“ZVIRA REČ” Zbornik grupe autora NAKLADNIK Ivan Grahovec GRAFIČKI UREDNIK I NASLOVNICA Ivan Grahovec LEKTURA Jagoda Vičević UREDNIŠTVO Jagoda Vičević Davorka Črnčec Ivan Grahovec TISAK Graphprint d.o.o. Čakovec ISBN 978-953-48239-7-2 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001198365. ČAKOVEC, 29.10.2023.
“ZVIRA REČ” Zbornik grupe autora
“ZVIRA REČ” Zbornik grupe autora Na natječaju za e-zbornik “ZVIRA REČ” odazvalo se 39 pjesnika iz Hrvatske. Poslano su 82 pjesame od kojih je za e-zbornik odabrano 67. Promocija zbornika i čitanje pjesama održano je u Čakovcu 29. listopada. 2023. u županijskoj dvorani Scheier u 16 sati. Pokrovitelj održavanja promocije Međimurska županija
Riječ dvije na prvo čitanje Najprije treba izreći pohvalu i zahvalu idejnim začetnicima ovoga projekta Jagodi Vičević i Ivanu Grahovcu, a zahvala ide naravno i svim autorima Zbornika. Hvala za priliku prvog čitanja. U rukama nam je mali presjek poetskih radova suvremenih autora poezije našeg područja. U zbornik Zvira reč slili su se tekstovi različitih glasova, boja i ritmova. Svaki je jedinstven i svoj. Čitajući ih možemo osluhnuti kako žubore riječi kada ih se ne stavlja u tematski okvir. U Zborniku se skupio vrijedan broj autora koji svoje misli zapisuju na standardu ili kajkavštini s jednom svrhom - dati glas svom vremenu i mislima koje povremeno sve nas ili raduju ili tište. U širokoj paleti tema i različitih glasova naći ćete tu slobodnog stiha i rimovanih pjesama obojanih raskošnim emocijama: od humorističnih, melankoličnih, duhovnih, misaonih, ljubavnih, refleksivnih, dječjih, antiratnih, a zavičajnima osobito dominiraju pejzažne, nostalgične, sjetne… Uz činjenicu da čuvaju blago jezika, može se reći da je svima zajednička točka da su nama autorima, vjerujem i budućem čitatelju, često iscjeljujući i zacjeljujući. Iz iste smo zvjezdane prašine niti, s istim žarom na izvoru riječi, istome moru krenusmo teći. Uživajte u čitanju. Davorka Črnčec
SADRŽAJ 9. Abdulah Bećirević Alija 11. Anka Dorić 12. Damir Toplek 13. Darko Foder 15. Davorka Črnčec 17. Davorka Vagner 18. Dražen Rubić 20. Emina Golob 22. Frenčeska Leibman 23. Gorkić Taradi 24. Igor Divković 25. Ivan Grahovec 27. Ivo Mijatović 28. Jagica Novak 30. Jagoda Vičević 32. Jasminka Hržić-Grubelić 33. Jelena Kočet Sekovanić 34. Katarina Herman
36. Ljubica Ribić 38. Marijana Petrović Mikulić 39. Milan Novak 41. Milica Tomljenović 43. Nada Starčević 44. Ružica Marušić Vasilić 46. Slava Rosandić 48. Slavica Bakšaj 50. Snežana Liber 52. Snježana Novotny 54. Sonja Kokotović 55. Sonja Kušec Bećirević 57. Terezija Flegar 59. Vanja Petak-Zagorka 61. Vera Tomić 62. Zdenka Barbarić 64. Zlatka Crnčec 66. Želimir Novak Ostrnjanski
9 ABDULAH BEĆIREVIĆ ALIJA - Zagreb BAOBAB Bio si na otoku, posjetio pub, natopljen si tekućinom kao baobab. Ma uživaj, nema veze, i to je za ljude. Nemoj hodat naopačke da se drugi čude. Baobab je barem miran, naglavačke stoji. Napijen je i žilav, nikog se ne boji.
10 BOŽJA MJERA Koji bi čovjek povjerovao da mu se u snu anđeo ukazao i rekao – naredio je Bog, zahtijeva od tebe da zakolješ sina svog? Kad bi se probudio, sigurno bi pomislio – Sotona mi se ukazao. Zato, što si đavlu bliži, stadij tvoga vjerovanja od prosjeka je niži. U teškom iskušenju Abraham je bio. Vlastitoga sina žrtvovat je htio. Uzmi ovaj unikat kao Božju mjeru – ubrzo ćeš shvatiti koliku imaš vjeru.
11 ANKA DORIĆ - Zagreb JESENJA PJESMA Kad Tvorac maši se platna Priroda postane zlatna. Kad rujan maši se kista Bojama šuma zablista. Listopad bane, List po list krade I vedre boje briše. Studenim dahom magle Studeni već diše. Tužaljku šumi sve tiše Vjetar u krošnjama, Tužan za lišćem Kojeg nema više. A gladne oči ptica Na golim granama Šutljivo vrebaju kestenje, Što cvrči, na uglu ulice Dimeć’ se, u ranama. Raznoseć’ miris kiše Po njemu sipe Ledene, Suze jesenje.
12 DAMIR TOPLEK - Ivanovec PUCKA, TAK MEL SAM TE RAD Pucka, mel sam te rad od ve do ve. Mel sam te rad kak japa gemišta, Mel sam te rad kak mama višnjevačo, Mel sam te rad kak japica i mamica črljenkuša. Pucka, mom sam te žeeejen! Bedok jan, bahuknul bi te ve kak kakšo žganičko. Pucka, mel sam te rad vdilem i poprečki. Mel sam te rad kak vujča pretepeno juho, Mel sam te rad kak vujnica meso z tiblice, Mel sam te rad kak stric i strinika zlevenko. Pucka, mom sam te laaačen! Tutlek jan, poguotnol bi te ve kak nekšo hruško. Pucka, mel sam te rad fkriž-fkraž. Mel sam te rad kak čmela cvetje, Mel sam te rad kak cucek labodo, Mel sam te rad kak cujzek vetra vlosaj. Pucka, mom te nuuucam! Helavec jan, dragal bi te ve kak kakšo močko. Pucka, mel sam te rad i bormeš mi fejst fališ. Mel sam te rad kak joči sonce, Mel sam te rad kak frntač lufta, Mel sam te rad kak gobec popevko, a ščepci peneze. Pucka, mom te čuuutim! Hrmok jan, poslušal bi te ve kak nekšega ajngela. Pucka, mel sam te rad kak DETE CECKA! Mortik sam ftruc, kakšega fačuka trebal zašulati?
13 DARKO FODER - Ivanec SE VU SEMU Četvrtasti katač, žoafki kalač. Kerv plava, dišeča ščava. Desni i lievi, vuš na plevi. Sual na repu, figa v žepu. Rieči na klinu, vada v vinu. Merzle piegle, skrižune megle. Nuare gljive, zapuščene njive. Coapernice i pazoaj, nerastepljeni gnuaj. Proapuh i glava, detelja i krava. Nasiti sramoatu, pavučina f kotu. Se vu semu – D R E K na potu!
14 JE JU JE I? A jeje? Jeje! A, a ju je? Je, je ju je! No! Pa de ju je i da ju je? Tom ju je! Vej ju je! Koa ju je? Tua ju je! I? Koa vej? Koa, koa vej?! Koa je tu je, tak je kak je! Je ju je i koa vej koa ju je?! Nek ju je! I nek ju je je, če ju je je, tak kak ju je je, de ju je je, da ju je je! Jeee!
15 DAVORKA ČRNČEC - Ključ PISMA IZ DALEKA Dođi. Donesi taj miris blizine, žig na markici s daleke platforme. Naftu u nosnicama strojara, sol u kosi čistaća palube. Luk pod nožem brodskog kuhara, ulje kormila, iglu kompasa. Samo mi dođi u jutra zasanjana. Ili u večer kasnu, ko umorni putnik spusti torbu odmah do vrata. I skreni desno i skreni lijevo i oklijevaj ako treba, neka. Samo mi dođi, šalica te čeka. Dođi mi kao suđeno, kao pismo mi doputuj. I okasni - ako baš treba.
16 DA REČ POSTANE SEME Negda se vse rom tak potrefi da su kak kolomajz gosti nam dnevi, kak perje od ftiča il krzno od srne, kak friški puter il majčino mleko. Pod kožom praf nekak babjeletasti, skorom kak čipkani rob rane jeseni. Z takšnih dnevi daj zvirale reči! Razlejane po paperu, da živiju! I da nam jih je simaj skupa čim več mefkih. Da krila imaju. Da po zlatu dišiju i po maminom KAJ-u. Dobro su seme za vse naše dneve.
17 DAVORKA VAGNER - Petrinja ŽENA I DJEVOJČICA Odrasli smo ljudi, zar ne? A onda, opet, kao da i nismo... Pored tebe, osjećam se kao zaigrana djevojčica... tako nestašna, vesela... najviše od svega - nasmijana... I svoja. A više od toga želim biti tvoja. Takvom činiš me, svaki dan - svojim pogledom, osmjehom, svojim gestama, riječima, postupcima. Svojim pjesmama, osjećajima, svojim velikim nesebičnim srcem. Samo pogled tvoj, sjaj u očima, dovoljno je da me oboriš s nogu Žar na usnama... kada me ljubiš... izluđuješ dodirima...
18 DRAŽEN RUBIĆ - Petrinja NAŠE MIRNE NOĆI ...i dok nam umor kičmu tlači (a usnuli um slobodan, tko zna kuda luta?) ...u zatišju bitke s vremenom - tko li je jači? Bit je bit’ bez bojazni - gdje je kraj puta? Mrak rasut svud’ po sobi šuti, duše k’o krijesnice svjetle... Djelićem kože - kožu dodirnuti; želje i trnci nježnosti lebde Tvoje tijelo pokriveno - tek smirajem (ja sam pun dok ga i zamišljam i gledam i diram...) baš svaki poljubac noćni osmjeha izazove titraje... Ovaj život je ponovo divan
19 TIŠINA PETRINJSKA, JUTARNJA, NEDJELJNA, DIVNA Tišina kad miluje ti uši dok kapci su još teški divan je početak dana {...tek misli probruje umom o buđenjima uz cestu (i pri nebu i pri tlu), i o buđenjima sličnim - silbanskim} Ta nirvana u misao uđe, misao poškaklja pjesmu, ustajanje je, ionako, neminovno Tišina dužinom kuće tek koraci moji sklizno zaplove do boravka (kauča zauzetog) A tamo...(ne)nadano (neodoljivo!!) njena gola leđa i igra sunca kroz rolete Ne poremetismo tišinu (tek onoliko koliko je trebalo)
20 EMINA GOLOB - Kućan Marof NE GLUMI Otvori vratašca, nije toliko teško, i molim te, molim te ne glumi. Oduvijek za slobodom žeđam. U šaku ti stanem. Ispruži ruku i pusti me. Zavodiš, al’ dušom govoriti ne znaš. Raspiruješ, al’ se krotiti ne usuđuješ. Znaš li koliko malo treba da u pukotini stijene sjemenka nikne. Samo oblak da kišom plače. Kavez ne vidiš, sitnih krila lomljenje ne čuješ. Otvori vratašca, u šaku ti stanem. Ispruži ruku i pusti me.
21 U SEBI CIJELA Nježnosti prostirka u srcu te čeka. Na jastuk duše neokrnjene glavu nasloni. Meko je. Pusti da rane oplakuje ta vruća, ta blaga krv što prevaru ne zna, izdaju ne pozna. U smiraj uroni, ne razmišljaj. ova će luč razbiti mrak što nesmiljen vlada. Na tron svjetlost nek stane. Budućnosti česma smeđe nek ti oči budu. S tobom u sebi svoja. Tek s tobom u sebi cijela.
22 FRANČESKA LIEBMAN - Vogau, Austrija VINOGRAD MOG DJEDA Čokote si znojem zalijevao, cijelim bićem predano, danonoćno, a grozdovima tepao kao unucima dok su još bili mali. Potajno bi lozovačom vidao žuljeve na dlanovima, o blagdanima svojim bi vinom glasno nazdravljao, po pogrebima u tišini se s njim družio. Pred odlazak, mirujući u bjelini postelje, ruke su ti poprimile oblik čokota, a potom i boju. Tvoj vinograd u trnje je sad zarastao, zastao, pa nestao u sveopćem rastu prirode oko sebe i kad navratim iz tuđine uvijek ga zalijem svojim suzama.
23 GORKIĆ TARADI - Čakovec KAJ Zaboravio te nisam i jesam! Osjećaje mi budiš dok te čitam no za pismo u sjećanju je plijesan! Nekad bio sam tvoje drago dijete danas samo ljubimac tmurne sjete! U djetinjstvu zadirkivali me zbog tebe, danas ne prepoznajem sam sebe. Život me vodio svuda tražio kulturu bez truda. Kako da objasnim svima da i kaj svoju kulturu ima? Ravnopravnosti imao nisi, nisu te htjeli čak ni na misi! Tužno je kajkavac biti, a kaja svog se sramiti! Ne sramim te se više no poznavanje tebe mi ne ostaviše! Ipak, sam sam si kriv što u meni više nisi živ! Ja sam taj koji se predao jesam, Ni njihov ni tvoj, sam sam!
24 IGOR DIVKOVIĆ - Zagreb BILO JEDNOM U NJENOM SRCU Zatvorila je vrata, svog srca, kao vrata supermarketa. Pauza! Inventura! Resetiranje interneta... Zatvorila je vrata, svog srca, kao vrata tatinog dućana. Čišćenje polica! Slaganje roba! Prebrojavanje asortimana... Zatvorila je vrata svog srca, kao vrata megastore kina. Modernizira projektore! Modernizira gledalište! Modernizira se i bina...
25 IVAN GRAHOVEC - Čakovec ZLATNE NITI Obojio sam misli najljepšim bojama., uokvirio ih zlatnim zrakama večeri, napunio jastuke finim meki perjem, od krila bijelih nebeskih anđela. Sjeo sam na stolicu od zelene mahovine, čekajući tvoj dolazak kada padne mrak, nadajući se da ćeš leći na postelju snova, i sanjati pod blagim mjesečevim svijetlom. Ispleo sam paučinu od srebrnih niti, prekrio njome svjetlo zvijezda, zaklonio ih tamnom koprenom noći, da u miru i tišini snivaš do jutra. Kad se razdani otvoriti ću prozor, pustiti svjež miris nadolazećeg jutra, i veseli pjev probuđenih ptica, da lagano probude iz noćnog sna tvoj prekrasan osmjeh na licu
26 VIJENAC Umivam sam ti lice jutarnjom rosom, na rascvjetaloj livadi; slavio proljeće… Onako, nespretno, spleo sam ti vijenac od cvijeća i stavio na tvoju glavu. Osvijetljena zlatnim zrakama sunca blistala si, poput Afrodite, dok ti je zlaćana kosa vijorila na vjetru. Još uvijek pamtim to proljeće, naše proljeće, i taj dan ispunjen našom neobuzdanom, beskrajnom srećom.
27 IVO MIJATOVIĆ - Gradište pokraj Županje PET PRSTIJU LJUBAVI Iz ruku svojih ponudih ti dušu za kose, osmjeh i tijelo tvoje, za tužan pogled, one suze i nježno izgovorene riječi: Ti si život moj… Sad na moj dlan lezi, oslušni. Žrtvujem sjećanja mladosti, staze djetinjstva, nadanja, sve prošle ljubavi i želje samo da sam tvoj ljubavi. Ne boj se… Jer moj dlan nije batina tuđa, nit ruke da zlo nanesu. Moj dlan je priča pet prstiju kojima o ljubavi želim pisati lutajući tijelom tvojim, najdraža…
28 JAGICA NOVAK - Velika Ostrna SEČAJNE Ta ravnica i bregi naši najlepši tam cvetje tak diši, tam moreš čuti naš kej kak zvoni poprav ti se srce veseli Pod šumum se čuje Česma kak mrmori, brbučka, i samo ide sobum nosi najlepše pesme pak me nekej vleče na livade na doline lepe moje Moslavine A i ta stara hiža navek me zove za navek bu moja, navek me zove i navek me samo k sebe vleče. Vu stare kuvarnice krušna peč kej ju je pavučina skrila, loparka naslonjena na nju i gruvača, kej se vu nje kruhek mesil, dišiju još onak fest, kak da se je pred male vremena kruhek spekel a več je prešle puno let a mene se čini kagda je to bilo pred koji cajt.
29 MOJ DEDEK I JA Moj dedek i ja sme saki dan na pašu s guskami i kravami na gmajne hodili I sad se toga zmislim pak mi je tak toplo pri srcu Je dedek moj prek ramena imal torbu od domačega platna zošitu kej su ga babica i mama zotkale Zel bi sobum sira, komačec špeka, još toploga kuruznoga kruva i malu flašicu crlenoga vina, domačega, kak ti za okrepu A za me kak dete male vode a ja bi, onak poskrivečke si nagnula flašicu crlenoga vina i samo bi letala i skakala po livade z bosemi nogami. A dedek bi se čudil i bi me pital kej si morti pobedastela kej skačeš kej jopica A kad bi on malo si štel popiti videl je zakej ja skačem i bedešem. Kak i ne bi, kad sem ja fest nategnula samo je bogeka molil da me to prejde, jel, kej mu budu jotec moj i mati rekli zakej je detetu dal piti.....
30 JAGODA VIČEVIĆ - Čakovec NEMIRI Sunce palo na pločniku...zri, vri Je li ljepše sanjati ili budan željeti? Morževima treba maženje... Platipusu sisanje, srni plivanje. Zasadi više azeleja, Nebo nek dođe među njih, Sagradi manju kuću, U njoj ćeš veći biti ti. Vruć biskvit mek kao pamuk, Žut kao suncokret Čeka djevojčicu, Rođenu kišnog dana Čiji svijet je lokativ U bojama murano stakalca... Probij napeti krug očekivanja Skini negliže kompromisa, Bajaderu sladoleda otopi Pod prstima nemirnim.
31 PA KAK NEBREM NAPISATI JENU KAJKAVSKU? Celo bogovetno leto premišluvlem kak moram v brege oditi, zelenoga se nadihati, ftiče poslušati, seno podehnoti, šumaj mohati… Te bom mogla jenu kajkavsku napisati. Morti bi morala v Kolmanovu grabu oditi, de mi je negdasveta domovina bila… Ili mami i japi na grob, makar bum potli oči skrila. Morti bum mogla kajkavsku napisati. Morti bi se morala v goricaj zastaviti, grozdje zobati, jaboke jonatnake podehnoti, kuruzu peči, vrgoje i soldateke brati i po dvoru pred sivim kokotom bežati… Ka bum mogla kajkavsku napisati. Morti bi morala nekšu međimursku starinsku popefku poslušati, povreslo splesti koli snopa, hoditi bosa, a kak zlotno polje bogata… Te bum mogla jednu kajkavsku napisati!
32 JASMINKA HRŽIĆ-GRUBELIĆ - Rijeka BEZ RIJEČI Čuje se nešto klavira, iz daleka. Proljeće je kasno, bujno, na korak od ljeta. Svjetlost je: Zrnata, žuta, topla. Ti i ja. Šutimo kao da je sve rečeno. Šutimo kao da sve te godine ne postoje. Šutimo kao da je kraj. Negdje duboko, unutar sebe I vrištim i jecam i grcam. Ali ne mogu proizvesti zvuk. Dišem brzo, plitko, uplašeno. Priđi mi, nijemo te molim. Možda bi dodirom mogli Premostiti muk.
33 JELENA KOČET SEKOVANIĆ - Varaždin JUTROM PUNIM OBEĆANJA Sve je započelo tako lijepo, jutrom punim obećanja, a na kraju dana, ostala sam, sasvim sama, analizirajući sudbinu. Da si me barem poveo sa sobom... Danas ne bih mrzila putovanja. Tanka svjetlost tiho se provlači kroz tminu. Liježem, Puna nade U čaroliju novog dana. Nehotice, Odveo si u daljinu Ovu dušu što te sanja. * * * Sve počinje Jutrom Punim obećanja.
34 KATARINA HERMAN - Donji Pustakovec STRJELICA Zapela je negdje kad svaki put iznova zabode i zaboli, pri svakom susretu, spomenu imena, nekoj sitnici, možda nebitnoj, ali našoj… Zalutala je negdje i ne zna izaći, pa probada i bode, uzavru li sjećanja, uzburkaju li se, a davno zakopana. Ostala je visjeti negdje, između tvojeg i mojeg srca, nedorečena, strjelica Amorova, odapeta u krivo vrijeme ili prerano ili prekasno… Tko to zna, tko?
35 ODLAZAK Probudio me jutros veseli cvrkut posljednjeg jata lastavica. Njih stotine, tisuće, zaustavilo se odmarajući na starim krovovima, drevnog grada Varaždinskih Toplica. Poznat im je put, tisućljećima ga imaju u genima, dalek put na jug. Na proputovanju su samo. Vesele se, nadlijeću, cvrkuću, dolaze tik do prozora, lebdeći. Pozdravljaju nas na odlasku, obećavajući brzi povratak, iako se mnoge od njih vratiti neće. Ode najljepše jutro, odletješe lastavice, tišina je i mir. Ostadosmo sami, sa starim oronulim krovovima, očekujući kiše jesenje.
36 LJUBICA RIBIĆ - Varaždin BEZIMENI dotakni me tišinom nebeskim lutanjem probudi me milinom nježnim šaputanjem i ne, nemoj da me imenom krstiš uđi u snove bezimenoj i budi ništa i sve i budi sve i ništa kad nebo se saspe a zemlja zadrhti kad srna u grudima vuka sluti... i ne nemoj da se imenom zoveš budi bezimeni u tišini u dubini u samoći budi moj u tuđoj noći
37 BONACA U sumrak kad noć purpurom razdjeviči dan miriše na raspukli nar Na maestealu se ljulja kapare cvijet Tvoja je ruka dodirom blaga života tek nevidljivi trag Na usnama cjelov zatvori dan zadrhti cvrčak na čvoru sam Ti toneš nježno u najljepši san
38 MARIJANA PETROVIĆ MIKULIĆ - Sisak KAD ODRASTEM Kažu kad odrastem sigurno ću znati što želim u životu. Još uvijek istražujem s olovkom u ruci koju svuda nosim i na komadić papira zapisujem misli ili skiciram život pa ga stavim u boje. Jednom ću vam i odsvirati na klaviru ono što sviram kad nikoga nema. Kad odrastem možda ću zatomiti svoje osjećaje prema vama koje nosim kad vas ugledam, jer tako rade ozbiljni ljudi: pretvaraju se da je sve dobro i svatko nosi svoju tugu, i svatko nosi svoju radost u svom ruksaku na ramenima. Kad odrastem voljet ću umjetnost, jer umjetnost nije samo za djecu, i nije banalna kako bi odrasli ljudi htjeli samo je banalizirana. Ona je duhovni napredak svakog čovjeka i samo treba pronaći formu kako bi opisao nered - reče Beckett
39 MILAN NOVAK - Varaždin TI DANI imaju ime jasno neosporno ime izbjegavamo ga izgovoriti Bile su šume mira Bili su mostovi mira iz živih stabala izgrađeni stisnuti su u odvod u iverje rascijepana debla snagom neprijateljstva zbijena u usko grlo mogućnosti Jedina prilika kuda bi zlo moglo otjecati je zatrpana s tijelima s ostacima tijela Preostali se guše u jetkom smradu hlape usput nestaju nisu ograničeni s danom i noći upisuju se u povijest po broju rascijepanih tijela ne po datumu kažemo ti dani imaju sažeto nedvojbeno ime Rat
40 Kad si na moru sve uokrug sam postane ti žao da nisi stvari u životu pojednostavio kao jednostavna praznina oko tebe i u tebi Razbacivao si pažnju u svim smjerovima nekontrolirano zbog toga uvijek iznova pogriješio smjer Dan se uvijek samo pojavi nenajavljeno nikada sa sobom ne nosi uputstva što s njim započeti godine naprosto prođu u predanoj plovidbi između novog jutra i nove večeri Vjerojatno je važan trenutak kada shvatiš težinu postojanja To je kao da si sam na moru pažnju uspiješ stisnuti u uski pojas u posve vodoravnom smjeru Prostranost nema ništa s tobom uspomene ne ožive zaista Odraz male točke na sveobuhvatnost je zanemarivi a obratno beskonačan zbog toga se snovi miješaju s uspomenama živi s mrtvima nada sa stvarnošću Kad si na moru sam početak i kraj su u istoj točci u malenoj točki usred beskonačnosti u konačnici zajedno s tobom samim
41 MILICA TOMLJENOVIĆ - Zagreb SUNCE ČEKA ZNAK Spori koraci Pojas haljine vuče se po podu Prašnjave papuče Slina u kutu usana Neravne šiške Izlazi kroz vrata Nitko ne čuje Pojas haljine ostao na podu Ptice čuče Prozor napola zatvoren Radijator skoro hladan Šećer se stvrdnuo Naočale u futroli Sunce čeka znak
42 ODLAZAK Što li sam sebi to učinila? Pitao me nemir, rano jutros, oko tri. Nisam znala trpjeti. Zgrade su još spavale, ti nisi htio znati. Jako me je stezalo, kratilo mi dah. Nisi mi ti ništa učinio, putevi nam se više nisu spajali. Ptice su osluškivale to jutro, kad sam tiho pritvorila vrata za sobom. Ne treba se ništa reći, tišina je potrošila riječi. Ostao je mokar veš u perilici, ne isplanira čovjek sve. Tuga dođe bez poziva, uzmeš nešto, nikad ono najvažnije. Gledaš u sivo, kao da je bijelo i ne okrećeš se.
43 NADA STARČEVIĆ - Zagreb KNEGINEČKA LIPA Zrušili su našu staru lipu. Zatrli su duogih četiristo liet. Pred cierkvum vse je prazno Prazen je postal cieli sviet. Ne bu više prave lipine duhe Niti cvieta za skuhati si čaj. Ne bu lipa više brojila duše Koje su otut otišle v raj. Niti mladence više brojila nebu Koji su lubaf našli pod njom. A niti krstitke za male duše F ajnpndeklu starinskom. Obečali su posaditi novu. Od stare su klon napravili. Zdaj bumo čekali tristo liet Kaj bi staru lipu pozabili.
44 RUŽICA MARUŠIĆ-VASILIĆ - Varaždin IZMEĐU Nisam nigdje, ni na uzburkanoj, ni na mirnoj strani rijeke. Između sam, na svom sprudu gdje se umatam u koprenu tišine i uspavljujem milinom noćnih zvukova. Nitko me ne može dodirnuti rukama, ni glasom uznemiriti, zamutiti zjenice dok mi mjesečeva svjetlost pada na lice. Mogu se oglušiti na nedobronamjerne povike, odagnati noćne more, nadrasti tjeskobe, zaobići stranputice i krivine, odabrati mjesto na kojem ću obitavati danju i noću preobražavajući svoje nemire u još nemirnije rime. I s nestrpljenjem iščekivati prve zrake sunca da mi osnaže korake na putu za dalje.
45 NEMOĆ Ni moja tuga, Ni depresija, Ni molitva Ne mogu pomoći zemlji U čijem blatu ostavljaju trag Gusjenice tenkova, U nezasijanim poljima Trunu mrtve ptice, U kojoj jutra mirišu na barut, A strah ne silazi s lica. Ni moje suze, Ni bol duše, Ni melankolija Ne mogu utješiti Rasplakanu djecu, Ohrabriti majke Na putu u nepoznato. Zatajiti im loše vijesti O muževima s bojišta Koje neminovno stižu. Previše me nagriza Savjest u mojoj nemoći. Pasivno slušam krik užasa, Gledam zlo i očaj. Čini mi se da je sve to tako blizu, A opet daleko. Dijeli nas prazan zrak U kojem se ne čuje Moj povik protesta, boli i pobune.
46 SLAVA ROSANDIĆ - Vranovina APSURD LJEPOTA (ILI APEL STVARAOCIMA) Do li svih uživanja - ničeg mi ne treba! Imam tijelo, ljubav, svemir - bestežinskih gibanja spram neba. Volim svijesti koje žderu prolaznosti i čeznuća: visim, letim, saznajem i prijetim - međ’ svanućem nadahnuća. Koga grle sve te vlati? Jastva, ruže, narcisi, dobrota… Hoćemo sitni ikada li stati u apsurdu sljubljenih ljepota? Zarad tmastih, tronutih tjelesa podno krilnih beskrajnih nebesa - zborim: STVARAJ!!! A poštedi nas, Bože, nezgrapnih li riječi, i uzvisi zvučne, mekopute mi sne; da svejednako ti nakazan - božanstven sliješ vjeđe svoje u te zjene - pjene… I - reci! Koga grle sve te vlati? Jastva, ruže, narcisi, dobrota… Hoćemo sitni ikada li stati u apsurdu sljubljenih ljepota?!
47 ISPRUŽENA (za Nives) Nenadano… ti si … neželjeno… ispružena ispod snijega u mekoći vlažne gline. Pokrov težak ponad lica: gledaš, gledaš - nema sunca!!! Žar iz zjena zamuti se. Baš se neslućeno prenu. Zacakli se - zastakli se tren u trenu!!! Ispod snijega… Muk je. Sablast glatka. Mrtva - gladna djece. Mrtva vapiš: „Zraka, zraka“!!! Iznad snijega ruku drhat. Šapat sleđen - srhat, srhat! Sve je bljeđi - sve je bljeđi… trag leptira. A bje živa…
48 SLAVICA BAKŠAJ - Varaždin NA IZVORU RIJEČI Na izvoru riječi, u srcu, izvire U dubine duše ponire Riječ. Ljubav je. Nježnost Radost i sreća je Dušu hrani, Rane vida i tugu liječi Lijepa riječ. Teška je. Hladna i gruba je Ponore stvara i razdvaja Mržnju sije, a tugu žanje Rana je što ne krvari, a boli Gruba riječ. Pričajmo puno. Lijepa riječ neka Grli i ljubi; Budi čovjek, Riječ budi, Ne osuđuj i ne sudi. Na izvoru riječi, u srcu, izvire U dubine duše ponire Riječ.
49 DJEČJA ABECEDA Na izvoru riječi, slova iskaču preskaču, žubore, žvrgolje dok najljepši, pušlek riječi tvore. U dječijoj abecedi R je L ili J, L je J, Ž je Z, Č je T, a Ć C, H je F, a F S. Dok preskaču NJ i LJ, ovako nam pričaju; Otovimo vajata, u šenticu idemo u gajadu, tolane i vodoskope vidimo. Cestom luje atotusi, kajoni, tatoji, babeji, motoji. Tokaci se vte u kug. Tacicama vajak, okomogativa vuce. U dovistu misu utibani, u sumici lastu, ćići babe i komaci; u jeci zive lonikovaci, u Vadazdinu vadazdici u Đemimuju, đemimujci. Da nalastes ko jaban, jufu papaj saki dan. Jufica je jako sina, tamina puno ima, bimba i dlnda u jufi pjiva. Mama kaze papaj zdavo, šivu, kušu i nazaju. Papali bi sembuju, tia –tia, husk pigun i oblicni zuti pud, a sadodaj, kamajeja i čojada posje lucka je nagada. Ubrzo će svako slovo na svom mjestu biti, a oni će, kao i mi nekad, Dječju abecedu ...zaboraviti.
50 SNEŽANA LIBER - Sračinec JESENSKA CRVENA JABUKA Ostala je na stablu jabuka jedna društvo joj pravi osa žedna. Osa će je posjećivati sve dok joj mraz peteljku ne otkine a ona sav sok ne popije. Kada soka više neće biti osa će na drugome drvetu novi preostali plod potražiti, dok njezina crvena jabuka ostat će na rosnoj travi u magli sama, zgužvana, isisana. Iako zgužvana crvena jabuka ostala, ponosna je bila što žednu osu cijelu jesen je pojila. Jesenska crvena jabuka nije bila sama žedna osa svaki dan ju je posjećivala i dobro je znala, bila joj je prava mama koja ju je razveseljavala dok ju je sisala.