MIRISI LIPE e-zbornik

NA KRAJU
Na kraju se
ljubav prepoznaje.
Samo ona
bez straha
liježe k nama
i u smrtnu postelju,
privija se
uz tijelo
usahlo i nemoćno
bez oklijevanja,
ljubi nam usne,
suhe i hladne,
bez gađenja.
I ne kaže „Zbogom!“
Samo „Do viđenja!“
Ljubav se tek
na kraju
prepoznaje.
Sonja Kušec Bećirević, Zagreb

49

BLAGDAN U MOJOJ ULICI
Kraj prozora sjedim i ulicu
u blagdanskom promatram ruhu,
sve je nekako svečano i tiho
i godi mojemu uhu.
U automobilima što klize tiho
gospođe nose cvijeće.
Na ulici ljudi u svečanom ruhu
svaki nekamo kreće.
Prolaze parovi mladi i stari
i djeca što sladoled ližu,
motori tek kojiput projure brzo
i zaglušenu buku dižu.
A onda opet praznička tišina
na moju ulicu pada,
dok parovi mladi prolaze sretni
baš kao nekada.
Ljubica Šporčić, Sisak

50

BIJELI SAN
Otvaram
bijela vrata
u bijelom snu.
Gledam
bijelu pticu
u bijelom kavezu.
Tražim
izgubljenu bijelu pahulju
u snježnobijelom oblaku.
Bijela žena
donosi bijeli osmjeh.
Bijela pahulja nestaje
na dlanu.
Ljubica Ribić, Varaždin

51

PRUŽIH RUKE JESENI
Pružih ti ruke, gospo šarena,
Povedi me sred lisnatih stabala
Kada vjetar umiri svoj let.
Ti, uspori korak
Da osluhnem zvukove
Promotrim sklad boja
Čulima te upijem u sebe
Da uživam u tvojoj ljepoti.
Tragovi tvoji ostaju utisnuti
Idem za njima
Gledajući akvarel boja
Kako se preda mnom razlijeva.
I srce mi zakuca jače
Od miomirisa tvojih,
A ti, ideš dalje,neumorna slikarice
I tiho me dozivaš
Da te pratim.
Suzana Marić, Slatina

52

NEMIR VJEĐA
Na grudi
stišćem dunje,
pod prstima
bježe vjetri
studeni.
Voda mlin
žuborom tjera
na puteve
bez brašna
i hljeba.
Koga ljubiti
očima boje
kasnojesenjih
oblaka?
Koga grijati
mirisom žutila,
ognjem
s ognjišta
kraj potoka?
Nemir vjeđa
putuje s kišama.
Jagoda Vičević, Selnica

53

ZADNJI OSMIJEH

Urezani u blijedu fotografiju prekriveni injem i prašinom
Blijedo čamimo u svojoj trošnoj sobi, nepomični
Tišina, pokriva misli nedorečene

I dok srce zatreperi, treba mu snažan zamah krila
Da ponovno sve uspomene stare oživi
Bude sve kao nekada prije što je moglo biti
Ljubav pokriti tim sitnicama koje su značile

Tu besanu noć popraviti zna uvijek, a zna Mjesec
Koje je tajne život skrivao u najvećem razvratu i igri
Emocija plitkih, komešaju se noć i dan dekadama
Zajedničkog života, dok i dalje tražimo naše postojanje

Ili produhovljenje života, jer ipak na kraju svega ostane
Dobra priča i dobre uspomene urezane u fotografije
Koloritnih boja u moderno doba, vidimo svoje bore
Kako se valjaju i mute u brizi, a teško je sve izdržati

Pomičem ih kao tešku kulu golim rukama da ne potone
Pružam ruku i glas razuma tražim u igri sudbine

Zadnji osmijeh kao da je jučer bio, opostojan bješe
Sve što je dobro i loše, bude i prođe nekako
A ostaju nam samo uspomene urezane u fotografiju
Prekriveni injem i prašinom u trošnoj sobi
Nepomični ;

Jer život nema retrospektivu, a i dalje tražim nas
I dok srce zatreperi, treba mu snažan zamah krila
Da ponovno sve uspomene stare oživi

Maid Čorbić, BIH 54

ZELENO, KAD UBIJU ZELENO
Ja sam samo zrnce praha sa uplakanom dušom
koja tiho i nečujno vrišti
jer jutros su u mojoj ulici, na pragu moje kuće
ubili ljubav svih ptica u letu
ugasili svjetlost prema suncu
dok rušili su u tišini, bez buke
zelene grane i snove i poljupce mi
one prve djetinje.
Nedorečena bol u ovom jutru
prepuna je obeskućenih ptica
i u meni tu negdje skrivena jeca.
Piljevina blijeda od bola prosula se cestom
i koga briga za moju bol i vriskove ptica.
Milujem pogledom sunce
koje više neće zaplesti svoje od zlata zrake
jutrom u krošnje i lišće.
Sjedim okamenjena daha na granama razmrvljenim
još zelenim od čekanja jeseni ubijene.
Ni požutjeti nisu stigle u bojama njenim grimiznim.
Mog sjećanja u ovim ulicama nema više.
Ja sam zrnce praha, piljevina
što vjetar je cestom ogoljenom njiše.
Marija Ivoš, Zadar

55

LICE MI JE BORAMA OKIĆENO
Lice mi je borama okićeno,
kosa srebrom obojena.
Životni sat sve brže i brže
teče, guta minute.
Ljubav dođe sve rjeđe.
Brzinom laganog povjetarca,
samo dušu malo dotakne i ne želi,
dublje da zaroni.
Da bar malo zastane, da mi uljepša dan
I starost uspori.
Ali neće. Ne očajavam, zna ona što radi.
Ne želi donositi bol srcu,
koje ima tisuću rana.
Puštam je na miru, kao doktor pacijenta,
kad odlazi na vječiti put bez povratka.
Jovo Mraović, Zagreb

56

LJEPOTA ŽIVLJENJA
Sekunda svaka oslikava se okom
Pamti ljepotu svjesnosti života
A ja ih više ne mogu zapisati stihom
Ne idu mi više one ljubavne
U kostima osjetim tihu škripu
Lijenost jeseni nastanila se umom
Godine zlatne zalog su života
Trenutke živim punim plućima
Dok mi se na lice lijepi lišće
Sunce guta zrake iz krošnje
Skrivajući u sjeni ptice k’o ljubavnike
Što usnama mame poljupce
Na čelo mi vjetrom pala mala gusjenica
Gmiže mi licem sve do brade
pustit ću je da noćas postane
najljepših boja moja leptirica
Zdravko Odorčić, Zagreb

57

ŽALOST MI KORAKE PRATI
Mrzlo je danas mojoj duši
velika žalost njome vlada
teško breme me kida, guši
prigušena tmina napada.
Vjera se raspada, san ruši
žalost korake prati sada,
razdire bol i suze suši
sve nestaje, umire nada.
Umorne vjeđe nemaju sna
sad pokrivam se samo tugom
potonula do samoga dna.
Ti putuješ, ja sam nemirna
moram vjerovati, da s tobom
smrt nije bila uzaludna.
Zdenka Čavić, Koprivnica

58

došla je neočekivana
dotaknula se neba i
zasjala poput jutarnje zrake
cvjetovi su otvorili oči
i stresli rosu s trepavica
TULIPAN zna
da mameća svjetlost koja budi život
sakriva u sebi i smrt
Ljubazno udvaranje
usred dana postat će smrtonosno
Zna tulipan ali ne oklijeva
otvori se
preda se omami jer zna
živjeti samo u tami
znači smrt
podijeljenu na djeliće
Stoga ne dvoji i zaljubi se
u svaku zraku posebno
u svaki pogled
u svaki dodir
Možda će potonji biti posljednji
ali doživljen
Milan Novak, Varaždin

59

TAJNE ODAJE
Padam.. kao kapljica vode,
hrlim ka izvoru svom.
Bacaju me vali,
šibaju vjetrovi,
more me nosi
daljinama, visinama,
čežnjama, slutnjama...
A jedino što želim je
uroniti u trenutak,
uramiti ga u vječnost,
ovjenčati ga cvijećem.
Sakriti ga u tajne odaje srca.
Pa nek krenu oluje,
potresi i porazi.
Sakrit ću se tamo
u labirinte odaja tajnih
neće me pronaći...
Branka Čmarec, Zagreb

60

SKRIVENE GODINE
Sve sam svoje godine sakrila duboko
U škrinjicu jednu za starije dane
Nek u miru svome odmaraju ondje
Pa sjećanjem katkad da mi dušu hrane.
Sanjala sam dane neobično lijepe
U dalekom nizu da ljepotom zrače
Da nose se stalno nemirnim vodama
Jer mi strašno mnogo u životu znače.
No život se troši, a danak svoj uzima
Uzima mi tijelo ali dušu ne
I u svome nizu neumorno jure
Al skupljene tako, meni znače sve.
Zato sam ih skrila, izaći im nedam
Ne pustim da vjetri nekud ih raznesu
Da se ne izgube prostranstvima silnim
I stoga su tu... imaju adresu.
U srcu su mome prekrivene sjajem
Ja ih nježno krijem svakim svojim dahom
I dok traje bit će tu negdje skrivene
Trajati će sa mnom i svakim udahom.
Godine su moje sasvim lijepa priča
S vremena na vrijeme podsjećaju mene
Kako tu su bile i kako još tu su
U blizini srca nježno pohranjene.
Ana Prišljin, Zagreb

61

SAMOĆA
Snovi zapleteni u trepavice.
Igra skrivača mjeseca u očima.
Sjene su zaplesale sa sjajem
nedosanjane vizije u noćima.
Buđenje okupano slapom.
Bestidno milovanje tijela
kapljicama od znoja.
Sanjati ga nije smjela.
Uhvaćena u zagrljaju misli
vrtloga besciljan je krug.
Neumornih sanjara vizionara
samoća je najbolji drug.
Terezija Flegar, Sračinec

62

ŠUŠTANJ
Kad vjetar jesenji rijeci prošapuće ,
prisluškujem kako lišće pjeva .
Jer kad vjetar riječima šušti
tad nisam tu i ne čujem ništa
nego se utapam u note jesenskih boja ,
i slikam note na papiru
a vjetar me propitkuje -
šta to hoću reći ,
odgovaram,
-žuto-crvenim bojama ,
na štafelaju ..
Spomenka Krebs, München, Njemačka

63

NA PAŠI
Protuletje dohoja,
Sosed Joška na ledini sedi i krave pose.
Ne znati što ide po cesti, som sebi poveda.
Brščas sosedov dečec!
Znova i znova zove dečeca k sebi i mu pripoveda
kak je tu negda bilo dok on je bil mali.
Pri tom još navek na gmojno gledi, šteu bi videti
Liso kak za teletom roči.
Najemput pove: “Tu bila negda je gmojna puna
krav, bose dece i pastirov.
Tam dale de stori melin stoji i potok pomalen
teče rasle so vrbe.
Od jih smo si hižice i noholke delali.
Pucke so si z gožvih natikače plele i z belih
pepikih krune delale.
Mi dečkeri smo kosturice navek z sobom meli
i žvegle delali.
Kortati smo se ti navek šteli, iščekak!
Kaj smo i na krave pozobili!
Prefrigane krave mom so kvora naprajile i v
sosidovoj koruzi završile.
Te ti je bilo doma velko zlo, v časih i herodešovo!
Pred večer, do sunce se skrilo, pastir je
zakričo: „Z kravaj dimo!” I smo šli na počinek.”
Sosedov dečec Jošku stiha gledi.
Več je kesno.
Moro bi dimo iti i v sejah se v te lepe cajte vrnuti.
Jakob Trupković, Badličan

64

MEGLA
Po mojaj bregaj se vam bela megla vleče.
Vleče se pomalem, trudno.
Nikam joj se ne žuri!
Po koruzaj, po senokošaj i gmojnaj,
na ledini čistoj leži.
Mokra od zemline sape.
Po polskih poti, šumah, jorkih se kak lisica
zavleče i vun z jame gledi.
Gosta je kaj bi mogo z nožom jo rezati ili pak
vu njo čavla zabiti i kaputa gori obesiti.
Vleče se pomalem, trudno.
Čas svetliša, čas čistam bela kak mleko.
Dojde vam una tak kesno v jesen da reuma se
pomalem jovi vu zemli, a leka ga ne tijam do protuletja.
Vleče se pomalem, trudno.
Gosta, bela megla.
Daliborka Lovrec Trupković, Badličan

65

BRANJE
Od sega posla v tersju
Branje je najljepši diel.
Si su veseli
Hamperi i vudrice ružiju
Pute na pleči mladih
Dečkov se berže pouniju.
Tersje je poune ljudi
Saki čovek tira jeden red
Usput se spominaju i popevaju
Rakiju pijeju da ih nebi
Od grozdja črieve boljele
A kad branje ide kraju
Na sav glas huškaju
Od veselja i od rakije
Oko vrata se držiju i
Zibljeju kak na njive klasje.
A kad obed dojde
Se diši po kuhane šunke i hrenu
Pečenom puranu
Mlinci i cikle
Odojku s ražnja
Grahu s černim bučienem voljem
Gibanici od maka i orehov
Sirnim štrukljima i bučnici.
Za stol si berže ideju sesti
Častiju se i starinu pijeju
Za cukor v kervi i visoki tlak

66

Ne mariju
Zutra bu ju tablete pili
I bez vinčeka jeden dan zbavili.
Duge v noč preša škripi
Mošt gousti vu vudricu curi
Branje je dobre bile
Si lagvi bu ju čiste pouni
Do novoga branja
Vinčeke bi mourale zbaviti.
Dragica Rainholz, Zagreb

67

PROŠČEJE
Zvono v mali kapelici zvoni,
čuda ljudi se k meši žuri.
Deca mame k štandu tiraju,
kleptulje i veternice se v vetru vrtiju.
Drvene igročke klepečejo,
sladoledači sladoled delijo.
Tam dale i muzika igra,
na voglu gvirc i medejoki dišiju.
V hlodu na štandu črlena licitarska srca visiju.
Na jemput spuhne veter i
velke škrople dežđa doletiju,
si se pomalem dimo razbežiju.
Jeni so pak v Zadrožni dom odbežali i
tam celu plohu prestoli.
Štandi su somi v blatu ostali,
ljudi pak se pomali dimo zagnali.
Jakob Trupković, Badličan

68

BABIČIN VUZEM
Naša stora babica se navek posla prime,
pomalem se za Vuzem preprovla.
Pred hižom treba krtorovjake poravnati,
sadovjok pozobačiti i v vrtu vuzmenke okopati.
Obloke oprati, ferunge zameniti, asparaguse
sfrišati i vun na verando odnesti.
V stori ormar veš posložiti i stoljake oprati,
to vam naša babica pred Vuzmom navek naprovi.
Takšnoga časa so počele i kokoši dobro nesti.
Navek lepe žute rezance naprovi, mašinske
kekse napeče i v plehnoto škotlo posloži.
V jeni kuhji navek po domočih keksih i suhih
režjih diši, na stolu puna vaza žutih kukavic stoji.
Pred večerom pobere jajca, kokoši naravna,
drva si nutri donese i k šporhatu se pomalem sede.
Ve je vreme za šalico čaja i faloček kruha.
Zdelane roke prekriži i v tišini Boga Oca
zmoli i pomalem odide spot.
Daliborka Lovrec Trupković, Badličan

69

PROLJEĆE JEDNOG KESTENA
Zažmiri. I zamisli šumu.
Pod proljetnim nebom veseli se kiši
A tamo, u daljini, zamisli ravnicu
Prepusti se trenu, osjeti kako sve miriši.

Tu, na rubu šume, stasao je kesten
Godine mu išarale koru
Svjedokom je bio šarenilu polja
Pjesmi seljaka i njihovog znoja.
Nizala se ljeta, prolazile zime
Šuma mu bila obitelj i dom
A ravnica plodna k’o melem za dušu
Hranila mnoge u bogatstvu svom.
Jednog dana smračilo se nebo
Ljudskom rukom nestalo je šume
A ravnica sve pustija bila
Nema više pjesme, znoja, nikom ništa nije “sila”.
K’o pustinjak, napušten i sam i sad stoji kesten
Čeka šumu, čeka opet zlatna polja
Da zasvira tamburica, zaori se pjesma
Da konačno odvoji se žito od kukolja.
I zato zažmiri. I zamisli kesten.
Na proljetnom suncu neolistale grane
Zamisli šumu, polja opustjela
I pokloni se posljednjem proljeću jednog kestena.
Lela Vučković, Novigrad Podravski

70

JA I VJETAR
On igra i pjeva, a ja šutim
Naslonjena na zid, u tami
Šapne mi nešto, pa se ljutim
Opusti se i pjevaj, ne drami
On se privija, fijuče divlje, jako
Pokušam od zloćka u zaklon pobjeći
Ajme, zadrhtim, ali, to ne bi lako
Ne usudih se nešto drsko mu reći
Slušam fijuk, a što drugo mogu
Podapeti ga, kako kada ne umijem
Složim nekakvu facu, drsku, strogu
Ni on mene, niti ja njega razumijem
Opsjednut visinom, gore – dolje leti
Priznajem, nije izmišljotina, niti šala
Meni malenoj prkosi, tako mi se sveti
Što htjela sam u kosi nevine ruke maestrala
Miljenko Koštro, Vir kod Posušja, BIH

71

TRENUTAK
Nečujno vrijeme
Presvlači snom
Kazaljke dana
Radost igranja
Mirise prolaženja
Moj dah nepomično
Lebdi nad njom
Osluškujem buđenje
Zaustavljam
Treptaj
Za doček trenutka
Kada otvori oči
U njima leptirova krila
Duga u sretnim bojama
Trenutak
U kome procvate svijet i
Vidim sebe očima radosti
Mirjana Mikulec, Oroslavlje

72

IMA LI NADE U SUTRA
Podignite glavu, misli uzburkane,
rasprostrite se po širinama,
još na svijetu radosti ima
izlijte se iz korita tišine,
osjetite drhtaj struna vremena.
Još je dana okupanih suncem,
pokrivenih prostranstvima neba,
orošenih svježinom rose na latici cvijeća.
Kad bi mi plavo nebo oči beskraja otvorilo,
sakrila bih se u pukotinu vremena,
namjerno zalutala u labirintu trenutka,
pokvarila sve ure što prolaznost mjere,
zamrznula istrošene dane,
zaustavila traku filma pri kraju,
Sizifovom kamenu podmetnula nogu,
da niz padinu brda ne krene.
Ako se pak ne znam toplinom sunca ugrijati,
umorne godine svježinom rose umiti,
učmalost dana prodrmati,
iz mora života svoju kapljicu zgrabiti,
iz sumraka nova svitanja probuditi,
ako ću se i dalje više gubiti, manje pronalaziti,
ako ne budem žeđ znala hladom vodom ugasiti,
neka i mene voda u nepovrat odnese.
Milica Lesjak, Pribislavec

73

KAO JESEN S KESTENIMA
naizgled običan jesenji dan,
zlatno šuškavo lišće,
vjetar u krošnjama,
kiša u lokvicama,
kestenjari na ulicama,
ali je radost iščezla na licima.
dvije tisuće i dvadeseta godina,
nesigurnost u jesenskim nitima,
miješaju se osjećanja,
vrište neodgovorena pitanja,
nesigurnost u srcima.
nemoć nad ljude se spustila,
koliko se naš svijet promijenio,
u što se čovjek pretvorio,
plaše nas mediji i vijesti,
bojiš se prijatelja na cesti sresti,
bojiš se zagrliti dijete što torbu nosi,
bojiš se biti vjetar u nečijoj kosi.
dvije tisuće i dvadeseta godina,
čudna, kao da je filmski izmišljena,
a opet stvarna kao jesen s kestenima.
Julijana Plenča, Rijeka

74

ANCUG I AFINGER
Ancug i afinger su deli f šifonjer.
Uni pa su se puprečki gledeli.
Nje su bili srečni ka su jih skup deli.
Zvijeni i grbavi afinger preguvori.
Dok na meni visiš fejst me se tišče
Daj pa ftihni, što mi tuo falinge išče.
Kak bum se na tebi ja zravnov?
Puglej se kakuf si, ves znucani.
Cjeli si grbavi, zrondani i zvijeni.
Držiš se kak njekvu strašilu
Da bi se liepu ti nameni služiv
Mirnu bi visev i ravni bi biv.
Puravnaj se, naj se doli sklizati.
Viš da su ti si žepi vun zvrjeni.
Ves si veglavi i preubrjeni.
Zapri to lampu. Ti pa čkomi.
Tak se dogu uni dva svade.
Dok jih z šifonjera ne zvade.
Terezija Flegar, Sračinec

75

KAŠTIGA
Božek drogi kam smo došli?
Nišči točno ne zna, kot i kam bi vušli….
Jan od drugog fkrej bežimo,
ka s koronom se ne zarazimo.
Dokač smo, dvo mesece, f karanteni,
Si doma čuseli i f strohu sedeli,
Od samoče, si sprestrošeni, smo skorom bnoreli.
Ve pak se ponošamo, kak da smo na pašu puščeni.
Koronu su s pameti vum zbrisali,
se turiste, k nam na morje pozvali.
Izbore su fletno morali respisati,
Ve pak su počeli, visoko zaražene i mrtve zbrojati…
Vele da je prafet, glavneši od života,
itak hmiraju stori, je ne grehota.
Za poštenje i dobroto, nikoga ne briga,
Božek drogi, kaj je to kaštiga?
Katarina Herman, Donji Pustakovec

76

VJERUJEM U LJUDSKOST
Neki čudni vlakovi
prolaze mojim postajama.
Ponekad se neki zaustavi
i izađe iz njega poneko dijete.
Okrene se oko sebe i vrati nazad u sjenu.
Ponekad i sama priđem dovoljno blizu,
da vidim neko novo lice
ili uhvatim osmijeh (mrezicom za leptire)
stidljivo upućen suncu.
Danas vlakovi prevoze sjećanja,
nema žive duše u njima.
Za njima u povorci tihoj
hoda majka s četvero djece.
Djevojčicu od osam godina
joj je prije neki dan
jedan od tih vlakova oduzeo osmijeh.
Pognute glave za njom ide
još par migranata.
Suzom ih pozdravljam i koricom kruha.
Dugačak je put iza njih,
još duži ispred.
Mašem vlakovođi
koji ih odvozi u nepoznato.
Milujem pogledom povorku
koja ih upornim korakom prati,
vjerujući u ljudskost.
Vesna Andrejić Mišković, Slavonski Brod

77

SUD SVETSKI
Sud svetski izhaja iz suda božjega.
Kakev žitek takuva smert, kakuva smert takev sud.
Hote o blažene dušice sad moje muke, vrednost moje kervi,
plača mojega terplenja.
- Je bog moj, kaj ne vidite kak ih hičeju vu ove podzemne
luknje pune zmij i žab,
a oni se z pogrdami k njimi glasiju.
- Mi duše same nuter vu zemlje nahajame raj.
Nutre su nam pak z remenem stiskali glave
dok nam se nisu respukle,
a unda su nas pak devali vu škrinje
tere su za nas prevuske, prekratke i preplitke bile,
a k tomu su črne, pune oštrega kamenja.
Unda su nas tak duge gnjeli dok se kosti nisu zmeknule i
zčašile.
Pravedni sudec ov malovrednjak ud mladosti poželjenja
telovna i nasladnosti njegove nasledujuč vsega dobra sveckoga
obilne je vžival listor telu, gerlu želucu svojemu
služil vu goščenju, pianščine, noriah, igrah, i cifrasteh opravah.
- Dobri otec ti zapoveda da z dobremi deli, cenu grehov tvojih
moraš naplatiti,
ali vekomaj vu pekel pojti.
- Oh, ja nevolen gda premislim kak bude serditega suca
obraz gledeti kakti budu grehi moji ober glave žmečali,
kak me bude strašil otprt pud menum pekel.
- Zemete ga vrazi ki dva drage mazi,
zemete ga hudi ki dva drage bludi.
Ne dej mu bože ni pri cirkvi groba,
na grobu zelenja pri bogu veselja.
Željko Bajza, Zagreb

78

DUŠNI DAN
I ove sam godine
Stavila puno zelenila i
Cvijeća raznobojnog
Na spomenik
Ne pazeći na formu
Samo neka bude puno
Da zaslijepi prolaznika
Da vidi ljepotu i cvjetni sjaj
Da pokrije pola mog života
Pola srca puna ljubavi
Što pod kamenom sniva
Da prikrije od ljudi
Bol i suze što su tu
Bez obzira na
Godine i vrijeme provedeno
Između ta dva svijeta
Iznad i ispod mramora
Dragica Čulig, Vrbovec

79

IZA OGLEDALA
Znatiželja me spopala,
a nemir ne dao mira,
drugu stranu ogledala
htjedoh vidjet poput žbira.
I kao u drevnoj priči,
tijelom uronim lako,
u svijet koji mi sliči,
jer tamo se voli jako.
Šumarkom potok žubori
okolo cvrkuću ptice,
preda mnom ona se stvori,
sreća joj miluje lice.
Ponudi mi ruke svoje,
više nije srna plaha,
pa priljubi usne moje,
konačno bez onog straha.
Sad žurimo livadama,
padinama prema moru,
razbuktalo sve u nama,
skupa ćemo grlit zoru!
Željko Bilankov, Split

80

POČETAK
Početak je
lijep,
zabavan,
ali ponekad i težak.
U njemu se nađe
uvijek neki redak
koji te tjera dalje,
naprijed
i ne da ti mira.
Dug je put
do kraja doći,
ali bez početka
nikako nećeš moći.
Lucijan Reich
3. b, OŠ Šenkovec
MENTOR: Ladislava Šestak-Horvat

81

MOJE MEĐIMURJE
Kaj je to,
kaj livade krasne ima,
kaj fest rodne
gorice ima?
Tam de traktori v šumo se pelaju
i se ftiče stiraju,
de na njivi kombajni ženjejo,
de hiže gostima vrota otpiraju.
Kaj je to,
de vredni su ljudi,
de ljubav za svojim
v sima se budi?
To je moje Međimurje!
Elena Vurušić
3. r., OŠ Gornji Mihaljevec
MENTOR: Silvija Soldat

82

SENJALA SEM
Senjala se tak lepi sen,
ali preveč fletno došel je den…
Trelo je čuda toga naprajti,
zadačo pisati, v školo se sprajti,
ali jo sem još malo cajta mela.
Zvola me sosedova sinokoša cela.
Polek je potok ki tam je tekel
sinokošo skorom na pol je sekel.
Zi sobom sem navek kupicu mela,
pa si malo te vode z potoka zela.
Tak je bila fajna i fina, zdena,
boljšo sam nigdar v kupici ne mela.
Teknula mje kak da sam ne pila nigdar!
Čisti i zdeni, priroden dar.
Al’ veter je počel puhati.
Z kitjem se on je štel igrati.
Jo sem doli si na trovo sela,
dišala je cela sinokoša…
Sam malo sem v trovi zaspati jo štela,
ali mama je na bregu zazijala:
Naj sosedu otovo tockati,
hodi fletno! V školu je tre iti!
Kim Košir
7. r., OŠ Gornji Mihaljevec
MENTOR: Lidija Novak Levatić, prof.

83

BAKINI FTIČEKI
Zima je i retko de moreš videti ftičeke.
Moja baka je negda govorila
da se v zimi ftičeki ženijo,
a nama koločeke ostavijo.
Mislil sem si:
kak so si našli rom zimo za ženiti!?
I kak to da ftičeki uspejo
tak lepe kolačeke zafrknuti?
Baka se je sam nasmejala
i milo me je poglednola.
Bake ga več nej…
ali ftičeki se i dale ženijo!
Jo v črlenimi čizmicami
i z košaricom v rokaj
pobiram ftičekove kolačeke.
I mislim si v sebi:
sigurno je moja baka nafčila ftičeke
tak lepe i fine kolačeke zafrknuti!
Jan Boršić
4. b r., OŠ Gornji Mihaljevec
MENTOR: Nada Panić

84

MOJ TATA LOVAC
Moj tata je lovac pravi.
Ima zeleno odijelo, čizme
i lovački šešir na glavi.
Moj tata je lovac pravi.
Ima lovačku pušku i lovačkog psa
koji lovi divljač po zelenoj travi.
A kad padne snijeg
i zabijeli brijeg,
moj tata, lovac pravi
hrani divljač sijenom i žitom
i uživa u poslu pritom.
Moj tata je lovac pravi.
Leon Kuzma
3.r. OŠ Gornji Mihaljevec
MENTOR: Silvija Soldat

85

ZUMBUL
Mmmm, kak diši!
Na obloku bakine sobe
sunce vum gledi.
Još je zima i mrzla je noč,
al’ dok ga vjutro sunce greje
v sakomo listo protuletje se smeje!
Na obloku posluša
kak ftičeki se lepše i glasniše popevlejo,
kak da i oni protuletje sejajo.
Z dneva v den se z bakom zumbulu veselimo.
Saka latica od lepote mu blešči,
a on nas mirno z obloka gledi
i kak da cela soba odjemput po sreči diši!
Petar Jurković
4. b r., OŠ Gornji Mihaljevec
MENTOR: Nada Panić

86

NESTAŠNA KIŠA
U ponedjeljak je stala.
U utorak se zaigrala.
Polako je počela padati
pa se od silnoga smijeha
počela i nadati
da će joj bol od pada proći.
Ta ista kiša u mom kraju
lokve je napraviti htjela.
Ljudima se zamjeriti nije smjela!
U srijedu se razljutila
jer su djeca mala
po njezinim lokvama skakala.
Počela se živcirati i htjela kazati
da će im pokazati!
S prijateljem ledom počela je vladati,
a ljudi na cesti počeli su padati!
Vanessa Srša
6. r., OŠ Gornji Mihaljevec
MENTOR: Lidija Novak Levatić, prof.

87

KAJ DELA SNEG?
V pondelek se je najavil,
v tork se pripravil.
V sredo je pomali cureti počel,
v četrtek je fest hitro bežati štel.
V petek se malo kotural,
v soboto z decom se igral…
A v nedelo? Kam bi, neje znal
pak se na tle spustil i zaspal.
Paola Novak
6. r., OŠ Gornji Mihaljevec
MENTOR: Lidija Novak Levatić, prof.

88

KOZJA GRABA
Jo v Brezju na brego živim
i prema šumi k Kozjoj grabi gledim.
Zakaj se tak zove?
Ne znam!
Valjda so se koze tam negda posle,
a deda veli da so i visibabe tam rosle.
Jedva saki den dočekam
kaj z svojim prijateljom
na biciklin skočim
i po poljskomo poto punom storih čavli
do Kozje grabe kak veter odletim.
Negda si i gumu na beciklinu prepičim
pa dimo peške moram iti.
V Kozji grabi nišči nas ne vidi,
delamo kaj očemo,
igramo se i uživlemo.
Tam i čički rostejo.
Mi se onda rata igramo
i čičkove bombe jan drugomo hičemo.
Negda završiju i v losima.
Večer brzo dojde,
tre je dimo iti
kaj namo od tatija ili mame biti.
Hrvoje Levatić
3. b r., OŠ Šenkovec
MENTOR: Ladislava Šestak-Horvat

89

KUU “LIPA” GORNJI MIHALJEVEC
MEĐUNARODNI ZBORNIK

“MIRISI LIPE”

Po projektu općine Gornji Mihaljevec