na jasenov kolac. Najednom stadoše. Starica se izdere: »Naprijed!« Mačje Krzno nešto progunđa, i svi krenu naprijed, tražeći od sunca zaslijepljenim očima guštaru. »Ovamo!« — zapovijedi Sis. Uzmu jasenov kolac s nabodenim mesom i zabiju ga u zemlju. Sis povikne: »Uja! Pogledaj svoj dio! Ubismo Uglomija. Zaista ubismo Uglomija. Danas smo ubili Uglomija, a sutra ćemo ti donijeti njegovo tijelo.« Svi ostali ponove njegove riječi. Pogledaše jedni u druge, zatim iza sebe i stanu se vraćati okrenuti upola unatrag. Hodali su isprva licem prema guštari, zatim nešto brže licem prema brežuljku, osvrćući se neprestano pa onda još brže. Doskora su trčali, a napokon nasta prava jurnjava, dok ne stigoše blizu brežuljka. Sis je bio posljednji, pa sada prvi uspori hod. Sunce je zašlo i uhvatio se sumrak; vatre su crveno odsijevale ispred dalekih plavetno zamagljenih kestenovih šuma, a na brežuljku su veselo zagrajali glasovi. Eudena je ležala i jedva još nazirući pogledavala čas na humak, čas na meso pa opet na humak. Ogladnjela je, ali se i bojala. Naposljetku otpuzi natrag Uglomiju. Kad se bližila i od toga zašušketalo šiblje, Uglomi pogleda oko sebe. Lice mu je bilo u sjeni. Tada zapita: »Jesi li donijela hrane?« Odgovori mu, da nije mogla ništa naći, no da će i dalje tražiti, pa se vrati lavljim tragom, dok ponovo ne ugleda humak, ali se ne usudi skinuti meso. Probudio se u njoj nagonski strah životinje pred zamkom. Osjećala se vrlo jadna. Naposljetku otpuzi natrag prema Uglomiju i začuje, kako se prevrće i stenje. Ponovo krene prema brežuljku. Ugleda u tami nešto pokraj kolca i zureći u to razabra, da je čagalj. U tren se oka ohrabri i naljuti, skoči na noge, cikne i potrči prema prikazanoj žrtvi. Posrne, padne i začuje rezanje čaglja u bijegu. Kad se pridigla, ležao je na zemlji samo jasenov kolac, a mesa nestalo. Tako se vrati, da u postu probdije noć s Uglomijem. Razljutio se na nju, što mu nije donijela hrane, ali ona mu ne spomene ništa o onome, što je vidjela. Dva su dana prošla, a oni gotovo svisnuli od glada, kadno pleme ubije konja. Muškarci ponoviše isti obred i ostaviše na kolcu stegno. Taj se put Eudena nije skanjivala. Tumačila je Uglomiju znakovima i riječima, kako se domogla mesa, ali on izjede najveći dio već prije, nego što je shvatio. A kad je razumio, što mu govori, obraduje se mesu i reče: »Ja sam Uja. Ja sam Lav. Ja sam Golemi
Spiljski Medvjed, ja — koji sam bio samo Uglomi. Ja sam Vau-Brusač. I pravo je da me hrane, jer ću ih doskora sve pobiti.« Eudeni zaigra srce od radosti i zasmije se zajedno s njime, a poslije toga veselo pojede konjetinu, što preosta iza njega. Uglomi usnu potom san, a sutradan naredi Eudeni, da mu donese lavljih zuba i pandži — koliko god ih može naći — i da odsiječe johovu granu. Zakucka zube i pandže vrlo vještd u drvo, tako da su šiljci stršili napolje. Trebalo mu je za to dugo vremena, a dok ih je zabijao, okrha dva lavlja zuba pa se razljuti i baci johovaču na stranu. Ali poslije se dovuče onamo, gdje ju je bacio, i dovrši — kijaču nove vrste, načičkanu zubima. Taj je dan bilo za njih oboje više mesa — od žrtve, koju je pleme prikazalo lavu. Jednog je dana — a otkad je Uglomi sadjelao kijaču, prošlo ih više nego što je prstiju na jednoj ruci, više nego što bi ma tko nabrojiti znao — ležala Eudena u guštari i promatrala zborište, dok je Uglomi spavao. Već tri dana nije tamo bilo hrane. A starica došla i po svom običaju klanjala lavu. Dok je klanjala, popeše se za njom na brežuljak mala Eudenina prijateljica Si i još jedna djevojčica, dijete prve Sisove miljenice, pa promatrajući taj lik od kosti i kože, stanu je smjesta podrugljivo nasljedovati. Eudenu je to zabavljalo, ali se starica naglo okrene i spazi djecu. Časak su stajali nepomično i ona i djeca, a nato se kriješteći zaleti na djecu i sve troje nestade iza vrha brežuljka. Djeca se ubrzo pojave među paprati kraj podnožja brežuljka. Mala je Si trčala prva, jer je bila okretna djevojčica, a ono je drugo dijete bježalo vrišteći, jer mu je starica bila tik za petama. S brežuljka je dolazio Si s košću u ruci, a Bo i Mačje Krzno pokorno za njim, svaki s komadom mesa. Smijali su se i pocikivali videći staricu tako bijesnu. Dijete vrismu, kad ga je uhvatila. Stade ga ćuškati, a dijete udri drečati. Bila je to svima sjajna zabava poslije ručka. Mala Si potrči još malo dalje i zaustavi se što od straha, a što od radoznalosti. Uto dojuri dašćući majka djeteta, razbarušene kose, s kamenom u ruci, a stara se kao divlja mačka okrene prema njoj. Čuvarica je vatre bila zaista ravna svakoj ženi, usprkos svojim godinama, ali prije nego dospije da bilo što uradi, Sis joj dovikne i nastade velika graja. Pojaviše se i druge čupave glave. Kao da je čitavo pleme ostalo kod kuče i svetkovalo praznik. Starica se ne usudi, da još i dalje iskaljuje svoj gnjev na djetetu, koje je bilo u
Sisovu bliskom rodu. Svi su bučili i psovali — čak i mala Si. Stara smjesta pusti dijete, što ga je uhvatila, pa brzo potrči prema Si, jer ta nije imala zaštitnika. Kad ju je starica već gotovo ščepala. Si uoči opasnost, pa jurne uz slabašan vrisak glavom bez obzira ne gledajući kamo bježi, i uperi ravno prema lavljem ležaju. Najednom skrene na stranu u trščak, kadli spazi, kamo je pošla. Čudnovata je bila starica. Koliko god bješe okretna toliko bješe i pakosna, pa uhvati Si za lepršavu kosu, trideset koračaj a daleko od Eudene. Čitavo je pleme uz viku i smijeh požurilo niz brežuljak, da gleda tu šalu. U Eudeni se nešto uzbuni, nešto što se još nikad prije nije uzbunilo. Skoči iz svoje zasjede, misleći samo na malu Si, zaboravi strah i brzo pojuri naprijed. Starica, zabavljena time, da rukama bije malu Si no licu, udarajući je, da izdovolji srce, nije opazila Eudene, sve dok je nešto tvrdo i teško ne zahvati no obrazu. Zatetura i ugleda između sebe i male Si Eudenu plamenih očiju i zažarena lica. Cikne od čuda i užasa, a mala Si — ništa ne shvaćajući od svega toga — potrči prema svome zablenutom plemenu. Pojava je Eudene istjerala već izblijedjeli strah od lava iz njihovih srdaca, i pleme im se sasvim približi. Eudena se u taj čas okrene cd starice, koja je čučala, i dostigne Si. Zovne je: »Si! Si!« Dijete stane, ona ga digne u naručje, pritisne njegovo noktima išarano lišce uz svoje, okrene se i pojuri prema svome ležaju — ležaju staroga lava. Starica je stajala do pasa u trski, kriještala, psujući bijesno, nerazgovijetno i ružno, ali se ne usudi da je zaustavi. Eudena se na zavoju staze osvrne i vidje, kako svi muškarci iz plemena dozivaju jedni druge, a Sis kasom trči lavljim tragom. Trčala je uskom stazom ravno kroz trščak prema sjenatom skrovištu, gdje je sjedio Uglomi. Ranjava mu je noga počela već zacjeljivati. Probudio se taj čas od galame i tro oči. Prilazi mu neka žena — s malom Si u naručju! Srce joj je lupalo do grla. Zavikne: »Uglomi! Uglomi! Dolazi pleme!« Uglomi sjedne i od čuda se blesavo zabulji u nju i u malu Si. S djevojčicom na jednoj ruci, Eudena pokaže prstom prema stazi. S ono malo riječi, što ih je znala, pokuša mu protumačiti opasnost. Čula se vika muškaraca. Bit će da su se zaustavili na ulazu u guštaru. Spusti malu Si na zemlju, zgrabi novu kijaču s lavljim zubima, utisne je Uglomiju u ruku, potrči
tri koračaj a i digne Prvu Sjekiru. »Ah«, uzdahne Uglomi, vitlajući novom kijačom i odmah shvati, što se sprema, pa se prekrene i stane se mučno pridizati na noge. Stajao je, ali nezgrapno. Jednom se rukom podupro na stablo, a zemlje se doticao tek palcem ranjene noge. Drugom je rukom čvrsto stiskao kijaču. Pogleda svoje ranjavo bedro, i u taj čas zašušti trska, prestade šuškati, pa ponovo zašušti. Prikradajući se oprezno i pognuto po lavljemu tragu pomoli se Sis sa svojim u vatri otvrdnutim jasenovim kopljem. Njegove se oči sretoše s Uglomijevima, pa stade kao ukopan. Uglomi zaboravi, da mu je noga ranjena. Stajao je čvrsto na objema. Nešto prokaplje. Pogleda niz bedro i spazi kapljice krvi, što su mu izbile uzduž ruba zacijeljene rane. Otre ih i ovlaži njima ruke, da uzmogne čvršće stegnuti kijaču i upre pogled u Sisa. Poklikne: »Vuh!« i skoči naprijed, a Sis još uvijek pognut i pažljivo nanišanivši, sune munjevito i opasno kopljem prema njemu. Okrzne Uglomiju ruku, kojom se zaštitio, a kijača odbije udarac i spusti se, te Sis nikad više ne doznade za to. Padne do Uglomijevih nogu kao vo pod mesarskom sjekirom. Bo se u najvećem čudu zablene u njega. Znao je, da ga zdesna i slijeva štiti visoka trska, a između njega i bilo kakve opasnosti stoji Sis kao neprobojni bedem. Tik iza njega Pužožđer, pa ni s te strane ne prijeti zlo. Spremio se, da se pažljivo gurka iza Sisa i pošalje ga u smrt ili u pobjedu. Kao drugome po redu, tu mu je bilo mjesto. Vidio je kako je odskočio držak kaplja, što ga je Sis nosio, začuo je mukli udarac i vidio, kako su. se široka Sisova leđa nagnula naprijed, i sad se našao nad svojim oborenim vođom, okom u oko s Uglomijem. Osjećao je, kao da mu je sasvim ponestalo hrabrosti. Jednom je rukom držao kamen za gađanje, a drugom jasenovo koplje. Ne doživje kraja svome časovitom premišljanju, kojim će se oružjem poslužiti. Pužožder je bio vještiji, a osim toga Bo nije pao potrbuške kao Sis, nego pokleknuo, nagnuo se na bok i zgurio pod nazupčanom kijačom nad glavom. Pužožder sune hitro i ravno kopljem i pogodi Uglomija u mišicu na ramenu, a zatim uzvikne i nasrne žestoko na njega s kamenom za gađanje u drugoj ruci. Nova kijača zvizne po trski i promaši cilj. Eudena ugleda Uglomija, gdje se posrćući vraća uskom stazom na čistinu i kako se spotaknuo o Sisa, pao, a iz
ramena mu viri stopu dugi komad jasenova kolca. Pužožder — taj mu je nadimak nadjenula Eudena — doživi posljednju uvredu od nje, kad se iz trske iza koplja pojavilo njegovo pobjedničko lice. Eudena brzo i svisoka omahne prvom sjekirom i zahvati ga pljoštimice ravno u sljepočicu. Pužožder se prevali preko Sisa pred Uglomijeve opružene noge. Još prije nego je Uglomi ponovo stao na noge, iskočiše iz trščaka dva Riđokosa s uperenim kopljima i s kamenjem za gađanje, a iza njih Zmija. Eudena udari jednog od njih po zatiljku, ali ga ne obori. Samo je zaglavinjao na stranu i time spriječio svoga brata, te nije pogodio Uglomija u glavu. Uglomi smjesta ispusti kijaču iz ruke, pograbi napadača oko pasa i tresne njime, tako da se otkoprcao na stranu. Segne opet za kijačom i podigne je. Onaj, što ga je Eudena udarila, zamahne kopljem prema njoj, još posrćući od njezina udarca, a ona, da izbjegne koplju, i nehotice uzmakne na stranu. Napola okrenut prema njoj, oklijevaše između nje i Uglomija i samo potiho cikne, kad se našao tako nablizu njemu. Uglomi ga u tili čas zgrabi za gušu, i kijača Obori svoju treću žrtvu. Kad je pao, Uglomi podvikne — nisu to bile riječi, već samo pobjednički poklič. Drugi je Crvenokosi bio leđima okrenut prema Eudeni, šest koračaja od nje daleko, a glavu mu išaralo još tamnije crvenilo. S mukom se pridizao na noge. Eudena nesvijesno osjeti nagon, da zaustavi njegovo pridizanje. Omahne sjekirom, promaši, zagleda mu lice samo sa strane, a on — skrenuvši iza male Si — umače već kroz trsku. Zmija joj se ukaza kao letimično priviđenje, što je napola okrenuto od nje stajalo na ulasku staze u guštaru, a čas mu je zatim vidjela samo leđa. Opazi, da se za njim u potjeri vitla kijača po zraku, a iza nje ugleda kuštravu glavu, krvavu kosu i okrvavljena ramena Uglomijeva. Iščeznuo je u trski progoneći protivnika. Začu poslije toga, kako je Zmija vrisnuo poput žene. Potrči pokraj Si onamo, gdje je iz busena paprati stršio držak sjekire. Okrene se, kadli se sva zadihana nađe sama pokraj tri nepomična tijela. Zrakom se prolamala krika i vriska. Pozli joj na čas i zavrti joj se mozak, a zatim joj sune glavom pomisao, da tamo na stazi kroz trščak ubijaju Uglomija. Preskočivši preko Boova trupa, pojuri uz nejasan krik za njim. Preko staze bijahu ispružene Zmijine noge, a glava mu ležala u trščaku. Potrči dalje sve do okuke, gdje se kod jošika staza proširuje u otvoreno
polje, i odanle ugleda na čistini sve one, što još preostaše od plemena, kako se rasijani poput suhog lišća za oluje, vraćaju na brežuljak. Spazi Uglomija tik za petama Mačjemu Krznu. Ali brzonogo Mačje Krzno umače, a jednako i momče Vau-Hau, kad je Uglomi jurnuo za njima. Gonio je Vau-Haua daleko iza brežuljka, prije nego što odustade od hajke. Spopalo ga ratničko bjesnilo, a drveni šiljak, zaboden u njegovo rame, podbadao ga poput ostana. Kad je Eudena vidjela, da Uglomi nije ni u kakvoj opasnosti, zaustavi se u trku i zadihana stane promatrati daleke žustre likove, kako bježe i jedan za drugim nestaju iza brežuljka. Za kratki je čas ostala ponovo sama. Sve se odigralo vrlo brzo. Na zborištu se još uvijek ravno uvis dizao dim Brata Ognjena, upravo kao što se dizao prije deset časaka, kad je tamo prijeko stajala starica i klanjala lavu. Pričini joj se, da je prošlo dugo vremena, dok se Uglomi ponovo nije pojavio na brežuljku i vraćao se teško dašćući kao pobjednik prema Eudeni. Zažarenih obraza i kose navrle preko očiju, stajala je s okrvavljenom sjekirom u ruci na mjestu, gdjeno ju je pleme bilo prikazalo lavu za žrtvu. Kad ju je Uglomi ugledao, dovikne joj: »Vuh!«, a lice mu zasja osjećajem ratničkog drugarstva. Mahao je svojom novom kijačom, sada rumenom i zalijepljenom kosama, a kad ugleda njegovo zažareno lice, njezino dosad junačko držanje malo popusti, i ona se u isti mah i obraduje i zaplače. Kad je vidio njezine suze, osjeti Uglomi, da ga je nešto čudnovato i neopisivo žignulo u srcu, ali zato to glasnije dovikne: »Vuh!«, zamahnuvši kijačom prema isteku i zapadu. Hrabro je pozove, da pođe za njim i vitlajući kijačom u ruci krene natrag prema zbor ištu, kao da nikad nije plemena ni ostavio. Eudena zatomi plač i hitro pođe za njim, kao što se i pristoji ženi. Tako se Uglomi i Eudena vratiše na zborište, odakle su prije mnogo dana pobjegli ispred Ujina lica, Na zborištu je ležala dopola pojedena srna, baš onako kao što je bilo prije nego što Uglomi posta muž, a Eudena žena. Uglomi prionu uz jelo, a Eudena poput muškarca uza nj, dok su ih ostale žene iz plemena promatrale iz sigurnih skrovišta. Doskora iziđe plašljivo jedna od starijih djevojčica s malom Si u naručju, a Euđena ih pozove imenom i ponudi mesom. Starija se djevojčica bojala i ne htjede se približiti, iako se Si bacakala nožicama, da dođe do Eudene. Kad se Uglomi najeo i poslije sjedećki zadrijemao, a napokon i zaspao, iziđoše polako i ostale žene iz svojih skrovišta i privukoše se bliže. Pošto se Uglomi probudio, bilo je sve
tako, kao da nikad nije ni ostavio plemena, samo što nije vidio nijednog muškarca. I sad se zbi nešto čudnovata, ali se zaista dogodilo: čitavo je vrijeme borbe Uglomi zaboravio, da je hrom, i nije hramao, a sada, pošto se odmorio — gle! — postao šepavac i ostao takav do kraja života. Mačje Krzno, onaj drugi Riđokosi i Vau-Hau, što je vješto znao oštriti kremenje, kao i njegov otac prije njega, pobjegoše ispred Uglomijeva lica, i nitko nije znao, gdje se kriju. Vratiše se poslije dva dana, pa čučnuše podalje od brežuljka u paprati pod kestenima i stanu pažljivo iščekivati. Uglomija minuo bijes pa već zakorači prema njima, ali im ipak ne pođe u susret, i oni o zapadu sunca opet odoše. Tog su dana našli u paprati također i staricu, tamo gdje je na nju nabasao Uglomi ganjajući Vau-Haua. Bila je mrtva i ružnija nego ikad prije — ali čitava. Čaglji i lešinari okusiše od nje, pa je ostaviše — bila je oduvijek gadno i čudnovato stvorenje. Sutradan se ona trojica opet vrate i čučnu nešto bliže. Vau-Hau podigao uvis dva kunića, Riđokosi goluba-dupljaša, a Uglomi stao ispred žena i podrugivao im se. Treći dan sjedoše ponovo još bliže — bez kamenja i kolaca s istim darovima, a Mačje Krzno bijaše donio pastrvu. U one su dane ljudi rijetko lovili ribu, ali bi Mačje Krzno znao sate i sate šutke stajati u vodi i loviti ih rukom. Četvrti dan Uglomi dopusti toj trojici da u miru dođu na zborište zajedno s hranom, što su je sa sobom nosili. Uglomi pogleda pastrvu. Poslije toga bijaše Uglomi mnogo i mnogo mjeseci vođa plemena i živjeli su svi u miru. A kad se navršilo njegovo vrijeme, bio je ubijen upravo onako kao i Uja.
ZVIJEZDA (The Star)
Na samu Novu Godinu stiže gotovo u isti čas s triju zvjezdarnica vijest, da se Neptun, najudaljeniji od svih planeta, što se okreću oko sunca, stao gibati vrlo nepravilno. Već je u prosincu upozoravao astronom Ogilvy, da Neptun sumnjivo usporuje svoju brzinu. Takva je novost bila jedva smišljena, da pobudi zanimanje u svijetu, u kojemu većina stanovnika nije ni znala, da postoji planet Neptun. Ni dalje otkriće neke daleke, svijetle, blijede magle u okolici uznemirenoga planeta nije uzrokovalo velika uzbuđenja izvan astronomskih krugova. Učenjaci su međutim smatrali vijest dosta važnom još prije nego se saznalo, da novo nebesko tijelo naglo postaje sve veće i svjetlije, da se kreće posve različito od pravilnog gibanja planeta i da su Neptun i njegovi pratioci sada skrenuli sa svog redovitog puta, što se još nikad prije nije dogodilo. Malo će ljudi bez znanstvene pripreme shvatiti golemu osamu sunčanog sistema. Sunce, Sa svojim kao točke malenim planetarna, magličavim planetoidima i plinovitim repaticama, pliva u neizmjernoj praznini, gotovo neshvatljivoj našoj mašti. Iza Neptunove putanje, dokle god je prodrlo ljudsko opažanje, nalazi se prazan prostor bez toplote, svjetlosti i zvuka, dvadeset milijuna puta milijun milja pusta praznina. To je najmanje izračunata daljina, što bismo je trebali prevaliti, da stignemo najbližoj zvijezdi. Ljudi ne pamte, da je ikada zvijezda preletjela preko toga bezdana u prostoru, osim poneka repatica, što je manje kruta od najtanjeg plamička, dok se na početku dvadesetoga stoljeća nije pojavio taj čudnovati nebeski putnik. Golema, teška, glomazna masa materije jurnula je nenadano iz crne tajne neba na svjetlost Sunca. Već su je sutradan vidjeli kroz malo bolji dalekozor, u blizini Regula u zviježđu Lava, kao pjegu jedva primjetljiva promjera. Doskora se dala doseći malim kazališnim dalekozorom. Treći su dan po Novoj Godini doznali čitači novina na objema polutkama zemaljske kugle po prvi put, od kolike je zapravo važnosti ta neobična pojava na nebu. Jedne londonske novine doniješe vijest pod napisom:
»Sukob planeta« i objaviše mišljenje astronoma Duchainea, da će se ta nova čudnovata planeta po svoj prilici sukobiti s Neptunom. Pisci se uvodnih članaka naširoko raspisali o toj temi. Zato su u većini glavnih gradova na svijetu trećega siječnja očekivali, da će doskora, iako ne baš sasvim sigurno, ugledati neku izvanrednu pojavu na nebu, pa kad je poslije zalaska sunca na čitavom svijetu nastala noć, tisuće ljudi upriješe oči u nebo i vidješe — stare dobro znane zvijezde upravo takve, kakve su bile odvajkada. U Londonu svitalo, Poluks zalazio, a na nebu blijedjele zvijezde. Bilo. je to pravo zimsko svanuće, kroza koje je probijala blijeda danja svjetlost, a kroz prozore žućkasto zasvjetlucale plinske svjetiljke i svijeće, da pokažu, gdje su već ljudi poustali. Sada je ugledao Zvijezdu ne samo saneni stražar, nego je zablenuto zastala i užurbana svjetina po tržnicama. Vidjeli su je radnici, što uraniše na posao, mljekari, razvozitelji novina, raskalašene družine, što se mamurne i blijede vraćahu svojim domovima, beskućnici i straže na svojim ophodnjama, seljaci, što su teško koračali preko polja, i zvjerokradice, kad su se šunjali kući; u čitavom sumračnom oživjelom kraju kao i na morskoj pučini, gdje su mornari iščekivali dan, svi su vidjeli veliku bijelu zvijezdu, kako se naglo bliži na zapadnom nebu. Bila je svjetlija od svih zvijezda na našem nebu, pa i od same Večernjice u najvećem sjaju. Sat pošto se razdanilo, nije bila više tek treptava svijetla pjega, već mala okrugla sjajna jasna ploča, i sjajila sve jače bijelo i nadaleko. U krajevima, kamo još nije dospjela prosvjeta, ljudi su u strahu zurili u nju i jedni drugima pričali o ratovima i zaraznim bolestima, što ih unaprijed javljaju takvi plameni znaci na nebu. Kršni Buri, mrki Hotentoti, Crnci na Zlatnoj obali, Francuzi, Španjolci, Portugalci, stajahu pod žarkim zrakama sunca na ogranku, promatrajući zalazak nove čudnovate zvijezde. U stotim zvjezdarnica nasta potmula uzrujanost, koja završi gotovo glasnom vikom, kad su se sukobila dva daleka nebeska tijela. Ustrčali se na sve strane, da namjeste fotografske sprave, spektroskope i naprave svake vrste, koje će zabilježiti novu čudesnu sliku: propast jednoga svijeta. Bio je to, naime, čitav jedan svijet, posestrima naše Zemlje, zapravo daleko veća planeta od naše, štono je tako nenadano zablistala u platnenoj smrti. Čudnovata je planeta iz najdaljih daljina ravno i žestoko pogodila Neptuna, a od vrućine toga sukoba smjesta se obje krute kugle pretvoriše u neizmjernu usijanu masu. Toga je dana, dva sata pred zoru, prolazila velika blijeda
zvijezda oko Zemlje i nestala na zapadu tek onda, kad je nad njom visoko odskočilo sunce. Ljudi su je posvuda u čudu gledali, a od svih se najviše začudiše mornari, ti stalni motrioci zvijezda, koji na širokoj morskoj pučini ništa ne dočuše o njezinu dolasku, a sad je ugledaše kao patuljasti mjesec, što se penjao prema zenitu, lebdio na nebu i u noći zašao na zapadu. Kad je ponovo izišla nad Evropom, posvuda se po obroncima brežuljaka, kućnim krovovima i na otvorenom polju sjatiše gomile promatrača, zagledavši se prema istoku, da vide izlazak velike nove zvijezde. Pomaljala se u bijelome sjaju kao u žaru bijeloga plamena, a oni, što je vidješe, kad se sinoć pojavila, povikaše ugledav je: Veća je! Sjajnija! Mjesec mlađak, što je zalazio na zapadu, bio je zapravo na oko neuporedivo veći, ali ni izdaleka ni u punom sjaju tako blistav kao malena ploča čudnovate nove zvijezde. Svjetina, što se sjatila po ulicama, klicala je: »Sjajnija je!«, ali posmatrači u mračnim zvjezdarnicama zaustaviše dah i zagledavši se jedan u drugoga, govorahu: »Bliže je! Bliže!« Glas je za glasom ponavljao: »Bliže je!«, a brzojav preuzeo i otkucao te riječi, koje su prozujale kroz telefonske žice, dok su slagari, uprljani od tiskarskog crnila, u neko tisuću gradova vješto sastavljali slova: »Bliže je!« Namještenike u uredima uz pisaći sto obuzeo čudan osjećaj, da će se dogoditi nešto neobično, pa odbacili pera; na tisuće su mjesta dolazile ljudima na um upravo nevjerojatne mogućnosti, kad bi netko u razgovoru spomenuo riječi; »Bliže je!« Te su riječi prelijetale gradskim ulicama; koje su se upravo budile, izvikivali su ih u mirnim selima duž zamrznutih i obamrlih putova. Muškarci, što su pročitali vijest s otkucane brzojavne vrpce, stali su u žućkastoj svjetlosti ulaznih vrata na prag kuće i dovikivali prolaznicima: Bliže je!« Zarumenjele, blistave ljepotice dočuše novost u šaljivu razgovoru između dva plesa. Hinile su, da se zanimaju za nju s osobitim razumijevanjem, što ga nimalo nisu osjećale: »Uistinu vrlo zanimljivo! Mora da su veoma, veoma mudri ljudi, koji pronalaze takvo što!« Samotne su skitnice, potucajući se po zimskoj noći, gunđali te riječi pogledavajući u nebo, da utješe sami sebe: »I treba da dođe bliže, jer je noć hladna kao milosrđe. Čini se, da nam uza sve to, što će biti bliže, ne će baš biti mnogo toplije. »Koje mi dobro donosi nova zvijezda?«, zavapila kroz plač žena, klečeći kraj odra svoga mrtvog muža. Učenik poranio, da izradi zadaću za ispit, pa sam za sebe riješio
zagonetku o velikoj bijeloj zvijezdi, što je široko i sjajno blistala kroz ledeno cvijeće na njegovu prozoru. Podboči se šakom na podbradak i reče: odbojna — privlačna — sila! Zaustavi planetu u njezinu letu, oduzmi joj odbojnu snagu, što onda? Ostaje privlačna sila i planeta će pasti u Sunce! A to bi — ! Rado bih znao, idemo li i mi tim putem? Taj je dan prošao kao i njegova starija braća, a u kasnije sate mrazovitog sumračja iziđe ponovo čudnovata zvijezda. Ovaj put tako blistava, da je veliki mjesec u porastu, što je lebdio na zapadnom nebu, bio tek blijeda, žuta sjena sama sebe. U nekom se gradu Južne Afrike oženio velikan, a za dobrodošlicu u čast njegova povratka i mladenke osvjetlaše sve ulice. Neki laskavac reče: »I samo se nebo rasvijetlilo!« Zaljubljeni se crnac pod Jarčevim obratnikom, prkoseći u svojoj ljubavi divljim zvijerima i zlim dusima, zavukao sa svojom odabranicom u bambusov trščak, po kome su oblijetale krijesnice. Šaptali su jedno drugome: »To je naša zvijezda« i osjećali se neobično ugodno u blagom sjaju njihova svjetlucanja. Čuveni je profesor matematike sjedio u svojoj radnoj sobi i rukom odgurnuo ispisane papire. Dovršio je svoje račune. U bijeloj je bočici preostalo još nešto kapljica, što su ga za duge četiri noći održale budna i radina. Svakog je dana vedro i strpljivo predavao svojim đacima, a zatim se odmah vraćao tim važnim računima. Pri radu je uzimao i previše kapljica, pa mu se lice zamračilo, malo oteglo i osušilo. Kao da se neko vrijeme izgubio u mislima. Priđe zatim k prozoru, a kapci pod pritiskom prsta poletješe uvis. Nad stisnutim krovovima, dimnjacima i gradskim zvonicima treperila je na pola neba Zvijezda. Zagleda se u nju, kao u oči hrabrome neprijatelju i progovori poslije kratke šutnje: »Možda ćeš me i usmrtiti, ali ja ipak mogu da svojim malenim mozgom obuhvatim i tebe i čitav svemir. Ne bih se čak ni sad htio mijenjati s tobom.« Pogleda bočicu i reče: »Nikad mi više ne će trebati sna.« Sutradan o podne, točno na minut, uđe u predavaonicu, stavi po običaju šešir na rub stola i pažljivo izabere komad krede. Đaci su među sobom u šali prepričavali, da ne može predavati, ako među prstima ne prevrće komad krede i da je jednom bio posve nemoćan, kad su mu sakrili taj nadomjestak. Nastupi, prijeđe očima ispod sijedih obrva preko mlađanih svježih lica, što su se u redovima uzdizala jedna nad drugima i progovori učenim, jednostavnim
rečenicama: »Nastale su prilike — prilike izvan moga dohvata — reče i zastade malo — koje će spriječiti, da završim tečaj, što sam ga naumio održati. Da kažem, gospodo, jasno i ukratko, čini mi se, da je — ljudski rod živio zaludu.« Đaci se zgledaše. Jesu li pravo čuli? Da nije poludio? Bilo je uzvijenih obrva i nacerenih usana, ali jedan ili dva đaka i dalje pažljivo upirahu oči u njegovo mirno lice, obrubljeno sjedinama. »Bit će zanimljivo — nastavi — da današnje jutro posvetimo razlaganju računa, koji su me doveli do toga zaključka, ukoliko je moguće da vam ih objasnim. Uzmimo...« Okrene se ploči, kao što je uvijek običavao, kad je razmišljao o nacrtu, koji će protumačiti njegove riječi. »Što ono reče: ,živio zaludu?’, šane jedan đak drugome. Slušaj! odgovori drugi, pokazujući glavom prema predavaču.« I sada ga stadoše shvaćati. To je veče zvijezda izišla kasnije, jer ju je njezino gibanje odvelo kroz zviježđe Lava nekamo prema Djevici, a kad se pomolila, bila je tako sjajna, da je nebo postalo prozirno plavo, a zvijezde se redom posakrile, osim Jupitera blizu zenita, Capelle, Aldebarana, Siriusa i dviju posljednjih zvijezda u Velikom Medvjedu. Bila je veoma bijela i prekrasna. U mnogim su je dijelovima svijeta vidjeli te noći okruženu blijedom aureolom. Naoči je postajala veća, a na jasnom tropskom nebu, na kome se svjetlost lomi, bila je velika kao četvrtina Mjeseca. U Engleskoj je još uvijek zemlju pokrivao mraz, ali je svijet bio tako jasno osvijetljen kao na mjesečini u Ivanjskoj noći. Pri toj hladnoj jasnoj svjetlosti mogli ste čitati posve obična slova, a ulične su svjetiljke u gradovima gorjele žuto i blijedo. Ljudi su te noći bili posvuda budni, a po čitavom je kršćanstvu u hladnome zraku treperio žalosni žamor; u pokrajini kao zujanje pčela na cvjetovima vrijeska, dok je u gradovima narastao do gromke buke. To su sa milijuna crkvenih tornjeva i zvonika zvonila mrtvačka zvona i pozivala svijet, da više ne spava i ne griješi, nego da se skupi u crkvama na molitvu. A dok se zemlja vrtjela po svome putu i noć prolazila, izašla je na nebu blistava zvijezda i postajala sve veća i sjajnija. Po svim su gradovima bile ulice i kuće svu noć rasvijetljene, gradilišta se brodova sjajila u svjetlosti, a svi putovi, što vode u brdovite krajeve, bjehu obasjani i prepuni ljudi. Na svim su morima u području civiliziranih zemalja huktali strojevi i nadula se jedra na brodovima, što su krcati ljudima i
životinjama čekali, da isplove na pučinu oceana prema sjeveru. Opomenu su čuvenoga matematika već razglasili širom cijeloga svijeta i preveli na stotinu jezika. Obuhvaćeni u plamenom zagrljaju letjeli su Nova planeta i Neptun strmoglavo sve brže prema Suncu, Ta je užarena masa jurila već sada stotinu milja u trenutku, a svaki se trenutak ta strahovita brzina povećavala. Kako je sada zvijezda letjela, morat će proći stotinu milijuna milja daleko od Zemlje, i jedva da će utjecati na nju. Ali se blizu određenog puta nove zvijezde, zasada još neznatno poremećenog, kretala oko svoje osi silna i sjajna planeta Jupiter sa svojim mjesecima i jurila oko Sunca. Privlačna je sila među plamenom zvijezdom i najvećim od svih planeta rasla svakim časom. A posljedica te sile? Jupiter će neminovno skrenuti sa svoje staze, dalje poći eliptičnim putem i plamenu zvijezdu u njezinu srljanju prema suncu daleko odbaciti na drugu stranu. Ona će možda »opisati krivulju« i sukobiti se sa Zemljom, a svakako će proći vrlo blizu nje. »Potresi, provale vulkana, cikloni i strahovite oluje na moru, poplave i neprestani porast topline do ne znam kojeg stupnja« — glasilo je proročanstvo čuvenog matematika. A samotna je, hladna, olovno-blijeda Zvijezda sudnjega dana, koji ima nadoći, blistala na nebu, da pretvori njegove riječi u zbilju. Mnogima se, što su te noći zurili u nju, dok ih ne zabolješe oči, činilo, da se vidljivo približava, a i vrijeme se također promijenilo u toj noći. Stao se topiti mraz, koji je stegnuo čitavu Srednju Evropu, Francusku i Englesku. Spomenuo sam ljude, koji su svu noć proveli u molitvi, one što su se ukrcali na brodove i takve, što su bježali u brda, ali zato ne treba zamišljati, da je užas pred zvijezdom zahvatio već sav svijet. Navika je i potreba upravljala zapravo i dalje svijetom. I pored nagađanja u dokonim časovima i sjajnih noći, još se uvijek devet između desetoro ljudi bavilo svojim svakidašnjim poslom. U svim su se gradovima otvarali i zatvarali dućani u određene sate (osim ponekih tu i tamo), liječnici su i društva za sahranu mrtvaca vršili svoju službu, u tvornicama se skupljali radnici, vojnici vježbali, đaci učili, zaljubljeni tražili jedno drugo, tati vrebali i bježali, a političari smišljali programe. Strojevi su za tiskanje novina bučili svu noć, a mnogi svećenik ove ili one vjere nije htio više — kako reče — »otvarati sveti hram za volju tom ludom bezrazložnom strahu«. Novine su se pozivale na pouku tisućite godine — jer su ljudi također i onda unaprijed najavili kraj svijeta. »Ova zvijezda i nije zvijezda — tek čisti plin — repatica; a kad bi i
bila zvijezda, nije vjerojatno, da će pogoditi Zemlju.« Nikad se prije takvo što nije dogodilo. Obično su ljudi zdrava razuma posvuda tvrdoglavi, podrugljivi, šaljivi i pomalo vole pakostiti nepopravljivim strašivcima. »Večeras će u sedam sati i petnaest časaka po Greenwichskom vremenu zvijezda biti najbliže Jupiteru. Svijet će onda vidjeti, što će se potom dogoditi.« Mnogi su smatrali zloslutna nagovješćivanja čuvenoga matematika samo vješto smišljenom reklamom samomu sebi. Zdravi je razum, pomalo potkrijepljen takovim zaključcima, pokazao napokon svoje nepromjenjljivo uvjerenje i pošao spavati. A zlotvori i opaki ljudi, kojima je novost o zvijezdi dosadila, dadoše se na svoj noćni posao. Životinjski se svijet uopće nije obzirao na zvijezdu, osim što bi tu i tamo zavijao poneki pas. Kad su promatrači u evropskim državama naposljetku vidjeli, da je izišla zvijezda, istina sat kasnije, ali nimalo veća nego sinoć, bili su još mnogi od njih budni, ismijavali čuvenog matematika i smatrali — da je već minula opasnost. Ali naskoro im iza toga presjede smijeh. Zvijezda je rasla — povećavala se strahovitom brzinom od sata do sata, svaki sat bivala nešto veća, malo bliža ponoćnom zenitu i sve sjajnija, dok nije noć pretvorila u bijeli dan. Da je letjela ravno prema Zemlji mjesto krivudastom stazom i da nije u prolazu kraj Jupitera izgubila na brzini, preskočila bi preko ponora, što ju je dijelio od naše Zemlje, za jedan dan, a tako je trebala u svemu pet dana da stigne u blizinu našoj planeti. Druge je noći, prije nego što je zapanula pred očima Engleza, narasla do trećine Mjeseca, i svi se uvjeriše, da je odmrznulo. Nad Amerikom je izišla vruća i gotovo u veličini Mjeseca, a kad bi netko pogledao u nju, zabliještila bi mu oči svojim bijelim žarom. Kad je povisoko odskočila i njezina sila ojačala, dunuo je vrući vjetar. U Virginiji je, Braziliji i uzduž doline Sv. Lovre sijevala naizmjence kroz maglu i gromovite oblake, što se ganjahu nebom, ili kroz trijesak ljubičastih munja i tuču, kakvu još ne doživje svijet. U Manitobi je okopnio snijeg i harale su poplave. Te se noći stao topiti snijeg i led na bregovima po čitavom svijetu. Rijeke iz gorskih izvora potekoše mutnom bujicom i za kratko vrijeme u vrtlogu poniješe — u svojim gornjim područjima — drvlje i lešine životinja i ljudi. Rijeke su neprestano rasle, nabujale u sablasnom blistanju, napokon se prelile preko svojih obala i srljale iza stanovništva, što je bježalo iz njihovih dolina.
Uzduž je obale Argentine i Južnog Atlantika porasla plima više nego što ljudi od vajkada pamte. Bilo je mnogo slučajeva, gdje su vihori odnosili valove plime dvadesetak milja na kopno i potopili čitave gradove. Po noći je vrućina toliko porasla, da je prema njoj bio izlazak sunca, kao da si zašao u hladovinu, Zemlja se tresla od Sjevernog pola do Rta Horn, odranjali se bregovi, otvarale pukotine, a kuće i zidovi .mrvili u ruševine. U strašnome je trzanju otpuznula čitava jedna strana vulkana Cotopaxi i iz nje se izlila bujica lave, tako visoka, široka, brza i žitka, da je u jednom danu dosegla do mora. Tako je Zvijezda, a iza nje Mjesec u posljednjoj četvrti, prelazila iznad Tihog oceana i kao dugi skut haljine povlačila za sobom oluje i grmljavinu. Bijesni, zapjenjeni valovi plime, što je sve više rasla, valjali se poslije toga, prelijevali se preko jednog otoka za drugim i ljude naprosto meli. U svjetlosti, što je zasljepljivala oči i s dahom kao iz užarene peći, brza je i strašna plima — pedeset stopa visok vodeni zid — dosegla napokon uz gladnu riku do duge azijske obale i srušila se na kopno preko kineskih ravnica. Zvijezda je, sada vruća, veća i sjajnija od Sunca za najjače pripeke, neko vrijeme nemilosrdno blistala i osvjetljivala prostrani, naseljeni kraj: gradove i sela s pagodama, drvećem, cestama, širokim obrađenim poljima i s milijunima besanih ljudi, što su u nemoćnom užasu zurili u užareno nebo. A zatim se začuo, isprvice tiho pa sve glasnije, šum i klokotanje poplave. Te je noći milijune ljudi zadesila ista sudbina — bježali su dašćući naglo i kratko u neznano, noge im otežale od vrućine, a za njima se rušila kao zid brza i bijela poplava. A potom — smrt. Zvijezda je blistala u bijelom žaru, ali se nad Japanom, Javom i nad svima otocima Istočne Azije pojavila kao tamna crvena plamena lopta, zastrta parom, dimom i pepelom, što su ih rigali vulkani, da pozdrave njezin dolazak. Odozgo lava, vrući plinovi i pepeo, dolje uzavrela voda, a sva se Zemlja ljuljala i tutnjila pod udarcima potresa. Ubrzo je okopnio i vječni snijeg u Tibetu i na Himalaji i izlijevao se kroz desetak milijuna izdubljenih vododerina, što su se opet stjecale ujedno, preko ravnica Burme i Hindustana. Na tisuću se mjesta upališe u indijskoj džungli isprepleteni vršci drveća, a dolje je oko stabala zalijevala voda i stvarala tamne ploštine, što su se još uvijek talasale i odsjajivale krvave crvene plamene jezike. U metežu, bez vođa i reda, bježaše mnoštvo muškaraca i žena niz široke riječne putove prema posljednjoj ljudskoj nadi — morskoj pučini.
Zvijezda je sada strahovitom brzinom postajala sve veća, vruća i svjetlija. Tropski je ocean izgubio svoje fosforno svjetlucanje, a vrtlozi se pare dizali u sablasnim kolutima iz crnih valova, koji su neprestano zapljuskivali i šarenili se od brodova, što ih je oluja bacala tamo-amo. Uto se dogodi čudo. Oni, što su u Evropi budno čekali na izlazak Zvijezde, pomisliše, da se Zemlja prestala vrtjeti oko svoje osi. Na tisućama su otvorenih polja u ravnici i u brdima, kamo su se ljudi sklonili pred poplavama, po zarušenim kućama i odronima gorskih padina, zaludu čekali na izlazak zvijezde. Čekali su sate i sate u strašnoj neizvjesnosti, a Zvijezda ne iziđe. Ljudi ponovo upriješe oči u poznata zviježđa, što su ih smatrali već zauvijek izgubljenima. Nebo je nad Engleskom bilo vruće i jasno, premda se Zemlja bez prestanka tresla, ali u tropskim su se krajevima kroz koprenu pare pokazali Sirius, Capella i Aldeberan. Kad je na posljetku deset sati kasnije izišla Velika zvijezda, ogranulo je Sunce tik nad njom, a nasred njegova bijela srca vidjela se crna ploča. Kad je Zvijezda bila upravo nad Azijom, počela je zaostajati iza gibanja našega sunčanoga sistema, a kad je lebdjela nad Indijom, njezina se svjetlost zamračila. Čitava se indijska ravnica od ušća Inda do Gangesove delte pretvorila te noći u pustinju plitke, blistave vode, a iz nje se izdizahu hramovi, palače, gradski bedemi i brežuljci, crni od svjetine. Na svakom se minaretu natiskala gomila ljudi, pa kad ih je obrvala vrućina i užas, popadaše jedan za drugime u mutnu vodu. Kao da se sav kraj zavio u tugu, dok preko te užarene peći očaja nenadano ne preletje sjena, dašak hladnoga vjetra i iz rashlađenog se zraka stadoše skupljati oblaci. Ljudi, gotovo oslijepljeni, podigoše oči prema Zvijezdi i vidješe, da preko njezine svjetlosti puzi crna ploča. To je Mjesec ušao između Zvijezde i Zemlje. Upravo kad su ljudi klicali hvala bogu za to olakšanje, čudnovatom, neobjašnjivom brzinom ogranu na istoku sunce. I Zvijezda, i Sunce i Mjesec jurnuše zajedno preko neba. Zato su pred očima evropskih promatrača Zvijezda i Sunce izišli u isti mah jedno nad drugim, strmoglavo jurili neko vrijeme, zatim polaganije i napokon stali na nebeskom zenitu, gdje su zajedno utonuli u plamenu žaru. Mjesec nije više zamračivao Zvijezdu, nego se na blistavu nebu izgubio iz vidika. Većina je ljudi, što preostadoše živi, gledala sve to s tupim nerazumijevanjem, što ga rađa glad, umor, vrućina i očajanje. Ipak se našlo i
takovih, koji su shvatili značenje te pojave. Kad su se Zvijezda i Zemlja najviše približile, okrenule su se jedna od druge, i Zvijezda otišla dalje svojim putem. Udaljivala se već od Zemlje, kad je bila u zadnjoj etapi strmoglave jurnjave prema Suncu. Oblaci se skupiše i izbrisaše pogled na nebo, a gromovi i munje izatkaše plašt oko zemlje. Po čitavom svijetu udario pljusak kiše, kakav ljudi ne doživješe nikad prije, a gdjeno su vulkani rigali crveni plamen prema pokrovu oblaka, tamo se spustila bujica blata. Posvuda je voda otjecala s kopna i za sobom ostavljala zamuljene ruševine. Kao na žalu, preko kojeg je prohujala oluja, ostalo je za poplavom razasuto po zemlji sve, što je dosada plutalo po vodi, zajedno s djecom Zemlje: lešinama ljudi i životinja. Dane je i dane otjecala voda u more i odnosila usput zemlju, drveće i kuće, slagala goleme nasipe i dubla divovske žljebove po tom kraju. Takvi mračni dani nastadoše poslije Zvijezde i vrućine. Sve to vrijeme, i još mnogo nedjelja i mjeseci iza toga, potrajaše potresi. Zvijezde je nestalo, a ljudi tjerani glađu, pomalo se ipak ohrabriše i dovukoše do svojih porušenih gradova, zatrpanih žitnica i raskvašenih oranica. Ono se malo brodova, što je za to vrijeme izbjeglo olujama, vraćalo sada skrhano i razbijeno, istražujući pažljivo dubljinu mora između novih tragova kopna i podmorskih pličina na putu u nekoć dobro znane luke. Kad su jenjale oluje, opaziše ljudi, da su dani posvuda vrući, nego što su bili odvajkada, sunce veće, a mjesec se smanjio do trećine svoje prijašnje veličine, i sad mu treba osamdeset dana od mlađaka do mlađaka. U ovom se izvještaju ništa ne spominje o novom bratstvu, što se rodilo među ljudima, o spašavanju zakona, knjiga i strojeva, ni o čudnoj promjeni, što je nastala na Islandu, Gronlandu i na obalama Baffinova zaljeva, kamo su mornari nenadano došli i jedva povjerovali svojim očima, kad su tamo našli sve u divnu zelenilu. Ne govori se ni o seobi naroda prema sjevernom i južnom polu, otkada je Zemlja postala toplija. Izveštaj se ograničio samo na dolazak i prolazak Zvijezde. Dakako da su se i astronomi na Marsu temeljito pozabavili tim događajem — jer i tamo ima astronoma, premda su stanovnici Marsa posve različita bića od nas ljudi. Razumije se, da su gledali na nj sa Svoga stajališta. Jedan je od njih napisao: »Uzmemo li u obzir masu i toplotu nebeskog tijela, što je bačeno kroz naš sunčani sistem u Sunce, začudo je,
kako je malo štete pretrpjela Zemlja, pokraj koje je to tijelo tako blizu prošlo. Sve su dobro poznate granice kopna i velike površine mora ostale neizmjenjene. Čini se, da je zapravo jedina razlika u tome, što su se oko oba pola smanjile one bijele plohe bez boje (za koje se misli da su smrznuta voda).« Sve to dokazuje, kako je i najveća ljudska katastrofa neznatna, kad se gleda iz daljine od nekoliko milijuna milja. sken: cyrano obrada: BABAC
BILJEŠKA O PISCU Herbert George Wells, engleski romanopisac, sociolog i historik rodio se 21. rujna god. 1866. u Bromleyju, u grofoviji Kent. Otac mu je bio trgovčić pokućstvom, inače profesionalni kriketaš, a majka, krčmareva kći, bijaše sluškinja u gospodskoj obitelji (divno ju je opisao u autobiografskom romanu Tono-Bungay, koji će dogodine izaći u prijevodu među našim izdanjima). Kako su roditelji Jedva sastavljali kraj s krajem, nisu bili kadri pružiti svome sinu doličnu naobrazbu, te je dječak otišao u nauk za suknara, zarana iskusivši, što znači bijeda, golotinja i bosotinja. Gorkim uspomenama iz te dobi napunjene su najbolje strane najboljih Wellsovih romana. S osamnaest godina odlazi Wells, poput junaka svoga romana Love and Mr. Lewisham, da uči biologiju, fiziku i geologiju u Normal School of Science (South Kensington), te položivši odlično zoologiju predaje u Hanley House School, dok ga slabo zdravlje i prenaporan rad ne shrvaše te se morade odreći akademske karijere. Godine 1893. poče pisati u novinama, a godine 1895. objavi svoj prvi kratki ali snažni roman The Time Machine, u kojemu je istakao oštru podjelu između rada i kapitala, upozorivši svijet, da će se razviti u dvije posebne vrste (u rasu lijenčina i ljepotana, koji će živovati u raskošnim palačama na zemlji, i u rasu robova, koji će bijedno životariti po podzemnim rupama, poput sova, koje vide samo po mraku). Nijednog modernog engleskog pisca nije toliko trala briga za budućnost čovječanstva kao Wellsa. Zbog toga je neprestano tražio mogućnost, kako bi rastrgnute stvaralačke snage u svijetu došle do djelotvorne suradnje. U tu svrhu putuje u Ameriku (1934.) i Rusiju (1929. njegov razgovor s Lenjinom i 1934. razgovor sa Staljinom). Premda Wells nije prigrlio marksističku nauku, da će klasni rat pod vodstvom proletarijata promijeniti iz temelja društvene odnose i uspostaviti besklasno društvo (on je vjerovao, da će samo znanstveni radnici i tehnička inteligencija promijeniti društveni poredak), ipak
je osjećao kao umjetnik neminovni konac kapitalizma. Literarna djela Wellsova možemo podijeliti u tri skupine. U prvu skupinu idu fantastični romani, zasnovani na domišljatim znanstvenim teorijama The Time Machine, The Stolen Bacillus, Tales of Space and Time, iz kojih su uzete ove naše dvije pripovijetke, The Invisible Man i The Wai of the Worlds. Wells je imao divan proročki dar za znanstvene i tehničke izume, te su se neki već obistinili, a drugi čekaju svoje ostvarenje. Wells se svojom živom maštom prenosio na mjesec, u zračne prostore, u podmorske dubine, u neznanu prošlost i daleku budućnost, samo da bi dao odgovore na pitanja zašto i kamo. U drugu skupinu idu Wellsovi karakterni realistički i socijalni romani, koji bi sami po sebi dostajali da mu osiguraju odlično mjesto u engleskoj i svjetskoj književnosti. Poput Dickensa i Wells je u tim romanima (Kipps, Tono-Bungay, The History of Mr. Polly) karikaturom i satirom ošinuo suvremeno englesko društvo. U svom eseju o suvremenom romanu (Contemporary Novel, god. 1911.) Wells ističe, da roman nema biti samo sredstvo za razonodu i uspavljivanje lijenih i praznih mozgova u dokonim časovima, nego govornica, s koje će se raspravljati o svim društvenim odnosima. Otada počinje treća skupina Wellsovih djela, u kojima se raspravlja o ciljevima i idealima civiliziranog čovjeka. Ti će ideali kulminirati u ostvarenju jedne svjetske država, u kojoj će ljudi biti oslobođeni bijede, mržnje i ratova. Da bi, kako sam kaže, »usko nacionalističko gledanje na povijest zamijenio širokim pogledom u prošlost čovječanstva«, napisao je godine 1920. The Outline of History, uz suradnju vrsnih prijatelja, osobito stalnog pomagača u literarnome radu, svoje žene Amy Catherine Robbins (koja je umrla god. 1927.). Godine 1922. izda Kratku povijest svijeta (A Short History of the World). Mnogo se nakon prvog svjetskog rata raspravljalo o njegovim romanima Svijet Williams Clissolda (The World of William Clissold), u kojem je suvremene ličnosti unio kao lica romana, te The Autobiography of Mr. Parham. Posljednjih petnaest godina svoga života posvetio je Wells izlaganju svojih daljih zamisli o društvu i o budućoj sreći čovječanstva (Rad, blagostanje i sreća roda ljudskoga; Lik budućih stvari). Još prije drugog svjetskog rata Wells je bio žestok protivnik hitlerizma, a
osobito se za vrijeme rata zalagao da se otvori drugo bojište protiv Njemačke. U 78. godini života,dočekao je pobjedu saveznika nad hitlerizmom. Umro je 13. kolovoza 1946. Ur.
1 Epsom, grad u grofoviji Surrey, čuven zbog konjskih trka (Derby, Oaks), što se tamo još i sada održavaju svake godine. — Prev.