Dolina mjeseca - Jack London

iz tla, pa može reći, kako će se dalje razvijati — da li će proklijati ili neće, ili da li će proklijati dobro, osrednje ili loše. To je jedna strana. A sati pogledajmo drugu stranu. On nadzire svoju žetvu. On je baca na tržište ili je usteže, već prema stanju tržišta. A kad je najbolja prilika na tržištu, eto ga sa žetvom, da je izruči u pravi trenutak.« Razgovor s Gunstonom trajao je satove, i što je on više govorio o Kinezima i njihovom načinu obrađivanja tla, Saksonija je bila sve nezadovoljnija. Nije sumnjala u činjenice. Nevolja je bila, da one nisu bile privlačive. Nekako nije mogla za to naći mjesta u svojoj dolini na mjesecu. Tek kad je srdačni Židov napustio vlak, dao je Billy konačnu izjavu o onome, što joj nije davalo mira, a da sama nije znala što je to. »Ha! Mi nismo Kinezi. Mi smo bijelci. Da li Kinez ikad želi da jaše na konju, ako treba da bude i vrag i dali se uopće zabavlja? Jesi li ikada vidjela da Kinez pliva kroz valove u Carmelu? — ili da se boksa, hrva, trči i skače iz same zabave? Jesi li ikad vidjela da bi Kinez uzeo lovačku pušku, hodao deset kilometara i vratio se kući sretan s jednim slabašnim zecom? Što radi Kinez? Radom uništava svoju prokletu glavu. Za to je jedino kadar. K vragu i rad, ako je to jedino — i ja sam dao svoj dio rada, i ja mogu raditi jednako kao svaki od njih. Ali čemu to? Ako sam, Saksonijo, šta dobra naučio, otkad smo ti i ja na putu, jest, da je rad najneznatniji dio života. Bože! — kad bi on bio sve u mom životu, ne bih si dosta brzo mogao prerezati grkljan, da pobjegnem od njega. Želim imati lovačke puške i vojničke puške, i osjetiti konja među nogama. Ne želim uvijek biti tako umoran, da ne mogu ljubiti svoju ženu. Tko želi biti bogat i zaraditi dvjesto četrdeset hiljada dolara na krumpiru! Pogledaj Rockefellera! Mora živjeti od mlijeka. Ja želim sočnu govedinu i želudac, koji može probaviti džon. A želim i tebe, i mnogo vremena, da budem s tobom i da se zajedno zabavljamo. Koja korist od života, ako nema mnogo zabave?« »Oh, Billy«, poviče Saksonija. »Upravo sam kušala da si to razbistrim. Već mi dugo to ne da mira. Bojala sam se, da nešto nije u redu sa mnom, — da ipak nisam za selo. Nikad nisam zaviđala Portugalcima iz San Leandra. Ne želim biti jedan od njih, pa čak ni gđa Mortimer. A ni ti. Mi želimo dolinu mjeseca, gdje neće biti previše posla i gdje ćemo imati svu zabavu, koju želimo. Neprestano ćemo je tražiti, dok je ne nađemo. A ako je ne nađemo, ići ćemo dalje i zabavljati se, kako smo uživali, otkad smo ostavili Oakland. I Billy... mi se nikada nećemo premoriti radom, zar ne?«

»Tako mi života ne«, zamumlja Billy u znak potvrde. Ušli su u Black Diamond sa zamecima na leđima. Bilo je to raspršeno selo s dronjavim malim kućicama i s glavnom ulicom, koja je bila kaljuža crnog blata poslije posljednje kasne proljetne kiše Pločnik je išao gore dolje u nejednakim stepenicama i padovima. Sve je izgledalo neamerički. Imena na čudnim prljavim dućanima nisu se mogla pravo ni izgovoriti, toliko su bila strana. Jedan prljavi hotel vodio je neki Grk. Svagdje je bilo Grka — garavi ljudi u mornarskim čizmama i kapuljačama, žene bez šešira s haljinama živih boja, čete jake djece, a svi govore tuđim glasovima, viču kreštavo i živo, s rječitošću Mediteranaca. » Ha! — — to nisu Sjedinjene Države«, promrmlja Billy. Na obali su naišli na tvornicu konzerva riba i špargla, koje su baš bile u jeku sezone, no uzalud su tražili među radnicima poznata američka lica. Billy je pronašao, da su knjigovođe i nadzornici Američani; svi ostali su bili Grci, Talijani i Kinezi. Na parobrodarskom pristaništu promatrali su svijetlo obojene grčke brodice, kako dolaze, istovaruju svoj teret divnog lososa, i kako odlaze. Njujorški kanal, kako se taj odvojak zvao, zavijao je prema zapadu i sjeveru i uticao je u veliku dolinu vode, koju su tvorile rijeke Sacramento i San Joaquin, što su se tu udruživale. S druge strane pristaništa ribarska su se pristaništa gubila među mrežama, koje su se sušile; i tu, daleko od buke i klepetanja tuđeg grada, skinuli su Saksonija i Billy svoje svežnjeve i odmorili se. Visoki, pokretljivi šaš rastao je iz duboke vode blizu porušenog mosta za pristajanje, gdje su oni sjedili. Nasuprot gradu bio je dug, ravan otok, gdje se niz kukavnih jablanova uzdizao put neba. »Upravo kao na slici s holandeskom vjetrenjačom, koju ima Mark Hall«, reče Saksonija. Billy pokaže preko ušća bare i široke površine vode na skupinu malih bijelih zgrada, iza kojih su poput svjetlucave fata morgane treperili niski Montezuma bregovi. »Te kuće su Collinsville«, obavijesti je. »Tu utiče Sacramento, pa ako idemo uz njega, dolazimo do Rio Vista i Isletona i Orahova Gaja, i do svih onih mjesta, o kojima nam je govorio Gunston. Naokolo su sve otoci i bare, koji idu jedan za drugim do San Joaquina.« »Nije li ugodno na suncu?« zijevne Saksonija. »Kako je tu mirno — tako blizu onim čudnim tuđincima. A pomisli samo! — u gradovima se baš

sad ljudi tuku i ubijaju otimajući se za rad.« S vremena na vrijeme projurio bi u daljini kakav putnički vlak, odjekujući od pozadine izdanaka brda Diablo, koje se uzdizalo s dva vrhunca, sve zavijeno u zeleno, prema nebu. Zatim bi polagano pala dremljiva tišina, koju bi prekidali daleki povici u stranom jeziku ili kakav ribarski motorni brod, što je drndao kroz ušće bare. Niti sto stopa dalje, usidrena tik uz šaš ležala je krasna bijela jahta. Unatoč tome, što je bila mala, izgledala je široka i udobna. Dim se dizao iz njenog dimnjaka. Na provi, sa zlatnim slovima, bilo je napisano Lutalac. Na vrhu kabine, sunčajući se, ležali su muškarac i žena s ružičastim šalom omotanim oko glave. Muškarac je glasno čitao iz neke knjige, dok je ona šila. Uz njih se ispružio fox terrier. »Oh! — —. ne moraju se gurati po gradovima da budu sretni«, primijeti Billy. Neki Japanac dođe iz kabine na palubu, sjedne ispred kabine i počne perušati pile. Perje je plivalo u dugom nizu prema ušću bare. »Oh gle!« pokaže Saksonija u svom uzbuđenju. »On peca. A udica mu je svezana za nožne prste.« Čovjek je spustio otvorenu knjigu na stepenice, te se mašio udice, dok je žena podigla pogled sa svog šivanja, a pas počeo lajati. Udica se dizala pod pokretom ruku, a na kraju se pokaže velika riba »mačka«. Kad su je skinuli, opet su na udicu stavili meku i bacili je preko palube, a čovjek je pričvrsti na svoj nožni palac i nastavi čitati. Neki Japanac, koji je došao do pristanišnog mjesta, gdje su bili Saksonija i Billy, zaviče prema jahti. Nosio je pakete s mesom i povrćem; jedan džepni kaput mu se naduo od pisama, a drugi od novina. Odgovarajući na njegov povik, Japanac na palubi ustane s djelomično očerupanim piletom. Muškarac mu nešto reče, stavi na stranu knjigu, sjedne u mali bijeli čamac, koji je ležao na krmi, i odvesla prema obali. Kad je došao do njih, uvuče vesla, zastane i ljubazno im nazdravi dobro jutro. »Oh, poznam vas«, reče Saksonija sa žestinom na Billyjevo čuđenje. »Vi ste...« Tu ona zbunjeno zasta. »No dederte«, reče čovjek sa smiješkom, što je umirivao. »Vi ste Jack Hastings, sasvim sam sigurna u to. Često sam vidjela vaše slike u novinama, kad ste bili ratni dopisnik u japansko-ruskom ratu. Napisali ste mnogo knjiga, no nikad nisam čitala ni jedne od njih.«

»Imate pravo«, potvrdi on. »A kako se vi zovete?« Saksonija predstavi sebe i Billyja, pa kad je zapazila piščevo izvedljivo oko na njihovim paketima, orisa hodočašće, na koje su se oni zaputili. .Posjed u dolini mjeseca očito se domogao njegove mašte, pa premda su Japanac i njegovi paketi bili već na sigurnom mjestu u čamcu, on je oklijevao. Činilo se, kad je Saksonija govorila o Carmelu, da on poznaje svakoga iz Hallova društva, pa kad je čuo da namjeravaju ići u Rio Vista s mjesta ih je pozvao, da dođu na jahtu. »Eto, za sat idemo tim putem i mi sami, čim struja malo popusti«, uzvikne on. »Baš samo to čekamo. Dođite na brod Bit ćemo tamo oko četiri sata poslije podne, ako bude vjetra. Dođite. Moja je žena na brodu, a gđa Hall je jedna od njenih najboljih drugarica. Bili smo u Južnoj Americi — upravo smo se vratili; inače biste nas vidjeli u Carmelu. Hall nam je pisao o vama dvoma.« Bilo je to drugi put u njenom životu, da se Saksonija našla u malom čamcu, a Lutalica je bila prva jahta, na kojoj je uopće bila. Piščeva žena, koju je on zvao Klara, srdačno ih pozdravi. Saksonija je odmah zavoli, a isto tako zavoli Klara za uzvrat i nju. Tako su napadno ličile jedna na drugu, da je Hastings ubrzo obratio pažnju na to. On ih postavi jednu uz drugu, prouči njihova usta, uši i oči, usporedi njihove ruke, njihovu kosu, njihove gležnjeve i zakle se, da je njegov najnježniji san uništen — naime, da se kalup razbio, kad je Klara bila stvorena. Kad je Klara rekla, da je to vrlo vjerojatno bio isti kalup, usporedili su svoje povijesti. Obje su potjecale od pionirskog soja. Klarina majka, kao i Saksonijina, prešla je prerije u volovskim kolima i poput Saksonijine prezimila je u Salt Lake Cityju — u stvari, otvorila je sa svojom sestrom prvu nemormonsku školu u toj mormonskoj kuli. I dok je Saksonijin otac pomagao dizati ustanak u Sonorni, Klarin je otac u Sonorni stupio pod ustaničku zastavu i jahao sa svojom četom na istok sve do Salt Lake Cityja, u kome je mjestu postao vojni poglavar, kad su se mormonske bune rasplamtjele. I da bude još ljepše, Klara donese iz kabine ukulele iz koa drveta, blizanca Saksonijinom instrumentu, pa su obje zapjevale »Fakinka iz Honolulu.« Hastings je odlučio da ručaju — zvao je podnevni obrok tim staromodnim imenom — prije nego što otplove; a kad je Saksonija došla dolje u kabinu iznenadila se i oduševila, kad je vidjela, koliko ima udobnosti u tako maloj prostoriji. Bilo je upravo toliko mjesta, da je Billy

mogao stajati uspravno. Daska za ravnotežu dijelila je prostoriju na pola po dužini, a na nju je bio pričvršćen pokretan stol s koga su jeli. Niske postelje, koje su se pružale uz cijelu dužinu kabine, presvučene sivo zeleno, služile su kao sjedala. Zastor, labavo pričvršćen kukama između daske za ravnotežu i stropa, zastirao je noću spavaći dio gdje Hastings. Na protivnoj strani bile su postelje dvojice Japanaca, dok je naprijed pod palubom bila, kuhinja. Tako je bila mala, da je u njoj bilo mjesta upravo za kuhara, koji je zbog niskog pokrova bio prisiljen da čuči na butinama. Drugi Japanac, koji je donio pakete, posluživao je kod stola. »Traže imanje u dolini mjeseca«, završi Hastings, kad je ispričao Klari o hodočašću svojih gostiju. »Oh! — — zar ne znate — —« povikne, ali je njen muž odmah ušutka. »Pst«, reče on odlučno, pa se zatim okrene svojim gostima. »Čujte. Ima nešto u toj zamisli o dolini mjeseca, no neću vam reći što. To je tajna. Mi imademo posjed u Sonomskoj dolini, nekih trinaest kilometara od samog mjesta Sonom, gdje su očevi vas dviju pošli u vojsku; ako kad dođete na naš posjed, doznat ćete tajnu. Oh, vjerujte mi, to je u vezi s vašom dolinom mjeseca. — — Nije li tako, Mate?« To je bilo ime, koje su oni imali jedno za drugo. Ona se prije nasmiješi, a zatim nasmije, te potvrdi glavom. »Možda ćete naći, da je naša dolina baš ona, koju tražite«, reče ona, No Hastings potrese glavom prema njoj, da dalje ne govori. Ona se okrene psu i potakne ga, da zamoli komad mesa. »Zove se Peggy«, reče Saksoniji. »Imali smo dva irska terijera, kad smo bili na Južnom Moru, muškog i ženskog, no krepali su. Zvali smo ih Peggy i Posum. Tako se i ovaj pas zove po prvome, Peggy.« Billyja se dojmila lakoća, s kojom se upravljalo Lutalicom. Dok su ljenčarili kod stola, na jednu Hastingsovu riječ odoše oba Japanca na palubu. Billy je čuo, kako su bacili užeta od jedra, odmotavali konope i podizali malo sidro na malom vitlu. Za nekoliko časaka jedan od njih poviče, da je sve u redu, pa svi pođoše na palubu. Za časak su podigli glavno jedro i malo jedro. Zatim su kuhar i mali izvadili, sidro, i dok ga je jedan dizao, drugi je dizao prednje jedro. Hastings na kormilu ravnao je jedro prema vjetru. Lutalica odvrati na to, jedra se napuniše, a brod se lagano nagne, te poklizne po glatkoj vodenoj površini i zađe iz ušća kanala. Japanci su savijali užeta od jedra, a zatim se spustiše dolje da sami ručaju.

»Plima upravo počinje«, reče Hastings, pokazujući na isprutanu plutaču od letava, koja je polagano udarala uzvodno na rubu kanala. Male bijele kućice Collinsvillea, kojima su se približavali, nestale su iza niskog otoka, premda su Montezuma bregovi, sa svojim dugim, niskim i mirnim crtama drijemali na obzorju, kako se činilo, isto tako daleko kao i prije. Kad je Lutalica prošla kraj ulaza u Montezuma kanal i ušla u Sacramento, bio im je Collinsville tik do ruke. Saksonija zapljesne. »To je baš kao hrpa dječjih kućica, izrezanih iz kartona. A ta brežuljkasta polja kao da su naslikana iza njih.« Prošli su mimo mnogih ribarskih lađica i čamaca, što su služili za stanovanje i stajali među šaši, a žene i djeca kao i muškarci u čamcima bili su tamne puti, crnih očiju, tuđinci. Dalje uz rijeku počeli su susretati jaružare na poslu, koji su sa dna pjeskovite rijeke kidali pune gromade i bacali mulj na vrh velikog nasipa. Velike rogožine od vrbova granja, duge stotine metara, sastavljene su bile pri vrhu nasipa i držale se na mjestu čeličnim žicama i hiljadama kocaka cementa. Vrbe će brzo pustiti korijenje, rekao im je Hastings, pa kad rogožine istrunu, pijesak se bude čvrsto držao na mjestu korijenjem drveća. »To mora vraški stajati«, primijeti Billy. »Ali zemlja je vrijedna toga«, razjasni Hastings. »Tlo ovih otoka je najplodnije na svijetu. Ovaj je dio Kalifornije kao Nizozemska. Ne biste si to mislili, ali ova je voda, po kojoj plovimo, viša od razine otoka. Oni su kao čamci, koji propuštaju vodu — začepljuje ih se, krpari ih se, pumpa voda neprestano dan i noć. Ali se isplaćuje. Isplaćuje.« Ništa se drugo nije vidjelo osim jaružara, svježe nabacanog pijeska, gustog vrbovog grmlja i brda Diablo na jugu. Koji puta bi prošao koji riječni parobrod, a plave čaplje su letjele po drveću. »Tu mora da je vrlo pusto«, primijeti Saksonija. Hastings se nasmije i reče, da će kasnije promijeniti svoje mišljenje. Mnogo im je kazivao o zemlji uz rijeku, a nakon nekog vremena poče govoriti o obradi zemlje u zakupu. Saksonija je to započela, govoreći o Anglosasima, koji su gladni za zemljom. »Prave svinje«, odbrusi on. »To smo mi počinili u ovoj zemlji. Kako je neki stari čiča rekao nekom profesoru na poljoprivrednoj pokusnoj stanici: Nema smisla kušati me učili, kako se obrađuje zemlja. Ja znam sve o tome. Nisam li prorajtao tri posjeda? Njemu slični su uništili Novu Englesku.

Tamo su opustošeni veliki dijelovi zemlje. U jednoj državi, najmanje, divljač se toliko umnožila, da je postala na opću nevolju. Ima napuštenih imanja na desetke hiljada. Prošao sam popis tih posjeda — ima ih u državi New York, New Jersey, Massachusetts, Connecticut. Nude se na prodaju uz vrlo lake uvjete plaćanja. Cijena, koja se traži, ne isplaćuje ni investicije, dok sama zemlja, naravno, ide uz to badava. »A isto se nastavlja, na jedan ili drugi način po cijeloj zemlji, to isto pljačkanje i uništavanje zemlje — dolje u Teksasu, i Misuri, i Kansasu, pa i tu u Kaliforniji. Uzmite obrađivanje zemlje pod zakup. Znam za jedno imanje u mom kraju, gdje je zemlja vrijedila sto dvadeset i pet dolara po hektaru. A davala je prirod po toj vrijednosti. Kad je starac umro, sin ju je iznajmio jednom Portugalcu, te je otišao da živi u grad. Za pet godina Portugalac je skinuo vrhnje; pa su vimena sasvim osušila. Kad je ponovno dao zemlju u zakup na tri godine, opet jednom Portugalcu, dobio je taj četvrtinu od prijašnjeg priroda. Treći se Portugalac nije pojavio da je uzme u zakup. Ništa nije od nje preostalo. To je imanje bilo vrijedno pedeset tisuća, kada je starac umro. Na koncu je sin dobio za njega jedanaest tisuća. Da, vidio sam zemlju, koja je odbacivala dvanaest posto, a koja je, nakon što ju je upropastio petogodišnji zakup, davala samo jedan četvrt posto.« »Ista je stvar i u našoj dolini«, dopuni Hastingsova. »Sva stara imanja propadaju. Uzmite na primjer Ebell Dvor.« Njen muž kimne odlučno u znak potvrđivanja. »Kad smo ga upoznali, bio je to savršen raj od posjeda. Imao je jezerca i jezera, divne livade, bujne sjenokoše, brežuljke crvene od naranača, stotine hektara dobre paše, božanske lugove borova i hrastova, kamenu vinaru, suše od kamena, polja — oh, ne bih mogla to opisati za sate. Kad je stara Bellova umrla, obitelj se raspršila, pa su počeli davati zemlju u zakup. Danas je sve uništeno. Drvo su posjekli i prodali za ogrjev. Samo mali komadić vinograda nije napušten — upravo dosta da ima vina za sadašnje talijanske zakupce, koji uz to vode jednu siromašnu mljekaru na onome, što je još preostalo od zemlje. Projahao sam preko tog lani, te sam zaplakao. Divni voćnjak je na užas. Zemlja je sasvim podivljala. Budući da nisu čistili oluke, kiša je procurila i strunula drvo, pa se velika suša od kamena urušila. Isto se desilo i s dijelom vinare — drugi se dio upotrebljavao kao štala za krave. A kuća! — riječima se to ne da opisati.« »Postalo je zanimanje«, nastavi Hastings. »Ptice selice! Oni uzimaju u zakup za nekoliko godina, opljačkaju i izvade drob zemlji, a zatim sele dalje. Oni nisu kao stranci, Kinezi, Japanci ili ostali. Uglavnom su to

lijenčine, skitnice, siromašni soj bijelaca, koji samo pljačkaju zemlju i sele dalje, da bi opet pljačkali zemlju i selili se dalje. No uzmite na primjer Portugalce i Talijane kod nas. Oni su drugačiji. Dolaze k nama bez prebijene pare i rade za svoje zemljake, dok ne nauče jezik i dok se ne snađu. Oni se ne sele. Oni žele zemlju, koja bi mogla postati njihova vlastita, koju će moći ljubiti i brinuti se za nju i čuvati je. Ali kako da dođu do nje? Štedjeti nadnice ide previše sporo. Ima brži put. Oni uzimaju u zakup. Za tri godine mogu iscrpsti dovoljno iz nečije zemlje, da bi se osposobili za život. To je svetogrđe, pravi grabež zemlje, ali zašto da se za to brinu? Tako se to radi u Sjedinjenim Državama.« On se nenadano okrene Billyju. »Slušajte Robertse. Vi i vaša žena tražite komadić zemlje. Jako je želite. No poslušajte moj savjet. To je nemilosrdan i tvrd savjet. Postanite zakupac. Uzmite u zakup neko mjesto, gdje su stari umrli, a sinovima i kćerima se zemlja ne pričinja dosta dobrom. Tada je iscrpite. Iscijedite posljednji dolar iz tla, ništa ne opravljajte, pa ćete si za tri godine moći sami kupiti svoje imanje. Zatim okrenite novu stranicu i čuvajte svoju zemlju. Dajte joj hrane. Za svaki dolar, koji joj dajete, vratit će vam ona dva. Pazite da nemate ništa kržljavo i slabo na imanju. Bio to konj, krava, svinja, pile ili grmlje kupina, nastojte da sve to bude čiste rase i najboljeg roda.« »Ali to je zlo«, poviče Saksonija. »To je zao savjet.« »Živimo u zlom vremenu«, dočeka Hastings, nasmiješivši se turobno. »Iscrpljivanje zemlje na veliko je danas narodni zločin Sjedinjenih Država. Ne bih dao vašem mužu takav savjet, kad ne bih bio potpuno siguran, da neće zemlja, koju bude on iscrpio, biti iscrpljena od nekog Portugalca ili Talijana, ako on odbije. Čim oni stignu i smjeste se, dozovu svoje sestre i nećake i tetke. Ako biste bili žedni, te ako bi gorjelo neko skladište i točilo se divno rajnsko vino, da li biste suzdržali ruku da ga ne zagrabite i ne pijete? Da, skladište naroda gori na mnogim mjestima i dobre se stvari uništavaju bez kraja. Pomognite si. Ako vi nećete, doseljenici će.« »Oh, ne poznajete ga«, požuri se Hastingsova da razjasni. »On utroši cijelo svoje vrijeme na imanju, da bi sačuvao tlo. Ima šume samo preko hiljadu hektara, i premda prorjeđuje i pošumljava poput kakvog ranarnika, ipak ne bi pustio, da se ni jedno drvo posiječe bez njegove dozvole. Sam je čak zasadio oko sto tisuća drveta. Uvijek odvodi vodu i kopa jarke, da spriječi ispiranje zemlje, i pravi pokuse s travom za pašu. A po

koji put kupuje kakvo susjedno iscrpljeno imanje, pa se započinje brinuti za tlo.« »Zato znam, o čemu govorim«, upadne Hastings. »I moj savjet važi. Ja volim zemlju, no ipak sutra, ako stvari ostanu kakve su i da sam ja siromašan, iscrpio bi pet stotina hektara da bih mogao kupiti dvadeset za sebe samoga. Kad ćete doći u Sonomsku dolinu, potražite me, pa ću vas uputiti u cijelu igru, s lica i naličja. Pokazat ću vam, što se izgradilo kao i ono, što se uništilo. Kad nađete imanje, koje je na svaki način osuđeno na propast, zašto da vi ne priskočite i sami da to ne učinite!« »Da, a on se do vrata zadužio hipotekom«, nasmije se Hastingsova, »da bi spriječio, da pet stotina hektara šume ne dospije u ruke ugljenara.« Prema njima na lijevoj obali Sacramenta, upravo na mjestu, gdje su pristajali izdanci Montezuma bregova, pojavi se Rio Vista. Lutalica je klizila po glatkoj površini vode, prolazila pokraj parobrodarskih pristaništa, mjesta za iskrcavanje i skladišta. Oba Japanca otišla su naprijed na palubu. Na Hastingsov nalog jedro se spusti, pa on okrene brodicu u vjetar, usporavajući tako vožnju, dok nije povikao »Pustite sidro!« Sidro se spustilo, a jahta se zaljuljala prema njemu, tako blizu obali, da su se grane vrbe sasvim nadvile nad čamac. »Malo gore uz vodu svezat ćemo brod uz obalu«, reče Hastingsova, »tako da ćemo kada se probudimo ujutro, naći grane drveća kako se pružaju u kabinu.« »U!« promrmlja Saksonija, pokazujući na nateklinu na ručnom zglobu. »Pogledajte! Komarac!« »Prilično rano za njih«, reče Hastings. »Ali kasnije su užasni. Vidio sam ih tako nagusto, da nisam mogao od njih pomaknuti jedro.« Saksonija nije dovoljno poznavala pomorske izraze, da bi razumjela pretjerivanje, no Billy ipak zakikota. »Nema komaraca u dolini mjeseca«, reče ona. »Ne, nikada«, reče Hastingsova, a njen je muž odmah počeo žaliti, kako mu je kabina mala, da ne može ponuditi da tu prenoće. Neki je auto s bukom prošao po vrhu nasipa, a mladići i djevojke u njemu povikaše: »O, djeco«, prema Saksoniji, Billyju i Hastingsu, koji ih je vozio u čamcu na obalu. Hastings uzvrati povik »O, djeco!« a Saksonija se sva vesela zbog dječačkog izraza svoga suncem opaljena lica, sjetila na dječački izgled Marka Halla i karmelske »družbe«.

POGLAVLJE XII. Prešli su Sacramento na staromodnom brodiću malo povrh Rio Vista i ušli u porječje. Ono što su vidjeli s vrha nasipa bilo je kao otkrivenje. Ispod, niže od razine rijeke, pružala se široka ravna zemlja, daleko dokle je oko sezalo. Putovi su išli u svakom pravcu, pa je nekoliko stopa s druge strane vrbika vidjela bezbrojne seljačke kuće, o kojima nije ni sanjala, kad je jedrila po pustoj rijeci. Tri su tjedna proveli na bogatim poljoprivrednim otocima, na kojima su se podizali nasipi i gdje se pumpala voda dan i noć, da ne dođe do poplave. Bila je to jednolična zemlja, s uvijek istim bogatstvom tla i s jedinim obilježjem — brijeg Diablo, koji se stalno vidio, kako drijema u podnevnom plavetnilu, ocrtavajući svoju zavojitu gromadu prema nebu, na kome je zapadalo sunce ili izbijajući kao san iz srebrnaste zore. Koji puta pješke, a često s barkom prelazili su uzduž i poprijeko i provlačili se kroz porječje sve do tresetišta Srednje Rijeke, od San Joaquina dolje do Antioha, uz Georgiana baru gore do Orahova Gaja na Sacramentu. No činilo se, kao da je to tuđa zemlja. Zemlja je vrvjela radnicima na hiljade, no ipak su Saksonija i Billy znali hodati po cijeli dan, a da nisu sreli nikoga, tko bi govorio engleski. Nailazili su koji puta na cijela sela — s Kinezima, Japancima, Talijanima, Portugalcima, Švicarcima, Hindusima, Koreancima, Norvežanima, Dancima, Francuzima, Armencima, Slavenima, gotovo na svaku narodnost osim na Američane. Jednog su Američanina našli na nižim pritocima Georgiane, koji je živio od nedopuštenog lova riba zamkama. Drugi Američanin, koji je dizao kuku i motiku na sve, što je bilo u vezi s politikom, bio je putujući pčelar. U Orahovom Gaju, koji je vrvio od života, ono nekoliko Američana sastojalo se od trgovaca, gostioničara, mesara, nadglednika pokretnog mosta i lađara. A ipak su u Orahovom Gaju bila dva napredna mjesta, jedno kinesko, a drugo japansko. Većinu zemljišta posjedovali su Američani, koji su živjeli daleko od njega i stalno ga prodavali strancima.

Tučnjava ili veselica — nisu mogli da pogode što — odigravala se u japanskom gradiću, kada su Saksonija i Billy otplovili na Apašu prema Sacramentu. »Sjedimo na stepenicama pred kućom«, psovao je Billy. »Ubrzo će nas otjerati i odatle.« »U dolini mjeseca neće toga biti«, sokolila je Saksonija. No on se nije dao utješiti, već je gorko primijetio: »A nema ni jednog među tim prokletim strancima, koji znade upravljati četveropregom.« »Ali u obrađivanju zemlje razumiju se kako treba«, doda ona. Saksonija se, dok je promatrala njegovo mrko lice, nenadano sjetila neke litografije, koju je vidjela, dok je još bila dijete. To je bila slika nekog Indijanca iz prerije, sveg obojenog i ukrašenog perjem, koji je sjedio na konju i gledao začuđeno na vlak, što je jurio po tek sagrađenoj pruzi. Indijanca je potisnuo val novog života, koji je donijela željeznica — pomisli ona. A da li su Billy i njegov soj bili osuđeni, da potisne, razmišljala je ona, ovaj novi val zapanjivo radišnog života, koji se kao poplava širio iz Azije i Evrope? U Sacramentu su se zadržali dvije nedjelje, pa je Billy tu vozio kola i tako zasluživao novaca za dalji put. Kako su dotad živjeli u Oaklandu i Carmelu, koji su bili preblizu slanoj obali, nisu se mogli navići da žive u unutrašnjosti zemlje. Pretopio! bio je njihov sud o Sacramentu, pa su pošli željeznicom kroz močvarni kraj prema zapadu do Davisvillea. Tu su zašli s puta, jer ih je lijepi Woodland mamio dalje prema sjeveru, gdje je Billy vozio za neku voćarsku farmu i gdje je Saksonija od njega teškom mukom izvojevala pristanak da radi nekoliko dana kod berbe voća. Vrlo se važno i tajanstveno držala, kad ju je Billy upitao, što će učiniti sa zasluženim novcem, pa ju je on zbog toga zadirkivao, dok nije zaboravio na cijelu stvar. Nije mu ništa rekla o čeku, koji je poslala zajedno s plavim komadićem papira u pismu Budu Strothersu. Počeli su da trpe od velike vrućine. Billy izjavi, da su napustili klimu, gdje se treba pokrivati s gunjem. »Nema tu sekvoja«, reče Saksonija. »Moramo ići na zapad prema moru. Tamo ćemo naći dolinu mjeseca.« Od Woodlanda zavili su na zapad i jug po državnoj cesti, prema voćnom raju u Vacavilleu. Tu je Billy brao voće i vozio kola, a Saksonija je tu primila pismo i mali poštanski paket od Bud Strothersa. Kad se Billy vratio

s dnevnog rada, zamoli ga da stane mirno i da zatvori oči. Nekoliko trenutaka pipala je ona i nešto radila na prsima njegove radne pamučne košulje. Jednom je osjetio slabi ubod kao od vrha igle, pa je zagunđao, dok se ona smijala i gonila ga, da još drži zatvorene oči. »Zatvori oči i daj mi poljubac«, zapjevucka, »a zatim ću ti pokazati što je to.« Ona ga poljubi, a kad je pogledao na svoja prsa, vidio je prikopčane na svoje grudi zlatne medalje, koje je založio na dan, kad su pošli u kino i dobili ideju, da ostave grad. »Ti bedasta djevojčica!« uzvikne, kad ju je privukao sebi. »Na to si dakle potrošila svoje novce, zarađene u berbi?« »Nikad nisam to ni pomislio! — Dat ću ja već tebi!« A zatim je sva vesela morala proći kroz njegove šake, pa su se natezali i hrvali, dok lonac za kavu nije prevrio, pa mu se ona izvi, da spasi kavu. »Uvijek sam bio malo ponosan na njih«, prizna on, dok je svijao svoju cigaretu poslije večere. »To me vraća natrag u moje mlade dane, kad sam nastupao kao amater da se sve prašilo. Bio sam tada baš dečko, vjeruj mi. — Ali znaš, sasvim mi je to već ispalo iz glave; Oakland je za nas hiljadu godina i deset hiljada kilometara daleko.« »No to će ti tada vratiti pred oči staro vrijeme«, reče Saksonija, otvarajući Budovo pismo i čitajući ga glasno. Bud je držao, da Billy zna, kako se štrajk svršio; tako se ograničio na opisivanje pojedinosti, kao na primjer, koji su ljudi dobili natrag svoja mjesta, a koji su došli na crne liste. Na njegovo vlastito čudo i njega su uzeli natrag, pa je sada vozio Billyjeve konje. Još čudnovatija je dalja obavijest, koju je imao saopćiti. Stari nadglednik zapadno-oaklandskih štala je umro, a otada su dva nova nadglednika načinili u svemu samo nered. Vrhunac svega je bio, da je taj dan gazda razgovarao Budom, žaleći što je Billy otišao. »Nemoj se varati«, pisao je Bud. »Gazda zna sva tvoja djela u štrajku. Kladim se, da zna svakog štrajkolomca, koga si premlatio. Ipak mi je rekao — Strothers, ako mi ne smijete dati njegovu adresu, pišite mu sami i kažite mu u moje ime, da se brzo vrati. Dat ću mu sto dvadeset pet dolara mjesečno da preuzme nadzor nad štalama.« Saksonija je čekala, dobro prikrivši svoj strah, kad je svršila pismo. Billy je ispružen, naslonivši se na lakat, zamišljeno ispuhivao kolute dima. Njegova jeftina radna košulja, na kojoj je odsijevao sjaj zlata medalja koje

su se blistale u odsjevu vatre, bila je sprijeda otvorena, pokazujući glatku kožu i sjajnu oblinu grudiju. On je gledao okolo — na gunjeve, koji su bile razastrti u sjeni zelenila i lišća, na logorsku vatru i pocrnjeli, istrošeni lonac za kavu, na istrošenu sjekiricu, napola zasječenu u deblo, i napokon na Saksoniju. Obuhvati je očima; zatim se u njima pojavi polagani izraz, što je istraživao. Ali ona nije pružala pomoći. »Pa dobro«, progovori konačno, »treba samo pisati Budu Strothersu, da ne prihvaćam prokletu ponudu gazdinu! — A kad već to radiš, poslat ću mu novaca, da iskupi moj sat. Izračunaj kamate. Kaput može tamo ostati da strune.« No nisu podnašali vrućinu u unutrašnjosti. Gubili su na težini. Um i tijelo postali su im manje elastični. Kako je to Billy izrazio, njihova se svila počela trošiti. Tako staviše svežnjeve na leđa i pođoše prema zapadu kroz pusta brda. U Berieškoj dolini zaboljele su ih oči i glava od treptavih toplotnih valova; morali su putovati rano u jutro i kasno uveče. Pravac im je još uvijek bio zapad, neprestano preko brda do lijepe Napa doline. Slijedeća dolina na putu bila je Sonomska, kuda ih je Hastings pozvao, da ga posjete na imanju. Tamo bi i otišli, da nije Billy slučajno pogledao jednu novinsku vijest, koja je kazivala, da je pisac otputovao da prouči izbliza revoluciju, koja je izbila negdje u Meksiku. »Posjetit ćemo ga kasnije«, reče Billy, kad su krenuli prema sjeverozapadu kroz vinograde i voćnjake Napa doline. »Mi smo kao onaj milijunaš, o kome je Bert znao pjevati, osim da sad na pretek imamo vremena, koje nam treba utući. Jedan je pravac dobar kao i drugi — samo prema zapadu je bolje.« Tri puta je Billy u Napa dolini odbio ponuđeni mu posao. Kad su prošli sv. Jelenu pozdravi Saksonija s radošću prave sekvoje, što su rasle uz male kanjone, koji su prodirali u sjevernu stijenu doline. U Calistogi, na kraju željezničke pruge, vidjeli su poštanski šesteropreg kako ide za Middletown i Niža Jezera. Raspravljali su kuda će. Kako je put vodio prema jezerima, a ne prema moru, okrenuli su Saksonija i Billy prema zapadu, kroz planine do doline Ruske Rijeke, koja je izvirala u Healdsburgu. Išli su duže vrijeme kroz polja hmelja u bogatom dnu doline, gdje Billy ipak nije htio brati hmelj zajedno s Indijancima, Japancima i Kinezima. »Ne bih s njima mogao raditi ni jedan sat, a da ih prije ne kvrcnem po tikvi«, razjasni on. »Uz to, ta je rijeka prilično lijepa. Zastanimo tu i hajdemo plivati.«

Tako su ljenčarili idući prema sjeveru po širokoj, plodnoj dolini, i bili su tako sretni, da su zaboravili, da je rad uopće potreban, dok je dolina mjeseca bila zlatni san, dalek, no koji će se sigurno jednoga dana ostvariti. U Cloverdaleu Billy je imao sreću. Zbog bolesti i nezgode ostale su poštanske štale bez kočijaša. Svaki dan je vlak iskrcavao putnike za topla vrela, pa je Billy, kao da je na to naučen cijeli život, uzeo uzde šesteroprega u ruke i vozio cijeli teret preko planina po redu vožnje. Pri drugoj vožnji imao je uz sebe Saksoniju na visokom kočijaškom sjedalu. Nakon dva tjedna vratio se stari kočijaš. Billy je odbio ponudu, da ostane u službi, uzeo svoju dotadašnju nadnicu i nastavio putovati prema sjeveru. Saksonija je našla jedno štene fox terriera i nazvala ga Posum prema psu, o kome joj je pričala Hastingsova. Tako je bilo mlado, da ga je brzo zaboljela noga od hodanja, pa ga je morala nositi, dok ga Billy nije stavio na vrh svog zavežljaja; no ubrzo je mrmljao, da ga Posum otraga na glavi navlači za kosu, tako da će mu je sasvim raščupati. Prošli su kroz šarene vinograde Astija kad je berba grožđa bila već pri kraju i ušli u Ukiah mokri do kože od prve jesenje kiše. »Čuj«, reče Billy, »sjećaš se kako je Lutalac klizio. Eto, isto je tako s ovim ljetom — kao da je proletjele. A sad moramo naći neko mjesto, gdje ćemo zimovati. Taj Ukiah izgleda zgodan gradić. Uzet ćemo za noć sobu i osušiti se. A sutra ću otići do štala, pa ako nađem što, možemo unajmiti kakvu kolibicu, imat ćemo vremena da cijelu zimu mislimo o tome, kuda ćemo ići na godinu.«

POGLAVLJE XIII. Ta zima nije bila tako zanimljiva kao zima, koju su proveli u Carmelu. I kakogod je Saksonija voljela Karmelski puk, tako ih je sad voljela još više. U Ukiahu je načinila samo površna poznanstva. Tu su ljudi bili više nalik na ljude iz radničke klase, koje je poznavala u Oaklandu, ili su bili samo bogati i vozikali se u automobilima. Nije bilo nikakve demokratske kolonije umjetnika, koja bi gajila drugarstvo, bez obzira na kastu bogatstva. Ipak je to bila ljepša zima nego ikoja, koju je sprovela u Oaklandu. Billy nije uspio dobiti stalno zaposlenje; tako ga je često viđala, pa su u maloj kućici, koju su iznajmili, živjeli sretnim i srdačnim životom, premda doduše nisu znali, što će biti sutra s njima. Kao pomoćni kočijaš u najvećem otpremnom poduzeću, Billy je imao mnogo vremena, pa se mogao dati na trgovanje s konjima. Bilo je to riskantno, pa je više nego jedanput bio bez novaca, no ipak su na stolu uvijek imali najbolje komade mesa i najbolju kavu, a nisu oskudijevali ni u odjeći. »Ti prokleti seljaci — ne mogu izaći s njima na kraj«, nasmije se Billy jednog dana, kad su ga u trgovanju konjima osobito nasamarili. »Neću biti više nespretan pod njihovim okriljem, vražji skotovi. Ljeti uzimaju na pansion, a zimi dobro zarađuju varajući jedan drugog u trgovanju konjima. Baš ti hoću reći, Saksonijo, pokazali su mi, kako se radi. A ja sam dobro odrastao pod tim okriljem. O, nikada više neću biti tako nespretan, sasvim sigurno ne. Što znači, da sam naučio novi posao kako treba. Sada mogu svagdje zarađivati novce trgujući konjima.« Često je Billy izvodio Saksoniju na jahaćem konju, slobodnom u štali, a njegovo trgovanje konjima vodilo ih na mnoga putovanja okolo. Isto tako bila je ona s njim, kada je vozio konje, da ih proda u komisiji; u obojici se pojavila, nezavisno, nova misao o njihovom hodočašću. Billy ju je prvi iznio. »Neki dan sam nabasao na kola, koja leže negdje u gradu«, reče, »i od tada sve mislim na to. Nema smisla da kušaš pogoditi, jer to ne možeš.

Kazat ću ti — najbolja velika logorska kola, sa svim potrebnim, koja je ikad itko vidio. U prvom redu, kola su kao kućerina. Laka kako samo mogu biti. Načinjen je po nalogu i isproban cijelim putem sve dovde. Nikakav mu teret ni nikakav put ne mogu naškoditi. Prijan, koji si ih dao sagraditi, bio je sušičav. Liječnik i kuhar su putovali s njim, dok nije tu u Ukiahu otišao na drugi svijet prije dvije godine. Čuj — kad bi ih mogla vidjeti. Svaka moguća udobnost — ima mjesta za sve — prava kuća na točkovima. Eto, kad bi to mogli kupiti i par kljusadi, mogli bismo putovati kao kraljevi i smijati se na vrijeme.« »Oh! Billy. — O tome sam upravo sanjala cijelu zimu. To bi bilo idealno. I... pa dobro, koji puta na putu ne možeš a da zaboraviš, kako lijepu malu ženicu imaš... a u kolima bi mogla imati sa sobom sve one lijepe komade moje odjeće.« Billyjeve plave oči potamnjele i tople, sjajile su se od milovanja, kad je mirno rekao: »Ja sam mislio o tome.« »Možeš nositi vojničku i lovačku pušku i udice i sve drugo«, brzo ona dioda. »I pravu veliku sjekiru namjesto te sjekirice, na koju se uvijek tužiš. Posum može ispružiti svoje noge i odmoriti se. I — — ali da li ih ti možeš kupiti? Koliko traže?« »Stotinu i pedeset banknota«, odvrati. »Ali to je kao badava. Kao da daruju. Kažem ti, da je ta kolija koštala četiri stotine i ni centa manje, a u tami bi prepoznao, što su dobra kola. Eto, ako bi mi uspjelo načiniti posao sa Caswellovih šest konja — čuj, bio sam baš danas kod tog konjokupca. Ako ih kupi, kome će ih poslati, šta misliš? Gazdi, pravo u zapadnooaklandske štale. Piši mu, molim te, pismo. Putujući, tu i tamo, mogu jeftino kupiti konje. A ako gazda pristane, mogu zaraditi redovitu proviziju za kupnju konja. Morat će mi povjeriti mnogo novaca, premda je najvjerojatnije da to neće, kad se sjeti koliko sam mu štrajkolomaca premlatio.« »Ako je imao povjerenja, da nadgledaš njegove štale, mislim, da se neće bojati, da ti dade da rukovodiš njegovim novcima«, reče Saksonija. Billy slegne ramenima u čednoj sumnji. »No u svakom slučaju, kako sam rekao ako budem mogao prodati Caswellovih šest konja, moći ćemo odgoditi isplatu računa za ovaj mjesec i kupiti si kola.« »Ali konji?« upita Saksonija s brigom.

»Oni će doći kasnije — ako nađem stalan posao na dva, tri mjeseca. Jedino je nezgoda, da ćemo zbog toga moći krenuti na put tek prilično u sredini ljeta. Ali dođi dolje u grad, pa ću ti odmah pokazati kola i cijelu opremu.« Saksonija je vidjela kola i tako se zanijela njima, da cijelu noć nije spavala od čistog uzbuđenja i očekivanja. Caswellovih šest konja bilo je prodano, mjesečni računi odgođeni, i kola su postala njihova. Jednog kišnog jutra, dvije nedjelje iza toga, Billy se vrati, tek što je otišao od kuće na cijeli dan u potragu za konjima po okolini. »Dođi«, pozva on Saksoniju s ulice. »Obuci se, pa dođi. Želim ti nešto pokazati.« On je odvede u grad do neke štale i povede je otraga do velikog, natkrovljenog ograđenog prostora. Tu joj dovede zapregu krupnih kestenjavih konja, sa svijetložutom grivom i repovima. »Oh! Kako su lijepi! Kako su lijepi!« poviče Saksonija, stavljajući svoj obraz na baršunastu njušku jednog konja, dok se drugi nestašno gurao s gubicom, da i njega pogladi. »Zar nisu vražji?« bučio je Billy, vodeći ih gore dolje pred Saksonijim pogledom punim udivljenja. »Svaki hiljadu trista i pedeset. Ali ne ostavljaju utisak, da su teški, tako su fino građeni. Ni sam nisam mogao vjerovati, dok ih nisam izvagao. Dvije hiljade sedamsto i sedam funti oba zajedno. Iskušao sam ih — prije dva dana. Dobri, konji, bez pogreške, dobro vuku i naviknuti su na auto i sve drugo. Kladim se, da bolje vuku od bilo koje zaprege njihove težine, koju sam ikad vidio. — Kaži, kako će izgledati, kad ih upregnem za ona naša kola?« Saksonija si zamisli tu sliku, pa polagano i žalobno potrese glavom. »Tri stotine treba isplatiti u gotovu«, nastavi Billy. »A to je više nego povoljno. Vlasniku trebaju novci tako nužno, .da je gotovo opsjednut time. Jednostavno mora prodati, i to prodati brzo. I Saksonijo, bogami, taj bi par dobio pet stotina na licitaciji dolje u gradu. Obe kobile sestre, pet i šest godina stare, potomci jednog registriranog Belgijanca i jedne teške rasne kobile, koju poznajem. Za tri stotine se mogu kupiti, i tri dana ih imam na pokusu.« Saksonijina se žalost promijeni u pravi gnjev. »Oh, zašto si mi ih pokazao? Mi nemamo tri stotine, i ti to znaš. Sve što imam kod kuće su šest dolara, a ti nemaš ni toliko.«

»Možda misliš, da je to sve, zašto sam te poveo dolje u grad«, odvrati zagonetno Billy. »Pa eto, nije.« On zastane, prede jezikom preko usana i premjesti zbunjeno težinu s jedne noge na drugu. »Sad poslušaj, dok sve ispričam, prije nego ti što kažeš. Spremna?« Ona kimne. »Nećeš otvoriti usta?« Ovaj puta ona poslušno potrese glavom. »Eto, tako je to bilo«, započne on krzmajući. »Došao je iz San Francisca neki mladac, zovu ga »mladi Sandow«, on je ponos Telegraph Hilla. Dobar je boksač teške kategorije, pa je trebao da se bori protiv Montana Reda u subotu naveče, no Montana Red si je jučer, pri treningu, iščašio podlakticu. Menadžeri su to prešutjeli, pa sad predlažu meni da nastupim. Mnogo je karata prodano, pa će biti puno svijeta na priredbi u subotu naveče. U posljednji čas, da ne bi razočarali publiku, ubacit će mene na Montanovo mjesto. Ja sam tu sasvim nepoznat. Nitko me ne pozna — ni mladi Sandow, On se pojavio, već kad sam ja otišao. Bit ću borac novajlija; mogu se boriti kao Konjski Roberts.« »Sad počekaj samo časak. Pobjednik će izvući tri stotine dolara u pravoj zvečećoj moneti. — Počekaj da ti kažem. To je kao kad orobiš mrtvaca. Sandow je vrlo srčan — pravi borac, koji ruši i udara, a i izdržljiv je. Slijedio sam mu karijeru u novinama. Ali nije pametan. Ja sam polagan, — točno, točno — no ja sam pametan i imadem mlatilo u svakoj ruci. Dobro sam proučio Sandowa i poznajem ga. »Eto, ti moraš reći svoju riječ u toj stvari. Ako kažeš da, konji su naši. Ako kažeš ne, tada nema ništa od boksanja i sve će biti po starom, a ja ću morati raditi kao sluga u staji, dok ću si zaraditi novac za par kljusadi. Sjeti se, to će biti samo kljusad. No ne gledaj na me, dok se odlučuješ. Svrni oči na konje.« S mučnom neodlučnošću pogledala je na lijepe životinje. »Zovu se Hazel i Hattie«, lukavo zabode Billy. »Ako ih dobijemo, možemo ih zvati Dva H.« No Saksonija je zaboravila konje, pa je samo mogla vidjeti strašno izmrcaljeno Billyjevo tijelo one večeri, kada se borio s Trepetom Chicaga. Baš je htjela progovoriti, kad Billy, koji je pozorno motrio njena usta, upade:

»Zapreži ih u naša kola u svojim mislima, i pogledaj kako sve to izgleda. Morala bi dobrano ići, da nađeš šta bolje.« »Ali ti nisu u vježbi, Billy«, nenadano reče ona i bez prave namjere da to kaže. »Ha!« zadahće on. »Cijelu prošlu godinu bio sam zapravo napola u vježbi. Noge su mi kao od željeza. Držat će me tako dugo, dok mogu da udaram, a to uvijek mogu. Uostalom, neću mu dati da se dugo bori. On je silovit, a siloviti ljudi su moj plijen. Živa ću ga pojesti. Pametne momke, ustrajne i izdržljive, ne mogu uspavati. Ali taj »mladi Sandow« je moj plijen. Imat ću ga možda u trećoj ili četvrtoj rundi, znaš, odmjerit ću ga u jednom naletu i smjestit ću mu s lakoćom. Rekao sam ti, to je sigurna stvar. Bogami, Saksonijo, gotovo me je sramota uzeti novac.« »Ali mrska mi je i pomisao, da će te tako izmrcvariti«, reče, kao da hoće da dobije na vremenu. »Kad te ne bih tako voljela, možda bi bilo drugačije. A zatim, može te i pozlijediti.« Billy se nasmije, obijestan i ponosan u svijesti o svojoj mladosti i tjelesnoj snazi. »Nećeš uopće ni znati, da sam se borio, osim što će tad Hazel i Hattie biti naši. A osim toga, Saksonijo, moram katkada klopiti koga šakom po nosu. Znaš da mogu mjesecima biti miran i prijazan kao janje, a tada najednom počnu da me svrbe prsti da ih smjestim nekom na lice. Eto, mnogo je pametnije, da ih smjestim na mladog Sandowa i da zato dobijem tri stotine dolara, nego da ih smjestim na nekog seljačinu i da me zbog toga povuku pred sud i da me kazni kakav mirovni sudac. Sad još jednom zaškilji na Hazela i Hattie. Oni su pravi inventar za imanje i baš će dobro spadati u našu dolinu mjeseca. A dosta su teški, da će moći i orati.« One večeri, kad je bila borba, Saksonija se oprostila od Billyja u četvrt devet. U četvrt deset, pripremivši toplu vodu, led i sve drugo za svaki slučaj, čula je, kako su vrata udarila, a odmah zatim Billyjev korak u trijemu. I protiv svog zdravog razuma je pristala, da se bori, a u tom čekanju žalila je svakog trena, što je pristala na to. Kad je otvorila ulična vrata, bila je spremna da vidi svoga muža u najjadnijem stanju. Ali Billy, koga je vidjela, bio je upravo Billy, od koga se prije kratkog vremena oprostila. »Nije bilo borbe?« poviče, tako očito razočarana, da se počela smijati. »Svi su tulili »Prevara! Prevara!« kad sam otišao, i htjeli su da dobiju natrag novac.

»No ja barem dobivam tebe«, nasmije se ona, vodeći ga u kuću, premda se potajno oprostila s uzdahom od Hazela i Hattie. »Zadržao sam se uz put da ti nešto kupim, što si već duže vremena željela«, reče Billy kao slučajno. »Zatvori oči i otvori ruku; a kad otvoriš oči, al će ti postati velike«, zapjevucka on. On postavi u njenu ruku nešto, što je bilo vrlo teško i hladno, a kad je otvorila oči vidjela je, da je to bio kup od petnaest zlatnika po dvadeset dolara. »Rekao sam ti, da je to kao da uzimaš novac od mrtvaca«, klicao je on, kad se izvio smijući se iz vihora udaraca, bubotaka i zagrljaja, kojima ga je obasipala. »Nije uopće bilo borbe. Hoćeš li da znaš, koliko je to trajalo? Upravo dvadeset sedam sekundi — manje od pola minute. A koliko je udaraca palo? Jedan. A taj sam dao ja. — Ovdje, da ti pokažem. Upravo ovako — da se čovjek nasmije.« Billy je stao posred sobe, malo je čučnuo, podbradak zavinuo prema lijevom ramenu, koje ga je zaštićivalo, stisnuo pesti, lakte privukao k sebi da bi zaštitio lijevu stranu i trbuh, a podlaktice privio uz tijelo. »Prva je runda«, opisivao je. »Gong je zazvonio, a mi smo si stisnuli ruke. Naravno, očekujem dugu borbu, a budući da se još nikad nismo vidjeli na djelu, nismo poletjeli jedan na drugog. Ispitivali smo jedan drugoga i išli jedan oko drugog. Tako kojih sedamnaest sekunda. Nijedan udarac nije pao. Ništa. A tad najedanput bilo je gotovo s velikim Šveđaninom. Treba vremena da ti to ispričam, ali to se sve desilo u tren oka, za manje od desetine sekunde. Ni sam nisam to očekivao. Mi smo bili tijesno jedan uz drugog. Njegova lijeva rukavica nije ni stopu udaljena od moje čeljusti, a moja lijeva rukavica nije ni stopu od njegove. On načini kao da će ispružiti svoju desnu ruku, ja znam, da se samo tako pričinja, pa samo malo podignem moje lijevo rame i načinim kao da ću ga udariti desnicom. To je pokolebalo njegov stav obrane za pedalj, i ja zapazih da mi je prostor slobodan. Moja ljevica nije od njega ni stopu daleko, pa je ne povlačim. Udarim s onog mjesta, gdje je, okrenem je kao vadičep oko njegovog desnog obrambenog položaja, premjestivši ravnotežu u struku, kako bih udarac podupro težinom svojih ramena. A tako je i trebalo! — Točno na vrh podbratka sa strane. On pade kao mrtav. Ja se vratim u svoj ugao i, bogami Saksonijo, nisam mogao a da malo ne zakikoćem — tako je to bilo lako. Sudac stoji iza njega i odbrojava. No on ni da zatrepće. Publika ne zna, što bi napravila i sjedi kao ukočena. Njegovi sekundanti odnose ga u njegov

ugao i postavljaju ga na stolicu. No moraju ga držati da ne padne. Pet minuta kasnije otvara on oči, — no još ništa ne vidi. One su kao stakla. Još pet minuta i on ustaje. Morali su ga pridržati, njegove su se noge klimatale pod njim kao kobasice. Sekundanti mu moraju pomoći, da može izaći iz ringa, pa odoše s njim kroz koridor do njegove svlačionice, i neprestano ga još podržavaše. A publika se započe derali »prevara« i tražiti svoj novac natrag. Dvadeset sedam sekunda — jedan udarac — i sjajni par konja za najbolju ženu, na koju je Billy Roberts naišao dosad u životu.« Ponovno je oživjelo i podvostručilo se mnogo puta sve staro Saksonijino fizičko obožavanje za svoga supruga. On je zaista bio junak, vrijedan da spada u ono društvo, koje je u krilatim šljemovima skakalo iz kljunastih čamaca na krvavi engleski pijesak. Sljedeće jutro probudilo su ga njene usnice, koje je pritisnula na njegovu lijevu ruku. »Hej! — što radiš?« upita on. »Dajem Hazelu i Hattieu poljubac za dobro jutro«, reče ona čedno. »A sad ću dati i tebi poljubac za dobro jutro ... a gdje je točno sjedio tvoj udarac?...« Billy joj udovolji te dodirne vrh njenog podbratka sa svojom pesti. Uhvativši obim rukama njegovu ruku, gurne je natrag, a zatim pokuša da je povuče naprijed, oponašajući tako udarac. No Billy se opre. »Čekaj«, reče. »Ne želiš valjda da ti razbijem čeljust. Pokazat ću ti. Bit će dosta iz daljine od par centimetara.« I iz daljine od centimetar, dva od njenog podbratka on joj zadade tek vrlo slab udarac. Za trenutak kao da kroz Saksonijin mozak proleti neka bijela strijela; cijelo joj tijelo obamrlo, bez osjećaja, slabo i bez volje, a oči joj se zastrle i zamračile. U slijedećem trenutku već je bila opet pri sebi, a u očima joj se izražavao strah i shvaćanje. »A udario si ga iz daljine od jedne stope«, promrmlja ona s glasom punim strahopoštovanja. »Da, i s težinom mojih ramena, kojim sam pojačao udarac«, nasmije se Billy. »Oh, to nije ništa. — Ovdje, da ti pokažem nešto drugo.« On potraži njen solar plexus (sunčani splet) i samo ga lagano udari sa svojim srednjim prstom. Ovaj put je osjetila, kao da joj se cijelo tijelo ukočilo i dah joj je stao, no mozak i vid su joj ostali potpuno jasni. No međutim za tren su nestali svi ti neobični osjećaji. »Solar plexus«, razjasni

Billy. »Zamisli kako je to, kad ti tu drugi zada udarac ozdola iz koljena. Tim je udarcem dobio prvenstvo svijeta Bob Fitzsimmons.« Saksonija se strese, a zatim se prepusti Billyju da veselo pokazuje na njenom tijelu slabe točke čovječje anatomije. On pritisne vrh jednog prsta u sredinu njene podlaktice i ona osjeti groznu bol. Na obje strane vrata ispod mjesta, gdje je počeo, pritisne on sasvim nježno sa svojim palcima, tu ona osjeti da joj brzo nestaje svijest. »To je jedan od smrtonosnih dodira Japanaca«, reče joj i nastavi govoriti, stalno popraćujući primjedbama različite zahvate i udarce. To je zahvat za nožni prst, s kojim je Gotsch pobijedio Hackenschmidta. Naučio sam ga od Farmera Burnsa. — A to je polunelson. — I eto, napraviš skandal kod plesa, a ja sam ravnatelj svečanosti, pa te moram izbaciti.« Jednom rukom uhvati za njen ručni zglob, a drugom je rukom obujmi oko podlaktice, uhvativši svoj vlastiti zglob. A na prvi nagovještaj pritiska osjetila je, da je njegova ruka čelična cijev, koja ju je htjela slomiti. »To se zove »Hajde«. — A tu je »jaka ruka«. Dječak može time oboriti odrasla čovjeka. Ako kad zapadneš u kakvu tučnjavu, a protivnik ti uhvati nos zubima — pa ne želiš da izgubiš zub, zar ne? Eto, to trebaš načiniti brzo kao munja.« Nedragovoljno sklopi ona oči, kad su se Billyjevi palci žarili u njih. Mogla je osjetiti kako naglo nadolazi bol, koja je prethodila potmuloj, strašnoj muci. »Ako te ne pusti, pritisni zaista oštro, da mu oči ispadnu iz glave, pa je slijep kao slijepi miš za cijeli svoj preostali život. Oh, pustit će te on već, svakako, svakako.« On je pusti i legne na leđa smijući se. »Kako se osjećaš? upita. »To nisu boksački trikovi, ali sve je to potrebno znati u jednoj tučnjavi.« »Osjećam da ti se moram osvetiti«, reče ona, nastojeći da primjeni »hajde« zahvat na njemu. Kad je izvela taj pritisak, zaviče od muke, jer je nanijela samo sebi bol. Billy se nasmije na njenu nemoć. Ona zarije palce u njegov vrat, oponašajući japanski smrti dodir, no zatim pogleda žalosno na savijene krajeve svojih nokata. Ona ga nježno udari na vrh podbratka, no opet zaviče, ovaj puta zbog povrijede svojih članaka. »No to me neće zaboljeti«, promrsi kroz zube, kad je udarila njegov solar plexus s obje šake.

Ovaj puta Billy gotovo zaurla od smijeha. Pod presvlakom mišića, koji su bili kao oklop, sudbonosno živčano središte nije bilo pristupačno. »Nastavi, hajde još malo«, poticao je on, kad je ona prestala, dišući teško. »Fino se osjećam, kao da me škakljaš s percem.« »Dobro je, najmiliji«, zaprijeti ona. »Ti možeš govoriti o svojim zahvatima i smrtonosnim dodirima o svemu ostalome, ali sve je to muškaračka igra. Znam nešto, što će sve to potući, što će učiniti jakog čovjeka bespomoćnim kao djetešce. Počekaj samo. Evo ga, zatvori oči. Gotovo? Samo tren.« On je čekao zatvorenih očiju i tada osjeti, nježno kao da padaju latice ruža, njene usne na ustima. »Pobijedila si«, reče on u svečanom ushitu, pa je obgrli oko struka.

POGLAVLJE XIV. Sutradan ujutro ode Billy u grad da plati za Hazela i Hattie. Saksonija je gorjela od želje da ih što prije vidi, pa joj se činilo, da on treba neobično dugo vremena za tako jednostavan posao. No oprostila mu je, kad je stigao s oba konja, upregnuta u njihova kola. »Morao sam posuditi ormu«, reče. »Daj Posuma gore, a popni se i ti sama. Pokazat ću ti naša »dva H«, koji su zaista par, kažem ti.« U svojoj radosti Saksonija nije znala za granice i bila je gotovo bez riječi, dok su se vozili iz grada iza plamenih kestenjavih konja sa svijetlo žutim repovima i grivom. Sjedalo s visokim naslonom bilo je postavljeno i udobno. A Billy se oduševio za čudesnu i snažnu kočnicu. Pustio je konje da idu u kasu po tvrdoj državnoj cesti, da bi vidjeli kako mogu prosječno brzo ići, te je pošao uz jedan strmi poljski put, premda je blato sezalo gotovo do sredine kotača, da bi pokazao, da ne potiču uzaludno od lakog Belgijanca. Kad je konačno Saksonija utonula u potpunu šutnju, pažljivo je prouči, brzo je pogledavši sa strane. Ona uzdahne i upita: »Kad misliš da ćemo moći poći na put?« »Možda za dva tri tjedna... ili možda za dva, tri mjeseca.« On uzdahne ozbiljno i zamišljeno. »Mi smo kao Irac, koji imade sanduk, a nema ništa da stavi u njega. Eto kola i konji, a nemamo ništa, što bi vozili. Znam za jednu divnu lovačku pušku, koju mogu kupiti ispod ruke za osamdeset dolara; ali pogledaj na naše dugove. Zatim imam u vidu jednu novu automatsku pušku od 22 mm, koju želim za tebe. A na jednu veću za lov sam ja bacio oko; osim toga ti trebaš kao i ja jednu dobru presložnu udicu. No pribor za ribolov košta vraški. Ham, koji isto tako trebam, stajat će pedeset zvečećih dolara. A i kola se moraju oličiti. Zatim treba užeta za vezanje konja, kesu za zob, sanduk za ormu i još neke slične stvari. Hazel i Hattie će samo štetovati od čekanja. A i mene samog već svrbi da pođemo na put.« On naglo i zbunjeno zastane.

»No Billy, što ti je sad na pameti? — Mogu to vidjeti na tvojim očima, upita Saksonija i poprati to slikovitom kretnjom. »Eto vidiš Saksonijo, tako. Sandow nije zadovoljan — divljiji je od bika. Nije me čak ni jedanput uspio udariti. Nije imao ni prilike da se pokaže, pa sad traži revanš. On po gradu galami, da me može namlatiti i s rukom vezanom na leđima, i sve tako slične besmislice. Ali u tom nije stvar. Stvar je, da kibici živo žele vidjeti revanš. Prošli puta nisu ništa dobili za svoj novac. Napunit će kuću. Ravnatelj me već posjetio. Zbog toga sam bio tako dugo vani. Čeka me još tristo dolara na tanjuru, koje ću moći pobrati od jučer za dvije nedjelje, ako ti kažeš da. To je baš tako lako, kako sam ti već rekao. On je moj plijen. Još uvijek misli, da sam ja novajlija i da je taj udarac bio sretan slučaj.« »Ali Billy, rekao si mi već davno, da boksanje kvari tvoju svilu. Zbog toga si ga napustio i ostao si voziti kola.« »No ne ovakvo boksanje«, odvrati on. »S njim ću biti brzo gotov. Pustit ću ga do po prilici sedme runde. Ne da će to biti potrebno, već jednostavno zato, da publika zna našto je potrošila novac. Naravno da ću dobiti jednu ili dvije kvrge i da ću si malo oštetiti kože. Zatim kad dođe čas, dat ću mu po njegovoj čeljusti i bacit ću ga na pod. A mi ćemo sve spakirati i slijedeće jutro poći na put. Što kažeš na to? O, hajde.« U subotu na večer, dvije nedjelje kasnije, Saksonija potrča prema vratima, kad je kapija zalupila. Billy je izgledao umorno. Kosa mu je bila mokra, nos natečen, jedan obraz se naduo, na ušima mu je bila ozlijeđena koža, a oba su mu oka bila lako zakrvavljena. »Nek me objese, ako me taj dečko nije razbjesnio!« reče, dok je stavljao u njenu ruku smotak zlatnika i sjeo posadivši je na koljena. »On je pravi momak, kad dođe u zamah. Mjesto da svršim s njim u sedmoj rudni morao sam se natezati do četrnaeste. No tad sam ga imao, onako kako sam ti rekao. Nije za njega dobro, što ima čeljust od stakla. Brži je nego što sam mislio, a imade i udarac, tako da sam ga počeo kod druge runde vrlo respektirati — i tako lijepe okrete i napade, kakve još nisam vidio, ali ta njegova čeljust od stakla! Držao ju je u vati do četrnaeste runde, ali tada sam je dobio. »— — i čuj. Vrlo me veseli, da je borba trajala četrnaest runda. Još uvijek imam svoju svilu. To sam odmah zapazio. Nije mi ponestalo daha, pa mi je svaka runda brzo prošla. A moje noge su bile kao od čelika. Mogao

sam se boriti četrdeset runda. Znaš, nikad nisam ništa govorio, ali sam sumnjao neprestano otkad me je Trepet Chikaga namlatio.« »Besmisao! — to si morao već odavna znati«, poviče Saksonija. »Pomisli samo na tvoje boksačke i hrvačke borbe, i na tvoje trčanje u Carmelu.« »Ne«, Billy potrese glavom kao netko, tko je uvjeren da sve zna. »To je drugačije. To čovjek treba dati sve iz sebe. Mora se naći nasuprot prave opasnosti, boriti se za život, rundu za rundom, s momkom, za koga znaš, da imade još svu svoju svilu — ako te tada ne obori, ako su ti noge sigurne i srce ti ne kuca tako, kao da će puknuti, i u glavi ti se ništa ne vrti, i ni najmanje ne posrćeš, — da, tada znaš da imadeš još čitavu svoju svilu. A ja imam, imam svoju svilu, čuješ li, i neću ju više izlagati opasnosti u borbama, to je sigurno. Novac, koji se lako zaradi, obično je najteži. Od sada ću se baviti samo kupovanjem konja u komisiji, a ti i ja ćemo putovati, dok ne budemo našli onu dolinu mjeseca.« Sljedećeg dana rano ujutro odvezli su se iz Ukiaha. Posum je sjedio između njih na sjedalu i od uzbuđenja je dizao u zrak svoju ružičastu njuškicu. Prvotno su iz Ukiaha namjeravali otići do mora, ali je bilo prerano da poslije zimskih kiša poljski putovi budu u dobrom stanju; zbog toga su krenuli na istok prema Jezerima, da zatim produže put prema sjeveru kroz gornji dio Sacramento doline i preko planina do Oregona. Zatim bi zakrenuli prema zapadu do mora, gdje bi do tog vremena ceste bile u dobrom stanju, te se duž obale spustili do Zlatnih Vratiju. Sva je zemlja bila zelena i posuta cvijećem i svaka je: mala dolina, kad su došli u brda, bila vrt. »Ha!« podrugljivo primijeti Billy, obraćajući se općenito na okoliš. »Kažu da kamen, koji se kotura, ne skuplja mahovinu. Ipak izgleda kao da smo skupili priličnu količinu toga. Još nikad u svom životu nisam najedanput imao stvarno toliko imetka.— a bilo je dana, kad se nisam koturao; do vraga — čak i namještaj nije bio naš. Samo odjeća, u kojoj smo hodali, par starih čarapa i tome slično.« Saksonija ispruži ruku i dodirne njegovu, a on je znao, da je to bila ruka, koja je ljubila njegovu ruku. »Žalim samo jedno«, reče ona. »Ti si sve to sam zaradio. Ja nisam pri tom ništa pripomogla.« »Ha! — ti si mi tu sve pripomogla. Ti si moj sekundant u borbi. Držiš me sretnim i u dobroj formi. Čovjek se ne može boriti bez dobrog

sekundanta, koji bi se brinuo za njega. — Do vraga, ne bih bio tu, da nije bilo tebe. Ti si me potakla da sam izvadio korijenje i otišao. Eto, da nije bilo tebe, ja bih se mrtav propio i uništio se, ili bih dao glavu u. San Quentinu, što bih malo preoštro udario nekog štrajkolomca, ili nešto tako slično. A pogledaj me sada. Pogledaj na smotak dolarčića —«, udari se on po prsima, »— s kojima kupujem konje za gazdu. — Eto, kao da smo na ferijama,. koje nikada nemaju kraja, a u isto vrijeme dobro zarađujemo. A imam sad još jedan posao više — kupujem konje za Oakland. Ako pokažem, da imam znanja — a ja ga imam — sve će se tvrtke iz San Francisca otimati za mnom, da im kupujem konje. A sve si tome ti kriva. Ti si baš moja prava okrepa i kad nas Posum ne bi gledao — ali k vragu ako i gleda!« I Billy se nagne sa strane prema njoj i poljubi je. Put je postao težak i brdovit, kad su se počeli penjati, ali posljednji dio puta do Jezera bio je lak, pa su se kroz bujna polja maka brzo spustili niz kanjon Plavih Jezera. Na dnu kanjona tekla je plava vrpca vode. Sprijeda u daljini spajali su se bregovi kao u bore, a u sredini slike dizao se jedan udaljeni plavi brijeg. Postavili su nekoliko pitanja na lijepog, plavookog čovjeka s kovrčavom sivom kosom, koji je govorio njemačkim naglaskom, dok im se neka žena sa zadovoljnim licem smiješila s visokog rešetkastog prozora švicarske kućice, koja se šćućurila nad obalom. Billy je napojio svoje konje u lijepom hotelu malo podalje u kanjonu; vlasnik je izašao i razgovarao s njim, pa mu je rekao, da ga je sam sagradio prema planovima plavookog čovjeka s kovrčavom sivom kosom, koji je bio graditelj iz San Francisca. »Napredujemo, napredujemo«, grohotao je Billy, dok su se vozili kroz zavojite brežuljke mimo jednog drugog jezera najdubljeg plavetnila. »Zar ne zapažaš kako već ljudi s nama drugačije postupaju, kad se vozimo na kolima i kad idemo pješke sa svežnjevima na leđima? Vjerojatno ljudi misle, da smo milijunaši, koji idu da se provode, kad vide Hazela i Hattie, Saksoniju i Posuma i moju malenkost u tim otmjenim kolima.« Put se širio. Na obje su se strane pružali široki pašnjaci, na kojima su rasli hrastovi i pasla stoka. Nenadano im se ukaže Bistro Jezero kao kakvo malo more posred kopna, namreškano malim udubinama i pukotinama, što ih je pravio vjetar, koji je puhao s visokih planina na sjevernoj strani, na kojima su se još bliještale bijele gromade snijega. »Čula sam, kako se Hazardova oduševljava za Ženevsko jezero«, podsjeti Saksonija; »ali se pitam, da li je ljepše nego ovo ovdje.«

»Onaj arhitekt nazvao je to kalifornijskim Alpama, sjećaš se«, potvrdi Billy. »Ako se ne varam, pokazuje se pred nama Lakeport. Sve su to divlji predjeli bez željeznice.« »Tu nema doline mjeseca«, prigovorila je Saksonija. »Ali je ipak lijepo, oh, tako lijepo.« »Kladim se, da je usred ljeta tu vruće kao u paklu«, bilo je Billyjevo mišljenje. »Ne, zemlja, koju mi tražimo, leži bliže moru. Ipak je tu lijepo... kao na slici, što visi na zidu. Što kažeš na to, da se zaustavimo i da malo zaplivamo?« Deset dana kasnije dovezli su se u Williams u pokrajini Colusi, i po prvi put nakon dužeg vremena nađoše željeznicu. Billy ju je trebao zbog toga, što je iza svojih kola vodio dva snažna teretna konja, koja je putem kupio s namjerom da ih pošalje u Oakland. »Prevruće«, bio je Saksonijin sud, dok je gledala preko treptave ravni Sacramento doline. »Nema sekvoja. Nema bregova. Nema šuma. Nema manzanita. Nema mandranjosa. Pusto i tužno — — —«. »I kao riječni otoci«, umetne Billy. »Vražje bogato tlo, ali čini se da treba teško raditi. Bit će dobra za one, koji su naučeni na težak posao. — Znaš, tu nema ništa, što bi čovjeka potaklo da tu nađe i malo razonode. Ne možeš loviti ribu, ne možeš ići u lov, nema ništa osim rada. Kada bih morao tu živjeti, i sam bih samo radio.« Vozili su se prema sjeveru, kroz vruće i prašnjave dane, preko kalifornijskih ravnica, i svagdje su nailazili na »novo« obrađivanje zemlje — veliki jarci za natapanje, već iskopani i još u kopanju, zemljom se pružale električne žice, koje su dolazile s bregova, i mnogo novih seljačkih kuća na malim imanjima s novim ogradama. Veliki su se posjedi iz dobrih starih vremena raspali. Ipak su ostala mnoga velika imanja, pet do deset hiljada metara u opsegu, koja su se pružala od obala Sacramenta do obzorja, koje je titralo u valovima žege i po kome su bili posijani veliki dolinski hrastovi. »Samo bogato tlo nosi takovo drveće«, rekao im je neki seljak, koji je živio na posjedu od deset hektara. Sišli su s ceste kojih tridesetak metara do njegove male drvenjare, da bi napojili Hazela i Hattiea. Mladi, snažni voćnjak širio se većim dijelom njegovog posjeda od deset hektara, premda su dobar dio zauzimali bijelo okrečeni kokošinjci i žicom ograđena mjesta, gdje se moglo vidjeti na stotine pilića. Baš je počeo raditi na maloj novogradnji.

»Kad sam jednom bio na ferijama«, razjasni on, »kupio sam to zemljište i zasadio drveće. Zatim sam se vratio na rad i ostao sam na poslu, dok se tu nije sve iskrčilo. Sad sam tu zauvijek, a čim sagradim kuću, dovest ću i ženu. Ona nije baš dobrog zdravlja, pa će joj to dobro činiti. Gradili smo osnove i radili godinama na tome, da odemo iz grada.« On zastane i zadovoljno uzdahne. »A sad smo slobodni.« Voda u koritu bile je topla od sunca. »Pričekajte«, reče. »Ne dajte im da to piju. Dat ću im hladne vode.« Uđe u kolibicu, okrene električni šalter i motor, veličine kutije za voće, zazuji. Mlaz brze vode širok pet palaca prospe se u plitki glavni kanal sistema navodnjavanja, te oteče preko voćnjaka kroz mnoge pobočne jarke. »Nije li to divno, e? — divno! divno!« zanosio se taj čovjek. »To donosi pupove i voće. To je krv i život. Pogledajte! Pred tim je zlatni rudnik komična stvar, a gostionica užasno mjesto. Znam to. Ja sam bio kelner u buffetu. U stvari, veći dio života sam bio kelner u buffetu. Tako sam stekao novce za ovo mjesto. A mrzio sam cijelo vrijeme taj posao. Bio sam sa sela i cijeli sam život želio da se vratim na selo. I sad sam napokon tu.« Obriše naočale, da bi bolje vidio ljubljenu vodu, zatim zahvati motiku i brzo ode uz glavni kanal, da bi otvorio još neke sporedne kanale. »On je najkomičniji bufedžija, koga sam ikad vidio«, primijeti Billy. »Držao sam da je nekakav trgovac. Mora da je to bilo mimo svratište«. »Ne vozi odmah dalje«, zamoli Saksonija. »Željela bih s njim malo razgovarati.« Vratio se čisteći svoje očale, a lice mu se sjajilo, dok je gledao vodu kao začaran. Nije trebalo većeg napora Saksoniji, da ga potakne da govori, od napora, koji je on morao učiniti da stavi motor u pogon. »Pioniri su naselili sve ovo ranih pedesetih godina«, reče. »Dovde, Meksikanci nikad nisu došli, tako da je to bila državna zemlja. Svatko je dobio sto šezdeset hektara. A kakva zemlja! Gotovo se ne može povjerovati u priče, koliko su oni dobivali priroda po hektaru. No tad se desilo nekoliko stvari. Najdovitljiviji i najpostojaniji od pionira zadržali su ono, što su imali, i još su dodavali k tome od drugih naseljenika. Treba mnogo udjela da se načini veleposjed. No nije dugo prošlo, a gotovo je sva zemlja bila veleposjed.« »Oni su imali uspjeha u igri«, umetne Saksonija, sjećajući se riječi Marka Halla. Čovjek klimne s odobravanjem i nastavi.

»Stari su pravili osnove i skupljali, pa tako zgrtali zemlju u velika imanja., gradili velike gospodarske zgrade i dvorove, sadili voćnjake oko kuće i cvijeće po vrtovima. Mladi su se pokvarili tolikim bogatstvom, te su otišli u gradove, da ga potroše. Stari i mladi su se udružili u jednom: da osiromaše tlo. Godinu za godinom su ga trošili i izvlačili iz njega izobilan rod. Ništa nisu natrag stavljali. Iza sebe su ostavili samo potpuno istrošenu zemlju. Da, ima tu velikih dijelova zemlje sasvim istrošenih, koji su gotovo pustinja. »Starih bogatih seljaka sada više nema, hvala gospodu bogu, pa smo tako konačno mi mali seljaci došli na svoje. Neće proći mnogo godina, a cijela će se dolina obrađivati po parcelama kao što je moja. Pogledajte što mi radimo! Istrošena zemlja, koja je prestala da nosi pšenicu; mi navraćamo na nju vodu, pristojno postupamo s tlom, — i pogledajte samo naše voćnjake! »Dobili smo vodu s planina i ispod zemlje. Neki dan sam čitao neki izvještaj. Cijeli život ovisi o hrani. Sva hrana ovisi o vodi. Da bi se dobilo pola kile hrane, treba pet stotina kila vode; da bi se dobilo pola kile mesa, treba pet hiljada kila vode. Koliko popijete godišnje? Oko tonu. Ali pojedete i oko sto kila povrća i sto kila mesa godišnje, što znači da utrošite sto tona vode u povrću i hiljadu tona u mesu — što znači nadalje da treba hiljadu sto i jednu tonu vode godišnje, da bi se održala na životu tako mala ženica kao vi.« »Haj!« bilo je sve, što je Billy mogao reći. »Vidite kako ljudi ovise o vodi«, nastavi bivši konobar. »Eto, imademo ogromne podzemne zalihe vode, a za nekoliko će godina ova dolina biti napučena tako gusto kao Belgija.« Opčaran pet palaca širokim mlazom vode, koju je zujeći motor izvlačio iz zemlje i odnosio opet zemlji, zaboravio je on na svoj govor, te je stajao i buljio, ushićen i bez misli, dok su se njegovi posjetioci odvezli. »A kad pomisliš, da je on posluživao alkoholna pića« čudio se Billy. »Sigurno može posluživati bezalkoholna pića — bogami, tako je.« »Tako je lijepo misliti o svoj toj vodi i o svim tim sretnim ljudima, koji će doći tu živjeti.« »Al to nije dolina mjeseca!« nasmije se Billy. »Ne«, odvrati ona. »Tamo nećemo morati natapati, osim ;za različite neobične biljke. Mi želimo da voda izvire prirodno iz zemlje i da u malim

potočićima prelazi preko posjeda, a na granici posjeda, da teče lijepi veliki potok. »S pastrvama u njemu!« preuzme riječ Billy. »Vrbe i različita ostala drveća moraju rasti uz ivicu, a mora biti i plićaka, gdje će se moći hvatati pastrva i dubokih mjesta, gdje će se moći plivati i roniti. Mora biti i vodomara i zečeva, koji će dolaziti da piju vodu na potok, a možda i po koja srna.« »A po pašnjacima moraju pjevati ševe«, doda Saksonija. »Na drveću mora biti grlica. Moramo imati grlice — a i velike sive šumske vjeverice.« »Haj! — baš će ta dolina mjeseca biti prava dolina«, razmišljao je Billy, otjeravši s bičem muhu s leđa Hattiea. »Šta misliš, da li ćemo je ipak naći?« Saksonija kimne glavom, sasvim sigurna u to. »Baš tako kao što su Židovi našli Obećanu Zemlju, Mormoni Utah, a pioniri Kaliforniju. Sjećaš li se posljednjeg savjeta, koji smo dobili, kad smo otišli iz Oaklanda? Onaj, koji traži, taj će i naći.«

POGLAVLJE XV. Neprestano prema sjeveru, kroz masnu i plodnu pomlađenu zemlju, zaustavljajući se u gradovima Willows, Red Bluff i Redding, prelazeći preko pokrajina Colusa, Glenn, Tehanna i Shasta, išla su pristala kola, koja su vukli vatreni kestenjavi konji sa svijetlo-žutim grivama i repovima. Billy je kupio i otpremio samo tri konja, premda je posjetio mnogo seljačkih posjeda. Saksonija je razgovarala sa ženama, dok je on razgledavao konje s muškarcima. Saksonija je bila sve uvjerenija, da dolina, koju je tražila, ne leži ovdje. Kod Reddinga su prešli Sacramento na žičanoj splavi, pa su u velikoj žegi prelazili preko valovitih obronaka i ravnih visoravni. Vrućina je bila sve neizdržljivija, pa je drveće i grmlje bilo sagorjelo i kao mrtvo. Zatim su opet došli na Sacramento, gdje su velike talionice u Kennettu dale razjašnjenje na pitanje zašto je raslinstvo bilo svagdje uništeno. Ispeli su se iz tog grada talionica, gdje su se kuće, koje su se uzdizale kao osamljena gnijezda, šćućurile nesigurno na strmom obronku. Široka, dobro izgrađena cesta povela ih je uz kilometre dugi uspon i spustila ih u kanjon Sacramenta. Cesta, koja je bila usječena u stijenu i polagano se spuštala, postajala je tako uska, da se Billy poplašio, da ne bi sreli koje vozilo u protivnom pravcu. Daleko dole pjenila se rijeka ili ravnomjerno tekla preko šljunkovitih pličina ili je s bukom padala preko velikog kamenja i kaskada, da bi što prije stigla u veliku dolinu, koju su ostavili iza sebe. Koji puta, gdje je cesta bila šira, Saksonija bi vozila kola, a Billy bi išao pješke, da olakša teret. I ona je pod svaku cijenu htjela hodati, a kad bi pustio konje, koji su teško disali, da odahnu na strmini i kad bi Saksonija stala uz njihovu glavu, gladeći ih i tepajući im, Billyjeva je radost bila tako duboka, da nije nalazio riječi, dok je gledao na svoje lijepe konje i na svoju divnu ženu, koja je bila tako svježa i ljupka u zlatno-smeđoj putnoj haljini, dok su joj se ispod kratke uske suknje vidjeli ljupko zaobljeni listovi u smeđim čarapama od istog grubog materijala. A kad mu je ona uzvratila

sretnim pogledom — nenadana tmina u njenim jasno sivim očima — prevladao ga osjećaj, da mora nešto reći ili da će mu nestati daha. »Oh, draga moja!« poviče on. Ona odvrati sja ječi se od sreće: »Oh, dragi moj!« Jednu noć su proveli u nekoj usjeklini kanjona, gdje se stisnulo malo selo s tvornicom kartonaže i gdje ih je neki bezubi starac, gledajući s oslabljenim očima na njihovu putnu opremu, upitao: »Jeste li cirkusanti?« Prešli su Castle Crags, koji se sa svojim snažnim utvrdama isticao u sjajnom crvenilu zapada na drhtavom plavom nebu. Po prvi put su ugledali brdo Shasta, ružičasti vrh pokriven snijegom, koji se dizao, lijep kao u snu, pri zapadu sunca između i preko zelenih stijena kanjona — međaš, koji će im biti mnogo dana pred očima. Nenadano bi se, kad bi se uspeli na kakvu oštru strminu Shasta, opet pojavio, još uvijek u daljini, ali sad je pokazivao dva vrha i ledenjake, koji su se blistali od bjeline. Penjali su se kilometre i kilometre, dane i dane, a Shasta je uvijek pokazivao nove oblike i obrise pod svojim ljetnim snijegom. »Pravi kino na nebu«, reče napokon Billy. »Oh — sve je tako lijepo«, uzdahne Saksonija. »Ali tu nema doline mjeseca.« Naišli su na pravu pošast leptirova, pa su se danima vozili kroz nebrojene milijune divnih rojeva, koji su pokrivali cestu kao jednolika smeđa baršunasta masa. Put se još neprestano uzdizao ispod gubica zadahtanih konja, a zrak se napunjao tihim letom tih kukaca, koje je vjetar ovamo tjerao u oblacima sivim i žutim, pahuljastim kao snijeg, pa ti se zgrtali u cijele naslage na ograde ili se bespomoćno koprcali u odvodnim jarcima pored puta. Hazel i Hattie su se ubrzo privikli na njih, dok ih se Posum još uvijek strašno bojao. »Ha! Tko je ikad čuo za konje, koji bi se plašili leptirova?« šalio se Billy. »To im diže cijenu za pedeset dolara.« »Počekajte dok budete došli, kad pređete Oregon, u dolinu rijeke Rogue«, rekli su im ljudi. »To je pravi zemaljski raj — podneblje, okoliš i voćnjaci; voćnjaci odbacuju dvjesto posto prema procjeni od petsto dolara po hektaru.« »Haj!« reče Billy, kad su već bili tako daleko, da ih nisu mogli čuti, »to je premasno za našu probavu.« A Saksonija reče: »Ne znam da li ima jabuka u dolini mjeseca, ali znadem sigurno, da ona odbacuje deset hiljada posto sreće prema procjeni

od jednog Billyja, jedne Saksonije, jednog Hazela, jednog Hattiea i jednog Posuma.« Preko pokrajine Siskiyou, prešavši visoke bregove, došli su u Ashland i Medford, te su se utaborili uz divlju rijeku Rogue. »Tu je divno i sjajno«, izreče Saksonija; »ali to još nije dolina mjeseca.« »Ne, nije dolina mjeseca«, složi se Billy, a to je rekao uveče onoga dana, kad je uhvatio jednu neman od pastrve, stojeći do vrata u kao led hladnoj vodi rijeke i boreći se četrdeset minuta sa svojim perajastim plijenom na motovilu, što je škripalo, prije nego što ga je mogao izvući na obalu, gdje je, skočivši uz krik, kao kakav Komanče-Indijanac, pograbi za škrge. »Onaj, koji traži, nalazi«, prorokovala je Saksonija, kad su se odvezli preko velikog prelaza Grant i išli još dalje prema sjeveru preko bregova i plodnih oregonskih dolina. Jednog dana, dok su se odmarali uz rijeku Umpqua, Billy se sagnuo da odere kožu s prve srne, koju je ubio u svom životu. Podigne oči prema Saksoniji i primijeti: »Da ne poznajem Kaliforniju, mislim, Oregon bi mi se potpuno svidio.« Navečer, nakon što su se najeli srnetine, naslonivši se na laktu i pušeći večernju cigaretu, reče: »Možda ni nema doline mjeseca. A ako je nema, što zato? Možemo ovako nastaviti cijeli život. Ne tražim ništa bolje.« »No dolina mjeseca postoji«, reče Saksonija ozbiljno. »A mi ćemo je naći. Moramo. Ipak ne ide to, Billy, da se konačno negdje stalno ne smjestimo. Tada neće biti malih Hazela ni malih Hattiea, ni malih... Billyja — — —«. »Ni malih Saksonija«, ubaci Billy. »Ni malih Posuma«, požuri se ona, kimnuvši glavom i pogladivši fox terriera, koji je oduševljeno glodao jednu srneću kost. Zlobno režanje i nagli ugriz, koji joj je gotovo uhvatio prst, bili su joj nagrada. »Posum!« poviče ona s oštrim prijekorom, te opet ispruži ruku. »Pusti ga«, opomene Billy. »On ne može drugačije i vjerojatno će te ugristi i drugi put.« Posum je sad još oštrije zaprijetio režanjem, dok je s gubicom uhvatio kost, oči mu zasjale kao u ludilu, a dlaka mu se nakostriješila na vratu. »Dobar je to pas, koji ne pušta svoju kost«, Billy reče ispričavajući ga. »Ne bih htio imati psa, koji bi je puštao.«

»Ali Posum je moj«, prosvjedovala je Saksonija. »I on me voli. Uostalom, mora me voljeti više nego kakvu staru kost. On mora slušati, kad mu šta kažem. — Ovamo, Posum, daj mi tu kost! Daj mi tu kost, gospodičiću!« Ona oprezno ispruži ruku, no režanje je bivalo sve jače i reskije, dok konačno nije završilo ugrizom. »Kažem ti, da je to nagon«, ponovi Billy. »On te zaista voli, ali ne može da drugačije radi.« »On ima pravo da brani svoju kost od stranaca, ali ne od svoje majke«, dokazivala je Saksonija. »Prisilit ću ga, da mi dade tu kost.« »Fox terrieri su strašno osjetljivi, Saksonijo. To ga samo čini histeričnim.« Ali ona je tvrdoglavo ostajala pri svojoj namjeri. Ona dohvati mali komad drva. »Sada, gospodičiću, daj mi tu kost.« Ona zaprijeti drvetom, no pseće rezanje posta još bjesnije. Opet posegne za njom, da je ugrize, a tad se skvrči nad svojom kosti. Saksonija podigne drvo, kao da će ga udariti, a on nenadano ostavi kost, svali se pred njene noge na leđa, sa sve četiri u zraku, dok su mu uši bile smjerno položene unatrag, a oči mu se zasuziše izražavajući podložnost i molbu. »O bože!« reče Billy ozbiljno i svečano. »Pogledaj ga! Daje ti svoj solar plexus, svoje tijelo i cijeli svoj život. Napustio je svaku obranu, kao da kaže: »Eto me, udari me, ubij život u meni. Volim te, tvoj sam rob, ali ne mogu a da ne branim svoju kost. Moj nagon je jači od mene. Ubij me, ali ja si ne mogu pomoći.« Saksonija se raznježila. Suze su joj bile u očima, dok se sagibala i uzimala u naručje tu malu životinjicu. Posum je bio izvan sebe od uzbuđenja, cvilio je, drhtao je, okretao se i vrtio, ližući joj lice kao da moli za oproštaj. »Zlatno srce s ružom u ustima«, pjevuckala je Saksonija, dok je zakapala lice u taj mek i drhtav smotak živaca i osjećaja. »Majčica ti je žalosna. Nikad ti više neće to načiniti. Ovamo, ovamo, mili moj. Eto, tu ti je kost. Na ti.« Ona ga spustila, no on je oklijevao između nje i kosti, očito gledajući na nju, da vidi da li smije, no ipak je i dalje drhtao u strašnoj borbi između dužnosti i želje, koja kao da ga je kidala na dva dijela. Sve dok nije ponovila, da je sad sve u redu i dok nije kimnula glavom u znak pristajanja,

nije se uputio prema kosti. A jednom, časak kasnije, digao je glavu nenadano se trgnuvši i upitno je pogledao. Ona mu kimne i nasmiješi se, a Posum, sa sretnim i zadovoljnim uzdahom, spusti glavu na dragocjeno rebro. »Ona Mercedes je imala pravo, kada je govorila da se ljudi tuku za poslove kao psi za kosti«, polako izreče Billy. »To je nagon. Eto, ni ja nisam mogao drugačije, a da ne klopim po bradi koga štrajkolomca, kao što nije mogao ni Posum da te ne ugrize. To se ne da rastumačiti. Što čovjek mora raditi, to mora. Već samo to, što je on uradio neku stvar, pokazuje da je mora uraditi, bez obzira da li on to može razjasniti ili ne. Sjećaš se, Hall nije mogao razjasniti, zašto je bacio pri trci štap med noge Thimothy McManusu. Što čovjek mora, mora. To je sve, što znadem o tom. Nisam imao nikakvog zemaljskog razloga, da namlatim onog našeg podstanara, Jimmyja Harmona. Bio je dobar momak, čestit i kako treba. Ali sam to morao, kad se vidjelo, da je štrajk propao, i kad je sve bilo tako gorko u meni, da sam to mogao gotovo okusiti. Nikad ti još nisam rekao, da sam ga jednom vidio, kad sam izašao iz zatvora — kad su mi ruke zacjeljivale. Otišao sam do željezničke remize i čekao sam, dok nije izišao, te sam mu se ispričao. Zašto sam mu se ispričao? Ne znam, osim možda iz istog razloga, zbog kojeg sam ga premlatio — morao sam tako.« I tako je Billy na obali Umpqua rijeke na svoj realističan način razložio, zašto se što čini, dok je Posum to na sličan način razložio zubima i glađu na smećem rebru.

POGLAVLJE XVI. Saksonija se s Posumom pokraj sebe na sjedištu dovezla u gradić Roseburg. Vozila je korakom. Otraga iza kola bila su svezana dva teška mlada teretna konja. Iza njih je pola tuceta konja hodalo nevezano, a povorku je završavao Billy, koji je jahao na devetom konju. Sve je to otpremio iz Roseburga za štale u zapadnom Oaklandu. U Umpqua dolini čuli su za priču o bijelom vrapcu. Seljak, koji im je to pričao, bio je postariji i imućan. Njegovo je imanje bilo uzor urednosti i sustavnosti. Poslije je Billy čuo, da susjedi cijene njegovo bogatstvo na četvrt milijuna. »Čuli ste priču o seljaku i bijelom vrapcu?« upita Billyja pri ručku. »Nikad nisam čuo da ima bijelih vrabaca«, Billy odvrati. »Istina, prilično su rijetki«, dopusti seljak. »Ali eto priče. Jednom bio neki seljak, koji baš nije mnogo napredovao. Činilo se, da stvari baš ne idu kako treba, dok napokon, jednog dana, nije čuo o divnom bijelom vrapcu. Čini se da on izlazi samo u ranu zoru s prvim svijetlom dana i da donosi svakovrsnu sreću onom seljaku, koji je dovoljno sretan da ga uhvati. Sljedeće jutro bio je naš seljak na nogama već u ranu zoru, ako ne i ranije, te je pošao da potraži vrapca. I znate, neprestano ga je tražio, mjesecima i mjesecima, no nikako ga nije mogao ni ugledati.« Njihov gostoprimac potrese glavom. »Ne, nikada ga nije našao, no našao je da na njegovom posjedu treba uraditi toliko stvari, a sve to uradio je još prije doručka, tako da je i prije nego što ga je našao njegov posjed uznapredovao, pa je ubrzo otplatio hipoteku i čak je posjedovao račun u banci.« To poslije podne, dok su se vozili, Billy je uronio u duboko sanjarenje. »Ah, točno sam shvatio pouku«, reče konačno. »A ipak me to ne zadovoljava. Naravno, nije to bio bijeli vrabac, nego to što je ustajao rano i posvršavao poslove, koje je prije zanemarivao, da, to sam dobro razumio. A ipak, Saksonijo, ako seljakov život imade to značenje, ne želim naći nikakvu dolinu mjeseca. Život ne znači teško raditi. Od jutra da mraka

tegliti i rabotati može se jednako i u gradu. Kakova je razlika? Jedino vrijeme, koje ti preostaje za tebe, je vrijeme kad spavaš, a kad spavaš, ne možeš imati uživanja. A što ti je i stalo gdje spavaš — uvijek je čovjek jednostavno mrtav umoran. Čovjek bi jednako mogao biti i potpuno mrtav, radeći tako na mrtvo ime. Radije bih i dalje putovao i ubijao srne i lovio pokatkad pastrve, i ležao ispružen u sjeni drveća, i smijao se i šalio se s tobom i... i išao plivati. A ja volim raditi. Ali imade velike razlike između pristojne količine rada i rada »na mrtvo ime«. Saksonija se s njim potpuno slagala. Ona se u mislima svratila na svoje godine truda, i uspoređivala ih s veselim životom, koji je živjela na putovanju. »Mi ne želimo biti bogati«, reče. »Neka samo love bijele vrapce na otocima Sacramenta i u navodnjavanim dolinama. Ako ćemo ustajati rano u dolini mjeseca, bit će to zato, da čujemo kako ptice pjevaju i pjevat ćemo s njima. Ako katkada i radimo teško, to će biti samo zato, da bismo imali više vremena za igru. A kad se ti ideš kupati, ići ću i ja s tobom. A igrat ćemo se tako mnogo, da ćemo poželjeti rad za zabavu.« »Ja sam se već osušio kao šunka«, reče Billy brišući znoj sa svog suncem opaljenog lica. »Što misliš, ne bi li pošli prema moru?« Okrenuli su na zapad, spuštajući se niz divlje planinske gudure s visokih dolina unutrašnjosti. Put je bio tako užasan, da su na pruzi od desetak kilometara naišli na deset pokvarenih automobila. Billy nije htio da umara konje, pa su se smjestili uz bučnu vodenu struju, gdje je najednom uhvatio dvije pastrve. Tu je i Saksonija uhvatila svoju prvu veliku pastrvu. Naučila se da ih hvata velike do devet, deset palaca; škripanje udice na koloturu, kad se ta velika pastrva uhvatila, potaklo je da poviče u zbunjenom iznenađenju. Billy dođe uz brzicu do nje i posavjetova je. Nekoliko časaka kasnije, Saksonija je, sa zažarenim obrazima i očima, koje su igrale od uzbuđenja, oprezno izvukla veliku ribu s površine vode na suh pijesak. Tu riba ispusti kukicu te divlje počne lupati oko sebe, sve dok je Saksonija nije zgrabila i uhvatila rukama. »Šesnaest palaca«, reče Billy dok ju je ona ponosno uzdigla na uvid. »— Haj! — što ćeš napraviti s tim?« »Isprati pijesak s nje, naravno.« »Bolje da je staviš u košaru«, savjetova on, a zatim zašuti, ozbiljno prativši njene kretnje.

Ona se nagnu uz samu vodu, te uroni u nju divnu ribu. Riba udari oko sebe, Saksonija grčevito zahvati za njom, ali riba već nestade. »Oh!« poviče Saksonija žalobno. »Onaj, koji nađe, mora i zadržati«, citira Billy. »Baš me briga«, odvrati ona. »Ipak je to bila veća riba nego što si je ti ikad uhvatio.« »Oh, neću zanijekati da si ti majstor nad majstorima u pecanju, — zar nisi upecala mene?« razvlačio je on. »O tome ništa ne znam«, odvrati ona. »Možda je to bilo kao s čovjekom, koji je lovio ribu, kad je bila zabrana, pa su ga zbog toga zatvorili. On se branio, da je to učinio u samoobrani.« Billy se zamisli, ali nije vidio u čemu je stvar. »Da je pastrva napala njega«, razjasni ona. Billy se smije. Petnaest časaka kasnije reče: »Dala si mi zaista dobru lekciju.« Nebo se oblačilo, pa ih, kad su se vozili uz obalu rijeke Coquille, nenadano zavije magla. »Oho!« veselo usklikne Billy. »Nije li to veličajno! Osjećam se kao da upijam poput suhe spužve. Nikad prije nisam tako cijenio maglu.« Saksonija raširi ruke da je zahvati, praveći pokrete kao da se kupa u velikoj magli. »Nikad ne bih mislila, da će me sunce zamoriti«, reče ona. »Ali posljednjih nekoliko tjedana dobili smo ga više nego što nas pripada.« »Baš otkad smo otišli iz Sacramento doline«, potvrdi Billy. »Nije dobro previše sunca. To sam ja sam već pronašao. Sunce je kao alkohol. Jesi li ikad zapazila, kako ti sunce prija iza tjedan dana oblačnog vremena? Pa eto, to sunce je baš kao gutljaj rakije. Jednako djeluje. Osjećaš se po svem tijelu sjajno. I kada plivaš, pa izađeš iz vode i legneš na sunce, osjećaš se sjajno. To je zato, jer si progutala jedan sunčani koktel. Ali uzmimo da ležiš u pijesku par sati. Više se tako sjajno ne osjećaš. Udovi su ti kao obamrli, pa ti treba dugo vremena, dok se obučeš. Kad ideš kući vučeš svoje noge i bijedno se osjećaš, kao da ti je cijeli život izvađen iz tebe. Što je to? To ti je »Katzenjammer«. Previše si uzeo sunca, kao što možeš uzeti previše rakije, pa sad plaćaš ceh. To je bjelodano. Zbog toga je bolje, kada ima magle u podneblju.« »Tad smo bili pijani mjesecima«, reče Saksonija. »A sad ćemo se otrijezniti.«

»Tako je. Eto Saksonijo, u tom podneblju mogu da posao od dva dana načinim za jedan dan — pogledaj konje. Lažem, ako se već nisu uzjogunili.« Uzalud je Saksonijino oko lutalo po boricima tražeći njene omiljene sekvoje. Naći će ih dolje u Kaliforniji, rekli su im u Bandonu. »Tada smo previše na sjeveru«, reče Saksonija. »Moramo na jug, da nađemo našu dolinu mjeseca.« Pošli su na jug po putovima, koji su stalno bivali lošiji, kroz Langlois, pokrajinu u kojoj je cvalo mljekarstvo, i kroz guste borove šume do Port Orforda, gdje je Saksonija na obali skupila ahate, dok je Billy uhvatio ogromnog bakalara. Željeznica još nije prodrla u ovaj zapušteni kraj, a put prema jugu postajao je sve divljiji i divljiji. Na Zlatnoj Obali naišli su opet na starog prijatelja, rijeku Rogue, preko koje su prešli na mjestu, gdje ulazi u Tihi Ocean. Zemlja je postala još divljija, putovi su postajali još užasniji, osamljena imanja i krčevine bile su još dalje jedna od druge. A tu nije bilo ni Azijata ni Evropljana. Rijetko naseljeno pučanstvo sastojalo se od starosjedilaca i njihovih potomaka. Saksonija je razgovarala s mnogo staraca i starica, koji su se sjećali putovanja preko prerija s izmorenim volovima; putovali su prema zapadu, dok ih nije zaustavio sam Tihi Ocean, gdje su iskrčili zemlju, izgradili svoje neugledne kuće i smjestili se. Došli su sada do skrajnjeg zapada. Stari su se običaji malo promijenili. Nije bilo željeznice. Automobili se još nisu usudili ići po tim opasnim putovima. Prema istoku, između njih i napučenih dolina u unutrašnjosti, ležale su dvije primorske planine — lovački raj, čuo je Billy kazivati; premda je on izjavio, da je sam put, po kome je prolazio, bio dovoljni lovački raj za njega. Nije li on zaustavio konje i predao uzde Saksoniji, te sa svog sjedišta u kolima ubio osmoroga jelena? Južno od Zlatne Obale, kad su se penjali uz uski put kroz djevičansku šumu, začuše odozgora zveckanje zvona. Kojih stotinu metara dalje Billy je našao mjesto dovoljno široko da se ugne. Čekao je tu, dok su vesela zvona, što su silazila s planina, brzo dolazila bliže. Čuli su škripanje kočnice, laki tutanj konjskih kopita, a jednom i oštar povik vozača i ženski smijeh. »Taj zna voziti, taj zna voziti«, promrmlja Billy. »Skidam šešir pred njim tkogod bio, kad silazi takvim korakom po takvom putu — — Poslušaj samo! Ima vrlo snažne brenze. — — Zu! To je bila rupetina! Kakva su mu pera, Saksonija!«

Kroz drveće ugledali su na mjestu, gdje je put krivudao gore, četiri riđa konja, koji su brzo kasali, i brze točkove malih, tamnožutih kolica. Na zavoju se opet pojaviše prednjaci, obilazeći u velikom luku zavoj, a začas iskrsoše i stražnji konji i laka kolica sa dva sjedišta. Zatim se sve to izravnalo u jednu crtu i s tutnjavom spuštalo iznad njih preko uskog mosta od dasaka. Na prednjem sjedištu sjedio je jedan muškarac i žena; na stražnjem sjedištu stisnuo se među koferima, ribičkim štapovima, puškama, sedlima i kutiji za stroj za pisanje jedan Japanac, dok se iznad njega i okolo njega, svezano što je bilo moguće čvršće, uzvio čudesan splet jelenskih i sobovskih rogova. »To su Hastingsovi«, poviče Saksonija. »E ha!« zaviče Hastings, kočeći snažno i ustavljajući svoje konje, da bi stali uz Billyja i Saksoniju. Pozdravi su letjeli s jedne i s druge strane, a i Japanac, kojeg su posljednji put vidjeli na Lutalici kod Rio Viste, imao je tu svog udjela. »Malo drugačije od otoka u Sacramentu, zar ne?« reče Hastings Saksoniji. »U tim brdima možete naći samo stari američki soj. A nisu se nimalo promijenili. Kako je netko rekao, oni su naši suvremeni preci. Naši stari su bili baš kao oni«. Hastingsovi su, svaki pomalo, pričali o svom dugom putu. Već su bili dva mjeseca na putovanju, pa su namjeravali da proslijede prema sjeveru kroz Oregon i Washington do Kanadske granice. »Tad ćemo naše konje poslati natrag, a sami ćemo se vratiti vlakom«, završi Hastings. »No putem, kojim idete, morali biste biti već mnogo dalje nego dovde«, primijeti Billy. »Ali mi se neprestano svagdje zaustavljamo«, razjasni Hastingsova. »Bili smo u rezervatu Hoopa«, reče Hastings, »i vozili smo se u Canoe niz rijeku Triniti i Klamath do oceana. A sad smo baš pošli iz Curry County, koja je prava divljina, gdje smo proveli dva tjedna.« »Morate tamo ići«, savjetovao je Hastings. »Još danas ćete doći do Planinske Ranche. A odatle možete svratiti u Curry County. Istina, nema puteva. Morat ćete ispreći vaše konje. Ali sve je puno divljači. Ubio sam pet planinskih lavova i dva medvjeda, a da ni ne govorim o srnama. A također imade i malih čopora sobova. — Ali ne, nisam ubio ni jednog. To je zabranjeno. Ove rogove sam dobio od starih lovaca. Pričat ću vam o tome.« Dok su muškarci razgovarali, nisu ni Saksonija ni Hastingsova šutjele.

»Jeste li već našli vašu dolinu mjeseca?« upita piščeva žena, dok su se opraštale. Saksonija potrese glavom. »Naći ćete je, ako idete dovoljno daleko; a sigurno idite do Sonomske doline i do naše ranche, a tad ćemo, ako je još niste našli, vidjeti već, što ćemo napraviti.« Tri tjedna kasnije, ubivši više planinskih lavova i medvjeda nego Hastings, izvukao se Billy iz Curry County, te je prešao preko granice Kalifornije. Najednom se Saksonija nađe među sekvojama. Al bile su takove, da se to jedva moglo vjerovati. Billy zaustavi kola, izađe iz njih, te promjeri korake oko jedne. »Četrdeset pet stopa«, objavi. »To znači, da je prosjek petnaest stopa. A druge su još i veće. — Ne, eto jedna kržljava. Ima prosjek samo oko devet stopa. A visoke su stotinu stopa.« »Kad umrem, Billy, moraš me pokopati u jednom gaju sekvoja«, zamoli ga Saksonija. »Neću pustiti da umreš prije mene«, uvjeravao ju je on. »A tad u našem testamentu ćemo napisati, da nas se oboje pokopa na taj način.«

POGLAVLJE XVII. Išli su niz obalu prema jugu, loveći, pecajući, plivajući i kupujući konje. Billy je slao kupljene konje s obalnim parobrodima. Prošle su kroz pokrajinu Del Norte i Humboldt, te kroz Mendocino do Sonome — pokrajine, koje su bile veće nego istočne države — idući kroz gorostasne šume, loveći bezbrojne pastrve po rijekama i prelazeći mnogobrojne plodne doline. Saksonija je neprestano tražila dolinu mjeseca. Koji puta, kad je izgledalo, da je sve u redu, nije bilo željeznice, koji puta nije bilo drveća mandronje i manzanita, a obično je bilo previše magle. »Mi želimo pokatkad sunčanog koktela«, reče ona Billyju. »Da«, odvrati on. »Previše magle moglo bi nas smočiti. Mi želimo nešto, što je između toga, pa moramo malo skrenuti s obale, da bi to našli.« To je bilo potkraj godine, pa su okrenuli leđa Tihom Oceanu kod starog Fort Ross i ušli u dolinu Ruske Rijeke, dosta ispod Ukiaha iznad Cazadera i Guernevilla. Kod Santa Rossa zadržao se Billy ukrcavanjem nekoliko konja, tako da su tek poslije podne pošli prema jugoistoku za Sonomsku dolinu. »Mislim da prije večeri nećemo doći u Sonomsku dolinu«, reče on mjereći očima sunce. »Ovo se zove Bennett dolina. Tu se pređe jedno razrječje, pa se izađe kod Glen Ellena. Da, to je vrlo lijepa dolina, ako koga baš zanima. A tamo eto, imade divnih planina.« »Ta je planina zaista vrlo lijepa«, prosudi Saksonija. »Ali svi ostali bregovi su suviše goli. Ne vidim ni velikog drveća. Na bogatoj zemlji raste veliko drveće.« »Oh, neću tvrditi, da je to dolina mjeseca. Ipak, Saksonija, to je lijepa planina. Pogledaj samo drveće na njoj. Kladim se, da tamo imade srna.« »Pitam se, gdje ćemo sprovesti ovu zimu«, primijeti Saksonija. »Znaš, i ja sam baš mislio o istoj stvari. Da sprovedemo zimu u Carmelu. Mark Hall će se vratiti, a isto tako i Jim Hazard. Što kažeš na to?« Saksonija kimne.

»Samo ovaj puta nećeš ti obavljati svakovrsne prigodne poslove.« »Ne. Možemo, kad vrijeme bude lijepo, putovati i kupovati konje«, potvrdi Billy, a lice mu je sjalo od zadovoljstva sa samim sobom. »A ako se vratio i onaj pješak od pjesnika iz Mramorne kuće, svakako ću s njim unakrstiti rukavice da ga podsjetim na ono doba, kada je hodanjem izmučio moje noge — — —.« »Oh, oh!« poviče Saksonija. »Pogledaj Billy! Tamo!« Iza zavoja na cesti dolazio je čovjek u kolima, u koja je bio upregnut teški pastuh. Životinja je bila svijetli riđan sa svjetlo-žutom grivom i repom. Rep je gotovo dodirivao zemlju, dok mu je griva bila tako gusta, da mu se na vratu dizala kao češalj i dole padala dugačka i valovita. On nanjuši kobile i naglo se zaustavi zabacivši glavu, a snop žuto-bijele grive zanjiše se na vjetriću. On sagne glavu, dok mu širom otvorene nozdrve nisu dodirnule drhtava koljena, a medu fino zašiljenim ušima pokaže se veliki, gotovo nevjerojatno zaobljen vrat. Opet izbaci glavu, grizući ljutito žvale, dok je vozač divlje vukao na stranu, da može bez opasnosti mimo proći. Mogli su vidjeti plavi sjaj na površini blještavih i divljih očiju konja, pa Billy čvrsto i oprezno pritegne uzde, te i sam žestoko zakrene kola. Podigne ruku, da dade znak, pa vozač pastuha stade, kad su se već obišli, te su preko svojih ramena razgovarali o teretnim konjima. Uz ostale stvari Billy je doznao, da se pastuh zvao Barbarosa, da je vlasništvo vozača, koji je bio iz Santa Rosa. »Ima odavde dva puta do Sonomske doline«, uputi on. »Kad dođete do raskrižja, put nalijevo će vas dovesti do Glen Ellena preko Benetskog vrška — to je ovaj put tamo.« Dižući se iz valovitih strništa benetski vršak se uzdizao, topao u suncu, a cijeli niz brežuljaka naslanjao se na njegovo podnožje. No bregovi i planine bili su na ovoj strani goli i užareni, premda su bili krasni u svojoj od sunca opaljenoj zagasitosti, koja je tako svojstvena Kaliforniji. »Ako okrenete nadesno, doći ćete do Glen Ellena, samo je taj put duži i strmiji. Ali vaši konji ne izgledaju kao da će ih to mnogo smetati.« »Koji je put ljepši?« upita Saksonija. »Oh, onaj put nadesno, svakako«, reče čovjek. »Tamo su Sonomske planine, cesta se penje dobar dio puta uzbrdo, a zatim ide kroz Cooper’s Groves.« Billy nije krenuo odmah nakon što su se oprostili, već su on i Saksonija okrenuvši glave gledali uzbuđenog Barbarosu, koji se buntovno zaputio

prema Santa Rosa. »Di«, reče Billy. »Htio bih tu biti na proljeće.« Na raskršću Billy zastane i pogleda na Saksoniju. »Pa što, ako je duži?« reče ona. »Pogledaj kako je lijep. Sav je pokriven zelenom šumom, a sigurna sam, da ima sekvoje u kanjonima. Nikad ne možeš ništa točno znati; možda je dolina mjeseca baš negdje tamo. A nikad nećemo moći prežaliti, da je promašimo, samo zato da bi si uštedili pola sata.« Okrenuli su nadesno i počeli prelaziti preko niza strmih obronaka. Kad su se približili planini, bilo je znakova, da tu imade veće količine vode. Vozili su se uz brzi potok, i premda su vinogradi na brežuljcima izgorjeli od sunca, seljačke su se kuće u uvalama i na visoravnima stisnule oko divnog drveća. »Možda to zvuči smiješno«, primijeti Saksonija, »ali ja sam već zavoljela tu planinu. Čini mi se kao da sam je već negdje vidjela, tako me ona sasvim napunja zadovoljstvom — oh!« Prešli su preko mosta i zavili oko oštrog zaokreta, pa ih je nenadano obavila tajanstvena hladnoća i tmina. Na sve strane oko njih dizala su se uzvišena stabla sekvoja. Tlo šume bilo je kao kakav ružičasti sag od jesenskog lišća. Po koji trag sunca, koji je prodirao kroz duboku sjenu, grijao je tminu šume. Zamamljive staze vodile su među drvećem, te su nestajale u tajanstvenim kutovima, koje su tvorili crveni stupovi, što su rasli okolo praha nestalih predaka — kao svjedoci divovske veličine tih predaka po promjeru kruga, u kome su stajali. Kad su izašli iz šume, došli su do strmog razrječja, koje je bilo samo predziđe Sonomske planine. Put je vodio dalje kroz valovite visoravni i preko malih udubina i kanjona, koji su svi bili gusto obrasli šumom i obilovali vodom. Mjestimice je put bio blatan od izvora na rubovima ceste. »Planina je kao spužva«, reče Billy. »Eto tu, na samom kraju smo suhog ljeta, a zemlja upravo žudi za vodom.« »Znam da još nikad nisam tu bila«, Saksonija glasno saopći svoje misli. »Ali sve mi je to tako poznato! Mora da sam o tom sanjala. — A eto tu mandranjosa! Cijela šuma! I manzanita! Čini mi se, kao da sam se vratila kući... Oh Billy, kad bi se pokazalo, da je to naša dolina.« »Prilijepljena na obronak planine?« upita on malodušno se nasmijavši. »Ne, ne mislim to. Mislim na put prema našoj dolini. Jer put — svi putovi — za našu dolinu moraju biti divni. A ovo ovdje, sve sam ja to već

vidjela, sanjala sam o tome.« »To je veličajno«, reče on oduševljeno. »Ne bih zamijenio jedan četvorni kilometar ovakove zemlje za cijelu dolinu Sacramenta, zajedno sa svim otocima u rijeci i još k tome sa Srednjom Rijekom. Mislim, da dobro pogađam, ako kažem, da će gore biti i srna. A gdje ima izvora, imade i potoka; a potoci znače pastrve.« Prošli su uz veliku i udobnu seljačku kuću, koju su okruživale gospodarske zgrade i štale, zašli su pod svodove šume i konačno pokraj jednog polja, koje je odmah očaralo Saksoniju. Išlo je u ljupkom luku dižući se od ceste prema planini, gdje mu je granicu činio neprekidan niz drveća. Polje se sjajilo kao sirovo zlato pri zalazu sunca, a blizu sredine stajala je jedna osamljena velika sekvoja, s nagorjelim vrškom, koji je izgledao kao da služi orlovima za gnijezdo. Drveće je odijevalo planinu u krasno zelenilo, koje su oni predmnijevali da tvori vrh brda. Ali kad su se dalje vozili, Saksonija je vidjela, okrenuvši se na ono polje, koje je nazivala svojim, kako se pravi vrh Sonorne uzdiže visoko iznad toga, a brdo iznad njenog polja je bilo samo izdanak velike planinske mase. Sprijeda i nadesno, preko oštrih zubaca planine, rastavljena dubokim zelenim kanjonima i šireći se dolje u valovite voćnjake i vinograde, pokazala se po prvi put njihovom pogledu Sonomska dolina i divlji bregovi, koji su okruživali njenu istočnu stranu. Na lijevo pružao se pogled preko zlatne zemlje malih brežuljaka i dolina. Dalje prema sjeveru ugledali su drugi dio doline, a još dalje, na protivnoj stijeni doline, lanac bregova, od kojih je najveći dizao u blagim nijansama crveni i istrošeni, razvaljeni stari krater prema ružičastom nebu. Od sjevera prema jugoistoku zavijao je obrub planine u svijetlu sunca, dok su Saksonija i Billy bili već u sjeni večeri. On pogleda na Saksoniju, zapazi oduševljeni zanos na njenom licu i zaustavi konje. Cijelo nebo na istoku žarilo se u ružičastom sjaju, što je silazio na planine, dajući im boju crvenog vina i rubina. Sonomska dolina se počela puniti tamno-crvenkastom maglom, koja je dižući se oplakivala podnožje planine poplavljujući i utapajući je u svom crvenilu. Saksonija pokaže, ne govoreći ni riječi, da je ta tamnocrvena magla bila sjena Sonomske planine pri zapadu sunca. Billy kimne, no zatim potjera konje, pa su počeli silaziti kroz topli i šaroliki sumrak. Na uzdignutim dijelovima puta osjetili su svježi i ugodni povjetarac s Tihog Oceana, koji je bio udaljen samo kojih šezdeset kilometara, dok je iz

svake male udubine i šupljine dolazio topli dah jesenje zemlje, pomiješan mirisom isušene trave, otpalog lišća i uvelog cvijeća. Došli su do ivice dubokog kanjona, koji kao da je prodirao u srce Sonomske planine. Opet, a da nije izrečena ni riječ, samo na Saksonijin pogled, Billy zaustavi kola. Kanjon je bio divlje ljepote. Visoke sekvoje obrubivale su ga cijeloga. Na krajnjem obodu stajala su tri krševita brežuljka, pokrivena gustom šumom omorika i hrastova. Između brežuljaka izlazio je mali kanjon, kome su po rubovima jednako rasle sekvoje, i koji je ulazio u glavni kanjon. Billy pokaže na strnište, koje se prostiralo uz podnožje brežuljaka. »Na takvim sam poljima vidio moje konje, kako pasu«, reče. Spustili su se u kanjon, a cesta je išla uz potok, koji je pjevuckao pod zavorima i jalšama. Vatra sunca, što je zapadalo, koja se odražavala od oblaka, što su se gonili po jesenjem nebu, kupala je kanjon u purpuru, u kome su gorili i tinjali mandranjosi s crvenim deblima i manzanite s lozovinom. Zrak je mirisao od lovorike. Divlja loza prelazila je preko potoka kao most od drveta do drveta. Raznovrsni hrastovi bili su zastrti španjolskom mahovinom kao čipkama. Paprati i kupine rasle su bujno uz potok. Odnekale se čulo gukanje grlice. Pedesetak stopa nad tlom, gotovo iznad njihove glave, prešla je preko ceste vjeverica — sivo-smeđi bljesak između drveća. Prema ugibanju grana mogli su slijediti njen trag po zraku. »Imam baš osjećaj«, reče Billy. »Daj, da ja to prva kažem«, zamoli Saksonija. On počeka, upravivši oči na njeno lice, dok je ona sva ushićena gledala oko sebe. »Našli smo našu dolinu«, prošapće. »Nije li to.« On kimne, no zašuti, kada ugleda dječaka, koji je tjerao kravu uz cestu, sa smiješno velikom puškom u jednoj ruci, a s isto tako smiješnim velikim zecom u drugoj. »Koliko je daleko do Glen Ellena?« upita Billy. »Dva i pol kilometra«, dođe odgovor. »Koji je to potok?« upita Saksonija. »Divlja Voda. Ulijeva se u Sonomski potok kojih dva i pol kilometra dolje.« »Ima pastrva?« dođe pitanje od Billyja. »Ako ih samo znate hvatati«, naceri se dječak. »A srna gore u planinama?«

»Nije još doba za lov«, reče dječak izbjegavajući izravan odgovor. »Mislim, da još nisi ubio ni jedne srne«, lukavo postavi meku Billy, pa postigne svoju svrhu, kad začu odgovor: »Mogu vam pokazati rogove.« »Jeleni odbacuju rogove«, dalje je dražio Billy. »Svatko ih može naći.« »Na mojima je još meso. Nisu još ni suhi — — — «. Dječak se prekine, zablenuvši se prestrašeno u jamu, koju mu je Billy iskopao. »Ne boj se ništa, dječače«, nasmije se Billy, te potjera konje. »Ja nisam lovni čuvar. Ja samo kupujem konje.« Još nekoliko vjeverica, što su skakale preko drveća, još nekoliko crvenih madronja i veličanstvenih hrastova, još bajni krugovi sekvoja i još svejednako uz bučni potok prošli su mimo jedne kapije, što je stajala uz cestu. Pred njom je stajao primitivan poštanski sandučić, na kome je pisalo »Edmund Hale.« Pod kapijom, nad koju se nadvilo u luku granje, stajali su muškarac i žena, koji su pružali tako primamljivu i lijepu sliku, da je Saksonija morala zadržati dah. Stajali su jedno uz drugo; nježna ruka žene savijala se u ruci muškarca, koja je izgledala, kao da je stvorena za to, da podijeli blagoslov svijetu. I njegovo lice je izražavalo taj stisak — lice s lijepim čelom, velikim, dobroćudnim sivim očima, pod bujnom bijelom kosom, koja se sjajila kao zasukano staklo. Imao je svijetlu kosu i bio je krupan; mala žena uz njega s nasmijanim očima najplavijeg plavetnila bila je nježna i slabašna, te smeđa poput šafrana, kako žene bijele rase znadu već biti. U tom fantastičnom poput žalfije zelenom koloritu izgledala je kao cvijet sa svojim malim živahnim licem, koje je Saksoniju neodoljivo podsjećalo na proljetni kukurijek. Možda je i slika, što su je pružali Saksonija i Billy, bila jednako primamljiva i lijepa, dok su se vozili kroz zlatno svijetlo zapada. Dva para se pogledaše nepomično. Liče male žene veselo se zasjalo. Muškarčevo se sjajilo u blagoslovu, koji je na njem treperio. Saksoniji se, kao i polje ispod planine, kao planina sama, činilo, da ona oduvijek pozna taj častan par. Znala je, da ih voli. »Dobar večer«, reče Billy. »Bog vas blagoslovio, djeco«, reče muškarac. »Ne znam, da li i sami znadete, kako drago izgledate na vašem sjedalu.« To je bilo sve. Kola su prošla mirno, šušteći po putu, koji je bio pokriven lišćem, što je palo s hrastova, javora i joha. Zatim dođoše do

mjesta, gdje su se spajala oba potoka. »Oh, kako divno mjesto za kuću«, poviče Saksonija, pokazujući preko Divlje Vode. »Viš, Billy, tamo onaj obronak iznad livade.« »Bogata je udolina, pa je bogat i obronak. Pogledaj na veliko drveće na njem. A sigurno imade i vode.« »Vozi preko«, reče ona. Ostavili su glavnu cestu, prešli Divlju Vodu preko uskog mosta, te pošli uz stari utrti put, koji je išao pored isto tako stare ograde, pletene iz grančica sekvoje. Došli su do kapije, širom otvorene i ispale iz stožera, kroz koju je vodio put do obronka. »To je što tražimo — znam to«, reče Saksonija uvjereno. »Vozi unutra.« Mala, okrečena seljačka kuća s razbijenim prozorima ukaže se među drvećem. »I ti još govoriš o svojim madronjosima. — — —«. Billy pokaže na oca svih madronjosa, šest stopa u promjeru kod temelja, koji je čil i snažan stajao pred kućom. Govorili su tiho, dok su išli oko kuće ispod velikih hrastova, te se zaustaviše pred malom sušom. Nisu ni raspregli konje, nego su ih samo svezali i počeli odmah razgledavati okolinu. Strana obronka do livade bila je strma, ali gusto obrasla hrastovima i manzanitama. Dok su se vukli kroz džbunje, nabasali su na tuce prepelica i potjerali ih u bijeg. »Kako je s divljači?« upita Saksonija. Billy se nasmije, te se spusti na zemlju, da ispita neki izvor, koji je slao mlaz bistre vode u livadu. Zemlja je bila ispečena od sunca i napuknuta na mnogim mjestima. Razočaranje se pojavi u Saksonijinim očima, no Billy se, smrvivši u ruci grudu zemlje, još nije mogao odlučiti. »Tlo je bogato«, izjavi on, — »najbolja zemlja, koja se naplavljivala ovamo s bregova kroz deset tisuća godina, ali — — — «. On se prekine, zagleda se dobro naokolo, proučavajući obličje livade, te je pređe do sekvoja na drugoj strani, a zatim se vrati. »Nije od mnoge koristi onakva, kakva je«, reče. »Ali to može biti najbolja zemlja, kad se samo s njom dobro postupa. Sve, što je potrebno, jest malo pameti i mnogo navodnjavanja. Ova livada je prirodni bazen, koji još nije napunjen. Oštra strmina ide kroz sekvoje do potoka. Dođi, da ti pokažem.«

Pošli su kroz sekvoje, te izašli na Sonomski potok. Na tom mjestu nije bilo žuborenja. Voda se ulijevala u mirno jezerce. Vrbe su ovdje dodirivale površinu vode. Protivna strana obale bila je strma. Billy promjeri okom visinu obale, a suhim kolcem dubinu vode. »Pet metara«, objavi. »To dopušta da se s obale može roniti, kako se hoće. A tamo i natrag čovjek može plivati kojih stotinu metara.« Išli su uz jezerce. Ono se sužavalo u brzicu, koja je tekla preko izložene stijene i padala u drugo jezerce. Dok su gledali, pastrva se zasja u zraku i padne u vodu, ostavljajući na mirnoj površini vode krugove, koji su se širili. »Mislim, da nećemo provesti zimu u Carmelu«, reče Billy. »Ovo mjesto kao da je baš načinjeno za nas. Sutra ujutro moram pronaći, tko ga posjeduje.« Pola sata kasnije, hraneći konje, obrati Saksoniji pažnju na zvižduk lokomotive. »Eto ti vlaka«, reče on. »Baš ulazi vlak u Glen Ellen, a to je samo kilometar i pol odavde.« Saksonija je baš zadrijemala pod gunjevima, kad je Billy probudi. »A šta onda, ako prijan, koji je posjeduje, ne želi prodati?« »Nema ni najmanje sumnje u to«, odvrati Saksonija mirnim pouzdanjem. »To je naše mjesto. Znam to.«