The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.

Nema zlocina u planini - Raymond Chandler

Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search
Published by preda74pop, 2023-05-07 10:44:53

Nema zlocina u planini - Raymond Chandler

Nema zlocina u planini - Raymond Chandler

sam nekakve zvuke, ali oni mora da nisu bili važni. Niko nije obratio pažnju na njih. Čuo sam kako zvuk brodskog motora postaje glasniji i meke udarce stopala po borovim iglicama, čineći suv, krckavi zvuk. Nekoliko teških uzdaha i koraka u odlasku. Onda su se ponovo začuli koraci i glas sa treperavim slovom “r” i nekakvim akcentom. - Šta imaš tamo, Čari i? - O, ništa - uzviknu Čarli. - Puši lulu, ne čini ništa. Letnji posetilac, ha, ha. - Da li je video mrtvaca? - Ne video - reče Čarli. Pitao sam se zašto. - O.K. idemo. - Ah, žalosno - reče Čarli. - Žalosno. Težina je nestala sa mojih leđa, a izbočine tvrdog uglja sa moje kičme. - Žalosno - reče Čarli ponovo. - Ali se mora. Ovog puta se nije šalio. Udario me je svojim pištoljem. Navratite do mene pa ću vam dozvoliti da opipate čvoruge pod mojim skalpom. Imam ih nekoliko. Vreme je prolazilo, a ja sam još bio na kolenima, stenjući. Stavio sam stopalo na zemlju, podigao se o njega i obrisao lice dlanovima, a zatim sam stavio i drugo stopalo na zemlju i pridigao se sa osećanjem da izlazim iz rupe. Odsjaj vode, sada ne od sunca već posrebren mesečinom, bio je tačno ispred mene. Nadesno se nalazilo veliko oboreno drvo. To mi je povratilo memoriju. Krenuo sam oprezno ka njemu, pažljivo trljajući glavu vrhovima prstiju. Mesto je bilo meko i oteklo, ali nije krvarilo. Zaustavio sam se i okrenuo da bih video gde mi je šešir, ali sam se onda setio da sam ga ostavio u kolima. Obišao sam oko drveta. Mesec je bio sjajan, onako kao što to samo može biti u planinama ili u pustinji. Mogli ste skoro čitati novine pri njegovoj svetlosti. Bilo je veoma lako primetiti da sada više nema tela na zemlji, a i da nema više pištolja naslonjenog na drvo sa mravima koji mile po njemu. Zemljište je nekako bilo poravnato, kao grabuljama. Stajao sam tamo i slušao, ali sve što sam čuo bila je krv koja je navirala, i sve što sam osetio bila je bol u glavi. Tada je ruka poskočila do pištolja i pištolj je bio tamo. I ponovo je ruka poskočila do novčanika i novčanik je bio tamo. Izvukao sam ga napolje i potražio novac. I on je, izgleda, bio tu, takođe. Okrenuo sam se i odvukao nazad do kola. Hteo sam da odem nazad do hotela i popijem nekoliko pića i spavam. Hteo sam da se sretnem sa


Čarlijem kroz neko vreme, ali ne odmah. Prvo sam želeo da malo prilegnem. Bio sam dečko u razvoju i bio mi je potreban odmor. Ušao sam u kola, upalio ih i ležerno okrenuo do prljavog puta i nazad duž njega do autoputa. Nisam se susreo ni sa jednim kolima. Muzika je još svirala u paviljonu sa strane, a pevačica grlenog glasa je pevala “Nikad se više neću osmehnuti”. Kada sam dospeo do autoputa, uključio sam svetla i odvezao se natrag do naselja. Lokalni zakon se smestio u jednosobnoj kolibi od borovih dasaka, na pola puta niz bok od spremišta za čamce, prekoputa od vatrogasne stanice. Otkriveno svetlo je gorelo iznutra, iza staklenih vrata. Zaustavio sam kola na drugoj strani ulice i proveo tu minut vremena posmatrajući kolibu. Unutra je bio čovek koji je sedeo nepokrivene glave u pokretnoj stolici za starim činovničkim stolom. Otvorio sam vrata kola i pošao da izađem, ali sam tada zastao i ponovo zatvorio vrata, pokrenuo motor i odvezao se. Naposletku, trebalo je da zaradim sto dolara. III Prošao sam dve milje kroz naselje - sve do pekare i okrenuo na sveže asfaltirani put koji je vodio na jezero, zatim kraj nekoliko kampova i tada ugledao braonkaste šatore dečačkog kampa sa svetlima okačenim na žice između šatora i začuo zveket koji je dolazio iz velikog šatora, gde su prali posuđe. Malo iza toga, prljavi put je zavio oko zatona i podelio se. Bio je duboko izbrazdan tragovima točkova i pun kamenčina, zarivenih u zemlju, dok je drveće skoro zatvaralo put. Prošao sam pored starih osvetljenih baraka sagrađenih od borovih trupaca sa kojih nije skinuta kora. Tada je put krenuo naviše, a okolina postala nenastanjena. Posle kraćeg vremena, ugledao sam veću baraku na vrhu litice podno koje je bio jezero. Baraka je imala dva dimnjaka i starinsku ogradu. Tamo, sa strane jezera, nalazio se dugačak trem, baš kao i stepenice koje su vodile skroz do vode. Prozori su bili osvetljeni. Sijalica u mojoj glavi je iskrila dovoljno dugo da bih mogao da zapazim ime Boldvin oslikano na drvenoj tabli prikucanoj za drvo. Ovo je bila ta baraka, u svakom slučaju. Garaža je bila otvorena i u njoj se video parkiran sedan. Zaustavio sam se malo iza i ušao u garažu dovoljno duboko da bih mogao da


dodirnem auspuh. Bio je hladan. Prošao sam kroz rustičnu kapiju i niz stazu oivičenu kamenjem, sve do trema. Vrata su se otvorila kada sam stigao do njega. Visoka žena je stajala tamo, uokvirena svetlom iz sobe. Mali svilenkasti pas je projurio kraj nje, skotrljao se niz stepenice i udario me u stomak svojim prednjim šapama. Tada je pao na zemlju i počeo trčati u krug, lajući odobravajuće. - Dole, Šajni! - uzviknula je žena. - Dole! Zar nije smešna? Smešni mali psi? Napola kojot. - Čini se da Fred nije bio preterano dobar u prikrivanju - rekao sam. - Šta je bilo u pismu? Malo je pocrvenela. - Ne znam da li bi trebala da vam kažem. Ne znam da li ste zaista detektiv i da li se zovete Evans. - Pa dobro, to je nešto što se može rešiti bez nasilja - rekoh. Ustao sam i pružio joj dovoljno dokaza. Kada sam ponovo seo, prišao je mali pas i počeo da njuška oko mojih cipela. Sagnuo sam se da ga pomilujem i zaradio čitavu šaku ispljuvaka. - Pisalo je da je novčanica izvanredan rad. Sam papir je bio skoro savršen. Ali, pri poređenju su se videle veoma male razlike u registraciji. Šta to znači? - To znači da novčanica koju je on poslao nije načinjena na vladinim kalupima za štampanje. Još nešto nije bilo u redu? - Da. Pod crnim svetlom - štogod da je to - pokazale su se sitne razlike u kompoziciji tuša. Ali, u pismu je bilo dodata da je golim okom nemoguće otkriti falsifikat. Prevario bi svakog bankarskog službenika. Zaklimao sam. Ovo je bilo nešto što nisam očekivao. - Koje napisao pismo, gospođo Lejsi? - Potpisao se kao Bil. Pismo je bilo na listu običnog papira. Ne znam ko ga je poslao. O, da, bilo je tu još nešto. Bil je rekao da bi se Fred morao odmah obratiti federalcima jer je novac bio dovoljno dobro izrađen da prouzrokuje mnogo nevolja, ako se nađe u opticaju. Ali, naravno, Fred nije želeo da se to desi. Verovatno zato vas je i pozvao. - Naravno, naravno - rekao sam. Zamislio sam sebe kako pucam u mrak, bez mnogo nade da ću nešto pogoditi. Barem ne u potpunom mraku koji me je okruživao. Klimnula mi je, kao da sam rekao nešto značajno. - Čime se sada Fred uglavnom bavi? - upitao sam. - Bridžom i pokerom, kao i proteklih godina. Igra bridž skoro svake godine u atletskom klubu, a često i poker, u večernjim satima. Vidite, on ne može sebi dozvoliti da bude povezan sa falsifikovanim novcem,


čak ni na najneviniji način. Uvek postoji neko ko ne bi poverovao da je on nedužan. Kladi se, takođe, i na trkama, ali to je samo zabava. Tako je zaradio petsto dolara koje je stavio u moju cipelu kao poklon. U "Indijanskoj glavi". Poželeo sam da izađem u dvorište i zaurlam busajući se u grudi, ne bih li malo došao k sebi. Ali sve što sam mogao da uradim bilo je da sedim tamo, izgledam pametno i cugam. Ispraznio sam čašu i tugaljivo zazveckao preostalim kockicama leda, na šta je ona ustala i donela mi novo piće. Nakon što sam otpio i duboko uzdahnuo, zapitah: - Ako je novčanica bila toliko dobra, kako je znao da je falsifikat, ako razumete šta hoću da kažem? Oči su joj se malo raširile. - O, da shvatam. Naravno, nije znao. Ne po njoj. Ali tamo ih je bilo pedeset, sve po deset dolara, sasvim nove. A on nije stavio takav novac u cipelu. Pitao sam se da li bi mi čupanje kose išta pomoglo. Ne - glava me je ionako previše bolela. Čarli! Dobri stari Čarli! U reda, Čarli, ubrzo ćemo se sresti, a tada neću biti sam. - Gledajte - rekoh. - Gledajte, gospođo Lejsi. Nije mi ništa rekao o cipeli. Da li on uvek drži novac u cipeli, ili je ovo bilo nešto posebno, zato što je dobio na trkama, a potkovice smatra za konjske cipele? - Rekla sam vam da je to bio poklon - iznenađenje za mene. Kada bih obula cipelu, našla bih novac, naravno. - Oh! - Zagrizao sam par santimetara svoje gornje usne. - Ali, niste ga pronašli? - Kako bih i mogla kada sam poslala sobaricu da odnese cipele obućaru da bi mi stavio nove potpetice? Nisam ni gledala unutra. Nisam znala da je Fred išta stavljao u cipelu. Pojavilo se, najzad, malo svetla. Bilo je udaljeno i polako se približavalo; veoma malo svetlo, poput svica. Zapitao sam: - Dakle, Fred to nije znao. A sobarica je odnela cipele obućaru. Šta se zatim dogodilo? - Pa Gertruda - tako se zove sobarica - mi je rekla da ni ona nije primetila novac. Tada je Fred, čim je za to saznao, upitao nju šta se desilo, a potom otišao do obućara, koji još uvek nije počeo da radi na njima i našao u cipelama još uvek zaturen svežanj novčanica. Tako da se Fred nasmejao i izvadio novac, davši pet dolara obućaru zato što mu se posrećilo. Dovršio sam drugo piće i zavalio se. - Sad shvatam. Kad je Fred izvadio novac i pregledao ga, video je da se ne radi o istom novcu, već o


novim novčanicama od deset dolara, a one ranije su verovatno bile u različitim apoenima, i sve različite starosti. Izgleda da se zaprepastila kako sam to uspeo da odgonetnem. Pitao sam se šta misli o tome koliko je dugačko pismo Fred napisao. Rekoh: - Tada je Fred mogao pretpostaviti da je postojao razlog za promenu novca, setio ga se i poslao jednu novčanicu svom prijatelju da je proveri. I stigao je izveštaj da je to izvrstan falsifikat, Ali ipak falsifikat. Koga je o tome ispitivao u hotelu? - Pretpostavljam nikoga osim Gertrude. Nije želeo ništa da započinje. Mislim da je pozvao samo vas. Ugasio sam cigaretu i pogledao kroz prednje prozore na jezero obasjano mesečinom. Gliser sa jakim belim pramčanim svetlima prošao je, klizeći, veoma udaljenim krajem jezera i nestao iza pošumljenog rta. Ponovo sam pogledao gospođu Lejsi. Još uvek je sedela s bradom naslonjenom na mršavu ruku. Oči su joj izgledale odsutno. - Htela bih da Fred stigne kući - reče ona. - Gde je on? - Ne znam. Izašao je sa čovekom po imenu Frenk Luders, koji odseda u "Vudlend" klubu, dole na udaljenom kraju jezera. Fred je rekao da on ima deonice u klubu. Ali ja sam nazvala gospodina Ludersa pre izvesnog vremena i on je rekao da su on i Fred otišli do centra, gde je Fred izašao. Očekivala sam da će me Fred nazvati i tražiti da ga negde pokupim. Otišao je odavno. - Verovatno imaju neke kartaroške zabave dole u "Vudlend" klubu. Možda je otišao tamo. Klimnula je. - Ipak me obično nazove. Neko vreme sam zurio u pod i pokušavao da se ne osećam kao nitkov. Tada sam ustao. Mislim da ću se vratiti do hotela. Biću tamo ako želite da me nazovete. Mislim da sam negde sreo Freda. Nije li on zdepast čovek od oko četrdeset godina, proćelav, sa malim brkovima? Otpratila me je do vrata. - Da - rekla je. - To je on. Ostavila je psa u kući i unezvereno stajala na tremu dok sam okretao kola. Bože, kako je izgledala usamljeno. IV


Ležao sam na leđima u krevetu, prebacujući cigaretu s kraja na kraj usta i pokušavao da dokučim zašto sam morao da budem pametan u ovoj stvari, kada se začulo kucanje na vratima. Odgovorio sam. Devojka u radnoj uniformi je ušla, noseći nekoliko peškira. Imala je tamnocrvenkastu kosu i živahno, skladno lice, kao i duge noge. Izvinila se i okačila peškire na vešalicu. Pošla je ponovo ka vratima i postrance mi dobacila pogled ispod izvijenih trepavica. Rekao sam: - Zdravo Gertruda - tek radi probe. Zaustavila se, glava s tamnocrvenom kosom se okrenula i usne su bile spremne za osmeh. - Kako ste znali moje ime? - Nisam. Ali jedna od sobarica je Gertruda. Hteo sam da razgovaram s njom. Naslonila se na ragastov sa peškirima prebačenim preko ruke. Oči su joj bile spokojne. - Da? - Ovde živite ili ste tu samo preko leta? Izvila je usnu. - Rekla bih da ne živim ovde gore. Sa ovim zadrtim planinskim tikvanima? Rekla bih da ne. - Je li sve u redu s tobom? Klimnula je. - I ne treba mi društvo, gospodine - zazvučala je kao da bi je neko mogao odgovoriti od toga. Posmatrao sam je skoro minut i rekao: - Pričaj mi o novcu koji je neko sakrio u cipelu. - Ko si ti? - zapitala je hladno. - Zovem se Evans. Detektiv sam iz Los Anđelesa. - Nacerio sam joj se, vrlo vickasto. Lice joj se pomalo ukrutilo. Ruka kojom je držala peškire se opustila i njeni nokti su proizveli zvuk grebanja po tkanini. Krenula je u sobu i sela u stolicu naspram mene, naslonivši se na zid. U očima joj se video nemir. - Pajkan - uzdahnula je. - Nemam pojma šta se zbiva? - Zar ne znaš? - Sve što sam čula jeste to da je gospođa Lejsi ostavila nešto novca u svojoj cipeli. Htela je da povisi petu i ja sam ih odnela do obućara, a on nije ukrao novac. A nisam ni ja. Dobila je novac natrag, zar ne? - Ne voliš pandure, ili se možda varam? Tvoje lice mi izgleda poznato - rekao sam. Lice je namah ogrubelo. - Gledaj, pajkane, imam svoj posao i obavljam ga. Ne treba mi pomoć od nekakvog pandura. Ne dugujem


nikom ništa. - Svakako - rekao sam. - Kada si uzela cipele iz sobe, da li si odmah sa njima otišla do obućara? Klimnula je kratko. - Usput se uopšte nisi zaustavljala? - Zašto bih? - Tada nisam bio ovde. Ne bih ti znao reći. - Pa, nisam. Samo sam zastala da bih rekla Veberu kako izlazim na pola sata da nešto obavim za gosta. - Koje Veber? - On je pomoćnik upravnika. Vrlo često je dole, u prostoriji za ručavanje. - Visoki, bledi momak koji zapisuje sve rezultate sa trka? Klimnula je. - To bi bio on. - Tako, znači - rekoh. Kresnuo sam šibicu i upalio cigaretu. Posmatrao sam je kroz dim. - Hvala lepo - dodadoh. Ustala je i otvorila vrata. - Ne mislim da te se sećam - reče, okrenuta k meni. - Mora biti nekoliko nas koje nisi upoznala - rekoh. Zacrvenela se i stajala tamo, zureći u mene. - Uvek menjaju peškire ovako kasno u tvom hotelu? - zapitao sam, samo da bih nešto rekao. - Pametnjaković, zar ne? - Pa, pokušavam da ostavim taj utisak - odvratio sam, skromno žmirkajući. - Ne razmeći se njime - reče ona sa iznenadnim stranim naglaskom. - Da li je još neko osim tebe imao u rukama te cipele, od trenutka kada si ih uzela? - Ne, rekla sam već da sam se zaustavila da kažem gospodinu Veberu - odjednom je zaćutala i razmišljala oko minut vremena. - Otišla sam da mu donesem kafu - dodala je. Ostavila sam ih na stolu pored blagajne. Kako bih, do đavola, mogla znati da li ih je neko dirao? I šta to mari ako su dobili svoju lovu natrag u potpunosti? - Lepo vidim kako ti je veoma stalo da mi ugodiš u vezi s tim. Pričaj mi o tom momku, Veberu. Je li dugo ovde? - Predugo - rekla je zlobno. - Devojke ne žele da su mu preblizu, ako shvataš šta hoću da kažem. O čemu sam pričala? - O gospodinu Veberu. - U redu, dođavola sa gospodinom Veberom - ako shvataš šta hoću


da kažem. - A jesi li ti ikada imala problema sa razumevanjem kod drugih? Ponovo je pocrvenela. - I onako usput - reče ona, - do đavola sa tobom. - Ako shvatim šta si htela da kažeš - rekoh. Otvorila je vrata i uputila mi brz, polurazljućen osmeh i izašla. Koraci su joj odzvanjali dok je išla niz hodnik. Nisam čuo da se zaustavila ni kod jednih vrata. Pogledao sam na svoj sat. Bilo je prošlo pola deset. Neko je prošao duž hodnika lupajući stopalima, ušao u susednu sobu i zalupio vrata. Čovek je počeo bučno da pročišćava grlo i razbacuje cipele naokolo. Težina je nalegla na opruge od kreveta i prouzrokovala permanentne vibracije federa. Pet minuta toga i ponovo je ustao. Dva velika neobuvena stopala trupkala su po podu i začulo se lupanje čaše o flašu. Čovek je popio piće, legao ponovo na krevet i skoro odmah počeo da hrče. Osim toga i nejasne buke koja je dopirala iz sale za ručavanje i bara ovde sam bio najbliže pojmu tišine u planinskom utočištu. Gliseri su menjali brzine na jezeru, tiho brujanje muzike za igru čulo se odavde i odande, kola su prolazila trubeći sirenama, a deca su vikala jedna na drugo preko glavne ulice. Bilo je tako tiho da nisam čuo otvaranje vrata. Bila su već otvorena do pola kada sam to primetio. Čovek je mirno ušao, pritvorio vrata, ušao nekoliko koraka u sobu i stao, gledajući u mene. Bio je visok, mršav, bled i miran, a njegove oči su imale monotoni preteći izraz. - U redu, drugar - reče on. - Hajde da vidimo. Okrenuo sam se ka njemu i, sedajući na ivicu kreveta, zevnuo. - Vidimo šta? - Ćagu. - Kakvu ćagu? - Promućkaj malo glavu, glupane. Da vidimo ćagu koja ti daje prava da zapitkuješ poslugu. - A, to - rekoh, blago se smešeći. - Nemam nikakvu ćagu, gospodine Veber. - O, to je vrlo lepo - reče gospodin Veber. Pošao je preko sobe, mlatarajući svojim dugim rukama. Kada je bio otprilike na tri metra od mene, malo se nagnuo napred i učinio vrlo brz pokret. Otvorena šaka je jako pljesnula moje lice. Potresla mi je glavu i prouzrokovala isijavanje bola iz mog temena u sve pravce. - Samo zbog ovoga - rekoh, - nećeš večeras ići u bioskop.


Iscerio se podrugljivo i stegao desnu šaku. Unapred je telegrafisao svoj udarac. Skoro da sam imao vremena da otrčim i kupim bejzbol masku. Izbegao sam udarac i zabio revolver u njegov stomak. Nelagodno je zastenjao. Rekao sam: - Podići ruke gore, molim. Ponovo je zahroptao i oči mu nestadoše iz mog vidokruga, ali nije pomerio ruke. Obišao sam ga i okrenuo leđa ka najudaljenijem kraju sobe. Polako se okrenuo, pomno me posmatrajući. Rekao sam: - Samo momenat dok zatvorim vrata. Tada ćemo popričati o slučaju novca u cipeli, drugačije poznatog kao ključ za zagonetku zamenjenog zeleniša. - Idi do đavola! - reče on. - Pravi povratak na scenu - rekoh, - i tako originalan. Posegnuo sam nazad za kvakom od vrata, držeći pogled na njemu. Daska se sručila na mene. Zanjihao sam se u stranu, dodajući još malo snage u veliki, teški, tvrd i sistematičan komad betona koji se spustio na moju vilicu sa strane. Zalegao sam u daljinu, ostavljajući za sobom niz zvezdica i zaronio u svemir. Nekoliko hiljada godina je prošlo. Tada sam zakočio planetu svojim leđima, otvorio oči i ugledao stopala. Bila su čudno raširena, a od njih su se noge pružale ka meni, naslonjene na pod. Ruka je mlitavo ležala na podu a pištolj malo van njenog domašaja. Pokrenuo sam jedno stopalo i bio iznenađen kad sam shvatio da je pripadalo meni. Opuštena ruka se trgla i automatski posegnula za pištoljem, promašila ga, ponovo pokušala i zgrabila uglačanu dršku. Podigao sam ga. Neko je privezao trideset kila na njega, ali sam ga svejedno podigao. U sobi nije bilo ničega osim tišine. Pregledao sam je i zurio pravo u zatvorena vrata. Malo sam se pokrenuo i osetio bol u celom telu. Glava me je bolela. Vilica me je bolela. Malo sam podigao pištolj i odmah ga spustio. Do đavola sa njim. Zašto bih uopšte podizao pištolj. Soba je bila prazna. Svi posetioci su otišli. Svetlo sa plafona sijalo je praznim sjajem. Malo sam se zakrenuo i ponovo osetio bol. Iskrenuo sam jednu nogu i postavio je ispod sebe. Oslonio sam se o nju jako stenjući, ponovo zgrabio pištolj i podigao se odgurujući se o pod. Osetio sam ukus pepela u ustima. - Ah, žalosno - rekao sam glasno. - Žalosno. Ali se mora. O. K. Čarli. Videćemo se. Malo sam se zanjihao, još uvek grogi kao pijanac (od tri dana), okrenuo se polako oko svoje ose i pretražio sobu pogledom. Čovek je klečao u molitvi naslonjen na ivicu kreveta. Nosio je sivo


odelo, a njegova kosa je imala sivkastoplavu boju. Ruke i noge su mu bile raširene, telo naslonjeno na krevet, a glava mu je počivala postrance na njegovoj levoj ruci. Izgledalo je da mu je sasvim udobno. Gruba drška lovačkog noža od jelenjih rogova, zabijenog pod njegovu levu lopaticu nije mu izgleda uopšte smetala. Prišao sam da bih se sagnuo i pogledao mu u lice. Bilo je to lice gospodina Vebera. Jadni gospodin Veber! Ispod drške lovačkog noža, niz poleđinu njegovog sakoa, širila se tamna pruga. To nije bio paradajz sok. Našao sam negde svoj šešir i pažljivo ga stavio na glavu. Stavio sam i pištolj ispod miške i oteturao se do vrata. Izvukao sam ključ, isključio svetlo, izašao i pošto sam zaključao vrata, stavio ključ u džep. Išao sam kroz tihi hodnik i dole niz stepenice do ureda. Stari noćni čuvar ofucanog izgleda je čitao novine iza pulta. Nije me čak ni pogledao. Bacio sam pogled niz hol na prostoriju za ručavanje. Ista bučna gomila se nadvikivala za šankom. Ista folklorna grupa se borila za život u uglu. Momak sa cigarom i obrvama "a la Džon L. Luis" bavio se blagajnom. Posao je izgledao dobro. Jedan par letnjih posetilaca je igrao na sredini prostorije držeći čaše na ramenima svog saigrača. V Izašao sam kroz vrata foajea i skrenuo levo kroz ulicu gde su mi bila parkirana kola, ali nisam daleko odmakao kada sam se zaustavio i vratio nazad. Nagnuo sam se nad pultom i zapitao čuvara: - Mogu li govoriti sa sobaricom koja se zove Gertruda? - Odlazi u pola deset. Otišla je kući. - Gde živi? Posmatrao me je, ovog puta bez žmirkanja. - Možda ste došli na pogrešnu ideju - reče on. - Ako i jesam, to nije ono na šta misliš. Protrljao je ivicu brade i zapljusnuo me svojim pogledom. - Nešto nije u redu? - Ja sam detektiv iz Los Anđelesa. Radim veoma tiho kada mi se to omogući. - Bolje pričajte sa gospodinom Holmsom - reče on. - Menadžerom. - Slušaj, drugar, ovo je veoma malo mesto. Ne treba mi da uradim


ništa više od toga nego da se odšetam do gužve u barovima i restoranima i raspitam se za Gertrudu. Mogao bih smisliti razlog. Saznao bih. Mogao bi mi uštedeti malo vremena i možda nekog poštedeti od povreda. Veoma gadnih povreda. Stresao se. - Da vidim vaše isprave, gospodine. - Evans. - Pokazao sam mu isprave. Posmatrao ih je još dugo nakon što ih je pročitao. Tada mi je vratio novčanik nazad i posmatrao vrhove prstiju. - Mislim da odseda u Vajtvoter barakama - reče on. - Kako se preziva? - Smit - rekao je i nasmešio se blagim, staračkim i veoma umornim osmehom, osmehom čoveka koji je video previše toga. - Ili možda Šmit. Zahvalio sam mu i izašao natrag na trotoar. Prešao sam pola bloka i tada skrenuo u bučni mali bar radi pića. Orkestar od tri člana je zavijao melodiju na maloj pozornici. U pozadini, ispred bine, nalazio se mali podijum za igru i nekoliko parova sa zamućenim pogledima se klimatalo na svojim ravnim tabanima, sa otvorenim ustima i licima prepunim ničega. Popio sam čašicu viskija i zapitao barmena gde se nalaze Vajtvoter barake. Rekao je da su na istočnom kraju grada, unatrag pola bloka, na putu koji počinje kod benzinske pumpe. Vratio sam se do kola, prošao kroz selo i našao put. Bledoplavi neonski znak sa strelom je ukazao na pravac. Vajtvoter barake su bile skup koliba na padini brda sa prijavnicom u podnožju. Zaustavio sam se ispred nje. Ljudi su sedeli sa portabl radio-aparatima na malim ulaznim tremovima koliba. Noć je izgledala domaćinski mirna. U prijavnici se nalazilo zvonce. Pozvonio sam i naišla je devojka u trenerci koja mi je rekla da su gospođice Smit i Hofman imale kolibu koja je bila udaljena od ostalih jer su spavale do kasno i želele tišinu. Naravno, uvek je bilo puno ljudi u sezoni, ali je baraka u kojoj su one - pod nazivom "Ušuškaj me" - bila mirna i u zadnjem delu, skroz nalevo, i ja ne bih trebao da imam muke da je pronađem. Da li sam njihov prijatelj? Rekao sam da sam deda gospođice Smit, zahvalio joj, izašao napolje i počeo se penjati uz padinu između zbijenih baraka do reda borova na kraju. Tu se nalazila dugačka gomila naslaganih drva i na svakom kraju rasčišćenog prostora se nalazila mala baraka. Ispred jedne na levoj strani stajao je dvosed sa upaljenim farovima. Visoka plavuša stavljala


je kofer u prtljažnik. Njena kosa je bila uvezana plavom maramicom i nosila je plavi džemper i plave pantalone. Ili dovoljno tamne da bi bile plave, svejedno. Baraka nije bila osvetljena, a na malom natpisu koji je visio sa vrha je pisalo "Ušuškaj me". Plavuša se vratila nazad u baraku, ostavivši otvoren prtljažnik. Bledo svetlo se pomaljalo kroz otvorena vrata. Veoma tiho sam se popeo uz stepenice i ušao unutra. Gertruda je bila zauzeta guranjem stvari u kofer na krevetu. Plavuša nije bila na vidiku, ali sam je mogao čuti kako radi u kuhinji. Nisam mogao napraviti mnogo buke. Gertruda je zatvorila poklopac kofera, podigla ga i počela nositi napolje. Tek tada me je ugledala. U trenutku se zaustavila, veoma prebledela, i dalje držeći kofer u ruci. Otvorila je usta i brzo dobacila preko ramena: - Ana - achtung! Buka u kuhinji je prestala. Gertruda i ja smo zurili jedno u drugo. - Odlaziš? - upitao sam. Navlažila je usne. - Nameravaš da me sprečiš, pajkane? - Ne bih rekao. Zašto odlaziš? - Ne sviđa mi se ovde gore. Visina škodi mojim nervima. - Prilično brzo si se odlučila na to, zar ne? - Postoji li neki zakon protiv toga? - Ne bih rekao. Ne bojiš se valjda gospodina Vebera? Nije odgovorila. Pogledala me je preko ramena. Bio je to stari štos i nisam obratio pažnju na njega. Iza mene su se zatvorila vrata kolibe. Tada sam se okrenuo. Plavuša se nalazila iza mene. Imala je pištolj u ruci. Gledala me je zamišljeno, bez nekog određenog izraza na licu. Ona je bila velika devojka i izgledala je veoma snažno. - Šta je to? - zapitala je, pomalo grubim i skoro muškim glasom. - Losanđeleski detektiv - odgovorila je Gertruda. - Tako - reče Ana. - Šta želi? - Ne znam - reče Gertruda. - Ne mislim da je on pravi detektiv. Ne razbacuje se time dovoljno. - Tako - reče Ana. Skrenula je u stranu, podalje od vrata. I dalje je držala uperen pištolj u mene. Držala ga je kao da je oružje uopšte ne uznemirava. - Šta želiš? - zapitala je grlenim glasom. - Praktično sve - rekao sam. - Zašto uzimate prah? - To je već objašnjeno - plavuša je mirno odgovorila. - To je zbog visine. Ona čini Gertrudu bolesnom. - Obe radite u "Indijanskoj glavi"? Plavuša je odgovorila: - To nije važno.


- Ma kog vraga - reče Gertruda. - Da, obe smo radile u hotelu do noćas. A sada odlazimo. Imaš li primedbi? - Gubimo vreme - reče plavuša. - Vidi ima li oružje. Gertruda je spustila kofer i pretražila me. Našla je pištolj i ja sam joj velikodušno dozvolio da ga uzme. Stajala je tamo posmatrajući ga upalim, zabrinutim izrazom. Plavuša reče: - Ostavi pištolj napolju na tremu i stavi kofer u kola. Upali ih i sačekaj me. Gertruda je ponovo podigla kofer i krenula pored mene do vrata. - To vas neće nikuda odvesti - rekoh. - Telefoniraće nekom ispred i zaustaviti vas na putu. Postoje samo dva puta odavde, oba laka za blokiranje. Plavuša je malo podigla svoje fine, žutomrke obrve. - Zašto bi neko želeo da nas zaustavi? - Pa, zašto držiš taj pištolj? - Nisam znala ko si ti - reče plavuša. - Ne znam to ni sad. Produži Gertruda. Gertruda je otvorila vrata, zatim pogledala u mene preklopivši usne. - Primi savet, drugar, i nestani odavde dok još možeš - rekla je tiho. - Koja od vas dve je videla lovački nož? Izmenile su brzo poglede, a onda su me opet pogledale. Gertruda me je ispitivački posmatrala, ali nisam mogao da primetim odraz krivice u njenim očima. - Predajem se - reče ona. - Popeo si mi se na vrh glave. - U redu - rekoh. - Znam da ga ti nisi stavila na mesto gde je bio. Još jedno pitanje: koliko dugo ti je trebalo da odneseš tu šolju kafe gospodinu Veberu onog jutra kada si nosila cipele na popravku? - Gubiš vreme, Gertruda - rekla je plavuša nestrpljivo, ili bar toliko nestrpljivo kao kada kaže bilo šta. Uopšte nije izgledala kao nestrpljiv tip. Gertruda nije obratila pažnju na nju. Po očima joj se videlo da pažljivo premišlja. - Dovoljno dugo da mu donesem šolju kafe. - To imaju baš u prostoriji za ručavanje. - Ona u prostoriji za ručavanje je bila ustajala. Otišla sam u kuhinju po nju. Takođe, donela sam malo tosta. - Pet minuta? Klimnula je. - Otprilike toliko. - Ko je još bio u prostoriji za ručavanje osim Vebera? Zurila je u mene vrlo pomno. - U to doba verujem da nije niko. Ali,


nisam sigurna. Možda je neko kasno doručkovao. - Puno hvala - rekoh. - Pažljivo spusti moj pištolj na trem. Možeš ga isprazniti ako želiš. Ne planiram nikoga da upucam. Jedva primetno se osmehnula i otvorila vrata rukom u kojoj je bio pištolj. Čuo sam kako silazi stepenicama i kako se zatvara prtljažnik. Čuo sam paljenje, zatim je motor proradio i nastavio tiho da prede. Plavuša je prišla vratima i prebacila ključ sa unutrašnje strane na spoljašnju. - Ne bih želela ikog da ubijem - reče ona. - Ali bih mogla kada bih morala. Molim te da me na to ne teraš. Zatvorila je vrata i ključ se okrenuo u bravi. Njeni se koraci udaljiše od trema. Zalupila su se vrata od kola i motor je proradio. Gume su tiho zacvilele u prolasku između baraka. Tada je buka sa portabl radioaparata progutala taj zvuk. Stajao sam u mestu razgledajući baraku, a potom prošao kroz nju. Ovde nije bilo ničega što tu ne bi pripadalo. Bilo je nešto đubreta, neopranih šolja za kafu, tiganj pun zemlje. Nije bilo papira, a ionako niko nije ostavio svoju životnu priču na parčetu hartije. Dvorišna vrata su takođe bila zaključana. Nalazila su se na onoj strani kuće koja je bila dalje od kampa, naspram tamne divljine drveća. Prodrmao sam vrata i sagnuo da bih pogledao bravu. Bila je to čvrsta brava sa rezom. Otvorio sam prozor. Sa spoljašnje strane, mreža je bila zakucana preko prozora. Vratio sam se do vrata i gurnuo ih ramenom. Bez ikakvih promena. To mi je ponovo prouzrokovalo bolove u glavi. Opipao sam džepove i smučilo mi se. Nisam imao čak ni jeftini rebrasti ključ. Izvadio sam otvarač za konzerve iz kuhinjske fioke i poradio na tome da mrežu sa ugla prozora isečem i povijem unazad. Tada sam se popeo na slivnik i rukom dopro do spoljne brave na vratima gde sam potražio ključ. Bio je u bravi. Okrenuo sam ga, izvukao ruku i izašao kroz vrata. Onda sam se vratio i isključio svetlo. Moj pištolj je ležao na prednjem tremu iza stuba male ograde. Ugurao sam ga pod mišku i krenuo niz brdo do mesta gde sam ostavio kola. VI Tu se nalazila drvena tezga, od vrata se produžavala u dubinu prostorije, kao i okrugla mala peć u uglu. Takođe i velika, plavom bojom odštampana mapa područja i nekoliko kalendara uvijenih


listova na zidu. Na tezgi su bile hrpe prašnjavih fascikli, zarđalo nalivpero, bočica mastila i nečiji stetson, potamneo od znoja. Iza tezge je bio stari sto sa pomičnim poklopcem, načinjen od drveta zlatnog hrasta. Za njim je sedeo čovek, sa nogom oslonjenom o visoku zarđalu pljuvaonicu. Bio je to krupan, smiren čovek, a sedeo je zavaljen u svojoj stolici, sa velikim bezdlakim rukama, prekrštenim na stomaku. Nosio je iznošene smeđe vojničke cipele, bele čarape i isprane mrke pantalone sa izbledelim tregerima, a imao je i košulju kaki boje, zakopčanu do grla. Imao je kosu mišje sivu, izuzev oko slepoočnica, gde je preovladavala nijansa prljavog snega. Na levoj strani njegovih grudi se nalazila zvezda. Sedeo je malo više oslonjen na levi kuk, pošto mu se na desnom nalazila futrola boje kože iz koje je viri deo pištolja, dugačak skoro čitavu stopu. Imao je velike uši i prijateljski pogled i izgledao otprilike onoliko opasno koliko i veverica, samo što je bio manje nemiran. Naslonio sam se na tezgu i pogledao ga, na šta mi je on klimnuo glavom i otpustio oko dva decilitra smeđeg soka u pljuvaonicu. Zapalio sam cigaretu i potražio neko mesto gde bih bacio šibicu. - Možeš na pod - reče on. - Šta mogu da učinim za tebe, sinko? Ispustio sam šibicu na pod i bradom upro u mapu na zidu. - Potrebna mi je mapa ove oblasti. Ponekad ih dele trgovačke komore. Ali, pretpostavljam da vi niste trgovačka komora? - Nemamo nikakvih mapa - reče on. - Imali smo ih gomilu pre par godina, ali smo sve razdelili. Načuo sam da ih Sid Jang ima nekoliko u svojoj prodavnici fotoaparata, dole kod pošte. On je i mirovni sudija ovog kraja, pored toga. Daje turistima mape da bi videli gde je dozvoljeno pušenje. Ovde gore je velika opasnost od požara. Imam dobru mapu ovog rejona tu gore na zidu. Biće mi drago da vas uputim kuda god želite. Namera nam je da se naši posetioci osećaju kao kod kuće. Polako je udahnuo i izbacio još jedan tovar soka. - Kako ste rekli da se zovete? - Evans. Da li vi ovde predstavljate zakon? - Aha. Ja sam. Sav zakon koji je potreban predstavljamo Sid Jang i ja. Ime mi je Beron. Dolazim iz Los Anđelesa. Osamnaest godina u vatrogascima. Došao sam nedavno. Ovde je lepo i mirno. Došli ste poslom? Mislio sam da to neće moći da ponovi tako brzo, ali je uspeo. Ta pljuvaonica se baš dobro protresla.


- Poslom? - upitao sam. Veliki čovek je podigao jednu ruku sa stomaka i pokušao da razlabavi kragnu svoje košulje. - Posao - rekao je mirno. - To znači, pretpostavljam, da imaš dozvolu za pištolj? - Bože, zar baš toliko štrči? - Zavisi u šta čovek gleda - reče on i spusti noge na pod. - Možda bi bilo najbolje da se nas dvojica lepo dogovorimo. Podigao sam se i prišao tezgi na koju sam stavio novčanik, otvorivši ga tako da može videti fotokopiju dozvole iza celuloidnog "prozorčića". Izvukao sam dozvolu za nošenje oružja izdatu od losanđeleskog šerifa i položio je kraj novčanika. Pregledao ih je. - Mislim da bi bilo bolje da proverim broj - rekao je. Izvukao sam pištolj i spustio ga na tezgu pored njegove ruke. Podigao ga je i uporedio brojeve. - Vidim da imaš tri komada. Nadam se da ih ne nosiš sve odjednom. Lep pištolj, sinko. Ipak, ne može pucati kao moj - Izvukao je svoj top iz futrole na kuku i položio ga na tezgu. Graničarski kolt koji je mogao da teži otprilike kao kofer. Izbalansirao ga je, bacio uvis i uhvatio u okretu, pa ga vratio na kuk. Gurnuo mi je moju tridesetosmicu nazad preko tezge. - Ovde ste zbog posla, gospodine Evans? - Nisam siguran. Dobio sam poziv, ali još nisam ostvario kontakt. Poverljiva stvar. - Ne nameravam da zabadam nos u tvoje poslove, sinko - reče on. - Nema zločina ovde. Povremeno tuča, a leti neki pijani vozač. Ili, možda, ako neki tvrdoglavi momci na motociklima provale u baraku zbog spavanja i krađe hrane. Ipak, nema pravog kriminala. Veoma je malo razloga za to u ovim planinama. Ljudi sa planine su veoma miroljubivi. - Da - rekoh. - I opet, ne. Malo se nagnuo napred i pogledao me u oči. - Upravo sada - rekoh, - imate i ubistvo. Ništa bitno se nije promenilo u izrazu njegovog lica. Ponovo me je pažljivo procenio; potom je dohvatio šešir i stavio ga na glavu. - Hoćeš li ponoviti to, sinko? - upitao je mirno. - Na rtu istočno od sela, iza paviljona za igru. Ustreljen čovek, leži iza debla velikog borovog drveta. Ustreljen kroz srce. Bio sam tamo i pušio pola sata pre nego što sam ga primetio. - Je li tako - otegnuo je. - Na Spiker rtu, eh? Posle Spikerove taverne. To je mesto? - Tačno - rekao sam.


- Trebalo ti je prilično dugo pre nego što si došao da me obavestiš, zar ne? - Oči su mu imale prijateljski izraz. - Doživeo sam šok - rekoh. - Bilo mi je potrebno malo vremena da se priberem. Klimnuo je. - Ti i ja ćemo se sada odvesti u tom pravcu. Tvojim kolima. - To neće doneti nikakvu korist - rekao sam. - Telo je negde odneseno. Nakon što sam našao telo i krenuo ka kolima, japanski revolveraš se iznenada pojavio iza žbuna i oborio me. Nekoliko ljudi je odnelo telo odatle i otišlo čamcem. Sada tamo nema nikakvih tragova. Šerif je ponovo otpljucnuo na peć i pričekao, kao da očekuje da će da ispari, ali bilo je leto, peć nije bila založena. Okrenuo se, pročistio grlo i rekao: - Možda bi bilo bolje da odeš do hotela i prilegneš malo. - Stisnuo je pesnicu. - Želimo da naši letnji posetioci uživaju ovde gore. Stisnuo je obe pesnice, a onda ih zabio u plitke prednje džepove svojih pantalona. - Nemamo japanskih revolveraša ovde gore - reče prigušenim glasom. - Iskorenjeni su svi japanski revolveraši. - Vidim da vam se ne dopada to što sam rekao - odvratih. - A kako vam se ovo sviđa? Čovek po imenu Veber je izboden nožem u "Indijanskoj glavi" pre izvesnog vremena. U mojoj sobi. Neko kog nisam video onesvestio me je ciglom, a dok sam bio u nesvesti, taj Veber je izboden. On i ja smo pre toga pričali. Radio je u hotelu, kao blagajnik. - Rekao si da se to desilo u tvojoj sobi? - Aha. - Izgleda mi - reče Beron zamišljeno, - da bi ti mogao loše uticati na ovaj grad. - Ni ova priča vam se ne dopada? Odmahnuo je glavom. - Ne. Ni ona mi se ne dopada. Naravno, ukoliko nemaš telo koje ide uz nju. - Nemam ga pri sebi - rekao sam. - Ali mogu otrčati i doneti vam ga. Pružio je šaku i obuhvatio mi ruku jednim od najsnažnijih stisaka koje sam ikada osetio. - Mrzeo bih i pomisao da sam ti na smetnji, sinko - reče. - Ali mislim da ću da odšetam tamo s tobom. Noć je lepa. - Naravno - odvratih, ne pomerajući se. - Čovek zbog koga sam došao ovamo da obavim posao zove se Fred Lejsi. Baš je kupio baraku na Bol Sejdž rtu. Čovek koga sam našao mrtvog na Spiker rtu je


Frederik Lejsi, sudeći po vozačkoj dozvoli iz njegovog džepa. Ima još puna toga da se doda, ali ti ne želiš da se bakćeš s detaljima, ili se varam? - Ti i ja - reče šerif, - ćemo se sada odvesti do hotela. Imaš li kola? Rekao sam da imam. - To je dobro - reče šerif. - Nećemo ih koristiti, ali mi daj ključeve. VII Čovek sa malim ukovrdžanim obrvama i cigaretom zadenutom u ustima bio je naslonjen na zatvorena vrata; nije govorio i nije izgledao kao da bilo šta želi da kaže. Šerif Beron je sedeo opkoračivši stolicu i posmatrao doktora, po imenu Menzis, kako ispituje tela. Moje mesto bilo je u uglu. Doktor je bio krakat, sa žutim licem ulepšanim jarkocrvenim mrljama na obrazima i buljavim očima. Njegovi prsti behu potamneli od nikotina i nije delovao preterano čisto. Otpuhnuo je duvanski dim na mrtvačevu kosu. Okrenuo ga je na drugu stranu i opipao na par mesta. Izgledalo je kao da pokušava glumiti čoveka koji zna šta radi. Nož je bio izvučen iz Veberovih leđa i ležao na krevetu kraj njega. Bio je to kratki, široki nož koji se nosi u kožnim koricama za pojasom. Imao je jak branik koji može zapečatiti ranu kada se udarac zada i sprečiti da krv dopre do drške. Bilo je mnogo krvi na sečivu. - Sirsov specijalni lovački nož za jelene br. 2348 - reče šerif. - Ima ih na hiljade oko jezera. Nisu loši, a nisu ni dobri. Šta ti kažeš, dok? Doktor se uspravio i izvadio maramicu. Nakašljao se u nju, pogledao je, tužno odmahnuo glavom i zapalio novu cigaretu. - U vezi s čim? - upitao je. - Uzrokom i vremenom smrti. - Mrtav je odnedavno. Ne više od dva sata. Još nije nastupilo kočenje. - Šta misliš, da li je ubijen nožem? - Nemoj bili prokleta budala, Džime Beron. - Bilo je slučajeva - reče šerif, - kada je čovek bio otrovan ili tako nešto, pa bi mu zabili nož u leđa da izgleda drugačije. - To bi bilo veoma bistro - reče doktor zlovoljno. - Imaš puno takvih slučajeva ovde?


- Jedino ubistvo koje sam imao ovde - reče šerif miroljubivo, - bilo je ono starog Deda s druge strane jezera. Imao je kolibu u Šidi kanjonu. Ljudi ga nisu viđali neko vreme, ali bilo je hladno, pa su mislili da se odmara uz svoju naftnu peć. Ali, kako se nije pojavljivao, zakucali su na vrata i videli da su zaključana, pa su pomislili da je sišao dole zbog zime. Tada je napadalo mnogo snega i krov se srušio. Bili smo tamo, pokušavajući da ga popravimo, da stari ne pogubi sve stvari i, zaboga, tamo u krevetu je ležao Ded sa sekirom u temenu. Imao je nešto zlata koje je dobio ispiranjem preko leta - pretpostavljam da je zbog njega ubijen. Nikada nismo pronašli krivca. - Želite li da ga pošaljete dole mojim ambulantnim kolima? - upita doktor, pokazujući na krevet. Šerif je odmahnuo glavom. - Ne. Ovo je siromašan kraj, dok. Računam da može da se vozi i jeftinije. Doktor je stavio šešir i otišao do vrata. Čovek sa obrvama se sklonio u stranu. Doktor je otvorio vrata. - Dojavite mi ako želite da ja platim sahranu - rekao je i izašao napolje. - To nije način da se razgovara - rekao je šerif. Čovek sa obrvama je rekao: - Hajde da završimo sa ovim i odnesemo telo, tako da mogu da se vratim poslu. Početkom nedelje mi dolazi oprema za prikazivanje filmova, pa ću bili zauzet. Moram da nađem novog blagajnika, a to nije lako. - Gde ste našli Vebera? - upitao je šerif. - Da li je imao neprijatelja? - Rekao bih da je imao bar jednog - reče čovek sa obrvama. - Dobio sam ga preko Frenka Ludersa tamo u Vudlend klubu. Sve što znam o njemu je da je znao svaki posao i da je mogao da mi zaradi deset hiljada dolara bez problema. To je sve što sam trebao da znam. - Frenk Luders - reče šerif. - To je čovek koji je zakupio nešto ovde. Mislim da ga nisam sreo. Čime se bavi? - Ha, ha! - nasmejao se čovek s obrvama. Šerif ga je pogledao miroljubivo. - Pa dobro, nije to jedino mesto koje drži igre na sreću, gospodine Holms. Holms je izgledao zatečen. - Pa, moram da se vratim na posao. Da li vam je potrebna pomoć da ga pomerite? - Ne, nećemo ga sad nositi. Odnesite ga pre jutra. Ali ne sada. To će bili zasad sve, gospodine Holms. Čovek s obrvama ga je za tren zamišljeno posmatrao, a onda uhvatio kvaku. - Imate ovde par zaposlenih Nemica, gospodine Holms. Ko ih je


zaposlio? Čovek s obrvama je izvadio cigaretu iz usta, pogledao u nju, a zatim je vratio i čvrsto zabio među usne. Zatim je rekao: - Je li to vaša briga? - Njihova imena su Ana Hofman i Gertruda Smit, ili Šmit - rekoh. - Iznajmile su jednu od Vajtvoter baraka. Spakovale su se i otišle noćas. Gertruda je sobarica koja je odnela cipele gospođe Lejsi do obućara. Čovek sa obrvama me je ukočeno posmatrao. Rekao sam: - Kada je Gertruda uzimala cipele, ostavila ih je neko vreme na Veberovom stolu. Petsto dolara je bilo u jednoj cipeli. Gospodin Lejsi je iz vica stavio novac u cipelu, tako da ga njegova žena ne nađe. - Prvi put da čujem za to - reče čovek sa obrvama. Šerif nije rekao ništa. - Novac nije ukraden - rekoh. - Lejsijevi su ga ponovo našli u cipeli kod obućara. Čovek sa obrvama je rekao: - Svakako mi je drago da je to ispalo kako treba. - Otvorio je vrata i izašao, zalupivši ih za sobom. Šerif nije ni reč rekao da bi ga zaustavio. Otišao je do ugla i pljunuo u korpu za otpatke. Tada je izvadio veliku maramicu kaki boje, zamotao u nju zakrvavljeni nož i stavio ga za pojas sa strane. Prišao je krevetu i posmatrao mrtvaca. Popravio je svoj šešir i krenuo ka vratima. Otvorio ih je i okrenuo se ka meni. - Ovo je malo zamršeno - reče on. - Ali verovatno ne onoliko zamršeno koliko bi ti voleo. Idemo do barake Lejsijevih. Izašao sam, a on je zaključao vrata i stavio ključ u džep. Sišli smo niz stepenice a onda kroz predvorje do ulice gde je mali, prljavi žutomrki sedan bio parkiran uz vatrogasni hidrant. Za volanom je sedeo čovek obučen u kožu. Izgledao je pothranjeno i malo zaprljano, kao i većina onih koji su rođeni ovde. Šerif i ja smo se smestili pozadi i šerif je rekao: - Znaš li Boldvin baraku na kraju Bol Sejdž rta, Endi? - Aha. . - Idemo tamo - reče šerif. - Zastani malo ovde. Pogledao je gore u nebo. - Biće pun mesec svu noć - reče on. - A to je svakako sjajno. VIII


Baraka na rtu je izgledala kao kada sam je poslednji put video. Isti prozori bili su osvetljeni, ista kola stajala su u otvorenoj duploj garaži i isti divlji, zavijajući lavež odzvanjao je u noći. - Šta je to do vraga? - Šerif je zapitao, dok su kola usporavala. - Zvuči kao kojot. - To je napola kojot - rekoh. Momak u koži je dobacio preko ramena: - Hoćeš da zaustavim ispred, Džime? - Odvezi malo niže. Pod one stare borove. Kola su se zaustavila u senci kraj ivice puta. Šerif i ja smo izašli. - Ti ostani ovde, Endi, i ne dozvoli da te iko vidi - reče šerif. - Imam razloga za to. Vratili smo se natrag i prošli kroz rustičnu kapiju. Ponovo se začulo lajanje. Ulazna vrata su se otvorila. Šerif se popeo na stepenice i skinuo šešir. - Gospođa Lejsi? Ja sam Džim Beron, policajac iz Puma Pointa. Ovo ovde je gospodin Evans iz Los Anđelesa. Mislim da ga znate. Možemo li ući na trenutak? Žena ga je posmatrala tako zasenčenim licem da se nije mogao razaznati nikakav izraz. Malo je zaokrenula glavu i pogledala u mene. Rekla je beživotnim glasom: - Da, uđite. Ušli smo. Zatvorila je vrata za nama. Veliki čovek prosede kose je sedeći u fotelji spustio psa koga je držao na pod i uspravio se. Keruša je jurila po sobi, zatim je naskočila na šerifov stomak, okrenula se u vazduhu i odmah počela trčati čim se domogla poda. - Oh, pa to je pravi lepi mali pas - reče šerif, vraćajući košulju za pojas. Čovek prosede kose se prijatno osmehnuo. Rekao je: - Dobro veče. - Njegovi jaki, beli zubi zračili su prijateljstvom. Gospođa Lejsi je još uvek nosila ljubičastocrveni kaput i sivu flanelsku trenerku. Lice joj je izgledalo još starije i ispijenije. Pogledala je u pod i rekla: - Ovo je gospodin Frenk Luders iz Vudlend kluba. Gospodin Benon i ... - zastala je i podigla pogled da bi pogledala u neku tačku nad mojim levim ramenom - ... nisam čula ime drugog gospodina - reče ona. - Evans - reče šerif, ne pogledavši me uopšte. - A moje je Beron, ne Benon. - Klimnuo je glavom Ludersu. I ja sam klimnuo. Luders nam se osmehnuo obojici. Bio je krupan, mesnat, snažnog izgleda, dobro negovan i veseo. Nije imao ama baš nikakve brige na svetu. Veliki,


razdragani Frenk Luders, drugar sa svima. On reče: - Poznajem Freda Lejsija već dugo. Samo sam svratio da porazgovaram. Nije kod kuće, tako da čekam prijatelja da me pokupi kolima. - Drago mi je da sam vas upoznao, gospodine Luders - reče šerif. - Čuo sam da ste kupili udeo u klubu. Do sada nisam imao zadovoljstvo da vas sretnem. Žena je veoma sporo sela na ivicu stolice. Seo sam i ja. Šajni, mali pas mi je skočio u krilo, oprao mi desno uvo umesto mene, izmigoljio se ponovo i pobegao pod stolicu. Tamo je ležao glasno dahćući i lupajući po podu svojim bujnim repom. Jedan momenat je soba bila potpuno tiha. Spolja se začuo jedva čujni zvuk motora. Šerif ga je čuo. Malo je podigao glavu, ali se ništa nije promenilo u izrazu njegovog lica. On je rekao: - Gospodin koji je tu sa mnom došao je k meni i ispričao mi čudnu priču. Pretpostavljam da neće škoditi da vam je ispričam, budući da vidim da je gospodin Luders porodični prijatelj. Pogledao je u gospođu Lejsi i čekao. Ona je blago podigla pogled, ali ne toliko da bi se susrela sa njegovim. Nekoliko puta je progutala knedlu i klimnula glavom. Jedna od njenih ruku je počela da kruži goredole po naslonu njene stolice, napred, nazad, napred i nazad. Luders se nasmešio. - Voleo bih da je gospodin Lejsi ovde sa nama - reče šerif. - Mislite li da će se brzo vratiti? Žena je klimnula glavom ponovo. - Pretpostavljam - rekla je isušenim glasom. - Otišao je još sredinom popodneva. Ne znam gde se nalazi. Čisto sumnjam da bi otišao u dolinu a da mi to ne kaže, ali je prošlo već prilično vremena. Možda je nešto iskrslo. - Izgleda da jeste - reče šerif. - Izgleda da je gospodin Lejsi napisao pismo gospodinu Evansu, moleći ga da dođe brzo. Gospođin Evans je detektiv iz Los Anđelesa. Žena se nemirno trgla. - Detektiv? - uzdali nula je. Luders nasmešeno reče: - Zašto bi zaboga Fred to učinio? - Zbog nekog novca koji je bio sakriven u cipeli - reče šerif. Luders je zadigao obrve i pogledao u gospođu Lejsi. Gospođa Lejsi je pokrenula usne i rekla vrlo brzo: - Ali, dobili smo ga nazad, gospodine Benon. Fred se šalio. Dobio je nešto novca na trkama i stavio ga u jednu od mojih cipela. Hteo je da me iznenadi. Poslala sam cipelu sa novcem na opravku, ali je novac bio još uvek u njoj kada smo


otišli do obućarske radnje. - Beron mi je ime, ne Benon - reče šerif. - Tako ste dobili svoj novac nazad nedirnut, gospođo Lejsi? - Da, naravno. Razume se, prvo smo pomislili, budući da je to hotel i da je jedna od sobarica odnela cipele - pa, u stvari ne znam šta smo pomislili, ali, to je bilo luckasto mesto za skrivanje novca - međutim, dobili smo ga natrag, do poslednjeg centa. -1 to je bio isti novac? - upitao sam, počevši da shvatam šta se dešava i to mi se nije dopadalo. Nije pogledala izravno u mene. - Da, naravno. Sto ne bi bio? - To nije ono što sam čuo od gospodina Evansa - rekao je šerif miroljubivo i prekrstio šake na stomaku. - Izgleda da postoje nekakve razlike između ove i one priče koju ste pričali Evansu. Luders se iznenada nagnuo napred na stolici i dalje sa osmehom na licu. Uopšte se nisam nervirao. Žena je načinila nejasan gest i dalje kružeći rukom po naslonu stolice. - Ja... rekla sam... šta sam rekla gospodinu Evansu? Šerif se veoma polako okrenuo ka meni i prodorno zurio u mene. Vratio je glavu. Tapkao je rukom po drugoj na stomaku. - Shvatio sam da je gospodin Evans već bio ovde večeras i da ste mu pričali o tome, gospođo Lejsi. O tome da je novac zamenjen? - Zamenjen? - Njen glas je imao zanimljiv šuplji prizvuk. - Gospodin Evans vam je rekao da je već bio ovde večeras? Ja... nikad do sad u životu nisam videla gospodina Evansa. Nisam se čak ni potrudio da pogledam u nju. Luders je bio moj čovek. Pogledao sam u njega. Dobio sam ono što petoparac dobija na poker-aparatu. On se nakašljao i prineo novu šibicu svojoj cigareti. Šerif je zatvorio oči. Njegovo lice je imalo neku vrstu tužnog izraza. Pas je izašao ispod stolice i stajao na sredini sobe posmatrajući Ludersa. Tada je otišao do ugla i zavukao se iza resa krevetskog pokrivača. Začulo se šmrckanje, a onda je nastupila tišina. - Hm, hm, hmm - reče šerif sebi u bradu. - Ja zaista nisam pripremljen za ovako nešto. Nemam iskustva. Ovde gore nema tako složenih zadataka. Nema uopšte zločina u planinama. Teško. - Napravio je grimasu. Otvorio je oči. - Koliko je novca bilo u cipeli, gospođo Lejsi? - Pet stotina dolara. - Njen glas je bio prigušen. - Gde je taj novac, gospođo Lejsi? - Pretpostavljam kod Freda.


- Mislio sam da je hteo da vam ga da, gospođo Lejsi. - Hteo je - odgovorila je oštro. - Jeste. Ali mi trenutno ne treba. Ne ovde gore. Verovatno će mi kasnije dati ček. - Da li je novac kod njega u džepu, ili je negde u ovoj baraci, gospođo Lejsi? Odmahnula je glavom. - U njegovom džepu, verovatno. Ne znam. Želite li da pretražite baraku? Šerif je slegnuo ramenima. - Pa ne, mislim da ne, gospođo Lejsi. Ne bi mi pomoglo da ga pronađem. Posebno ako nije zamenjen. Luders upita: - Kako mislite zamenjen, gospodine Beron? - Zamenjen za falsifikovani novac, - odgovorio je šerif. Luders se tiho nasmejao. - To je stvarno zabavno, zar ne? Lažni novac ovde u Puma Pointu? Ne postoji baš mnogo mogućnosti za to ovde, ili se varam? Šerif je tužno klimnuo glavom. - Znam da ne zvuči razumno. Luders reče: - I vaš jedini izvor informacija o tome je ovaj gospodin Evans - koji tvrdi da je detektiv? Privatni detektiv, bez sumnje? - Pomislio sam na to - reče šerif. Luders se još malo nagnuo napred. - Imate li još nekog saznanja osim izjave gospodina Evansa da ga je angažovao Fred Lejsi? - Trebao bi nešto da zna, pa da uopšte dođe ovde, zar ne? - reče šerif zabrinutim glasom. I znao je za taj novac u cipeli gospođe Lejsi. - Samo sam pitao - reče Luders meko. Šerif se okrenuo ka meni. Već sam namestio svoj zamrznuti osmeh na lice. Od incidenta u hotelu nisam ni potražio Lejsijevo pismo. Znao sam da ga ni sada ne trebam tražiti. - Imaš li Lejsijevo pismo? - upitao me je strogim glasom. Krenuo sam rukom ka unutrašnjem džepu. Beron je hitro spustio i podigao ruku. Kada ju je podigao, držala je graničarski kolt. - Prvo ću da uzmem tvoj revolver - rekao je kroz zube. Ustao je. Raširio sam kaput i tako ga držao. Nagnuo se nad mene i cimajući izvukao automatik iz futrole. Posmatrao ga je kiselo jedan trenutak i zatim spustio u džep na levom kuku. Ponovo je seo. - Sada pogledaj - rekao je mirno. Luders me je posmatrao sa učtivim interesovanjem. Gospođa Lejsi je sklopila šake, stegnula ih čvrsto i zurila u pod između cipela. Izvadio sam stvari iz unutrašnjeg džepa. Nekoliko pisama, neke obične kartice za uobičajene beleške, paketić čistača za lulu, rezervna maramica. Nijedno od pisama nije bilo ono koje sam tražio. Vratio sam


stvari nazad, izvadio cigaretu i stavio među usne. Zapalio sam šibicu i prineo je duvanu. Nonšalantno. - Pobedili ste - rekoh, smešeći se. - Obojica. Na Beronovom licu se polako počelo pojavljivati crvenilo, a oči su mu zasvetlucale. Usne su mu se zgrčile dok se okretao od mene. - Zašto - Luders upita učtivo, - ne pogledaš da li je zaista detektiv? Beron ga je jedva pogledao. - Sitnice me ne zanimaju - reče on. - Sada upravo istražujem ubistvo. Izgleda da nije gledao ni u Ludersa ni u gospođu Lejsi. Izgleda da je gledao u ugao plafona. Gospođa Lejsi se trgla i tako stegla šake da su članci jako pobeleli, sjajeći se pod svetlošću lampi. Usta su joj se otvorila veoma polako, a oči zakovrnule. Suvi jecaj je napola zamro u njenom grlu. Luders je izvadio cigaretu iz usta i pažljivo je položio u udubljenje mesingane pepeljare na stalku pored njega. Prestao je da se smeši i njegov izraz je bio smrknut. Nije rekao ništa. To je bilo izvanredno tempirano. Beron im je pružio dovoljno za reakciju i ni sekunde za otrežnjenje. Zatim je rekao skoro istim indiferentnim glasom: - Čovek po imenu Veber, blagajnik u hotelu "Indijanska glava" izboden je nožem u Evansovoj sobi. Evans je bio tamo, ali su ga onesvestili pre nego što se to desilo, tako da je on jedan od onih momaka o kojima puno slušamo, a ne srećemo ih često - momaka koji tamo prvi stižu. - Ja ne - rekoh. - Oni donose svoja ubistva i bacaju ih ravno pred moje noge. Ženina glava se protresla. Tada je podigla pogled i po prvi put pogledala ravno u mene. Bilo je nekog čudnog svetla u njenim očima, svetla koje je sijalo u daljini, daleko i mizerno. Beron je polako ustao. - Ne shvatam - reče on. - Ne shvatam to uopšte. Ali mislim da neću napraviti nikakvu grešku ako privedem ovog prikana. - Okrenuo se ka meni. - Nemoj previše brzo da trčiš, bar ne odmah, drugar. Uvek dajem čoveku trideset pet metara fore. Nisam rekao ništa. Niko nije rekao ništa. Beron reče polako: - Moraću da vas zamolim da sačekate ovde dok se ne vratim, gospodine Luders. Ako dođe vas prijatelj da vas pokupi, možete mu reći da produži. Biće mi drago da vas odvezem kasnije do kluba. Luders je klimnuo. Beron je pogledao u sat na okviru kamina. Bilo je


petnaest do dvanaest. - Prilično kasno za izlapelog matorca kao što sam ja. Mislite li da će se gospodin Lejsi brzo vratiti kući gospođo? - Ja ... ja se nadam - reče ona, sa gestom koji nije značio ništa, osim ako nije označavao beznađe. Beron je prišao vratima da bi ih otvorio. Klimnuo mi je glavom prema vratima. Izašao sam napolje na trem. Mali pasje dopola izašao ispod kreveta i zacvileo. Beron je pogledao na njega. - To je svakako mali lepi pas - reče on. - Čuo sam da je polu-kojot. Šta ste rekli da je druga polovina? - Ne znamo - promrmljala je gospođa Lejsi. - Baš kao i ovaj slučaj kojim se bavim - rekao je Beron i izašao na trem za mnom. IX Ušli smo u kola. - Odvezi malo niže, nekih dvesto metara - reče Beron. - Napravi puno buke. Endi je upalio kola, turirao motor, zgazio na gas i kola su pojurila kroz mesečinom obasjanu noć oko krivine puta i uz obasjanu padinu brda prošaranu senkama stabala drveća. - Okreni kola na vrhu i vrati se nazad, ali ne idi preblizu - reče Beron. - Ostani van vidokruga kabine. Isključi farove pre nego što okreneš. - O. K. - reče Endi. Okrenuo je kola odmah iza vrha, okrećući oko stabla da bi to postigao. Isključio je svetla i krenuo nazad niz malo brdo, a tada je isključio i motor. Baš ispred padine brda nalazila se velika gomila žbunja manzanita, skoro visine ajronvuda. 1 Kola su se tu zaustavila. Endi je skinuo nogu sa kočnice vrlo polako, da bi izbegao škripanje zupčanika. Beron se nagnuo napred preko naših sedišta. - Idemo preko puta sve do vode - reče on. - Ne želim nikakvu buku ni šetanje po mesečini. - Endi reče: - Naravski. Izašli smo. Hodali smo pažljivo po prljavštini na putu, a onda po borovim iglicama. Prošunjali smo se kroz drveće, iza palih stabala, dok nismo nabasali na vodu ispred nas. Beron je prvo seo, a zatim i legao na zemlju. Endi i ja smo učinili isto. Beron je približio lice Endiju.


- Čuješ li šta? Endi reče: - Osam cilindara, jača mašina. Osluhnuo sam. Mogao bih priznati da sam ih čuo, ali ipak nisam mogao biti siguran. Beron je klimnuo u mraku. Posmatrajte svetla u baraci - prošaputa. Osmotrili smo ih. Prošlo je pet minuta, odnosno dovoljno dugo da se pomisli da je prošlo pet minuta. Tada se začuo udaljeni, poluimaginarni zvuk zatvaranja vrata. Začule su se cipele na drvenim stepenicama. - Pametno. Ostavili su svetla - Beron reče Endiju na uvo. Pričekali smo još nekoliko trenutaka. Motor je iznenada iz praznog hoda prešao u konfuznu grmljavinu. Buka se potom svela na teški predući zvuk koji je iznenada počeo da bledi. Tamni obris kliznuo je kroz mesečinom obasjanu vodu, oivičen divnom linijom pene i projurio pored rta van vidokruga. Beron je izvukao komad duvana i zagrizao. - Čovek današnjice može da uživa u žvakanju - reče on. - Stvari mu ne idu na ruku. Skoro sam zaspao tamo dole u baraci. - Podigao je kolt koji je još uvek držao u levoj ruci, premestio ga u drugu i smestio za pojas. - Pa? - upita on, gledajući Endija. - Čamac Teda Runija - reče Endi. - Ima dva zamašćena ventila i veliku naprslinu u izduvnoj cevi. Najbolje se čuje pri turiranju, kao što su to učinili baš pre polaska. Bilo je to već mnogo reči za Endijev prošek, ali su se šerifu te reči dopale. - Sigurno ne grešiš, Endi? Mnogo čamaca ima umašćene ventile. - Zašto si me onda uopšte pitao - mrzovoljno će ovaj. - O. K. Endi, ne budi kiseo. Endi je zabrundao. Prešli smo put i ušli u kola. Endi ih je upalio, vratio unazad, okrenuo i upitao: - Sveti a? Beron je klimnuo, a Endi upalio svetla. - Gde sada? - Do Teda Runija - miroljubivo reče Beron. - Samo brzo, imamo deset milja donde. - Ne mogu za manje od dvadeset minuta - reče Endi kiselo. - Moram proći kroz mesto. Kola su se popela na asfaltirani jezerski put i jurnula natrag kraj zatamnjenog dečačkog i ostalih kampova, a onda skrenula levo na autoput. Beron nije progovorio ništa dok nismo prošli kroz naselje i domogli se puta za Spiker rt. Orkestar u paviljonu za igru je još uvek bio u punom zaletu.


- Jesam li te prevario? - upitao je tada. - Dovoljno. - Jesam li u nečemu pogrešio? - Izvanredan posao - rekoh. - Ali, pretpostavljam da niste nasamarili Ludersa. - Toj dami je stvarno bilo neugodno - reče Beron. Taj Luders je dobar čovek, Temeljan, tih, vrlo pažljiv. Ali malo sam ga prešao. Napravio je greške. - Padaju mi na pamet neke - rekoh. - Jedna od njih je to je uopšte bio tamo. Druga je to što nam je rekao da očekuje prijatelja da ga pokupi, da bi nam objasnio zašto nije kolima. To nije bilo potrebno. Bila su neka kola u garaži, ali nisi znao kome su pripadala. Sledeća greška je u tome što je motor u čamcu bio uključen na praznom hodu. - To nije bila greška - reče Endi s prednjeg sedišta. - Ne ako ste ikada pokušavali da ga upalite. Beron reče: - Ne ostavljaju se kola u garaži kada nazoveš i kažeš da ćeš svratiti. Nema vlage da im naškodi. Čamac je mogao biti bilo čiji. Par mladih je mogao tu da provede vreme u upoznavanju. Nemam ništa čime bih ga teretio, svejedno, to je bar ono što on misli. Samo je previše želeo da mi odvuče pažnju na drugu stranu. Pljunuo je iz kola. Začuo sam kako je lupilo po zadnjem blatobranu kao vlažna krpa. Kola su klizila kroz mesečinom obasjanu noć, kroz krivine, gore-dole po brdima, između gustih borova i duž polja gde je ležala stoka. Rekao sam: - On je znao da nemam pismo koje mi je Lejsi poslao. I to zato što mi ga je sam izvadio iz džepa, gore u hotelskoj sobi. Luders je bio taj koji me je onesvestio i izbo Vebera. Luders zna da je Lejsi mrtav, čak i da ga nije on sam ubio. Tako drži u šaci gospođu Lejsi. Ona misli da joj je muž živ i da ga Luders drži zatočenog. - Opisuješ Ludersa kao prilično lošeg momka - reče Beron mirno. - Zašto bi Luders izbo Vebera? - Zato što je Veber prouzrokovao sve nevolje. Ovo je organizacija. Njen cilj je da rasturi veliku količinu vrlo dobro falsifikovanog novca. Tome se ne doprinosi ako deliš po petsto dolara, sve u novim novčanicama i u okolnostima koje bi svakog učinile sumnjičavim, pa i manje opreznog čoveka no stoje Fred Lejsi. - Prilično lepo ti to nagađaš, sinko - reče šerif hvatajući se za ručku od vrata u času kad smo naglo zaokrenuli. - Ali ti nisi pod prismotrom sugrađana. Ja moram više da pazim, jer sam u svom dvorištu. Pumino


jezero mi ne izgleda kao najpogodnije mesto da se otpočne biznis sa falsifikovanim novcem. - O. K. - rekoh. - S druge strane, ako je Luders čovek koga tražim, on može biti težak za hapšenje. Postoje tri puta što vode iz doline i tamo dole na istočnom kraju igrališta za golf Vudlend kluba ima oko pola tuceta aviona. Uvek je tako u leto. - Čini se da te to ne zabrinjava previše - rekoh mu. - Planinski šerif nema mnogo briga - reče Beron mirno. - Niko ne očekuje da on ima mozga. Posebno ne tipovi poput Ludersa. X Čamac je stajao na vodi na kraju kratkog konopca, pokrećući se kako to čamci čine i u najmirnijoj vodi. Platnena nadstrešnica je pokrivala njegov najveći deo i bila privezana tu i tamo. Iza klimavog pristaništa put je zavijao kroz smreke do autostrade. Sa jedne strane je bio kamp sa minijaturnim svetionikom kao svojim simbolom. Zvuci muzike za igru su dopirali iz jedne od baraka, ali je veći deo kampa već bio posao na spavanje. Približili smo se pešice, ostavivši kola na zavijutku autoputa. Beron je držao veliku lampu, upirući njom tu i tamo, paleći je i gaseći. Kad smo došli do ruba vode i kraja puta kod pristaništa, uperio je lampu na put i pažljivo ga osmatrao. Tamo su bili sveži tragovi guma. - Šta misliš? - upitao me je. - Izgleda kao tragovi guma. - A ti, Endi? - upita Beron. Endi se nagnuo i prostudirao tragove. - Nove, velike gume - reče i krenu ka pristaništu. Zastao je i pokazao rukom. Šerif je osvetlio to mesto. - Okrenuo je ovde - reče Endi. - Pa, šta? Mesto je upravo sad prepuno novih kola. Da je oktobar, to bi nešto značilo. Meštani kupuju po jednu gumu i to jeftinu, kada im ustreba. Ovo su jake gume za sve uslove. - Mogao bi pogledati na brod - reče šerif. - Zašto bi. Šta na brodu; šta s njim? - Mogao bi videti da li je skoro korišćen - reče Beron. - Do đavola - reče Endi, - pa znam da je nedavno korišćen, zar ne? - Uvek pretpostavljaš da si tačno pogodio - kaza šerif blago.


Endi ga je na trenutak posmatrao bez reči. Tad je otpljunuo na zemlju i krenuo ka našim kolima. Kad je malo odmakao, dobacio je preko ramena: - Nisam nagađao. - Ponovo se okrenuo i produžio, probijajući se između drveća. - Pomalo je osetljiv - reče mi Beron, - ali dobar čovek. - Otišao je do pristaništa za čamce i nagnuo se nad njega, stavljajući ruku pod ciradu na prednjoj strani čamca. Onda se vratio i klimnuo: - Endi je u pravu. Uvek je, proklet bio. Od koje vrste guma su ostali oni tragovi, gospodine Evans? Govore li vam nešto? - Kadilak V-12 - rekoh. - Luksuzni dvosed sa crvenim kožnim sedištima i dva kofera pozadi. Sat na šoferskoj tabli kasni dvanaest i po minuta. - Stajao je, razmišljajući o tome. Onda je klimnuo svojom velikom glavom i uzdahnuo. - pa, nadam se da zarađuješ novac ovim poslom - reče. Vratili smo se do kola. Endi je bio ponovo za volanom. Gledao je pravo pred sebe kroz prašnjavu šoferšajbnu. - Gde Runi živi sada? - upita Beron. - Tamo gde je oduvek živeo - reče Endi. - Pa to je samo malo gore uz Baskombov put. - Nisam rekao drukčije - zarežao je Endi. - Hajdemo tamo - reče šerif ulazeći. Smestio sam se pored njega. Endi je okrenuo kola i krenuo nazad pola milje, kada je počeo da skreće. Šerif mu dobaci: - Sačekaj malo. Izašao je i lampom osvetlio put. Vratio se u kola: - Mislim da imamo nešto. Oni tragovi dole kod pristaništa ne znače mnogo. Ali ti isti tragovi ovde znače više. Ako vode do Baskomba, onda će značiti mnogo. Ti stari dobri kampovi su kao stvoreni za majmunska posla. Kola su skrenula na sporedni put i polako se uspinjala ka useku. Veliko kamenje je bilo rasuto po putu, a strana brda je bila njime pretrpana. Blistali su belinom na mesečini. Kola su grmela još pola milje, a onda se Endi opet zaustavio. - O. K. pametnjakoviću, ovo je baraka - reče. Beron je ponovo izašao i šetao sa svojom lampom. Nije bilo svetla u baraci. Vratio se do kola. - Bili su ovde - rekao je. - Dovezli su Teda kući. Kad su pošli, skrenuli su ka Baskombu. Ti misliš da bi Ted Runi mogao biti umešan u nešto prljavo, Endi? - Ne, osim ako mu nisu platili za to - reče Endi. Izađoh iz kola i Beron i ja krenusmo ka baraci. Bila je mala, gruba, prekrivena ovdašnjom borovinom. Imala je drveni trem, mali dimnjak zauzdan žicama i ulegnut poljski nužnik na rubu šumarka. Bilo je


mračno. Popeli smo se na trem i Beron je zatreskao vratima. Ništa se nije desilo. Pritisnuo je bravu; vrata su bila zaključana. Sišli smo sa trema i obišli kuću sa zadnje strane, posmatrajući prozore. Svi su bili zatvoreni. Beron je pokušao da otvori zadnja vrata, ona su bila u ravni tla. I ona su bila zaključana. Zalupao je. Odjeci su odlutali kroz drveće i razlegli se po uzvišenju, među visokim kamenjem. - Otišao je s njima - reče Beron. - Pretpostavljam da nisu smeli da ga ostave. Verovatno su stali da bi on mogao da uzme neke stvari. Da. Rekoh na to: - Ne mislim tako Sve što su hteli od Runija je njegov čamac. Čamac je pokupio telo Freda Lejsija sa Spikers rta rano večeras. Telo su verovatno opteretili i bacili u jezero. Sačekali su mrak da to učine. Runi je bio na čamcu i isplatili su ga. Večeras im je ponovo trebao čamac. Ali su se dosetili da im za to ne treba Ted Runi. I ako su tamo u Baskomb dolini bili na nekom mirnom mestu da prave ili skladište falsifikovani novac, onda uopšte nisu želeli da Runi ide sa njima. - Ponovo nagađaš, sinko - reče šerif uljudno. - Svejedno, nemam nalog za pretres. Ali, mogu bar na trenutak pogledati u Runijevu kućicu za lutke. Sačekajte me. Otišao je prema poljskom nužniku. Uzeo sam zalet od šest koraka i udario u vrata barake. Potresla su se i pukla ukoso na gornjem delu. - Hej - viknuo je šerif iza mene, mlako, kao da to nije mislio. Ponovo sam se zaleteo šest koraka i ponovo udario u vrata. Upao sam unutra zajedno s njima i dočekao se rukama i kolenima na komadu linoleuma koji je mirisao na prženu ribu. Uspravio sam se i okrenuo prekidač na sijalici koja je visila sa tavanice. Beron je ušao odmah za mnom, cokćući u znak neodobravanja. Bila je to kuhinja sa peći na drva i nekoliko prljavih drvenih polica s posuđem. Peć je ispuštala slabu toplotu. Na njoj je bilo neoprano posuđe koje je zaudaralo. Pošao sam ka prednjoj sobi. Ovde se nalazio s jedne strane uzan krevet, pokriven prljavim jorganom. Bio je tu i drveni sto, par stolica, stari kancelarijski radio, neke kuke na zidu, pepeljara sa četiri upotrebljene lule, kao i gomila jeftinih svaštarskih časopisa na podu u uglu. Tavanica je bila niska da bi se zadržala toplota. U jednom uglu je bila ploča sa pričvršćenim merdevinama za tavan. Stari, isflekani platneni kofer je ležao otvoren, a u njemu je bilo svakakve odeće. Beron je prišao i zagledao kofer. - Izgleda da se Runi pripremao za selidbu ili za put. Tad su ovi momci došli i pokupili ga. Nije dovršio


pakovanje, ali tu je njegovo odelo. Čovek Runijeve sorte nema više od jednog i ne nosi ga osim ako ne silazi s planine. - On nije ovde - rekoh. - Ipak je ovde večerao. Peć je još uvek topla. Šerif baci zamišljeni pogled na merdevine. Prišao im je, uspeo se i gurnuo glavom poklopac nagore. Zatim se ponovo spustio, pošto je lampom pretražio tavan iznad sebe. - Izgleda da je držao kofer gore - reče. - Vidim da gore ima svega i svačega. Jeste li spremni za polazak? - Nisam video kola napolju - rekoh. - Mora da ih je imao. - Aha, stari plimut. Ugasi svetlo.. Otišao je u kuhinju da razgleda, a onda smo ugasili svetla i izašli. Zatvorio sam ono što je ostalo od zadnjih vrata. Beron je proučavao tragove zadnjih guma u mekom granitu, sve do mesta pod velikim hrastom, gde je par velikih tamnih mrlja pokazivalo da su kola tu bila često parkirana i da je iz njih curilo ulje. Vratio se, vrteći lampom, a onda pogledao ka nužniku i rekao: - Možeš se vratiti po Endija. Moram još da pogledam kuću za lutke. Nisam ništa rekao. Gledao sam ga kako ide stazom ka nužniku, skida rezu s vrata i otvara ih. Video sam da pali baterijsku lampu unutra i kako svetlost izbija iz gomile naprslina i trošnog krova. Vratio sam se natrag duž barake i ušao u kola. Šerif je dugo bio odsutan. Vratio se lagano, zastao pored kola i odgrizao još jedan komad svog duvana za žvakanje. Premetao ga je po ustima i onda počeo žvakati. - Runi je - reče, - U klozetu. Pucano mu je dva puta u glavu. - Ušao je u kola. - Upucan velikim pištoljem i to namrtvo. Sudeći prema okolnostima, rekao bih da je neko bio u strašnoj žurbi. XI Put se neko vreme okomito peo prateći meandre isušenog planinskog potoka čije je korito bilo posuto velikim kamenjem. Tada je put zauzeo paralelan položaj sa nivoom jezera, nekih hiljadu ili hiljadu i po stopa ispod. Prešli smo preko uskih šina koje su odzvanjale pod točkovima automobila. Put je počeo da se spušta. Široka talasasta ravnina sa nekoliko krava koje su brstile ukazala se pred nama. Neosvetljena farma ocrtavala se na mesečinom osvetljenom nebu. Dospeli smo do šireg puta koji je bio uspravan na onaj kojim smo išli.


Endi je zaustavio kola i Beron je izašao, ponovo sa svojom velikom lampom i njom polako pretražio površinu rta. - Skrenuli su levo - reče on, uspravljajući se. - Hvala bogu da tu nisu prošla neka druga kola otkada su tragovi napravljeni. - Ušao je nazad u kola. - Levo ne vodi do nekog starog rudnika - reče Endi. Levo vodi do Vordenovog mesta i onda nazad dole do jezera kraj brane. Beron je ćutke sedeo jedan momenat i onda izašao iz kola i ponovo uključio bateriju. Iznenađeno je uzviknuo kada se našao na desnoj strani puta. Vratio se ponovo natrag, isključivši svetlo. - Ide desno, takođe - reče on. - Ali prvo ide levo. Vratili su se natrag, ali su bili negde na zapadu pre nego što su to uradili. Ići ćemo kao i oni. Endi upita: - Jesi li siguran da su prvo išli levo a ne desno? Levo bi im bio izlaz na autoput. - Dakako. Desni tragovi leže na levim - reče Beron. Skrenuli smo levo. Raštrkani brežuljci u dolini su bili pokriveni ajronvudovim drvećem, nekim od njih polumrtvim. Drvo ajronvud raste do osamnaest ili dvadeset stopa i tada umire. Kada umre, grane se ogole i dobiju sivobelu boju koja šija na mesečini. Išli smo oko milju i tada je uski put skrenuo prema severu, u vidu male stazice. Endi je zastao. Beron je ponovo izašao i upotrebio svoju lampu. Klimnuo je prstom i Endi je prišao kolima. Šerif je ušao. - Ti momci nisu baš oprezni - reče on. - Jok. Rekao bih da uopšte nisu oprezni. Ali nisu mogli pretpostaviti da Endi može reći odakle čamac dolazi samo slušanjem njegovog motora. Put je ušao u planinske zavoje i rastinje je postalo tako gusto da su kola jedva prošla bez ogrebotina. Tada je zaokrenuo pod oštrim uglom i ponovo se počeo uspinjati. Prošli su oko ogranka brda i ukazala se mala baraka, naslonjena na padinu, okružena drvećem sa svih strana. I iznenada, iz kuće ili iz njene neposredne blizine, začuo se dugački, vriskavi povik koji se završio brzim lavežom. Lavež je iznenada zagušen. Beron je hteo da kaže: - Utrni ih... - ali je Endi već ugasio svetla i skrenuo kraj puta. - Mislim da je prekasno - reče on suvo. Mora biti da su nas videli, ako iko osmatra. Beron je izašao iz kola. - To je zvučalo baš kao kojot, Endi. - Aha. - Jako blizu kuće za jednog kojota, zar ne Endi? - Ne baš - reče Endi. - Svetla su isključena, a kojot bi prišao baš do barake u potrazi za zakopanim smećem.


- A to bi opet mogao da bude onaj mali pas - reče Beron. - Ili možda kokoška koja je upravo snela kockasto jaje rekoh ja. - Šta čekamo? I kako bi bilo da mi vratite pištolj? I da li mi to pokušavamo nekog da stignemo, ili želimo da rešavamo stvari onako usput? Šerif je uzeo moj pištolj sa svog levog kuka i predao mi ga. - Ja nisam u žurbi - reče on. - Zato što Luders nije u žurbi. Mogao je odavno da ode, da je hteo. Bili su u žurbi da uhvate Runija, jer, Runi je znao nešto o njima. Ali, Runi sada ništa ne zna o njima zato što je mrtav i što mu je kuća zaključana a njegova kola odvezena. Da nisi provalio na njegova zadnja vrata on je mogao biti u svom nužniku nedeljama pre nego što bi se neko zapitao gde je. Ti tragovi guma izgledaju očigledni, ali to je samo zato što znamo gde su započeli. Nisu imali nikakvog razloga da misle da ćemo to otkriti. Odakle bismo onda krenuli? Ne, ja nisam u nikakvoj žurbi. Endi se pognuo i onda se pridigao sa puškom za jelene. Otvorio je vrata sa leve strane i izašao iz kola. - Mali pas je tamo - reče Beron miroljubivo. - To znači da je gospođa Lejsi takođe tamo. I trebalo bi da je neko nadgleda. Da, da, mislim da je bolje da odemo tamo, Endi. - Nadam se da si uplašen - reče Endi. - Ja jesam. Krenuli smo između drveća. Bilo je oko dve stotine metara do kuće. Noć je bila veoma mirna. Čak i sa te razdaljine sam čuo otvaranje prozora. Hodali smo razdvojeno oko pedeset metara. Endi je ostao nazad dovoljno dugo da bi zaključao kola. Tada je počeo da pravi širok krug sa desne strane. Dok smo joj se približavali ništa se nije pokrenulo u baraci, niti se svetlo upalilo. Kojot, ili Šajni, pas, šta god da je, nije ponovo zalajao. Došli smo veoma blizu kuće, na manje od dvadeset metara. Beron i ja smo bili na istoj razdaljini od nje. Bila je to mala, gruba baraka, izgrađena kao i Runijeva, samo veća. Nazad je garaža bila otvorena ali je bila prazna. Baraka je imala mali trem sačinjen od poljskog kamenja. Tada se začuo zvuk kratke, oštre borbe iz barake i lavež koji je bio iznenada zagušen. Beron je legao na zemlju. Učinio sam isto. Ništa se nije dogodilo. Beron je ustao polako i počeo da se kreće napred, korak po korak, sa pauzom između svakog. Ostao sam na mestu. Beron je dospeo do raščišćenog dela ispred kuće i počeo da se penje po stepenicama ka tremu. Stajao je tamo, krupan, jasno ocrtan na mesečini, sa koltom koji mu je visio sa strane. Izgledalo je to kao izvrstan način da se izvrši


samoubistvo. Ništa se nije dogodilo. Beron je dospeo do vrha stepenica i čvrsto se naslonio na zid kuće. Sa njegove leve strane nalazio se prozor, s desne vrata. Prebacio je pištolj u drugu ruku i spremio se da udari na vrata svojom zadnjicom, kada se ponovo brzo vratio u isti položaj i priljubio uza zid. Pas je ciknuo u kući. Ruka sa revolverom pružila se s donje strane otvorenog prozora i okrenula se ka njemu. Bilo je teško pogoditi cilj sa te razdaljine. Morao sam da uspem. Pucao sam. Štektanje automatika je zagušeno potmulim praskom puške. Ruka je klonula i pištolj je pao na trem. Ruka je izašla još malo napolje i prsti su se zgrčili, a onda počeli da grebu po prozorskom pragu. Tada su se vratili nazad kroz prozor i pas je zalajao. Beron je bio kod vrata, cimajući ih. I ja i Endi smo iz sve snage trčali ka baraci iz različitih uglova. Beron je uspeo da otvori vrata i svetlo ga je zapljusnulo kao da je neko unutra upalio baterijsku lampu i upravio je nagore. Dospeo sam do trema u trenutku kad je Beron ušao, s Endijem odmah iza mene. Ušli smo u dnevnu sobu barake. Fred Lejsijeva gospođa je stajala na sredini sobe kraj stola na kojem je bila lampa i držala malog psa u svom naručju. Zdepasti, plavušasti čovek ležao je postrance pod prozorom, teško dišući i bezuspešno pipajući oko sebe u potrazi za pištoljem koji je ispao kroz prozor. Gospođa Lejsi je razdvojila ruke, puštajući psa na pod. Poskočio je i gurnuo svoju malu, oštru njušku u šerifov stomak, razdrljujući mu kaput i košulju. Tada je ponovo pao na pod i trčao tiho naokolo u krugovima, vrteći razdragano svojim repom. Gospođa Lejsi je stajala sleđena s licem praznim kao smrt. Čovek na podu je malo zastenjao između dva naporna udisaja. Njegove oči su se brzo otvarale i sklapale. Usne su mu se pokrenule i izbacile ružičastu penu. - To je svakako lepi mali pas, gospođo Lejsi - reče Beron, gurajući košulju natrag za pojas. - Ali čini mi se da njegovo prisustvo nije pogodovalo nekim ljudima. Pogledao je u plavokosog čoveka na podu. Njegove oči su se otvorile i fiksirale se u prazno. - Lagala sam vam - reče brzo gospođa Lejsi. - Morala sam. Život mog muža je zavisio od toga. Luders ga drži zatočenog u blizini. Ne znam gde, ali nije daleko, rekao mi je. Otišao je po njega da mi ga vrati, ali je ostavio ovog čoveka da me čuva. Nisam mogla ništa da učinim šerife. Meni - meni je žao.


- Znao sam da ste lagali, gospođo Lejsi - reče Beron mirno. Pogledao je nadole u svoj kolt i zatim ga vratio za pojas. - Znao sam zašto. Ali vaš muž je mrtav, gospođo Lejsi. Već duže vremena. Ovde prisutni gospodin Evans ga je video. Teško je to podneti, gospođo, ali bolje da to saznate sada. Nije se pokrenula, čak se činilo da ne diše. Tada je veoma polako otišla do stolice i sela, naslonivši lice na šake. Sedela je tamo bez pokreta, bez glasa. Mali psić je zacvileo i zavukao se pod njenu stolicu. Čovek na podu je počeo da podiže gornji deo tela. Pridigao ga je veoma polako, kruto. Njegov pogled je bio prazan. Beron mu je prišao i nagnuo se nad njim. - Jesi li gadno pogođen, sinko? Čovek je pritiskao svoju levu ruku na grudi. Krv je curila između njegovih prstiju. Podizao je svoju desnu ruku polako, sve dok tako ukrućena nije bila uperena u ugao plafona. Njegove drhtave, ukrućene usne su progovorile. - Hajl Hitler! - rekao je promuklo. Pao je nazad i ostao da leži nepomičan. Iz njegovog grla začuo se hropac, a onda je i to prestalo i sve je u sobi postalo tiho, čak i pas. - Ovaj čovek mora biti jedan od onih nacija - reče šerif. - Čuli ste šta je rekao? - Aha - rekoh. Okrenuo sam se i krenuo napolje, sišao niz stepenice i otišao ponovo kroz drveće do kola. Seo sam na nogostup i zapalio cigaretu. Sedeo sam tamo pušeći i duboko razmišljajući. Nakon kraćeg vremena svi su sišli dole kroz drveće. Beron je nosio psa. Endi je nosio pušku u levoj ruci. Njegovo ukrućeno mlado lice je izgledalo šokirano. Gospođa Lejsi je ušla u kola i Beron joj je dodao psa. Pogledao je u mene i rekao: - Protivzakonito je pušiti ovde, sinko, na više od pedeset koraka od barake. Ispušio sam cigaretu i zabio je duboko u rastresitu sivu zemlju. Ušao sam u kola spreda, pored Endija. Kola su ponovo krenula i odvezli smo se natrag do onoga što su ovdašnji ljudi nazivali glavni put. Niko nije ništa govorio dugo vremena, a onda je gospođa Lejsi rekla tihim glasom: - Luders je pomenuo ime koje je zazvučalo kao Sloat. Rekao je to čoveku na koga ste pucali. Zvali su ga Kurt. Govorili su nemački. Razumem malo nemački, ali su govorili prebrzo. Sloat nije zvučalo kao da je nemačka


reč. Znači li to vama išta? - To je ime obližnjeg starog rudnika - reče Beron. - Sloatsov rudnik. Ti znaš gde je, zar ne Endi? - Dakako. Pretpostavljam da sam ja ubio onog druškana, zar ne? - Pretpostavljam da jesi, Endi. - Nisam do sada nikog ubio - reče Endi. - Možda sam ga ja pogodio - rekoh. - Pucao sam na njega. - Ne baš - reče Endi. - Nisi bio dovoljno visoko da bi ga pogodio u grudi. Ja jesam. Beron upita: - Koliko njih vas je dovelo u tu baraku, gospođo Lejsi? Mrzim što vas zapitkujem u ovakvom trenutku, madam, ali stvarno moram. Mrtvački glas je odgovorio: - Dva. Luders i čovek koga ste ubili. On je vozio čamac. - Jeste li zastali negde, mislim na ovoj strani jezera, gospođo? - Da. Zastali su kod male barake kraj jezera. Luders je onda preuzeo volan. Drugi čovek. Kurt je izašao i mi smo se odvezli. Posle izvesnog vremena, Luders je zaustavio i Kurt nas je sustigao vozeći neka stara kola. Odvezao je kola u jarugu iza vrba i onda nastavio sa nama. - To je to - reče Beron. - Ako uhvatimo Ludersa, posao je završen. Jedino što ne mogu da prokljuvim o čemu se sve radi. Nisam rekao ništa. Odvezli smo se ponovo do mesta gde je bila raskrsnica u obliku slova T i gde je put išao nazad do jezera. Držali smo se tog pravca oko pet-šest kilometara. - Bolje se zaustavi ovde, Endi. Preći ćemo ostatak puta pešice. Ti ostani ovde. - Jok. Nemam takvu nameru - reče Endi. - Ti ostani ovde - reče Beron, iznenadno grubim glasom. - Treba da paziš na damu, a već si ispunio kvotu ubijanja za večeras. Sve što tražim od tebe je da se taj pas ne začuje. Kola su se zaustavila. Beron i ja smo izašli. Mali pas je zacvileo i onda zaćutao. Sišli smo sa puta i krenuli preko zemljišta kroz izdanke mladih borova, manzanite i ajronvuda. Hodali smo tiho, bez priče. Buka naših koraka se nije mogla čuti na trideset stopa, osim od strane Indijanca. XII


Za nekoliko minuta dospeli smo do krajnje ivice gustiša. Iza toga je zemljište bilo ravno i pregledno. Naspram neba naziralo se nešto na lik na paukovu mrežu, nekoliko niskih gomila otpadne prljavštine, skup odvodnih posuda za vodu tako naslaganih jedna na drugu da su na ličile na minijaturni toranj za rashlađivanje i beskrajna traka koja se pružala ka njima iz useka u planini. Beron mi je prišapnuo na uvo: - Nije radio već nekoliko godina - reče on. - Nije zavređivalo. Dvojica ljudi bi radili po ceo dan za količinu zlata u vrednosti od jednog penija. Ovaj kraj je radio na smrt pre šezdeset godina. To tamo što liči na nisku kolibu je stan automobil-hladnjača. Ima debele zidove i đavolski je blizu neprobojnosti na metke. Ne vidim kola, ali možda su iza. Ili su sakrivena. Bi će da su sakrivena. Jesi li spreman za polazak? Klimnuo sam. Krenuli smo preko otvorenog prostora. Mesec je tako sijao da se činilo da je dan. Osećao sam se izvrsno, kao gumeni lutak u streljani. Beron je izgledao potpuno smireno. Držao je veliki kolt spušten kraj kuka, sa palcem na okidaču. Odjedanput se svetlo ukazalo sa strane gde je bila hladnjača i mi smo legli na zemlju. Svetlo je naišlo od delimično otvorenih vrata i prelamalo se od žute place i žutog klina na zemlji. Naziralo se kretanje pri mesečini i čula se lupa vode o zemlju. Sačekali smo malo, a onda ustali i nastavili. Nije bilo mnogo koristi od izigravanja Indijanaca. Mogli su naići kroz vrata ili ne. Da jesu, mogli su nas primetiti, bilo da hodamo, ležimo ili puzimo. Toliko je zemljište bilo golo a mesec sjajan. Naše cipele su ostavljale poneki trag, ali ovo je bila krupnija prljavština na kojoj se već puno hodalo, tako da je bila sabijena. Dospeli smo do gomile peska i zastali kraj njega. Slušao sam sebe kako dišem. Nisam dahtao, a nije ni Beron. Ali sam se zaista zainteresovao za svoje disanje. Bilo je to nešto što sam dugo smatrao za uobičajenu stvar, ali upravo sada me je zanimalo. Nadao sam se da će se nastaviti još dugo, ali nisam bio siguran. Nisam bio uplašen. Bio sam odrastao čovek i imao sam pištolj u ruci. Ali je plavokosi, tamo u baraci, takođe bio odrastao čovek, takođe sa pištoljem u ruci. I imao je zid da se zakloni iza njega. Ipak nisam bio uplašen. Samo sam bio zamišljen nad malim stvarima. Mislio sam da Beron diše previše glasno, ali sam pomislio da bih napravio više buke time, što bih mu rekao da diše previše glasno, nego što ju je on pravio disanjem. Takav sam uvek bio, uvek zanet malim stvarima u mojim mislima.


Tada su se vrata ponovo otvorila. Ovog puta nije bilo svetla iza njih. Mali, veoma mali čovek izašao je kroz vrata noseći nešto što je izgledalo kao teški kofer. Nosio ga je duž strane kola, teško dahćući. Beron je stegao moju ruku kao mengelama. Blago je šištao pri disanju. Mali čovek sa teškim koferom, ili šta da je, stigao je do kraja kola i otišao iza ugla. Tada sam pomislio da je gomila peska, iako nije izgledala previše visoka, ipak bila verovatno dovoljno visoka da se ne vidimo iza nje. I ako mali čovek nije očekivao posetioce, onda je postojala mogućnost da nas nije video. Čekali smo da se vrati. Razgovetan glas iza nas je prozborio: - Držim mašinku u rukama, gospodine Beron. Podignite ruke gore, molim. Ako pokušate išta drugo, pucaću. Brzo sam podigao ruke. Beron je oklevao malo duže. Tada je podigao ruke. Okrenuli smo se polako. Frenk Luders je stajao na oko četiri stope od nas, sa tompsonom koji je držao u visini struka. Ždrelo cevi je izgledalo kao rupa bez dna. Luders je mirno rekao: - Više mi se sviđa da mi okrenete leđa. Kada se Čarli vrati nazad iz kola, upaliće svetlo unutra. Tada ćemo svi lepo da uđemo. Ponovo smo se okrenuli ka dugačkim, niskim kolima. Luders je oštro zviznuo. Mali čovek se vratio nazad, zaobišavši auto-hladnjaču. Zastao je na momenat, a onda krenuo ka vratima. Luders je uzviknuo: - Upali lampe, Čarli. Imamo posetioce. Mali čovek je mimo ušao u hladnjaču. Začulo se kresanje šibice i unutra se upalilo svetlo. - Sada, gospodo, možete ući - reče Luders. - Imajući u vidu, naravno, da smrt hoda odmah iza vas ponašajte se shodno tome. Krenuli smo. XIII - Uzmi njihovo oružje i proveri da li imaju još neko pri sebi, Čarli. Stajali smo naslonjeni na zid, blizu dugačkog stola. Sa obe strane stola bile su drvene klupe. Na njemu je bio poslužavnik sa bocom viskija i nekoliko časa, jedna nova i jedna staromodna farmerska uljana lampa sa debelim staklima, obe upaljene, jedan tanjir pun šibica i drugi pun pepela i pikavaca. Na kraju prostorije, podalje od stola, bila je mala


peć i dva poljska kreveta, jedan razbacan a drugi složen kao kutijica. Mali Japanac nam je prišao. Svetlo se prelamalo na staklima njegovih naočara. - Oh, imate oružje - prenuo se. - Oh, tako loše. Uzeo je naše oružje i gurnuo ga nazad preko stola ka Ludersu. Njegove male ruke su nas vešto pretražile. Beron se trgnuo i lice mu je pocrvenelo, ali nije ništa rekao. Čarli reče: - Nema više oružja. Drago mi je, gospodo. Veoma lepa noć, mislim. Piknikujete na mesečini? Začuli smo besni zvuk iz Beronovog grla. Luders reče: - Molim vas sedite dole gospodo i recite mi šta mogu da učinim za vas? Seli smo. Luders je seo naspram nas. Naše oružje je bilo na stolu ispred njega. Tompsonova automatska puška u pripravnosti, a oči su mu bile mirne i prodorne. Nije više imao prijatno lice, ali je ono i dalje bilo inteligentno. Kao što su i oni uvek inteligentni. Beron reče: - Mislim da ću žvakati duvan. Bolje razmišljam tako - Izvadio je komad, zagrizao u njega i vratio ga nazad. Tiho je žvakao a onda pljunuo na pod. - Mislim da sam vam malo nagrdio pod - reče on. - Nadam se da ne marite. Jap je sedeo na kraju jednog kreveta, ne dodirujući nogama patos. - Ne sviđati puno - reče on piskavo, - veoma loš miris. Beron ga nije pogledao. Rekao je mirno: - Nameravate da nas ubijete i zatim pobegnete, gospodine Luders? Luders je slegnuo ramenima, skinuo ruku sa automatske puške i naslonio se na zid iza njega. Beron reče: - Ostavili ste jasan trag, ali ima tu jedan problem. Kako smo mogli znati odakle da počnemo? To niste mogli da znate jer se ne biste ponašali onako kako jeste. Ali ste ipak bili spremni kada smo stigli ovamo. Ne shvatam to. Luders reče: - To je zato što smo mi Nemci fatalisti, pa, kada stvari idu od ruke, kao što je to bilo večeras - jedino je onaj glupan Veber bio iznimka - postajemo sumnjičavi. Rekao sam sebi: "Nisam ostavio nikakav trag, nije bilo načina da me slede preko jezera dovoljno brzo. Nisu imali nikakav čamac, a i nikakav čamac me nije pratio. Bilo bi im nemoguće da me pronađu." Tako rekoh: "Potpuno nemoguće. Oni će me pronaći samo zato što to meni izgleda neizvodljivo. Zbog toga, ja ću ih čekati." - Dok je Čarli ubacivao kofere pune novca u kola - rekoh ja.


- Kakav novac? - upita Luders ne izgledajući kao da gleda u ikog od nas; izgleda da je gledao u sebe, preispitujući se. Odgovorio sam: - Te vrlo lepe male novčanice od deset dolara koje ste dovezli iz Meksika avionom. Luders me je tada pogledao, ali indiferentno. - Moj dragi prijatelju, nisi to valjda ozbiljno rekao? - sugerisao mi je. - Prosto kao pasulj. Najlakša stvar na svetu. Granična patrola sada nema avione. Imali su pre izvesnog vremena nekoliko. Ali nije bilo nikakvih preleta, tako da su vraćeni. Avion koji leti visoko nad granicom sa Meksikom sleće na pistu kod terena za golf Vudlend kluba. To je avion gospodina Ludersa i gospodin Luders ima udeo u klubu, gde i živi. Zašto bi neko nešto sumnjao u vezi s tim? Ali gospodin Luders ne želi pola miliona lažnih dolara u njegovoj sobi u klubu, tako da pronalazi sebi ovaj stari rudnik i drži novac u ovoj hladnjači. Skoro je jaka kao sef, a ni ne izgleda kao sef. - Zanimaš me - reče Luders mirno. - Nastavi. Rekoh: - Novac je veoma dobar. Imali smo izveštaj o njemu. To znači organizaciju - da se nabavi: boja, pogodan papir i kalup za štampanje. To znači organizaciju mnogo kompletniju od one koju bi bilo koja banda varalica mogla da sastavi. Vladinu organizaciju. Organizaciju nacističke vlade. Mali Jap je skočio sa kreveta i siknuo, ali Luders nije promenio izraz. - Još uvek sam zainteresovan - rekao je lakonski. - Ja nisam - reče mi Beron. - Zvuči mi kao da nameravaš da utrčiš u kišu metaka. • Nastavio sam: - Pre nekoliko godina su Rusi pokušali isti trik. Da razbacaju ovde gomilu lažnog novca da bi pribavili sebi dovoljno sredstava za finansiranje špijunske mreže i, po mogućstvu, da unište našu valutu. Naciji su previše pametni da bi se kockali na taj način. Sve što su hteli su stari dobri američki dolari da bi s njima radili u Centralnoj i Južnoj Americi. Dobre, već upotrebljene novčanice različitih vrednosti. Ne možete otići u banku i priložiti sto hiljada dolara u potpuno novim novčanicama od deset dolara. Ono što intrigira šerifa je zašto ste izabrali baš ovo mesto, planinsko odmaralište puno prilično siromašnih ljudi. - Ali to ne intrigira tebe i tvoj superiorni mozak, zar ne? - Luders se podrugljivo osmehnuo. - Ne intrigira ni mene mnogo više - reče Beron. - Ono što mi smeta je što se ljudi ubijaju na mojoj teritoriji. Nisam navikao na to.


Ja rekoh: - Izabrali ste ovo mesto zato što je dobro za unos novca. Ovo je verovatno jedno od stotinu drugih mesta, rasutih duž cele zemlje, mesta gde ima vrlo malo predstavnika zakona koje treba izvrdati ali gde tokom leta ima puno posetilaca koji stalno dolaze i odlaze. I mesta gde avioni sleću i poleću i niko ih ne proverava. Ali to nije jedini razlog. To je takođe izvrsno mesto za razbacivanje dela novca, njegovog većeg dela ako se posreći. Ali nije vam se posrećilo. Vaš čovek Veber je izveo glup trik i uvalio vas u nesreću. Da li da vam kažem zašto je ovo dobro mesto za rasturanje lažnog novca ako imate dovoljno ljudi da rade za vas? - Molim te - reče Luders i potapša po mašinki. - Zato što u toku tri meseca svake godine ova oblast ima populaciju od dvadeset do pedeset hiljada ljudi koji pridolaze, u zavisnosti od praznika i vikenda. To znači mnogo donesenog novca i puno obavljenog posla. A ovde nema banke. Rezultat toga je da hoteli, barovi i trgovci moraju stalno da unovčavaju čekove. Zbog toga su depoziti koje oni šalju bankama tokom sezone skoro potpuno na čekovima, a novac ostaje ovde u daljoj cirkulaciji. Naravno, samo do kraja sezone. - Mislim da je to veoma interesantno - reče Luders. - Ali, da je ova operacija pod mojom kontrolom, ne bih razmišljao o tome da provučeni veliku količinu novca ovde gore. Ubacio bih male količine tu i tamo, ali ne previše. Isprobavao bih novac, da vidim koliko dobro je primljen. I to zbog razloga koji si naveo. Zato što bi većina novca brzo menjala ruke i, ako bi otkrili da je to lažnjak, kako vi kažete, bilo bi veoma teško otkriti njegov izvor. - Aha - rekoh. - To bi bilo pametnije. Ti si dobar i iskren u vezi sa tim. - Tebi - reče Luders, - svakako ništa ne znači koliko sam iskren. Beron se iznenada nagnuo napred. - Slušaj ovamo, Luders, naše ubijanje ti neće ama baš ništa pomoći. Ako pogledaš u suštinu, mi zapravo nemamo čime da te teretimo. Verovatno je da si ti ubio onog čoveka Vebera, ali kako stoje stvari ovde gore, to će biti veoma teško dokazati. Ako si rasturao lažni novac, optužiće te za to, ali to nije zločin za vešala. Uprava sada, igrom slučaja, imam par lisica za pojasom i moj predlog je da odeš odavde sa njima na rukama, ti i tvoj japanski drugar. Jap Čarli reče: - Ha, ha. Veoma smešan čovek. Neka gluperda, pretpostavljam. Luders se brzo osmehnuo. - Stavio si sve stvari u kola, Čarli? - Upravo odlazi još jedan kofer! - reče Čari i.


- Požuri da ga ubaciš u kola i upališ motor, Čari i. - Slušaj, to neće uspeti, Luders - reče Beron žurno. - Imam čoveka sa puškom za jelene dole u šumi. Jasna je mesečina. Imaš dobro oružje, ali nemaš više šansi protiv te puške nego što ih imamo Evans i ja protiv tebe. Nikako nećeš izaći odavde osim ako mi ne idemo sa tobom. On je video da smo ušli i kako smo ušli. Daće vam dvadeset minuta. Tada će poslati momke da vas dinamitom izvuku napolje. To su bila moja naređenja. Luders je mirno rekao: - Ovaj posao je veoma težak. Čak i za nas Nemce. Ja sam umoran. Napravio sam krupnu grešku. Koristio sam čoveka koji je bio budala, koji je učinio glupost, a onda je ubio zbog te gluposti čoveka koji je znao za to. Ali, to je bila takođe i moja greška. Neće mi bili oprošteno. Moj život nije više od većeg značaja. Odnesi kofer do kola Čarli. Čarli mu je hitro prišao: - Ne sviđati tako - reče on oštro. - Taj prokleti teški kofer. Čovek sa puškom puca. Do đavola. Luders se polako osmehnuo. - To je sve gomila besmislica, Čarli. Da su imali ljude sa sobom, oni bi bili ovde već odavno. Zato sam dozvolio ovim ljudima da pričaju. Da bih video da li su sami. Sami su. Kreni, Čarli. Čarli reče piskutavo: - Idem, ali mi se i dalje ne sviđati. Otišao je do ugla i podigao kofer, koji je stajao tamo. Jedva ga je mogao nositi. Polako je prišao vratima i sa uzdahom spustio kofer. Otškrinuo je vrata i pogledao napolje. - Ne vidi nikoga - reče on. - Možda sve laži. Luders reče zamišljeno: - Trebao sam ubiti psa i ženu. Bio sam slab. Onaj čovek Kurt, šta je s njim? - Nikad čuo za njega - rekoh ja. - Gde je bio? Luders je zurio u mene. - Ustajte na noge, obojica. Ustao sam. Žmarci su mi prolazili kroz leđa. Beron je ustao. Njegovo lice je bilo sivo. Proseda kosa oko ušiju je blistala od znoja. Bilo je znoja po celom njegovom licu, ali je i dalje žvakao duvan. Upitao me je: - Koliko dobijaš za ovaj posao, sinko? Odgovorio sam nerazgovetnim glasom: - Sto dolara, ali sam nešto već potrošio. Beron je rekao istim mekim glasom: - Bio sam oženjen četrdeset godina. Plaćaju me osamdeset dolara mesečno, daju mi kuću i ogrev. To nije dosta. Tako mi svega, trebao bih da dobijem sto. Iskrivio je usta u cerek, otpljunuo i pogledao Ludersa. Dođavola sa


tobom, ti naći kopile - reče on. Luders je polako podigao mašinku. Usne su mu se sklopile. Piskavo je udahnuo. Tada je veoma polako spustio oružje i zavukao ruku ispod revera kaputa. Izvadio je luger i palcem ga otkočio. Prebacio je pištolj u levu ruku i stajao, posmatrajući nas mirno. Veoma polako, sa njegovog lica je izbledeo svaki izraz i ono je postalo mrtva siva maska. Podigao je pištolj i u istom trenutku ukočenu desnu ruku iznad visine ramena. Ruka je bila kruta kao štap. - Hajl Hitler! - uzviknuo je oštro. Brzo je okrenuo pištolj, stavio cev u usta i opalio. XIV Jap je vrisnuo i jurnuo kroz vrata. Beron i ja smo se svom snagom bacili preko stola. Povratili smo naše oružje. Krv je prsnula na moju šaku a onda se Luders polako skljokao niz zid. Beron je već izašao napolje. Kada sam ga stigao, video sam da je mali Japanac jurio prema gomili busenja. Beron se namestio, podigao kolt, a zatim ga ponovo spustio. - Nije dovoljno daleko - reče on. - Uvek dajem čoveku četrdeset metara fore. Podigao je ponovo svoj veliki kolt, malo zakrenuo telo i, dok je revolver zauzimao poziciju za pucanje, pomerio se vrlo polako i spustio glavu naniže, sve dok njegova ruka, rame i desno oko nisu stajali u istoj liniji. Ostao je tako, potpuno ukrućen nekoliko trenutaka, a tada je revolver grunuo i poskočio unazad u njegovoj šaci. Tanki končasti dim se blago ukazao pri mesečini i nestao. Jap je nastavio sa trčanjem. Beron je spustio svoj kolt i posmatrao ga kako zaranja u gomilu žbunja. - Prokletstvo - reče on. - Promašio sam ga. - Brzo me je pogledao i odmah ponovo skrenuo pogled u daljinu. Ali neće stići nigde. Nema s čime da pobegne. Te njegove male nožice nisu dovoljno dugačke ni da sa njima preskoči borovu šišarku. - Imao je pištolj - rekoh. - Pod levom miškom. Beron je odmahnuo glavom. - Jok. Primetio sam da mu je futrola prazna. Pretpostavljam da mu ga je Luders oduzeo. Mislim da je Luders


hteo da ga ubije pre svog odlaska. U daljini su se ukazali farovi kola, koja su dizala prašinu na drumu. - Šta je razmekšalo Ludersa? - Mislim da mu je ponos bio povređen - reče Beron zamišljeno. - Veliki organizator kao on da doživi da mu dvojica malih tipova kao što smo mi naprave pakao. Obišli smo oko hladnjače. Veliki novi dvosed je bio parkiran tamo. Beron mu je prišao i otvorio vrata. Kola sa puta su sada bila blizu. Skrenula su i obasjala farovima veliki dvosed. Beron je zurio u dvosed jedan momenat a onda žestoko zalupio vrata i otpljunuo na zemlju. - Kedi V-12 - reče on. - Sedišta od crvene kože i kofer pozadi. - Ponovo se nagnuo napred i uključio svetlo na komandnoj tabli. - Koliko je sati? - Dvanaest minuta do dva - odgovorio sam. - Ovaj sat ne kasni dvanaest i po minuta - reče Beron razljućeno. - Tu si se zeznuo. - Okrenuo se i sučelio sa mnom, zabacujući šešir unazad. - Vraga, video si ga parkiranog ispred "Indijanske glave" - reče on. - Tačno. - Mislio sam da si običan pametnjaković. - Tačno - rekoh. - Sinko, kada sledeći put dospem u priliku da me skoro ubiju, možeš li isplanirati da budeš u blizini? Kola koja su nailazila zaustavila su se na nekoliko metara. Pas je zacvileo. Endi je doviknuo: - Je li neko povređen? Beron i ja smo odšetali do kola. Vrata su se otvorila i mali svilenkasti pas je iskočio napolje i jurnuo ka Beronu. Odskočio je sa četiri stope udaljenosti, prohujao kroz vazduh i zabio svoje prednje šape u Beronov stomak, a onda odskočio na zemlju i trčao u krug. Beron reče: - Luders se ubio tamo unutra. A tamo negde dole u žbunju je mali Jap koga treba da privedemo. Ovde su tri-četiri kofera puna falsifikovanog novca za koji moramo da se pobrinemo. Skrenuo je pogled u daljinu, taj krupni i kao stena postojani čovek. - Noć kao ova - reče on, - i baš mora da bude puna smrti.


REJMOND ČENDLER Tokom svog života Rejmond Čendler je napisao svega dvadeset i tri kratke priče. Od ovog relativno malog opusa široj čitalačkoj publici je poznato svega petnaest. Godine 1950. Čendler je objavio svoju "oficijelnu" kolekciju kratkih priča pod nazivom Jednostavna umetnost ubistva, ali ta knjiga ne uključuje preostalih osam koje su tokom dugih godina ležale zakopane unutar trošnih stranica starih detektivskih magazina. Čitaoci ove knjige sada imaju priliku da se upoznaju sa dve koje spadaju u njegove najlepše - Pokušaj sa devojkom (objavljene januara 1937. u magazinu Crna maska) i Nema zločina u planinama (objavljene septembra 1941. u magazinu Detektivska priča). Za nekoga ko je, zajedno sa Dešielom Hemetom, postao vodeći pisac "poezije nasilja", zaista je čudno da je svoju prvu priču objavio u dobi od 45 godina. Kada se u decembru 1933. pojavila njegova prva priča Ucenjivači ne pucaju Čendler je bio samo jedan od mnogih dobrih pisaca stare škole, tj. magazina Crna maska. Ali, kada je umro 1959, već je bio prevođen i objavljivan u osamnaest zemalja, a njegov opus tražen i dalje širom sveta od strane onih koji su cenili dobru priču i umetnički pristup pisanju. Uz to, skoro nemoguće je nabrojati sve filmove i serije koji su bili inspirisani i zasnovani na njegovim pričama i romanima. Hemfri Bogart je svetsku slavu stekao ponajviše tumačeći njegov klasični lik detektiva-individualca. Rođen u Čikagu 1888. Rejmond Čendler se još kao mali dečak preselio u Englesku sa svojom majkom. Tamo je odrastao i diplomirao na koledžu Dalvič. Ubrzo nakon toga on se vratio u Sjedinjene Države, odakle je otišao u Kanadu da bi se pridružio regimenti kanadske pešadije - Gordonovim Gorštacima. Nakon što je služio u Engleskoj i Francuskoj tokom 1917-18, ponovo se vratio u Ameriku da bi živeo u Los Anđelesu, koji je, kao i region južne Kalifornije, predstavljao pozornicu svih njegovih pripovesti. Imao je mnogo digresija u karijeri - bio je učitelj, književni kritičar, pesnik, učio je za pilota, pisao eseje, bio računovođa i, do početka tridesetih, postao je izvršni referent u pet


naftnih kompanija - da nije bilo velike depresije u Americi, vrlo je verovatno da bi danas bio nepoznat i zakopan u zaboravljenim izveštajima o proizvodnji nafte. Jer, da nije depresije koja je uzrokovala kolaps naftne industrije on ne bi naglo postao ono po čemu je širom sveta poznat - pisac detektivske proze. Vladimir Davić


1 Ajronvud (ironwood tree) - bilo koje drvo sa tvrdom korom; u tekstu postoji opis tog drveta.


Click to View FlipBook Version