"MIRIŠE LIPA", e-zbornik

LIPO MOJA
da moje je tijelo stablo tvoje stameno
nudila bih utočište skitnicama sličnima sebi
ptice u krošnju zelenim prstima vješto mamila
nek se gnijezde, dom topli u krilu mi sviju
pjevom veselim da bude me u svanuće
dok ptiće svoje svježom rosom miju
da moje ruke grane su tvoje, snažne i vitke
od lišća bih raskošne halje im splela
procvjetala bih nježnim mirisnim kitama
marne pčele s proljeća da pogostim
zlaćanim prahom slasna peluda
i nikad više ne bih bila sama
žilavo korijenje na mjestu bi me držalo
ne bi me zavela nemirna mi duša
i vukla dalje glava – radoznala, luda
kojim slučajem ti da sam, lipo moja
stasita, ponosita i vječno mlada
svijet bi bogatiji bio za jedno stablo
što sjenu bi svoju vjekovima nudilo
onima što po žegi umorni ištu hlada
Marica Žanetić Malenica, Split

49

VJENČANJE POD LIPOM
Htjela si da se vjenčamo pod lipom
Bila si lijepa u haljini koju je poslala teta iz Amerike
U svakom njenom naboru bio je
San američkih djevojaka o udaji i vjenčanju
U vjenčić poljskog cvijeća uplela si kosu
I svoju rasutu slavensku dušu
Nemam slika s našeg vjenčanja
Nemam ni tebe
Dobro je tako!
Ali svakog prvog ljetnog mjeseca
Poželim otići pod onu lipu
Jadranka Göttlicher, Zagreb

50

BIO JE LIPANJ…
Dogovoren susret u šest popodne
Ispod stare lipe u ulici bez broja
O, kako sam tada, ludo zaljubljena,
Opijena maštom hrlila njemu, i…
Samo sam željela
Sve što je njegovo da bude i moje:
I ruke, i usne, i kosa, i prezime…
I cijeli život svoj sam htjela
S njegovim stopiti.
Bio je lipanj, baš kao sada,
Lipe su cvale i zanosno mirisale,
U dašcima lahora one su šuškale
I opijale...
A samo par mjeseci poslije
I mi smo bili neki bivši
Slični tolikim drugima
Izgorjeli u plamenu prve ljubavi…
A mislili smo da nikada proći neće
Taj osjećaj ljubavi, zanosa, sreće…
A bilo je lipanj, baš kao sada,
Lipe su cvale i zanosno mirisale
U dašcima lahora one su šuškale
I opijale…
Jelena Stanojčić, Zagreb

51

NA STAROJ KLUPI
Ljubav što nasta na klupi staroj,
pod krošnjom lipe u smiraj dana,
cijeli život čuvat će spokoj,
jer nam je ona od Boga dana.
Stara klupa u parku stoji.
Sama pod krošnjom tužnom.
Sama u mraku sastanke broji,
po vremenu lijepom i ružnom.
Sjedeći na njoj, ruke se spoje,
sramežljivo, tiho, bez riječi.
Ne trebaš čuti riječi moje,
ljubav je to, što dušu liječi.
Ljubav što nasta na klupi staroj,
pod krošnjom lipe u smiraj dana,
cijeli život čuvat će spokoj,
jer nam je ona od Boga dana.
Branko Mihovil Rakijašić, Pitomača

52

NE BIH ČAJ OD LIPE
Ona mi nosi čaj od lipe
Dobar je za srce, kaže
Rado bi zaboravila
Da moje srce nije tu
Ostalo je u davnom parku lipa, kojeg su okružile
Naše žute i bijele kuće na Moslovačkom trgu
Noću smo svi na valu nježnog i snažnog mirisa
Sanjali svoje ranoljetne snove
O snažnoj i nježnoj ljubavi
Neki su je i našli
Jadranka Göttlicher, Zagreb

53

LIPA
Ne s’jecite mi lipe
one su ukras grada,
njihovi cvjetovi žuti
lijek su protiv prehlada.
Ne s’jecite mi lipe
ne vadite njihove korijene,
ne s’jecite mi na njih uspomene
one su dio mene.
Ne s’jecite lipu ispred kuće moje,
ona je djetinjstva moga uspomena,
njen me miris svuda prati,
vrijedna je svakog pomena.
Ne s’jecite mi lipe,
koji vam je đavo!?
Po njima se moj grad prepoznav’o,
vi bezdušnici na njih nemate pravo!
Ne sijecite mi lipe..
Ljubica Katić, Split

54

U TVOJOJ KOSI
U rujnu lakše sumrak stope ostavlja
Rubom šume prah lahora se prosipa
‘zalud ti ruka nad uhom kosu popravlja
Dok stopljeno ležiš na mojim prsima
Prsti su mi bube, po tvojoj su glavi
I delfini divni po tijelu posvuda
Jedna divlja šljiva nedaleko mami
Zadnje zrake se cakle, a smiješi se i luna
Riječi nam teku, o ljetu, o moru...
Ili usne šutnjom sljubljuju želje
Opušteni smijeh u punom je koloru
Otkad’ se znamo, znamo za veselje
Krajičkom kapka lepršaju nam snovi
Žedne kaplje znoja mrijeste se pred boj
Drhtav je dah, smiraj se lomi
Pod lipom, još jednom, biti ću tvoj
Dražen Rubić, Novi Retkovec

55

NE ODLAZI
Ne odlazi sada molim te
Nikako u svibnju kada se sve budi
Pričekaj lipanj
Dok lipe u našoj ulici procvjetaju
Onda ako baš moraš
Ako drugačije ne ide
Pod lipom ćemo se rastati
Tamo gdje smo se prvi puta
dotaknuli
Možda nas miris ponovo omami
Možda ti glava klone na moje
rame
i ostanemo tako do vječnosti
Ne odlazi sada
Nikako u maju
Pričekaj da lipe procvjetaju
Možda pod lipom zaneseni
Mirisom njenim opijeni
Ostanemo tako zauvijek
Ana Jakopanec, Koprivnica

56

OBUCI BORE
Onoga dana obukoh bore
Trnovite
Valovite
Beskrajne
Onoga dana pod lipom
Život prođe trenom
Hitro
Onoga dana obukoh bore
I tada shvatih
Što je bitno
Mihael Arčon, Rijeka

57

PRASKOZORJEM LJETNIM MIRIŠE LIPIN CVIJET
Zažarilo sunce, probudilo sve.
Zove nas lipanj na vino i med.
Praskozorjem ljetnim
miriše lipin cvijet.
Srebrnolisna lipa,
Tilia tomentosa.
Ti i ja, Tilia, ti i ja, Tilia.
Ustreptala tijela,
pod krošnjama
srcolikih listova,
srebrnim su sjajem
nježno protkana
i zlatnim nitima ljubavi
za nebeske skute vezana.
Tiho se dižem na prste,
zaigrana i marljiva
i baš kao pčela radilica,
cvrkutom ptica nošena,
ispijam na mah
lipin nektar s tvojih usana.
Mirisom žudnje zanesena,
trenutku predana.
Ti i ja, Tilia, ti i ja, Tilia.
Praskozorjem ljetnim
miriše lipin cvijet,
mirišu naši cjelovi.
Branka Mlinar, Omiš

58

U KOSI TI MIRIS LIPE
Zabacila si glavu jako s dugom kosom koja bila posuta cvijetom
kasnim lipe.
Padao je taj cvijet kasni lipe po tebi po kosi vjetar ga nosio, a ti si
mirna i smirena bila.
Gledam te na klupi ispod krošnje lipe, sjediš mirno samo
ponekad kosu zabaciš punu cvijeta.
Lipa te voli i ti se ne ljutiš na nju što kao inje zimsko u lipnju
pada po tebi.
Kupiš cvjetove s kose, prinosiš ih licu i dubokim udahom mirišeš
Kakva si ti žena pitam se, s tim drvetom lipe, krošnjom i cvi-
jetom se stopila
Priđem bliže, želim ti prići i na klupu kraj tebe sjesti, da te kao
tu lipu pomirišem.
Osjetila si me, ali ne okrećeš glavu, ne zanima te ništa osim tog
trena mirisa lipe u kosi.
Ljubomorno gledam lipu staru, jer ti si moja ljubav stara, s
novim mirisom sad.
Zamišljam i sjećam se da li si nekad kao lipa ova sad isto miri-
sala.
Sjećam se da jesi i to me magnetično u zagrljaju tvom držalo.
U mašti sam se u taj cvijet pretvorio i po tebi sam padao, lagano
kao nit.
Miris tvoj, miris kose tvoje, kao lipe cvijet je bio.
Odlazim, ne kvarim, sjećanje i miris lipe u kosi.
Prirodna si, kao taj cvijet, samo meni ljepša.
Miro Matijaš, Zagreb

59

OPIJENA
Opijena sam gledajuć’ te:
tvojim izgledom,
tvojim mirisom,
tvojim prahom,
tvojim okusom.
I tako redom iz dana u dan...
dok te gledam,
dok te mirišem,
dok te osjetim,
dok te liznem.
Divno je biti opijena medom od Lipe.
Ljiljana Lipovac, Zagreb

60

ZAŠTO LIPE SANJAJU?
Je li to simulacija daljine gdje se mijenja požuda u nevinost ili je
tek san obojen čudnim polusnom i pitanjem, zašto lipe sanjaju?
U mojim minutama koje ispunjavaju sat pustinja života se na-
punila mirisom lipa i ovog lipnja kao što si ti ispunio moj život
svojim plavim očima.
Te lipe me opijaju svakog lipnja svojim mirisnim pozivima, da
bih im se pridružila u mojim traženjima i uvijek se pitam, a zašto
te lipe baš tko sanjaju?
Najava proljeća ove godine dolazi čudno i osjećam se sablasno
bludno zbog takve ljepote koju očekujem, ali je i potajno priže-
ljkujem, jer me opet odvodi do prazne obale mora gdje se ne čuje
šapat sablasnih duša koje lutaju danima, da bi mi se pokazivale
noćima.
Više me ne obilazi nijema tišina boli koju sam nekad mogla
shvatiti i nikad nisam osjetila što mi tako smeta kao ta mukla i
nijema tišina boli.
Zašto lipe baš u lipnju sanjaju?
Je li to ipak san u polusnu ili sam se tek probudila u tvojoj duši,
mekanoj kao bijelo krilo anđela pa se više ne osjećam toliko
usamljeno i odvojeno od svijeta snova i lelujajućih zavjesa onog
mjesta gdje se mali cvjetovi rascvale lipe primiču duši i još uvijek
sanjaju.
Jadranka Varga, Zagreb

61

MIRIS LIPE U TVOJOJ KOSI
Mirisno stablo prekrivalo je našu tugu
Suznih očiju okrenuli smo leđa
Korakom odmicali naša srca
Al’ stalo je vrijeme u mirisu lipe
Izgubljenu sreću našli smo brzo
zašutjetle su naše uspomene
I ne znam jesi li ponovo sretna
Ili su tugom još ispod stabla
Lista se vrijeme u prolaznost
Ponekad se sjetim naših pogleda
Al’ nikako da zaboravim zanosni
Miris lipe u tvojoj kosi.
Zdravko Odorčić, Zagreb

62

POSVUDA, UVIJEK
Ljubio bih te...
Dok svitanja još su snena
Nečujnom jekom pupka
Čak i kad’ vremena nema
Bar pol’ poljupca... u bunar, ‘nutra
Ljubio bih te...
Milijunom zvučnim kroz raščupanu kosu
Dok zvonik ječi, da manje se čuje...
U najslađe trljanje prstima po nosu
U koljeno lijevo... a i taban tu je
Ljubio bih te...
Izmeđ’ dosade, ludila... granicom tom tankom
Uz sentiš mokri, dok kapi kiše sipe...
Duž polarne noći (obećanje jedino...)
Posvuda, uvijek... i stihom ispod lipe
Ljubio bih te...
Da si htjela.
Dražen Rubić, Novi Retkovec

63

ULICA LIPA
Rekao si da te čekam
u ulici lipa rascvalih
u haljini boje lana
slatkom strepnjom začarana
Magija trenutka kroz krošnju
nek se prelijeva
nek probudi čeznuća uspavana
Rekao si neka mi se kose
slobodno lelujaju
s idilom cvijetnom neka se prepliću
mislima iza nas probuđeni
da ostanemo tako opijeni, nepomični
Rekao si da ćeš od kose moje svilene
isplesti košare mirisne
posložiti u njh čežnje
davno propupale
s lipom rascvjetale
Rekao si da ćeš doći
ali došao nisi
Ja te još čekam, mučim se životom
hodajući gradom užasnuta
jer noći više ne siplju bisere
samo redom ispraćaju vlakove
I posljedni već se u daljini gubi
i ničega nema više
na lipi staroj, tek uveli cvijetak se njiše
Ana Jakopanec, Koprivnica

64

POGAŽENI CVJETOVI
Hodam stazom
oko naše lipe stare
tražeći korake tvoje
olujnom brzinom nestale
baš u to lipanjsko predvečerje
A gle, jutros, vide se
i pogaženi cvjetovi
ispod krošnje njene
sada mojim rosnim suzama zaliveni
Aromatični me mirisi smiruju
poput šalice mlakog čaja
Samo, da se njegove slatke riječi
ne bi po mislima motale
oči mi gorčinom močile
Nemir ga nekud u krivine odnio
lažnim riječima on me hranio
i nestao krišom poput duge
Ali saznat ću
gdje prestaju posljednji otisci
jer na njegovim cipelama
još vrište lipini cvjetovi
Popet ću se već sutra
na vrh ove krošnje sjetne
pogledom ću obići šume i livade
samo nek sačuvam ponos
od te nagle nevjere
Štefanija Ludvig, Dubravica

65

U HLADOVINI LIPE
Neka te nježno miluju
Topli proljetni vjetrovi
I nek’ ti cvjetne latice
Lice umivaju
Nemirne snove
Anđeli smiruju
A prazni dani
Sunce darivaju.
Neka te grane stare lipe
U hladovini čuvaju
I blagi čajevi rane cjelivaju..
Budi mi sretna
Gdje god sada jesi
Iako mene tamo nema
Daljinom sam zavezan
Usamljen i bezvezan
A treba mi samo mrva
Tog opojnih mirisa
Naše stare lipe
I tvoje ljepote
Kao jutru rose
Da me nahrani uspomena.
Da me krila ljubavi
Svijetom nose.
Stjepan Kralj, Liševo

66

ONA
šarmantno privlačna dražesno vrckava
mijenjala se čas u prozračan oblak čas u nabujali potok
u svjetlo u sjenu od rogobatne curice u dama pravu ženu
mamio me njen vitki stas zvonki glas
širom otvorenih očiju radoznalo je upijala svijet
anđeo je bila laganih krila željela se približiti savršenstvu
neba se doticala lagano no njegovu prozračnost cijenila je lede-
nom
sreli smo se ispod lipe
zemaljsku šumu je voljela proljetnu toplinu zelenih nijansi
i šušur šarena lišća lipe s rane jeseni bio joj je drag
nije marila hoće li u našim srcima zatreperiti ljubav
jesam li pritom bio sretan ili nesretan sada je malo važno
no teško je bilo bez žaljenja napustiti njeno biće
njenu kosu mirisavu po svježem lipinu cvatu
ti cvijetovi su znak uspomena miris me sjeća na nju
sad je sigurno stara pomalo sijeda no šarm ne blijedi
ne znam je li joj još važno biti nesputanom savršenom
osjeća li sada srca koja od žudnje bole
vidi li nebo toplijim šumu zelenijom jesen šarenijom
bez kolebanja sjećam se zemljane boje njenih očiju
iz kojih me nijedna suza nije dotakla
ruke koje mi ni jednu zvijezdu nisu u susret poslale kada sam za
njima čeznuo
sada kad mi nije blizu moja čula me potiču da mislim na njeno
postojenje
kao dragu uspomena ugodnih dana i mirisa lipe
tvoja ljubav ugasnuti neće u snovima smo i sad skupa
Željko Bajza, Zagreb

67

LIPINO OGLEDALO
Vjetar puše i savija stare grane
vremešne lipe na sve strane.
Na zelene tanke mirisne grančice
sjele dvije ptice, dvije grlice.
Na granama se nježno ljuljaju
i veselo cvrkuću i skakuću.
Gnijezdo grade za svoje mlade
da bude zaklon od svake parade.
A onda je vihor zahukao s neba,
sunce su pokrili tamni oblaci,
bljesne, zamrmori kiša, a ne treba.
Ploha jesenska, štrifom su jarki svaki,
mačak na lipino gnijezdo vreba.
Ptice se kupaju sa suncem u mlaki.
Marija Hegedušić, Hlebine

68

LIPE JE ZASADIO BOG
Prolazim pored čudesnog drveta
Ne poznaju danas ljekovito stablo
Podsjeća na djeda brao je i sušio
Mirisne cvjetove za čaj
Mudar umjeren promišljen
Znao je toliko toga a nismo mu vjerovali
Zagrijavali smo promrzla tijela zimi
I blaženo zaspali od vrućeg nektara
Lipe je zasadio Bog da budu
Lijek starima i djeci
Tek danas mi neuki shvaćamo
Vrijednost vlastitih korijena
Savjeti se prekasno bude
U nadobudnim glavama
Stabla starih lipa smješe nam se
Poredana duž modernih avenija
U sjećanja prizivaju djetinjstva
Uz djedove i bake čiji geni
po sredini srca su smješteni
Nevena Lang, Velika Gorica

69

LIPANJ
U cvijetu Lipe čekao sam godišnjicu susreta s tužnim rastankom.
Sutra, danas ili ovog ljeta je je moja godišnjica, jer nije više naša,
tebe nema.
Hlad je s lipe padao skupa s cvijetom lipe, mirisnim.
Miris me podizao i lebdio sam do vrha krošnje da na obzoru
pogled tvoj ledeni nađem.
Volim li ja to taj ledeni pogled pitam se s okusom lipe prolaznog
mirisa.
Cvijet i miris lipe mi stalno maštu kao vjetar kroz krošnje lipa
nosi.
Stajale su te lipe u krug poredane oko škole u kojoj sam se rodio.
Mirisao sam te lipe u utrobi majke i rodio se s sjećanjem mirisa
koji je već otišao.
Pitao sam se gdje mirisi odlaze, idu li istim putem s sjećanjima.
Mjesec je iznad krošnji lipa bježao dok ga je dječak lovio od sjene
noćne do druge sjene.
Mjesec je kao sunce od krošnji lipa sjene pravio, a dječak je trčao
za mjesecom što bježi.
Bježao je mjesec kroz grane lipe i dječak je trčao i čudio se, a gdje
mjesec ide.
Čarobne su te lipe od tog djetinjstva i miris i cvijet, sve sjećanje
na lipe ostalo.
Jačina emocija ljetne noći, krošnji lipa i trčanja u krug od lipe do
lipe, sadašnjost postala.
Sjećam se tih lipa ,mirisa cvijeta zelenila tamnog i listova velikih,
sjajnih i glatkih.
Kao staklo su ti listovi glatki bili, a šum vjetra kroz njih me dizao
visoko, pa i sad lebdim.
Lebdim u sjeti i sjeni lipa djetinjstva, što u krug oko škole idu.
Miro Matijaš, Zagreb

70

NIT O KOJOJ OVISI ŽIVOT
Što je to,
iskazanom razlogu čekanja,
koliko čega nalazi se u sadržaju gozbe cvjetnjaka.
Trenutak tinja,
traži rijeku.
Oprosti,
moja je posuda tvom mjesecu prazna.
Odgovara mi; Nema potrebe za ljepotom.
Šutim.
Naseljem tvojih ružičastih usana bude se biseri,
nebo ih niže u ogrlicu,
raščupane krošnje lipa, smiju se
mojoj jutarnjoj kosi.
Probudi se!
Zrak će uskoro biti prašina od sile plesa,
oslobodit će stotine odraza.
Srce ne ispisuje tajne na pladnju,
njime teče krv, miriši na lipe.
Zlatka Crnčec, Varaždin

71

LIPOV ČAJ
Djetinjstvo mi u dane sve češće svrati
I pritom mi donosi mirise sladne
A onda po redu sve mirise isprati
I ostavi miris lipovog čaja u večeri hladne.
I majčinu kuhinju svu od ruku
I lipov čaj s medom i uštipke slasne
I večeri s odjekom u dječjem zvuku
I noć. I zima. I sve to zgasne.
A mirisi lipe, još uvijek ovdje su
U lancu života - kao da vječni su.
Jelena Stanojčić, Zagreb

72

STARA LIPA
Hodam ulicom starom, već dugo me nije bilo tu
i dok djetinjstvo u misli navire polako
jedan poznat miris zamiriši mi odasvud.
I sve si mislim ćini mi se, ipak godine su stigle
i idem dalje al odjednom ko ukopana stanem.
Stara kuća rodni mili dom, niko više nije svoj na svom.
I baš kad mi kroz misli prošlo nema oca, nema majke
kom ću u zagrljaj da poletim pravo?
Lipa stara okupana suncem,
sva mirisna i zlatna meni kaže zdravo.
Puna mirisa i tog cvjetnog zlata, zagrli me ona oko vrata.
Suze moje iz oka mi kanu, teku, teku nikako da stanu.
Sad mi lipa i mama i tata i lakše otvorim stara kućna vrata.
Đurđica Bačurin Grguranić, Donji Vukojevac

73

LIPA TIK POD PROZOROM
Razboljela se. Liječnik je zabranio posjete.
Skupili smo se u predvečerje ispod prozora
njezine sobe. Zapjevali smo ispod glasa.
Čuje li nas ili tek pjevamo rascvjetaloj
krošnji lipe mirisne, razgranatoj tik
pod prozorom njezinim?
Franko Stipković, Zagreb

74

SAMO JE LIPA OSTALA
Prošećem ponekada ulicama našim
Samo ptice u grmlju preplašim
Jer sve je pusto, samo uspomene žive
I u sjećanju slike već pomalo sive.
Prošećem ponekada našim sokakom
Sjećanje se budi na koraku svakom
Pa se pitam, duša mi se čudi
Kamo su nestali svi ti silni ljudi?
Ispod lipe stare zamrla je pjesma
Na izvoru pitkom, zahrđala česma
Oronuli zidovi, krovovi bez crijepa
Gledam u tu pustoš, a srce mi se cijepa.
Koračam stazom pognutih ramena
Oh, moj Bože dragi, kakva su vremena
Da su divna sela sad ostala pusta?
Obavija ih korov i magla gusta.
A stara lipa i dalje stoji
Nitko joj više godine ne broji
Samo njen miris selom se širi
Vraća u prošlost, i srce smiri.
Suzana Marić, Slatina

75

ISPOD LIPE
Sjedio u hladu ispod lipe
pod teretom uspomena starac sam
omamljen mirisom žutoga cvijeta
naviru uspomene bude se sjećanja.
Davno je bilo kad voljeli se oni
na istom mjestu u hladu lipe
ljubile se usne grlile se ruke
vrijeme bi stalo stale bi minute.
Godine su prošle nje više nema
sad joj duša u raju sniva
dok gleda u nebo njemo bez riječi
u pogledu tom tisuću je riječi.
Sa štapom u ruci ustaje starac
korak po korak svom kraju ide
dok lipa cvijeta i miris širi
u hladu ispod krošnje njene
ostaše tek davne uspomene.
Senka Bradarić, Osijek

76

LIPA DJETINJSTVA MOGA
Sve se promijenilo, nikoga nema više,
samo je ona još uvijek na istom mjestu,
odolijeva godinama, olujama i vjetrovima,
mnogo puta lomljena, nikada slomljena.
Tek ponekad otvori vrata uspomenama,
u potrazi za nekim vremenima prošlim,
kad se sanjarilo o drugim svjetovima,
zagledano u nebo boje lavande.
Pod njenom krošnjom život je tekao,
rađalo se i radovalo,
tugovalo i bolovalo,
zbog odlazaka jecalo.
Mirisna i opojna,
sjenovita i ljekovita,
opuštajuća i umirujuća,
draga lipa, spokoj djetinjstva moga.
Milica Lesjak, Pribislavec

77

KUU “LIPA” GORNJI MIHALJEVEC

ZBORNIK

“Miriše lipa”