Džordž Orvel BURMANSKI DANI
Prvo poglavlje U Po Kin, sudija u Kjauktadi u Gornjoj Burmi1 , sedeo je na svojoj verandi. Bilo je tek pola devet ujutru, ali se u vazduhu osećala sparina, što je predznak dugačkih, zagušljivih, aprilskih poslepodnevnih sati. Slahašni dašak vetra, naizgled svež u poredenju s atmosferom s vremena na vreme zatalasao bi orhideje koje su visile sa nadstrešnice. Iza orhideja videlo se prašnjavo, iskrivljeno deblo jedne palme, a potom jarko nebo ljubičaste boje. Gore, na najvišoj tački vidika, toliko visoko da bi i sam pogled na njih zaslepeo, nekoliko lešinara je kružilo ne pomerajući krila. Ne trepćući, slično velikom porcelanskom idolu, U Po Kin piljio je u žestoku sunčevu svetlost. Imao je pedeset godina. Bio je tako debeo da već godinama nije mogao bez pomoći da ustane sa stolice. Ipak, reklo bi se i da je skladan, čak lep u svojoj krupnoći; jer Burmanci se ne opuštaju i ne upihtije poput belaca, već se debljaju simetrično, slično voću koje bubri. Lice mu je bilo ogronino, žuto i bez i jedne jedine bore, a oči žutosmeđe. Stopala četvrtasta i visokih risova s prstima jednake dužine, bila su gola. isto kao i kratko podšišana glava. Obučen je bio u jedan od onih šarenolikih arakanskih longija2 , sa zelenim i ružičastim kockama, kakve Burmanci nose u neformalnim prilikama. Uzimao je betel3 iz lakirane kutije na stolu, žvakao ga i razmišljao o svom dosadašnjem životu. Njegov život bio je pun blještavih uspeha. Najranija uspomena U Po Kina seže u osamdesete godine devetnaestog veka. Sećao se kako kao golo trbušasto dete stoji i posmatra britanske trupe koje, slaveći pobedu, marširaju u Mandalaj. Nije mogao da zaboravi užasan strah koji je osetio pred tim kolonama velikih, govedinom uhranjenih ljudi, crvenih lica i crvenih kaputa; i nije mogao da zaboravi ni dugačke puške koje su im visile o ramenima, kao ni pravilni, teški ritam topota čizama. Pošto je proveo nekoliko minuta posmatrajući ih, dao je vetar petama. Na svoj dečački način shvatio je da je njegov narod nemoćan pred tom rasom divova. Još dok je bio dete njegova vrhunska ambicija postala je da se bori na strani Britanaca i da postane njihov parazit. Kao sedamnaestogodišnjak pokušao je da se dokopa posla u državnoj službi, ali nije uspeo, s obzirom na to da je bio siromašan i bez prijatelja. Posle toga je tri godine radio u smrdljivom lavirintu mandalajskih bazara, vodio knjige trgovcima pirinčom i ponekada krao. U dvadesetoj godini, jednom spretnom ucenom, došao je u posed četiri stotine rupija, istog momenta otišao je u Rangun, gde je kupio mesto pisara u vladi. Posao je bio unosan, premda je plata bila mala. U to doba, niz činovničića sticao je stalni prihod zloupotrebom vladinih dobara. Po Kin (tada je bio običan Po Kin: počasni U 4 došao je mnogo godina kasnije), sasvim prirodno, uključio se u taj krug. Međutim, imao je isuviše talenta da bi dozvolio da čitav život provede kao pisar, potkradajući na sitno. Jednoga dana saznao je da će vlada, s obzirom na to da joj nedostaju niži službenici, imenovati na te položaje nekoliko pisara. Ta vest je trebalo da izađe u javnost u toku sledeće nedelje, ali Po Kin je uvek dobijao informacije nekoliko dana pre ostalih. Uvideo je svoju šansu i oklevetao sve svoje saradnike pre nego što su shvatili da su ugroženi. Većina ih je završila u zatvoru, a Po Kin je kao nagradu za svoje poštenje dobio mesto pomoćnika u opštinskom veću. Od tog trenutka neprestano se uspinjao. Sada je u pedeset šestoj godini života i sudija je, a bez sumnje uskoro će opet napredovati i biti imenovan za zamenika nemasnika, tako da će mu Englezi biti ravni, a neki čak i podređeni. Njegove sudijske metode bile su veoma jednostavne. Novac nikada nije uticao na njegovu odluku, čak ni najveće mito, jer je znao da sudija koji ne sudi pravedno pre ili kasnije bude uhvaćen. Njegova praksa se mogla okarakterisati kao mnogo sigurnija. Uzimao je mito od obe strane i onda donosio odluku u strogo zakonskim okvirima. Takvo postupanje pribavilo mu je vrlo korisnu reputaciju nepristranosti. 1 Burma - nekadašnje ime Savezne Republike Mjanmar. 2 longi - komad odeće karakterističan za stanovnike Burme: nose ga i muškare i žene, ali postoji razlika između muških i ženskih longija. 3 betel — biljka koja pripada porodiei bibeva; lišće betela se uglavnom konzumira u Aziji 4 U u burmanskim imenima ima ulogu obraćanja sa poštovanjem, veličanjeni: gospodin.
Osim tog stalnog prihoda, U Po Kin je kontinuirano ubirao danak, neku vrstu privatnog harača ili poreza, od svih sela pod svojom jurisdikcijom. Ako bi neko selo izostalo i ne bi platilo, U Po Kin je preduzimao kaznene mere - bande njegovih skupljača poreza napale bi selo, ugledniji meštani bili bi uhapšeni i lažno optuženi. Ne bi prošlo mnogo vremena pre nego što bi iznos bio isplaćen. Takođe, Kin je dobijao i deo plena od svih većih pljački koje su se događale u regionu. Uglavnom su za to znali svi osim U Po Kinovih pretpostavljenih (nijedan britanski službenik nikada nije poverovao ni u šta izrečeno protiv ljudi u njihovoj službi). Pokušaji da ga razotkriju uvek su propadali. One koji su stali uz njega održavao je u stanju lojalnosti dajući im deo plena, a takvih je bilo mnogo. Kad bi protiv njega bila iznesena kakva optužba, U Po Kin ju je jednostavno diskreditovao nizom lažnih svedoka, posle čega bi protivoptužbama još više učvrstio svoj pređašnji položaj. Bio je praktično neranjiv, zato što je isuviše dobro znao ljude da bi sebi dozvolio da upotrebi pogrešan instrument, a i zato što se dugo bavio spletkama da bi mogao da pogreši iz nemara ili neznanja. Čovek je mogao sa sigurnošću reći da nikada neće biti otkriven, da će nastaviti iz uspeha u uspeh i napokon umreti obasut počastima. Delovalo je da će se čak i s one strane groba njegov uspeh nastavljati. Prema budističkom verovanju oni koji su činili zlo u životu provešće sledeći život u obliku pacova, žabe ili neke druge niže životinje. U Po Kin bio je verenik i namerio je da ukloni i tu opasnost. Odlučio je da svoje poslednje godine života posveti činjenju dobrih dela kako bi nagomilao dovoljno zasluga da prevagnu nad ostalim delom života. Verovatno će njegova dobra dela poprimiti oblik gradnje pagode5 . Četiri pagode, pet, šest, sedam - sveštenici neka kažu koliko — s izrezbarenim kamenom, pozlaćenim kišobranima i zvončićima koji zvone na vetru, svaki zvon jedna molitva. Posle toga on će se vratiti na zemlju u muškom ljudskom obliku — jer žena je na otprilike istom nivou kao pacov ili žaba — ili, u najgorem slučaju, kao neka dostojanstvena životinja, na primer kao slon. Sve te misli proletale su kroz glavu U Po Kina kao slike. Njegov lukavi mozak bio je potpuno varvarski i radio je samo za neki određeni cilj: puka meditacija bila je van njegovih mogućnosti. Položio je malene trouglaste ruke na ručke stolice, malo se okrenuo i pozvao prilično sipljivim glasom: — Ba Taiče! Ej, Ba Taiče! Ba Taik, U Po Kinov sluga, prošao je kroz zavesu od kuglica koja je visila na vratima. Bio je zakržljao, rošavi muškarac, plašljiva i pomalo gladna izraza lica. U Po Kin slugu uopšte nije plaćao, jer je bio osuđen za krađu. Jedna jedina reč bila bi dovoljna da ga otpremi u zatvor. Prilazeći, Ba Taik se naklonio, toliko nisko da se činilo da je zakoračio unazad. — Najsvetiji bože, rekao je. — Čeka li me neko, Ba Taiče? Ba Taik je nabrojao posetioce, pomažući se prstima svoje šake: — Došao je poglavica sela Tilpingi, vaše gospodstvo, doneo je darove. Tu su i dva seljanina koji vode parnicu zbog napada. Vi ćete suditi, te su i oni doneli darove. Ko Ba Sein, šef ureda komesarovog zamenika, želi da vas vidi, a tu je i Ali Sah, policijski narednik, kao i jedan policajac čije ime ne znam. Načuo sam da su se posvađali oko nekih zlatnih narukvica, koje su prethodno ukrali. Došla je i jedna mlada devojka iz sela. Tu je s malim detetom. — Šta ona hoće? - upita U Po Kin. — Tvrdi da je dete vaše. — Dobro. A koliko je doneo poglavica? Ba Taik je rekao da misli da ima samo deset rupija i korpicu mangoa. — Reci poglavici — rekao je U Po Kin — da donese dvadeset rupija, i da će se, ukoliko to ne učini već sutra, on i njegovo selo naći u nevolji. Ostale ću primiti kasnije. Reci Ko Ba Seinu da dođe k meni. Ba Sein se pojavio maltene istog trena. Bio je to uspravan čovek uskih ramena, natprosečno visok za jednog Burmanca. Njegovo lice je bilo čudnovato glatko i svojim izgledom podsećalo je na puding od kafe. On je bio vrlo korisno oruđe u službi U Po Kina. Nije imao mašte, ali je bio vredan. 5 pagoda — u ovom značenju je budistički hram u zemljama Dalekog istoka.
Gospodin Mekgregor, zamenik namesnika, poveravao mu je većinu službenih tajni, jer je Ko Ba Sein zaista bio izvrstan činovnik. Odobrovoljen nečim što mu je u tom trenutku palo na pamet, U Po Kin se nasmejao dok je pozdravljao Ba Seina. Rukom je pokazao prema kutiji s betelom. — Pa, Ko Ba Seine, kako stoji ona naša stvar? Nadam se, kao sto bi rekao naš dragi gospodin Mekgregor. ,,da pokazuje vidljiv progres“? Citirajući gospodina Mekregora U Po Kin je naglo prešao na engleski jezik. Ba Sein se nije nasmešio toj pošalici. Pošto je, ukočen i uspravnih leđa, seo, odgovorio je: — Vaša ekselencijo, naš primerak lista stigao je jutros. Molim pogledajte! Izvukao je primerak dvojezičnog lista koji se zvao Bumanski patriota. Novine su izgledale bedno. Primerak je imao osam stranica, grozno otisnutih na lošem papiru. Deo teksta bio je sastavljen od nekoliko pokradenih vesti iz Rangunskog gazeta, a deo je preuzet iz nekih nacionalističkih listova. Na poslednjoj stranici prelom se pomerio tako da je cela stranica ostala crna kao tinta. lzgledalo je kao da je sam list u žalosti zbog takve svoje štampe. Članak na koji je U Po Kin obratio pažnju prilično se razlikovao od svega ostaloga. Pisalo je: ,,U ova srećna vremena, kada nas, jadne crnce, podiže moćna, zapadna civilizacija, svojim mnogobrojnim darovima kao što su kinematografi, razne mašine, sifilis itd, koja bi nas tema mogla više nadahnuti od privatnog života naših evropskih dobročinitelja? Mislimo stoga da naše čitaoce verovatno interesuje da čuju nešto o zbivanjima u srcu pokrajine Kjauktada, a posebno o gospodinu Mekgregoru, zameniku namesnika pomenute pokrajine. Gospodin Mekgregor pripada onoj vrsti finih starih engleskih džentlmena koja nam, u ova srećna vremena, daje tako brojne i divne primere. On je „porodični čovek“, kako kažu naši dragi engleski rođaci. Zaista je Mekgregor čovek porodice. Toliko je posvećen porodici da već ima troje dece u pokrajini Kjauktada, gde boravi godinu dana, a u pokrajini Švemio, gde je prethodno bio u službi, ostavio je za sobom šestoro mladih potomaka. To što je ostavio tu malu decu bez ikakvih sredstava i što nekima od njihovih majki preti glad, verovatno je samo slučajni propust gospodina Mekgregora...“ Tekst je sadržao još jedan stubac sličnog materijala i, ma kako bedan, značajno se sadržajem izdizao iznad ostalih tekstova u listu. U Po Kin je pažljivo pročitao ceo članak. Držao ga je daleko od sebe jer je bio kratkovid i pritom je, zamišljen, uvlačio usne. Svaki put kada bi to učinio nazirao se veliki broj sitnih savršenih zuba, krvavocrvenih od soka betela. — Urednik će za ovo dobiti šest meseci zatvora — izgovorio je posle čitanja.— Njemu to neće smetati. Oni kojima duguje ostavljaju ga na miru samo kada je u zatvoru. Tvrdiš da je tvoj mali činovnik pripravnik Hla Pe napisao ovaj članak sasvim sam? To je vrlo pametan momak – momak koji mnogo obećava! Nemoj nikada više da mi kažeš da su vladine gimnazije puki gubitak vremena. Hla Pe svakako zaslužuje da postane činovnik. — ...Vi, gospodine, dakle, mislite da će ovaj članak biti dovoljan? U Po Kin nije odmah izrekao odgovor. Počeo je da dahće i stenje; pokušavao je da ustane sa stolice. Ba Taik je već poznavao taj zvuk. Prošao je kroz zavesu od kuglica. On i Ba Sein su sa obe strane podmetnuli ruku pod pazuhe U Po Kina i postavili ga na noge. U Po Kin je stajao nekoliko trenutaka, raspoređujući ravnotežu trbuha na nogama. Njegovo kretanje je pritom podsećalo na raznosača ribe koji namešta svoj teret. Tada je mahnuo Ba Taiku da ode. — Članak neće biti dovoljan — rekao je, odgovarajući na Ba Seinovo pitanje — neće biti dovoljan. Treba još mnogo toga poraditi. Ali ovo je dobar početak. Slušaj. Prišao je ogradi, ispljunuo skrletni zalogaj betela, a onda počeo da preseca verandu kratkim koracima, prekrstivši ruke na leđima. Zbog trenja ogromnih bedara morao je pomalo da se gega. Dok je hodao, govorio je iskvarenim žargonom vladinih službenika — skrpljenom od burmanskih glagola i engleskih apstraktnih izraza: — Dakle, sagledajmo tu stvar od početka. Mi se upuštamo u udruženi napad na doktora Verašvamija, glavnog lekara i upravnika zatvora. Mi ćemo ga oklevetati, uništiti njegovu reputaciju i napokon ga upropastiti za sva vremena. To će biti prilično delikatna operacija. — Da, gospodine.
— Svakako, moramo delovati polako. Ne radimo protiv nekog bednog činovničića ili policijskog narednika. Radimo protiv jednog visokog službenika, a u tom slučaju, čak i ako su indijci, stvari ne idu jednako kao kod pisara. Kako neko može da uništi pisara? Lako: jedna optužba, dvadesetak svedoka, otkaz i zatvor. U ovom slučaju to neće ići tako. Polako, polako, polako, tako ja radim. Bez ikakvih skandala, a iznad svega, bez ikakve službene istrage. Ne sme biti nikakve optužbe na koju se može odgovoriti, a ipak moram u roku od tri meseca zacrtati u glavi svakog Evropljanina u Kjauktadi da je doktor zločinac. Za šta da ga optužim? Mito ne dolazi u obrzir, lekari uopšte ne dobijaju neko veće mito. Šta mi preostaje? — Možda bismo mogli da priredimo pobunu u zatvoru — rekao je Ba Sein. Pošto je upravnik, doktor bi snosio odgovornost. — Ne, to je isuviše opasno. Moglo bi se desiti da čuvari zatvora počnu da pucaju na sve strane, a ja to ne želim. Osim toga, to bi bilo skupo. Dakle, mora se raditi o nelojalnosti, nacionalizmu, buntovničkoj propagandi. Moramo uveriti Evropljane da su doktorove ideje nelojalne i usmerene protiv Britanije. To je daleko gore od podmićivanja. Oni očekuju da službenik domorodac uzima mito, ali neka samo na čas posumnjaju u njegovu lojalnost, i on je propao. — To će biti vrlo teško dokazati prigovorio je Ba Sein. — Doktor je vrlo lojalan Evropljanima. Naljuti se kad se bilo šta kaže protiv njih. Oni to sigurno znaju, zar ne? — Koješta, koješta - rekao je U Po Kin smireno. — Nijedan Evropljanin ne mari za dokaze. Kad čovek ima crno lice, sumnja je dokaz. Nekoliko anonimnih pisama učiniće čudo. To je samo pitanje istrajnosti; optužuj, i optužuj - tako treba s Evropljanima. Jedno anonimno pismo za drugim, svakom Evropljaninu po redu. Kad njihove sumnje postanu temeljito raspirene... — U Po Kin je izvukao kratku ručicu iza leda i pucnuo palcem i prstom. Dodao je: — Počinjemo s ovim člankom u Burmanskom patrioti. Evropljani će pući od besa kad ga pročitaju. Sledeći potez će ih uveriti da je taj članak napisao doktor. — To će biti teško! Doktor ima mnogo prijatelja među Evropljanima. Oni svi idu njemu kad su bolesni. Izlečio je gospodina Mekgregora od nadutosti kad je ono bilo hladno. Čini mi se da ga smatraju vrlo veštim doktorom. — Kako ti slabo razumeš evropsku dušu, Ko Ba Seine! Evropljani idu Verašvamiju samo zato što u Kjaukladi nema drugog lekara. Nijedan Evropljanin nema poverenja u čoveka crne kože. Što se tiče anonimnih pisama, radi se samo o tome da ih treba poslati dovoljno. Brzo ću se ja pobrinuti da mu ne preostane ni jedan jedini prijatelj. — Šta je s gospodinom Florijom, trgovcem drvenom građom? — upitao je Ba Sein. — On je doktorov dobar prijatelj. Primetio sam da svakog jutra kad je u Kjauktadi ide njegovoj kući. Doktor je čak dva puta bio kod njega na večeri. — Da, tu zaista imaš pravo. Da je Flori doktorov pravi prijatelj, to bi nam moglo smetati, pa čak i naškoditi. Ne možeš povrediti Indijca kad ima prijatelja Evropljanina. To mu daje — kako ono glasi reč koju oni tako vole — prestiž. No, čim počnu neprilike. Flori će napustiti svog nazovi prijatelja. Ti ljudi nemaju osećaj lojalnosti prema domorocima. Osim toga, slučajno znam da je Flori kukavica. Ne brini, znam kako ću s njim. Tvoj je zadatak, Ko Ba Seine, da pratiš kretanje gospodina Mekgregora. Je li on u poslednje vreme pisao namesniku mislim, pisao strogo poverljivo? — Pre dva dana, ali kad smo otvorili pismo nad parom, uvideli smo da nije ništa bitno. — Dobro, već ćemo mu dati nešto o čemu će pisati. Kad bude posumnjao u doktora, biće momenat za onu drugu stvar o kojoj sam ti govorio. Tako ćemo — kako ono kaže gospodin Mekgregor — a da, „ubiti dve ptice jednim udarcem kamena“. Celo jato ptica - ha, ha! U Po Kinov smeh zvučao je kao odvratni klokotavi zvuk. Dolazio je duboko iz trbuha, poput pripreme za kašalj; a ipak je bio veseo, čak i detinjast. Više nije rekao ni reči o onoj „drugoj stvari“. Ta stvar je bila toliko privatna da se o njoj nije moglo raspravljati na verandi. Ba Sein, shvativši da je razgovor završen, ustao je i naklonio se. Tako povijen i uglast podsećao je na složivi metar koji nije skupljen do kraja. — Želi li vaše gospodstvo da se još nešto učini? — rekao je. Pohrini se da gospodin Mekgregor dobije svoj primerak Burmanskog patriote i prenesi Hla Peu da dobije napad dizenterije i ne ide u kancelariju. Potreban mi je za pisanje anonimnih pisama. To je sve za sada.
— Dakle, slobodan sam, gospodine? — Bog bio s tobom — rekao je U Po Kin i odmah opet dozvao Ba Taika. Nikad nije traćio vreme. Malo mu je trebalo da se pozabavi ostalim posetiocima. Onu mladu seljanku je otposlao bez odštete, pošto joj je temeljno pregledao lice i izjavio da je ne prepoznaje. Sada je došlo vreme doručku. Strahoviti grčevi, koji su biii prouzrokovani glađu, napadali su ga svakog jutra tačno u ovo doba. Ni danas nije bio izuzetak: razdirali su mu ulrobu. Žurno je povikao: — Ba Taiče! Ej, Ba Taiče! Kin Kin! Moj doručak! Požurite, umirem od gladi. U dnevnoj sobi iza zavese već je bio namešten sto. Na njemu je bila velika posuda sa pirinčem i dvanaest tanjira s raznim vrstama karija, osušenim škampima i narezanim zelenim mangom. U Po Kin se odgegao do stola, zastenjao, seo i istog trena se bacio na hranu. Ma Kin, njegova žena, stajaia je iza njega i služila ga. Bila je to mršava ženica od četrdeset pet godina, prijatnog, svetlosmeđeg, pomalo majmunolikog lica. U Po Kin nije ni najmanje obraćao pažnju na suprugu u toku jela. Držao je posudu pod nosom i trpao hranu u sebe hitrim masnim prstima, ubrzano dišući. Svi su njegovi obroci bili hitri, strastveni i preobilni. Zapravo, to nisu ni bili obroci već orgije, razvrat s karijem i pirinčem. Kad je završio, uspravio se, podrignuo nekoliko puta i naredio Ma Kin da mu donese zelenu burmansku cigaru. Nikad nije pušio engleski duvan i uvek je tvrdio da on nema ukusa. Nešto kasnije, uz pomoć Ba Taika, U Po Kin je obukao svoju odeću za posao. Neko vreme je stajao diveći se svom odrazu u dugačkom ogledalu u dnevnoj sobi. Zidovi sobe su bili drveni. Dva stuba, još uvek prepoznatljiva debla tikovine, podupirala su krovnu gredu. Bila je to tamna i neuredna soba, kao sve burmanske sobe, premda ju je U Po Kin uredio po „engleskoj modi” s politiranim kredencem, stočićima i nekoliko fotografija kraljevske porodice, kao i aparatom za gašenje požara. Pod je bio prekriven prostirkama od bamhusa, po svuda zaprljanim sokom limele i betela. Ma Kin je sedela na jednoj prostirci u uglu i šila ingi. U Po Kin se polako zavrtao prod ogledalom trudeći se da se pogleda s leđa. Bio je odeven u gangbang od svetloružičaste svile, ingi od muslina, i paso od mandalajske svile, raskošne lososnoružičaste boje izvezene žutim. S naporom je okrenuo glavu i zadovoljno pogledao paso, koji mu je, zategnut, sjajio na ogromnoj zadnjici. Bio je ponosan na svoju debljinu. Sve to nagomilano meso prihvatao je kao simbol svoje veličine. On, koji je nekada bio nepoznat i gladan, bio je sada debeo i bogat i ljudi su pred njim osećali strah. Bio je nabrekao od tela svojih neprijatelja. Ta pomisao je u njemu izazivala osećaj gotovo nalik onom kada čita poeziju. — Ovaj moj novi paso jeftino sam dobio, za dvadeset dva rupija, je l’ tako, Kin Kin? — rekao je. Ma Kin je pognula glavu nad svojim radom. Ona je bila jednostavna, staromodna žena. Poprimila je još manje evropskih navika nego U Po Kin. Nije mogla udobno da se namesti na stolici. Svakog jutra išla je na pijacu s korpom na glavi, kao seljanka, a uveče su je viđali kako kleči u vrtu i moli se belom tornju pagode koja se izdizala nad gradom. Više od dvadeset godina bila je uz U Po Kina, upućena u njegove spletke. — Po Kine - rekla je — ti si učinio mnogo zla u svom životu. U Po Kin je odmahnuo rukom. — Pa šta? Moje pagode će sve to iskupiti. Imam još dosta vremena. Ma Kin se opet pognula, nekako tvrdoglavo, kao i uvek kad nije odobravala ono što U Po Kin radi. — Ali, Po Kine, čemu su potrebne sve te spletke i intrige? Čula sam te kako razgovaraš s Ko Ba Seinom na verandi. Pripremate neko zlo protiv doktora Verašvamija. Zašto mu želitc nauditi? On je dobar čovek. — Šta ti, ženo, znaš o mojim poslovima? Doktor mi stoji na putu. Kao prvo, on odbija svako mito, što umnogome otežava život nama ostalima. A osim toga — pa, ima još nešto, a ti to nikako ne bi mogla da shvatiš. — Po Kine, postao si bogat i moćan, a kakvo dobro imaš od toga? Bili smo srećniji kad smo bili siromašni. Ah, kako se rado sećam kada si bio samo činovnik i kad smo stekli svoju kuću. Kako smo ponosni bili na svoje prvo pleteno pokućstvo i na tvoje nalivpero sa zlatnim rubom! Kako smo se samo osećali počastvovano kad je mladi engleski policajac došao k nama u kuću, sedeo na fotelji i popio bocu piva! Sreća nije u novcu. Šta možeš sad poželeti s više novca? — Koješta, koješta! Drži se ti svog kuvanja i šivenja! Ostavi službene stvari onima koji se u njih razumeju.
— Pa, ne znam. Ja sam ti žena i uvek sam te slušala. Nikad nije prekasno steći zaslugu. Potrudi se da stekneš više zasluga, Po Kine! Nećeš li, možda, kupiti nekoliko živih riba i pustiti ih slobodne u reku? Čovek tako može da stekne mnogo zasluga. Takođe, jutros su mi sveštenici rekli, kad su došli po svoj pirinač, da u samostanu ima dva nova sveštenika i da su gladni. Nećeš li im nešto dati, Po Kine? Ja im sama nisam ništa dala jer sam smatrala da bi ti tako mogao steći zaslugu. U Po Kin se okrenuo od ogledala. Ta ga je molba malo dirnula. Nikada, kad se to moglo učiniti bez posebnog truda, nije propuštao priliku da stekne zaslugu. U njegovim očima gomila zasluga bila je neka vrsta uloga u banku. Smatrao je da taj ulog neprestano raste. Svaka riba puštena slobodno u reku, svaki dar nekom svešteniku, značili su korak bliže Nirvani. Za njega je to bila utešna pomisao. Naredio je da korpicu mangoa koju je doneo seoski poglavica pošalju u samostan. Posle nekog vremena krenuo je putem, dok je Ba Taik iza njega nosio fasciklu sa spisima. Hodao je polako i uspravno da ga njegov veliki trbuh ne bi izbacio iz ravnoteže i oborio. Nad glavom je razapeo žuti svileni kišobran. Ružičasti paso blistao je na suncu kao satenska pralina bombona, išao je u sudnicu da vodi parnice zakazane za taj dan. Drugo poglavlje Otprilike u isto vreme kad je U Po Kin započeo svoj jutarnji posao, ,,gospodin Porlev“, trgovac drvenom građom i prijatelj doktora Verašvamija, krenuo je iz kuće prema klubu. Flori je imao trideset pet godina. Bio je srednje visine i prilično dobro građen. Imao je izrazito crnu, čvrstu, ravnu kratku kosu. Brkovi su mu bili uredno podšišani, tamni kao i kosa, a prirodno bledunjava koža potamnela od sunca. Pošto se nije ugojio a ni oćelavio, nije izgledao stariji od svojih godina. Lice mu je bilo vilo ispijeno uprkos opaljenosti. Obrazi su se uvukuli ka usnoj duplji, a koža oko očiju izgledala je umorno i uvelo. Reklo bi se da se tog jutra nije obrijao. Bio je odeven kao i obično: bela košulja, kratke pantalone braon boje i čarape dokolenice. Umesto šlema na glavi je nosio izgužvani šešir, naheren nad jednim okom. U ruci je nosio bambusov štap sa uzicom pri rukohvatu, a crni koker španijel, kuja zvana Flo, polako je išla za njim. Ipak, čovek bi sve to tek na drugi ili treći pogled uočio kao odlike Florijevog portreta. Prvo što bi neko primetio na njemu bio je užasni ožiljak na licu, koji se kao nazubljeni polumesec spuštao niz njegov levi obraz, od oka do ugla usana. Gledano s leva, lice mu je imalo izmučen, jadni izraz, kao da je taj beleg modrica — jer je bio tamnoplave boje. Flori je u potpunosti shvatao koliko odvratno izgleda. To se, kad god nije bio sam, videlo u njegovom kretanju, jer je neprestano pokušavao da sakrije tu manu. Florijeva je kuća bila na uzvišici pored vojničkog poligona, blizu džungle. Od vrtnih vrata, poligon se spuštao strmo, opružen i smećkaste boje, s pet-šest blistavo belih prizemnih kućica raštrkanih unaokolo. Sve je treperilo i drhtalo na vrućini. Na pola puta nizbrdo nalazilo se englesko groblje opkoljeno belim zidom, a kraj njega sićušna crkvica s limenim krovom. Iza groblja bio je evropski klub, i kad bi čovek gledao u tu građevinu nezgrapnu drvenu zgradu sa jednim spratom — gledao bi u pravo središte grada. U svakom gradu u Indiji, evropski klub je predstavljao duhovnu tvrđavu, sedište britanske vlasti, nirvanu za kojom uzalud čeznu domorodački činovnici i milioneri. To je posebno važilo u Kjauktadi, zato što se klub u ovom gradu ponosio time što gotovo jedini od svih klubova u Burmi nikad nije primio nijednog istočnjaka u članstvo. Iza kluba tekla je reka Iravadi, široka i blalnjavo žuta, blistajući poput dijamanta na onim mestima na koja je padala sunčeva svetlost. Na drugoj strani reke pružale su se ogromne povišine pirinčanih polja sve do kraja horizonta, gde su nestajale u lancu crnkastih brda. Domorodački grad, sudnice i zatvor, zauzimali su prostor na desnoj obali, uglavnom skriveni u zelenim šumarcima pipala. Toranj pagode izdigao se između stabala kao vitko koplje sa zlatniin vrhom. Kjauktada je bila prilično tipičan gornjoburmanski grad, koji 1910. nije bio mnogo drugačiji nego u doba Marka Pola, i najverovatnije bi spavao u srednjem veku još sto godina da se nije pokazao kao prikladno mesto za železnički terminal. Godine 1910. vlada ga je proglasila središtem regiona i bazom progresa koji je značio blok sudnica, s pripadajućom vojskom debelih, ali većito gladnih vojnika, te bolnicu, školu i jedan od onih velikih, trajnih zatvora koje su Englezi izgradili svuda između Gibraltara i Hongkonga. U gradu je tada živelo oko četiri hiljade stanovnika, uključujući par stotina Indijaca, nekoliko desetina Kineza i
sedam Evropljana. Bila su tu takođe dva Evroazijca, gospodin Fransis i gospodin Semjuel. Jedan od njih bio je sin američkog baptističkog misionara, a drugi sin rimokatoličkog. U gradu nije bilo nikakvih zanimljivosti, osim jednog indijskog fakira koji je dvadeset godina živeo na stablu kraj bazara i svakog jutra dovlačio k sebi hranu u korpi. Flori je zevnuo kad je izašao kroz vrata. Prošlu noć bio je polupijan. Jaka sunčeva svetlost izazvala mu je mučninu. — Vražja, vražja rupa! — pomislio je gledajući nizbrdo. Kako kraj njega nije bilo nikoga osim psa, počeo je naglas pevati: „Vražja, vražja, vražja, oh, kako si vražja“ na melodiju „Sveta, sveta, sveta, oh, kako si sveta“, dok je hodao vrućim crvenim putem, lupajući štapom po travi sasušenoj od sunca. Bilo je gotovo devet sati i vrelina je svakog minuta postajala sve žešća. Vrućina je bubnjala po glavi upornim, stalnim ritmom, poput udaraca ogromnim jastukom. Flori je zastao na ulazu u vrt kluba i razmišljao da li da uđe ili da pođe dalje i poseti doktora Verašvamija. Tada se setio da je ,,dan engleske pošte” i da su novine sigurno stigle. Ušao je, i prošao pored velike ograde teniskog igrališta, obrasle puzavicom s ljubičastim cvetovima u obliku zvezda. Na gredicama postavljenim uz puteljak, redovi engleskog cveća, plamenka, sleza i petunija blistali su u svom neverovatnom šarenilu i obilju. Petunije su bile velike, gotovo kao stabla. Unaokolo su bila stabla i grmovi svojstveni podneblju: mohur, poput velikih kišobrana krvavocrvenog cveća, jasmin s žućkastim cvetovima bez stabljike, ljubičaste buganvilije, grimizna i ružičasta slezolika, kineske ruže, kao žuč zeleni krotoni, pernate lepeze tamarinde. Taj sukob boja bolno je udarao u oči na jarkome suncu. Gotovo nag, mali dečak, noseći u ruci kanticu za zalivanje, kretao se po toj džungli cveća poput neke velike ptice koja srče nektar. Na stepenicama kluba stajao je Englez svetloplave kose, čekinjastih brkova, bledosivih, predaleko postavljenih očiju i neprirodno tankih listova na nogama. Ruke je držao u džepovima svojih kratkih pantalona. Bio je to gospodin Vestfild, policijski inspektor. Njegovo lice je imalo izraz strašne dosade dok se ljuljao na petama napred-nazad, i pućio usne tako da mu je brk draškao nos. Pozdravio je Florija neznatnim pokretom glave. Kao i uvek govorio je odsečno i vojnički, ne vodeći računa o rečniku. Gotovo sve što bi rekao bilo je zamišljeno kao šala, ali mu je glas zvučao šuplje i setno. — Zdravo, Flori, mladiću. Ogavno jutro, ha? — Pa to je očekivano u ovo doba godine — odgovorio je Flori. Okrenuo se malo u stranu tako da Vestfild ne gleda njegov unakaženi obraz. — Da, k vragu. Biće ovako još dva meseca. Prošle godine nije bilo kiše do juna. Pogledajte to prokleto nebo, nigde ni oblačka. Boga mu, kao da smo poklopljeni plavom emajliranom šerpom. Bože! Šta biste dali da ste sad na Pikadiliju, ha? — Jesu li stigle engleske novine? — Jesu. Čoveka uhvati nostalgija kad ih čita. Hajdemo unutra da nešto popijemo pre nego što ponestane leda. Stari Lakerstin se praktično kupa u njemu. Već je napola pod gasom. Vestfild je, dok su ulazili, sumornim glasom rekao: ,,Mekdafe, hajde u boj!“ Klub se iznutra sastojao samo od četiri prostorije obložene tikovinom i ispunjene mirisom nafte. U jednoj sobi je bila jadna ,,biblioteka“ od pet stotina romana na koje se hvatala plesan, a u drugoj je stajao stari i izjedeni biljarski sto, koji se, međutim, retko upotrebljavao, jer su u toku većeg dela godine horde letećih insekata zujale oko svetiljki i u gomilama padale po čoji. Postojala je i soba za kartanje i ,,salon“, koji je preko široke verande gledao prema reci; ali u ovo doba dana sve su verande bile zaklonjene zavesama od bambusovih štapića. Salon je bio prilično hladna prostorija, s kokosovim prostirkama po podu i stolicama i stolovima od bambusa, koji su bili prepuni sjajniii ilustrovanih časopisa. Kao ukras služio je niz ,,Bonzo“ slika i prašnjave lobanje azijskog jelena. Lepeza, koja je lenjo klopotala, istresala je prašinu u ionako ustajali vazduh. U sobi su bila tri muškarca. Ispod lepeze je ležao rumen, naočit, pomalo naduven muškarac od četrdeset godina, protegnut preko stola s glavom u rukama. Stenjao je od bola. Bio je to gospodin Lakerstin, upravnik drvnog preduzeća. Prošlu noć je proveo strahovito se napijajući, te je sada ispaštao. Elis, upravnik drugog preduzeća, stajao je ispred oglasne table i natmureno i usredsređeno zurio u neki oglas. Bio je sitan, kose oštre kao žica, bleda lica izrazitih crta, i nemirnih kretnji. Maksvel, pokrajinski
nadšumar, ležao je u jednoj od ležaljki i čitao Fild. Skriven iza časopisa bio je potpuno nevidijiv, osim dveju koščatih nogu i debelih, pahuljasto obraslih podlaktica. — Pogledaj ovog zločestog starca — reče Vestfild, uhvati gospodina Lakerstina gotovo nežno za ramena i strese ga. — Primer za mladež? Eto, da znaš kako ćemo izgledati u četrdesetoj. Gospodin Lakerstin je prostenjao nešto što je zvučalo kao ,,konjak“. — Jadno stvorenje — reče Vestfild — pravi mučenik pića, je l’ da? Gledaj kako mu izvire kroz sve pore. Podseća me na onog starog pukovnika koji je uvek spavao bez mreže protiv komaraca. Upitali su njegovog slugu zašto, a sluga je rekao: „Noću je gospodar prepijan da primeti i oseti komarce; ujutro su komarci prepijani da primete gospodara.“ Pogledajte ga sinoć je cugao, a sada traži još. I još mu dolazi mala nećaka u posetu. Stiže večeras, je l’ tako, Lakerstine? — Ah, ostavite tog pijanca na miru — rekao je Elis ne okrećući se. Imao je drski, vulgarni londonski naglasak. Gospodin Lakerstin je ponovo zastenjao — …nećaka! Dajte mi konjaka, za ime boga. — Sjajan primer za gošću, je li? Da gleda ujaka pod stolom sedam dana u nedelji. Ej, šefe! Doneću konjak za gospodara Lakerstina! Tamnoputi krupani Dravid, domar, sjajnih očiju, poput očiju psa, doneo je konjak. Flori i Vestfild naručili su džin. Gospodin Lakerstin progutao je nekoliko čašica konjaka i izvalio se u fotelji, stenjući nešto smirenije. Imao je mesnato bezazieno lice, s brčićima koji su podsećali na četkicu za zube. Bio je zapravo vrlo jednostavan čovek, bez ikakvih ambicija, osim da se, kako je to sam govorio, „dobro pozabavi”. Njegova žena upravljala je njime na jedini mogući način, naime, tako da ga nikad ne ispušta iz vida više od sat ili dva. Samo jednom, godinu dana nakon što su se venčali, ostavila ga je na četrnaest dana i vratila se neočekivano dan pre nego što je bilo dogovoreno. Zatekla je gospodina Lakerstina pijanog, sa po jednom golom mladom Burmankom sa svake strane, dok mu je treća nalivala viski iz boce u usta. Od tada ga je motrila, kako se često žalila, ,,kao što mačka motri vražju mišju rupu“. Međutim, on se ipak uspeo nekoliko puta „dobro pozabaviti“, premda je to bilo prilično na brzinu. — Isuse bože, kakva mi je glava jutros — rekao je. — Zovi opet tog domara, Vestfilde. Moram da popijem još jedan konjak pre nego što mi stigne gospođa. Rekla je da će mi srezati piće na četiri čašice na dan kad nam stigne nećaka. Dabogda obe crkle! — dodao je sumorno. — Ej, vi, prestanitc da izigravate budale i poslušajte ovo – reče Elis kiselo. Način na koji je govorio bio je čudno neugodan, i retko bi otvorio usta a da nekoga ne povredi. Namerno je preterivao u svom neotesanom izgovoru, jer je tada sve što bi rekao zvučalo naručito podrugljivo. — Jeste li videli ovaj oglas staroga Mekgregora? Mali dar za svakoga. Maksvele, probudi se i slušaj! Maksvel je spustio svoj časopis. Bio je to plavi mladić, sveže boje lica, star jedva dvadeset pet ili dvadeset šest godina — veoma mlad za svoj položaj. Zbog svojih teških udova i gustih belih trepavica, podsećao je na ždrebe teretnog konja. Elis je brzom, zlonamernom kretnjom zgrabio oglas s ploče i počeo naglas da ga čita. Bila je to poruka gospodina Mekgregora. On je, osim što je bio zamenik namesnika, bio i sekretar kluba. Poslušajte ovo: „Predloženo je da, s obzirom na to da u ovom trenutku nemamo nijednog orijentalnog člana kluba, a pošto je sada uobičajeno da se službenici registrovani u Službenim novinama, bilo domaći, bilo Evropljani, primaju u članstvo većine evropskih klubova, razmotrimo pitanje sprovođenja takve prakse i u Kjauktadi. Predmet će biti stavljen na diskusiju na sledećoj glavnoj skupštini. S jedne strane valja istaći...“ no dobro, ne moramo se dalje sa ovim stvarima natezati. On nije u stanju čak ni oglas da napiše bez napada književnog proliva. U svakom slučaju, stvar je ovakva. Traži od nas da prekršimo sva naša pravila i primimo jednog milog malog crnčića u ovaj klub. ,,Dragog“ doktora Verašvamija, na primer. Ja ga zovem doktor Velesrani. To bi istinski bila posebna čast za nas, je li? Mali debeli crnci, koji za kartaškim stolom smrde na luk. Zaboga, kakva ideja! Moramo da budemo složni i smesta lupimo šakom o sto. Šta kažete, Vestfilde? Flori? Vestfild je filozofski slegnuo mršavim ramenima. Seo je za sto i zapalio crnu, smrdijivu burmansku malu cigaru. — Mislim da ćemo s tin morati da se pomirimo — rekao je. — Ta urođenička stoka ulazi danas u sve klubove. Čak i u klub Pegu, kako čujem. Tako se stvari razvijaju, znate. Mi smo valjda poslednji klub u Burmi koji im brani ulaz.
— Jesmo, štaviše, i dalje ćemo ga braniti, đavo ih odneo. Pre ću umreti kao beskućnik kraj puta nego što ću u ovaj klub pustiti crnca. — Elis je odnekud izvukao ostatak olovke. S čudnim izrazom inata, koji neki ljudi mogu uneti i u najsitniji postupak, ponovo je prikačio oglas na ploču i dodao olovkom sićušno uredno j.s. uz potpis gospodina Mekgregora. — Evo, to je moje mišljenje o njegovoj ideji. To ću mu i reći čim đođe. Šta ti kažeš, Flori? Flori sve to vreme nije uopšte govorio. Premda je po prirodi bio sve pre nego ćutljiv, retko je imao šta da kaže u klupskim razgovorima. Sedeo je za stolom i čitao neki članak G. K. Čestertona u novinama. Istovremeno je levom rukom milovao Flo po glavi. Elis je, međutim, bio jedan od onih ljudi koji neprestano podbadaju ostale da ponavljaju njihove vlastite misli. Ponovio je pitanje. Flori je podigao glavu i pogledi su im se ukrstili. Koža oko Elisova nosa iznenada je pobledela tako da je bila gotovo siva. To je bio znak besa. Bez ikakvog uvoda, iz njega je provalila bujica psovki i uvreda, koja bi svakog drugog čoveka morala zaprepastiti. Ipak, svi prisutni su bili navikli da svakoga jutra slušaju nešto slično. — Zaboga, verovao sam da ćeš u ovakvom slučaju, kad se radi o tome da se tim crnim smrdljivim svinjama zabrani ulaz u jedino mesto gde možemo uživati, biti toliko pristojan da me podržiš. Čak i ako taj trbušasti, masni mali gad od crnačkog doktora i jeste tvoj najbolji prijatelj. Meni je sasvim svejedno ako ti želiš da se družiš s najgorim šljamom na bazaru. Ako se tebi sviđa da ideš u Verašvamijevu kuću i ispijaš viski s njegovom crnom klapom, to je tvoja stvar. Radi šta hoćeš, ali izvan kluba. Boga mu, nešto potpuno drugačije jeste da dovedeš crnčuge ovamo. Ti po svoj prilici hoćeš da mali Verašvami postane član kluba, je li? Hoćeš da se upliće u naše razgovore i da svakoga hvata onim znojavim dlanovima, i da nam duva u lice ogavni smrad luka. Boga mu, dobio bi nogu u zadnjicu čim bih video onu njegovu crnu njušku unutar ovih vrata. Masni, trbušasti mali..! To je trajalo nekoliko minuta. Bilo je čudesno impresivno jer je bilo potpuno iskreno. Elis je zaista mrzeo orijentalce — mrzeo ih je duboko, nemirno i s prezirom, kao nešto opako i nečisto. Premda je živeo i radio, kao što pomoćnik u drvnom preduzcću i mora, u stalnom kontaktu s Burmancima, nikad se nije potpuno privikao na crno lice. I sam nagoveštaj prijatnih osećaja naklonosti prema nekom orijentalcu činio mu se užasnom izopačenošću. Bio je inteligentan čovek, sposoban radnik, ali jedan od onih Engleza — čestih, nažalost — kojima se nikad ne bi smelo dopustiti da stupe na Istok. Flori je sedeo i mazio glavu Flo, držeći je na krilu. Izbegavao je Elisov pogled. I u najsrećnijim okolnostima njegov mu je ožiljak otežavao da gleda ljudima ravno u lice. Kad se pripremio da govori, osećao je kako mu glas drhti. To mu se dešavalo i ranije u trenucima kada je morao biti čvrst; i lice mu se ponekad nekontrolisano trzalo. — Samo mirno — rekao je napokon, mrzovoljno i prilično slabašnim glasom. — Samo mirno. Nema potrebe da se toliko uzbuđuješ. Ja nikad nisam predložio da primamo domoroce za članove. — A, nisi, je li? Ali svi mi dobro znamo da bi to i te kako voleo. Zašto inače zalaziš svakog jutra u kuću onom malom smrdljivom majmunu? Zašto sediš s njim za stolom kao da je belac, i zašto piješ iz čaša po kojima su žvalavile njegove prljave crne usne - dođe mi da povraćam kad samo pomislim na to. — Sedi, stari, sedi — reče Vestfild. — Pusti to. Popij nešto u to ime. Ne vredi se svađati. Prevruće je. — Boga mu - reče Elis malo mirnije, hodajući gore-dole po sobi — boga mu, ja vas ljudi uopštc ne razumem. Jednostavno ne razumem. Eto, ta stara budala Mekgregor hoće da dovede crnca u ovaj klub, i to bez ikakvog razloga pod kapom nebeskom. A vi? Svi samo sedite i ni da beknete. Zaboga miloga, šta se očekuje od nas u ovoj zemlji? Ako nećemo da vladamo, zašto ne pokupimo prnje i ne odemo odavde? Sedimo i navodno upravljamo gomilom crnih svinja, koji su robovi od početka sveta, i umesto da njima vladamo na jedini način koji oni razumeju, mi se odjednom ophodimo prema njima kao da su nam ravni. A vi svi blesavci mislite da je to sve samo po sebi razumljivo. Evo, Flori se sprijateljio s crnim babuom koji sam sebe zove doktorom zato što je proveo dve godine na nekakvom indijskom takozvanom fakultetu. A ti si, Vestfilde, tako groznoponosan na svoje krivonoge podmitljive kukavice od policajaca. Pa onda Maksvel, koji sve vreme juri za evroazijskim kurvama. Da, tako je, Maksvele; čuo sam ja za tvoje avanture u Mandalaju. Čuo sam za tebe i nekakvu smrdljivu malu drolju koja se zove Moli Perira. Valjda bi se njom oženio da te nisu ovamo premestili, je li? Vi svi kao da volite te prljave crne zveri. Isuse, ne znam šta nas je to sve snašio. Zaista ne znam!
— Ma hajde, popij još nešto — rekao je Vestfild. — Alo, šefe! Donesi još malo piva pre nego što nestane leda? Pivo, šefe! Domar je doneo nekoliko boca minhenskog piva. Posle nekoliko trenutaka Elis je seo za sto s ostalima i svojim malim dlanovima obuhvatio jednu hladnu bocu. Čelo mu se znojilo. Bio je mrzovoljan, ali višc nije bio besan. Uvek je bio drzak i raspoložen za svađu. Dodušc, njegovi žestoki napadi gneva prolazili su vrlo brzo, i nikada se nikome nije izvinio posle toga. Svađe su bile sastavni deo svakodnevnog klupskog života. Gospodin Lakerstin se bolje osećao, i sada je razgledao ilustracije u nekom lokalnom listu. Bilo je već prošlo devet. Prostorija koja je zaudarala na dim Vestfildove cigare, postala je zagušljiva i vruća. Od znoja, svima se košulja zalepila za leđa. Nevidljivi čokra6 koji je spolja povlačio uže pankhe7 zadremao je na jarkom suncu. — Šefe! — zaurlao je Elis, i kad se domar pojavio, nastavio — idi probudi onog vražjeg čokru. — Da, gospodaru. — I slušaj! — Da, gospodaru? — Koliko nam je leda ostalo'? — Oko deset kilograma, gospodaru. Mislim da će potrajati samo danas. Veoma mi je teško da održavam led u ovo doba. — Nemoj tako da govoriš, vrag te odneo — „veoma mi je teško da održavam”. Da nisi progutao rečnik? „Molim, gospodaru, ne moći držati led hladno“ .... tako moraš da govoriš. Moraćemo otpustiti ovog tipa ako počne previše dobro da govori engleski. Ne mogu da podnesem sluge koje dobro govore engleski. Jesi li me čuo? — Da, gospodaru — rekao je domar i povukao se. — Bože! Bez leda do ponedeljka — rekao je Vestfild. — Vraćaš se u džunglu, Flori? — Da. Već je trebalo da budem tamo. Ovde sam došao zbog neke pošte iz Engleske. — Mislim da ću i ja na teren. Smisliću par putnih naloga. Ne mogu da podnesem svoju kancelariju u ovo doba godine. Ne mogu da podnesem da sedim pod prokletom pankhom i potpisujem jedan račun za drugim. Samo papirčina! Bože, kako bih želeo da opet izbije rat! — Ja odlazim prekosutra — reče Elis. — Zar onaj vražji kapelan ne dolazi da služi misu u nedelju? Pobrinuću se da ne budem ovde, u svakom slučaju. Ne kleči mi se. — Sledeće nedelje — rekao je Vestfild. — Obećao sam da ću svakako doći. Mekgregor je obećao takođe. Zapravo nije lako tom jadniku kapelanu. Dolazi ovamo samo jedanput u šest nedelja. Red je da se bar tada svi iz župe okupe kako dolikuje. — Ma dođavola! Još bih ja i slušao te psalme, za volju župniku, ali ne mogu da podnesem da nam se oni prokleti pokršteni urođenici guraju u našu crkvu. Gomila sluga i tai-učitcljica. I onda ona dva žuta stomaka, Frensis i Semjuel.. oni sebe nazivaju hrišćanima. Poslednji put kada je kapelan došao, imali su obraza da se proguraju napred i sede u prvim klupama, zajedno sa belcima. Neko bi o tome morao da razgovara sa župnikom. Baš smo bili budale što smo uopšte pustili misionare u ovu zemlju! Da uče ulične smetlare kako nisu ništa gori od nas. „Molim, gospodine, ja hrišćanin isto kao gospodar”. Bezobrazluk! — Šta kažete na ove noge? — reče gospodin Lakerstin, dodajući im novine. — Ti znaš francuski, Flori; šta znači ovo ispod? Isuse, to me podseća na Pariz, na moje prvo odsustvo, pre ženidbe. Dragi bože, da mi je da opet budem tamo! — Jeste li čuli ono ”Jednoj mladoj dami iz Vokinga?“ — upitao je Maksvel. Bio je prilično ćutljiv mladić, ali, kao i ostali mladi ljudi, bio je sklon dobrom prostačkom stihu. Završio je biografiju mlade dame iz Vokinga. Svi su se smejali. Vestfild je uzvratio lepom devicom iz Glazgova koja se zacopala u mazgova, a Flori se pridružio s mladim studentom iz Madrida koji je pred damama umir’o od stida. 6 čokra — momak 7 pankhe — lepeza
Svi su se opet smejali, čak se i Elis raskravio i izrecitovao nekoliko stihova. Elisove šale su uvek bile istinski duhovite, premda neizmerno prostačke. Svi su se razveselilli i odobrovoljili, i više nisu obraćali pažnju na vrućinu. Popili su pivo i taman se spremali da naruče još jedno piće, kad su stepenice zaškripale pod nečijim koracima. Gromki glas, od kojega su zadrhtale daske na podu, govorio je razdragano: — Da, upravo izrazito humorističan. Uključio sam ga u jedan od onih mojih malih članaka u Blekvudu, znate. Sećam se kada sam bio stacioniran u Prome, još jednog veoma ovaj zabavnog incidenta koji... Očigledno je u klub stigao gospodin Mekgregor. Gospodin Lakerstin je uzviknuo: „Dođavola! Došla mi je žena“, i odgurnuo svoju praznu čašu što je dalje mogao od sebe. Gospodin Mekgregor i gospođa Lakerstin ušli su u salon. Gospodin Mekgregor je bio velik, krupan čovek. Prešao je četrdesetu i imao prijatno lice s tupim nosom. Nosio je naočari u zlatnom okviru. Njegova glomazna ramena i navika da istura glavu neobično su podsećali na morsku kornjaču — Burmanci su mu i dali nadimak ,,kornjača“. Bio je odeven u čisto svileno odelo, na kojem su se već videli tragovi znoja pod pazuhom. Prisutne je pozdravio šaljivom imitacijom salutiranja, a onda se zaustavio pred oglasnom tablom. Lice mu je bilo vedro. Stajao je u stavu učitclja koji iza leđa vrti šibu. Dobrodušnost na njegovom licu bila je zaista spontana, a ipak je u njegovom držanju bilo toliko svesne razdraganosti, toliko truda da se ponaša neslužbeno i ne misli na svoj položaj, da se niko i nikada nije osećao potpuno lagodno u njegovom prisustvu. Njegova se konverzacija očigledno oblikovala po uzoru na nekog duhovitog učitelja ili župnika kojega je upoznao u mladim danima. Svaka druga reč, svaki citat, svaka poslovica u njegovom je duhu poprimala ulogu šale, i bila bi najavljena zamuckivanjem, nekim ,,hm” ili ,,ovaj“, da bude sasvim jasno da nastupa šala. Gospođa Lakerstin bila je žena od nekih trideset pet godina, lepa na neki izduženi način, bez oblina, poput slike iz modnog časopisa. Imala je nezadovoljan, pomalo plačan glas. Svi su ustali kada je ona ušla. Gospođa Lakerstin se iscrpljeno bacila u najbolji naslonjač pod pankhom, i stala se hladiti rukom tankom kao u daždevnjaka. — Oh, bože, vrućina, vrućina! Gospodin Mekgregor je došao po mene automobilom. Baš ljubazno od njega. Onaj nesnosni vozač rikše opet se pretvara da je bolestan. Zbilja mislim da bi ga trebalo dobro izlemati da dođe pameti. Strašno je kad čovek svakoga dana mora hodati po ovakvoj vrućini. Gospođa Lakerstin nije bila u stanju da prevali pola kilometara od svoje kuće do kluba pešice. Zbog toga je pribavila rikšu iz Ranguna. Osim volovskih kola i automobila gospodina Mekgregora, bilo je to jedino vozilo na točkovima u Kjauktadi, budući da celi region nije imao ni petnaest kilometara puta. U džungli je gospođa Lakerstin radije nego da ostavi supruga samog, podnosila sve strahote komaraca, hrane u konzervama i šatora koji propušta vodu; ali to je nadoknađivala tužeći se na sitnice dok je bila u centrali. — Zaista, lenjost tih slugu je skandalozna — uzdahnula je. — Šta kažete, gospodine Mekgregor, nisam li u pravu? Čini se da danas, posle ovih groznih reformi i drskosti kojima ih uče u novinama, više nemamo nikakvog autoriteta nad tim urođenicima. Još malo pa će postati isto tako strašni kao niže klase kod kuće. — Ah, stvari ipak još ne stoje tako loše, nadam se. Nažalost, nema nikakve sumnje u to da se demokratski duh uvlači čak i ovamo. — A još tako nedavno, čak neposredno pre rata, bili su tako zgodni i pristojni! Kako su se klanjali do poda kad ste prolazili kraj njih na ulic i— to je bilo istinski prijatno. Sećam se kad smo našeg glavnog slugu plaćali samo dvanaest rupija mesečno. Taj čovek nas je voleo kao pas. Sada traže četrdeset i pedeset rupija, a da ne govorimo o tome da sam ustanovila da slugu mogu zadržati samo ako ga plaćam s nekoliko meseci zakašnjenja. — Stari tip sluge nestaje — složio se gospodin Mekgregor. — U mojim mladim danima, kad bi kućni sluga bio nepristojan, čovek bi ga poslao u zatvor s ceduljicom: „Donosiocu cedulje dati petnaest udaraca bičem”. Ti su dani, nažalost, zauvek prošli. — Eh, mislim da ste tu u pravu — reče Vestfild uobičajenim sumornim glasom. — Nikad se više u ovoj zemlji neće moći živeti. Što se mene tiče, britanski radž je gotov. Izgubili smo dominaciju. Vreme je da se odavde pokupimo. Na to su svi u sobi zamrmljali u znak odobravanja, čak i Flori, koji je bio poznat kao crveni, pa čak i mladi Maksvel, koji je proveo tek tri godine u zemlji. Nema tog Angloindijca koji će poreći, ili je ikad porekao, da Indija ide dođavola jer Indija nije ono što je bila.
Elis je u međuvremenu otkačio uvredljivi oglas koji je stajao iza leđa gospodina Mekgregora. Pružio mu ga je i rekao uobičajeuim mrzovoljnim glasom: — Čujte, Mekgregore, pročitali smo ovaj oglas i svi mislimo da je ideja da u klub primimo urođenika potpuno....— Elis je hteo da kaže da je „potpuno sranje”, ali se setio da je tu i gospođa Lakerstin, te je zastao — potpuno neprimerena. Najzad, u ovaj klub dolazimo da u miru uživamo. Ne želimo da nam se tu motaju nekakvi domoroci. Ovo je jedino preostalo mesto gde smo od njih slobodni. Ostali se slažu sa mnom. Prešao je pogledom po ostalima. — Tako je! — rekao je gospodin Lakerstin. Znao je da će njegova žena pogoditi da je pio i nadao se da će ga izražavanje prikladnih osećaja iskupiti. Gospodin Mekgregor je sa smeškom uzeo oglas. Video je „j.s” ispisano olovkom ispod svog imena. Smatrao je Elisovo ponašanje veoma nepristojnim, ali je celu stvar okrenuo na šalu. On se isto toliko trudio da bude dobar drug u klubu, koliko da sačuva dostojanstvo za vreme poslova u kancelariji. — Imam utisak — rekao je — da naš prijatelj Elis ne prihvata društvo svoga — hm — arijskog brata? — Ne, ne prihvatam — reče Elis. — Ne prihvatam ni svog mongolskog brata. Ne volim crnčuge! Gospodin Mekgregor se ukočio pri reči ,,crnčuga“, koja je vrlo omražena u Indiji. On nije imao nikakvih predrasuda prema orijentalcima; zaista, vrlo ih je voleo. Uz uslov da nemaju nikakve slobode, držao ili je najljupkijim narodom na svetu. Uvek ga je bolelo kada bi video kako ih nepotrebno vređaju. — Je li u redu i korektno — rekao je ukočeno — da nazivamo te ljude crncima — to je naziv koji oni prirodno ne trpe — kad očigledno nisu ništa ni nalik tome? Burmanci su Mongoli, indijci su Arijci ili Dravidi, a svi su oni potpuno drugačiji... — Ah, štogod! — rekao je Elis, kojem službeni status gospodina Mekgregora nije ulivao nikakvo strahopoštovanje. — Zovite ih crnčuge ili Arijci ili kako god hoćete. Ja samo kažem da mi ne želimo da gledamo nikakvu crnu kožu u ovom klubu. Ako stvar stavite na glasanje, ustanovićete da smo svi do jednoga protiv osim ako Flori ne želi svog dragog prijatelja Verašvamija — dodao je. — Tako je! — ponovio je gospodin Lakerstin. — Računajte na moju crnu kuglicu za sve takve. Gospodin Mekgregor je zamišljeno napućio usne. Našao se u vrlo nezgodnom položaju. Ideja da izaberu člana domoroca nije bila njegova, već je potekla od namesnika. Međutim, on nije voleo da se pravda, pa je sada pomirljivijim tonom rekao: — Hajde da diskusiju o tome odložimo do sledeće skupštine? U međuvremenu možemo o tome zrelo razmisliti. A sada — dodao je, krećući se prema stolu — hoće li mi se neko pridružiti u — ovaj — okrepljivanju? Pozvan je domar i naručeno piće. Sada je bilo još toplije nego pre i svi su bili žedni. Gospodin Lakerstin je već zaustio da naruči piće, kad je susreo pogled svoje žene. Skupio se i mrzovoljno rekao: — Ne. Sedeo je držeći ruke na kolenima, prilično jadan. Gledao je kako gospođa Lakerstin guta čašu limunade s džinom. Gospodin Mekgregor, premda je potpisao račun za piće, pio je običnu limunadu. On se jedini od svih Evropljana u Kjauktadi pridržavao pravila da ne pije pre zalaska sunca. — Sve je to jako lepo — gunđao je Elis s podlakticama na stolu, igrajući se sa čašom u rukama. Rasprava s gospodinom Mekgregorom opet ga je uznemirila. — Sve je to vrlo lepo, ali ja ne odustajem od onoga što sam rekao. Nećemo urođenike u ovom klubu! Baš zato što smo neprestano popuštali u ovakvim sitnicama, uništili smo imperiju. Ova je zemlja samo zato zaražena pobunom, jer smo s njima bili preblagi. Jedina moguća politika je postupati s njima kao sa smećem, što i jesu. Ovo je presudni trenutak, i potrebna nam je svaka mrvica prestiža. Moramo se držati zajedno i reći ,,M smo gospodari, a vi šugavci!“ — Elis je pritisnuo svoj mali palac kao da gnječi gusenicu — ,,vi, šugavci, morate znati gde vam je mesto!“ — Besmisleno, stari moj— reče Vestfild. — Sasvim besmisleno. Šta možeš kad ti ova birokratija vezuje ruke? Ti šugavi domoroci poznaju zakon bolje od nas. Vređaju te u lice, a onda te hapse u trenutku kada ih udariš. Ništa ne možeš ako ne lupiš šakom o sto. A kako možeš, kad nemaju petlje da se bore? — Naš hura sahib u Mandalaju uvek je govorio — umešala se gospođa Lakerstin — da ćemo na kraju naprosto ostaviti Indiju. Mladi ljudi neće više dolaziti ovamo da celog života rade za uvrede i nezahvalnost. Naprosto ćemo otići. Kad domoroci budu došli k nama i preklinjali nas da ostanemo, reći
ćemo: ,,Ne, imali ste svoju šansu i niste hteli da je iskoristite. Dobro, sad ćemo vas ostaviti da upravljate sami sobom“. I kakvu će tek onda dobiti lekciju! — Sav ovaj red i zakon nam je došao glave — rekao je Vestfild sumorno. Propast indijskog carstva zbog prevelike zakonitosti bila je tema na koju se Vestfild neprestano vraćao. Po njegovom mišljenju, ništa osim pravog kompletnog ustanka, i opsadnog stanja i prekog suda posle toga, nije moglo da spasi imperiju od propasti. — Sve ovo prevrtanje papira i potpisivanje računa. Sada su pravi vladari ove zemlje babui u kancelarijama. Naše vreme je isteklo. Najbolje što možemo da učinimo jeste da zatvorimo dućan i ostavimo ih da se krčkaju u vlastitom sosu. — Ne slažem se, naprosto se ne slažem — reče Elis. — Mogli bismo stvari ispraviti za mesec dana, ako želimo. Treba nam samo mrvica hrabrosti. Setite se Amritsara. Setite se kako su se posle toga pokorili. Dijer je znao kako s njima treba. Jadni stari Dijer! To je bio gadan posao. One kukavice u Engleskoj su i te kako odgovorni za mnogo dešavanja. Ostali su uzdahnuli, kao što bi uzdahnuo skup rimokatolika pri spomenu na Krvavu Mariju. Čak i gospodin Mekgregor, koji nije mogao da ponese krvoproliće i preki sud, stresao je glavom pri spomenu Dijerova imena. — Ah, jadnik! Žrtvovan Pagetovim članovima parlamenta. E, pa, možda će oni otkriti svoju grešku, ali tada će biti prekasno. — Moj stari šef pričao je jednu anrgdotu o tome — rekao je Vestfild. — U jednoj domorodačkoj regimenti bio je neki stari havildar8 i neko ga je upitao što bi se dogodilo da Britanci odu iz Indije. Stari je rekao... Flori je odgurnuo stolicu i ustao. To neće, ne može ne, naprosto ne sme dalje ovako! Moram smesta izaći iz ove sobe, pre nego što mi se nešto dogodi u glavi i počnem da razbijam pokućstvo i gađam slike bocama. Tupa, pijana, neduhovita stoka! Je li moguće da mogu ovako nastavljati mesec za mesecom, godinu za godinom, ponavljajući reč po reč isto opako blebetanje, poput parodije neke petorazredne priče u Blekvudu. Zar nijedan od njih neće nikad smisliti nešto novo? Zaboga, kakva sredina, kakvi ljudi! Kakva je to naša civilizacija — bezbožna civilizacija koja se temelji na viskiju, jeftinom časopisu i ,,Bonzo“ slikama! Bog neka nam se smiluje, jer svi smo deo toga. Flori nije ništa od toga izgovorio i silno se trudio da ništa ne pokaže ni na licu. Stajao je kraj mesta gde je sedeo, poluokrenut od ostalih, s polovičnim smeškom čoveka koji nikada nije siguran da je prihvaćen. — Bojim se da ću morati da odem — reče on. — Moram, nažalost, obaviti nešto pre doručka. — Ostani, popij još čašicu, stari — reče Vestfild. — Jutro je mlado. Popij džin. Otvoriće ti apetit. — Ne, hvala, moram. Idemo, Flo. Doviđenja, gospođo Lakerstin. Doviđenja svima. — Ode prijatelj crnaca — reče Elis kad se Flori izgubio iz vida. Moglo se sa sigurnošću očekivati da će Elis reći nešto negativno o svakome ko bi sada izašao iz sobe. — Verovatno je otišao do Velesranija ili se možda pokupio da ne bi morao da plati jednu rundu. — Ma nije on loš — reče Vestfild. — Ponekad govori malo crveno, mada to verovatno ne misli ozbiljno. — Da, zaista dobar momak, razume se — reče gospodin Mekgregor. — Svaki Evropljanin u Indiji jeste dobar momak, dok ne napravi neki istinski skandal. To je počasni položaj. — Za moj ukus je malo precrven. Ne mogu da podnesem ljude koji se bratime s domorocima. Ne bi me čudilo da i sam ima koju kap crne krvi. Možda mu odatle i onaj crni znak na licu. Mešanac. A izgleda malo kao da je od žutih, s onom crnom kosom i kožom boje limuna. Kratko su još ogovarali Florija jer gospodin Mekgregor nije voleo ogovaranja. Evropljani su se zadržaii u klubu dovoljno da popiju još jednu rundu pića. Gospodin Mekgregor je ispričao svoju anegdotu o Promeu, koja se mogla citirati gotovo u svakom kontekstu. Tada se razgovor opet vratio na staru i uvek zanimljivu temu — drskost domorodaca, mlitavost vlade, dobra stara i prošla vremena kad je britanski radž zaista bio britanski radž, i molim vas, dajte donosiocu petnaest udaraca bičem. Ta tema nikada ne bi dugo ostala nenačeta, verovatno i zbog Elisove opsednutosti. Osim toga, čovek je donekle i mogao da oprosti Evropljanima njihovu ogorčenost. Život i rad među orijentalcima bio bi težak i za sveca. A svi su oni, posebno viši službenici, znali šta znači biti izazivan i vređan. 8 havildur— oficir, čin u indijskoj vojsci.
Gotovo svakog dana, kada bi Vestfild, ili gospodin Mekgregor, ili čak Maksvel prolazio ulicom, gimnazijalci mladih žutih lica — lica glatkih kao dukat, punih onog nesnosnog prezira koji tako prirodno pristaje mongolskom licu — rugali su im se dok su prolazili, ponekad su se smejali za njima hijenskim smehom. Život angloindijskih službenika nije samo med i mleko. U neudobnim logorima, u zagušljivim prostorijama, u sumornim poštanskim bungalovima, koji zaudaraju na prašinu i naftu, možda donekle i sliču pravo da budu pomalo neugodni. Primicalo se deset sati i postalo je nepodnošljivo vruće. Pljosnate, prozirne kapi znoja skupljale su se svima na licu, i muškarcima na golim podlakticama. Vlažna tamna mrlja sve se više širila na leđima svilenog kaputa gospodina Mekgregora. Blješlavilo kao da je nekako prodiralo kroz zeleno zastrte prozore tako da su oči bolele, a glava otežala. Svi su s mučninom pomišljali na teški doručak i na dugačke ubitačne sate pred sobom. Gospodin Mekgregor je uzdahnuo, ustao i namestio naočari, koje su mu skliznule niz oznojeni nos. — Šteta što se ovako prijatan skup mora razići — rekao je. — Moram kući na doručak. Poslovi imperije. Ide li neko u mom pravcu? Moj šofer čeka u kolima. — Oh, hvala — rekla je gospođa Lakerstin — kad niste hteli da povezete Toma i mene. Kakvo olakšanje što ne moramo da hodamo po ovolikoj vrućini! Ostali su ustali. Vestfild se protegnuo i zevnuo. — Bolje da se svi pomerimo. Zaspaću ako ovde još malo posedim. Kad samo pomislim da ću se kuvati u onoj kancelariji celog dana! Prepuna je kutijama papira. Oh, bože! — Nemojtc da zaboravite na tenis večeras — rekao je Elis. — Maksvele, lenštino jedna, da se nisi opet izvukao. Budi ovdr s reketom tačno u četiri i trideset. — Apres vous9 , madame — reče gospodin Mekgregor galantno na vratima. — Mekdafe, hajde u boj — reče Vestfild. Izašli su iz kuće na jarko belo sunce. Vrućina se dizala iz zemlje kao dah iz pećnice. Cveće je gorelo u orgijama sunca, a da se ni latica nije pomakla. Jara je ispunjavala kosti umorom. Bilo je nečeg užasnog u svemu tome — samo pri pomisli na to modro, zaslepljujuće nebo koje se proteže nad Burmom i Indijom. nad Sijamom10, Kambodžom, Kinom, bez oblaka i beskonačno. Metal na Mekgregorovim kolima, koja su ih čekala, bio je toliko vreo da se nije mogao dodirnuti. Počinjalo je opako doba dana, kako kažu Burmanci, doba ,,kada su nogc tihe“. Nijedno živo stvorenje nije se kretalo, osim ljudi i crnih povorki mrava, koji su podstaknuti vrelinom gazili preko puteljka, i bezrepih lešinara koji su lebdeli nošeni vazdušnim strujama. 9 Apres vous — posle vas 10 Sijam — Kraljevina Tajland