"Nisi mogla znati." Surgenor je izgovorio ovu stoljećima staru frazu, bez ikakvog srama, znajući da svako ljudsko biće i svaka nova okolnost mijenja značenje tih riječi. "Pokušaj razmišljati o nečem drugom." Nemoj mi se sada slomiti zbog nesreća u prošlosti, pomisli on, ne sada. Još deset minuta. "Martin mi nije nikada oprostio. Umro je pri urušavanju tunela, ali to je bilo četiri godine nakon naše rastave. Tako da sam ti jutros lagala, Dave. Nije mi umro muž - ostavio me zbog onoga što sam učinila i umro nekoliko godina poslije. Potpuno sam. Doslovno sam." Jutros? Surgenor je bio na trenutak zbunjen. O čemu to ona priča? Premotao je događaje u glavi i odjednom postao svjestan da je prošlo manje od dvadeset i četiri sata od njegovog izlaska iz hotela i od kada je ugledao ono predivno plavo jutro - na planeti koja je sada bila udaljena trideset milijuna svjetlosnih godina. Uhvaćen sam u sendviču - između mikroskopskog i makroskopskog. Što će se dogoditi kada mi promjer zjenice postane manji od valne duljine svjetlosti? Još pet minuta. "Ti to ne bi učino, zar ne, Dave? Ne bi na mene prebacio svu krivnju." "Nema tu nikakve krivnje Chris - vjeruj mi." Da ne bi izgledalo kao da su to samo prazne riječi, Surgenor ju je snažnije zagrlio i osjetio kako se ona primiče. Sada nije sve tako gadno kako je bilo, pomisli zadovoljno. Lakše je kad imaš nekoga... Istekle su minute. Istekle su sekunde. Isteklo je vrijeme. Prvi zvuk koji je čuo bio je zvon zvona. Koje je zamijenila Nepolova obavijest."... vani nema ničega. Brod i njegovi sustavi nisu oštećeni, ali vani više nema ničega. Nema zvijezda, nema galaksija, niti bilo kakve prepoznatljive radijacije - ništa osim tame." "Izgleda da imamo cijeli kontinuum samo za sebe." 18 Surgenor je trčao prema opservatoriju. Osjetio je neizrecivo zadovoljstvo što je još uvijek živ unatoč svim nevoljama, ali taj je ushit bio pomućen novom vrstom straha - zasad još nepoznatom - i činilo se prijeko potrebnim da pogleda svemir svojim vlastitim očima. Dvojica, Mossbake i Kessler, ljuljali su se pijano pred vratima opservatorija s izrazom mješavine mutnog trijumfa i iznenađenja. Surgenor je, okrznuvši se o njih, prišao ekranima. Okolna je tama bila potpuna. Pogledao je u nju, prihvaćajući psihičku kaznu, te se spustio u stolicu pored Ala Gillespia. "Jako je kratko trajalo", reče Gillespie. "Nebo je bilo nepromijenjeno do zadnje sekunde. Tad sam osjetio da zvijezde mijenjaju boje - a zatim ovo. Ništavilo!" Surgenor se zagledao u ocean nepregledne noći. Njegove oči su nekontrolirano vrludale tamo-amo, a očni živci registrirali varljivo svjetlucanje svjetla, stvarajući i odmah zatim uništavajući udaljene galaksije. Samo uz krajnji napor volje uspio je ne zanijekati glavom. "Čini se da je zakon o očuvanju ipak točan", promrmlja Gillespie. "Materija i energija nisu izgubljene. Uđeš u crnu rupu - izađeš kroz bijelu rupu. Smanjiš se na nulu - dobiješ čitav kontinuum za sebe." "Imamo jedino Nepolovu riječ za to. Gdje su sunca koja su morala proći prije nas?" "Ne traži odgovore kod mene, prijatelju." "Slušaj moje riječi, Nepole", reče Surgenor. "Kako znaš da svi tvoji prijemnici ispravno funkcioniraju?" "Znam zato što mi moji trostruki kontrolni krugovi govore tako", Nepol odgovori nježno. "Utrostručenje ne znači mnogo ako je svaki krug dobio isto očitanje." "David, ti špekuliraš stajalištima o usko specijaliziranoj temi, o kojoj, prema tvom dosjeu, nemaš iskustvo niti kvalifikacije." Nepolov izbor riječi pretvorio je izrečenu činjenicu u opomenu... "Kada dođe do prolaska kroz smanjivanje na nulu", uporan je bio Surgenor, "imam isto toliko iskustva kao i ti, Nepole. I želim direktan vizualni pristup." "Nemam prigovora iako je zahtjev neobičan", odgovori Nepol. "Dobro!" Surgenor ustade letimično pogledavši Gillespiea. "Ideš?" Gillespie klimnu i ustade i njih dvojica napuste opservatorij. Dok su, penjući se gore, prolazili mimo kupaonica, pridružio im se Mike Targett koji je naslutio kuda su pošli. Došli su do prve kontrolne ploče računala gdje su baze planetarnih podataka zauzele redove metalnih kabineta, uspevši se zatim malo korištenim stepeništem koje vodi do Nepolovih procesora. Masivna vakuumska vrata skliznuše u stranu, otkrivajući im kružnu galeriju obrubljenu šumom raznobojnih kablova, ogromnu leđnu moždinu koja povezuje mozak Sarafanda s tijelom. Samo računalo je još uvijek ležalo iznad njih, iza
zaštita koje su mogli otvoriti samo timovi za održavanje. Na četiri ekvidistantne točke oko galerije bili su okrugli prozori s kojih se pružao direktan pogled na okolinu broda. Konstruktori svemirskog broda imali su jaku averziju prema ostavljanju rupa u tlačnom prostoru i u slučaju Marka Šest nerado su ostavili tek četiri mala prozora u dijelu broda koji se mogao hermetički odvojiti od ostalih nivoa. Surgenor je prišao najbližem prozoru, pogledao kroz staklo i vidio tek lice koje je buljilo u njega. Pokušao je gledati kroz svoj odraz, a onda je zamolio Nepola da ugasi unutarnja svjetla. Trenutak poslije čitava je paluba utonula u mrak. Surgenor je gledao kroz okrugli prozor, a tmina je djelovala poput neprijatelja koji leži u zasjedi. "Tamo nema ničega", prošaputa Targett sa svog mjesta kraj drugog prozora. "Kao da smo nasukani u rupi." "Mogu vas uvjeriti", reče Nepol neočekivano, "daje tvar u kojoj se nalazimo providnija od međuzvjezdanog prostora. Količina materije po kubičnom metru iznosi točno nula. Pod tim uvjetima moji bi teleskopi mogli pronaći galaksiju udaljenu milijarde svjetlosnih godina, ali ne postoji galaksija koja bi se mogla detektirati." "Upalimo ponovo svjetlo, Nepole." Surgenor se odupro želji da se ispriča računalu zbog sumnje u njegove riječi. Odahnuo je kad su se svjetla ponovno upalila zaklanjajući pogled u mrak refleksijom o prozore. "Pa, mrtvi nismo - barem mislim da je tako - ali ovo je gore nego prije", reče Targett. Ispitivački je promatrao svoje ruke. Gillespie ga pogleda znatiželjno. "Tresu li se?" "Ne - ne još. Jedan od klasičnih filozofa - mislim da se radi o Kantu - često je govorio o situaciji poput ove. Rekao je ovako: Pretpostavimo li da u čitavom svemiru nema ničega do jedne ljudske ruke - da li bi mogli odrediti je li to lijeva ili desna ruka? Njegov odgovor bio je da bi, a time dokazuje da je sam prostor kao takav bezruk, ali nije bio u pravu. Kasnija mišljenja donijela su ideju o rotaciji kroz četvero- prostor..." Targett je prestao govoriti i njegovo dječačko lice djelovalo je izborano godinama. "Oh, Isuse - što ćemo sad?" "Ne možemo ništa učiniti osim da čvrsto sjedimo", oglasi se Surgenor. "Još prije deset minuta mislili smo da smo gotovi." "Ovo je drugačije, Dave. Nema više vanjskih faktora. Ovoga puta nije ništa ostalo osim nas." "To me podsjetilo", reče Gillespie ozbiljnim glasom, "da bi najbolje bilo da sazovemo drugi sastanak kada se svi otrijezne." "Ima li smisla sazivati idući sastanak? Čini se da samo to i radimo - i možda je najbolje da se svi nastavimo opijati." "U tome i je stvar. Alkohol je hrana. Pun je kalorija, i trebao bi biti razdijeljen kao i sve ostalo." Sastanak je dogovoren u brodsku ponoć, što je ostavilo Surgenoru dva sata da razmišlja o umiranju od gladi, umiranju od samoće u praznom i crnom kontinuumu, umiranju od duhovne hipotermije. Odlučio se kretati, radije nego vratiti se u dosadu svoje sobe, ali to je samo izazvalo efekt neposrednog umnožavanja njegovog osjećaja šoka. Samo nekoliko minuta zaokupljenosti nekim manjim poslom otklonilo bi beznađe situacije iz njegovih misli, i dok bi dovršavao svoj posao, unutarnji glas bi mu sugerirao da bi bilo vrijeme da počne razmišljati o sveukupnoj slici ponovo, a on bi se upustio u novu mentalnu pustolovinu. Jednom je naletio na Christine Holmes u hodniku blizu svoje sobe i pokušao započeti razgovor, ali je ona samo skliznula pored njega s bezličnim pogledom stranca, i on je shvatio da niti jedno od njih nema ništa da da ili primi. Nastavio je kretati se, raditi, pričati, te bio ravnodušan kada je došao određeni trenutak i jedanaest članova posade Sarafanda se smjestilo za dugačkim, neurednim stolom. ‘Prozori’ duž polukružnog vanjskog zida bili su tamni, kao što je i pristajalo ponoći, ali je sobna svjetlost, prelijevajući se narandžasto, žuto i bijelo stvarala atmosferu ugodne topline. Neposredno prije samog početka sastanka Gillespie je poveo Surgenora na stranu. "Dave, kako bi bilo da ja vodim glavnu riječ, za promjenu?" "Meni odgovara." Surgenor se nasmijao Gillespiu, naglo prihvaćajući činjenicu da je bivši prodavač Idaho živežnih namirnica dobio novi status. "Podržat ću te ovoga puta." Gillespie je otišao do čela stola i stajao tamo dok ostali nisu zauzeli svoja mjesta. "Nadam se da ne trebam posebno naglašavati da smo zapali u veliku nevolju. Toliko je velika da nitko od nas ne vidi izlaz - čak ni kapetan Nepol - ali, kako smo to već učinili kada je trebalo odletjeti do Broja jedan, utvrdit ćemo neka pravila. Tih pravila pridržavat ćemo se dok god bude potrebno." "Uredite se za večeru, stisnite gornju usnu, pozdrav Kraljici", promrmlja Burt Schilling. Progutao je dvije Antox pilule, ali njegovo preozbiljno, ukočeno lice odavalo je da je još uvijek pijan. "Većina pravila će se naravno odnositi na to kako da iskoristimo naše zalihe hrane", reče Gillespie mirno, bacajući pogled na svoje bilješke. "Mislim da nam je u cilju da nastavimo živjeti - ali ne duže od određenog razumnog perioda, ne pod uvjetima koji bi život učinili besmislenim - i zato predlažem da imamo dnevnu porciju od tisuću kalorija krute hrane i bezalkoholnih pića po osobi. Nepol mi je dostavio izvještaj inventara, i na bazi tisuću kalorija dnevno svakome, imamo dovoljno hrane za iduća osamdeset i četiri dana." Ostarit ćemo do tada, pomisli Surgenor. Vremenski nije dugo, ali prolazeći kroz to ćemo svisnuti. "Bit ćemo mnogo mršaviji, što je normalno, ali Nepol tvrdi da će nas odgovarajuća mješavina bjelančevina, masnoća i ugljikohidrata održati zdravima." Gillespie zastane i pogleda oko stola. "Kao sljedeće postavlja se pitanje pića - što i nije tako lako odlučiti. Uzevši ista ta osamdeset i četiri dana, svatko dobija tristo kalorija dnevno u pivu i vinu i dvjesto
četrdeset kalorija dnevno u žestokim pićima. Ono što moramo raspraviti jest ustvari da li želimo dnevne porcije, ili bi bilo bolje da to sačuvamo za...?" "Dosta mi je ovog sranja", poviče Schilling udarivši šakom o stol. "Nećemo valjda smišljati pravila o tome što i kad ćemo piti." Gillespie ga je ignorirao. "Hrana i piće moraju biti pravilno raspodijeljeni." "Ne, što se mene tiče", reče Schilling. "Neću sjediti ovdje skupljajući mrvice sljedeća tri mjeseca. Ne želim uopće hranu, svoje sljedovanje želim u piću. Sve u cugi." "Ne može to tako." "Zašto ne?" Schilling pokuša zvučati razumno. "To bi značilo dodatne količine hrane za one koji vole takve stvari." Gillespie odloži svoj notes na stol i nagne se prema njemu. "Zato što bi se moglo dogoditi da cijelo svoje sljedovanje izliješ niz grlo u nekoliko tjedana, bez pol muke, a zatim kad se otrijezniš odlučiš da nisi spreman gladovati, i onda bi od drugih očekivao da te hrane. Eto zašto ne!" Schilling šmrknu. "U redu, u redu. Ja ću sklopiti privatne pogodbe s mojim prijateljima - moja hrana za njihovo piće." "Niti takve stvari nećemo dozvoliti", reče Gillespie. "To bi dovelo do iste situacije." Slušajući raspravu, Surgenor se potpuno slagao s Gillespiem, ali je osjetio da je ipak potrebno više fleksibilnosti. Smišljao je kako da izrazi svoje mišljenje bez da se usprotivi Gillespieu, kad iznenada Wilbur Desanto - koji se pridružio Gillespieu u Kapsuli dva - podigne ruku. "Oprosti, Al", reče Desanto nesretno. "Svi ti proračuni zasnivaju se na jedanaest ljudi koji bi tu bili cijelo vrijeme - ali što ako se netko želi riješiti svega ovoga odmah?" "Misliš, izvršiti samoubojstvo?" Gillespie razmisli o ideji na trenutak, te zanijeka. "Nitko to ne bi želio učiniti." "Misliš?" Desanto se nasmiješi ostalima za stolom. "Možda je Billy Narvik imao dobru ideju." "Narvik se spotakao i pao slučajno." "Ti nisi bio tamo", dobaci Schilling. "Kad je skočio, napravio je najljepšu lastavicu koju sam vidio zadnjih godina. On je to namjerno učinio, čovječe." Gillespie je nestrpljivo otpuhnuo. "Narvikje jedini koji to može potvrditi, pa ako vidite duha koji izlazi iz skladišta, molim da me se obavijesti." Promatrao je lica oko stola uvjeravajući se da je njegov sarkazam imao učinka. "A dok se to ne dogodi, želio bih se posvetiti živima, u redu?" Desanto ponovo podigne ruku. "Nisi mi odgovorio, Al. Što s onima koji bi radije htjeli brz izlaz? Hoće li nam Nepol to dopustiti?" "Zadnji put..." "Zahtjev je na mjestu", reče Surgenor tiho. "Mislim da to zavrijeđuje neku vrstu odgovora." Gillespie je izgledao izdan. "Za početak, Nepol ne nosi odgovarajuće lijekove u svom inventaru. Programiran je da skoči u najbliže sjedište Službe ako se netko od posade ozbiljno razboli, pa..." "Tako je!" uzviknu Victor Voysey. "Nekome bi trebalo pući slijepo crijevo, pa bi nas Nepol morao odvesti kući." "U svakom slučaju", nastavi Gillespie ignorirajući upadicu, "Nepol ne bi pomogao čovjeku da okonča svoj život, bez obzira na okolnosti." "Pitajmo ga, tek toliko da se uvjerimo." "JVe/" Gillespie je zvučao oštro. "Svrha ovog sastanka je da raspravimo kako preživjeti. Onaj tko želi razgovarati s Nepolom o tome kako počiniti samoubojstvo, može to napraviti kasnije u svojoj sobi, ali meni se čini da bi svaki kreten bio sposoban da učini takvu jednostavnu stvar bez pomoći glupog kompjutora. Čini mi se da za to nije potrebno strašno puno mašte i da bi svatko tko se stvarno želi ubiti mogao to jednostavno učiniti bez velikog dizanja prašine oko toga na našim zajedničkim sastancima i to još trateći tuđe vrijeme." "Hvala ti, Al." Desanto ustane. "Ispričavam se za traćenje vašeg dragocjenog vremena." Odgurnuo je svoju stolicu, krenuvši hodnikom prema sobama za spavanje, zamišljeno odobravajući kimanjem glave. "Netko bi trebao poći za njim", Mossbake reče nervozno. "Nema potrebe", odvrati Gillespie. "Wilbur ne bi mogao počiniti samoubojstvo ni kad bi mu to spasilo život. Znam ga - malo je razdražljiv, jer sam mu rekao da prekine." Sastanak se nastavio u potpuno drugačijoj atmosferi od one u kojoj je počeo, čak se i svojeglavi Schilling slagao s općim zaključcima. Surgenor je, unatoč svojim neizrečenim stajalištima morao priznati da je Gillespiev odlučan organizacijski pristup osigurao snažan utjecaj. Činio je ono što je Surgenor tako često radio u prošlosti - namjerno se stavljao u takav položaj da bi ga se moglo napadati i prazniti negativne emocije koje bi se skupile u ljudima kada stvari krenu loše. Trebalo je imati hrabrosti učiniti to pod ovakvim okolnostima. Brod je bio tek mjehurić svjetla i topline okružen crnom nepreglednom prazninom i činilo se da će se stvari pogoršavati sve dok kapetan i njegovi veseli mornari ne budu mrtvi. Još će mnoštvo negativnih emocija biti skupljeno prije kraja... "Mislim da smo dosta napravili za jedan dan", reče Gillespie sat kasnije, gledajući u svoj sat. "Prošlo je jedan i mogli bi napraviti stanku." "Odlično", Kessler progunđa dok su se ostali međusobno nesigurno pogledavali.
Gillespie se naprasno nakašlja. "Još samo nešto - podjela pića koju smo dogovorili odnosi se samo na brodsko skladište, ne i na privatne zalihe. Dovoljno rečeno?" Nastade val uzbuđenja, jer su ljudi, dotad zaplašeni strogošću, iznenada osjetili mogućnost skore alkoholne gozbe koja bi donijela duševni mir i spokoj. Oni koji su imali male ili nikakve zalihe alkohola puni nade pogledavali su u znane "kolekcionare" pića odjednom se našavši u njihovoj blizini, nudeći im cigare i domaće kekse bez kojih, tvrdili su, nijedna zabava ne bi uspjela. Popuštanje napetosti, spojeno sa spoznajom da će se nakratko opustiti nagnala je mladiće poput Riznoa i Mossbakea na bučno veselje. "Odlično", Surgenor promrmlja Gillespieu. Gillespie klimnu zadovoljno. "Imam bocu konjaka u sobi. Sto kažeš na to da odemo gore i podijelimo je?" Surgenor se složi i pogled mu odluta ka Christine Holmes koja se odvojila od ostalih i krenula dolje. Iznenada je shvatio kuda je krenula, te pojurio za njom. Preskakao je po dvije stepenice i našao se u hodniku pored Christine koja je stajala oklijevajući pred sobom broj četiri, sobom Wilbura Desantoa. Pažljivo je osluškivala. "Kucala sam nekoliko puta", rekla je kad se Surgenor zaustavio pored nje. "Nije odgovorio." Surgenor se provukao pored nje i odgurnuo vrata. Soba je bila gotovo u potpunosti mračna, jedino svjetlo dolazilo je od projekcije stranice mikročitača na stropu. Desanto je ležao ispružen na krevetu, nepokretan, lica okrenuta k zidu. Surgenor upali svjetlo, a Desanto se podboči na lakat i nasmiješi. "Sto želite, društvo?" upita. "Je li sastanak završio?" "Zašto nisi odgovorio kada sam kucala?" javila se Christine iza Surgenorovog ramena. "Sigurno sam zadrijemao. A zašto dižete frku?" "Mislio sam da želiš znati da dolje upravo počinje pijanka." Surgenor je zatvorio vrata i stajao gledajući u Christine, čije se lice smračilo od ljutine. "Kladim se da je to namjerno učinio", reče nervoznim šapatom, "i ja sam popušila." "Nemoj to tako gledati - nisi popušila." Surgenor osjeti da preuzima rizik, ali nastavi. "Mislila si da bi se on mogao pokušati ubiti i bila si zabrinuta zbog toga iako si ga jedva poznavala. To je dobro, Chris. To pokazuje..." "Da sam još uvijek ljudsko biće? Unatoč svemu?" Christine se gotovo nasmiješila dok je posezala za cigaretama. "Učini mi uslugu, veliki Dave - zaboravi da sam bila u tvojoj sobi. Ispovijedi na samrtnoj postelji nisu vrijedne spomena." Surgenor je pogledao ulijevo kada je začuo Gillespiea kako se spušta stepenicama. "Al i ja ćemo otvoriti bocu njegovog finog brandyja. Da li bi..." "Bit će zabavnije dolje." Otišla je od njega, okrznuvši se o Gillespia i otkloparala kroz hodnik, stručno premještajući većinu svoje težine na rukohvat oslanjajući se na podlaktice da bi se spustila klizeći. "Ti pokušavaš nešto s njom?" upita Gillespie, ostavljajući Surgenora zbunjenim. "O čemu ti to?" Surgenor se podsjeti značajnog buljećeg pogleda koji mu je bio uputio Billy Narvik nakon njihove svađe na ovome istom hodniku, nekoliko koraka dalje, i postane ozlojeđen. "Što kažeš, Al? Misliš li da je ona moj tip?" "Mislim da ona nije ničiji tip, ali nemamo ništa drugo na raspolaganju ovdje." "Chris dramatizira, znaš. Nekoliko puta su je preveslali, pa ne želi riskirati da se to ponovi, tako da ona..." Surgenor je odustao od onoga što je želio reći kad je vidio da se Gillespieve obrve dižu. "Zašto stojimo ovdje? Zar čekamo da piće ostari?" Otišli su u Gillespiev.u sobu koja je bila pored Desantove. Gillespie je izvadio dvije čaše i veliku bocu brandyja. "Ovo je bilo predviđeno za jedan gutljaj dnevno u tridesetodnevnoj misiji, ali spreman sam je večeras vidjeti praznu i zaboraviti priče o dostojanstvu." "Zaboravit ćeš sve." "Pa?" "Pa..." Surgenor je podigao svoju čašu i promatrao kako se svjetlost lomi na njenim stijenkama. "Živjela amnezija!" "Neka dugo vlada!" Sjedili su tako u tišini prostorije, lagano ispijajući svoja pića, tražeći bijeg od stvarnosti. Surgenorove najljepše uspomene odmotavale su se polagano tijekom cijele noći, prisjećajući se prijateljstva koje se razvilo kada su svi zajedno nemoćno kružili oko neke nepoznate zvijezde. Ovdje je efekt bio izraženiji, pošto se brod nalazio okružen ništavilom beskrajnog crnog mora. Beskrajnost praznine ga je polagano mučila i kao i svi ostali znao je da je avantura završena jer u kontinuumu ništa nije postojalo i ništa se nije moglo dogoditi. Nikakva iznenađenja više nisu bila očekivana osim možda iznenađenja koja ljudi mogu prirediti sami sebi. Sutra će sve biti drugačije jer će polagano početi smrtonosno odbrojavanje, ali do tada... "Albert Gillespie i David Surgenor!" Nepolov glas ih je trgnuo iz razmišljanja. "Molim da registrirate da me čujete." Koristeći privilegiju da je njegovo ime prvo izgovoreno, odgovori Gillespie: "Slušaj moje riječi, Nepol - slušamo te." Pogled mu je bio pun iščekivanja kada je pogledao Surgenora. "Neobične okolnosti u kojima se nalazimo potakle su me da se malo drugačije odnosim prema pojedinim članovima posade", reče Nepol. "Kako je Michael Targett rekao, ja sam tek računalo i područja moje kompetencije su ograničena
programima kojima upravljam sam sobom. To je ugrađena ograničenost prouzrokovana nemogućnošću programera da predvide sve mogućnosti. Razumijete li što vam govorim?" "Potpuno." Gillespie se ispravio na krevetu. "Želiš li možda reći da si pogriješio o stanju u kojemu se nalazi brod?" "Što se toga tiče nisam nigdje pogriješio - ali događa se nešto unutar broda što nikako ne mogu protumačiti i što se protivi svim mojim logičkim pretpostavkama." "Ne melji previše, Nepol", uskočio je Surgenor. "Što se događa? Zašto nas trebaš?" "Prije nego što opišem pojavu, želio bih objasniti svoj položaj unutar odnosa među posadom. U uobičajenim okolnostima, važne obavijesti javljam svima istovremeno, ali ne mogu predvidjeti ponašanje posade i mislim da bi moglo biti negativnih reakcija. Vas dvojica ste zauzeli odgovorne položaje, da li pristajete preuzeti odgovornost za prenošenje ove poruke, kada vam god to odgovara, ostatku članova posade?" "Pristajemo", Surgenor i Gillespie odgovoriše uglas. Surgenor je, iako mu je srce ludo lupalo, prokleo Nepolovu govorničku moć. "Vaš pristanak je zapisan", reče Nepol i nastade stanka koja je još više nervirala Surgenora. "Nepol, hoćeš li već jednom..." "Albert, u 00.09 sati jutros, za vrijeme sastanka, ti si izgovorio ove riječi pri spominjanju pokojnog Billyja Narvika: ’Ako netko od vas vidi duha kako izlazi iz skladišta neka mi odmah javi.' Sjećaš li se tih riječi?" "Naravno da se sjećam", reče Gillespie, "ali to je bila šala, za Boga miloga. I prije si primjećivao našu vrstu humora, Nepol." "Upoznat sam s različitim vrstama humora. Također sam upoznat s raznim tekstovima religioznog, mističnog i praznovjernog tipa koji opisuju duha kao bijelu magličastu svjetlost." Nepolov glas je bio miran. "I moram vas obavijestiti da objekt koji sadrži glavne karakteristike duha upravo izlazi iz tijela Williama Narvika." "Gluposti", reče Surgenor i ponavljao je to dok je s Gillepieom jurio stepenicama, tiho pored blagovaone, do hangara. Još uvijek nije vjerovao kada je Nepol otvorio vrata skladišta i vidio hladnu bijelu svjetlost koja je obavijala Narvikovo tijelo i širila se prema van. 19 Surgenor je bio iznenađen otkrivši da - nakon početnog iznenađenja - nije osjećao strah. Ušavši u skladište s Gillespieom, primijetio je da je ono što su smatrali običnom poluloptom svjetla bila, u stvari, topografski složena struktura s tragovima internih slojeva. Površina joj nije bila pravilna, stvarajući tako poteškoće za promatrača, a područja različite gustoće su se preklapala i blistala različitim intenzitetom tako da je Surgenoru bilo teško fokusirati određeni detalj. Objekt je imao, otprilike, metar u promjeru i svjetlost je zasjenjivala gotovo čitavo Narvikovo tijelo. Kako je gledao iz blizine, Surgenor je imao osjećaj da gleda dio sfere čiji se ostatak nalazi ispod pregrade koja je dijelila ovaj nivo broda od donjeg. Vođen instinktom kleknuo je i pruživši ruku prošao kroz sjajnu površinu. Ništa nije osjetio. "Raste", reče Gillespie. Odmaknuo se korak natrag i pokazao na rub koji se kretao po podu. Nakon par sekundi Narvikova glava više nije bila vidljiva zbog svjetlosti koja ju je prekrila. Dva muškarca su se primila za ruke poput dječice i krenula prema vratima, očiju zaslijepljnih odsjajem, misli potpuno smetenih, a u središtu prostorije je neobična sfera nastavljala svoje širenje pokrivajući sve više prostora. "Stoje to?" prošaputao je Gillespie. "Podsjeća me na mozak, ali...” Surgenor osjeti kako mu se suše usta dok ga je prožimao strah koji je trebao osjetiti ranije. Izvor straha nije ležao u neobičnoj nepoznanici objekta, već - što je bilo nevjerojatno - u polaganom razvoju saznanja. Uz napor je uspio fokusirati oči na jedan majušni dio oblaka, ne razmišljajući o njemu kao o cjelini i učinilo mu se da počinje razaznavati djeliće. Kako je objekt rastao, struktura je polagano pokazivala diskontinuitet, otkrivajući da je sastavljena od milijuna svjetlećih točkica. "Slušaj moje riječi, Nepol", reče, jedva tjerajući riječi kroz usta. "Možeš li mikroskopom dobiti povećanje ovoga?" "Ne još - moji dijagnostički mikroskopi ne pokrivaju prostor čitavog hangara", odgovori Nepol. "Ali ako se objekt nastavi širiti ovom brzinom doći će u moj domet za dvije minute i onda ću ga moći podvrgnuti velikoj magnifikaciji." "Hoćeš li moći prodrijeti unutra?" reče Surgenor prisjećajući se svoje ideje da se vidi samo polovica sfere. "Nepol, što se događa sa strojarnicom ispod nas - možeš li vidjeti nešto dolje?" "Ne mogu točno gledati u taj dio prostorije, ali i tamo se također može primijetiti izvor svjetlosti, što implicira da se objekt širi i ispod nas." "Sto se događa?" reče Gillespie promatrajući Surgenorovo lice. "Znaš li što je to?" "Ti ne znaš?" Surgenor je proizveo glupavi, nesigurni smješak dok je promatrao širenje milijuna svijetlih točkica. "To je svemir, Al. Upravo gledaš kreaciju svemira."
Gillespieva se vilica ukočila, zatim se odmaknuo od Surgenora, fizički se ograđujući od njegove izjave. "Poludio si, Dave." "Misliš? Pogledaj ekran." Svijetli krug je polagano došao do ruba ormara i počeo izlaziti kroz njegove stjenke kao da nisu stvarne. Odjednom su čuli naglo pomicanje aparature dok je Nepol okretao svoje mikroskope, koji su obično služili za otkrivanje kvarova, na novi položaj. U istom trenutku su se uključili monitori i Surgenor je vidio prizor koji nije nikada očekivao vidjeti - duboki, tamni i mutni pogled na tisuće galaksija koje su se kretale, rotirale i rojile čas postajući jasne, čas mutne. Djelovalo je kao da su milijarde godina razvoja svemira pretočene u kratki film - film namijenjen proširivanju uma i duše bilo kojeg inteligentnog bića koje to gleda. Surgenor se borio sa stvarnošću koja je stajala iza riječi koje je maloprije izgovorio. Gillespie je zateturao, a zatim se oslonio na vlastita koljena dok je promatrao ovu košnicu galaksija koje su se stalno pojavljivale. "Mike Targett bi trebao vidjeti ovo", reče Surgenor sebi u bradu. "Još uvijek smo u polju ovoga dvvindlara. To je kružni proces - baš kao i sam svemir. Prvo nas je stisnuo na nulu i zatim - zbog očuvanja energije - nešto se dogodilo... napetost je nestala i sve se okrenulo... obrnuto od balona koji napuhavamo dok ne pukne... i mi smo prešli iz mikro svijeta u makro svijet, od veličine nula do beskonačnosti." "Dave!" U Gillespievom se glasu osjećao zahtjev. "Možeš li malo polakše. Ha?" "Ovo što vidiš da se širi po podu je svemir, Al, ali se on u stvari ne povećava - on je u svojoj normalnoj veličini, a mi se smanjujemo u odnosu na njega. U ovom trenutku Sarafand je tisuću puta veći od cijelog svemira, ali će uskoro biti iste veličine kao i svemir, zatim ćemo se smanjivati do veličine galaksije, pa do veličine sunčevog sustava, zatim na našu normalnu veličinu, ali samo na trenutak, jer smo još uvijek u polju ovog dvvindlara, i opet ćemo se smanjiti na nulu - i cijeli će proces početi ispočetka'.!" Začuli su se teški koraci na metalnom podu i na stepenicama se pojavio Sig Carlen s čašom piva u ruci. "Zašto vas dva klauna ne prestanete izigravati budale i... Sto je to?" Surgenor je pogledao oblak sjajnih pikula, čiji se promjer širio sve većom brzinom i okrenuo se prema Gillespieu. "Reci mu ti, Al - želim čuti kako to netko drugi izgovara." Kada se posada skupila u blagovaonici i otrijeznila pomoću Antox pilula, svemir je već bio veći od Sarafanda. Stalna kiša galaksija je prodirala iz poda, prolazeći kroz stol, stolice i ljude, da bi na kraju izlazila kroz strop u više dijelove broda. Galaksije su djelovale poput mutnih zvijezda golom oku, ali kada ih se promatralo pod povećalom mogli su se vidjeti mali spiralni oblici, poput sitnih dragulja bačenih u zrak. Surgenor je sjedio za dugačkim stolom, sretan, promatrajući svjetleće točkice koje su prolazile kroz njegove noge i ruke pokušavajući shvatiti da svaka od tih točkica sadrži stotine milijuna ili više sunaca i da je dobar dio tih sunaca životna svjetlost raznim civilizacijama. Ta ideja mu se motala po glavi od prvog trenutka saznanja, a sada - kao na slici na kojoj doline mogu djelovati poput brda - njegova je percepcija stalno skakala iz krajnosti u krajnost. U jednom trenutku je bio čovjek normalne veličine koji promatra svjetleće točkice kako prolaze kroz njegovo tijelo, dok je u drugom bio div nepojmljivih razmjera čije je tijelo veće od svemirskog prostora poznatog zemaljskim astronomima... "... ne mogu podnijeti ovo", čuo se Theo Mossbake. "Ako je istina sve što sam čuo, brod i naša tijela su pretvoreni u najrjeđi poznati plin - jedan atom svakih sto milijuna svjetlosnih godina. To znači da bi trebali biti mrtvi." "Zaboravi sve što si naučio u školi”, odgovorio mu je Mike Targett. "Sada smo pod utjecajem dwindlarove fizike i zakoni su promijenjeni." "Još uvijek ne razumijem zašto nismo mrtvi." Targett, koji je prvi prihvatio dvvindlarov koncept, odgovorio je gotovo misionarski. "Reći ću ti, Theo. Ovdje je sve drugačije. Ako razmišljaš o tome tako, zakoni konvencionalne znanosti nam govore da smo trebali umrijeti kad smo se smanjili. Trebali smo postati toliko stlačeni da bi se pretvorili u mikroneutronsku zvijezdu - ali to se nije dogodilo. Možda su i atomi i čestice od kojih smo sastavljeni bili proporcionalno smanjeni. Ne znam što se točno dešava - ali znam da smo sada na suprotnoj strani ljestvice." Voysey je pucnuo prstima. "Ako ćemo se vratiti na našu normalnu veličinu, ne znači li to da će Nepol moći ponovo upotrijebiti svoje motore?" "Bojim se da ne", reče Targett. "Nepol će me ispraviti ako sam u krivu, ali njemu treba nekoliko minuta da pripremi i izvede beta space skok - a mi ćemo proći kroz našu stvarnu veličinu u jednom beskrajno kratkom djeliću sekunde. Možeš već sada uočiti kako se proces ubrzava i uskoro će se kretati tako brzo da ih nećemo moći vidjeti." Targett je zastao da bi proučavao prolaz krijesnica. "U stvari, što se nas tiče, one će se u jednom trenutku kretati tisućama, milijunima puta brže od svjetlosti - a to će biti zato što ćemo se mi skupljati tom brzinom. Luda ideja." "Razgovarajući o ludim idejama", reče tiho Christine Holmes, dajući svoj prvi doprinos raspravi, "stalno razmišljam o tome što su nam Dave i Al rekli o Narvikovom tijelu i kako je svjetlo počelo izlaziti iz njega. Zašto je krenulo baš od tamo?"
"Puka slučajnost, Chris. Dave je odvukao tijelo i postavio ga na ploču središta mase - a središte mase je jedina invarijantna točka cijelog sustava. Mora biti na točno određenom mjestu u svemiru i brod se sve brže skuplja upravo prema toj točki. Zato ćemo završiti upravo u dwindlaru, a ne u nekom drugom dijelu... dijelu..." Targettu je zatitralo lice i postalo vidljivo blijedo kada se okrenuo prema Surgenoru. "Središte mase, Dave - možemo ga pomaknuti." "Dovoljno?" Surgenor ga je promatrao kroz tuš svjetlećih točaka. "Dovoljno da se pomaknemo za trideset milijuna svjetlosnih godina?" "To je debljina nokta - mi smo sada veliki dečki, Dave." Targett je Surgenoru uputio blijedi, neprimjetni smiješak čovjeka koji ima u rukama svoju sudbinu smrtnika. "Proračun bi trebali biti lagan posao za Nepola i ako promašimo u ovom ciklusu, možemo pokušati ponovo." Četiri dana kasnije, istraživački brod Sarafand - kojeg je svemir uspio još jednom progutati i stvoriti se u njemu materijalizirao se u blizini žutog sunca. Nakon kratke pauze počeo se polagano, strpljivo približavati letalištu Bay Citya, na planeti Delos. 20 "Slušaj moje riječi, Nepol", reče Surgenor. Završio je sa spremanjem svojih stvari u jedinu putnu torbu koju je imao i bio je spreman napustiti sobu koja mu je bila domom gotovo dvadeset godina. Soba je bila mala i jednostavna, tek nešto veća od metalne kutije, oskudno namještena, ali je ipak teška srca napuštao ovo mjesto. "Slušam te, Dave." Nepolov glas je djelovao glasnije nego obično, vjerojatno zbog akustičnosti prazne sobe. "Ja... ovo je vjerojatno zadnji put kako razgovaram s tobom." "Pošto se spremaš napustiti brod, a mene će isključiti za točno šesnaest minuta, ovo je sigurno posljednji put kako razgovaramo. Što želiš?" "Pa..." Surgenor je zaključio da je krajnje glupo opraštati se od računala ili pitati ga kako se osjeća pred smrt. "Samo sam želio čuti jesi li još uvijek uključen." Nastala je tišina. Surgenor je zaključio da je Nepol - pokazavši da je još uvijek uključen - smatrao razgovor završenim. To je logično, pomisli Surgenor, podižući torbu. Napustio je sobu, popeo se stepenicama i hodnikom zaputio u blagovaonicu. Dodatni stolovi su još uvijek bili tu, također i prazne čaše i tanjuri preostali nakon konferencije za tisak. Napola popušena cigareta se još uvijek dimila s poda i Surgenor ju je šutnuo dok se približavao stepenicama koje su vodile prema hangaru. Iz sigurnosnih razloga, rupa kojom su se spuštali prema hangaru bila je ograđena. Dio zida s alatom bio je odrezan, vrata koja su bila glavni dokaz brzine kojom su se neke stvari ovdje odvijale, također nisu bila tu. Surgenor je proučavao tamu otvorenih Sarafandovih motora, razmišljajući o satima koje je tako često provodio tamo popravljajući i koji su malo po malo mijenjali vanjski izgled broda. Posada je morala razrezati dijelove zidova iz dva razloga. Jedan od razloga bio je omogućiti Nepolu pogled na zamišljenu točku koja je predstavljala središte mase broda i pomoću kojega je određivao svoj položaj u svemiru. Drugi je razlog ležao u prostoru koji je bio potreban da bi se velike mase premještalo s jednog kraja na drugi, mijenjajući tako stvarno središte mase cijeloga broda. Većina premještanja je bila izvedena pomicanjem dviju istraživačkih kapsula na mjesta koja je Nepol točno odredio. Surgenor je djelomično poznavao složenu matematiku, ali imao je osjećaj da je Mike Targett - njihov junak - bio previše siguran u ono što je postigao. Brod je morao još jednom proći kroz čitav dvvindlarov krug da bi se omogućilo Nepolu da provjeri svoja mjerenja novog centra mase i orijentira se u galaksijama koje su promicale pored njih. Ovoga puta, u trenutku skoka, znali su da ne smiju gledati van, već stajati na točno određenim mjestima da bi se točkica svemira koji se rađa mogla pojaviti na križiću ucrtanom na podu hangara malo pored cijevi za spuštanje. Strah koji je osjetio u tom trenutku, vratio mu se istom snagom i uvjerio ga da se posada Sarafanda, u najmanju ruku, sretno provukla. Bili su uhvaćeni u opasnom matematičkom dvojnom obuhvatu. Masa broda je bila toliko velika da se središte mase moglo pomaknuti za samo dva centimetra i da su načinili i najmanju grešku mogli su završiti puno dalje od Zemlje nego što su se tada nalazili ili biti odbačeni u drugi dio iste galaksije. Nije mu samo instinkt govorio kakve bi katastrofalne posljedice to moglo imati. Slegnuo je ramenima, odbacujući s leđa nevidljiv teret i prošao hangarom do rampe iza koje se nalazio suncem obasjani prostor. U proteklih dvadeset godina valjda je preko stotinu puta prošao ovuda i gotovo svaki put ga je dočekivao neki izvanzemaljski pejzaž. Ipak, ovaj put nepoznato ga je više plašilo. Imao je pred sobom mutnu sliku onoga što je slijedilo - i u tome je bilo utkano nepoznato. Povukao se iz Službe i zbog svog dugogodišnjeg rada dobio je otpusno pismo odmah, što ga je dovelo do novog problema koji se sastojao u tome da nije bilo više nikakvih problema, u tome da je morao živjeti kao i ostali ljudi, u tome da više nije morao biti stranac... "Bok, Dave!" Al Gillespie je neumorno čistio vjetrobran iznajmljenog automobila i nasmješio se Surgenoru. "Želiš li da te odbacim do grada?"
"Hvala, radije bih išao pješice." Surgenor je zaštitio oči od sunca i pogledao plava brda koja su se prostirala prema istoku. "Od sada ću svoje puteve prelaziti pješice." "Brzo ćeš se umoriti." "Misliš?" Gillespie je još jednom, nepotrebno, namočio staklo. "Mogao bih se kladiti. Sjeti se svega onoga što je predsjednik rekao na televiziji o brodovima opremljenim velikim, pokretnim utezima? Ti će brodovi namjerno kretati prema dvvindlaru da bi skupili neke nove podatke za znanost. Mogu se kladiti da ćeš se prijaviti čim izgrade takav brod." Surgenor je osjetio hladnoću koja mu se kretala niz kičmu, ali se brzo povukla kada se nasmiješio. "Al, ti ćeš možda biti na tom putovanju, ali ja neću." "Vidimo se, Dave", reče Gillespie veselo. Sjeo je za volan i krenuo prema administrativnim zgradama, koje su na popodnevnom suncu blistale pastelnim bojama. Surgenor ga je promatrao kako odlazi, zatim se okrenuo prema brodskoj piramidi iza sebe. Već su davno počeli skidati trokutaste prstenove koji su skrivali motore broda. Pokretni robokranovi su poput insekata koji ubijaju bespomoćnu žrtvu rastavljali dio po dio Sarafanda ispunjavajući zrak neugodnim zvukovima paranja metala. Sve mu je to bilo odvratno. Nadao se da će brod ostati netaknut, možda smješten u muzej, ali to bi značilo da ga treba prebaciti do središta mjehura, a Osiguranje ga je proglasilo nesposobnim za let. Osjećajući se suvišnim među ljudima koji su se stalno spuštali i penjali robokranovima Surgenor se uspinjao metalnim ljestvama dok nije ugledao ono što je čekao - visoku, vitku figuru Christine Holmes kako izlazi iz sjene hangara. Vidio ju je jako malo u zadnjih sedam dana otkako su sletjeli na Delos, ali je znao da je i ona iskoristila posebne uvjete i da napušta Službu. Sišla je niz rampu sigurnim korakom - s cigaretom u ustima i torbom prebačenom preko ramena - i djelovala tako zadovoljno i sigurno da je osjetio kako mu je plan glup i djetinjast. "Još uvijek ovdje, Dave?" Christine se zaustavila pored njega i pokazala glavom na najbliži kran. "Ne bi smio gledati ovo." "Ne smeta me više. Ionako sam čekao tebe." Pogledala ga je ispod oka. "Zašto?" "Mislio sam da bi možda željela popiti piće sa mnom." "Oh? Znaš li neko dobro mjesto?" "Puno njih. Na Zemlji." "Hvala na pozivu, Dave - ali ne hvala." Poravnala je torbu na ramenu i krenula dalje. "Nisam više toliko žedna.” Surgenor joj je brzo presjekao put. "Bila je to otvorena ponuda, Chris i mislim da zaslužuje otvoreni odgovor." "Dala sam ti odgovor - ne." Christine je uzdahnula, bacila cigaretu na tlo i zgazila ju petom. "Slušaj Dave, ne pokušavam se ponašati kurvinski - stvarno sam ti zahvalna zbog poziva - ali zar to nije pomalo blesavo? Brodske romanse uvijek propadnu nakon iskrcavanja, a kada imaš brodsko ništa..." Surgenor je postao svjestan ljudi koji su se sve više interesirali za njihovu raspravu, ali je ipak nastavio. "Nije bilo ništa kada si mi onu večer ušla u sobu.” "Nije li?" Christine se sarkastično nasmijala. "Samo mi nemoj reći da si me iskoristio dok sam..." "Ne ponašaj se tako prema meni", zarežao je Surgenor, hvatajući ju za ramena, pokušavajući joj poslati poruku preko rupe promašenih godina koja ih je dijelila. "Želiš znati što se desilo one večeri? Znam to bolje zato što sam veći stručnjak za usamljenost od tebe. Suočila si se sa nečim što nisi mogla savladati sama i došla si tražiti pomoć. Sada sam ja suočen sa nečim što ne mogu savladati sam i..." "Tražiš od mene pomoć?" "Da." Christine je uhvatila Surgenorove šake i polako ih odvojila od svojih ramena. "Ti si lud, veliki Dave." Okrenula se u pošla prema zgradama. "A ti", Surgenor je doviknuo za njom, "si... glupa!" Christine je napravila još desetak koraka, stala i neko vrijeme gledala u zemlju prije nego se okrenula i vratila do njega. "Stvarno imaš jaja kad me nazivaš glupom - imaš li pojma u što bi se upustio kada bih pošla s tobom?" "Ne, ali sam spreman saznati." Surgenor je tražio prave riječi. "To bi bila nova vrsta putovanja za mene." Na trenutak je oklijevala. Mogao je vidjeti kako joj usne drhte. "U redu", reče mu mimo. "Idemo." Surgenor je podigao svoju torbu i zajedno s Christineom krenuo prema administrativnim zgradama. Osjetio je toplinu sunca na leđima i znao da je izašao iz sjene broda, ali se nije okrenuo. * * *BOB SHAW Bob (Robert) Shaw rodio se 1931. godine u Irskoj. Nakon stjecanja tehničkog obrazovanja bavio se raznovrsnim zanimanjima, radeći u Irskoj, Engleskoj te Kanadi. Amaterski se počeo baviti znanstvenom fantastikom od ranih pedesetih - svoju prvu SF priču predao je New York Postu u devetnaestoj godini. Profesionalno počinje pisati 1975. godine, tijekom
koje je objavio više priča od kojih je jedna (Light of Other Days) bila nominirana za Nebulu, a roman Orbitsville (prvi iz te serije) osvaja BSFA (britansku nagradu za znanstvenu fantastiku). Sljedeće godine objavljuje roman Wreath of Stars koji mnogi smatraju njegovim najboljim djelom, a cijeli taj opus s kraja sedamdesetih (kojem pripada i Ship of Strangers) njegovim najboljim stvaralačkim razdobljem. U periodu koji slijedi Shaw piše mnogo, pogotovo priče koje će sabrati u nekoliko zbirki od kojih je najzapaženija Dark Night in Toyland (1989.). Nastavlja sagu Orbitsville roman Orbitsville Departure (1983.) te Orbitsville Judgement (1990.) koja je ponešto Izgubila na svježini u odnosu na prvi roman. Međutim, svojom novom sagom Ragged Astronauts (1986.) koja dobija kasnije još dva nastavka ponovo skreće pozornost na sebe kao jednog od najoriginalnijih pisaca znanstvene fantastike uopće. Oženjen je i ima troje djece. Svoj najdraži hobi, pisanje SF-a, pretvorio je u unosan posao, a uživa i u čitanju znanstvene fantastike, avionima (radio je i u kompaniji za projektiranje zrakoplova) te pljuckanju piva s nogama na stolu. Dobitnik je HUGA 1979. i 1980. godine u kategoriji FAN AUTOR.