postignuće švedske ekspedicije
potaknulo zanimanje javnosti za uzbudljivim otkrićima njezinih
istraživača i nadahnulo čitavu znanstvenu zajednicu da ponovno

42

istražuje atlantsku kolijevku civilizacije. No, znanstvenici
establišmenta ravnodušno su slegnuli ramenima i potom odlučili
zastrašiti atlantologe nepromišljenim teorijama o krećanskoj Atlantidi,
o kojoj ću poslije raspravljati.

Tragično je da do danas nitko nije ozbiljno razmotrio obilje uvjerljivih
dokaza, koje su skupili dr. Malaise i njezini kolege. Oni tiho leže u
Muzeju Riks - ta riznica dragocjenih podataka, oceanografska mapa
blaga koja bi buduće lovce na Atlantidu mogla odvesti do najvećeg
arheološkog otkrića svih vremena. No, za većinu plaćenih stručnjaka,
svaki navještaj o riječi koja počinje slovom "A", politički je nepodoban.

Osobito je vrijedno pohvale kada jedan od njihovih članova, kojemu je
dosta bijednog stanja koje vlada u suvremenoj znanstvenoj misli,
odlučuje prekinuti šutnju i glasno reći što je očito. Jedan od takvih
junaka bio je dr. Kenneth Landes, ravnatelj Odsjeka za geologiju pri
Sveučilištu u Michiganu. U svom godišnjem "Sigma XI" pismu
upućenom Politehničkom Institutu Virginije 1958., u doba najvećih
napada njegovih kolega na dr. Malaise, Landes je odlučno upitao:
"Možemo li mi, kao tragači za istinom, još uvijek zatvarati oči pred
očitom činjenicom da su velika područja morskog dna okomito tonula
na udaljenostima mjerenima u kilometrima? Zašto ne prihvatimo tu
činjenicu i svu energiju, koju sada rasipamo na uzaludne pokušaje
objašnjavanja istine, uložimo u otkrivanje mehanizma koji uzrokuje ta
drastična spuštanja oceanskog dna?"

Svatko tko zna kakva dogmatska klima vlada u suvremenim
znanstvenim ustanovama, razumjet će koliko su hrabre bile primjedbe
dr. Landesa. Isticanje stajališta koja podupiru mogućnost stvarnog
postojanja Atlantide, mogućnost prekomorskih putovanja u obje
Amerike prije Kolumba ili nekih drugih teorija oprečnih
općeprihvaćenim hipotezama, uništilo bi profesionalne karijere takvih
neovisnih mislioca, te im onemogućilo pristup znanstvenim
publikacijama u kojima bi mogli predstaviti otkrića o kojima bi njihovi
kolege istraživači mogli međusobno raspravljati. Jedan od takvih
primjera predstavljaju profesionalni istraživači tvrtke "Oasis Oil", koji
su 1972. predstavili uvjerljiv dokaz da se u doba pliocena (prije oko 5
milijuna godina), Sredozemno more nalazilo više stotina metara ispod
svoje današnje razine. Očito je bilo mnogo lakše stići do tako velikog
otkrića nego ga objaviti. U časopisu Scientific American je napisano:

43

"Svoj rukopis nisu mogli objaviti u znanstvenom časopisu, jer nitko ne
bi prihvatio tako skandalozno tumačenje." Danas se akademici još
uvijek opiru nepopularnim idejama poput znanstvenih autoriteta od
kojih je Leonardo da Vinci bio prisiljen skrivati svoja istraživanja.

REALNO UNIŠTENJE

Usprkos nevoljkosti većine znanstvenika da razmotre dokaze, čini se
da najuvjerljiviji geološki podaci kojima raspolažemo ukazuju na
postojanje srednjeatlantskog kontinentalnog otoka, koji se nekoliko
milijuna godina nalazio iznad razine mora sve dok nisu nastupili
geološki poremećaji, koji su prouzročili njegovo dugotrajno, postupno
opadanje. U svom članku "Nova otkrića u Srednjeatlantskom grebenu"
u časopisu National Geographic (svibanj 1949.), dr. Ewing je napisao
da se greben sastoji od: "više slojeva vulkanskog pepela."

Prvotni otok u Atlantskome oceanu, koji je povezivao Azore s
Madeirom i Kanarima, spajala je s Euro-Afrikom staza dugih kopnenih
mostova i nalazio se iznad osobito nestabilnog seizmičkog područja,
što je vjerojatno bilo i uzrokom njegova potonuća. Veći dio njegove
površine vjerojatno je dugo tonuo. No, postupno taloženje te velike
kopnene mase nad dubokim, vječnim vatrama Srednjeatlantskog
grebena, vjerojatno je izazvalo mnogo eksplozivnije konačno potonuće
otoka.

Jednom koncentrirane, sile koje su milijunima godina potapale
kontinentalnu kopnenu masu mogle su za samo nekoliko sati potopiti
jedan vulkanski otok. Kataklizmički učinak takvih nezamislivih
pritisaka, koji su utjecali na tako sićušnu točku, mogao bi se
usporediti s velikom nuklearnom eksplozijom. Što su se duže
rastopljene sile Srednjeatlantskog grebena skupljale u unutrašnjosti i
ispod gorja Atlas, to su bili snažniji pritisci koji su konačno i sami
eruptirali. To je rezultiralo najrazornijim mogućim vulkanom, koji se
naziva kompozit. On se oblikuje kada se iz središnjeg otvora nasilno
izbacuju lava i krhotine kamenja. Najbolji poznati primjer kompozita je
vulkan Anak na otoku Krakataua u Sundskom prolazu između Jave i
Sumatre. Anak je eksplodirao 1883. snagom većom od dvjesto
atomskih bombi od dvadeset megatona.

Njegov 420 m visok vrh doslovno je ispario, a na dnu Tihog oceana
nastala je rupa duboka 570 m na jednome kraju, dok je eksplozija

44

izbacivala dva metra dugo kamenje 40 km daleko u atmosferu.
Četrdeset pet metara visok val koji je izazvala erupcija kotrljao se više
stotina kilometara oceanom od središta eksplozije, potopivši trideset
šest tisuća ljudi. Dr. Ewing je izvijestio da je otkrio znakove slične
katastrofe u pretpostavljenoj blizini Platonove Atlantide: "Ploveći
južno, usporedo s Grebenom, prešli smo ponor Hirondelle na azorskoj
platformi, bazi otoka, gdje je naš dubinomjer pokazao veliku rupu,
koja se spušta do 1 809 hvata [3240 m], koja je izgledala kao da se
nekad davno u prošlosti ondje urušio vulkan."

Samo dobro opremljena ekspedicija može utvrditi je li taj urušeni
vulkanski otok doista mjesto izgubljene Atlantide. Urušena planina u
ponoru Hirondelle je drugo moguće mjesto izgubljenog otoka. Oba
ispunjavaju osnovne preduvjete za to - točnije, oba su se nalazila
iznad morske razine u pretpostavljenoj blizini Platonova izgubljenog
grada prije nego su potonula uslijed prirodne katastrofe.

ŽIVO SVJEDOČANSTVO

Postoje i drugi primjeri neobičnih prirodnih pojava, koje upućuju na to
da je u dalekoj prošlosti postojao veliki otok u Atlantskome oceanu.
Svake tri ili četiri godine, stotine tisuća europskih leminga* odlaze s
norveške obale plivajući prema Atlantskome oceanu, gdje prije svog
utapanja panično mlataraju u potrazi za kopnom. Ti mali glodavci
kreću na to putovanje pojedinačno, a ne u skupinama, pridružujući se
ostalima tek kada ih se skupi dovoljno da tvore veliku masu.
Isključena je mogućnost da je ta pojava uzrokovana prenapučenošću i
nedostatkom izvora hrane; stručnjaci za životinje ne razumiju zašto se
događaju takve samoubilačke migracije.

No, upravo način na koji se odvija taj postupak ukazuje na nešto
osobito u njihovoj seobi. Leminzi su prirodno neskloni vodi, pa je
uglavnom izbjegavaju. U rijekama ili jezerima će plivati samo ako im je
život ozbiljno ugrožen, pri čemu će se kretati samo uz obalu. Njihove
masovne selidbe u ocean potpuno se suprotstavljaju svemu što znamo
o tim stvorenjima.

*Lemmus lemmus, arktički glodavac sličan poljskom mišu

45

Životinjski bihevioristi ističu da leminzi, ako je moguće, uvijek traže
kopnene prijelaze i slijede putove, koje su stvorili ljudi ili druge
životinje. Je li njihov samoubilački nagon bihevioralan obrazac nastao
prije mnogo tisuća godina, kada je neki davno nestali kopneni most
povezivao norvešku obalu s otokom u Atlantskome oceanu. Tri druge
vrste leminga (Dicrostonyx, Myopus i Synaptomys), čija prebivališta
nisu geografski povezana s takvim otokom, ne sudjeluju u takvim
masovnim, samoubilačkim selidbama.

No, to nisu jedine životinje koje nagon za samouništenjem privlači u
srednji Atlantik. Neke vrste norveških ptica, osobito orlovi i sokolovi,
lete visoko iznad mora, kružeći iznad pustih vodenih prostranstava i
potom iscrpljeno padaju na površinu. Slično se ponašaju i leptiri
Catopsila iz Gvajane, koji lete iznad potopljenog atlantskog otoka, iako
mužjaci prije konačnog pada ne kruže besciljno. Umjesto toga, oni
uranjaju ravno u valove. Potonula kopnena masa, koju su 1971., u
blizini zone raspukline u Vemi otkrili geolozi Sveučilišta u Miamiju,
nalazi se u području iznad koje lete leptiri Catopsila, čiji su mnogi
naraštaji nedvojbeno posjetili to kopno prije njegova nestanka. Njihova
stalna, instinktivna povezanost s nekadašnjim otokom upućuje na to
da se on u mlađoj geološkoj prošlosti, možda prije samo nekoliko
tisuća godina, vjerojatno nalazio iznad morske razine.

Snažan nagon za seobom tjera nekoliko desetaka tisuća sargaških
jegulja u smrt u području Atlantskog oceana, koje se nalazi bliže
pretpostavljenoj sjeverozapadnoj obali danas potopljene kopnene mase
ispod Azora. Zanimljivo je da se selidbe norveških leminga i ptica, te
catopsila iz Gvajane i sargaških jegulja, događaju u gotovo istom
području središnjeg Atlantika. Životinjski bihevioristi izrazom
nostophilia opisuju nagon izvjesnih ptica, insekata i drugih životinja,
koji ih tjera na seobu na veoma daleke udaljenosti. Postoji li u
evolucijskom pamćenju i instinktima njihovih potomaka neko
bihevioralno sjećanje na velik, izgubljeni otok, u kojemu je sigurno i
zaštićeno živjelo nebrojeno mnogo naraštaja ptica i drugih životinja?

Geološki i biološki dokaz potvrđuje priču o katastrofi u Atlantskome
oceanu. Iako je utvrđeno da ispod oceana u području o kojemu se
govori u legendi, doista postoji kopnena masa velika poput navodnoga
kraljevstva, još uvijek se ne može potvrditi dokaz o njezinu potonuću,
barem ne u razdoblju srednjeg i gornjeg neolitika (drugim riječima, u

46

doba kada je na otoku moglo postojati napredno društvo). Međutim,
povijest i vidljive aktivnosti Srednjeatlantskog grebena posve
odgovaraju području oceana o kojemu je pisao Platon, smjestivši na
njemu Atlantidu. Osim toga, tu su i neobjašnjive samoubilačke
migracije različitih životinjskih vrsta, koje su međusobno geografski
veoma udaljene, a koje se skupljaju na otvorenome moru u istom
području nekadašnje, velike kopnene mase, koja se nalazi na
navodnom mjestu Platonova otoka.

Ti podaci ne mogu potvrditi postojanje Atlantide. No, kada posve
različite znanosti, kao što su geologija i biologija, stignu do istih
zaključaka, njihova uvjerljivost dobiva novu razinu. A potvrde li se
biološki i geološki dokaz, kako ću pokazati, poviješću, arheologijom,
komparativnom mitologijom i drugim znanostima, tada vjerojatnost
može prerasti u sigurnost.

ATLAS SE USPINJE

Uvučene između euroafričkog kontinenta koji se pomicao prema
istoku i američkog koji se pomicao prema zapadu, duboke Zemljine
sile možda su se doista otvorile i progutale otok koji je stršio iznad
grebena, koji je tako nestao. Konačno, prvu atlantsku kopnenu masu
doista je tvorilo nešto veoma nalik kontinentu. Kanarski bazen i
Iberska dubinska dolina u Zapadnoeuropskom bazenu, bili su kopno
(iako se vjerojatno nisu dodirivali) dugo oko 4600 km i široko oko
2400 km. Kenneth Caroli, ugledan atlantolog i novinar časopisa
Ancient American, napisao je sljedeće: "To je možda veličina današnjih
ostataka otoka, no gotovo je nevjerojatno da je ikada postojala jedna
velika kopnena masa. Ona je vjerojatno nalikovala rezancima koji se
prostiru površinom oceana ili, pak, dugačkim, rastrganim dijelovima
tkanine."

No, to je bilo davno prije razvitka čovjeka. Usprkos tome, njezino
dugotrajno tonuće vjerojatno je počelo još njezinim rođenjem, jer su
iste sile koje pomiču kontinente i koje su stvorile to područje u
središnjem Atlantiku, istodobno potkopale njezine temelje u
neobuzdanom dnu oceana. Kopnena masa u Atlantiku nedvojbeno je
pretrpjela mnoge kataklizmičke poremećaje, uslijed kojih su tonule sve
veće površine kopna, sve dok se čitav kontinent nije suzio do te mjere
da izgleda kao područje manje od današnjeg Portugala - možda upravo

47

ono koje su otkrili geolozi i istraživači Sveučilišta u Miamiju na
brodovima Glomar Challenger i Atlantis.

Teorija o pomicanju ploča počela se prihvaćati krajem 60-ih godina
prošlog stoljeća. Ta teorija bi mogla objasniti postojanje dijela
kontinenta u Atlantiku, ali i njegovo spuštanje i konačno uništenje
uslijed vulkanske erupcije - dok su se euroafrički i američki kontinent
međusobno razdvajali, a morsko dno se širilo, s kontinenta su se
rasprostirali dugi, kopneni mostovi do Maroka, Portugala i drugih
dijelova Europe. Nastavljajući se odvajati od zajedničkog središta, u
sve širem morskom dnu su nastajale velike pukotine, koje su tako
stvarale duge, seizmički nestabilne zone, koje su neprestano
nadraživale sile koje su odvajale kontinente.

Atlantski kontinent je stajao iznad tog hrbata, koji je gurao vulkanske
rupe u zemlju iznad sebe otpuštajući uzavrelu magmu. Hrbat nije
mogao vječno podupirati tako veliku kopnenu masu, koja je stoga,
tijekom vremena sve više propadala u more i konačno se pretvorila u
otok manji od Portugala. I on je počeo propadati, ostavljajući iznad
površine mora samo vrhove svojih najviših planina. To su otoci Atlas,
Kanari i Madeira - i svi su vulkanski aktivni i seizmički nestabilni.
Mnogo poslije, u povijesno doba, nakupljeni pritisci bili su suviše
snažni za relativno sitan otvor Atlasa, te je otok konačno uništen u
katastrofi sličnoj onoj koja je zadesila Krakatau žestinom nuklearne
eksplozije.

Atlantidu je zadesila jedna od najspektakularnijih kataklizmi, a ne
geološka anomalija. No, postojale su i druge. Novine Associated Press
izvijestile su 24. studenog 1934. o potonuću otoka pokraj Trinidada u
britanskoj Zapadnoj Indiji, koji je nestao u samo jednome danu i noći,
što podsjeća na Platonovu priču o Atlantidi. Taj i slični primjeri
potvrđuju da je središnji Atlantik najvjerojatnije mjesto na kojemu se
mogla dogoditi prirodna katastrofa slična onoj koju je opisao grčki
filozof.

JE LI ATLANTIDA BILA MALI GRČKI OTOK?

Iako većina istraživača povezuje Atlantidu s Atlantskim oceanom, na
što upućuje i obilje dokaza, neki ekstremni teoretičari povremeno su,
gotovo uvijek iz skrivenih razloga, smještali taj otok u druga područja,
od kojih su neka prilično neobična. Najnovije od tih ekscentričnih

48

tumačenja dijelom su prihvatili profesionalni arheolozi i povjesničari,
vjerojatno zato što ono ne bi uzdrmalo njihove predrasude o
prekooceanskim plovidbama u pretklasično doba. Tu teoriju je iznio K.
T. Frost, koji je prije Prvog svjetskog rata pisao za časopis Journal of
Hellenic Studies. On je premjestio Atlantidu iz Atlantskog oceana na
otok Kretu u Sredozemnom moru. Njegovu hipotezu su od tada
proširili (što možda ne iznenađuje) mnogi grčki znanstvenici
(uključujući Galanopoulasa, Marinatosa i dr.), koji su u nju uključili
otok Santorini u Egejskom moru, koji se u drevno doba zvao Tera.

Njihova podrška toj teoriji o grčkoj Atlantidi bio je posljednji nesretan,
šovinistički pokušaj dijela atlantologa da povežu svoje nacionalno
podrijetlo s izgubljenom civilizacijom. Njemački pastor Jurgen
Spanuth je tvrdio da je Atlantida Heligoland, otok u Sjevernome moru
uz obalu Njemačke. Henrietta Mertz, čije se ime još uvijek s štovanjem
spominje u krugovima difuzionista, bila je uvjerena da su zemljani
nasipi iz doba prije Kolumba u njezinoj domovini SAD-u, ustvari,
ruševine Atlantide. Barem jedan švedski istraživač je rekao da se
Atlantida nalazila u Švedskoj, a jedan drugi, Britanac, napisao je da je
bila u Engleskoj, dok je poznati kanadski atlantolog nedavno napisao
da ona leži u moru pokraj Labradora.

Takvi nadriznanstveni motivi koji navode istraživače da prikladno
smještaju Platonov otok u svojoj domovini, nisu mnogo pridonijeli
istrazi. No, još su više štetni motivi koji navode profesionalne
znanstvenike svih nacionalnosti (a danas osobito Amerikanaca) da
izjednačavaju Kretu ili njezine susjedne otoke i Atlantidu. Prema tome,
bitno je shvatiti zašto žele objasniti Atlantidu takozvanom minojskom
hipotezom.

Otok Tera bio je dio minojskog trgovačkog carstva, a iskopavanja na
Santoriniju su otkrila stariju, naprednu civilizaciju koja je nekad
cvjetala na tom području. Mali otok je, ustvari, bio vulkanska planina,
koja je eruptirala gotovo na isti način kao i Anak na Krakatau. Otok je
doslovno progutalo more. Šezdeset metara visok vodeni zid preplavio je
Kretu i opustošio njegove obalne luke, dok su potresi koji su nakon
toga uslijedili teško oštetili glavni grad u unutrašnjosti, Knosos.
Minojce je ta prirodna katastrofa posve iznenadila, tako da nisu bili u
stanju organizirati učinkovit otpor protiv Mikenaca, te je njihova
civilizacija nestala, dijelom i zbog grčkih osvajača. Na temelju tih

49

događaja koji su se zbili više od tisuću godina prije njegova vremena,
Platon je oblikovao Atlantidu po uzoru na Kretu ili Teru, ili obje
zemlje, kao model svoje idealne države.

Tera je bila samo mali dio velike Platonove Atlantide i nije se nalazila u
Atlantskome oceanu, nego u Egejskome moru, i uništena je 7800
godina nakon katastrofe opisane u Dijalozima. Te očite nedosljednosti
spretno odbacuju neki znanstvenici, koji pretpostavljaju da je sam
pisac preuveličao svoj izviještaj radi zanimljivije priče, ili pak,
prevoditelji koji su pogrešno protumačili izvornu verziju priče o
Atlantidi, koja je bila napisana na egipatskom.

Postoje sličnosti između atlantidske kulture opisane u Platonovoj priči
i onoga što arheolozi znaju o minojskoj civilizaciji u istočnom
Sredozemlju. Naprimjer, bikovi su bili dio obrednih ceremonija na
drevnoj Kreti, kao i na Platonovoj Atlantidi. Atlantiđani i Minojci
gradili su velike palače i snažne gradove, imali su talasokracije
(vladavinu koja se temelji na geografskoj i političkoj prevlasti mora nad
kopnom), prakticirali su kult stupa, trgovali dragocjenim metalima i
upotrebljavali slonove. Eumelos, kojeg Platon u svojoj Kritiji navodi
kao prvog atlantidskog kralja nakon Atlanta, spominje se i na
minojskome otoku Melosu. Ustvari, Eumelos se spominje na drevnom
grčkom natpisu u Teri. U vodama zaljeva Santorini čak se i danas
može vidjeti koncentričan oblik atlantidskog glavnog grada, kojeg je
opisao Platon.

Teoretičari tzv. minojske teorije tvrde da se samo u Egejskome moru
nalaze relativno male površine kopna, koje je iznenada nestalo pod
površinom mora. Jedan takav primjer je grad Helice u Korintskome
zaljevu. Ti teoretičari isključuju Atlantski ocean i Azore zato što
navodno u posljednjih 7200 godina u tome području nije potonuo
nijedan otok. Brojne legende o potopu, osobito babilonski ep o
Gilgamešu, navode se kao književni dokaz o uništenju Tere.

Točno je da je i Tera, poput Atlantide, bila vulkanski otok i da su
njezini stanovnici živjeli u naprednoj talasokraciji, koja je nestala
nakon što je najveća planina na otoku eksplodirala i potonula u more.
No, osim te opće usporedbe, minojska hipoteza se raspada. Tera je bila
manja minojska kolonija, mala predstraža, a ne njezin glavni grad, kao
što se Atlantida opisuje u Dijalozima. Minojsku kulturu na Kreti
doista su izgurali Mikenci iz unutrašnjosti Grčke, no čini se da je taj

50