The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search
Published by preda74pop, 2023-06-10 17:15:45

Kiang-Lu - Karl May

Kiang-Lu - Karl May

KARL MAY KIANG LU ili RAZBOJNICI NA ŽUTOJ RIJECI Naslov izvornika: Karl May Der Kiang-lu Am Stillen Ocean #2 1880. St. Kugli, Zagreb


SADRŽAJ U KUANG-TI-MIAO............................................................................ 1 U »LUNG-KEU-FIANGU« ................................................................89


1 U KUANG-TI-MIAO ina! Najčudesnija zemljo Istoka, golemi zemni zmaju, koji svoj zubat rep kupaš u dubokom svjetskom moru, izbacuješ jedno krilo u snježne predjele Sibirije, a drugo u sparne džungle Indije, pa gonjen bijesnim tajfunom na kopno, preko rijeka, koje šume, preko velikih jezera, preko brda i dolina koračaš na zapad, da digneš glavu nad najviše planine, da udišeš strašnu Vjugu1 pustinje Gobi i piješ iz vode Manasaradara2 , — hoću li se usuditi, da ti se približim, hoću li moći, da s mojim barbarskim okom izdržim tvoj gušterski pogled? Najveći narod na svijetu, koji »Čung-hoa«3 naziva svojim, smijem li na jednom listiću toga cvijeta počivati ja, tašti crvić, da ispitujem blaženstvo njegovoga mirisa? Sveti i svemoćni »Tien-dse«4, do čijih nogu obožavajući kleči preko 400 milijuna ljudi, dopuštaš li, da blatnom mojom nogom stupim na ugao tvoga ćilima? Nisam iz zemlje Franka i Ingla, koji k tebi dolaze s mačem i barutom, da tvojoj djeci nameću otrov opijuma, da tvoje gradove pustoše i tvojim pingima5 govore, da su kukavice. Potječem naprotiv iz zemlje Tao-dze6, gdje se dive tvojim divotama, slave tvoju veličinu i ništa drugo ne žele, nego da sjaj tvoje mudrosti blista u miru nad njihovim glavama! 1 Mećava Šamo. 2 Najviše poznato jezero na zemlji, 16 000 stopa iznad razine mora. 3 »Cvijet sredine«, kako Kinezi nazivaju svoje carstvo. 4 »Sin neba«; to je ime kineskog cara. 5 Vojnicima. Na prsima i leđima nose komad platna, na kojem se vidi ovaj natpis. 6 sinova razbora, kako Kinezi rado nazivaju Nijemce K


2 Pošto smo na samoanskom ostrvu Opolu iskrcali Potombu, kneza sa Tahitia, njegovu ljupku Parejmu, njegovoga brata Potoja i slugu Ombi, pa nadalje kapetana Robertsa sa »Poseidona« i njegove mornare, ostali smo tamo nekoliko dana usidreni i zatim plovili preko otoka Ellice, Tarova, Radak i Ralik put Marijanskih ostrva, otkuda smo jedrili na Boninova ostrva. Pozna li možda čitatelj iz putovanja ili barem iz zemljovida tu lijepu skupinu ostrva, kojoj će pomorski promet između Kalifornije i Kine donijeti znamenitu budućnost? Osamljeno, skriveno u golemom svjetskom oceanu otočje biti će u velikom trgovačkom prometu, pučanstvo će steći blagostanje i znamenitost, ali izgubili poetički čar svog samotnog mira, koji je privlačiv bio za mnogog pomorca, kad je u dalekom sjeveru lovio kitove pa čeznuo za zdravim zelenilom čvrstoga kopna. Tko je preplovio golemim oceanom, štono se talasa između Amerike i Azije; tko je iz vlastitoga iskustva upoznao poteškoće, napore i oskudijevanja takovoga putovanja pa oko sebe gledao samo vodu, čeznući za nešto zelenila, na kojemu se izmoreno oko može da odmori, taj će shvatiti veliku radost, što ju je oćutio ruski oplovilac svijeta Litke, sa svojom momčadi, kad je na 1. svibnja 1828. ugledao Boninova ostrva, jer je i onako bila zadaća te ekspedicije, da potraži ta otoka i odredi njihov potanji zemljopisni položaj. Vidio je četiri skupine strmih gromada brda, čija su pojedina otoka tako na blizu ležala jedno do drugoga, da ih iz daljine nije bilo moći brojiti. Kormanili su do najbližega, koji je osim nagih hridi uz obalu bio posvuda šumom obrastao. Opazili su tanki stup dima, što se je dizao iz gustoga lišća bliskog predbrežja, koje su stražnji vrhovi nadvisivali. Litke je znao, da su ta otoka dotada bila nenapučena. Morali su dakle samo brodolomci biti, s čijeg se je ognjišta dizao taj dim. Tu je uz vatru bila istaknuta jedna mala engleska zastava i Litke je odmah otpravio do kopna čamac sa živežnim namirnicama, da se mogu brzo okrijepiti nesretnici, koji su valjda već napola izgladnjeli. Ljudi u čamcu ugledali su ugodan okoliš. Strme, divlje lomne hridi, sablasno razderane, tu i tamo probušene prirodnim prorovima, stršale su smiono u more, a dalje prema unutra pokrivala je strme visove divna šuma palmi.


3 Čamcem su dakle krenuli prema stupu dima, pa kad su se približili obali, gdje su hridi zatvarale vidik na pozadinu, ukazao se je ulaz u uski duboki zaton, sasvim okružen okomitim klisurama od bazalta, bogat pećinama i grebenima, te žućkasto-sive, tamno smeđecrne boje, ali odozgor i na svim izbočinama blago i ugodno urešen zelenim grmljem i penjalicama u lijepom cvatu. Kod jedne goleme hridi, napadno sastavljene od velikih okruglih balvana, vijugao se je uski prolaz prema sjeveru i malo zatim pokazao se uski zaljev sa pješčanim obalama, dok mu je pozadina bila obrasla gustom šumom. Ovdje su već čekala dva čovjeka u engleskim mornarskim haljinama, ali su bili bosi. Kad se približavao čamac, ostavili su vis i domahivanjem pokazivali mjesto, gdje se treba iskrcati. Kako li su se začudili mornari u čamcu, kad ih je stariji od dvojice muževa oslovio njemačkim jezikom! Dugačka, plava brada činila je vrlo uglednu i ozbiljnu spodobu te je nadošle primio ne kao stradalnik, već kao čovjek, koji ni od koga ništa ne traži... Bio je Nijemac iz Pillaua, koji je već trideset godina plovio morem pod engleskom zastavom. Ovaj čovjek koji je, može se reći, daleko zabasao, i njegov pratioc, mladi Norvežanin, pripadao je momčadi kitolovke »Williams«, koja je pred dvije godine za strašne oluje bila otkinuta sa sidra pa se razbila na ovim klisurama u unutrašnjosti zaljeva. Tada se sveukupna momčad spasila na kopnu, ali je skoro zatim bila preuzeta na drugu lađu, koja je plovila za istu kuću, samo su Witrin i Petersen (tako su se zvala ova dvojica) isprosili za se dozvolu, da ostanu na otoku pa da do dolaska druge koje lađe prožive ovdje kao Robinzoni. To je od prilike bio sadržaj prvog živog razgovora ovih samotnika s pridošlim strancima, pa su ove poveli u svoje prebivalište, da ih tu ugoste. Pod divnim visokim stablima, čije su se krošnje u priličnoj visini doticale, dok se je niže dolje radi pomanjkanja većih grana, pružao prilično slobodan vidik tako, da je mjestimice izgledalo kao divan stupovnik nadsvođen krasnim zelenilom, ležala je mala kućica, sagrađena od razvalina lađe »Williams«, pred kojom je stajao ljepušni zdenac od ukopane bačve te mnogo doprinio udobnosti malog nastana. Mornari su u čovjekoljubivoj nakani donijeli živežnih namirnica, da tobožnjim stradaocima pomognu, ali su sami dospjeli u dvorac


4 obilja i mjesto da sa osrednjim živežom pomognu gladujućima, bili su sami počašćeni slasnom večerom. Od više manje ukroćenih svinja, što su oživljavala ovaj okoliš, — bilo je odmah zaklano jedno od najgojaznijih, tu je bilo golubova, dobrog krumpira, svježih lubenica iz malog povrtnjaka, juha od bazgova cvijeća, svježih smokava i dudova, jaja od kornjača, kolačića i raznih riba. Konačno su gosti bili posluženi mirisavim čajem, priređenim od divljeg sassafrasa7. Oba samotnika vrlo su navikla na taj čaj, pa je i gostima jako išao u slast. Brižljivost domaćina išla je tako daleko, da su za svoje goste na brzu ruku improvizirali žlice, jer nisu raspolagali sa dovoljno pribora, pa u tu svrhu upotrijebili polovice školjki koje su bile pričvršćene za peteljke lepezastih palmi. Robinzonski život umije ovako probuditi duh pronalaženja. I nutarnja oprema kolibe doimala se je vrlo ugodno, posvjedočujući o smislu za red i ne baš nepovoljnim odnošajima njihovih žitelja. Kućno pokućstvo, koje je u glavnome sastojalo od brodarskih škrinja i od dvije viseće postelje, također je bilo uredno; bilo je i nekoliko knjiga, koje su spasili s lađe; ove su im zaslađivale dugačke zimske večeri. Pobrinuli su se i za svijetlo, potrebno za čitanje u noći, a nije manjkalo ni oruđa za kitolovstvo, čime je postradala lađa poglavito bila proviđena. Najveći dio sljedeće noći sprovelo je veselo društvo pod divnim stablima ispred kolibe, radujući se divnome prizoru, upijajući užitak sa svim sjetilima, jer se ljupkosti mjesta i blagosti podneblja uz posve vedro nebo doskora pridružila i mjesečina uštapa sa svim svojim tihim sjajem. Ovakvi satovi su nezaboravni i ostavljaju svjetlu uspomenu kroz čitav život. Upotrijebili su ovo čarobno svijetlo, da odu na pješčanu obalu, gdje su našli mnogo kornjača, koje legu jaja, jer je baš bila povoljna prigoda, ono godišnje doba, kada divotni nagon tjera ove životinje da potraže pjeskovite obale najudaljenijih ostrva, da tu izlegu jaja. Ovdje proborave tad čitavo ljeto u znatnim množinama i čekaju, dok se izlegu mladi, a zatim s ovima potraže u jesen otvoreno more. Prostranost rupa, što ih ove životinje iskapaju u pijesku, uprav je začudna. Ovakvo podzemno gnijezdo preuzima veliku količinu jaja, koja kornjače zatim opet brižno pokriju s pijeskom. Ovako se jaja 7 laurus sassafras


5 dobro zaštite od napadaja gavrana, kojih tamo na jata imade, no ne štite ih od svinja, koje ruju zemlju te također vole ove poslastice. Od njihovih gubica nije nikoje gnijezdo sigurno, i premda su svinje došle na ovo ostrvo lađom »Williams«, zaprijetilo je njihovo umnoženje uništenjem čitavoj naseobini kornjača. Nepredvidivo je kakve smetnje i preobrazbe može jedna nova životinja proizvesti u prvobitnoj fauni kojeg mjesta. Tako na primjer beskrilni kivi nije mogao odoljeti nadolasku europskoga psa, a isto tako prijeti tamo uvedena mačka kakapu, vrsti tamošnje kukavice, koja se običaje gnijezditi na niskim granama. Nadolazak bijeloga čovjeka ne ugrožava samo opstanak divljih ljudskih pasmina, nego i domaće životinje, koje ga prate, donose propast i uništenje slobodnim životinjama u pustoši. Začudna je slabost u obrani ovih velikih kornjača, koje su poprečno rijetko kad kraće od pet stopa, pa uslijed sporosti svojih kretnji na kopnu bivaju lako plijenom svojih progonitelja, iako su u vodi vanredno žustre te plivajući lako izmiču svojim progoniteljima. Obično je potrebna snaga dvojice ljudi, da okrenu tu životinju. Kad se kreće po pijesku, kad ju prevale na leđa, ne može se više micati, pa je najlakše usmrtiti ju udarcem po grkljanu. Sva obrana sastoji joj se u nemoćnom udaranju nogu sa pljosnatim opnama, oštre čeljusti, svoje prirodno zubalo, ne umije upotrebljavati. Oba naseljenika nazvali su to mjesto Port Lloyd, a jer je Litke ovdje našao sve, što mu je trebalo, odlučio je, da ovdje ostane neko vrijeme, da popravi svoj brod. U to mu je ostalo dosta vremena, da se upozna sa živim svijetom romantičnoga ostrva. Osim raznovrsnih ptica, od sokola do pelikana sa obalnih hridi, zanimalo ga je osobito životinjstvo morskoga tla. Dražesna su bila ona mjesta do obale, s kojih se je moglo promatrati plitke koraljne tvorevine, čiji je bijeložućkasti pijesak provirivao kroz žitki kristal morske vode. Morske zvijezde, holoturije i morski ježevi čudesne veličine i ljepote mogli su se vidjeti kako se kreću u šarolikoj mješavini među koraljnim stabljikama, svaki prekriven živim polipima, dok je gotovo dvadeset stopa duboka obalna voda, savršeno prozirna poput stakla, bila u svim svojim slojevima najsjajnijih riba i dorida, čija je prekrasna grimizna odora bila obrubljena sjajnim bijelim porubom.


6 Vječno dolaženje i odlaženje, vječno promjenljiva scenerija ovih životnih oblika, što su se prelijevali u svim bojama prizme, neumorno talasanje ovoga vodenoga svijeta pružalo je prizor, kakav mogu promatrati samo žitelji na obalama tropskih zemalja. Većina riba smatrala se najukusnijom, kao i rakovi i pauci najrazličitijih vrsta, koji ne samo da su se skrivali u podmorskim pukotinama stjenovitih obala ili lovili na koraljnim obalama, nego su također naseljavali sve potoke koji vijugaju kroz njih šumskim dolinama. Naprotiv nije bilo oblika guštera ni zmija, pa su i sisavci bili zastupani samo nemilim i odvratnim pacovima i prilično velikim netopirom, kojeg su rad sličnosti spodobe prozvali letećim medvjedom8. Podneblje je bilo izvrsno i obojica samotnika pripovijedali su, da ni u zimi nisu trebali obuće, dok je ljetnu sparinu ublaživao svježi morski zrak. Priroda je dakle ovdje sjedinila sve, da ovo mjesto učini poželjnim prebivalištem za čovjeka, iako ga je pokadšto zastrašivala potresima i strahovitim olujama. Kako je poznato, znadu orkani u kineskim i japanskim vodama strahovito bijesniti, pa onda jure i preko nedalekih Boninovih otoka velikani žestinom. Pa i u samom zatonu silno se uzburka voda tako, da pruža sliku jedinstvene bijele pjene. Zadesi li potres ove krajeve, uzdrmava se tlo do najvećih dubina, a plima se tako silno digne, da potopi sve površine i doline na daleko. Wittrin i Petersen ostavili su s ruskom ekspedicijom svoje naselje, a Bonin je ostao na kratko vrijeme prepušten podivljalim svinjama i letećim medvjedima. Zatim su dva poduzetna muža Rikard Millichamp iz Devonshirea u Engleskoj i dubrovčanin Matej Mozar s jednim Dancem, dvojicom Amerikanaca i nekoliko žitelja sa Sendvičkih otoka (pet muškaraca i deset žena) utemeljili ovdje naseobinu, koja se doskora povećala sa mornarima, što su pobjegli sa svojih brodova. Ovi su ljudi ovdje zasadili krumpir, kukuruz, tikve, taro korenje, banane, ananas i više drugih plodina u tolikoj mjeri da su time mogli obilato opskrbljivati lađe, koje bi ovdje dosta često pristajale. I duhan je bio osobite vrsnoće te bi pokadšto dosegao visinu od pet stopa. Poslije je ova naseobina, koja je sama sobom 8 pteropus ursinus


7 vladala, uvela ustav. Vladu je rukovodio poglavica sa dva senatora, koji su bili birani na dvije godine. Dakle ovu skupinu otoka htjeli smo posjetiti, ali ju još nismo dostigli, kada kapetan dade zaploviti nešto više na jugozapad. Ta je mjera izazvala odmah moje čuđenje. — Kanite li, kapetane, mimoići Boninova ostrva? — Zapitam ga. On je njuškao zrak revnošću prepeličara, koji traži gljive, a lice mu se vanredno uozbiljilo. — Mimoići? Hm, nije mi ni na kraj pameti! No vi ćete dopustiti, da je dobro, budemo li se neko vrijeme držali više prema moru od kopna. — Zašto? — Ta pomirišite samo ovaj zrak! Opažate li što? Iz običnog morskog mirisa nisam mogao da zamijetim ni osobiti miris ljubica, ni drugi kakav miris, pa odgovorim: — Ne zamjećujem ništa. — I ne vidite ništa? Zagledah se u čitavo obzorje. Na sjeveroistoku je bilo, kao da je nebo prevučeno sjajnim poput šeputa iskrižanim poslijeljetnim nitima, na čijem se gornjem rubu nailazio mali, bistri i jedva stopu velik otvor. Sve to je bilo tako svilasto, tako nježno i mekano crtano, kao da je dah kakve vile dirnuo inače prijazno i svjetlo obzorje, pa nisam mogao da pomislim, da bi ove jedva zamijetive crte mogle biti u savezu s nenadano primijenjenim smjerom naše plovidbe. — Vidim samo one nedužne, bezazlene crte između istoka i sjevera. — Bezazlene? Da, to može kazati samo čovjek, koji nije pomorac; držim, štoviše da to može kazati inače prokušani pomorac, ako je prvi put zabasao u ova mora. No ne pouzdajte se samo u to nebo; ono pravi sirensko lice, a što će poslije slijediti, to ćemo doskora zamijetiti. — Bura? — Bura? Vi bi da uspoređujete medvjeda, s mišem? Obije životinje spadaju, kako sam nekoć čuo, u isti razred grabežljivaca, ali


8 ne mislim, da biste medvjeda mogli uhvatiti u mišolovku. Tako je i ovdje. Bura i ono, što imamo očekivati, spada naime u istu vrst zračnih uznemirenja, ali između redovite oluje i tajfuna ista je razlika, kao između medvjeda i miša. — Očekujete dakle tajfun? — Zapitah napola ustrašeno, no donekle i zadovoljno, da upoznam tu strahovitu zračnu pojavu. — Da, tajfun. Za deset minuta imat ćemo ga. Bit će to jedanaesti ili dvanaesti, što ga doživljajem u ovim vodama, pa vrlo dobro poznam tu vrst svibanjskoga zraka. Ima raznih znakova za njegovo približenje, no nijedan nije tako opasan kao ova vražja mreža tamo otraga. Kažem vam, Charley, da će te niti za pet minuta preplesti čitavo nebo, pa se preobraziti u crnu poput pakline gromadu oblaka. Onaj bijeli otvor tamo ostat će, ta i tajfun mora da ima vrata, kroz koja će zaduvati. To je rupa oluje. Gledajte, da se sklonite u vašu kajitu i ne zavirite prije ovamo, dok vas ili ne zovnem ili se naš dobri »Wind« za uvijek ne usidri dolje na morskom dnu! — To mi baš ne ide u račun, kapetane! Ne smijem li ostati na palubi? — Moja je dužnost da svakoga putnika otpremim dolje, no kod vas bili učinio izuzetak, ali vam zadajem riječ, da će vas već prvi ili drugi valovi otplaviti s palube. — Ne mogu vjerovati! Nisam prvi put na moru, pa ako ste zbilja zabrinuti, uzmite konop pak me čvrsto svežite za jarbol ili ma kamo. — Pod tim uvjetom može biti, ali, ako jarbol padne s palube, bit ćete i vi izgubljeni. — Po svoj prilici! No onda po svoj prilici ne će ni od lađe mnogo preostati. — Well! Ako baš mislite na jarbol, dođite amo; ja ću vas sam s njime sjediniti. On uzme jak konop i sveže me čvrsto. A međutim je na brodu zavladala grozničava djelatnost. Jarboli i jardi su skinuti, a sve pokretno pričvršćeno koliko god je to moguće ili uneseno u potpalublje kroz otvor. Svaki komad platna smotali, samo je gornje jedro ostalo, da po mogućnosti pomogne kormilaru. I žbice na kotaču kormila bile su učvršćene za slučaj da uslijed oluje ne bi bilo moguće ravnati sa kormilom. Konačno su svi otvori


9 najbrižnije začepili. A kad je sve to s najvećim naporom bilo dovršeno, provalilo je nevrijeme upravo za deset časova, baš kako je kapetan nagovijestilo. Čitavo nebo pokrile su crne oblačine, a valovi su sad bili posve tamne boje, gotovo pakleno prijeteće. Nisu bili brži nego prije, ali svaki je val naličio crnome panteru, ili čupavome bizonu, koji se smirio, da pribere snagu za skok ili udarac. Rupa orkana proširila se te naličila okruglom prozoru, kroz koji je gonjen bio crvenkasto-žut dim. U to prođe vodom tihi šušanj pa se iz daljine razabirao zvuk, nalik zvuku silne trublje. — Pozor, momci, tajfun dolazi! — Zaori kapetanov glas. — Ne stojte slobodno, već uzmite konope u ruke. Ovaj zvuk trublje zvučao je sve jače i bliže — i približio se crn, visok, gotovo okomito uspravljen zid valova, a iza njega orkan, koji je digao taj zid i gonio ga ispred sebe. U slijedećem trenutku ne bi se čuo ni zvuk teškog Kruppovog topa; zid nas je stigao, prebacio se preko nas i sasvim nas pokopao pod svojim teškim vodenim gromadama. — Izdrži, izdrži dobri moj »Wind« — to sam pomislio i valjana lađa pokorila se odmah toj želji. Digla je sprijeda duboko potisnuti bok i uzašla iz crne, urlajuće dubine. No taj jedan trenutak podao je moru sasvim drukčiji izgled. Valovi su se kao brda sa svih strana valjani na nas i dizali se kao kuće visoko nad palubu; tek je rep jednoga prešao preko mene, već me zahvaćao drugi i jedva sam dospio da odahnem. Urlalo je i zavijalo, šumjelo i prskalo, glogotalo i pjenilo se, zviždalo i kreštalo, stenjalo i uzdisalo, praskalo i pucalo svud oko mene, iznad mene ispod mene pa i u meni, jer mi je bilo, kao da je tajfun pograbio i mene samoga, moje kosti i mišice, žile i živce i svaku žilicu moje unutarnjosti. Kapetan se je držao za jedan konop i pograbio mornarsku trublju. Samo njezin oštar, prodirali, rezak zvuk mogao je da prodre kroz kaos, koji nas je okruživao. Njegove zapovjedi bile su shvaćene i unatoč herkulskome naporu, koji je tu bio potreban, brzo izvađane. Šaka valjanih mornara bacala se vazda na ugroženu tačku i trebalo je u tim trenucima vidjeti te vične ljude, da shvatiš, koliko vrijedi svaki od njih. Tri momka stajala su kod kormila i unatoč najvećemu naporu, nisu mogli s njime vladati; morali su se uteći pomoći konopa.


10 Valovi su se kotrljali tako teški, da se je bilo bojati, da smrve brod; od trenutka do trenutka valjalo se more preko nas, a glavni jarbol, o koji sam bio pričvršćen, savijao se kao trska, ili vrbova šiba. Olujna rupa zatvorila se je i mi smo bili u potpunoj tami, kroz koju je sablasno svjetlucala samo štrcajuća pjena sa šljemova valova. Tako je orkan bjesnio dvije, tri, četiri ure. Do sele nisam nikad još stajao ovako nemoćan ni pred užasom prerije, ni pred kakvim drugim prijetećim prirodnim pojavom; no sada me protresla potpuna spoznaja ljudske slabosti, koja nas baca pred noge kao na Genezaretskom jezeru i na poklič vjerujućega učenika: »Gospode, pomozi nam, jer ćemo poginuti«! I koliko god brod bio čvrst i siguran, koliko god hrabro i iskusno kucalo srce u kapetanovim grudima, a ljudi obavljali sve svoje dužnosti, snaga prirode u svakom trenutku mogla je uništiti plovilo sa svim životima ljudi koji tamo obitavaju. Svaki trenutak sam očekivao da će me orkan otrći od moga uporišta i baciti u uzavrelo more. Oko palube nije već bilo prsobrana, oluja ga skršila, noseći preko njega one predmete, koje je još mogla da otkine s palube, i bacala u more. U to na jednoć nastupi više minuta bezglasna tišina, za koje se moglo čuti glasno, naporno kucanje bila. — Pozor, momci; sad će dvostrukom jakošću navaliti! Jedva su odzvučale kapetanove riječi, sijevnu blještava munja s neba, uslijedi grom, pod kojim je čitavo more zagrohotalo i kao da će se zemlja raspući, a tajfun se zario u vodu tako, da se činilo da će nadmašiti i šiljke naših jarbola; pograbio nas je vodeni vir i vrtio oko osi; zaorio opći krik strašnoga straha, užasno praskanje, lomljava i tutnjava a zatim zrak na jednoć zašuti, kao po taktu nekog nevidljivog dirigenta, i samo se čulo udaranje valova o bokove lađe i po platnicama palube. — Prednje jedro u more! — Vikne kapetan gromovitim glasom. — Posijecite konope, brzo, sijecite za ime božje! Sve su se ruke naoružale sjekirama. Brod je ležao jako sagnut; uslijedilo je nekoliko krepkih, muklih udaraca — u valovima je zapljuskalo od rada; brod se uskolebao i nagnuo dublje naprijed, dok je val za valom zapljuskivao palubu, pokapajući nas sasvim pod vodom.


11 — Brže, brže, momci, inače ćemo potonuti! − Vikao je Turnerstick. — Ahoi, kapetane! — Vikne kormilar. — Puca i s prove — visi na prednjem jedru! — Sijecite, sijecite i to! — Zvučao je odgovor. Istodobno je pružio ruku pokraj mene da se osobno uvjeri kako stvari stoje. Opet se začuo prasak, zatim je šiknuo visoko ispred nas i prova se podigla. — Ahoi, kormilaru, je li dobro otraga? — Jest, jest, sir! — Well! Podignite greben, momci! Trebamo ga, jer je tajfun preletio. Kapetan se povrati k meni. — Ah, Charley, živite li još? — Nešto malo. — Dakle ne sasvim? Vjerujem. Nagrcali ste se slane vode, to ne prija svakome. Da vas odriješim? — Da, sir. Je li oluja zbilja prošla? — Naravno. Tajfun nadolazi nenadano pa isto tako prolazi. Još nam je zadao gadan udarac nogom! More će se još neko vrijeme burkati. Prednje jedro, sprijeć i kosnjak su izgubljeni, pa ako nam je donji dio broda još cijel, hvalit ću Bogu, što smo tako sretno prošli. On me odriješio, pa sam uz uzbuđeno talasanje valova, koje je malo po malo prelazilo iz teškog u laganie gibanje, imao dosta muke, da se držim na nogama. Oblaci su se na više mjesta rastrgali; opet se je razdanilo i napokon se i jedna sunčana zraka probila do nas. Na palubi je strašno izgledalo, no za to nisam sad mario, već sam pošao s kapetanom u potpalublje, da ondje razgledamo. U skladištu je vladao neopisiv nered. Bačve, bale i paketi ležali su ljuto ispremiješani i bez ikakvoga reda, pa smo si tek nakon oduljeg vremena mogli da prokrčimo put kroz taj kaos. No jedva je to bilo obavljeno, potegne me kapetan na stranu i gurne opet na palubu. — Voda u donjem prostoru. Imamo veliku opasnu napuklinu! Kapetan se je popeo na palubu, da ljude otpravi do šmrkova, a ja sam se u to trudio, da kako-tako uredim cijevi. Već za dvije minute


12 počeo je posao, dok je tesar imao da nađe pukotinu i pokuša ju začepiti. Bio je to vrlo težak posao, ali je ipak na toliko uspio, da smo se za neko vrijeme našli u sigurnosti. Drugi su bili zabavljeni, da palubu očiste od trijeski i poprave izdrapane konope, zatim smo namjestili privremeni sprijeć i napravili na panju prednjeg jarbola pomoćni jarbol. I prsobran je bio po mogućnosti uspostavljen, a zatim naloži kapetan kormilaru, da kormani ravno na sjever. — Sad će ići do Port Lloyda. — Kako je daleko do tamo? — Već sam progledao, — odvrati kapetan. — Ovaj tajfun gonio nas je u krugu. Morate znati, Charley, da ovaj lupež nije poštena oluja, koja puše iz jednoga pravca, kako to misle neki pomorci i učenjaci, već se većinom ograničuje na malo, oštro omeđašeno područje i onda puše sa svih mogućih strana. Lako može biti, da se mi nalazimo u tajfunu, dok nekoliko milja podalje prolazi koji brod uz mali vjetar, a da ni ne zamjećuje orkan, osim možda, što se čudi talasanju valova o boku, koje si ne može da protumači. Dakle nas je orkan vrtio u okrugu, pa unatoč našim oštećenim jedrima možemo još danas prije noći stići u Port Lloyd. — Divno, iako su ta Boninova otoka za tajfuna opasna blizina za nas. — Za to sam udario drugi smjer, ali mi je drago, što nismo daleko bačeni. Pukotina je samo privremeno zakrpana, jarboli su otišli, a kako dolje u potpalublju izgleda, lako je moguće, da ćemo morati nešto dulje ostati u Port Lloydu, hoćemo li, da budemo sposobni za dalju plovidbu. Sreća je još, što sam vlasnik lađe, pa samo sebi odgovaram. No vi ćete se dugo zadržati, Charley? — Ne mislim, master Ternerstick. — Ipak! Tamo nema koncerata ni kazališta, ni novina ni knjižnica, kako vi to kao književnik volite. No ni kao Nimrodi nećemo tamo baš uživati, jer ondje nema divljih goveda ni leoparda... — No ima divljih svinja i koza, kornjača i vodenih ptica u obilju, kapetane. — Je li moguće? — Naravno, kažem vam.


13 — Koza, to je glavno! Onda ču nastrijeljati koji desetak koza, nekoliko veprova, više kornjača i stotinu tučnjaka! Nasmijao sam se. — Zar bi vi zbilja u tim širinama strijeljali tučnjake? — Zašto ne, ako ih tamo ima! To su vanredno tuste ptice i pritom tako glupe, da ih toljagama možemo usmrćivati. Čestiti i dobri master Frick Turnerstick bio je naime strastven lovac; nije se bojao ni ljudi ni koje divlje zvijeri, ali je trpio od vrlo nemile vlastitosti, da su udarci njegovih šaka vazda pogađali kamo su smjerali, dok su mu taneta iz pušaka sa zapada lutala na jug, a kad je mjerio na istok padala su sjeverno. Lov na tučnjake, pri čem volimo posezati za toljagama, nego za puškama, učinio mu se dakle najzanimljivijim lovačkim zanimanjem, pa sam stoga žalio, što Boninova otoka nisu nešto malo sjevernije. Pod večer ugledali smo ostrvo Peel, najjužnije od tri najveća Boninova ostrva, na kojem leži i glavna luka i pol sata poslije usidrili smo se u Port Lloydu. Ovdje je more bilo sasvim mirno, pa nisu ni najmanje zamijetili, kako smo poslije doznali, o strahovitom tajfunu, koji je za nas bio tako strašan. Kapetan je, čini se, pogodio pravu stvar s objašnjenjem da je ovaj uragan često ograničen na strogo omeđašeno područje. Mi smo doživjeli pravi tajfun, pa naravno nismo mogli imati ništa proti tome, što ovdje i druge oluje i bure ovih krajeva označuju tajfunom. Nismo trebali formalnosti, običajnih kod iskrcavanja u drugim zemljama. Približili smo se po mogućnosti što više kopnu, a zatim smo se usidrili. Druge lađe nije tu bilo pa smo istaknuli malu modru zastavu Saveznih država, opalili smo jedan hitac iz topa, da navijestimo naš dolazak i narodnost. Za oluje izgubismo dva čamca. Kapetan je u malom čamcu otplovio do kopna, a ja sam ga, razumije se, pratio. Naseljenici su nas srdačno primili, pa smo doživjeli ugodnost da na čvrstom tlu večeramo svježe pripravljena, izvrsna jela. Za večere nije se Turnerstick mogao uzdržati, a da ne postavi jedno vrlo važno i nužno pitanje: — Kažite nam, gospodo, kako je ovdje s lovom? — Vrlo dobro, — glasio je utješljivi odgovor.


14 — Kakove divljači ima ovdje? Ima li tučnjaka? — Nema. — Tuljana? — Nema također. — Morževa? — Nema također. Dobri kapetan kanda je računao najviše na lov toljagama. Na žalost računao je bez divljači, pa je nastavio da pita: — Što dakle ima inače? — Svinja, koza, kornjača, ptica povodnica i letećih medvjeda. — Sto mu jada! Je li moguće? Za svega svoga života nisam još čuo, da medvjedi lete zrakom! Ili je ta zvjerad sasvim drugačija od one, koju inače nazivamo medvjedom? Poznam samo sjevernoga medvjeda, surog, smeđeg i crnog medvjeda, rakuna, pa onu vrst medvjeda, što ih našemu bližnjemu prišijemo. Dakle naprijed, Charley, vi ste prirodoslovac naše glasovite »The wind« ekspedicije! — Pternpus tirsinus, - odvratim vrlo važnim licem. — Perotus purgilus! Kakav je to govor. Ta govorite, da vas ljudi razumiju. — Well, reći ću dakle »šišmiš«, da bolje razumijete. — Šišmiš? Hm, komična moda, da šišmiša činimo medvjedom! A kako je velika ta orijaška životinja? — Dugačka je osam do deset palaca, a kad raširi krila, skoro tri stope. Prebiva pretežno na lepezastim palmama te je jedan od onih rijetkih letača, koji noću spavaju, a za svijetlog podneva traže sebi hranu. — To je i moja navika, spadam dakle i ja u te peroques purgatus, ili kako vi tu gamad nazivate. Ne ću im dakle ništa da na žao činim, pa ću se više držati koza, svinja i kornjača. No ustrijeliti kozu nije nikakvo junaštvo, zar ne Charley? — Hm, junaštvo baš nije, ali je vrlo opasno. Sjetite se samo divokoza! A ovdašnje koze su divlje, a brda vrlo strma i okomita. — Nisam baš prijatelj penjanja, jer se pritom prevaljujem sad lijevo, sad desno. Popnem li se desetak stopa visoko, sunovraćujem se sigurno pedeset dolje. No kako je sa kornjačama? Može li se ovdje


15 doći do prave juhe od mock-kornjače? — Biti će teško, kapetane, — nasmijem se. — Zašto? Niste li kazali da ovdje ima mnogo kornjača? — Svakako i za to možete dobiti juhu od kornjače, ali nikako od mock-kornjače. — Neka bijes to shvati! Razjasnite mi to pobliže! — Mock-kornjača upotrjebljuje se često krivo u običnom govoru. juha od kornjače jest juha od kornjače; juha od mock-kornjače je, pak, oponašanje juhe od kornjače. — Well, Charley, posvjedočujem, da ste vrlo učen prirodoslovac i čorboslovac. Kad bi smo već danas mogli uhvatiti pravu kornjaču! Odmah se je javio jedan naseljenik, negdašnji žitelj otoka Marquesas, da je spreman povesti nas na jedno mjesto, gdje bismo možda mogli naći jednu kornjaču. Mjesečina je bila jarka, večer je bila zaista rajska i za to smo ga slijedili putem kroz divnu šumu palmi do jednog malog osamljenog zaljeva. Ovdje je bio šiprag od tahićanskog tamanusa9 i smokava, otkuda je široka bijela pješčana staza vodila laganom nizbrdicom prema obali. Odmah, čim smo se pojavili ispod dudova, opazili smo dvije kornjače, kako lagano pužu od vode. Opskrbili smo se toljagama i okrenuli smo ih, da su legle poleđice, pa su sad bile potpuno u našoj vlasti. To dakako nije bio baš lagan posao, jer je veća kornjača mogla biti teška barem 300 funti, dok manja nije bila puno lakša. — A što sada? — zapita Frick Turnerstick. Otočanin, koji je umio prilično engleski, reče: — Ostavite ih, neka leže do sutra ujutro. One ne mogu bježati pa čete ih dati donijeti. — Ne pada mi na um! - Odvrati kapetan, u koga je unatoč surovoj vanjštini, bilo blago srce. — Onda će ove bijedne životinje svu noć proživjeti u smrtnom strahu, a to ne želim ni takvoj životinji. Šteta, što niste ponijeli sa sobom pušku, jer bi ste ih mogli tanadima usmrtiti. — Bilo bi odveć srčano, — rekoh. — Nema li ovdje noža? 9 stabala duda, često dosežu 14 stopa u opsegu na Tahitiju.


16 Naseljenik potegne svoj nož i sa dva krepka reza odreže glave kornjačama. — Sad ćemo ih odnijeti kući! — odredi kapetan. On pograbi veću i digne ju zbilja, ali nakon dva tri koraka baci ju natrag na pijesak. — Svih mu jarbola, ovo je živinče teško, kao naše sidro! Moramo zaista kornjaču tu ostaviti. No otočanin kao da je bio drugoga mišljenja. Odrezao je nekoliko prutova sa smokvinih stabala, i na taj način načinio neke ruke saonice, na kojima smo kornjaču mogli vući. Sva trojica smo se upregli i dovukosmo kornjaču do naseobine. Otud smo ju imali dopremiti u naš čamac. Pritom je svijetlo jedne baklje palo na leđa veće životinje. — Stop! - zapovijedi kapetan. — Što je to? Ta juha od kornjače ima već jedan tanjur na leđima! Sagnuh se i dadem si posvijetliti. Zbilja je na tvrdoj kori životinje bila pribijena jedna kovna ploča, koja se je rastenjem životinje na rubovima malo izdigla pa poprimila oblik zdjelice. — A tu je i nekakav natpis. — reče Turnerstick. — No tko da to pročita! To niti je engleski niti drukčije kako. Charley, pogledajte si vi to malo! Ploča je bila napravljena od onoga tuča, kojeg voda ne može oštetiti, a praviti ga umiju samo Kinezi i Japanci. Pokušao sam da pročitam taj natpis. Sastojao je od dva japanska imena, od kojih je jedno bilo ispod drugoga. — Sen-to i Tsifourisima. — Što je to, Charley? — Tsifourisima jest jedno ostrvo, koje pripada Japanu. Pokadšto se tako naziva čitava skupina Oki ostrva, koja broji sedamdeset i sedam otoka i otočića. — Strašno, tko dospijeva, da sve to upamti! — Sen-to jest sto i dvadeseti Dairi Japana; vladao je od 1780. do 1817. godine, ako se ne varam. — A što taj mazgov ima posla s mojom mock — htio sam reći, s mojom juhom od kornjače?


17 — Kornjača vrlo dugo živi, čiji su vijek kušali time iskušati, što su kojoj uhvaćenoj kornjači dali neko znamenje, pa ju onda opet pustili. One kao da poduzimaju začudno točna i redovita putovanja te vazda posjećuju jedno te isto mjesto. Ova kornjača je svakako jednoć bila ulovljena na Tsifourisimi i da se dobije neka oznaka vremena, proviđena je imenom tada vladajućega Dairia. Kako je stara, možete barem prilično izračunati. — Ne pada mi na um, jer bih pri tome mogao doći do nemile spoznaje, da sam uhvatio sedamdesetogodišnju juhu od kornjače, a vi ćete dopustiti Charley, da to baš nije ugodno. Bacite kornjaču u čamac! Razudit ćemo ju i pojesti, a ako ovdje ili ondje sretnem ovog takozvanog Dairija ili Domina, rado ću mu vratiti njegovu tsifourisimsku zdjelicu. — Ne bi ste li radije meni prepustili tu pločicu, sir? Uzeo bih ju kao uspomenu kući. — Kao uspomenu? Čudan čovjek! Na, koga? Na Dairia ili kornjaču? — Na oboje. — Pa uzmite si ju! Zato ih ipak uzmi! Možete uzeti cijeli kornjačin oklop zajedno s ovim Dairiom za moje dobro, jer ja samo želim kuhati juhu. Drugoga dana bile su pune ruke posla na našem »The windu«. Napuklina se mogla samo izvana temeljito odstraniti, a jer na ostrvu još nije bilo brodogradilišta, trebalo je rada ronilaca, pa sam se toj zadaći podvrgao, jer od momčadi nijedan nije mogao, da dulje vremena ostane pod vodom. Gotovo je nevjerojatna činjenica, da većina pomoraca, izuzevši naravno one, koji su polazili koju pomorsku školu, nisu dobri plivači. Ima na stotine mornara, koji se sigurno ćute na kakvoj staroj barki, ali neće nipošto, da plove u čamcu. O podne, kad smo se naslađivali čorbom od kornjače, nagradio me je kapetan, stavivši mi vrlo prihvatljiv prijedlog. — Što mislite, Charley, hoće li te divlje koze biti probavljive? — Svakako. — Uzmite dakle pušku, pa dođite sa mnom. — Pristajem, no predlažem, da ne lovimo ovdje, već tamo preko


18 na ostrvu Stapleton. — Zašto? — Čuo sam jučer, da tamo ima više i bolje divljači. — Well, dakle veslajmo preko. — Hoćemo li još koga povesti sa sobom? — Nije potrebno. Što ovi klipani razumiju o lovu? Samo bi nam rastjerali divljač. Hajdemo u čamac! Jednoć sam čitao, da je to Stapleton ostrvo vrlo hridovito, pa sam s mojih alpinskih putovanja znao, koliko nam u brdima koristi konop i turistička batina. Moj laso bio je svakako bolji od ikakvoga konopa; potražim si ga, a nađem i jedan prut od bambusovine, koji sam pomoću brodskoga kovača, brzo pretvorio u turistički štap. Mister Frick gledao me je začuđeno, kad sam se pojavio s ovom neobičnom opremom. — Kakve su to tričarije, Charley? Da ubijate koze sa štapom i remenom? — Pshaw! Ja sam alpinski lovac, sir! — odvratim ponosito. — Alpin... ne budite smiješni i bacite te ludorije u more. — Čekajte malko! Zatim uđem u čamac, a on za mnom. Pograbismo vesla. Trebalo je da prevalimo duljinu od četiri sata, ali je more bilo mirno i vjetar povoljan. Prošli smo uz više slikovitih klisura otoka Peel i Bucklanda, veslali smo vazda samo sjeverno i stigosmo na Stapleton kod jednog zatona, što se je duboko usjekao u visoke hridi. Kapetan se nasmijao glasno i pokazao gore, rekavši: — Gledajte, Charley, sa svakim hicem ubiti ćemo barem dvije koze. — Uistinu sam vidio, da su vrhunci i izbočine brda upravo poplavljene kozama. To bi imalo dati vrlo izdašan lov. Iskrcali sirio se i potegnuli čamac na obalu tako visoko, da ga ne uzmogne zahvatiti plima, koja tu uostalom samo tri stope naraste. Zatim krenusmo naprijed, sveudilj uz strma brda. Bio je to doista pravi alpinski predjel sa šiljastim visovima i oštrim šljemovima. Bambusov štap činio mi je divne usluge, dok je kapetan, koji me je slijedio, često četveronoške puzao, da savlada


19 poteškoće tla. Napokon zastane kašljući i pohajući. — Charley, stanite! Nećete valjda gore do mjeseca? Pogledajte si onu dolinu tamo preko, upravo vrvi s kozama. Ako pređemo onamo, ubit ćemo sa četiri hica barem dvadeset komada. — Pa baš sam i nakanio tamo. On me pogleda otvorenih usta i neizrecivo začuđena lica. — Onamo preko? Čujte, Charley, jedan od nas dvojice moru da je lud: vi ili ja; no priznajem vam, da su moja sjetila sasvim u redu. Tu čovjek hoće da siđe dolje, a kreće ravno strmo gore! Morao sam da se nasmijem. — Recite mi, kapetane, što bi vi tu dolje? — Ta strijeljao bih koze, što drugo? — Well! Dakle pokušajte. Platit ću vam za svaku kozu, koju ustrijelite deset dolara. — Nećete valjda reći, da ne umijem pucati! — Ne, već ću da kažem, da vas izravno imadu u vjetru. — U vjetru? Charley, ne zamjerite mi, no ovdje vas posve izdaje vaše prirodno i njušno istraživanje. Što luda koza razumije o vjetru? Možete se osloniti na to, da se neću penjati na taj zid. Činite što vam drago: no ja neću da se slomljene šije vratim na brod! On zbilja, krene natraške i vraćao se kašljucajući i puhajući. Morao sam se požuriti, da mi kapetan lov ne pokvari. Uostalom, ne bih ga bio pustio od sebe, da se nisam kanio okoristiti njegovim držanjem. Popnem se brzo i stignem na šljem brda, iza kojega je visina strmo padala dolje. Upotrjebljujući štap kao potporu i ravnotežu, više sam se klizao, nego išao dolje, a zatim sam jurnuo lijevo dolje, gdje je svršavao jaz u dolini, tamo je krenuo moj dobri Frick Turnerstick. Tu se naslonim o jednu brid i stanem čekati s kratkom puškom Henryjeva sustava u ruci. Nisam trebao dugo čekati, jer jedva sam tu stajao dvije minute, nadošle su, trčeći bliže, sve one koze, kojih je dobri kapetan htio da odmah jednim hicem obori bar dvije. Glavna dolina preda mnom je u blizini činila zavoj: životinje me nisu mogle vidjeti pa su mi dolazile ravno u hitac. Dva, tri, pet, šest hitaca — onda su prošle mimo i šest


20 je životinja ostalo na tlu. Baš sam htio da stupim naprijed, kad li začujem, da nešto puše kao lokomotiva i zastade začuđeno pred pogođenim kozama. Bio je to kapetan. — Sto mu gromova! Što je to? Tko je ove divlje koze postrijeljao? — klikne kapetan. Sad istupim iza hridi, smijući se srdačno. — Ja sam ih postrijeljao, ako nemate ništa proti tome, sir. — Vi? Charley, vi? Kako ste došli ovamo? Dobri Frick raskolači oči od čuđenja. — Ta odozgor sa zida. Obećao sam vam za svaku kozu, koja se po vama dade ustrijeliti, deset dolara. Koliko dakle imam da vam platim? Kapetan se smete i snuždi. — Da, Charley, te su mi zvjerke zaista pobjegle prije još, nego li sam dospio da izvjesim gusarsku zastavu. Razapeo sam na to sva jedra i zaplovio za njima, što mi pluća smogoše. Kako da se tu usidrim, odahnem, skinem pušku s leđa, nišanim, opalim, pucam i pogodim! Od valjanog pomorca ne smijete tražiti šest puta više, nego što drugi može da učini! — Zar sam zahtijevao od vas, da ustrijelite trideseti šest koza? — Trideseti šest? Kako dolazite do tog broja? — Ovdje leži mojih šest; šest puta više rekli ste, a šest puta šest je trideseti šest. — Hm, račun je ispravan, — odvrati kapetan, pogledavši najprije svoju pušku, a onda moje koze. — Čujte, Charley, zar zbilja te životinje shvaćaju što o vjetru? — Naravno. Imadu izvrstan njuh, a zatim su vaš sigurno vidjele i čule, jer ste dosta velik, širok, a vaša pluća čuo sam na osamdeset koraka. — Charley, da radi jedne koze valjda zaglavim? — Ni zašto! — Tko ne može da podnese moja pluća, taj — taj... Bio je tako ljutit, da je započeo jednu izreku, ne mogavši je dovršiti. Nasmijao sam se od svega srca i pružio mu ruku.


21 — Ne ljutite se, sir! Ovdje imamo šest sočnih koza, a više za danas ne trebamo. — Tako? Vi mislite? A što će reći oni na brodu? Master Charley sve je ustrijelio, a kapetan ništa, uprav ništa. Volim smjesta biti mrtav, nego da prije otidem, dok i ja ne oborim svojih šest! Sad znadem, da te životinje razumiju vjetar i prema tome ću se držati. Hoćete li sa mnom ili ostajete tu? — Naravno, idem s vama, no molim vas, da prije još malo pričekate. — Zašto? Nemam kad, inače mi divljač odjuri sve dalje, pa ju nikad neću stići! Morao sam i opet da se nasmijem. — Mislite li zbilja, da biste ove koze mogli stići? Pomozite mi, da ovih šest otpremimo pod granje pa ih s kamenjem opteretimo, a tad ćemo naći mjesto, gdje ćete, doći do hica. Tako smo privremeno lovinu osigurali, a zatim smo se uspeli na drugi jedan vis, odakle smo mogli promatrati pod nama ležeće tlo. Ovaj put bio je opet pretežak za kapetana. Dahtao je: — Stanite, Charley! Lunjam unakrst i poprijeko, pa ipak ne napredujem. Dajte mi vaš štap! — No bih li da ga bacim? — Jesam li se i ja potucao po svim širinama, da upoznam zemlje i ljude, kao vi? Mogu li dakle znati, kako se sve mora da čini? Kako se barka uvaža u luku, to vrlo dobro znam: no još nisam vidio, kako da se pomorski kapetan snađe na tim nekulturnim hridinama. Sad je pomoću planinskog štapa išlo lakše i brže naprijed. Kad smo stigli na vrh, opazili smo dolje u dolini brojno stado, koje je mirno paslo. Kapetan je htio, kao i prije, odmah do životinja. Zadržao sam ga. — Stanite, mr. Turnerstick; ovako ćete ih opet rastjerati. Siđite ovuda desno dolje; tu je put vrlo lagan i postavite se dolje podno kiristabla. Ja ću poći lijevo i dotjerati vam koze ravno u hitac. — Well, tako valja. Gledajte, da dođete dolje; za pet minuta moram ih oboriti šest. — Sa dva taneta?


22 — Pshaw! Svaki put ću prostrijeliti tri po tri. — Teško! Ne bi ste li rade uzeli moju kratku pušku Henryjeva sustava? Ja sam ju opet napunio, a ima dvadeset i pet taneta, koja možete ispaliti, a da pušku ne punite ponovno. — Tako, to je vrlo zgodno! Dajte ovamo i pokažite mi, kako se s tom puškom barata. Razjasnih mu konstrukciju; zatim, izručivši mi svoju dvocijevku, odjuri. Bio je zbilja smiješan, kako je sa svojom širokom spodobom, sa štapom, jakim, mornarskim koracima hrlio u dolinu. Došao sam puno brže na mjesto od njega. Čim sam vidio, da je pod stablom, stanem nišaniti u koze i opalim na osamdeset koraka dva puta. Na prvi hitac pala je jedna životinja, drugi hitac, nije tako dobro pogodio, jer nisam bio siguran s. tom puškom, koza je postrance odskočila i jurnula uzbrdice, protivno smjeru, kojim smo se spustili. Ostale životinje odskakutale su ravno prema mome valjanome Fricku Turnerstioku. Ovaj ih pustio da dođu do na četrdeset koraka, istupi zatim iza stabla i digne pušku. Na veliko čuđenje opazim, da ne puca: Cerio mi se, domahivao, toptao nestrpljivo nogom po tlu, baš kad sam dotjerao koze; držao je pušku spremnu da opali, ali nije ipak pucao. Koze prelete mimo njega; on se okrene stane nišaniti i nešto je uzbuđeno desnicom prtljao oko puške. U to su životinje pobjegle, a ja sam mu se približio. — Zašto ne pucate, sir? — zapitam vrlo začuđeno. Kapetan se okrene k meni. Njegovo inače dobroćudno lice porumenilo je kao rumenica, a glas mu je gotovo grmio, kad mi je odgovorio: — Što da činim? Da pucam? U koga? Valjda ne u vas? Stidite se, Charley, što ste manje obziran od takove životinje! Ove valjane koze bile su lako razborite, da su mi trčale tako reći u cijev, a vi ste tako nerazborit pa skačete otrag njih. I pritom čovjek misli, da ću ja pucati. Da sam tako vas ustrijelio, no? — Mene da ustrijelite? — zapitam, gotovo ukočen od čuđenja pri tom spočitu. — To je sasvim nemoguće, jer sam bio sigurno dvjesta pedeset koračaja iza životinja. — To me smeta! To moram razumjeti! Ja sam star, iskusan


23 čovjek, a vi ste još mlad. Da vam pričam jedan primjer: — Master Cornpush, koga ne trpim, dođe k meni i kaže mi stvari, koje me razjaruju. Uzeli ga i baciti s gornjih stepenica to jest, ja bih da ga bacim; no on je tako nespretan i stropošta se kroz sve stepenice, a meni nije preostalo, nego da platim krupnu globu. Tako mi se desilo s tim nesretnim master Cornpushom; zašto se s tanetom ne bi moglo isto dogoditi? Mogu samo da pogodim koze, a tane navlaš krene prema vama, preleti koze i uhvati vas u glavu - no, što bi onda bilo? Vi još pitate, što ne pucam, mjesto da mi se zahvalite, što sam imao toliko prisutnosti duha, da vam spasim život? Charley, tomu se ne bih nadao od vas! Priznajem, ovo spočitavanje upravo me zapanjilo, jer je bilo izgovoreno, s takvom ozbiljnošću i s takvim osvjedočenjem; nisam htio da čovjeka još jače razjarujem, za to odgovorim samo:— Ali zašto niste pucali, kad su koze proletile mimo vas? — Kako da uzmognem, kad ova Henry ili Parry-puška neće da opali? Pritiskao sam, štipao, vukao i gurao, što su mi sile dale — ali nikako nije išlo! Evo vam natrag vaše puške. Budem li opet išao u lov na koze, uzet ću kremenjaču; za tu znam barem, da opaljuje! No gdje sad da uzmem mojih šest koza? — Hm, nažalost, — nasmijem se, — šest koza sa dva hica! — Charley, ne raspaljujte me! Amo moju pušku! Jeste li možda s njom pucali? — Da, ustrijelio sam dvije. Jedna je mrtva, a druga je ranjena jarmila uzbrdice, pa će se jamačno dobro uznojiti! No sad se me moj smijeh preobrazio: u podsmijevanje, a to je ubogog kapetana tako ražestilo, da mi je pušku istrgnuo iz ruku. — Charley, — vi ste barbar, potpuno bešćutan čovjek; s vama više nemam posla. Plovite iz Port Lloyda u Canton s kim vam drago, samo ne sa mnom! Baci mi pred noge planinski štap i odbrza kretnjom najvećega negodovanja. Pustio sam ga, da trči, jer sam dobro znao, da će opet doći. Uzmem dakle štap i krenem tragom ranjene koze. Odmah iza visa, koji se je imao prevaliti, mora da leži more, kako sam to primijetio sa protivne točke prvašnje hridi. Trag i znoj jasno su se razabirali i doveli do jednog uskog zaravanjka, koji se je spuštao


24 strmo u more. Tik na rubu istoga ležala je koza; bila je teško pogođena i kušala je da ustane, kad me je ugledala. Sigurnim hicem dokrajčim boli ranjenoj životinji. Jedva je hitac odzvučao, učinilo mi se, kao da duboko odozdo čujem neki poziv. Legnem na tlo i nagnem glavu preko oštrog ruba hridi i pogledam dolje. Baš kako sam naslućivao, padala je hrid gotovo okomito u dubinu i sačinjavala mali polukotao, koji je u stražnjem dijelu bio jedva trideset stopa širok, ali se je naprijed, gdje su ga oblijevali valovi oceana, proširivao; bio je tako strogo zatvoren, da u nj sigurno nije nikad još stupilo koje ljudsko biće. Odozgor jedva se moglo dolje sići, a sa strane vode zatvarala je ulaz oštra koraljna zapreka, preko koje su se lomili visoki valovi. Pa ipak je tu dolje stajao neki čovjek, koji me je opazio, pa mi kretnjama dao shvatiti, da se nalazi u očajnom stanju. Mogao sam čuti glas, ali nisam razumio riječi, no odijelo mi je odavalo, da je to Kinez. Kako je taj čovjek došao na ostrvo Stapleton i još k tome u ovu nepristupnu kotlinu? Dobrovoljno svakako nije došao. Ali kako da se iznutra iskobelja? Još sam razmišljao, kako bi to bilo moguće, kad li začujem otrag sebe korake. Nisam se ni okrenuo, jer sam po glasnom frkanju razabrao, da je to moj Frick Turnerstick, koji se vraća kao pokajnik. — Sto mu jada, to je bilo penjanje! Volim na tisuću jarbola, nego opet s toga brda dolje! — uzdahnuo je. Dobri čovjek sasvim je smetnuo s uma, da će svakako morati i s brda. — Ne bi ste li možda htjeli s ove strane dolje, sir? — zapitam ga, pokazujući na ponor. On ispruži prezirno svih deset prstiju. — Nije mi ni na kraj pameti! Držim da bih tako brzo stigao u dubinu da bih ležao dolje kao ruševina, na kojoj se ne bi raspoznavala ni trupina ni jarboli, ni sprijeć. — Pa ipak morate dolje. — Ja? Moram? Zašto? Charley, dolazim u posve dobroj i poštenoj nakani, a vi bi da me za to uprav natjerate u smrt. Je li to pravo od vas? — Da, što će biti od onoga čovjeka dolje, ako ga odanle ne


25 izvadite? — Čovjeka? Gdje? — Učinite ovako, kao što sam i ja učinio; legnite: pogledajte si ga! On je poslušao ovaj poziv s velikom opreznošću, a zatim zapita: — Nije li to Kinez, Charley? — Jest. — Kako je ovaj klipan dospio u taj kotao? — To će nam valjda reći sam. Po moru ne možemo do njega, moramo dakle ovuda dolje. Kapetan me pogleda vrlo očajno. — Čujte, Charley, ja bih od srca da pomognem tome čovjeku, ali kakva mu korist od toga, ako radi njega slomim vrat i noge? — To je istina. Dakle ću ja pokušati, da siđem dolje. — Neće vam drukčije biti, — reče kapetan bojažljivo. — Vidjet ćemo! Posve dolje ne mogu dakako, no dobro je, što imam sa sobom moj laso. Vidite li tamo onu planinsku bananu na rubu? Od onuda ću se spustiti na usku izbočinu, koju vidite pod bananom, pa je vaša zadaća da uhvatite laso, koji ću na povratku baciti, da ga svežete o stablo. Vi ćete dakle sa mnom, kad se uspnem gore. Pošli smo do banane, o koju sam, duboko pri zemlji, učvrstio laso. Zatim odbacim kaput i kapu i spustim se na spomenutu izbočinu, što je bila oko petnaest stopa ispod nas. — Pustite laso, kapetane! — Aye, aye! No pazite Charley; ako se survate nitko vam ne može pomoći! Stavim si laso oko pasa i siđem dolje. Hrid je mogla biti visoka oko dvjesta stopa. Sa izbočine što je bila četiri stope široka, na koju sam se spustio, nije teško uvježbanom planinaru, koga ne hvata omaglica, sići dolje. Sretno prispjeh. Kinez je s napetom pozornošću pratio moje kretnje. No kad sam mu se primaknuo na toliko, da sam nad njim stajao još kojih dvadeset stopa, klikne razočarano. Okrenuh se k njemu i zapitam u jeziku obrazovanih Kineza, držeći, da će me razumjeti:


26 — Kako se zoveš? — Kong-ni. — Otkuda si? — Iz Tien-hia10, tamo u Si-u11 iznad mora. — Iz koje pokrajine ili grada? — Iz Kuang-čeu-fu12 u pokrajini Kuang-tong. — Kako si došao ovamo? — Bio sam na lung-jeni13, koja je jučer u tajfunu potonula. Valovi su me bacili ovamo, pa moram umrijeti, ako me ti ne spasiš. — Umiješ li se dobro penjati? — Obišao sam sva brda zapada; oko mi je sigurno, a noga mi ne dršće. No glavu sam si ozljedo o hridi tako, da me hvata omaglica, a lijeva mi je ruka ranjena, pa me jako boli. — Možeš li svladati bol, moći ću da te spasim, — Svladat ću ju. Odriješim laso i spustim kraj s petljom dolje. — Stavi si ovaj remen ispod pazuha oko tijela; ja ću te povući gore. Radi njegovih širokih haljina i ranjene ruke, potrajalo je dulje vremena, dok je s tim bio gotov. — Ne ćeš li me pustiti da padnem? zapita me. — Ne ću. Drži se desnicom o hrid i pomaži si s nogom. Poslušao je taj naputak i za nekoliko trenutaka stajao je do mene blijed i vanredno uzbuđen. Bio je to još mlad čovjek od jedva 24 godine. Mora da su mu boli bile jake, jer si je do krvi izgrizao usnice, kad sam ga vukao gore. — Daj mi ruku, da vidim ozljedu. — Jesi li liječnik? Poznaš li »Tsang-ši-ji-tuni«14 i van-ping-tsui- 10 ispod neba, kako Kinezi zovu svoje carstvo 11 na zapadu 12 Kanton 13 Doslovno »zmajevo oko«. Tako Kinezi zovu jednu vrstu svoje džunke čiji je uspravni prednji dio oblikovan po uzoru na zmajevu glavu s iznimno velikim očima. 14 „Cijelo umijeće liječenja Tschang-schija“, objavio je 1705. Tschang-lu-yu, sin


27 tsin15 — zapitao me je. — Poznam oboje, a i Yu-tsuan-i-tsung-kin-kian16 — odvratim. Pokaži mi ruku. Dao mi je ruku. Istraživanje moralo mu je zadavati bol, jer sam pronašao, da je ruku slomio iznad lakta. — Tvoja je ruka slomljena, no ja ću ju izliječiti, čim splasne oteklina. Možeš li se ovuda gore popeti? — Mogao bih, ali sam slab. Podupri me. Učinio sam tako, ali sam doskora uvidio, da tako neće ići. Pokušao sam, da mu omjerim težinu. Bio je krepak, ali ne prejake građe. — Hoćeš li se moći držati s nogama, ako te uzmem na ramena? — Zar bi ti zbilja to učinio? — Svakako. — No ja ne znam tko si ti, pa neću da povrijedim zakon, koji mi nalaže učtivost. — Taj zakon nećeš povrijediti, jer ja nisam Dze-čung-kuo17 već Tao-dze18. Uzeh ga na se, da je kao konjanik sjedio na mojim leđima. Dok se je on desnom rukom držao za moju glavu, podržavao sam mu ja noge i pokušao s njim poći uzbrdice. Išlo je, iako sam morao stupati vanredno polagano i oprezno, da se uklonim svakom krivom koraku. Prošlo je dobra pola sata, dok smo stigli na gornju izbočinu. Ova je bila, kako je već spomenuto, samo četiri stope široka, pa nam je stoga penjanje na izbočinu zadavalo velike poteškoće; obojica smo se lako mogli survati. Rekoh mu stoga da zažmiri, kleknuh i spustim ga polagano preda se. A zatim viknem gore: — Hallo master Turnerstick! poznatog liječnika. 15 »Povratno proljeće svih bolesti.« Obje knjige spadaju među najizvrsnija klasična medicinska djela Kineza. 16 Doslovno: »Zlatno ogledalo liječničkog umijeća«, također jedan od klasičnih udžbenika. 17 „Sin srednjeg kraljevstva“ 18 „Sin razbora“, Nijemac.


28 — Hallo, već sam ovdje! — Uhvatite laso! Nije bilo lako remen dobaciti gore, ali je pošlo za rukom. Kapetan ga je gore čvrsto privezao, a ja sam drugi kraj ovio oko Kinezova. tijela. — Ostani ovdje stojeći, dok se ja popnem gore, — opomenuo sam ga. — Ahoj, kapetane. Eto mene. Je li remen čvrsto svezan? — Well! Ako se ne prekine, može ići, jer čvrsto držim. Popnem se gore i stignem sretno. Turnerstick stisne mi prijazno ruku i reče: — Dobro mi došli, Charley! To je bio strašan put, što ste ga prevalili; takav prelaz i još k tome s tim Kinezom na vratu, to nije malenkost. Tko je taj klipan, kako se zove, otkuda je došao, što hoće ovdje i što vam je kazao? — To je čitav tovar pitanja! Odgovorit ću vam poslije na ista, kad ga dopremimo gore. Ne smijemo pustiti, da čeka; ruku je slomio i trpi velike boli. — Ruku slomio? Bijednik! Gore s njim, da ga opet zakrpate! Sad smo bili dvojica pa je išlo lakše, nego prije; unatoč tomu srušio se je odmah na zemlju, čim smo ga dopremili gore. Dosada ga je podržavala snaga čvrste volje, a sada ga je okrepljiva nesvijest primila u svoje naručje. — S ovim je čovjekom zlo, Cahrley. Da nam ne umre pod rukama? reče kapetan. — Ne će. Doživio je brodolom pa su ga valovi bacili u ovaj zaton. To naravno nije prošlo bez udaraca i ozljeda, ruka mu je slomljena; od jučer, a možda i dulje još, nije ništa jeo ni pio, pa nije čudo, što je nakon ovih posljednjih napora izgubio svijest. No tu nesvjesticu moram upotrijebiti, da ga otpremim u dolinu pa na more. A što se vas tiče, vi ćete valjda ostati ovdje. — Ja? A zašto? — Tako, malo prije ste kazali, da bi ste se voljeli penjati na tisuću jarbola, nego odavle dolje. — Puka fraza, Charley, ništa drugo. Kad čovjeku nešto sune u glavu, može da nagovori stvari, u koje sam nikad ne vjeruje. No kako


29 ćemo ovog jadnika dolje dopremiti? Ja ću imati dosta brige sa samim sobom, ne ću li da kao bomba padnem u dolinu. — Vaše pomoći ne ću trebati, no molim vas, da ponesete moju diljku. — Zapravo odlučili ne taknuti više tu nesretnu stvar, no kad nije drukčije, poslušat ću vas. Dajte ju ovamo! Pomogao mi je, da onesviještenoga dignem; zatim se spustismo u dolinu. Kad smo stigli dolje, zapitao me je: Gdje ćete ga položiti? — Ovdje nipošto, jer ovdje nema vode, moramo do potočića, što smo ga malo prije prošli. — A naše koze? — Za te se sad ne moramo brinuti. Sutra ćemo ih odnijeti ili poslati po nje. — Kako vam drago. Dakle naprijed. Do spomenutog potočića nije bilo daleko. Tamo sam položio Kineza, odstranio mu haljine s ruke, da oteklinu rashladim s vodom. Pritom se je probudio i zamolio, da mu damo piti. To smo mu dali, a i jeo je nešto od naše ponesene hrane s velikom pohlepom, po čemu se vidjelo, da je izgladnio. — Kaži mi svoje ime, — zamoli me zatim, — da znam, kako da te nazovem, kad bi da ti zahvalim. Kazao sam mu ga. On strese glavom. — Reknemo li koju riječ, moramo pri tome da nešto pomislimo, no tvoje ime nema duše, dopusti mi da te naslovljujem jezikom, koji se govori u Shin-tanu19. Ti si Tao-dze; kakav ti je čin dao tvoj vladar? — Ja putujem po svim zemljama svijeta, pa onda pišem knjigu o onome, što sam vidio. — Onda nisi samo hien-tsaj20 ili kien-jin21, već tsin-se22 pa imaš pravo na najviša mjesta u tvojoj domovini. Velik si, jak j pametan; 19 Shin-tan je ono što budisti zovu Kinu. 20 cvatući dar 21 „Unaprijeđena osoba“, otprilike licencijat. 22 „Napredan čovjek“, koliko i doktor. Ova tri stupnja temelj su zapošljivosti u Kini, a samo Tsin-sse dobiva uglednije službe.


30 nazivat ću te Kuang-si-tase23. Hoćeš li mi dopustiti? Kinezi su najučtiviji narod, pa je skoro smrtna uvrjeda, nazoveš li žitelja carstva sredine surovim. Naslov, koji mi je dan, rječit je dokaz, da Kong-ni nije bio izuzetak. Ovaj naziv bio je više nego pretjeran, no što mi je moglo škoditi, ako ga prihvatim? Za to odgovorim: — Dopuštam ti. Kako se je zvala džunka, s kojom si postradao? — Fu-čin-haj24. Tajfun ju je usmrtio sa svim ljudima, i ja sam jedini umaknuo. — Hoćeš li s nama u Kuang-čeu-fu? — Imaš li lađu, koja onamo plovi? — Imam, vlasništvo je ovog čovjeka, koji se je na njoj vozio gotovo po svim morima. Sad se okrene kapetanu. — Ti si dakle ti-tu25! Kako se zoveš? Odgovorio sam mjesto kapetana: — On još ne govori jezik tvoje zemlje, ja ću vam dakle biti tunse26. Kapetane, ovaj se čovjek zove Kong-ni i on bi da znade vaše ime! — Turnerstick, — odvrati kapetan. — Tu-re-ne-si-ki? Hoćeš li se smilovati ti-tu Tu-re-ne-si-ki Kuongan, pa me uzeti sobom u Kuang-čeu-fu? zapita Kinez. Prevedoh admiralu Tu-re-ne-si-ki-u »preuzvišenome« ovu učtivu zamolbu. On se iz svega grla nasmijao i zapita me: — Kako se kineski kaže »da«? — To je do narječja; ili »če« ili »se«. Kapetan se okrene Kong-ni-u i klimne glavom. — »Če, pa makar »se«, stari momče! Kad smo te iz jedne neprilike izvadili, ne ćemo te gurnuti u drugu. Znate što, Charley? Taj čovjek se je nešto malo oporavio pa će valjda moći hodati do obale. Približuje se večer, pa gledajmo, da se maknemo odavle. 23 Doslovno: „Veliki sjaj, doktor sa Zapada.“ 24 kraljica mora 25 admiral. Kinezi su unaprijedili kapetana u ovaj visoki čin. 26 tumač


31 Bilo mi je pravo. Kong-ni izjavi, da ćuti dovoljno snage da sam hoda. S mojim rupcem povezao sam mu ruku da počiva a zatim krenusmo. Brzo smo prevalili kratki put do čamca. Gurnemo čamac u vodu, smjestismo se u njemu i pograbismo vesla. Kong-ni držao se je hrabro i mi ga prenijesmo na naš brod, gdje sam odmah stao liječiti njegovu ruku. Bijednik, da nismo pošli u lov na samotno ostrvo Stapleton, bio bi neminovno poginuo. Popravci, što su bili potrebni na našem brodu, iziskivali su mnogo truda i vremena. Tajfun je čitav brod čestito stresao. Gubitkom jarbola sve je bilo rasklimano, nestala su nam dva čamca, pa da popravimo samo najglavnije, morali smo ostati u Port-Lloydu dva tjedna. Tad smo napokon zaplovili put Cantona, gdje su se imali obaviti glavni popravci. Ruka Kong-ni-ova nije mi zadavala briga, jer je iscjeljenje, kako se činilo, dobro i pravilno napredovalo. Uopće mi je boravak Kineza na brodu bio od velike koristi; govorio je mekšim, blagoglasnijim narječjem juga, pa sam se tako vježbao u kineštini Pekinga. Za to sam ga čitav dan držao kod sebe, da budem, a da to nije ni zamijetio, njegov učenik. To je i kapetan primijetio. — Charley, kažite mi, je li taj Kinez zbilja tako divan čovjek, da se ne možete ni na minut rastati od njega? — zapitao me je kapetan. — Moram vam otvoreno kazati, da sam s vama vrlo nezadovoljan, jer me zanemarujete groznim i neoprostivim načinom. — Donekle imate pravo, kapetane, no vi ćete mi oprostiti, ako vam priznadem, da se zadržavam s Kong-nijem najviše radi jezika. Ne možete vjerovati, koliko se u samom jednom tjednu može naučiti, kad imademo prigode, da praktično učimo tuđi jezik. — To je dakle ono, lukavče! Obišao sam dosta svijeta te bih mogao trebati, da tu i tamo naučim i nešto kojeg drugog jezika; no u jednu ruku možemo se s našom engleštinom posvuda provući, a u drugu ruku nemam dara, da učim tuđe jezike. Nekoć sam šest mjeseci proučavao francuštinu, pa danas znam samo još, da se lađa francuski zove »vaiseau«, pa ću i to za osam dana zaboraviti. No sramota je ipak, da kanim u Canton, a ne razumijem ni riječi kineski. Ne bi ste li me nešto naučili, Charley? — Vrio rado, ako baš hoćete!


32 — Zadat će mi posla. No čuo sam, da ti ljudi imadu samo jednoslovne riječi, pak mislim, da stvar ne će baš biti odviše teška. Ovaj je nazor bio zbilja smiješan, no ja sam ipak počeo s podukom i moram priznati, da je silno napredovao u — zaboravljanju. Tri riječi, koje mi je danas morao pedeset puta ponoviti, zaboravio je već sutra ili ih je upotrebljavao tako, da nisam mogao, a da se ne nasmijem, pa kad smo stigli u Canton, mogao je držati englesko-kineski govor, koji nitko nije mogao da shvati. Granitne hridi ostrva, na kojima je sagrađen Hong-Kong, uspravile su se ispred nas; ploveći, sretali smo sve više lađa, pa kad smo zakrenuli oko rta, iza kojega leži 'Victoria', kako su Englezi prozvali taj grad, ugledali smo u potpunom smislu riječi tisuće džunki oko nas, zabavljenih što ribarenjem, što prevozom obalne trgovine. Stajao sam s kapetanom na zapalublju. Promatrao je sa živim zanimanjem sve, što se oko nas događa i reče: — Znate li, Charley, da sam stvorio izvanrednu odluku. — Koja bi to bila? — Dosele vas nisam mogao kazniti, što lutate po svijetu samo zato, što upoznajete zemlje i ljude; no sad mi je stvar razumljivija. Ne ovisim ni o kome, moram ovdje moju lađu učiniti opet sposobnom za daleku plovidbu, a jer sam si pod vašim vodstvom prisvojio neočekivanu spretnost u kineštini, odlučio sam, da vam se ovdje pridružim, da i ja jednoć po vašem načinu proučavam »zemlju i ljude«. Vi me primate, Charley? — Vrlo rado, jer se nadam, da ćete s vašim, jezičnim bogatstvom izaći! ... — Ne brinite se, momče! Kineština je tisuću puta lakša, no što bi čovjek i pomislio: Kan-tong, Nan- King, Hong-tong, Peking, Gin-seng; čujete li? Sve zvuči na ang, ing, ung i tako dalje; ta to je djetinjarija naučiti. — Vrlo lijepo! Kako biste dakle pozdravili kojega Kineza? — Hoćete li možda da me zablenete? Engleski pozdravljam »good day«, kineski će dakle biti »goden-daing«. Tko to ne razumije, tako je bedast, da mu nikakav liječnik ne može pomoći. No, Charley, bi li vi da me dalje ispitujete? — Nipošto, to mi je dosta! — nasmijem se. — Čujte, moram vam


33 kazati, da nikad još nisam imao tako prisebnoga učenika! — Zar je to čudo? Prisutnost duha jest prvi zahtjev kod valjanoga pomorca, a master Frick Turnerstick nije kapetan, koji se računa među loše. No sad morate da me ispričate, nemam pilota, pa se moram sam pobrinuti, da uđem u luku. Ušli smo svečano u luku i usidrili se izmijenivši običajne hice. Kong-ni stajao je pri tom pored mene. Ma koliko sam ga upoznao, bio mi je ipak zagonetan u jednom pogledu: nikad nisam mogao doznati, kakvome obrtu ili zvanju pripada, u kakvim se nalazi obiteljskim odnošajima. Mogao bih doduše da ga izravno zapitam, ali jer nije htio da shvaća moja natucanja, propustio sam to. U mladoga čovjeka nije bilo tek prosto lukavo zvjerajuće lice, što je gotovo stalno kod Kineza; u njega su bile vrlo inteligentne crte, a potanki razgovori što smo ili vodili, dokazali su mi, da posjeduje naobrazbu, koja baš nije obična među njegovim zemljacima. — Kako dugo ćeš ostati u Hong-Kongu? — zapitao me je. — To još nije izvjesno. — Hoćeš li samo da ideš u Kuang-čen-fu? — Ne. Ići ću dalje. — To ti Kuang-fui27 ne će dopustiti. — Onda ću si to sam dozvoliti. — Nazvao sam te »Kuang-si-ta-se« i znam da si razborit i moćan; no ipak ne ćeš dalje doći nego do Kuang-čeu-fua. Vi taj grad nazivate Canton i možete ga posjećivati, no tko ga je od vas ikad pravo razgledao? Dozvoljeno vam je samo, da konačite po ulicama, koje ne pripadaju kineskome dijelu grada. Kako bi da dalje dođeš, kad nisi Kinez? — Onda ću postati Kinezom! — To je vrlo teško. Ti si meni spasio život i ja bih htio, da ti budem zahvalan. Dopusti mi, da ti nešto savjetujem. — Govori! — Hoćeš li, da postaneš sinom jednog Fu-yuena?28. 27 mandarini 28 podnamjesnika


34 Ovomu sam se pitanju začudio, jer je baš tako zvučilo, kao da mi kod kuće koji jednostavni građanin ponudi, hoću li da budem posinak bavarskoga ili saskoga kralja. Kong-ni nije mogao da se usudi, te se sa mnom našali, a ja sam jedva posjedovao igdje kakvo pobliže znanje zagonetne zemlje, u koju sam kanio unići. Za to zapitam jednostavno: — Je li to moguće? — Ja ću to omogućiti tebi za ljubav. Ovaj je odgovor bio izrečen takovim tonom, koji je zvučao kao savršeno uvjerenje. Fu-yuen jest prvi činovnik u Tsung-tuu, kojeg mi u Evropi običajemo nazivati potkraljem te ima čitavu građansku upravu jedne pokrajine u svojoj ruci. Tko je taj Kong-ni, da mi može takovo što predložiti? Ovdje sam imao da računam sa nepoznatim odnošajima, morao sam se dakle po mogućnosti pasivno držati. — Ja imadem već oca? — odvratim. — Tvoj otac nije ovdje. Ti nisi službenik fo-a, a ni Budhin, već tien-ču-kiao29. Zabranjuje li tebi tvoja vjera, da ovdje imaš drugoga oca, dok boraviš u Tai-tsing-kunu30? — Ne zabranjuje. — Učini dakle, što ti predlažem, jer ćeš tad biti Tsin-dze31, pa ćeš moći ići i putovati, kud ti drago. Ova ponuda bila je vrlo probitačna. Kako bi mnogi, koji se je usudio, da svoj život izloži za proučavanje Kine, rado čuo takav predlog; meni je bio nevjerojatan, gotovo bili rekao grozan tako, da sam bio voljan odbiti ga. No nakon razmišljanja reknem: — Hoće li službenik Fo-a ili Budhe htjeti, da posini kiaoa-yua32. — Hoće. Zašto ne bi mogao ili htio? Vaš Bog kaže: »samo ja sam vaš«, naš pak, Tien-ven33 uči nas, da ima jedan Otac, a mi svi da smo njegova djeca. Tri su nebeske religije: naša, vaša i hvei-hvei34. Potonja 29 religija nebeskoga gospodara; tako u Kini nazivaju kršćansku vjeru i svakog kršćanina 30 država vrlo čiste vladalačke porodice = Kina 31 Kinez 32 prijatelja vjere 33 nebeska književnost 34 muslimanska


35 imade li-pai-se35 i kaže: naša je vjera najbolja; vi imate ting-sin-lo36 i kažete; naš je bog jedini; mi pak, imademo pagode i hramove i kažemo: san-kiao-y-kiao — tri vjere su samo jedina. Zašto dakle ne bi ti da postaneš sinom muža, koji tvoju vjeru isto tako poštuje, kako i ti poštuješ njegovu? Ne bi bilo svrhe, da se s njim upustim u vjersko raspravljanje. Njegove riječi zvučale s vrlo snošljivo i potkupljivo, ali su mi pokazale i glavnu zapreku kršćanskim poslanstvima u Kini — ravnodušnost. U carstvu sredine susrećemo često riječi: tri vjere su jedna, no one nisu proizvod potankoga proučavanja i uspoređivanja dogmata dotičnih vjera, već posljedak vjerske ravnodušnosti, kakvoj ćemo jedva naći premca. Kršćanska propaganda gotovo je dovršila svoj put oko zemlje; islamsko: allah-il allah »Muhamed rashoul-allah« išlo je ispred horda divljih azijskih osvajača; čuveno »onm mani padme hum!« ne pozna zadaću našeg silnog: »idite po svem svijetu!« Ne radi vjerskih obzira, već zbog političkih zatvorena je Kina drugim narodima; vjera ostavlja Kineza posve hladnim, pa ma kako mu divno propovijedali o kršćanskoj vjeri, sluša on strpljivo i prividno, pozorno, kako to iziskuje poznata kineska učtivost, ali tad prijazno reče: »To je dobro, to je lijepo i hvalim te, što sve to vjeruješ, zašto dakle, da se s tobom svađam? Tvoja je vjera dobra, vjera hvei-hvei je dobra, a i moja je dobra; san-kiao-y-kiao te su tri vjere jedna i svi smo mi braća!« Poslije tih riječi bila bi velika povreda pristojnosti, kad bismo se još jednom taknuli predmeta, ako to ipak činimo, on se pretežno nasmiješi i rekne: Ti sigurno nisi nikad još čitao Li-king »knjigu upute o ponašanju sviju stališa, na svim mjestima i u svim prigodama života?« Dođi k meni pa si ju ponesi! Ili voliš, da ti ju pošaljem? Ovu pasivnost teško je svladati, teže nego aktivan otpor, što će svaki iskusni misionar potvrditi. Nisam kao takav došao u Hongkong, pa sam mogao, da se uklanjam svakoj vjerskoj raspravi. Za to odgovorim: — I taj čovjek je Fu-yuen? — Da, Fu-yuen. — Dakle jedan od najviših činovnika u zemlji? 35 Tako se zovu džamije. 36 »grad časne vjere« kako Kinezi označuju našu crkvu


36 — On je Kuang-fu37 sa crvenim gumbom. Vrlo je moćan, ali već vrlo star. Hoang-šan38 dozvolio mu je, da nosi dva paunova pera i da otpočine od svoga zvanja. Dakle umirovljeni svećenik! No uplivan je morao biti, jer je bio mandarin prvoga reda te smio da nosi dva paunova pera, dok je samo najotmjeniji ko-lao39 smio nositi tri, a ta-hia-su40 samo jedno. — Zar on nema sina? — pitao sam dalje. — Ima jednoga. — A smije li po vašim zakonima posiniti drugoga? — Zakon to ne dopušta, ali car dopušta. — Je li taj sin kod njega? — Nije; on je kod tebe. Pogledah ga iznenađeno. — Ti dakle govoriš o svom ocu te si sin jednoga podnamjesnika? — Jesam. Hoćeš li da mi budeš brat? To je svakako bilo nešto pustolovno. Je li me ovom ponudom htio da nagradi, što sam mu spasio život? Nisam bio voljan, da takovu probit otklonim. — Hoću, — odvratim. — Govoriš naš jezik. A umiješ li i pisati? — Samo siang-ting41, a to je vrlo malo. — Ti ćeš onda meni kazivati u pero, a ja ću pisati. — Što? — Sastavit ćeš jedan spis, koji ćemo poslati ly-pu-u42. Sin Fuyuena mora biti učenjak, da može postati: nan, phy, heu ili kung43. To me iznenadilo! Gotovo mi se činilo, da taj Kinez sa mnom šalu zbija. Njemačko potucalo po svijetu, da se u Kini otima za akademski 37 mandarin 38 “Uzvišena Visost” – Car. 39 Prvi razred službenog plemstva, iz kojeg se jedino biraju ministri. 40 Drugi stalež uslužnog plemstva, iz kojeg se imenuju potkraljevi, predsjednici itd. 41 "Sirove slike" od kojih je sastavljen pisani jezik. 42 "Kolegij za suđenja i ceremonije." 43 Te riječi mogle bi se prevesti sa vitez, barun, grof, markiz i vojvoda


37 grad! Pristao sam na tu šalu: — Što da postanem? Sien-tsaj, keu-jin ili možda štaviše tsien-se? — Ti si vrlo mudar i možeš da postaneš tsien-se. Da to uzmogneš odmah postati, sastavit ćeš tri spisa za svaki stupanj jedan. Ovi će spisi bit predani ly-puu, i ti možeš jednim jedinim ispitom steći najveći stupanj. — Učinit ću tako. Kad ćeš moći da pišeš? — Kad ushtjedneš. — Onda ostavimo odmah brod, pa nabavimo papira, tuša i kist. — Hoćeš li, da mi ispuniš jednu molbu? — Kakovu? — Pusti me, da sam siđem s lađe; brzo ću ti donijeti što trebaš! — Pa dobro, — nasmiješim se, jer sam o dobrom Kong-niu posumnjao, da mi stavlja takve sjajne predloge, da ih sa svojom zahvalom na lijep način izmakne. — Kako se zove tvoj otac? — Phy-tsing-tsu. Dakle otprilike grof po našim europskim pojmovima. — Gdje prebiva? — To ćeš doskora saznati! Htio sam da se dalje obavještavam, ali me prekinuo u razgovoru poziv prijatelja Frick Turnersticka; taj je poziv bio tako neobičan, da sam se odmah okrenuo. Dok sam ja razgovarao sa Kong-nijem usidrili smo se između jednog engleskog i jednog nizozemskog broda; opkolilo nas je više čamaca, čija je momčad nudila momčadi našega broda sve moguće na prodaju. Neki trgovac plodinama pograbio je štaviše spušteni konop, pa je to bio onaj, kojemu je kapetan namijenio svoj čudan poklik. Pitao je naime ovoga čovjeka svojom amerikanskom kineštinom, o kojoj smo već prije spomenuli, što ima na prodaju? Kinez ga dakako nije razumio, ali je naslućivao, što kapetan misli. — Li-hy-li-hy! — doviknuo je kapetanu, posluživši se svojom mahalicom kao doglasalom. — Li-hy, li-hy, si-kua-si-kua!44. 44 Lubenice


38 Kapetan mi domahne. — Charley, ta dođite k meni! Što taj klipan zapravo dovikuje gore! Što je li-hy? — Misli orahe, koji su u čamcu. Vrlo su dobri i tečni kao lubenice. — A taj si-kua? — To su lubenice. — Sto mu jada, zašto odmah ne kaže! On se sagne nad prsobran i mahne dolje. — Mi kuping: doding goreng pong ljestveng! — viknuo je svojom novom kineštinom. I zapovjedi da spuste ljestve od konopa, i Kinez donese priličnu količinu svojih plodina, zamotanih u krpe, što su bile obješene na oba kraja bambusove motke, koju je prebacio preko ramena. — Gledajte, Charley, taj me je čovjek shvatio! Uistinu nešto je uzvišena, kad znamo, da govorimo jezik drugog naroda.. To imam vama da zahvalim, Charley, vama i mome golemome daru za strane jezike, o kojem sam do sada neprotumačivim načinom toliko dvojio. Ja ću od toga klipana sve pokupovati. Trgovac je svoje krpe, bolje hasure, raširio. Turnerstick pristupi k njemu, pokaže na li-hy i potapša ga milostivo po ramenu. — Što stojing orasing? Upitani, jer je shvatio kretnje, digne šaku li-hy i odgovori: — Y tsien! — Vidite li, Charley, da me je opet razumio! No čini se, da kineštinom teže govori, no što ju razumije! Što misli sa svojim »ytsien«? — To će reći jedan tsien? — A što je jedan tsien? — Mali novac, što ga vidite tu navođena o vrpci o njegovom vratu. U Evropi zovu taj novac »sa-peke«, mongoli mu kažu »dehos«, a narodi, koji govore engleski »kaš«. On potpada pod tečaj, koji nije baš neznatan, pak ili dvijesto pedeset do tri stotine sačinjava tek jednu njemačku marku. — Na taj način dobivate punu šaku oraha za trećinu feniga?


39 — Svakako. Ovdje je sve vanredno jeftino. — Well; onda ću dalje pitati! — Učinite tako, sir! — odgovorio sam veselom znatiželjom na njegovu kineštinu. On pokaže na dinje. — Koliko stojing te dinjeng? Kinez digne dvije najljepše. — San tsien. — San tsien? — reče Turnerstick, — taj klipan govori strašnom kineštinom. Što misli, Charley? — Tri sapeke. — Dvije tako goleme dinje za jedan fening? Taj čovjek mora da je pokrao robu! Ja ću sve otkupiti. I kad mu je Kinez svekoliku svoju robu ponudio za četiri stotine sapeka, dao mu je jedan dollar, iz kojega mu je Kinez vratio svu silu sapeka. Ovi tsieni su jedini novac, koji kola u Kini, — zlato i srebro vrijede samo kao roba i uzimaju se u šipkama po težini u platež. Sapeke su od bakra i okrugle; u sredini četverouglasto prošupljene, da se mogu nizati na vrpcu. Već je priličan teret nositi sapeka za pet dolara. Sad se primakla i jedna gondola, koja se iznajmljivala i Kong-ni spremao se, da će sići u jednu. Nije, naravno, imao nikakvih sredstava pa sam mu ponudio pomoć. — Ti si dobar, — reče mi, — ali ja ne trebam ništa, — odgovorio mi je. On uđe u gondolu i otplovi. Nisam se nadao, da ću ga ikad više vidjeti, pa sam stao promatrati život, što se je počeo razvijati u luci dolaskom lučkih činovnika i drugih ljudi na našu palubu. U to primijetim jedan čamac, koji se je sa dva veslača nama približavao. U njemu je sjedio jedan mandarin petog razreda sa kristalnim pucetom. Čamac pristade, i mandarin dođe na brod, bio je to Kong-ni. Začudio sam se ne toliko preobrazbi, što se je u tako kratkom vremenu zbila s njim, koliko tome, što se je povratio sa znakovima jednog kuang-fua. a da još nije navršio zakonito doba. On je došao k meni i pozdravio me sa smiješkom.


40 — Sad ćeš znati, tko je Kong-ni.Imaš li kad, da mi kazuješ u pero? — Imam, dođi gore u kajitu. On me slijedio pa izvadio iz širokih rukava svoga kaftana potrebne pisarske potrepštine. Onda sjedne i zapita: — O čemu želiš pisati, da postaneš — Sieu-tseu? Razmislio sam časak i odabrah zemljopisni predmet, jer sam time mogao najbolje da pokažem svoj »cvatući talenat«, što će zapravo reći sieu-tseu. — Odabirem naslov »Nian-yan-kui-dse«45. Jesi li sporazuman? — Da, to je gradivo, koje te može učiniti vrlo glasovitim. Započeo je posao. Ja sam kazivao u pero, a on je pisao. Unatoč teškim kineskim pismenim znacima, radio je brzo, kao da stenografira. Naravno, da moje znanje jezika nije ni izdaleka bilo dovoljno; morao je dakle često pomagati i nakon dva sata bila je moja malena raspravica gotova. Dvije slijedeće radnje naslovio sam »Pentsao-y-in«46 i Hio-thian-ti47; bile su dogotovljene još prije večeri. I sam Kong-ni čudio se »vanrednome, neopisivome znanju« što sam ga po njegovom mišljenju izložio u njima. A ja otvoreno i pošteno priznajem, da sam se trsio, da smislim nešto nezgrapna i izložim vrlo bombastično. Europejac bi već sigurno kod dvadesete riječi primijetio, da se ovdje radi o prostom nasamarenju ili da je pisac neizlječivi luđak. Baš smo po kineskom načinu slagali samo na jednoj strani ispisane latke, kad uđe k nama kapetan. — Charley, zamolili ste me, da vam ne smetam, no moram doći, jer me onaj klipan dvodi u nepriliku. — Koji klipan? — Pred jedan sat približio se je našemu brodu jedan čamac sa raznim zamotcima i na palubu je došao neki čovjek, koji me je zbilja smeo. Njegova kineština mnogo je gora, no što se govori tamo kod Laponaca i Čuhona i ja ne razabirem ništa drugo no »krank-fu«, i »kom-ja«. Svakako je netko bolestan, koji se zove fu i misli da na 45 Povijest đavola sa zapadnih mora = Engleza 46 Prirodopis tuđinaca 47 Rasprava o nebu i zemlji


41 brodu imam liječnika, koji bi valjda trebao da dođe. — Vidjet ću. Odmah sam naslućivao, da se radi o kakvom remek-djelu jezičnoga nesporazuma sa strane mr. Turnersticka i nisam se prevario. Kad smo izišli na palubu, čekao nas je taj čovjek kod stuba. — Pazite dakle, Charley, — reče kapetan, — još ću ga jedanput polagano i jasno pitati, a vi ne ćete ništa drugo čuti no njegovo »krank-fu« i »kom-ja«. I ozbiljnim licem digne kažiprst desnice, kako se običaje činiti, kad nekoga pantomimički upozoravamoo na opreznost, i zapita: — Štong hoting na mojemg broding? — Kuag-fu — reče zapitani. — To je eto »krank-fui«, Charley. — Kamong-hoting-vozing? — Kom-ča! — Komm-ja48. Imam li pravo ili ne Charles? Pokušao sam zadržati ozbiljan osmijeh. — Ovaj čovjek govori svakako kineski, kako još valjda niste čuli; no nastojat ću, da njegov govor protumačim. Kuang-fu znači mandarin; time nedvojbeno misli našeg Kong-nia, koji će odmah izaći iz kajite. — Tako dakle! A ovo: »Kom-ja?« — Taj čovjek bi da kaže: »Koin-ča«. Ove riječi imadu mnogostruko značenje. To znači prvo, kao slobodan čaj, baš kako se u nas kaže slobodan koncert — slobodno pivo i slično, zatim znači toliko, koliko i danak i napokon kao »kapara« ili »napojnica«. — Jeste li gotovi? To je riječ, koja može čovjeka da nagna u očaj, jer da čovjek sve to zapamti, treba da ima vragometnu glavu! A kako dolazi k nama? Ja niti sam tražio ulaznicu za slobodan koncert, a bogme ni napojnicu. — Kong-ni će nam stvar razjasniti. Eto baš dolazi. Spomenuti stupi iz kajite; on pogleda pilota i dade mu znak, na što taj siđe u čamac i donese zamotke. 48 dođi dakle


42 — Kuang-si-la-se, — obrati se mladi mandarin najprije na me — ti si meni spasio život i ruku mi na toliko izliječio, da sam danas već opet mogao pisati. Dužan sam ti zato zahvalnost. Iskaži mi ljubav i preuzmi ovaj »kom-ča« (ovdje toliko kao dar)! I on pokaže na nekoliko zamotaka, a zatim se obrati na kapetana. — Tu-re-ne-si-ki, ti si me uzeo na svoj brod i doveo ovamo, dao si mi hrane i pića, a da me nisi pitao mogu li to platiti. Plemenit si, a ja sam ti zahvalan. Uzmi ovaj kom-ča za ono, što si meni učinio! — Dobro! Ljubav zavrijeđuje ljubav i ne ću da te vrijeđam, — odvrati Turnerstick — uzimam dakle ovaj dar. No budi tako ljubezan, pa me nazivaj kako valja: Frick Tturnerstik. Ti bi da mi silom nametneš nekakvo tuđe ime Tu-ru-nu-fu-ku-su ili kako to već zvuči; govori barem kineski, dakle Turnersticking. Ova opomena bila je tako ozbiljno rečena, da sam se morao silno uspregnuti od smijeha. Dobri mr. Turnerstick služio je od mladosti na lađi, najprije kao pomoćni mornar, pa je svoju struku temeljito razumio, ali se nikad nije potrudio, da svoje znanje raširi i preko pomorstva. U drugu ruku bilo bi potpuno neprijatno, da se jedan pomorski kapetan tako temeljito vara o biću kineštine, iako je mene zabavljala tako, da nisam gledao te joj učinim kraj. Bilo bi neučtivo, da otklonimo darove, pa sam i ja uzeo svoj i zahvalio se Kong-niu. Ovaj posegne pod svoju kabanicu i potegne jednu svilenu vrpcu, o kojoj je visio nekakav mali predmet, koji sam smatrao medaljonom. — Ja sad ostavljam ovu lađu, no vratit ću se, da dođem po tebe, — rekne mi Kong-ni. — Hoćeš li tako dugo ostati tu? — Kad ćeš doći? — Za šest dana. — Sve ovo vrijeme ne mogu ostati na brodu. Plovit ću uz rijeku, da razgledam Canton. — Hoćeš li sam? — Ne, kapetan će me pratiti. — Dakle pokušaj, što ću ti savjetovati; pridržiš li svoje sadanje odijelo, to posjećuj samo ona mjesta kamo smiju stranci. — Zar je opasno dalje ići?


43 — Jest; jer redarstvo ima da uhvati svakoga stranca i dovede pred sud. — Nabavit ću si dakle kinesko odijelo. — Učini to, — odvrati on sa smiješkom; — onda možeš kud hoćeš; jer ti govoriš jezik se-hai-dze49, pa te nitko ne će smatrati strancem, osobito uzmeš li si pen-tse50. — Može li se pen-tse kupiti? — Koliko ti drago, — odvrati on sa smiješkom. — Ali čuvaj se lungyina51 i kuang-ti-miao52, jer ovi su opasni strancima. — Čuvat ću se lung-yina, ali zašto da se klonem kuang-ti-miao? — To ćeš još doznati. Dođeš li u opasnost prije no što se ja vratim, uzmi ovu amajliju, koju treba da nosiš o vratu. Pokaži ju lung-yinima, pa će s tobom postupati kao s prijateljem. Dao mi je jedan lančić. Bila je to uistinu divna kineska rezbarija. Svaki pojedini članak istoga sastojao se od jabučnog zrna, koje je sa mikroskopskom točnošću bilo izrezano kao čamac, u kojem sjedi jedan čovjek sa dva veslača. Medaljon je bila koštica od mandalice; prikazivala je džunku mandarina sa baldahinom, osam veslača i zapovjednika, koji sjedi u sredini barke, a u desnici imade neizbježivu lepezu. Ta radnja odavala je marljivost i vanrednu strpljivostradnika, koji to izrađuju za, smiješno malenu plaću. I ovaj lančić da je amajlija protiv zmajevaca53? To je upravo tako zvučalo, kao da je Kong-ni u nekom prijateljskom snošaju s tim strašnim ljudima! Uzeo sam dar i zapitao: — Gdje ćemo se naći, kad se vratiš? — Jesi li ti ovdje na lađi? — Jesam; prema tome ću se ravnati. — Dakle ću te odavle odvesti. Tvoje učene radnje položit ću u kaopanu54. 49 jezik četiriju mora 50 perčin 51 riječnih gusara 52 hrama ratnoga boga 53 riječnih gusara 54 mjestu ispita


44 — Držao sam, da ćeš ih poslati ly-pu-u? — Ne znaš li, da se ispiti drže u kao-panu? Izradba će zatim biti poslana s izvještajem u Peking i doći natrag, da se podastre wen-čangkanu55. — Čuo sam, da se ispiti u kao-panu polažu usmeno. — On se nasmiješi pretežito. On se nasmiješi pretežito. — Ide li vjetar, kako treba? Moj otac je predsjednik pokrajinske oblasti za državne ispite, on će učiniti, što je za tebe dobro i probitačno. Zbogom, dok se opet vidimo. — Tsing leao! — odvratim i pružim mu ruku. I Frick Turnerstick pruži mu desnicu: — Zbogom, mladiću, a kad se vratiš, dobro ćeš nam doći! — rekao je svojom posebnom kineštinom kapetan. Čamac, u kojem se je odvezao mladi mandarin, iščeznuo je doskora u mnoštvu drugih čamaca i mi smo stali otvarati naše zametke. Sadržavali su razne stvari, koje Kinezi nazivaju ku-tung56, no koje se u samoj Kini kao i u inozemstvu dobro plaćaju. Za me je bilo povrh toga priloženo čitavo mandarinsko odijelo, kod kojega je manjkao samo šešir s dugmetom. Tu je bio i umjetni perčin, da mi je sezao skoro od glave do peta. Sad sam shvatio smiješenje, što sam ga primjetio na Kong-niovu licu, kad sam govorio o tome, da ću si kupiti kinesko odijelo s perčinom. Turnerstick se je do suza nasmijao ovome simbolu carstva sredine. — Čestitam, Charley, čestitam! Takvog je nekoć nosio pruski grenadir. No hoćete li zbilja to nadjeti, Cliarley? — Pa naravno! Hoću li, da me smatraju Kinezom, treba da budem i obučen kao Kinez. Nije li tako? — Well! No budem li s vama trčao, trebat će, da i ja takvo što uzmem! — Dakako! Kad je Kong-ni ovo nabavljao, nije znao, da ćete mi 55 palači znanstvenih izradaka 56 stare posude


45 se i vi priključiti, jer bi se inače bio jednako i za vas pobrinuo. No naš prvi izlet učinit ćemo u našem običnom odijelu. — Sporazuman sam! Ako vam je s voljom, možemo ga poduzeti već odmah sutra ujutro. — Dobro. Ne ćemo dakle danas s broda, da na vrijeme budemo budni. — Hoćemo li uzeti naše puške? — K čemu? — Zar ovdje nema lova? — Nema; u najboljem slučaju mogli bismo ustrijeliti koju patku, da uđemo podalje u zemlju. No najprije ja bih, da si razgledam Canton. Ne će nipošto škoditi, ponesemo li svaki revolver i nož, jer nikad ne znamo, što nam se može dogoditi u tuđoj zemlji. — Well; ja ću će naoružati, iako držim, da ne će biti opasnosti, jer obojica poznajemo jezik.— I meni se tako čini, ma da mi je čudno, što ovi žitelji Hong-Konga govore takovom kineštinom, koju uza sav napor jedva možemo da shvatimo. — Bit će jamačno bolje, kad se zaputimo uz rijeku! Kad sam legao na počinak, nisam mogao dugo zaspati od razmišljanja. Darovi Kongni-evi kao da mi dokazivahu, e je sve, što je govorio, sasvim ozbiljno. Natjecanje za nekakav kineski akademski grad smiješno je nastojanje, no kraj potanjega razmatranja, to je nešto drukčije izgledalo. Kineski car vlada po imenu sasvim despotski, ali njegova vlast nalazi najjaču protutežu u »društvu učenjaka«. Ovo udruženje jest jedna oligarhija, od koje prima utjecaj čitava državna uprava. Car mora sve svoje činovnike uzimati iz njihovih redova i pritom mora da se veže na one stupnjeve i razrede, koji postoje uslijed ispita. Udruženje učenjaka utemeljeno je u jedanaestom stoljeću prije kršćanskoga računa vremena, dakle posljednjih godina vladanja Šanga, no sadašnji sustav ispita, koji mora proći svatko, tko hoće u državnu službu, potječe iz osmoga stoljeća poslije Krista, dakle od vremena dinastije Tang. Kinez, koji se može iskazati svjedodžbom dobrog ponašanja, imade pravo, da se nakon navršene zakonite dobi javi na taj ispit. Prije su ovi ispiti bili dostojanstveni i nepristrani, no sad je drukčije. Korupcija u Kini nije poštedila ni ispite. Zakoni su


46 doduše strogi, ali novac je još jači, za to bogati može lako unaprijed saznati pitanja, a može si i najmiti kojeg siromašnog učenjaka, koji pod njegovim imenom polaže ispit pa dobije svjedodžbu. I odsutni mogu položiti pismeni ispit. Možda je i Kong-ni na taj način postigao svoje dostojanstvo? Pojmio sam još njegovu opomenu, da se čuvam riječnih gusara, no teže mi je bilo shvatiti, zašto da se čuvam hramova ratnoga boga? Na moje pitanje odgovorio mi je samo: — To ćeš već doznati. Taj Kuang-ti je tako reći kineski Mars. Porijeklom je iz pokrajine Se-čujem, pa se njegovi zemljaci time ponose; živio je u trećem vijeku po Kristu, izvojevao je mnoge pobjede i proslavio se tako, da ga i danas cijelo carstvo izvanredno cijeni. Kinezi pričaju o njemu razne legende; tvrde, da nije uopće umro, već otišao u nebo, gdje je uvršten među božanstva. Mandžurska dinastija proglasila ga je božanstvom i sad su mu u svim pokrajinama dizali hramove, u kojima sjedi njegov kip, sa sinom Kuang-pinom s lijeve strane, s vjernim konjušarem s desne. Kult toga boga jest dio državne religije. No pučanstvo je prilično ravnodušno prema tome bogu, kao i prema svim budističkim kumirima; polazi mu doduše hramove, ali u njima trguje i priređuje svečanosti, pa samo mandarini za stanovitih dana posjećuju te hramove i pale miomirisno bilje iz Tibeta. No da mi taj kumir može biti opasan? Što se tiče riječnih gusara, tih je vazda bilo u Kini pa ih ima i sad još. Srčani su njihovi pomorski gusari, a još srčaniji riječni, koji izvađaju svoja zločinstva na onim rijekama, uz koje leže znameniti gradovi. Svoje munjevite napade izvode i danju i noću, usred milijunske populacije i imaju veze od najnižih klasa do najviših mandarinskih krugova. Sačinjavaju vrlo razgranjena udruženja, vladane po strogim pravilima, to su strašni nametnici za pučanstvo i prave razbojničke države u državi, koja ih se ne može otresti. Često u velikim gradovima nestaje ljudi bez traga — i to ne pobuđuje javnu pažnju; iščezne li koji stranac, sastaju se konzuli, povede se istraga, koja redovito ostaje bez rezultata, a Kinezi bez kazne. Mandarini ne govore rado o uzrocima ovakvoga postupka. Napokon sam zaspao, no i u snu su me dalje proganjale slične


47 misli, a sanjao sam i o mojem perčinu, kao da mi se svija oko tijela poput goleme zmije, a Frick Turnerstick da sjedi na jednoj pagodi i pljuje vatru. Ta se pagoda pretvorila u nekakvog zmaja, koji me silio da gutam komade dinja i oraha i kad bi da progutam posljednji komad, prodrmao me zmaj i viknuo; — Sto mu jada, Charley, ta probudite se napokon, ako niste mrtav! Otvorim oči i bio sam ugodno razočaran: strahoviti ratni bog preobrazio se u dobrog Fricka Turnersticka. — Što je, kapetane? — zapitam ga. — Što je? Dan eto već dva sata traje, a vi ležite, uzdišete i jecate, da bi kamen proplakao. Kakva vas je nesreća zadesila? — Sanjao sam, da na pagodi sjedite kao neki kumir i hoćete da me proždrete. — Ja — vas? To bih možda htio, da sam kumir! No spremite se na put. Zajutrak je pripravljen za vas; ja sam s njim gotov, a onda može to dalje ići. Brzo sam se popeo na palubu, da popijem čaj, a međutim je kapetan odabirao između čamaca za iznajmljivanje najpodesniji te ga dozvao. Vođa njegov približio se ljestvama. — Dođing goreng! — klikne Turnerstick, poprati svoje riječi takovim kretnjama, da ih je čovjek morao shvatili, pa je došao: — Mi bi u Canton? Hoćeš li nas povesti? — Canton? Kuang-čeu-fu? — zapita veslač. — Tse! — Tse! Strašna kineština! Što time hoće da kaže? — To »tse« znači da. — Ah tako! To sam skoro pustio s vida. Eto, vidite, kako već dobro govorim kineski, taj me je čovjek sasvim shvatio, jer inače ne bi rekao »da«! Hoćemo li ga uzeti, Charley? — Nemam ništa proti tome, kapetane. Ugovorite s njim. Kapetan se odazva pozivu. — Vozing dvang čovjenk. Što tražing za dan-ging? Upitani mane glavom, kao da ne razumije pitanje. I na ponovni upit isti uspjeh, pa se s toga kapetan obrati na me:


Click to View FlipBook Version