George R. R. Martin 1- Igra Prijestolja(1996.)

moja gospo. Reći ću ovo samo jednom. Kad se kralj vrati iz lova, kanim ga
upoznati s istinom. Vi dotad morate otići. Vi i vaša djeca, sve troje, i to ne u
Bacačevu hrid. Na vašem mjestu, uzeo bih brod za Slobodne gradove, ili još
dalje, za Ljetno otočje ili Ibbensku luku. Koliko god daleko vjetrovi pusu."
"Izgon", reče ona. "Gorki kalež iz kojeg moram piti."
"Slađi kalež nego što ga je vaš otac poslužio Rhaegarovoj djeci," reče Ned, "i
bolji nego što zaslužujete. Vaš otac i brat učinili bi dobro da pođu s vama.
Zlato kneza Tywina kupit će vam udobnosti i unajmiti mačeve da vas štite.
Bit će vam potrebni. Kunem vam se, bez obzira na to kamo pobjegnete,
Robertov bijes će vas slijediti, i do nakraj onog svijeta, ako zatreba."
Kraljica ustane. "A stoje s mojim bijesom, kneže Stark?" upita tiho. Njezine
su oči pretraživale njegovo lice. "Trebali ste uzeti kraljevstvo za sebe. Bilo
vam je nadohvat ruke. Jaime mi je povjerio kako ste ga zatekli na Željeznom
prijestolju, onog dana kad je Kraljev grudobran pao, i natjerali ga da
odstupi. To je bio vaš čas. Sve što ste trebali učiniti bilo je uspeti se onim
stubama i sjesti. Tako žalosna pogreška."
"Učinio sam više pogrešaka nego što biste mogli zamisliti," reče Ned, "ali to
nije bila jedna od njih."
"O, bila je, moj kneže", uporno je tvrdila Cersei. "Kad igrate igru prijestolja,
ili pobijedite ili umrete. Nema srednjeg puta."
Podigla je kukuljicu da sakrije natečeno lice i ostavila ga ondje u tami pod
hrastom, usred tišine božanske šume, pod modrocrnim nebom. Zvijezde su
izlazile.

DAENERYS
Srce se pušilo na svježem večernjem zraku kad gaje khal Drogo posložio
pred nju, sirovo i krvavo. Njegove ruke bile su crvene do lakata. Iza njega,
njegovi su jahači-pobratimi klečali na pijesku pokraj lešine divljeg pastuha,
s kamenim noževima u rukama. Pastuhova krv izgledala je crna na
treperavu narančastom sjaju baklji koje su okruživale visoke zidove jame
načinjene od krede.
Dany dotakne meku izbočinu svog trbuha. Zrnca znoja orosila su joj kožu i
klizila niz čelo. Mogla je osjetiti stare žene kako je promatraju, oronule
starice Vaes Dothraka, s očima koje su sjale tamne kao ulašten kremen na
njihovim naboranim licima. Ne smije ustuknuti niti izgledati preplašeno. Ja
sam zmajeva krv, rekla je samoj sebi dok je uzimala pas-tuhovo srce objema
rukama, podizala ga do svojih usana i zarila zube u tvrdo, žilavo meso.

Topla krv ispuni joj usta i poteče niz bradu. Okus je prijetio da će je ugušiti,
ali natjerala se da sažvače i proguta. Srce pastuha učinit će njezina sina
jakim, brzim i neustrašivim, ili su barem tako vjerovali Dothraki, ali samo
ako ga je majka mogla pojesti cijelog. Ako bi se ugušila u krvi ili pokušala
povratiti meso, znamenja su bila manje sklona; dijete bi moglo biti
mrtvorođeno, ili se roditi slabo, deformirano, ili žensko.

Njezine sluškinje pomogle su joj da se pripremi za obred. Unatoč osjetljivu
majčinskom želucu, koji ju je mučio posljednja dva mjeseca Dany je za
večeru jela zdjele napola zgrušane krvi kako bi se privikla na okus, a Irri ju
je natjerala da žvače trake suhog konjskog mesa sve dok je vilica ne bi
zaboljela. Izgladnjivala se dan i noć prije obreda u nadi da će joj glad
pomoći da probavi sirovo meso.
Srce divljeg pastuha bilo je veliki mišić, a Danny gaje morala izgristi svojim
zubima i žvakati svaki zalogaj dugo vremena. Čelik nije bio dopušten
unutar svetih granica Vaes Dothraka, pod sjenom Majke svih Gora; morala
je rastrgati srce zubima i noktima. Utroba joj se grčila i podizala, ali ona je i
dalje jela, lica umrljana krvlju iz srca koje se kadi-kad činilo kao da
eksplodira na njezinim usnama.
Khal Drogo stajao je nad njom dok je jela, lica kruta kao brončani štit.
Njegova duga crna pletenica sjajila se od ulja. Nosio je zlatno prstenje na
svom brku, zlatne zvončiće u svojoj pletenici i težak pojas od čistih zlatnih
medaljona oko svoga struka, ali prsa su mu bila gola. Pogledala bi ga kad
god bi joj ponestalo snage; pogledala ga, i žvakala i gutala, žvakala i gutala,
žvakala i gutala. Pri kraju, Dani je pomislila kako je na tren opazila okrutan
ponos u njegovim tamnim, bademastim očima, ali nije bila sigurna. Khalovo
lice nije često pokazivalo unutrašnje misli.
I, konačno, bilo je gotovo. Njezini obrazi i prsti bili su ljepljivi dok se
prisiljavala pojesti posljednji komad. Tek tada je svrnula oči k starim
ženama, staricama dosh khaleena.
"Khalakka dothrae mr'anha!" objavila je na svom najboljem dothra-kijskom.
Princ jaše u meni! Vježbala je rečenicu danima sa svojom sluškinjom Jhiqui.
Najstarija među staricama, povijen i smežuran štap od žene s jednim crnim
okom, podigne ruke uvis. "Khalakka dothrae!" zakriješti. Princ jaše!
"On jaše!" odvrate ostale žene. "Rakh! Rakh!Rakh haj!" objave one. Dječak,
dječak, snažan dječak.
Zvona se oglasiše iznenadnim zveketom brončanih ptica. Dugogrli ratnički

rog javi se svojom dugom dubokom kajdom. Starice stadoše pjevati. Pod
njihovim obojenim kožnim bluzama, njihove uvele sise zibale su se
naprijed-natrag, sjajne od ulja i znoja. Eunusi koji su ih služili baciše
zavežljaje suhih travki na golem brončani žeravnik, a oblaci mirisna dima
uzdigoše se k mjesecu i zvijezdama. Dothraki su vjerovali kako zvijezde bile
konji načinjeni od vatre, veliko krdo koje je noću galopiralo preko neba.
Dok se dim uspinjao, pjesma je zamirala, a oronula starica sklopila ote
jedino oko, kako bi bolje zavirila u budućnost. Tišina koja je nasta, a bila je
potpuna. Dany je mogla čuti daleki zov noćnih ptica, cikta-
nje i pucketanje baklji, blago zapljuskivanje vode u jezeru. Dothraki su zurili
u nju očima noći, čekajući.
Khal Drogo položi svoju ruku na Danynu nadlakticu. Mogla je osjetiti
napetost u njegovim prstima. Čak je i khal moćan kao Drogo znao za strah
kada bi dosh khaleene zavirile u dim budućnosti. Iza njezinih leđa, njezine
su se sluškinje uzbuđeno vrpoljile.
Konačno starica otvori svoje oko i podigne ruke. "Vidjela sam njegovo lice i
čula grmljavinu njegovih kopita", objavi tankim, drhtavim glasom.
"Grmljavinu njegovih kopita!" ostali ponoviše u zboru.
"Brzo kao vjetar on jaše, a iza njega njegova khalasara prekriva zemlju, ljudi
bez broja, s blistavim arakhima u rukama poput vlati britvoli-ke trave.
Žestok poput oluje ovaj princ će biti. Njegovi neprijatelji drh-tat će pred
njim, a njihove će žene roniti krvave suze i rastrgati svoja tijela u tuzi.
Zvona u njegovoj kosi pjesmom će najavljivati njegov dolazak, a mljekari u
kamenim šatorima bojat će se njegova imena." Stara žena zadrhti i pogleda
Dany gotovo kao da se i sama boji. "Princ jaše, i bit će pastuh koji će uzjahati
svijet."
"Pastuh koji će uzjahati svijet!" promatrači su vikali poput jeke, sve dok noć
nije odzvanjala od zvuka njihovih glasova.
Jednooka starica zaškilji u Dany. "Kako će ga zvati, pastuha koji će uzjahati
svijet?"
Ona ustane da odgovori. "Zvat će ga se Rhaego", reče, rabeći riječi kojima ju
je naučila Jhiqui. Njezine ruke dotaknu izbočinu pod njezinim prstima
zaštitnički, dok se urlik uzdizao iz grla Dothraka. "Rhaego", kričali su.
"Rhaego, Rhaego, Rhaego!"
Ime joj je još uvijek odzvanjalo u ušima kad ju je khal Drogo poveo iz jame.
Njegovi jahači-pobratimi slijedili su ih. Povorka je izašla za njima na
božanski put, široku travnatu cestu koja je prolazila kroz srce Vaes

Dothraka, od konjskih dveri do Majke svih gora. Starice dosh khaena išle su
prve, sa svojim eunusima i robovima. Neke su se podupivisokim
izrezbarenim štapovima, jedva se krećući na starim, drhtavim nogama, dok
su druge išle ponosno poput konjskih knezova. Svaka je od starica nekoć
bila khaleesi. Kad su njihovi plemeniti muževi umrli a novi khal preuzeo
njihovo mjesto na čelu jahača, s novom khaleesi uza se na konju, njih su
poslali ovamo, da kraljuju nad brojnim dothrakij-skim narodom. Čak se i
najmoćniji khal klanjao mudrosti i ugledu dosh khaleena. Ipak, Dany se
ježila od pomisli da će jednog dana i nju možda poslati da im se pridruži,
željela to ili ne.
Iza mudrih žena išli su ostali; khal Ogo i njegov sin, khalakka Fogo, khal
Jommo i njegove žene, vodeći ljudi Drogove khalasare, Danvne sluškinje,
khalovi sluge i robovi, i ostali. Zvona su zvonila, a bubnjevi bubnjali u
svečanom ritmu dok su stupali niz božanski put. Oteti junaci i bogovi
mrtvih naroda mrko su ih promatrali iz mraka pokraj ceste. Uz bok
povorke, robovi su lako trčali kroz travu s bakljama u rukama, a treperavi
plamen stvarao je dojam da su veličanstveni spomenici gotovo oživjeli.
"Što je značenje, ime Rhaego?" upita khal Drogo dok su išli, govoreći
zajedničkim jezikom Sedam kraljevina. Ona gaje podučavala nekim riječima
kad je mogla. Drogo je učio brzo kad bi se potrudio, iako je njegov naglasak
bio tako jak i barbarski da Ser Jorah i Viserys nisu razumjeli nijednu riječ
koju bi rekao.
"Moj brat Rhaegar bio je neustrašiv ratnik, moje sunce-i-zvijezde", reče mu
ona. "Umro je prije nego što sam se rodila. Ser Jorah veli da je bio posljednji
od zmajeva."
Khal Drogo spusti pogled na nju. Njegovo je lice bilo bakrena maska, ali
ispod dugih crnih brkova, klonulih pod težinom njihova zlatnog prstenja,
pomislila je daje zamijetila sjenu osmijeha. "Je dobro ime, Dan Ares ženo,
mjesece mog života", reče on.
Jahali su prema jezeru koje su Dothraki nazivali Majčinom utrobom svijeta,
obrubljenom trstikom, i s tihom i mirnom vodom. Tisuću godina prije, rekla
joj je Jhiqui, prvi je čovjek izronio iz njegovih dubina, jašući na leđima prvog
konja.
Povorka je čekala na travnatoj obali dok se Dany svlačila i pustila da njezina
umrljana odjeća padne na tlo. Gola, oprezno je zakoračila u vodu. Irri je
govorila kako jezero nema dna, ali Dany je osjetila kako mekano blato
prodire između njezinih nožnih prstiju dok se probijala kroz visoku trstiku.

Mjesec je plutao na mirnoj crnoj vodi, razbivši se i ponovno se složivši dok
su ga njezini valovi oplakivali. Žmarci joj se stvoriše na blijedoj koži kako se
hladnoća prišuljala njezinim bedrima i
oliubila joj donje usne. Pastuhova krv osušila se na njezinim rukama i ko
usta. Dany spoji prste u časku i podigne svetu vodu iznad svoje lave čisteći
sebe i dijete u sebi dok su khal i ostali promatrali. Čula je tare žene iz reda
dosh khaleena kako mrmljaju jedna drugoj dok su gledale, i pitala se što
govore.
Kad je izašla iz jezera, drhtureći i cijedeći vodu sa sebe, njezina sluškinja
Doreah pohita k njoj s haljinom od obojene svile, ali khal Drogo je rukom
otjera. Promatrao je njezina nabrekla prsa i krivulju njezina trbuha s
odobravanjem, a Dany je mogla vidjeti kako oblik njegove muš-kosti
pritišće njegove hlače od konjske kože, pod teškim zlatnim medaljonima
njegova pojasa. Pošla je k njemu i pomogla mu da se raskopča. Tada ju je
njezin golemi khal uhvatio za bokove i podigao uvis, kao što bi podigao
dijete. Zvona u njegovoj kosi tiho su se oglasila.
Dany je ovila svoje ruke oko njegovih ramena i utisnula svoje lice u njegov
vrat dok je on prodirao u nju. Tri brza zamaha i bilo je gotovo. "Pastuh koji
će zajahati svijet", promuklo šapne Drogo. Njegove su ruke još uvijek
mirisale na konjsku krv. Ugrizao ju je za vrat, jako, u trenutku svog
zadovoljstva, a kad ju je podigao, njegovo ju je sjeme ispunilo i kapalo niz
unutrašnju stranu njezinih bedara. Tek tada je Doreah bilo dopušteno da je
ogrne namirisanom grubom svilom, a Irri da navuče meke papuče na
njezine noge.
Khal Drogo je svezao svoje vrpce i izrekao zapovijed, te su doveli konje na
obalu jezera. Cohollo je imao čast pomoći khaleesi da se uspne na svoju
srebrenku. Drogo podbode svog pastuha, i krene niz božanski put pod
mjesecom i zvijezdama. Na svojoj srebrenki, Dany je lako održavala korak.
Svilena tkanina koja je prekrivala khal Drogovu dvoranu noćas je bila
smotana, te ih je mjesec slijedio unutra. Plameni su skakali deset stopa uvis
iz triju golemih kamenjem obrubljenih ognjišnih jama. Zrak je bio zasićen
mirisom pečenoga mesa i kisela, uzavrelog kobiljeg mlilvorana bijaše
prepuna i bučna kad su ušli, jastuci nakrcani onima čiji položaj i ime nisu
dostajali da ih puste k obredu. Dok je Dany jahala pod nadsvođenim
ulazom i duž središnje lađe, sve su oči bile na njoj. Dothraki su klicali
primjedbe o njezinu trbuhu i prsima, pozdravljajući život u njoj. Nije mogla
razumjeti sve što su vikali, ali jedna je rečenica »a jasna. "Pastuh koji će

uzjahati svijet", čula je viku tisuća glasova.
Zvuči bubnjeva i rogova izvili su se u noć. Napola odjevene žene okretale
su se i plesale po niskim stolovima, između mesnih butina i plitica
nakrcanih šljivama, datuljama i mogranjima. Većina se muškaraca opila
gustim kobiljim mlijekom, no Dany je znala da se arakhi noćas neće
sudariti, ne ovdje u svetome gradu, gdje su oštrice i krvoprolića bili
zabranjeni.
Khal Drogo sjaše i zauzme svoje mjesto na visokoj klupi. Khalu Jommu i
khalu Ogu, koji su bili u Vaes Dothraku sa svojim khalasara-ma, kad su
stigli dodijeljena su počasna mjesta uz Drogovu desnicu i ljevicu. Jahači-
pobratimi triju khalsa sjedili su ispod njih, a još niže khal Jommove četiri
žene.
Dany je sišla sa svoje srebrenke i predala uzde jednomu od robova. Dok su
Doreah i Irri namještale njezine jastuke, ona je tražila svog brata. Čak i u
golemoj nakrcanoj dvorani, Viserys je trebao biti uočljiv sa svojom blijedom
kožom, srebrnom kosom i prosjačkim dronjcima, ali nigdje ga nije vidjela.
Njezin je pogled pretraživao pune stolove blizu zidova, gdje su muškarci
čije su pletenice bile još kraće od njihove muškosti sjedili na izlizanim
sagovima i plosnatim jastucima oko niskih stolova, ali sva lica koja je vidjela
imala su crne oči i bakrenu put. Opazila je Ser Joraha Mor-monta u blizini
središta dvorane, nedaleko od glavne ognjišne jame. Bilo je to mjesto
poštovanja, ne visoke časti; Dothraki su cijenili vitezovu smjelost s mačem.
Dany pošalje Jhiqui da ga dovede k njezinu stolu. Mormont je došao
smjesta, i spustio se na koljeno pred njom. "Kha-leesi," reče, "vaš sam,
zapovijedajte mi."
Potapšala je napunjen jastuk od konjske kože pokraj sebe. "Sjednite i
razgovarajte sa mnom."
"Činite mi čast." Vitez sjedne prekriženih nogu na jastuk. Rob klekne pred
njega, nudeći mu drvenu pliticu punu zrelih smokava. Ser Jorah uzme
jednu i pregrize je napola.
"Gdje je moj brat?" upita Dany. "Trebao se već pojaviti, radi gozbe."
"Vidio sam Njegovu Milost ovog jutra", reče joj on. "Rekao mi je da ide na
Zapadnu tržnicu, u potrazi za vinom."
"Vinom?" sumnjičavo će Dany. Vyseris nije mogao podnijeti okus kiselog
kobiljeg mlijeka koje su pili Dothraki, znala je to, i često se ovih dana kretao
po sajmovima, pijući s trgovcima koji su s velikim karavanama dolazili s
istoka i zapada. Činilo se da je njihovo društvo nalazio ugodnijim od

njezina.
"Vinom," potvrdi Ser Jorah, "a naumio je pojačati svoju vojsku na-. mnim
mačevaocima koji čuvaju karavane." Sluškinja položi krvavu pitu pred
njega, a on je zgrabi objema rukama.
"Je li to mudro?" upita ona. "On nema zlata da plati vojnike. Što ako ga
prevare?" Karavanske stražare rijetko su mučile časne misli, a Uzurpator u
Kraljevu grudobranu dobro bi platio za glavu njezina brata. "Trebali ste
otići s njim, da pripazite na nj. Njegov ste zakleti mač."
"Mi smo u Vaes Dothraku", podsjeti je on. "Nitko ne smije ovdje nositi
oštricu ni proliti čovječju krv."
"Pa ipak ljudi umiru", reče ona. "Jhogo mi je rekao. Neki trgovci vode sa
sobom eunuhe, goleme muškarce koji dave lopove svilenim vrpcama. Tako
se ne prolijeva krv, i bogovi se ne razjare."
"Onda se nadajmo da će vaš brat imati dovoljno mudrosti da nešto ne
ukrade." Ser Jorah obriše mast s usana nadlanicom svoje ruke i nagne se
bliže preko stola. "Kanio je uzeti vaša zmajevska jaja, sve dok ga nisam
upozorio da ću mu odrezati ruku ako ih samo takne."
Za trenutak Dany je bila toliko zaprepaštena da nije imala riječi. "Moja jaja...
ali ona su moja, meštar Illyrio mi ih je dao, vjenčani dar, zašto bi Viserys
htio... ona su samo kamenje..."
"Isto se može reći za rubine, dijamante i vatrene opale, princezo... a zmajeva
jaja su mnogo rjeđa. Oni trgovci s kojima je pio prodali bi vlastitu muškost
za barem jedan od onih kamenova, a sa sva tri Viserys bi mogao kupiti
najamnih mačevalaca koliko mu je potrebno."
Dany nije znala, nije niti sumnjala. "Onda... trebao bi ih imati. Ne mora ih
ukrasti. Trebao je samo pitati. On je moj brat... i moj istinski kralj."
"On je vaš brat", potvrdi Ser Jorah.
"Vi ne shvaćate, ser", ona će. "Moja je mati umrla rađajući me, a moj otac i
brat Rhaegar još prije toga. Nikad im ne bih znala imena da Viserysa nije
bilo ondje da mi kaže. Jedini je on preostao. Jedini. On je sve što imam."
"Nekoć", reče Ser Jorah. "Ne više, khaleesi. Sada pripadate Dothra-kima. U
vašoj utrobi jaše pastuh koji će uzjahati svijet." Podigne svoj ka-ez, a rob ga
napuni uzavrelim kobiljim mlijekom, kisela mirisa i puna grudica.
. any odbije svoje mahnuvši rukom. Čak joj je od mirisa bilo mučno, a nije
htJela riskirati da povrati konjsko srce koje se prisilila pojesti. "Što to znači?"
upita. "Tko je taj pastuh? Svi mi uzvikuju njegovo ime, ali ja ne razumijem."
"Pastuh je khal nad khalovima obećan u drevnom proročanstvu, dijete. On

će ujediniti Dothrake u jedinstvenu khalasaru i odjahati nakraj zemlje, ili je
barem tako obećano. Svi ljudi na svijetu bit će njegovo stado."
"O", reče Dany tihim glasom. Njezina ruka izgladi haljinu preko iz-bočine
njezina trbuha. "Nazvala sam ga Rhaego."
"Ime od kojeg će se Uzurpatoru slediti krv u žilama."
Iznenada Doreah je povuče za lakat. "Moja gospo", sluškinja žurno
prošapuće, "vaš brat..."
Dany pogleda niz dugu dvoranu bez krova i ondje ga ugleda, kako grabi
dugim koracima prema njoj. Po načinu na koji je teturao, mogla je odmah
pogoditi da je Viserys pronašao vino koje je tražio... i nešto što se izdavalo
za hrabrost.
Nosio je svoje grimizno svileno odijelo, blatnjavo i zamrljano od puta.
Njegov plašt i rukavice bijahu od crnoga baršuna, izblijedjeli od sunca.
Njegove su čizme bile suhe i napukle, srebrnoplava kosa zamršena i
kuštrava. Mač duge oštrice visio mu je o pojasu u kožnim koricama.
Dothraki su opazili mač dok je prolazio; Dany je čula kako se kletve i
prijetnje te gnjevni žamor uzdižu svud oko nje, poput plime. Glazba zamre
nervoznim zamuckivanjem bubnjeva.
Osjećaj užasa zahvati joj srce. "Idite k njemu", naredi Ser Jorahu. "Zaustavite
ga. Dovedite ga ovamo. Recite mu da može dobiti zmajska jaja ako ih želi."
Vitez se brzo podigne na noge.
"Gdje je moja sestra?" vikne Viserys, glasom muklim od vina. "Došao sam
na njezinu gozbu. Kako se usuđujete jesti bez mene? Nitko ne jede prije
kralja. Gdje je? Kurva se ne može sakriti pred zmajem."
Zaustavio se pokraj najveće od triju ognjišnih jama, zureći oko sebe u lica
Dothraka. Bilo je pet tisuća ljudi u dvorani, ali samo šačica koja je znala
zajednički jezik. No iako su njegove riječi bile nerazumljive, trebalo ga je
samo pogledati da se vidi da je pijan.
Ser Jorah mu brzo priđe, šapćući mu nešto u uho, i uzme ga za ruku, ali
Vvseris se istrgne. "Ruke s mene! Nitko ne dotiče zmaja bez dopuštenja."
Danv uznemireno pogleda uvis prema visokoj klupi. Khal Drogo je što
govorio ostalim khalima pokraj sebe. Khal Jommo se isceri, a khal Ogo
glasno prasne u smijeh.
Zvuk smijeha natjera Viserysa da podigne pogled. "Khal Drogo", -
Drornuklo, gotovo uljudnim glasom. "Došao sam na gozbu." Posr-ćući se
odmakne od Ser Joraha, kaneći se pridružiti trojici khalova na visokoj klupi.
Khal Drogo ustane, ispljune tucet riječi na dothrakijskom brže nego što je

Dany mogla razumjeti, i pokaže rukom. "Khal Drogo veli da vaše mjesto
nije na visokoj klupi", prevede Ser Jorah njezinu bratu. "Khal Drogo veli
daje vaše mjesto ondje."
Viserys se obazre kamo je khal pokazivao. U dnu duge dvorane, u kutu kraj
zida, duboko u sjeni kako ih bolji ljudi ne bi morali gledati, sjedili su najniži
od najnižih; sirovi beskrvni dječaci, starci mutnih očiju i ukočenih udova,
slaboumnici i osakaćeni. Daleko od mesa, i dalje od časti. "To nije mjesto za
kralja", objavi njezin brat.
"Je mjesto", odvrati khal Drogo, na zajedničkome jeziku kojemu ga je Dany
naučila, "za Kralja ranjavih nogu." Pljesne rukama. "Taljige! Donesite taljige
za Khala Rhaggata!"
Pet tisuća Dothraka počelo se smijati i vikati. Ser Jorah je stajao kraj
Viserysa, urlajući mu u uho, ali vika u dvorani bila je toliko gromoglasna da
Dany nije mogla čuti što govori. Njezin brat viknuo je odgovor, a dvojica se
muškaraca pograbiše, sve dok Mormont nije Vyserisa hrabro srušio na pod.
Njezin brat isuče mač.
Ogoljeli čelik blistao je strašnom crvenom bojom na plamenu ognjišnih
jama. "Dalje od mene!" prosikće Viserys. Ser Jorah uzmakne korak, a njezin
brat nesigurno skoči na noge. Zamahne mačem iznad glave, posuđenom
oštricom koju mu je dao meštar Illyrio kako bi se doimao kraljevski.
Dothraki su urlali na njega sa svih strana, izvikujući opake kletve.
Dany ispusti nijemi krik užasa. Znala je što isukani mač znači ovdje, ali
njezin brat nije znao.
Njezin glas natjera Viserysa da okrene glavu, i on je prvi put ugleda- "Eno
je", reče, smiješeći se. Dugim koracima pođe prema njoj, za-mahujući
mačem kroz zrak kao da je htio sasjeći prolaz kroz zid neprijatelja, iako mu
nitko nije pokušao prepriječiti put.
"Oštrica... ne smiješ", molila gaje. "Molim te, Viseryse. Zabranjeno je. Spusti
mač i podijeli sa mnom jastuke. Ima pića, jela... zmajev-ska jaja želiš? Možeš
ih imati, samo baci mač."
"Učini kako ti govori, budalo," vikne Ser Jorah, "prije nego što svi izginemo."
Viserys se nasmije. "Ne mogu nas ubiti. Ne mogu proliti krv u ovom svetom
gradu... ali ja mogu." On položi vršak svog mača između Da-nynih prsa i
klizne njime niže, preko krivulje njezina trbuha. "Želim ono po što sam
došao", reče joj. "Želim krunu koju mi je obećao. Kupio te, ali nije platio
cijenu. Reci mu da želim ono za što sam se pogodio, ili te uzimam natrag.
Tebe i jaja zajedno. Može zadržati svoje prokleto ždri-jebe. Izvadit ću ga iz

tebe i ostaviti ga njemu." Vršak mača probije njezinu svilu i bočne je u
pupak. Viserys je plakao, opazi ona; plakao i smijao se, u isto vrijeme, ovaj
čovjek koji je nekoć bio njezin brat.
Kao iz velike daljine, Dany je čula kako njezina sluškinja Jhiqui jeca od
straha, kukajući kako se ne usuđuje prevesti, da će je khal svezati i vući za
svojim konjem cijelim putem do Majke svih gora. Ona metne ruku oko
djevojke. "Ne boj se", reče. "Ja ću mu reći."
Nije znala hoće li imati dovoljno riječi, ali kad je završila khal Drogo
izgovori nekoliko otresitih rečenica na dothrakijskome, a ona je znala da je
razumio. Sunce njezina života spusti se s visoke klupe. "Što je rekao?" čovjek
koji je bio njezin brat upita je, ustuknuvši.
Postalo je tako tiho u dvorani da je mogla čuti zvona u khal Drogo-voj kosi,
kako tiho odzvanjaju sa svakim njegovim korakom. Njegovi ja-hači-
pobratimi slijedili su ga, poput triju bakrenih sjena. Daenervs zahvati
studen po cijelome tijelu. "Rekao je da ćeš imati veličanstvenu zlatnu krunu,
a ljudi će drhtati kad je vide."
Viserys se osmjehne i spusti mač. To je bilo najtužnije od svega, ono što ju je
poslije izjedalo... način na koji se osmjehnuo. "To je sve što sam htio", reče.
"Što mi je obećano."
Kad joj je sunce njezina života prišlo, Dany provuče jednu ruku oko njegova
struka. Khal reče riječ, a njegovi jahači-pobratimi skočiše naprijed. Qotho
zgrabi čovjeka koji je bio njezin brat za ruke. Haggo mu prelomi zglob
jednim, oštrim stiskom svojih golemih ruku. Cohollo izvuče mač iz njegovih
mlitavih prstiju. Čak i tada Viserys nije shvaćao. "Ne," vikne, "ne možete me
taknuti, ja sam zmaj, zmaj, i bit ću okrunjen!"
Khal Drogo odveže svoj pojas. Medaljoni bijahu od čistoga zlata, masivni i
urešeni, svaki velik poput ljudske ruke. On povikne zapovijed.
Kuhinjski robovi izvukoše težak željezni lonac iz ognjišne jame, iskre-uše
gulaš na tlo, i vratiše lonac na vatru. Drogo ubaci svoj pojas i stane
promatrati bezizražajno kako medaljoni postaju crveni i počinju gubiti svoj
oblik. Mogla je vidjeti kako plameni plešu u oniksu njegovih očiju. Rob mu
pruži par debelih rukavica od konjske dlake, a on ih navuče, niti se ne
obazrevši na čovjeka.
Viserys ispusti visok, nijemi vrisak kukavice suočene sa smrću. Ritao se i
izvijao, cvilio poput psa i plakao poput djeteta, ali Dothraki su ga čvrsto
držali u rukama. Ser Jorah se uputi natrag k Dany. Metne ruku na njezino
rame. "Odvratite pogled, moja princezo, molim vas."

"Ne." Prekrižila je ruke preko izbočine svoga trbuha, zaštitnički.
Na koncu, Viserys je pogleda. "Sestro, molim te... Dany, reci im... natjeraj
ih... slatka sestro..."
Kad je zlato bilo napola otopljeno i počinjalo curiti, Drogo posegne u
plamen, izvuče lonac. "Kruna!" rikne. "Evo. Kruna za Kralja taljiga!" I
natakne lonac preko glave čovjeku koji je bio njezin brat.
Zvuk koji je Viserys Targaryen ispustio kada je ta užasna željezna kaciga
prekrila njegovo lice nije nalikovao nijednom ljudskom zvuku. Njegove
noge udarale su mahnitim ritmom po zemljanom podu, usporile, prestale.
Guste kapljice rastopljenoga zlata kapale su po njegovim prsima, od čega je
grimizna svila počela tinjati... no ni kap krvi nije se prolila.
On nije bio zmaj, pomislila je Dany, neobično mirna. Vatra ne može ubiti
zmaja.

EDDARD
Hodao je kriptom podno Oštrozimlja, kao što je hodao tisuću puta prije.
Kraljevi Zime promatrali su njegov prolazak ledenim očima, a strahovuci
pokraj njihovih nogu okretali su svoje veličanstvene kamene glave i režali.
Na samom kraju, stigao je do groba u kojem je spavao njegov otac, s
Brandonom i Lyannom kraj sebe. "Obećaj mi, Nede", Lyannin kip šapne.
Nosila je vijenac od blijedomodrih ruža, a njezine su oči plakale krv.
Eddard Stark se naglo uspravi, dok mu je srce udaralo, a pokrivači ležali
zapleteni oko njega. U odaji bijaše mračno kao u rogu, a netko je lupao na
vrata. "Kneže Eddarde", vikne neki glas.
"Trenutak." Pospan i gol, posrtao je kroz zatamnjenu sobu. Kad je otvorio
vrata, zatekao je Tomarda podignute šake, i Cayna sa svijećom u ruci.
Između njih stajao je kraljev upravitelj.
Muškarčevo lice moglo je biti isklesano u kamenu, tako malo je toga
odavalo. "Moj kneže Namjesnice", izgovori pjevnim tonom. "Njegova Milost
kralj zahtijeva vašu prisutnost. Odmah."
Dakle, Robert se vratio iz lova. Već je bilo vrijeme. "Trebat će mi nekoliko
trenutaka da se odjenem." Ned ostavi čovjeka da čeka vani. Catlyn mu
pomogne s odjećom, bijelom lanenom tunikom i sivim plašnlacama
razrezanim duž njegove noge u sadrenu povoju, njegovom službenom
značkom, i posljednjim od svega, pojasom od teških srebrnih karika. Svezao
je valvrijski bodež oko svoga struka.

Crvena utvrda bila je mračna i tiha dok su ga Cayn i Tomard pratili preko
unutrašnjeg dvorišta. Mjesec je visio nisko ponad zidina, zrijući k uštapu.
Stražar u zlatnome plastu bio je u ophodnji bedemima.
Kraljevske odaje bile su u Maegorovu uporištu, masivnoj četvrtastoj tvrđavi
koja se gnijezdila u srcu Crvene utvrde iza zidina dvanaest stopa debelih i
suhog jarka obrubljena željeznim šiljcima, zamka unutar zamka. Ser Boros
Blount čuvao je udaljeni kraj mosta, poput utvare u bijelom čeličnom
oklopu na mjesečini. Unutra, Ned mimoiđe druga dva viteza kraljevske
garde; Ser Preston Greenfield stajao je na dnu stubišta, a Ser Barristan Selmy
čekao pred vratima kraljeve spavaće odaje. Tri muškarca u bijelim
plaštevima, pomisli, sjećajući se, a čudna mu studen prostruji tijelom. Lice
Ser Barristana bijaše blijedo poput njegova oklopa. Ned ga je samo trebao
pogledati da zna kako je nešto pošlo po zlu. Kraljev upravitelj otvori vrata.
"Knez Eddard Stark, kraljev Namjesnik", najavi on.
"Dovedi ga ovamo", dozove Robertov glas, neobično muklo.
Vatra je plamtjela u dvama jednakim ognjištima na oba kraja spavaonice,
ispunjavajući odaju sumornim crvenim sjajem. Vrućina je bila nesnosna.
Robert je ležao na krevetu s baldahinom. Oko postelje se vrzmao veliki
meštar Pycelle, dok je knez Renly neumorno šetao ispred zatvorenih
prozora. Sluge su išle tamo-amo, hraneći vatru cjepanicama i kuhajući vino.
Cersei Lannister sjedila je na rubu kreveta kraj svog muža. Njezina kosa bila
je razbarušena, kao da je ustala iz sna, ali nije bilo ničeg sanjivog u njezinim
očima. One su pratile Neda dok su mu Tomard i Cayin pomagali prijeći
sobu. Činilo mu se da se kreće vrlo sporo, kao da je uvijek sanja.
Kralj je još uvijek nosio svoje čizme. Ned je mogao vidjeti suho blato i vlati
trave što su prianjale uz kožu gdje je Robertova noga izvirivala ispod gunja
koji ga je pokrivao. Zeleni prsluk ležao je na podu, razrezan i odbačen,
tkanine posute crvenosmeđim mrljama. Odaja je vonjala po dimu, krvi i
smrti.
"Nede", šapne kralj kad ga ugleda. Njegovo je lice bilo blijedo poput
mlijeka. "Dođi... bliže."
Njegovi ga ljudi dovedoše bliže. Ned se podupre rukom o stup kreveta.
Morao je samo spustiti pogled na Roberta da zna koliko je bilo loše. "Što...?"
počne, stisnuta grla.
»Vepar." Knez Renly je još uvijek bio u svome zelenom lovačkom odijelu,
plašta umrljana krvlju.
"Vrag", protisne kralj. "Moja krivnja. Previše vina, proklet bio. Promašio

sam."
»A gdje ste bili vi ostali?" Ned je zahtijevao od kneza Renlvja. "Gdje su bili
Ser Barristan i kraljeva garda?"
Renlvjeva se usta iskriviše. "Moj brat nam je naredio da stanemo postrance i
pustimo ga da sam ulovi vepra."
Eddard Stark podigne gunj.
Učinili su što su mogli da ga zakrpaju, ali to ni približno nije dostajalo.
Vepar je morao biti strahotna zvijer. Rasparao je kralja od slabina do pupka
svojim kljovama. Vinom natopljeni zavoji, koje je veliki meštar Pycelle
upotrijebio, već su bili crni od krvi, a zadah iz rana bio je užasan. Nedova
utroba se prevrne. Pustio je gunj iz ruke.
"Smrdi", reče Robert. "Smrad smrti, nemoj misliti da ga ne osjetim. Lupež
me dobro sredio, ha? Ali ja... ja sam mu jednako vratio, Nede." Kraljev je
osmijeh bio užasan poput njegovih rana, zubi mu bijahu crveni. "Zario sam
mu nož ravno u oko. Pitaj njih nije li tako. Pitaj ih."
"Istina je", promrmlja knez Renly. "Donijeli smo vepra sa sobom, prema
zapovijedi mog brata."
"Za gozbu", šapne Robert. "Sad nas ostavite. Svi vi. Moram razgovarati s
Nedom."
"Roberte, moj mili gospodaru..." počne Cersei.
"Rekoh odlazite", ustraje Robert s tračkom njegove stare žestine. "Koji dio
toga ne razumiješ, ženo?"
Cersei pokupi svoje suknje i svoje dostojanstvo, te prva krene prema
vratima. Knez Renly i ostali su je slijedili. Veliki meštar Pycelle zaosta-ne, a
ruke mu zadrhte dok je nudio kralja kaležom guste bijele tekućine. "Makovo
mlijeko, Vaša Milosti", reče. "Pijte. Za vašu bol." Robert sruši kalež
nadlanicom ruke. "Gubite se. Neće dugo proći prije nego usnem, stara
budalo. Odlazite."
Veliki meštar Pycelle dobaci Nedu povrijeđen pogled dok je stružući
nogama napuštao odaju.
"Proklet bio, Roberte", reče Ned kad su ostali sami. U nozi ga je toliko trgalo
da je bio gotovo slijep od boli. Ili je možda tuga zamaglila
njegove oči. Spustio se na postelju, pokraj svog prijatelja. "Zašto uvijek
moraš biti tako tvrdoglav?"
"Ah, jebi se, Nede", promuklo će kralj. "Ubio sam lupeža, zar ne?" Uvojak
slijepljene crne kose padne mu preko oka dok je zurio u Neda "Trebao sam
isto učiniti i s tobom. Ne možeš pustiti čovjeka da lovi u miru. Ser Robar me

pronašao. Gregorova glava. Gadna pomisao. Nisam rekao Psu. Pustio sam
Cersei da ga iznenadi." Njegov se smijeh pretvori u stenjanje dok ga je
zahvaćao grč bola. "Bogovi smilujte se", promrmlja, gutajući svoju patnju.
"Djevojčica, Daenervs. Tek je dijete, imao si pravo... zbog toga, zbog
djevojčice... bogovi su poslali vepra... poslali da me kazni..." Kralj zakašlje,
grcajući krv. "Pogrešno, bilo je pogrešno, ja... tek djevojčica... Varys,
Maloprsti, čak i moj brat... bezvrijedni... nikoga tko bi mi rekao ne osim
tebe, Nede... samo ti..." Podigne ruku, pokretom punim boli i slabašnim.
"Papir i crnilo. Ondje, na stolu. Piši što ti govorim."
Ned izgladi papir preko koljena i uzme pero. "Zapovijedajte, Vaša Milosti."
"Ovo je volja i riječ Roberta od kuće Baratheon, Prvoga svoga imena, kralja
Andala i ostalog - ubaci proklete naslove, znaš kako ide. Ovim zapovijedam
Eddardu od kuće Stark, knezu Oštrozimlja i Kraljevom Namjesniku, da
obavlja službu vrhovnog Namjesnika i zaštitnika kraljevstva nakon moje...
nakon moje smrti... da vlada umjesto... umjesto mene, sve dok moj sin
Joffrev ne postane punoljetan..."
"Roberte..." Joffrey nije tvoj sin, htio je reći, ali riječi nisu dolazile. Patnja je
bila prejasno ispisana na Robertovu licu; nije ga mogao povrijediti još više.
Stoga je Ned pognuo glavu i pisao, ali gdje je kralj rekao "moj sin Joffrev",
on načrčka "moj nasljednik" umjesto toga. Radi te se prijevare osjećao
prljavim. Laži koje govorimo iz ljubavi, pomisli. Neka mi bogovi oproste.
"Što još želite da kažem?"
"Reci... što god budeš morao. Štiti i brani, tako ti bogova starih i novih, riječi
ti ne nedostaje. Piši. Ja ću potpisati. Predaj to vijeću kad umrem."
"Roberte," reče Ned glasom promuklim od tuge, "ne smiješ ovo učiniti.
Nemoj mi umrijeti. Kraljevstvo te treba."
Robert uzme njegovu ruku, čvrsto je stisnuvši prstima. "Ti si... tako loš
lažljivac, Nede Stark", reče kroz svoju bol. "Kraljevstvo... kraljevstvo zna...
kakav sam bijedan kralj bio. Loš kao Aerys, poštedite me bogovi."
"Ne " reče Ned svom umirućem prijatelju, "ne tako loš kao Aerys, Vaša
Milosti. Ni blizu tako loš kao Aerys."
Robert uspije iskriviti usta u slabašan crveni osmijeh. "U krajnjem lučaju,
barem će reći... ova zadnja stvar... to sam učinio kako treba. Ti me nećeš
iznevjeriti. Ti ćeš sada vladati. Mrzit ćeš to, više od mene... ali obavljat ćeš to
dobro. Jesi li završio s piskaranjem?"
"Jesam, Vaša Milosti." Ned pruži Robertu papir. Kralj načrčka svoj potpis
naslijepo, ostavivši mrlju krvi preko pisma. "Pečatu bi netko trebao

posvjedočiti."
"Posluži vepra za moju pogrebnu gozbu", proštenje Robert. "S jabukom u
ustima, kože hrskavo pečene. Pojedite lopužu. Nije me briga ako se udavite
u njemu. Obećaj mi, Nede."
"Obećavam." Obećaj mi, Nede, ponovi poput jeke Lyannin glas.
"Djevojčica", reče kralj. "Daenervs. Neka živi. Ako možeš, ako... nije
prekasno... razgovaraj s njima... Varysom, Maloprstim... ne daj da je ubiju. I
pomozi mom sinu, Nede. Učini ga... boljim od mene." On se trgne. "Bogovi
smilujte se."
"Hoće, prijatelju moj", reče Ned. "Hoće."
Kralj je sklopio oči i doimao se opuštenim. "Nastradao od svinje",
promrmlja. "Trebao bih se smijati, ali odveć me boli."
Ned se nije smijao. "Da ih pozovem natrag?"
Robert slabašno kimne glavom. "Kako želiš. Bogovi, zašto je ovdje tako
hladno?"
Sluge pohitaše unutra i požuriše nahraniti vatru. Kraljica je bila otišla; to je
barem bilo malo olakšanje. Da posjeduje imalo razuma, Cersei bi uzela
svoju djecu i utekla prije osvita dana, pomisli Ned. Već je ionako predugo
oklijevala.
Kralju Robertu čini se nije nedostajala. Naredio je svom bratu Ren-tyju i
velikom meštru Pycellu da budu svjedoci dok je utiskivao svoj pecat u vrući
žuti vosak koji je Ned nakapao po njegovu pismu. "Sad mi dajte nešto
protiv boli i pustite me da umrem."
Veliki meštar Pycelle mu žurno umiješa još jedan napitak od mako-a
mlijeka. Ovaj put kralj je obilno pio. Njegova crna brada bila je posu a
gustim bijelim kapljicama kada je bacio prazan kalež u stranu. Hoću li
sanjati?"
Ned mu odgovori. "Hoćete, moj gospodaru."
"Dobro", reče on, osmjehujući se. "Izručit ću Lyanni tvoje najljepše
pozdrave, Nede. Pobrini se za moju djecu umjesto mene."
Riječi se zariju u Nedov trbuh poput noža. Na trenutak je bio u nedoumici.
Nije se mogao natjerati da laže. Onda se sjeti kopiiadi: male Barre na prsima
svoje majke, Myje u Dolini, Gendrvja u njegovoj ko-vačnici, i svih ostalih.
"Ja ću... štititi vašu djecu kao da su moja", reče polako.
Robert kimne i sklopi oči. Ned je gledao kako njegov stari prijatelj polako
tone među jastuke dok je makovo mlijeko ispiralo bol s njegova lica. San ga
je svladao.

Teški lanci tiho zazveckaše dok je veliki meštar Pycelle prilazio Nedu.
"Učinit ću sve što je u mojoj moći, moj kneže, ali rana je smrtna. Trebala su
im dva dana da ga dovedu natrag. U času kad sam ga vidio, bilo je
prekasno. Mogu ublažiti patnje Njegove Milosti, ali samo ga bogovi sada
mogu izliječiti."
"Koliko dugo?" upita Ned.
"Po pravdi, već bi trebao biti mrtav. Nikad nisam vidio da se čovjek tako
žestoko drži života."
"Moj je brat uvijek bio snažan", reče knez Renly. "Ne mudar, možda, ali
snažan." U omamljujućoj vrućini spavaonice, njegovo je čelo bilo glatko od
znoja. Mogao je biti Robertov duh dok je stajao ondje, mlad, tamnokos i
naočit. "Ubio je vepra. Crijeva su mu klizila iz utrobe, ali ipak je nekako
ubio vepra." Njegov glas bijaše pun čuđenja.
"Robert nikad nije bio od onih koji ostavljaju bojište dok im je neprijatelj još
na nogama", reče mu Ned.
Pred vratima, Ser Barristan Selmy još uvijek je čuvao stube kule. "Meštar
Pycelle je dao Robertu makovo mlijeko", reče mu Ned. "Pobrinite se da
nitko ne ometa njegov odmor bez mog dopuštenja."
"Vaš sam da mi zapovijedate, moj kneže." Ser Barristan se činio star za svoja
ljeta. "Iznevjerio sam svoje sveto obećanje."
"Čak ni najčasniji vitez ne može zaštititi kralja od samog sebe", reče Ned.
"Robert je volio loviti veprove. Vidio sam ga kako ih ubija na tisuće." Stajao
bi u mjestu bez uzmicanja, raširenih nogu, s golemim kopljem u rukama, a
često bi proklinjao vepra dok je ovaj navaljivao, i čekao do posljednje
moguće sekunde, sve dok nije bio gotovo na njemu, prije nego što bi ga ubio
jednim sigurnim i divljim udarcem. "Nitko nije mogao slutiti da će ga ovaj
stajati glave."
"Ljubazno je od vas što to kažete, kneže Eddarde." \l sam je kralj to rekao.
On je okrivljavao vino."
Bjelokosi vitez umorno kimne glavom. "Njegova se Milost ljuljala u edlu u
času kada smo istjerali vepra iz njegova brloga, no zapovjedio nam je svima
da stanemo u stranu."
"Pitam se, Ser Barristane," upita Varys, vrlo tiho, "tko je kralju dao
to vino?"
Ned nije čuo eunuhov dolazak, ali kad se osvrnuo, ondje je stajao. Nosio je
crnu baršunastu halju koja je doticala pod, a lice mu bijaše svježe naprašeno.
"Vino je bilo iz kraljeve osobne mješine", reče Ser Barristan.

"Samo jedne mješine? Lov je tako žedan posao."
"Nisam ih brojio. Više od jedne, zasigurno. Njegov bi štitonoša donio svježu
mješinu kad god bi je on zatražio."
"Tako poslušan dječak", reče Varys, "kad je htio osigurati da Njegovoj
Milosti ne nedostaje osvježenja."
Ned je imao gorak okus u ustima. Sjetio se dvojice svjetlokosih dječaka koje
je Robert poslao u potjeru za napravom za rastezanje prsnog oklopa. Kralj je
svima ispripovjedio priču te noći na gozbi, smijući se sve dok se nije počeo
tresti. "Koji štitonoša?"
"Stariji", reče Ser Barristan. "Lancel."
"Znam dobro tog momka", reče Varys. "Odlučan dječak, sin Ser Ke-vana
Lannistera, nećak kneza Tywina i kraljičin bratučed. Nadam se da drago,
dobro momče ne okrivljuje sebe. Djeca su tako ranjiva u nevinosti svoje
mladosti, ako se dobro sjećam."
Očito je i Varys nekoć bio mlad. Ned je sumnjao da je ikad bio nevin.
"Spomenuli ste djecu. Robert je promijenio mišljenje što se tiče Daenerys
Targarven. Kakve god ste dogovore postigli, želim da ih razvrg-nete.
Smjesta."
Jao", reče Varys. "Smjesta može biti prekasno. Bojim se da su ptice odletjele.
Ali učinit ću što mogu, moj kneže. S vašim dopuštenjem." Naklonio se i
nestao niz stube, a njegove su papuče mekih potplata ša-Putale po kamenu
dok je silazio.
Cayn i Tomard pomagali su Nedu preko mosta kad je knez Renly »zašao iz
Maegorova uporišta. "Kneže Eddarde," vikne za Nedom, "je-an tren"tak,
ako biste bili tako ljubazni."
Ned zastane. "Izvolijevajte."
Renly priđe k njemu. "Udaljite svoje ljude." Sreli su se nasred mosta, sa
suhim jarkom pod sobom. Mjesečina je posrebrila okrutne vrške bodljika
koje su obrubljivale njegovo korito.
Ned mahne rukom. Tomard i Cayn pognu glave i udalje se s poštovanjem.
Knez Renly se oprezno osvrne prema Ser Borosu na drugome kraju mosnog
luka, na Ser Prestona u okviru vrata za njima. "Ono pismo." Nagne se bliže.
"Je li to bilo regentstvo? Je li vas moj brat imenovao Namjesnikom?" Nije
čekao na odgovor. "Moj kneže, imam trideset ljudi u osobnoj straži, a uz to i
prijatelje, vitezove i knezove. Dajte mi sat vremena, i predat ću vam stotinu
mačeva u ruke."
"A što mi je činiti sa stotinu mačeva, moj kneže?"

"Napasti! Sada, dok zamak spava." Renly se ponovno osvrne k Ser Borosu i
snizi glas u žuran šapat. "Moramo udaljiti Joffreyja od njegove majke i uzeti
ga pod svoje. Namjesnik ili ne, čovjek koji drži kralja, drži kraljevstvo.
Trebali bismo zarobiti Myrcellu i Tommena također. Kad jednom budemo
imali njezinu djecu, Cersei nam se neće usuditi suprotstaviti. Vijeće će
potvrditi vaš položaj Namjesnika i učiniti Joffreyja vašim štićenikom."
Ned ga hladno pogleda. "Robert još nije mrtav. Bogovi bi ga mogli
poštedjeti. Ako ne, sazvat ću vijeće da počuje njegove posljednje riječi i
razmisli o pitanju nasljednika, ali neću obeščastiti njegove posljednje sate na
zemlji prolijevajući krv u njegovim dvorima i izvlačeći preplašenu djecu iz
njihovih postelja."
Knez Renly ustukne korak, napet poput luka. "Svaki vaš trenutak
oklijevanja daje Cersei trenutak više da se pripremi. U času kad Robert
umre, možda će biti prekasno... za nas obojicu."
"Onda bismo se trebali moliti da Robert ne umre." "Mali su izgledi za to",
reče Renly. "Katkad su bogovi milostivi."
"Ali Lannisterovi nisu." Knez Renly se okrene i pođe natrag preko jarka, u
kulu u kojoj je njegov brat ležao na samrti.
Kad se Ned vratio u svoje odaje, osjećao se umorno i potišteno, no nije
dolazilo u obzir da ponovno usne, ne sada. Kad igrate igru prijestolja, ili
pobijedite ili umrete, rekla mu je Cersei Lannister u božanskoj šumi.
Zatekao je sebe kako se pita je li učinio dobro odbivši ponudu kneza
Renlyja. Nije bio naklonjen ovakvim urotama, niti je bilo imalo
i ti u prijetnjama djeci, pa ipak... ako Cersei izabere borbu umjesto bTega,
možda će mu zaista ustrebati Renlvjevih stotinu mačeva, i više od toga.
"Želim vidjeti Maloprstog", reče Caynu. "Ako nije u svojim oda-• ma uzmi
onoliko ljudi koliko ti je potrebno i pretraži svaku krčmu i J'avnu kuću u
Kraljevu grudobranu dok ga ne nađeš. Dovedi mi ga prije svitanja."
Cayn se nakloni i ode, a Ned se obrati Tomardu. "Vještica vjetra ot-plovit će
na večernjoj plimi. Jeste li odabrali pratnju?"
"Deset muškaraca, s Portherom na čelu."
"Dvadeset, a vi ćete zapovijedati", reče Ned. Porther je bio hrabar muškarac,
ali tvrdoglav. Htio je nekog pouzdanijeg i razboritijeg da čuva stražu nad
njegovim kćerima.
"Kako želite, moj gosp'aru", reče Tom. "Ne mogu reći da će mi biti žao
okrenuti leđa ovom mjestu. Nedostaje mi žena."
"Proći ćeš blizu Zmajeva kamena kad okrenete na Sjever. Trebaš mi

isporučiti jedno pismo."
Tom se činio zabrinutim. "Na Zmajev kamen, gosp'aru?" Otočna tvrđava
kuće Targaryen bila je na zlu glasu.
"Reci kapetanu Qosu da digne moj barjak čim doplovi u blizinu otoka.
Možda će biti oprezni prema neočekivanim gostima. Ako bude oklijevao,
ponudi mu što god zatraži. Dat ću ti pismo koje valja predati u ruke kneza
Stannisa Baratheona. Nikoga drugog. Ne njegova upravitelja, ni kapetana
njegove straže, niti njegove plemenite žene, već jedino kneza Stannisa
osobno."
"Na zapovijed, gosp'aru."
Kad ga je Tomard ostavio, knez Eddard Stark je sjeo i zurio u plamen svijeće
koja je gorjela na stolu kraj njega. Na trenutak, tuga ga je preplavila. Ništa
drugo nije želio nego potražiti božansku šumu, kako bi kleknuo pred
drvetom srca i pomolio se za život Roberta Baratheona, koji mu je bio više
od brata. Ljudi će možda poslije šaputati da je Eddard Stark iznevjerio
kraljevo prijateljstvo i razbaštinio njegove sinove; on se mogao jedino nadati
da se bogovi neće dati zavarati, i da će Robert doznati istinu u zemlji s one
strane groba.
Ned izvadi kraljevo posljednje pismo. Svitak krutog bijelog pergamenta
zapečaćenog zlatnim voskom, nekoliko kratkih riječi i mrlja krvi. Kako je
mala razlika između pobjede i poraza, između života i smrti.
Izvuče list čistog papira i umoči pero u bočicu s crnilom. Njegovoj Milosti,
Stannisu od kuće Baratheon, napisao je. U času kada primite ovo pismo, vaš
brat Robert, naš kralj ovih posljednjih petnaest godina, bit će mrtav. Ranio
ga je vepar dok je lovio u kraljevskoj šumi...
Činilo se da se slova kvrče i savijaju na papiru kad se njegova ruka
zaustavila. Knez Tywin i Ser Jaime nisu bili od onih koji krotko trpe sra-
motu; radije će se boriti nego pobjeći. Nesumnjivo je knez Stannis bio
oprezan nakon umorstva Jona Arrvna, ali morao je smjesta otploviti u
Kraljev grudobran sa svom svojom silom, prije nego što Lannisterovi krenu
u pohod.
Ned je brižljivo birao riječi. Kad je završio, potpisao je pismo s Eddard
Stark, knez Oštrozimlja, Kraljev Namjesnik i kraljev regent, osušio papir
bugačicom, dvaput ga presavio, i istopio pečatni vosak na plamenu svijeće.
Moje regentstvo bit će kratka vijeka, pomislio je dok je mekšao vosak. Novi
kralj izabrat će novog Namjesnika. Ned će biti slobodan da ode kući.
Pomisao na Oštrozimlje izmami mu izmučen osmijeh na usne. Htio bi

ponovno čuti Branov smijeh, ići u lov sokolovima s Robbom, promatrati
Rickona u igri. Želio bi utonuti u san bez snova u vlastitoj postelji s rukama
čvrsto ovijenim oko svoje gospe Catelyn.
Cayn se vratio u času kad je utiskivao pečat s vukom u mekan bijeli vosak.
Desmond bijaše s njim, a između njih Maloprsti. Ned zahvali svojom
stražarima i otpusti ih.
Knez Petyr bijaše odjeven u modru baršunastu tuniku s naboranim
rukavima, a srebrnasti mu je plašt bio ukrašen uzorcima ptica rugalica.
"Predmnijevam da vam valja čestitati", reče dok je sjedao.
Ned se namršti. "Kralj leži ranjen i na rubu smrti."
"Znam", reče Maloprsti. "Isto tako znam da vas je Robert imenovao
kraljevskim regentom."
Nedove oči dotaknu kraljevo pismo na stolu ispred njega, neslom-ljena
pečata. "A kako to znate, moj kneže?"
"Varys je nešto natuknuo," reče Maloprsti, "a vi ste to upravo potvrdili."
Nedova se usta iskrive od gnjeva. "Prokleti Varys i njegove ptičice. Catelyn
je pravo govorila, taj čovjek pozna crnu magiju. Ne vjerujem mu."
"Izvrsno. Učite." Maloprsti se nagne naprijed. "No kladio bih se da me niste
dovukli ovamo u gluho doba noći da razgovaramo o eunuhu."
"Ne", prizna Ned. "Znam tajnu zbog čijeg je očuvanja Jon Arryn ... Robert
neće ostaviti nijednog čistokrvnog nasljednika iza sebe. "r ffrev i Tommen
su kopilad Jaimea Lannistera, rođeni iz njegova ro-doskvrnuća s kraljicom."
Maloprsti nadigne obrvu. "Sablažnjivo", reče glasom koji je navješ-o kako
uopće nije sablažnjen. "Djevojčica također? Nesumnjivo. Dakle, kada kralj
umre..."
"Prijestolje po pravu prelazi na kneza Stannisa, starijeg od dvojice
Robertove braće."
Knez Petyr pogladi svoju šiljastu bradicu dok je razmatrao stvar. "Tako se
čini. Osim ako..."
"Osim ako, moj kneže? U ovome nema ničeg prividnog. Stannis je
nasljednik. Ništa ne može to izmijeniti."
"Stannis ne može preuzeti prijestolje bez vaše pomoći. Ako ste mudri,
omogućit ćete Joffrevju da naslijedi."
Ned mu dobaci kameni pogled. "Zar nemate ni trunke časti?"
"O, trunku, zasigurno", odvrati Maloprsti nehajno. "Počujte me. Stannis nije
vaš prijatelj, niti je moj. Čak ga i njegova braća jedva mogu podnijeti. Taj
čovjek je željezo, tvrd i nepopustljiv. Dat će nam novog Namjesnika i novo

vijeće, to je sigurno. Nesumnjivo će vam zahvaliti što ste mu predali krunu,
ali neće vas voljeti zbog toga. A njegov uspon značit će rat. Stannis ne može
biti miran na prijestolju dok Cersei i njezina kopilad ne budu mrtvi. Mislite
li da će knez Tywin sjediti prekriženih ruku dok glavi njegove kćeri uzimaju
mjeru za kolac? Bacačeva hrid će ustati, a neće biti sama. Robert je imao srca
pomilovati ljude koji su služili kralju Aerysu, dokle god su mu obećali
vjernost. Stannis je manje milostiv. On neće zaboraviti opsadu Krajoluje, a
ni knezovi Tyrell i Red-wyne neće se usuditi učiniti isto. Svaki čovjek koji se
borio pod zmajevim barjakom ili ustao s Balonom Greyjoyem, imat će
razloga za strah. Posjednite Stannisa na Željezno prijestolje i obećavam vam,
kraljevstvo će prokrvariti.
Sad pogledajte naličje novčića. Joffreyju je tek dvanaest, a Robert je vama
povjerio regentstvo, moj kneže. Vi ste kraljev Namjesnik i regent. Moć je
vaša, kneže Stark. Sve što trebate učiniti jest posegnuti i uzeti je. Izmirite se
s Lannisterovima. Oslobodite Vražićka. Neka se Jofrey vjenča s vašom
Šansom. Vjenčajte svoju mlađu djevojčicu s princem ommenom, a svog
nasljednika s Myrcellom. Proći će četiri godine prije lego što Joffrey postane
punoljetan. Do tada će u vama gledati drugog
oca, a ako ne, pa... četiri su godine mnogo vremena, moj kneže. Dovoljno
vremena da se riješite kneza Stannisa. Tada, ako se Joffrev pokaže
nezgodnim, moći ćemo otkriti njegovu malu tajnu i staviti kneza Ren-lyja na
prijestolje."
"Mi?" ponovi Ned.
Maloprsti slegne ramenima. "Trebat ćete nekog da podijeli s vama teret.
Uvjeravam vas, moja će cijena biti skromna."
"Vaša cijena." Nedov je glas bio leden. "Kneže Baelish, ovo što predlažete je
izdaja."
"Samo ako izgubimo."
"Zaboravljate", reče mu Ned. "Zaboravljate Jona Arrvna. Zaboravljate Jorvja
Cassela. I zaboravljate ovo." On izvuče bodež i položi ga na stol između
njih; komad zmajeve kosti i valvrijskog čelika, oštar poput razlike između
dobra i zla, između istine i laži, između života i smrti. "Poslali su čovjeka da
mome sinu prereze vrat, kneže Baelish."
Maloprsti uzdahne. "Bojim se da sam zaista to zaboravio, moj kneže. Molim
oprostite mi. Na trenutak se nisam sjetio da razgovaram sa Starkom."
Njegova se usta izviše. "Dakle, bit će to Stannis, i rat?"
"To nije izbor. Stannis je nasljednik."

"Daleko sam od toga da se prepirem s kraljevskim Namjesnikom. Sto biste
onda izvolijevali od mene? Ne moju mudrost, zasigurno."
"Potrudit ću se svim silama da zaboravim vašu... mudrost", reče Ned s
gađenjem. "Pozvao sam vas ovamo da vas zamolim za pomoć koju ste
obećali Catelyn. Ovo je opasan čas za sve nas. Robert me imenovao
protektorom, to je istina, ali u očima svijeta, Joffrey je još uvijek njegov sin i
nasljednik. Kraljica ima tucet vitezova i stotinu oklopnika koji će učiniti sve
što ona zapovjedi... dovoljno ih je da nadvladaju ono što je preostalo od
moje obiteljske straže. A koliko je meni poznato, njezin brat Jaime možda
već jaše u Kraljev grudobran dok ovo govorimo, s lan-nisterskom vojskom
za leđima."
"A vi vojske nemate." Maloprsti se igrao s bodežom na stolu, okrećući ga
polako jednim prstom. "Malo je ljubavi između kneza Renlyja i Lannistera.
Bronačni Yohn Royce, Ser Balon Swan, Ser Loras, knegi-nja Tanda,
Redwyneovi blizanci... svatko od njih ima svitu vitezova i zakletih mačeva
ovdje na dvoru."
"Renly ima trideset ljudi u svojoj osobnoj straži, ostali još manje. To nije
dovoljno, čak i kad bismo mogli biti sigurni da će mi svaki od njih
obećati vjernost. Moram imati zlatne plašteve. Gradska straža ima dvije
tisuće, prisegli su da će obraniti zamak, grad, i kraljev mir."
"Ah, ali kad kraljica proglasi jednog kralja, a Namjesnik drugog, čiji će mir
onda štititi?" Knez Petyr kvrcne bodež svojim prstom, natjeravši da se
okreće u mjestu. Ukrug i ukrug je išao, kimajući se dok se okretao. Kad je na
koncu usporio i stao, oštrica je pokazivala u Maloprstog. "Pa evo vam
odgovora", reče, osmjehujući se. "Oni slijede čovjeka koji ih plaća " Nagne se
naprijed i pogleda Neda ravno u lice, sivozelenim očima u kojima je blistala
poruga. "Vi nosite svoju čast kao viteški oklop, Starku. Mislite da vas čuva,
ali ona vas jedino opterećuje i sputava vam kretnje. Pogledajte se sada.
Znate zašto ste me pozvali ovamo. Znate što me želite zamoliti da učinim.
Znate da to mora biti učinjeno... ali to nije časno, pa vam stoga riječi zapinju
u grlu."
Nedov vrat bijaše ukočen od napetosti. Na tren je bio toliko gnjevan da se
nije usuđivao progovoriti.
Maloprsti se nasmije. "Trebao sam vas natjerati da mi sami kažete, ali bilo bi
to okrutno... stoga nemajte bojazni, moj dobri kneže. Zbog ljubavi koju
osjećam za Catelyn, poći ću Janosu Slyntu ovog časa i osigurati da gradska
straža bude vaša. Šest tisuća zlatnika trebalo bi dosta-jati. Trećina za

zapovjednika, trećina za časnike, trećina za vojnike. Možda ih uspijemo
kupiti za upola manje, ali ne volim riskirati." Osmjehujući se, on podigne
bodež i pruži ga Nedu, drškom prema naprijed.

JON

Jon je prekidao post kolačima od jabuka i kobasicom kad se Samvvell Tarly
bacio na klupu. "Pozvan sam u septu", reče Sam uzbuđenim šapatom.
"Oslobađaju me vježbanja. Učinit će me bratom zajedno s ostalima. Možeš li
vjerovati?"
"Ne, zaista?"
"Zaista. Pomagat ću meštru Aemonu u knjižnici i s pticama. Treba nekog
tko umije čitati i pisati slova."
"To će ti dobro ići", reče Jon, osmjehujući se.
Sam se zabrinuto osvrne oko sebe. "Je li vrijeme da pođemo? Ne smijem
zakasniti, mogli bi promijeniti mišljenje." Gotovo je skakutao dok su
prelazili preko korovom obrasla dvorišta. Dan bijaše topao i sunčan. Potoci
vode slijevali su se niz površinu Zida, te se led činio kao da svjetluca i sjaji.
^ U septi, veliki kristal lovio je jutarnju svjetlost dok se slijevala kroz južni
prozor i prostirao je poput duge po oltaru. Pvpova usta su se razjapila kad
je opazio Sama, a Žabac je bocnuo Grenna u rebra, ali nitko se mje usudio
prozboriti ni riječi. Septon Celladar zamahivao je kandim lspunjavajući zrak
mirisom tamjana koji je Jona podsjećao na malu P u kneginje Stark u
Oštrozimlju. Ovaj put se septon doimao trijeznim.
Visoki časnici stigoše svi zajedno; meštar Aemon oslanjajući se na Clvdasa,
Ser Alliser hladnook i mrk, vrhovni zapovjednik Mormont blistav u crnome
vunenom prsluku sa srebrnim kopčama u obliku medvjeđih pandži. Za
njima dođoše stariji članovi triju redova: glavni upravitelj crvena lica
Bovven Marsh, prvi graditelj Othell Yarwyck i Ser Jaremv Rvkker, koji je
zapovijedao izvidnicima u odsutnosti Benjena Starka.
Mormont stane ispred oltara, dok se duga sjajila na njegovoj širokoj ćelavoj
glavi. "Došli ste k nama kao odmetnici," počne, "lovokradice, silovatelji,
dužnici, ubojice i tatovi. Došli ste k nama kao djeca. Došli ste k nama sami,
u lancima, bez prijatelja i bez časti. Došli ste k nama bogati, i došli ste k
nama siromašni. Neki od vas nose imena ponosnih kuća. Drugi imaju samo
imena kopiladi, ili uopće nemaju imena. To nije važno. Sve je to sada
prošlost. Na Zidu, svi smo mi jedna obitelj.

U predvečerje, dok sunce bude zalazilo, a mi se suočavali s nadolazećom
noći, vi ćete položiti svoju prisegu. Od tog časa, bit ćete Prisegnuta braća
Noćne straže. Vaši će zločini biti izbrisani, vaši dugovi zaboravljeni. Tako i
vi morate zaboraviti drage osobe, zaboraviti svoje svađe, stare nepravde i
stare ljubavi. Ovdje počinjete ispočetka.
Muž Noćne straže živi svoj život za kraljevstvo. Ne za kralja, ne za kneza, ni
za čast ove ili one kuće, ni za zlato, ni za slavu, ni za ljubav žene, već za
kraljevstvo, i sve ljude u njemu. Muž Noćne straže ne uzima žene niti
postaje otac sinovima. Naša žena je dužnost. Naša ljubavnica je čast. A vi ste
jedini sinovi koje ćemo ikad upoznati.
Naučili ste riječi prisege. Dobro promislite prije nego što je izgovorite, jer
kad jednom odjenete crno, nema povratka. Kazna za dezerterstvo je smrt."
Stari je medvjed zastao na trenutak prije nego što je rekao: "Ima li među
vama onih koji bi željeli ostaviti naše društvo? Ako ima, idite sada, i nitko o
vama neće misliti loše."
Nitko se ne pomakne.
"Dobro je i pravo", reče Mormont. "Možete ovdje položiti prisegu u
predvečerje, pred septonom Celladarom i prvacima svoga reda. Svetkuje li
tko od vas stare bogove?"
Jon ustane. "Ja, moj gospodaru."
"Predmnijevam da ćeš htjeti reći nekoliko riječi pred drvetom srca, kao što je
tvoj stric učinio", reče Mormont.
"Da, moj gospodaru", reče Jon. Bogovi septe nisu imali ništa s njim; krv
Prvih ljudi tekla je u žilama Starkovih.
Čuo je kako Grenn šapuće iza njega. "Ovdje nema božanske šume. Žar ne?
Nisam vidio božansku šumu."
"Ti ne bi vidio krdo turova sve dok te ne bi pregazilo u snijegu", šapatom
uzvrati Pyp.
"Bih", ustraje Grenn. "Vidio bih ga iz daljine."
Mormont sam potvrdi Grennove sumnje. "Crni zamak nema potrebe za
božanskom šumom. S one strane Zida stoji ukleta šuma kao što sta;ala u
Osvit dana, davno prije nego što su Andali donijeli Sedmoricu preko
uskoga mora. Pronaći ćeš gaj usud-drveća pola milje odavde, a možda i
svoje bogove."
"Moj gospodaru." Glas natjera Jona da se iznenada osvrne. Samwell Tarly
bio je na nogama. Debeli dječak brisao je znojne dlanove o svoju tuniku.
"Mogu li ja... mogu li i ja poći? Da ponudim svoje riječi tom dr-vetu srca?"

"Zar i kuća Tarly svetkuje stare bogove?" upita Mormont.
"Ne, moj gospodaru", odvrati Sam tankim, nervoznim glasom. Visoki
časnici su ga plašili, znao je Jon, a Stari medvjed najviše od svih. "Ime sam
dobio na svjetlu Sedmorice u septi na Rogatom brijegu, kao i moj otac, i
njegov otac, i svi Tarlvjevi kroz tisuću godina."
"Zašto bi se odrekao bogova svog oca i svoje kuće?" upitao se Ser Jaremv
Rvkker.
"Noćna straža je sada moja kuća", reče Sam. "Sedmorica nikad nisu uslišila
moje molitve. Možda će ih uslišiti stari bogovi."
"Kako želiš, dječače", reče Mormont. Sam ponovno sjedne, kao i Jon.
"Svakog od vas smjestili smo u određeni red, kako dolikuje vašim
potrebama, vašoj snazi i vještini." Bowen Marsh stupi naprijed i doda mu
papir. Vrhovni zapovjednik ga razmota i stane čitati. "Halder, graditeljima",
počne. Halder ukočeno kimne glavom odobravajući. "Grenn, izvidnicima.
Albett, graditeljima. Pypar, izvidnicima." Pypar pogleda preko u Jona i
stane micati ušima. "Samvvell, upraviteljima." Sam slegne ramenima od
olakšanja, otirući čelo komadićem svile. "Matthar, izvidnicima. Daeron,
upraviteljima. Todder, izvidnicima. Jon, upraviteljima."
Upraviteljima? Na trenutak Jon nije mogao povjerovati u ono što je čuo.
Mormont je sigurno krivo pročitao. Ustajući, otvorio je usta, zinuo da im
kaže da se dogodila pogreška... a onda ugledao Ser Allisera kako ga
odmjerava, sjajnih očiju poput dviju iskri opsidijana, i tada je znao.
Stari medvjed smota papir. "Vaši će vas čelnici poučiti vašim dužnostima.
Neka vas bogovi očuvaju, braćo." Vrhovni zapovjednik počasti ih sve malim
naklonom i ode. Ser Alliser pođe s njim, s tankim osmijehom na licu. Jon
nikad nije vidio glavnog oružnika tako sretnog.
"Izvidnici za mnom", vikne Ser Jaremv Rvkker kad su otišli. Pyp je zurio u
Jona dok se polako dizao na noge. Uši mu bijahu crvene. Činilo se da
Grenn, široko se cereći, ne shvaća kako nešto nije u redu. Mart i Žabac
uhvatiše korak s njima te izadoše sa Ser Jaremvjem iz septe.
"Graditelji", najavi Othell Yarwyck upalih obraza. Halder i Albett odoše za
njim.
Jon se obazre oko sebe u mučnoj nevjerici. Slijepe oči meštra Ae-mona
bijahu uzdignute k svjetlu koje nije mogao vidjeti. Septon je slagao kristale
na oltaru. Samo su Sam i Daeron ostali na klupama; debeli dječak, pjevač... i
on.
Glavni upravitelj Bowen Marsh trljao je punašne ruke. "Samwelle, ti ćeš

pomagati meštru Aemonu u vranjem gnijezdu i knjižnici. Chett će poći u
štenaru, da pomogne oko pasa. Dobit ćeš njegovu ćeliju, tako da noću i
danju meštru budeš u blizini. Vjerujem da ćeš se dobro brinuti o njemu. On
je vrlo star, ali nam je vrlo vrijedan.
"Daerone, rečeno mi je da si pjevao za mnogim stolovima visokih knezova i
dijelio s njima meso i medovinu. Šaljemo te u Istočnu stražar-nicu. Možda
će tvoje nepce biti od kakve pomoći Cotteru Pykeu kad trgovačke galije
dođu trgovati. Preskupo plaćamo usoljenu govedinu i ribu, a kakvoća
maslinova ulja koje dobivamo je sramotna. Javi se Bor-casu kad stigneš, on
će ti dati posla između brodova."
Marsh uputi svoj osmijeh Jonu. "Vrhovni zapovjednik Mormont zatražio je
da mu ti budeš osobni upravitelj, Jone. Spavat ćeš u ćeliji ispod njegovih
odaja, u kuli vrhovnoga zapovjednika."
"A koje će biti moje dužnosti?" oštro upita Jon. "Hoću li posluživati
vrhovnom zapovjedniku obroke, pomagati mu da se odjene, donositi vruću
vodu za njegovu kupku?"
"Naravno." Marsh se namršti na Jonov ton. "I prenosit ćeš mu poruke,
održavati vatru u njegovim odajama, mijenjati mu plahte i gunjeve svaki
dan, i činiti sve ostalo što vrhovni zapovjednik od tebe zatraži."
"Držite me za slugu?"
"Ne" reče meštar Aemon iz dna septe. Clvdas mu pomogne ustati. »n v li
srno te za muža Noćne straže... ali možda smo se prevarili u
tome."
Ton se jedva uspio suzdržati da demonstrativno ne izađe. Zar se od • ea
očekivalo da stapa maslac i šije prsluke kao djevojka do kraja svojih dana?
"Mogu li ići?" upita ukočeno.
"Ako želiš", odvrati Bowen Marsh.
Daeron i Sam odoše s njime. Spustili su se u dvorište u tišini. Vani, Jon
podigne pogled k Zidu koji je blistao na suncu, dok mu je istopljeni led
milio niz bokove poput stotina tankih prstiju. Jonov bijes bio je tolik da bi ga
bio razbio u trenu, i neka je svijet proklet.
"Jone", uzbuđeno će Samwell Tarly. "Čekaj. Ne vidiš li što su učinili?"
Jon se otrese na Samvvela u svojoj srdžbi. "Vidim Ser Alliserove proklete
prste, eto što vidim. Htio me postidjeti, i uspio je."
Daeron mu dobaci pogled. "Upravitelji su dobri za ljude poput tebe i mene,
Same, ali ne i za kneza Snowa."
"Bolji sam mačevalac i bolji jahač od svih vas", plane Jon. "Nijepo-šteno!"

"Pošteno?" Daeron se prezirno osmjehne. "Djevojka me čekala, gola kao od
majke rođena. Uvukla me kroz prozor, a ti mi govoriš opoštenju?" Udaljio
se.
"Nije sramota biti upravitelj", reče Sam.
"Misliš li da želim provesti ostatak života perući starčeve gaće?"
"Taj starac je vrhovni zapovjednik Noćne straže", podsjeti ga Sam. "Bit ćeš s
njime danju i noću. Da, točit ćeš mu vino i brinuti se da mu posteljina bude
čista, također ćeš nositi njegova pisma, pratiti ga na sastancima, biti mu
štitonoša u bici. Bit ćeš mu blizak poput sjene. Znat ces sve, biti dio svega...
a glavni upravitelj je rekao daje Mormont izričito tražio tebe!
Kad sam bio mali, moj je otac obično zahtijevao da budem uz njega u odaji
za primanja kad god je zasjedao dvor. Kad bi jahao u Visovrt da se pokloni
knezu Tvrellu, tjerao me da pođem s njim. Poslije, međutim, počeo je voditi
Dickona, a mene ostavljao kod kuće, i nije više mario sje-d'm li na njegovim
primanjima, dokle god je Dickon bio ondje. Htio je vog nasljednika uza se,
ne shvaćaš li? Da promatra, sluša i uči od svega
što je činio. Kladim se da je zbog toga knez Mormont zatražio tebe Jone. Što
bi drugo moglo biti? Želi te izučiti za zapovjedništvo!"
Jon bijaše osupnut. Bila je istina, knez Eddard je često od Robba tražio da
sudjeluje u njegovim vijećanjima u Oštrozimlju. Je li Sam mogao biti u
pravu? Čak se i kopile moglo uzdići do visoka položaja u Noćnoj straži,
govorili su. "Nikad to nisam tražio", reče tvrdoglavo.
"Nitko od nas nije ovdje jer je to tražio", podsjeti ga Sam. Iznenada, Jon
Snow se osjeti postiđenim.
Kukavica ili ne, Samwell Tarly je pronašao hrabrosti da prihvati svoju
sudbinu poput muškarca. Na Zidu, čovjek dobije samo ono što zasluži,
rekao je Benjen Stark posljednje noći kad ga je Jon vidio živa. Ti nisi
izvidnik, Jone, već nezreo dječak na kojem se još dade oćutjeti miris ljeta.
Čuo je druge govoriti kako kopilad odrasta brže od ostale djece; na Zidu, ili
odrasteš ili umreš.
Jon ispusti dubok uzdah. "Imaš pravo. Izigravao sam dječaka." "Onda ćeš
ostati i izgovoriti svoje riječi sa mnom?" "Stari nas bogovi već očekuju."
Prisili se na osmijeh.
Uputili su se kasno tog poslijepodneva. Zid nije imao dveri kao takvih, ni
ovdje u Crnom zamku niti igdje drugdje duž svojih tri stotine milja. Poveli
su svoje konje uzanim tunelom kroz led, a hladni mračni zidovi pritiskivali
su ih sa svih strana dok je prolaz zavijao i skretao. Triput su im prolaz

zapriječile željezne rešetke, i morali su stati dok je Bowen Marsh izvlačio
svoje ključeve i otključavao masivne lance koji su ih vezivali. Jon je mogao
oćutjeti neizmjernu težinu koja gaje tištila dok je čekao glavnog upravitelja.
Zrak bijaše hladniji nego u grobu, i znatno mirniji. Osjetio je neobično
olakšanje kad su izišli na poslijepodnevno svjetlo na sjevernoj strani Zida.
Sam je treptao na iznenadnom blještavilu i zabrinuto se ogledavao oko sebe.
"Divljaci... oni neće... oni se ne bi usudili doći ovako blizu Zida. Zar ne?"
"Nikad." Jon se popne u sedlo. Kad su Bowen Marsh i njihova iz-vidnička
pratnja uzjahali, Jon stavi dva prsta u usta i zazviždi. Duh se pojavi grabeći
iz hodnika.
Brdski konjić glavnog upravitelja propne se i ustukne pred straho-vukom.
"Kaniš li povesti tu zvijer?"
"Da moj gospodaru", reče Jon. Duhova se glava podigne. Činilo se ša'zrak. U
tren oka je nestao, jureći preko široka, korovom ugušena polja kako bi
nestao među drvećem.
Kad su jednom zašli u šumu, našli su se u drugačijem svijetu. Jon je često
lovio sa svojim ocem, Jorvjem, i bratom Robbom. Poznavao je vučiju šumu
oko Oštrozimlja kao nitko. Ukleta šuma bila joj je prilično slična, no osjećaj
koji je stvarala ipak je bio drugačiji.
Možda je sve ležalo u spoznaji. Odjahali su dalje od kraja svijeta; to e
nekako mijenjalo sve. Svaka sjena činila se tamnijom, svaki zvuk prijetećim.
Drveće je raslo gusto i zaklanjalo svjetlo zalazećega sunca. Tanka kora
snijega pucketala je pod kopitima njihovih konja, zvukom nalik na slamanje
kostiju. Kad je vjetar zašuškao lišćem, bilo je to kao da studeni prsti slijede
stazu niz Jonovu kralježnicu. Zid im bijaše za leđima, a samo su bogovi
znali što je pred njima.
Sunce je tonulo za drvećem kad su stigli na cilj, malu čistinu u dubini šume
gdje je devet usud-drva raslo u grubom krugu. Jon uvuče dah, i ugleda
Sama Tarlvja kako zuri. Čak i u vučjoj šumi, nikad se ne bi naišlo na više od
dva ili tri bijela drveta gdje rastu zajedno; gaj od takvih devet bio je
nečuven. Šumsko tlo bijaše pokriveno sagom od otpalog lišća,
krvavocrvenog iznad, crnog i istrunulog ispod. Široka glatka debla bijahu
bijela poput kosti, a devet je lica zurilo u unutrašnjost kruga. Suha smola
koja je koricom prekrila oči bila je crvena i tvrda poput rubina. Bowen
Marsh im naredi da ostave konje izvan kruga. "Ovo je sveto mjesto, nećemo
ga oskvrnuti."
Kad su stupili u gaj, Samwell Tarly polako se okrene promatrajući svako

lice po redu. Ni jedno nije bilo posve nalik na ono drugo. "Gledaju nas",
šapne. "Drevni bogovi."
"Da." Jon klekne, a Sam pokraj njega.
Izgovorili su riječi zajedno, dok je posljednje svjetlo iščezavalo na zapadu, a
sivi dan postajao crna noć.
"Čujte moje riječi, i budite svjedocima moje prisege", odrecitiraše, a glasovi
im ispuniše gaj u sumraku. "Noć pada, a moja straža sada počinje. Neće
završiti do moje smrti. Neću uzeti ženu, posjedovati zemlju, biti otac djeci.
Neću nositi krunu ni izvojevati slavu. Živjet ću i umrijeti na svome mjestu.
Ja sam mač u tami. Ja sam promatrač na zidovima. Ja sam vatra koja gori
spram studeni, svjetlo koje donosi zoru, rog koji budi spavače, štit koji čuva
kraljevstvo ljudi. Zavjetujem svoj život i čast Noćnoj straži, ove noći i svih
noći koje imaju doći."
Šuma utihne. "Kleknuli ste kao dječaci", Bowen Marsh svečano zapjevuši.
"listajte sada kao muževi Noćne straže."
Jon pruži ruku da povuče Sama na noge. Izvidnici se okupiše da im ponude
osmijehe i čestitke, svi osim kvrgavog starog šumara Dywena. "Bolje bi bilo
da krenemo natrag, moj gosp'aru", reče on Bovvenu Mar-shu. "Pada mrak, a
ima nečeg u mirisu noći što mi se ne sviđa."
I iznenada Duh se vratio, projurivši nečujno između dva usud-drva. Bijelo
krzno i crvene oči, shvati Jon, uznemireno. Poput drveća...
Vuk je imao nešto u gubici. Nešto crno. "Što to ima?" upita Bovven Marsh,
mršteći se.
"K meni, Duše." Jon klekne. "Donesi."
Vuk dotrči k njemu. Jon je čuo kako Samwell Tarly oštro uvlači dah.
"Bogovi smilujte se", promuca Dywen. "To je Namjesnik."

EDDARD
Sivo svjetlo zore slijevalo se kroz prozor kad je grmljavina kopita probudila
Eddarda Starka iz njegova kratkog, iscrpljujućeg sna. Podigao je glavu sa
stola kako bi pogledao u dvorište. Ispod, muškarci u oklopima, koži i
grimiznim plaštevima okupili su se na jutarnjem megdanu uz zvuke
mačeva, rušeći na konjima lažne ratnike ispunjene slamom. Ned je
promatrao Sandora Cleganea kako jaše preko utabane zemlje da bi zario
koplje sa željeznim vrškom kroz glavu lutke. Platno se rasparalo, a slama

rasprsnula dok su lannisterski stražari zbijali šale i proklinjali.
Je li ova hrabra predstava meni u korist? pitao se. Ako je tako, Cer-sei je bila
veća budala nego što je mislio. Prokleta bila, pomisli, zašto ta žena nije
pobjegla ? Dao sam joj jednu mogućnost za drugom...
Jutro bijaše oblačno i tmurno. Ned je prekinuo post sa svojim kćerima i
septom Mordane. Šansa, još uvijek neutješna, mrko je zurila u svoju hranu i
odbijala jesti, ali Arya je pojela sve što se stavilo pred nju. Syrio veli da
imamo vremena za posljednju pouku prije nego što se ukrcamo na brod
večeras", reče ona. "Mogu li, oče? Sve moje stvari su složene."
Kratku pouku, i pobrini se da si ostaviš vremena da se okupaš i presvučeš.
Želim da budeš spremna za polazak do podneva, je li to jasno?"
"Do podneva", reče Arya.
Šansa podigne pogled s hrane. "Ako ona može imati sat plesa, zašto meni ne
dopustite da se pozdravim s princem Joffrevjem?"
"Ja bih rado pošla s njom, kneže Eddarde", ponudi se septa Mordane. "Tako
se neće dogoditi da propusti brod."
"Ne bi bilo mudro za tebe da baš sada odeš Joffrevju, Šansa. Žao mi je."
Sansine se oči napuniše suzama. "Ali zašto?"
"Šansa, tvoj plemeniti otac zna najbolje", reče septa Mordane. "Ne smiješ
ispitivati njegove odluke."
"Nije pošteno!" Sansa se odgurne od stola, sruši svoj stolac i otrči plačući iz
dnevne odaje.
Septa Mordane ustane, ali Ned joj rukom pokaže da sjedne. "Pustite je,
septo. Pokušat ću je natjerati da shvati kad svi budemo na sigurnome u
Oštrozimlju." Septa pogne glavu i sjedne da završi svoj doručak.
Sat poslije veliki meštar Pycelle došao je Eddardu Starku u njegovu
privatnu dnevnu odaju. Njegova su se ramena povijala kao da je težina
lanca velikog meštra oko njegova vrata postala prevelika da bi se mogla
podnijeti. "Moj kneže," reče, "kralj Robert je preminuo. Bogovi dajte mu
vječni mir."
"Ne", odvrati Ned. "Mrzio je mir. Bogovi dajte mu ljubavi i smijeha, veselja
pravedne bitke." Bilo je čudno koliko se praznim osjećao. Očekivao je ovaj
posjet, no zajedno s tim riječima, nešto je umrlo u njemu. Bio bi dao sve
svoje naslove da može slobodno zaplakati... ali bio je Robertov Namjesnik, a
nastupio je čas kojeg se užasavao. "Budite tako dobri i sazovite članove
vijeća u moju dnevnu odaju", reče Pycellu. Namjesnikova kula bila je
onoliko sigurna koliko su je on i To-mard mogli osigurati; isto nije mogao

reći za vijećničke odaje.
"Moj kneže?" Pycelle zatrepće očima. "Sigurno poslovi kraljevstva mogu
pričekati do sutra, kad naša tuga ne bude tako svježa."
Ned je bio tih ali odlučan. "Bojim se da se moramo sastati istog trena."
Pycelle se nakloni. "Kako Namjesnik zapovijeda." Dozove svoje sluge i
pošalje ih trkom, potom sa zahvalnošću prihvati stolac koji mu je ponudio
Ned i kalež slatkog piva.
Ser Barristan Selmy bio je prvi koji je odgovorio na poziv, besprije-bijelome
plastu s ocakljenim ljuskama. "Moja gospodo," reče, "moje mjesto je sada uz
mladog kralja. Molim, dopustite mi da mu budem na usluzi."
"Vaše je mjesto ovdje, Ser Barristane", reče mu Ned.
Maloprsti je stigao, još uvijek odjeven u modri baršun i srebrni plašt
nticama rugalicama, koji je nosio prošle noći, čizama prašnjavih od jahanja
"Moja gospodo", reče, smiješeći se ničem posebno prije nego što se obratio
Nedu. "Onaj mali zadatak koji ste mi postavili izvršenje, kneže Eddarde."
Varys je ušao obavijen oblakom lavande, ružičast od kupke, punašna lica
izribanog i svježe naprašenog, u mekim papučama koje su bile gotovo
bešumne. "Ptičice danas pjevaju žalobnu pjesmu", reče dok je sjedao.
"Kraljevstvo plače. Hoćemo li početi?"
"Kad stigne knez Renly", reče Ned.
Varys mu dobaci tugaljiv pogled. "Bojim se daje knez Renly napustio grad."
"Napustio grad?" Ned je računao na Renh/jevu potporu.
"Otišao je kroz stražnje dveri sat prije zore, u pratnji Ser Lorasa Tyrella i
koje pedesetorice vazala", reče mu Varys. "Kad su posljednji put viđeni,
galopirali su na jug priličnom brzinom, nesumnjivo na putu u Krajoluje ili
Visovrt."
Toliko o Renlyju i njegovih stotinu mačeva. Nedu se nije sviđalo na što je
ovo mirisalo, ali ništa se nije moglo učiniti. On izvuče Robertovo posljednje
pismo. "Kralj me pozvao k sebi prošle noći i zapovjedio mi da zabilježim
njegove zadnje riječi. Knez Renly i veliki meštar Pycelle posvjedočili su kad
je Robert zapečatio pismo, koje se imalo otvoriti na vijeću nakon njegove
smrti. Ser Barristane, biste li bili tako ljubazni?"
Vrhovni zapovjednik kraljevske straže pregleda papir. "Pečat kralja Roberta,
netaknut." Otvori pismo i pročita. "Knez Eddard Stark je ovdje imenovan
zaštitnikom kraljevstva, da vlada kao regent sve dok nasljednik ne postane
punoljetan."
A kako se potrefilo, on jest punoljetan, Ned pomisli, ali ne izusti misao. Nije

vjerovao ni Pycellu ni Varysu, a Ser Barristan bijaše vezan čašću da štiti i
brani dječaka kojeg je držao svojim novim kraljem. Stari vitez neće napustiti
Joffreyja tako lako. Potreba za prijevarom ostavljala Je gorak okus u
njegovim ustima, ali Ned je znao da ovdje mora biti
oprezan, mora šutjeti i igrati igru sve dok se ne učvrsti kao regent. Tada će
imati dovoljno vremena da se pozabavi pravom nasljedstva, kad Arya i
Šansa budu na sigurnom u Oštrozimlju, a knez Stannis se vrati u Kraljev
grudobran sa svom svojom silom.
"Zatražio bih od ovog vijeća da me potvrdi kao vrhovnog protektora, kao
što je Robert želio", reče Ned, promatrajući njihova lica, pitajući se kakve su
se misli krile za Pycellovim polusklopljenim očima, Maloprstovim lijenim
polusmiješkom i nervoznim treperenjem Varyso-vih prstiju.
Vrata su se otvorila. Debeli Tom stupi u dnevnu odaju. "Oprostite, moja
gospodo, kraljev upravitelj zahtijeva..."
Kraljevski upravitelj uđe i nakloni se. "Časna gospodo, kralj traži trenutačnu
prisutnost njegova malog vijeća u prijestolnoj odaji."
Ned je očekivao da će Cersei udariti brzo; poziv ga nije iznenadio. "Kralj je
mrtav," reče, "ali poći ćemo unatoč tomu. Tome, okupi pratnju, molim."
Maloprsti ponudi Nedu svoju ruku da mu pomogne niz stube. Varys,
Pycelle i Ser Barristan išli su odmah iza njih. Dvostruka kolona oklop-nika u
žicanim košuljama i čeličnim kacigama čekala je pred kulom, njih osmorica.
Sivi plaštevi pucketali su na vjetru dok su ih stražari pratili preko dvorišta.
Nigdje se nije mogao vidjeti lannisterski grimiz, ali Neda je umirio broj
zlatnih plašteva vidljivih na bedemima i pred dverima.
Janos Slynt ih je presreo na vratima prijestolne dvorane, zaštićen ki-ćenim
crno-zlatnim oklopom, kacige s visokom perjanicom pod rukom.
Zapovjednik se ukočeno nakloni. Njegovi ljudi odgurnuše velika hrastova
vrata, dvadeset stopa visoka i okovana broncom.
Kraljevski upravitelj uvede ih unutra. "Svi pozdravite Njegovu Milost,
Joffrevja od kuće Baratheon i Lannister, Prvog njegova imena, kralja
Andala, Rhovnara i Prvih ljudi, gospodara Sedam kraljevina i zaštitnika
kraljevstva", zapjeva on.
Bijaše dug put do suprotnog kraja dvorane, gdje je Joffrev čekao na
Željeznom prijestolju. Podupirući se o Maloprstog, Ned Stark polako je
šepao i poskakivao prema dječaku koji se prozivao kraljem. Ostali su sli-
jedili. Prvi put kad je prošao ovim putem, bio je na konju, s mačem u ruci, a
targarvenski zmajevi promatrali su sa zidova kako prisiljava Jai-mea

Lannistera da siđe s prijestolja. Pitao se hoće li i Joffrev sići tako lako.
Pet vitezova kraljevske garde - svi osim Ser Jaimea i Ser Barristana - stali su
u polukrug oko podnožja prijestolja. Bijahu u punoj bojnoj opremi,
ocakljenom čeliku od kacige do pete, dugim blijedim plaštevima reko
ramena, s blistavim bijelim štitovima pričvršćenim remenima za njihove
ljevice. Cersei Lannister i njezino dvoje mlađe djece stajali su iza Ser Borosa
i Ser Mervna. Kraljica je nosila haljinu od morskozele-ne svile, obrubljenu
mvrijskom čipkom blijedom poput pjene. Na njezinu prstu bio je zlatan
prsten sa smaragdom veličine golubljeg jajeta, na njezinoj glavi
odgovarajuća tijara.
Iznad njih, princ Joffrev je sjedio usred bodljika i šiljaka, u prsluku od zlatne
tkanine i crvenom plastu od satena. Sandor Clegane smjestio se u dnu
strmih uzanih stuba prijestolja. Nosio je žičanu košulju i gara-vosiv prsni
oklop te svoju režeću psoglavu kacigu.
Za prijestoljem, dvadesetorica Lannisterovih stražara čekala su s dugim
mačevima koji su visjeli o njihovim pojasovima. Grimizni plaštevi obavijali
su im ramena, a čelični im lavovi krunili kacige. Ali Maloprsti je održao
svoje obećanje; posvuda duž zidova, pred Robertovim tapiserijama s
njihovim scenama iz lova i bitki, redovi zlatnih plašteva gradske straže
ukočeno su stajali u stavu mirno, a sve ruke stiskale su držak osam stopa
dugog koplja s vrškom od crnoga željeza. Nadmašivali su brojem
Lannistere pet prema jedan.
Nedova je noga sijevala od boli kad su se zaustavili. Zadržao je ruku na
Maloprstovu ramenu kako bi podupro svoju težinu.
Joffrev ustane. Njegov plašt od crvenoga satena bio je prošaran zlatnom niti;
pedeset ričućih lavova na jednoj strani, pedeset razigranih jelena na drugoj.
"Naređujem vijeću da izvrši sve potrebne pripreme za moju krunidbu",
objavi dječak. "Želim da me se okruni u roku od dva tjedna. Danas ću
primiti prisege vjernosti svojih odanih vijećnika."
Ned predoči Robertovo pismo. "Kneže Varyse, budite tako ljubazni i
pokažite ovo mojoj gospi od Lannistera."
Eunuh odnese pismo Cersei. Kraljica preleti pogledom po riječima.
"Kraljevski protektor", pročita. "Ovo je trebalo predstavljati vaš štit, moj
kneže? Komad papira?" Ona raspara pismo napola, raspara polovice na
četvrtine, i pusti da komadići odlepršaju na pod.
"To su bile kraljeve riječi", reče Ser Barristan, zaprepašten.
"Sad imamo novog kralja", odvrati Cersei Lannister. "Kneže Eddar sad smo

posljednji put razgovarali, dali ste mi jedan savjet. Dopustite da vam
uzvratim ljubaznost. Savijte koljeno, moj kneže. Savijte koljeno i zakunite se
na vjernost momu sinu, i dopustit ćemo vam da odstupite kao Namjesnik i
prozivite ostatak svojih dana u sivoj pustari koju zovete domom."
"Kad bih barem mogao", mrko će Ned. Ako je bila tako odlučna nametnuti
pitanje ovdje i sada, nije mu ostavljala izbora. "Vaš sin nema pravo na
prijestolje na kojem sjedi. Knez Stannis je Robertov pravi nasljednik."
"Laže!" krikne Joffrev, a lice mu stane crvenjeti.
"Majko, što to znači?" princeza Mvrcella plačno upita kraljicu. "Nije li Joff
sada kralj?"
"Osudili ste se vlastitim ustima, kneže Sta;k", reče Cersei Lannis-ter. "Ser
Barristane, ščepajte izdajicu."
Vrhovni zapovjednik kraljevske garde je oklijevao. U tren oka bio je
okružen starkovskim stražarima, ogoljelog čelika u njihovim oklop-ljenim
šakama.
"A sada izdaja prelazi s riječi na djela", reče Cersei. "Mislite li da Ser
Barristan stoji sam, moj kneže?" Uz prijeteću škripu kovine o kovinu, Pas
isuče svoj mač. Vitezovi kraljevske garde i dvadesetorica lannis-terskih
stražara u grimiznim plaštevima primakoše se da ga podupru.
"Ubijte ga!" krikne kralj dječak sa Željeznoga prijestolja. "Ubijte ih sve, ja
zapovijedam!"
"Ne ostavljate mi drugog izbora", Ned reče Cersei Lannister. Dovikne
Janosu Slyntu. "Zapovjednice, odvedite kraljicu i njezinu djecu u pritvor.
Nemojte im nauditi, ali otpratite ih do kraljevskih odaja i zadržite ih ondje,
pod stražom."
"Muževi straže!" vikne Janos Slynt, nataknuvši kacigu. Stotinu zlatnih
plašteva uperilo je svoja koplja i primaknulo se.
"Ne želim krvoproliće", reče Ned kraljici. "Recite svojim ljudima da spuste
mačeve, i nitko neće morati..."
Oštrim zamahom najbliži zlatni plašt zari svoje koplje u Tomardo-va leđa.
Oštrica ispadne iz mlitavih prstiju Debelog Toma dok se vlažni crveni vršak
probio kroz njegova rebra, probušivši kožu i žičanu košulju. Bio je mrtav
prije nego što je njegov mač dotaknuo pod.
Nedov je povik stigao prekasno. Sam Janos Slynt prereze Varlvjevo grlo.
Cayn se zavrti na peti, uz bljesak čelika, otjera najbližeg kopljanika na
povlačenje tučom udaraca; na trenutak činilo se da će si uspjeti krčiti put
odatle. Tada Pas nasrne na nj. Prvi udarac Sandora Cleganea odsjekao je

kod zgloba Cavnovu ruku u kojoj je držao mač; drugi je bacio na koljena i
rastvorio od ramena do prsne kosti.
Dok su njegovi ljudi umirali oko njega, Maloprsti izvuče Nedov bodež iz
korica i gurne mu ga pod bradu. Njegov osmijeh bio je pokajnički
"Upozorio sam vas da mi ne vjerujete, znate."

ARYA
Visoko", dovikne Syrio Forel, zamahnuvši prema njezinoj glavi. Drveni su
mačevi klopotali dok je Arya parirala.
"Lijevo", vikne, a njegova se oštrica zaleti zviždeći. Njezina pohita da je
presretne. Klopot ga natjera da škljocne zubima.
"Desno", govorio je, i "nisko", i "lijevo", pa opet "lijevo", sve brže i brže,
pomičući se naprijed. Arya se povlačila pred njim, zaustavljajući svaki
udarac.
"Iskorak", upozori on, a kad je zamahnuo, ona se izmakne, gurne njegovu
oštricu u stranu i zasiječe u njegovo rame. Gotovo ga je dodirnula, gotovo,
tako blizu da se morala naceriti. Pramen kose padao joj je u oči, ovješen od
znoja. Ona ga odgurne nadlanicom ruke.
"Lijevo", zapjeva Syrio. "Nisko." Njegov je mač bio mrlja, a Mala dvorana
odjekivala je klop klop klop. "Lijevo. Lijevo. Visoko. Lijevo. Desno. Lijevo.
Nisko. Lijevo!"
Drvena oštrica zahvati je visoko po prsima, iznenadnim žestokim udarcem
koji je bolio to više što je došao s pogrešne strane. "Joj", krikne ona. Imat će
svježu modricu na tom mjestu prije nego što ode spavati, negdje na pučini.
Modrica je pouka, reče u sebi, a svaka nas pouka čini boljim.
Syrio ustukne korak. "Sada si mrtva."
Arya načini grimasu. "Varali ste", reče vatreno. "Rekli ste lijevo, a išli ste
desno."
"Upravo tako. A sada si mrtva djevojčica." "Ali lagali ste!"
"Lagale su moje riječi. Moje oči i ruka vikale su istinu, ali ti nisi vidjela."
"Jesam", reče Arya. "Promatrala sam vas svake sekunde!"
"Promatrati nije isto što i vidjeti, mrtva djevojčice. Vodena plesačica vidi.
Dođi, spusti mač, vrijeme je za slušanje."
Slijedila ga je do zida, gdje je sjeo na klupu. "Syrio Forel bio je prvi mač
morskog kneza iz Braavosa, a je li ti poznato kako je došlo do toga?"
"Bili ste najbolji mačevalac u gradu."
"Tako je, ali zašto? Drugi su ljudi bili snažniji, brži, mlađi, zašto je Syrio

Forel bio najbolji? Reći ću ti sada." Vrškom svog malog prsta blago dotakne
očni kapak. "Vidjeti, istinski vidjeti, to je srž svega.
Počuj me. Braavoski brodovi plove dokle god vjetrovi pusu, u zemlje
neobične i čudesne, a kad se vrate, njihovi kapetani donose čudnovate
životinje za zvjerinjak morskog kneza. Takve životinje kakve nikad nisi
vidjela, prugaste konje, goleme pjegama išarane stvorove s vratovima
dugim poput hodulja, dlakave mišolike svinje krupne poput krava,
bodljikave mantikore, tigrove koji nose mladunče u tobolcima, strahotne
hodajuće guštere s kosama umjesto nogama. Syrio Forel je vidio ta
stvorenja.
Onog dana o kojem govorim, prvi mač je upravo preminuo, a morski knez
je poslao po mene. Mnogi najmljeni ubojice došli su k njemu, a isto ih je
toliko bilo otjerano, nitko nije znao zašto. Kad sam stupio u njegovu blizinu,
sjedio je, a u krilu mu bijaše debela žuta mačka. Rekao mi je da mu je jedan
od njegovih kapetana donio tu zvijer, s jednog otoka s one strane sunčeva
zalaska. 'Jesi li ikad vidio nešto slično njoj?' upitao me.
Ja sam mu rekao 'Svake noći u uličicama Braavosa vidim tisuće nalik na
njega', a morski se knez nasmijao, i tog sam dana bio imenovan prvim
mačem."
Arya naškubi usne. "Ne razumijem."
Syrio škljocne zubima. "Mačka je bila obična mačka, ništa više. Drugi su
očekivali fantastičnu zvijer, te su to i vidjeli. Kako je velika, rekli su. Nije
bila veća od bilo koje druge mačke, samo debela od lijenosti, jer morski ju je
knez hranio sa svog stola. Kako neobično sitne uši, rekli su. Njezine uši
bijahu odgrizene u tučnjavama mačića. A bio je to očito mačak, no morski
knez je rekao 'ona', te su ga i ostali takvim vidjeli. Čuješ li?"
Arya promisli o tome. "Vi ste vidjeli ono što je bilo ondje."
"Upravo tako. Sve što je potrebno jest otvoriti oči. Srce laže, a glava se zna
našaliti s nama, no oči vide istinu. Gledaj svojim očima. Slušaj svojim ušima.
Kušaj svojim ustima. Miriši svojim nosom. Osjećaj svojom kožom. Tada
dolazi razmišljanje, poslije, te na taj način spoznaja istine."
"Upravo tako", reče Arya, smješkajući se.
Syrio Forel si dopusti osmijeh. "Mislim da će, kad stignemo u to tvoje
Oštrozimlje, doći čas da metnemo ovu iglu u tvoju ruku."
"Da!" gorljivo će Arya. "Čekajte kad pokažem Jonu..."
Iza nje golema se drvena vrata male dvorane naglo rastvoriše uz odjekujući
tresak. Arya se okrene.

Vitez kraljevske straže stajao je pod lukom vrata s petoricom lannisterskih
stražara postrojenih iza sebe. Bio je u punoj bojnoj opremi, ali njegov je vizir
bio podignut. Arya se sjećala njegovih podbuhlih očiju i hrđavo obojenih
zalizaka iz vremena kad je došao u Oštrozimlje s kraljem: Ser Meryn Trant.
Crveni plaštevi nosili su žičane košulje preko uškrobljene kože i čelične
kape s lavljim krestama. "Arya Stark," reče vitez, "pođi s nama, dijete."
Arya nesigurno zagrize usnicu. "Što hoćete?" "Tvoj te otac želi vidjeti."
Arya korakne naprijed, ali Syrio Forel je uhvati za ruku. "A kako to da knez
Eddard šalje lannisterove ljude umjesto vlastitih? Čudi me."
"Brini se za svoj posao, učitelju plesa", reče Ser Meryn. "Ovo te se ne tiče."
"Moj otac ne bi poslao vas", reče Arya. Zgrabi svoj drveni mač. Lannisterovi
se nasmijaše.
"Spusti štap, djevojčice", reče joj Ser Meryn. "Ja sam Prisegnuti brat
kraljevske straže, Bijelih mačeva."
"To je bio i Kraljosjek kad je ubio starog kralja", reče Arya. "Ne moram poći s
vama ako ne želim."
Ser Meryn Trant izgubi strpljenje. "Ščepajte je", reče svojim ljudima. Spusti
vizir na svojoj kacigi.
Trojica njih krenuše naprijed, dok su im žičane košulje zveckale sa svakim
korakom. Arya se iznenada uplaši. Strah siječe dublje od mačeva, reče samoj
sebi, kako bi usporila lupanje svog srca.
Syrio Forel zakorači između njih, lako kvrcnuvši drvenim mačem po svojoj
čizmi. "Zaustavit ćete se tu. Jeste li muškarci ili psi kad prijetite djetetu?"
"S puta, starce", reče jedan od crvenih plašteva.
Svriov štap poleti uz zvižduk uvis i zvekne po njegovoj kacigi. "Ja sam Syrio
Forel, a ti ćeš mi se sada obraćati s više poštovanja."
"Ćelavo kopile." Muškarac trzajem isuče svoj mač. Stap se ponovno
pokrene, zasljepljujuće brzo. Arya začu glasan tras dok je mač štropotao po
kamenom podu. "Moja ruka", jaukne stražar, privijajući na grudi svoje
slomljene prste.
"Brz si, za učitelja plesa", reče Ser Meryn. "A vi ste spori, za viteza", odvrati
Syrio.
"Ubijte Braavosijca i dovedite mi djevojčicu", zapovjedi vitez u bijelom
oklopu.
Četiri lannisterska stražara isukaše svoje mačeve. Peti, slomljenih prstiju,
pljune i izvuče bodež svojom ljevicom.
Syrio Forel škljocne zubima, kliznuvši u stav vodenog plesača, izloživši

samo jednu svoju stranu protivniku. "Arya dijete," dovikne, ne osvrćući se,
ne skidajući očiju s Lannistera, "gotovi smo s plesom za danas. Radije sada
idi. Trči svom ocu."
Arya ga nije htjela ostaviti, ali naučio ju je da čini kako on kaže. "Hitra
poput srne", šapne.
"Upravo tako", reče Syrio Forel dok su se Lannisterovi primicali.
Arya se povuče, čvrsto stišćući vlastiti mač u ruci. Gledajući ga sada, shvati
kako se Syrio samo poigravao s njom dok su mačevali. Crveni plaštevi
navalili su na nj s triju strana s čelikom u rukama. Imali su žičane oklope
preko prsa i ruku, i čelične štitnike za prepone zašivene na hlačama, ali
samo kožu na nogama. Njihove su šake bile gole, a kacige koje su nosili
imale su štitnike za nos, ali ne i vizir preko očiju.

Svrio nije čekao da ga dosegnu, već se zavrtio ulijevo. Arya nikad "e vidjela
čovjeka koji se kretao tako brzo. Zaustavio je jedan mač svojim štapom, a
okretom izbjegao drugi. Izgubivši ravnotežu, drugi je čovijek zateturao u
prvog. Syrio položi čizmu na njegova leđa i crveni se plaštevi zajedno
srušiše. Treći stražar ih preskoči, zamahujuci prema glavi vodenoga plesača.
Syrio naglo sagne glavu i gurne mač uvis. Stražar padne vrišteći dok mu je
krv liptala iz vlažne crvene rupe u kojoj je bilo njegovo lijevo oko.
Pali muškarci počeli su ustajati. Syrio udari jednog u lice i otme čeličnu
kapu drugomu s glave. Muškarac s bodežom pokuša ga ubosti. Svrio primi
udarac kacigom i polomi vrh muškarčeva koljena svojim štapom. Posljednji
crveni plašt prokune i nasrne, mašući s objema rukama na svom maču.
Syrio se otkotrlja udesno, a koljačev zamah dohvati muškarca bez kacige
između vrata i ramena dok se ovaj s mukom podizao na koljena. Mač
zaškripi kroz oklop, kožu i meso. Muškarac na koljenima vrisne. Prije nego
što je njegov ubojica mogao istrgnuti svoju oštricu, Syrio ga ubode u
jabučicu grla. Stražar ispusti krik gušenja i posrne natrag, ščepavši se za
vrat, pocrnjela lica.
Petorica bijahu na zemlji, mrtva, ili na samrti kad je Arya stigla do stražnjih
vrata koja su vodila u kuhinju. Čula je psovku Ser Meryna Tranta. "Proklete
budale", prokune on, isukavši svoj dugi mač iz korica.
Syrio Forel ponovno zauzme svoj stav i škljocne zubima. "Arya dijete,"
vikne, i ne gledajući je, "odlazi sada."
Gledaj svojim očima, rekao je. Vidjela je viteza u njegovu blijedom oklopu
od glave do pete, nogu, vrata i ruku obloženih kovinom, očiju skrivenih iza

njegove visoke bijele kacige, s okrutnim čelikom u ruci. Nasuprot njemu
Syria u kožnom prsluku, s drvenim mačem u ruci. "Syrio, bježite", vrisne.
"Prvi mač Braavosa ne bježi", zapjeva on dok je Ser Meryn zamahivao na nj.
Syrio plešući izbjegne udarac, a njegov se štap pretvori u mrlju. U tren oka,
njegovi su se udarci odbili o vitezovu sljepoočicu, lakat, i vrat, a drvo je
odzvanjalo po kovini kacige, željezne rukavice i ogrlice. Arya je stajala kao
skamenjena. Ser Meryn se približi; Syrio uzmakne. Zaustavi sljedeći udarac,
u okretu izbjegne drugi, odvrati treći.
Četvrti raspoluti njegov štap, smrskavši drvo na iverje i zasjekavši kroz
olovnu jezgru.
Jecajući, Arya se okrene i potrči.
,
Zaletjela se kroz kuhinje i smočnicu, slijepa od panike, provlačeći se između
kuhara i momaka. Pekareva pomoćnica istupi pred nju, držeći drveni
pladanj. Arya je obori, rasuvši mirisne hljepčiće svježe pečenog kruha po
podu. Čula je povike za sobom dok je u okretu zaobilazila krupnog mesara
koji je stajao zijajući na nju sa sjekiricom u šakama Ruke mu bijahu crvene
do laktova.
Sve što ju je Syrio Forel naučio promicalo joj je jureći kroz glavu. Hitra
poput srne. Nečujna poput sjene. Strah siječe dublje od mačeva. Brza poput
zmije. Mirna poput vode stajaćice. Strah siječe dublje od mačeva. Snažna
poput medvjeda. Divlja poput vučice. Strah siječe dublje od mačeva. Čovjek
koji se boji poraza već je poražen. Strah siječe dublje od mačeva. Držak
njezina drvenog mača bijaše sklizak od znoja, a Arya je teško disala kad se
domogla stubišta tornjića. Na trenutak se ukipjela. Gore ili dolje? Gornji put
doveo bi je na prekriveni most koji je spajao malu dvoranu s
Namjesnikovom kulom, ali to bi bio put kojim su očekivali da će krenuti,
zasigurno. Nikad ne čini ono što očekuju, rekao je jednom Syrio. Arya pođe
dolje, ukrug i ukrug, preskačući uske kamene stube dvije ili tri iz puta.
Izašla je u špiljast nadsvođeni podrum, okružena bačvama piva naslaganim
dvadeset stopa uvis. Jedino svjetlo dopiralo je kroz uske nakrivljene prozore
visoko u zidu.
Podrum je bio slijepa ulica. Nije bilo izlaza osim onog na koji je ušla. Nije se
usuđivala vratiti onim stubama, ali isto tako nije mogla ostati ovdje. Morala
je pronaći svog oca i reći mu što se dogodilo. Njezin će je otac zaštititi.
Arya provuče svoj drveni mač kroz pojas i stane se penjati, skačući s bačve
na bačvu sve dok nije dosegla prozor. Zgrabivši kamen objema rukama, ona

se povuče gore. Zid bijaše tri stope debeo, prozor tunel koji se naginjao uvis
i van. Arya stane puzati prema svjetlu dana. Kad joj je glava dosegla razinu
tla, ona proviri preko dvorišta prema Namjesnikovoj kuli.
Postojana drvena vrata visjela su raskomadana i slomljena, kao sjekirama.
Mrtav čovjek izvalio se potrbuške na stubama, plašta zapletena pod sobom,
leđa njegove žičane košulje bijahu natopljena crvenim. Plašt je bio od sive
vune porubljene bijelim satenom, opazi ona s iznenadnim užasom. Nije
mogla prepoznati tko je.
"Ne", šapne. Što se događalo? Gdje je njezin otac? Zašto su crveni plaštevi
došli po nju? Sjetila se stoje rekao čovjek žute brade, onog dana kad je
pronašla čudovišta. Ako jedan Namjesnik može umrijeti, zašto ne bi i
drugi? Arya osjeti suze u očima. Zadrži dah kako bi osluhnula. Čula je
zvuke borbe, povike, krikove, zveket kovine o kovinu, kako dopiru kroz
prozore Namjesnikove kule.
Nije se mogla vratiti. Njezin otac...
Arva sklopi oči. Na trenutak je bila odveć preplašena da se pomake Ubili su
Joryja, Wyla i Hewarda, i onog stražara na stubama, tko god bio Mogli su
ubiti i njezina oca, a i nju ako je uhvate. "Strah siječe dublje od mačeva", ona
će naglas, ali nije joj se vrijedilo pretvarati da je vodena plesačica. Syrio je
bio vodeni plesač, a bijeli ga je vitez vjerojatno ubio, i, uostalom, ona je bila
samo mala djevojčica s drvenim štapom, sama i preplašena.
Ispuzala je u dvorište, oprezno se osvrnuvši oko sebe dok se podizala na
noge. Zamak se doimao pustim. Crvena utvrda nikad nije bila pusta. Svi se
ljudi vjerojatno kriju unutra, iza zakračunatih vrata. Arya s čežnjom zime
prema svojoj spavaćoj odaji, onda se udalji od Namjesnikove kule, držeći se
blizu zida dok je klizila od sjene do sjene. Pretvarala se da naganja mačke...
samo što je sada ona bila mačka, a ako je uhvate, ubit će je.
Krećući se između zgrada i preko zidova, pazeći da joj je zid za leđima gdje
god je bilo moguće kako je nitko ne bi iznenadio, Arya dospije do staja
gotovo bez nemilih događaja. Tucet zlatnih plašteva u žicanim košuljama i
prsnim oklopima protrčalo je mimo nje dok se šuljala preko unutrašnjeg
dvorišta, ali ne znajući na čijoj su strani bili, ona se zgurila nisko u sjeni i
pustila ih da prođu.
Hullen, koji je bio glavni konjušar Oštrozimlja dokle god je Aryjino sjećanje
dopiralo, ležao je na zemlji kraj stajskih vrata. Bio je toliko izboden da se
činilo kao da je njegov prsluk išaran uzorkom grimiznih cvjetova. Arya je
bila sigurna da je mrtav, ali kad je dopuzala bliže, njegove se oči otvore.

"Arya Smetalica," šapne on, "Moraš... upozoriti svog... svog plemenitog
oca..." Pjenušava crvena pljuvačka pojavi se u mjehurićima iz njegovih usta.
Glavni konjušar ponovno sklopi oči i više ne izusti ni riječi.
Unutra je bilo još tijela; konjušar s kojim se igrala i trojica iz obiteljske straže
njezina oca. Kola, natovarena sanducima i škrinjama, stajala su napuštena u
blizini stajskih vrata. Mrtvi su ih muškarci vjerojatno krcali za put do
pristaništa kad su ih napali. Arya se prišulja bliže. Jedno od trupala bilo je
Desmondovo, koji joj je pokazao svoj mač i obećao da ce zaštititi njezina oca.
Ležao je na leđima, zureći slijepo u strop dok su mu muhe gmizale preko
očiju. U njegovoj blizini bio je mrtvac u crvenom plaštu i kacigi s lavljom
perjanicom Lannistera. Samo jedan, međutim. Svaki Sjevernjak vrijedi za
desetoricu ovih južnjačkih mačeva, rekao joj je Desmond. "Ti lažljivče!" rekla
je, udarivši mu tijelo nogom u iznenadnoj srdžbi.
Životinje u štalama bijahu nemirne, propinjale su se i njištale zbog vonja
krvi. Arvjin jedini plan bio je da osedla konja i pobjegne, daleko od zamka i
grada. Samo je trebala ostati na kraljevskoj cesti i ona bi je odvela natrag u
Oštrozimlje. Skinula je uzde i ormu sa zida.
Dok je prolazila iza kola, oborena škrinja zapne joj za oko. Morala je biti
srušena u borbi ili je ispala dok su je utovarivali. Drvo je napuklo, poklopac
se otvorio te se sadržaj škrinje rasuo po tlu. Arya prepozna svilu, saten i
baršun koje nikad nije nosila. Možda će joj ustrebati topla odjeća na
kraljevskoj cesti, ipak... i uostalom...
Arya klekne na zemlju između razbacane odjeće. Pronađe tešku vunenu
kabanicu, baršunastu suknju, svilenu tuniku i nešto rublja, haljinu koju joj je
mati izvezla, srebrnu dječju narukvicu koju je mogla prodati. Odgurnuvši
slomljeni poklopac da joj ne smeta, tapkala je po škrinji u potrazi za Iglom.
Bila ju je skrila duboko na dno, ispod svega, ali njezine su se stvari sve
ispremetale kad je škrinja pala. Na trenutak Arya se poboja da je netko
pronašao mač i ukrao ga. Tada su njezini prsti osjetili tvrdoću kovine ispod
satenske haljine.
"Tu je", prosikće glas tik iza nje.
Preplašena, Arya se okrene. Neki je stajski momak stajao iza nje, s glupim
smiješkom na licu, a prljava mu je bijela potkošulja izvirivala ispod
umrljanog kožnog kaputića. Čizme mu bijahu prekrivene gnojivom, a imao
je vile u jednoj ruci. "Tko si ti?" upita ona.
"Ona me ne pozna," reče ona, "ali ja poznam nju, o, da. Vučja djevojčica."
"Pomozi mi da osedlam konja", zamoli ga Arya, posegnuvši u škrinju,

pipkajući prstima za Iglom. "Moj otac je kraljev Namjesnik, on će te
nagraditi."
"Otac je mrtav", reče dječak. Dogega se k njoj. "Kraljica je ta koja će me
nagraditi. Dođi amo, djevojčice!"
"Dalje od mene!" Njezini su se prsti sklopili oko balčaka Igle. "Reko' sam,
dođi." On je zgrabi za ruku, grubo.
Sve što ju je Syrio Forel ikad naučio nestalo je u otkucaju srca. U tom času
iznenadnog užasa, jedina lekcija koje se Arya sjetila bila je ona koju joj je
dao Jon Snow, ona najstarija.
Ubola gaje šiljastim krajem, zarivši oštricu prema gore divljom, neo-
buzdanom snagom.
Igla prođe kroz njegov kožni kaputić i bijelu kožu trbuha te izađe između
njegovih lopatica. Dječak ispusti vile i načini mek zvuk, nešto između
soptaja i uzdaha. Njegove se ruke sklopiše oko oštrice. "O, bogovi",
prostenjao je, a njegova se potkošulja počinjala crvenjeti. "Izvuci ga."
Kad ga je izvukla, on je izdahnuo.
Konji su njištali. Arya je stajala nad tijelom, nepomična i preplašena pred
licem smrti. Krv je nahrupila iz dječakovih usta dok se rušio, a još više je
prodirala kroz raspor u njegovu trbuhu, stvarajući jezerce pod njegovim
tijelom. Njegovi dlanovi bijahu rasječeni na mjestima gdje je zgrabio oštricu.
Ona se polako povuče, s crvenom Iglom u ruci. Morala je umaknuti,
nekamo daleko odavde, nekamo na sigurnu udaljenost od optužujućih očiju
stajskog momka.
Ponovno je podigla uzde i ormu i potrčala prema svojoj kobili, ali dok je
podizala sedlo na konjska leđa, Arya shvati s iznenadnom mučnom
stravom da će dveri zamka biti zatvorene. Čak će i stražnja vrata vjerojatno
biti čuvana. Možda je stražari neće prepoznati. Ako pomisle daje dječak,
možda je propuste... ne, imat će zapovijedi da ne puste nikoga van, neće biti
važno prepoznaju li je ili ne.
Ali postojao je još jedan izlaz iz zamka...
Sedlo sklizne iz Arvjinih prstiju i padne na tlo uz potmuo udarac i oblak
prašine. Hoće li moći ponovno naći odaju s čudovištima? Nije bila sigurna,
ali je znala da mora pokušati.
Pronašla je odjeću, skupila je i ogrnula se kabanicom, skrivajući Iglu među
njezinim naborima. Ostale svoje stvari svezala je u zavežljaj i s njime pod
rukom, odšuljala se na udaljeni kraj staje. Otkračunavši stražnja vrata,
zabrinuto je provirila van. Mogla je čuti udaljen zvuk mačevanja, i drhtav

jauk čovjeka koji je vrištao od boli na suprotnoj strani dvorišta. Trebat će se
spustiti vijugavim stubama, pokraj male kuhinje i svinjskog dvorišta, tuda
je prošla posljednji put, ganjajući crnog mača... samo to bi je dovelo ravno
pred barake zlatnih plašteva. Nije mogla ici tim putem. Arya se pokuša
prisjetiti drugog puta. Prijeđe li na drugu s ranu zamka, mogla se odšuljati
duž riječnih zidina i kroz malu božansku šumu... ali najprije je morala
prijeći dvorište, naočigled stražara na zidinama.
Nikad nije vidjela toliko ljudi na zidinama. Zlatni plaštevi, njih većina,
naoružani kopljima. Neke je znala iz viđenja. Što bi učinili da je vide kako
pretrčava dvorište? Izgledala bi tako sitno odozgo, bi li uspjeli razaznati tko
je? Bi li marili?
Moram otići odmah, rekla je samoj sebi, ali kad je trenutak došao, bila je
odveć preplašena da se pomakne.
Mirna poput vode stajaćice, tihi glas šapne joj na uho. Arya se toliko
zaprepastila da je umalo ispustila svoj zavežljaj. Divlje se obazre oko sebe,
ali u stajama nije bilo nikog osim nje, i konja, i mrtvaca.
Nečujna poput sjene, čula je. Je li to bio njezin glas, ili Svriov? Nije mogla
razaznati, no nekako je umirio njezine strahove.
Iskoračila je iz staje.
Bijaše to nešto najstrašnije što je ikad učinila. Htjela je pobjeći i sakriti se, ali
natjerala se da hoda preko dvorišta, polako, mećući jednu nogu ispred
druge kao da je imala sve vrijeme svijeta i ni jedan razlog da se ikoga boji.
Mislila je da može osjetiti njihove oči, kako poput kukaca gmižu njezinom
kožom ispod odjeće. Arya ni u jednom trenutku ne pogleda uvis. Da ih je
ugledala kako promatraju, sva bi je njezina hrabrost ostavila, znala je, a ona
bi ispustila zavežljaj odjeće i potrčala i plakala poput djeteta, a onda bije oni
ščepali. Zadržala je pogled na tlu. Kad se domogla sjene kraljevske septe na
suprotnoj strani dvorišta, Arya je bila mokra od znoja, ali nitko nije podigao
ni viku ni hajku.
Septa bijaše otvorena i prazna. Unutra, pola stotine molitvenih svijeća
gorjelo je u mirisnoj tišini. Arya je držala kako bogovima dvije neće
nedostajati. Gurnula ih je u rukave, i otišla kroz stražnji prozor. Iskrasti se u
uličicu u kojoj je stjerala u škripac jednouhog mačka bilo je lako, ali nakon
toga se izgubila. Puzala je kroz prozore unutra i van, preskakivala zidove,
pipkanjem tražila prolaz kroz mračne podrume, nečujna poput sjene.
Jednom je začula ženski plač. Trebalo joj je više od sata da pronađe niski
uzani prozor koji se naginjao prema tamnicama iz kojih su vrebala

čudovišta.
Ubacila je kroza nj svoj zavežljaj i okrenula se te potrčala natrag da upali
svijeću. To je bilo riskantno; vatra koje se sjećala da ju je vidjela izgorjela je
do ugaraka, a čula je glasove dok je puhala da je razbukta. Zaklonivši
prstima treperavu svijeću, izašla je kroz prozor dok su om ulazili na vrata, a
da ni nakratko nije opazila tko su bili.
Ovaj put čudovišta je nisu prepala. Doimala su se gotovo poput stati
oriiatelja. Arya podigne svijeću iznad glave. Sa svakim novim korali m sjene
su se pomicale duž zidova, kao da su se okretale da je vide kako prolazi.
"Zmajevi", šapne. Izvukla je Iglu ispod kabanice. Vitka oštrica činila se vrlo
malena, a zmajevi vrlo veliki, pa ipak Arya se nekako osjećala bolje s
čelikom u ruci.
Duga dvorana bez prozora, s one strane vrata, bila je jednako crna kao što
se sjećala. Držala je Iglu u lijevoj ruci, svojoj ruci za mačevanje, svijeću u
desnoj šaci. Vruć vosak prelijevao se preko zglobova njezinih prstiju. Ulaz u
zdenac nalazio se slijeva, stoga Arya pođe desno. Djelić nje želio je potrčati,
ali bojala se da će utrnuti svijeću. Čula je tihano cičanie štakora i nazrela par
sićušnih blistavih očica na rubu svjetla, ali štakori je nisu plašili. Druge
stvari jesu. Bilo bi tako lako sakriti se ovdje, kao što se sakrila pred
čarobnjakom i muškarcem s rašljastom bradom. Gotovo je mogla vidjeti
stajskog momka kako stoji uza zid, ruku zgrčenih u pandže, s krvlju koja se
još uvijek cijedila iz dubokih posjekotina na njegovim dlanovima gdje ga je
Igla porezala. Možda je čekao da je zgrabi dok bude prolazila. Opazit će
primicanje njezine svijeće izdaleka. Možda bi joj bilo bolje bez svjetla...
Strah siječe dublje od mačeva, šapne tihi glas u njoj. Najednom se Arya sjeti
kripti Oštrozimlja. Bile su puno strasnije od ovog mjesta, reče samoj sebi.
Bila je tek mala djevojčica kad ih je prvi put vidjela. Njezin brat Robb poveo
ih je dolje, nju, Šansu i malog Brana, koji nije bio stariji nego stoje Rickon
sada. Imali su samo jednu svijeću između sebe, a Branove su oči postale
velike poput tanjura dok je zurio u kamena lica kraljeva zime, s vukovima
pod njihovim nogama i željeznim mačevima na krilima.
Robb ih je odveo cijelim putem do kraja, pokraj djeda, Brandona i Lvanne,
kako bi im pokazao njihove grobove. Šansa je neprestano promatrala
kusastu malu svijeću, zabrinuta da će se utrnuti. Stara Nana joj je rekla da
ovdje dolje ima paukova i štakora velikih poput pasa. Robb se osmjehnuo
kad je to rekla. "Ima gorih stvari od paukova i štakora", šapnuo je. "Ovdje
hodaju mrtvi." Upravo su tada čuli zvuk, tih, dubok i drhtav. Mali Bran

zgrabio je Arvjinu ruku.
Kad je duh iskoračio iz otvorenog groba, mrtvački blijed i vapeći za krvlju,
Šansa je potrčala vrišteći prema stubama. Arya je ostala na svom mJestu i
naglo udarila duha šakom. Bio je to samo Jon, prekriven brašnom. "Ti
glupane," rekla mu je, "preplašio si djetešce", ali Jon i Robb
su se samo smijali i smijali, te su se uskoro zatim Bran i Arya također stali
smijati.
Uspomena natjera Aryju da se osmjehne, i nakon toga u tami više nije bilo
ničeg što ju je plašilo. Stajski momak bio je mrtav, ona ga je ubila, a daje
iskočio na nju ubila bi ga opet. Išla je kući. Sve će biti bolje kad opet jednom
bude kod kuće, na sigurnom iza sivih granitnih zidina Oštrozimlja.
Tihi odjeci njezinih koraka hitali su pred njom dok je Arya zaranjala sve
dublje u mrak.

ŠANSA
Došli su po Šansu trećega dana.
Izabrala je jednostavnu haljinu od tamnosive vune, obična kroja, ali bogato
izvezenu na ovratniku i rukavima. Njezini su se prsti doimali debelima i
nespretnima dok se borila sa srebrnim kopčama bez sluškinjine pomoći.
Jeyne Poole bila je zatvorena zajedno s njom, ali Jeyne je bila beskorisna.
Lice joj je bilo podbuhlo od plača, i činilo se da ne može prestati jecati za
svojim ocem.
"Sigurna sam da ti je otac dobro", rekla joj je Šansa kad je konačno ispravno
zakopčala haljinu. "Zamolit ću kraljicu da ti dopusti da ga vidiš." Mislila je
da će ta ljubazna gesta podići Jevnino raspoloženje, ali djevojčica ju je samo
pogledala crvenim, natečenim očima i počela plakati još jače. Bila je pravo
dijete.
Šansa je također plakala, prvoga dana. Čak i između postojanih zidova
Maegorova uporišta, s njegovim vratima zatvorenim i zakračunatim, bilo je
teško ne bojati se kad je ubijanje započelo. Odrastala je uz zvuk čelika u
dvorištu, i jedva je jedan dan njezina života protekao a da nije ćula zveket
mačeva, no spoznaja da je borba bila stvarna posve je mijenjalo stvar. Čula
ga je kao nikad prije, a bilo je tu i drugih zvukova,
bolnoga stenjanja, gnjevnih kletvi, povika upomoć i jauka ranjenih i umi-
rućih ljudi. U pjesmama, vitezovi nikad nisu vrištali ni molili za milost.
Stoga je plakala, preklinjući ih kroz vrata da joj kažu što se događa
zazivajući svog oca, septu Mordane, kralja, svoga junačkog princa. Ako su

vojnici koji su je čuvali i čuli njezine molitve, nisu se oglasili. Jedini trenutak
kad su se vrata otvorila bio je kasno te noći, kad su ugurali Jeyne Poole
unutra, izudaranu i drhtavu. "Ubijaju sve živo", vrisnula je upraviteljeva
kći. Nastavila je govoriti bez stanke. Pas je provalio njezina vrata ratnim
maljem, rekla je. Vidjela je tijela na stubištu Namjesnikove kule, a stube su
bile skliske od krvi. Šansa je obrisala svoje suze dok je pokušavala utješiti
svoju prijateljicu. Zaspale su u istoj postelji, zagrljene kao sestre.
Sljedećeg je dana bilo još gore. Odaja u kojoj je Šansa bila zatočena nalazila
se na vrhu najviše kule Maegorova uporišta. S prozora je mogla vidjeti da
su teške željezne rešetke stražarnice bile spuštene, a pomični most podignut
preko duboka suhog jarka koji je odjeljivao utvrdu-unutar-utvrde od većeg
zamka koji ju je okruživao. Lannisterski stražari vrebali su na zidinama, s
kopljima i samostrelima u rukama. Borba bijaše gotova, a grobna se tišina
spustila na Crvenu utvrdu. Jedini zvuči bijahu beskonačan cvilež i jecanje
Javne Poole.
Nahranili su ih - tvrdim sirom, svježe pečenim kruhom i mlijekom da
prekinu njihov post, pečenim piletom i svježim povrćem u podne, te
kasnom večerom od goveđeg i ječmenog gulaša - ali sluge koje su donijele
obroke odbijale su odgovoriti na Sansina pitanja. Te večeri, neke su joj žene
donijele odjeću iz Namjesnikove kule, i neke Jevnine stvari, ali činile su se
gotovo jednako uplašenima kao Jeyne, pa kad je pokušala govoriti s njima,
pobjegle su od nje kao da ima crnu kugu. Stražari pred vratima i dalje im
nisu dopuštali da napuste odaju.
"Molim vas, moram ponovno govoriti s kraljicom", rekla im je Šansa, kao što
je rekla svima koje je vidjela toga dana. "Ona će htjeti razgovarati sa mnom,
znam da hoće. Recite joj daje želim vidjeti, molim vas. Ako ne kraljicu, onda
princa Joffrevja, ako biste bili tako ljubazni. Nas dvoje ćemo se vjenčati kad
budemo stariji."
U suton drugoga dana, veliko je zvono počelo zvoniti. Njegov zvuk bijaše
dubok i milozvučan, a dugo sporo zvečanje ispunilo je Šansu osjećajem
užasa. Zvonjava se nastavljala unedogled, a nakon nekog vremena čuli su
kako mu druga zvona odvraćaju iz Velike septe Baelora na Vysenyjskom
brijegu. Zvuk je protutnjao gradom poput grmljavine, nagovijesti oluje koja
dolazi.
"Što je to?" upita Jeyne, pokrivši uši. "Zašto zvone zvona?"
"Kralj je mrtav." Šansa nije mogla reći odakle je to znala, ali znala je. Sporo,
beskonačno zvečanje ispunilo je njihovu odaju, žalobno poput naricaljke. Je

li kakav neprijatelj napao zamak i umorio kralja Roberta? Je li to bilo
značenje borbe koju su čuli?
Utonula je u san pitajući se, nespokojna i preplašena. Je li njezin lijepi
Joffrey sada kralj? Ili su i njega ubili? Bojala se za nj, i za svog oca. Kad bi joj
barem rekli što se događa...
Te je noći Šansa sanjala Joffreyja na prijestolju, i sebe kako sjedi uz njega u
haljini od tkanog zlata. Imala je krunu na glavi, i svi koje je ikad poznavala
došli su pred nju, da saviju koljeno i iskažu svoje poštovanje.
Sljedećeg jutra, jutra trećega dana, Ser Boros Blount od kraljevske straže
došao ju je otpratiti kraljici.
Ser Boros je bio ružan muškarac širokih prsa i kratkih, krivih nogu. Njegov
nos bijaše splošten, obrazi vrećasti s podvoljcima, kosa siva i oštra. Danas je
nosio bijeli baršun, a njegov snježni plašt bio je pričvršćen lavljim brošem.
Zvijer je imala meki sjaj zlata, a njezine oči bile su sićušni rubini. "Izgledate
vrlo naočito i veličanstveno ovog jutra, Ser Boros", reče mu Šansa. Plemenita
gospa nije zaboravljala uljudnosti, a ona je odlučila biti plemenitom gospom
unatoč svemu.
"I vi, moja gospo", reče Ser Boros bezizražajnim glasom. "Njezina Milost
čeka. Pođite sa mnom."
Bilo je stražara pred njezinim vratima, lannisterskih oklopnika u grimiznim
plaštevima i kacigama s lavljom perjanicom. Šansa se prisili da im se
ljubazno nasmiješi, i poželi im dobro jutro dok je prolazila. Bilo je to prvi
put što su joj dopustili da izađe iz odaje otkako ju je Ser Arys Oakheart uveo
u nju dva jutra prije. "Da te čuvamo na sigurnom, zlato moje", rekla joj je
kraljica Cersei. "Joffrey mi nikad ne bi oprostio kad bi se nešto dogodilo
njegovoj najmilijoj."
Šansa je očekivala da će je Ser Boros otpratiti u kraljevske odaje, ali umjesto
toga on ju je izveo iz Maegorova uporišta. Most je ponovno bio spušten.
Neki radnici spuštali su čovjeka na užadi u dubinu suhoga jarka. Kad je
Šansa provirila dolje, ugledala je tijelo nataknuto na goleme željezne šiljke
na dnu. Brzo je odvratila oči, bojeći se upitati, bojeći se gledati dulje, bojeći
se da je to možda netko koga je znala.
Zatekli su kraljicu Cersei u vijećničkoj komori, kako sjedi na čelu dugog
stola nakrcana papirima, svijećama i valjcima pečatnog voska.
Odaja bijaše sjajnija od ikoje koju je Šansa prije vidjela. Zurila je sa stra-
hopoštovanjem u izrezbareni drveni zaslon i sfinge blizanke kraj vrata.
"Vaša Milosti", reče Ser Boros kad ih je uveo unutra još jedan član kraljevske

garde, Ser Mandon, neobično mrtva lica, "doveo sam djevojčicu."
Šansa se nadala da će Joffrev biti s njom. Njezin princ nije bio ondje, ali bila
su trojica kraljevih vijećnika. Knez Petyr Baelish sjedio je kraljici slijeva,
veliki meštar Pvcelle u dnu stola, dok se knez Varys vrpoljio oko njih,
mirišuci poput cvijeta. Svi su bili odjeveni u crno, shvatila je s osjećajem
strave. Odjeća za korotu...
Kraljica je nosila crnu svilenu haljinu s visokim ovratnikom i stotinu
tamnocrvenih rubina ušivenih u njezin steznik, prekrivajući je od vrata do
prsa. Bili su izrezani u obliku suza, kao da je kraljica plakala krv. Cersei se
osmjehne kad ju je ugledala, a Šansa je pomislila kako je to bio najslađi i
najtužniji osmijeh koji je ikad vidjela. "Šansa, drago moje dijete," reče ona,
"znam da si pitala za mene. Žao mi je što nisam mogla poslati po tebe ranije.
Stvari su bile nesređene, nisam imala vremena. Vjerujem da su se moji ljudi
dobro brinuli o tebi?"
"Svi su bili vrlo dragi i ljubazni, Vaša Milosti, mnogo vam hvala što to
pitate", uljudno će Šansa. "Samo, nitko ne želi razgovarati s nama ni reći
nam što se dogodilo..."
"Nama?" Cersei se doimala zbunjenom.
"Smjestili smo upraviteljevu kćer s njom", reče Ser Boros. "Nismo znali što
bismo drugo s njom."
Kraljica se smrkne. "Sljedeći put, pitat ćete", reče oštrim glasom. "Samo
bogovi znaju kakvim je sve pričama napunila Sansinu glavu."
"Jeyne se boji", reče Šansa. "Ne prestaje plakati. Obećala sam joj da ću vas
upitati može li vidjeti svog oca."
Stari veliki meštar Pycelle spusti pogled.
"Njezin otac je dobro, zar ne?" Šansa će zabrinuto. Znala je da se vodila
borba, ali sigurno nitko ne bi naudio jednom upravitelju. Vayon Poole nije
čak ni nosio mač.
Kraljica Cersei pogleda svakog vijećnika posebno. "Ne želim da se Šansa
nepotrebno brine. Što ćemo učiniti s ovom njezinom malom prijateljicom,
moja gospodo?"
Knez Petyr se nagne naprijed. "Ja ću pronaći mjesto za nju."
"Ne u gradu", reče kraljica.
"Držite li me za budalu?"
Kraljica zanemari ovo. "Ser Boros, otpratite tu djevojčicu u odaje kneza
Petyra i uputite njegove ljude da je zadrže ondje dok on ne dođe po nju.
Recite joj da će je Maloprsti odvesti da vidi oca, to bi je trebalo umiriti.

Želim da ode prije nego što se Šansa vrati u svoje odaje."
"Na zapovijed, Vaša Milosti", reče Ser Boros. Duboko se pokloni, okrene na
peti i ode, a njegov dugi bijeli plašt uskomeša zrak za njim.
Šansa je bila zbunjena. "Ne razumijem", reče. "Gdje je Jeynin otac? Zašto je
Ser Boros ne može odvesti k njemu umjesto da to učini knez Petyr?"
Obećala je sebi da će biti gospa, blaga poput kraljice i jaka poput svoje
majke, kneginje Catelvn, ali odjednom se ponovno bojala. U jednoj je
sekundi pomislila da će zaplakati. "Kamo je šaljete? Nije učinila ništa loše,
ona je dobra djevojčica."
"Uznemirila te", blago će kraljica. "Ne možemo to dopustiti. Ni riječi više.
Knez Baelish će se pobrinuti da Jeyne bude dobro zbrinuta, obećavam ti."
Potapšala je stolac pokraj sebe. "Sjedni, Šansa. Želim razgovarati s tobom."
Šansa sjedne do kraljice. Cersei se opet osmjehne, ali od toga se nije osjećala
ništa manje uznemirenom. Varys je kršio svoje meke ruke, veliki meštar
Pycelle je držao svoje sanjive oči na papirima pred sobom, ali mogla je
osjetiti kako Maloprsti zuri. Nešto u načinu na koji ju je maleni čovjek
gledao tjeralo je Šansu da se osjeća kao da nema odjeće na sebi. Žmarci su joj
prekrili kožu.
"Slatka Šansa", reče kraljica Cersei, polažući meku ruku na njezinu. "Tako
lijepo dijete. Nadam se da znaš koliko te Joffrey i ja volimo."
"Zaista?" reče Šansa, bez daha. Maloprsti je bio zaboravljen. Njezin ju je
princ ljubio. Ništa drugo nije bilo važno.
Kraljica se osmjehne. "Smatram te gotovo vlastitom kćeri. A znam koliku
ljubav gajiš prema Joffrevju." Umorno zatrese glavom. "Bojim se da imam
ozbiljnih vijesti o knezu, tvom ocu. Moraš biti hrabra, dijete."
Od njezinih riječi Šansa dobije zimicu. "Što je?" "Tvoj otac je izdajnik, mila",
reče knez Varys.
Veliki meštar Pycelle podigne svoju staračku glavu. "Svojim sam ušima čuo
kako se knez Eddard zaklinje našem voljenom kralju Robertu da će štititi
mlade prinčeve kao da su njegovi sinovi. Pa ipak, netom što
je kralj umro, sazvao je malo vijeće kako bi princu Joffrevju oteo njegovo
zakonito prijestolje."
"Ne", viknula je Šansa. "On ne bi učinio takvo što. Ne bi!"
Kraljica podigne jedno pismo. Papir bijaše iskidan i krut od suhe krvi, ali
razbijeni pečat bio je onaj njezina oca, strahovuk utisnut u bijeli vosak.
"Pronašli smo ovo kod kapetana vaše obiteljske straže, Šansa. To je pismo
bratu moga pokojnog muža Stannisu, u kojem ga poziva da preuzme

krunu."
"Molim vas, Vaša Milosti, to mora da je neka pogreška." Od iznenadne
panike osjećala je vrtoglavicu i slabost. "Molim vas, pošaljite po mog oca, on
će vam reći, on nikad ne bi napisao takvo pismo, kralj je bio njegov
prijatelj."
"I Robert je tako mislio", reče kraljica. "Ova izdaja slomila bi mu srce. Bogovi
su dobri, te nije poživio da to vidi." Ona uzdahne. "Šansa zlato, ti moraš
shvatiti u kakav nas je strašan položaj ovo dovelo. Ti si nevina od svega zla,
znamo to, no ti si ipak kći izdajnika. Kako mogu dopustiti da se udaš za
mog sina?"
"Ali ja ga volim " zajauče Šansa, zbunjena i preplašena. Što su joj kanili
učiniti? Sto su učinili njezinu ocu? Stvari se nisu smjele odvijati na ovakav
način. Morala se udati za Joffrevja, bili su zaručeni, bio joj je obećan, čak je i
sanjala o tome. Nije bilo pošteno oduzeti joj ga zbog nečeg što je možda
počinio njezin otac.
"Kako dobro to znam, dijete", reče Cersei, glasom tako ljubaznim i slatkim.
"Zašto bi inače došla k meni i rekla mi za nakanu tvog oca da te pošalje od
nas, ako ne zbog ljubavi?"
"I bilo je zbog ljubavi", reče Šansa u žurbi. "Otac mi nije dao dopuštenje ni
da se oprostim." Ona je bila dobra djevojčica, poslušna djevojčica, ali
osjećala se zločesto poput Aryje tog jutra, dok se iskradala od septe
Mordane, dok je prkosila svom ocu. Nikad prije nije učinila nešto tako
svojeglavo, a ne bi bila učinila ni sada da nije toliko ljubila Joffrevja. "Htio
me odvesti u Oštrozimlje i udati za kakva putujućeg viteza, iako je Joff bio
taj koga sam htjela. Rekla sam mu to, ali nije htio slušati." Kralj je bio njezina
zadnja nada. Kralj je mogao narediti ocu da joj dopusti da ostane u Kraljevu
grudobranu i da se uda se za princa Joffrevja, Šansa je znala da je mogao, ali
kralj ju je uvijek plašio. Bio je bučan, gruba glasa i češće pijan nego trijezan,
te bi je najvjerojatnije samo poslao natrag knezu Eddardu, da su joj čak i
dopustili da ga vidi. Stoga
e otišla kraljici, i otvorila joj svoje srce, a Cersei ju je saslušala i ljupko joj
zahvalila... međutim, tada ju je Ser Arys otpratio u njezine visoke odaje u
Maegorovu uporištu i postavio stražu, a nekoliko sati poslije, bojevanje je
započelo. "Molim vas," završi ona, "morate mi dopustiti da se udam za
Joffrevja. Bit ću mu tako dobra žena, vidjet ćete. Bit ću kraljica posve nalik
na vas, obećavam."
Kraljica Cersei pogleda ostale. "Moji knezovi vijećnici, što vi velite na